Od Vijetnama do Irana (usput i Mjeseca)

Sušna sezona, 1969. godine, pretvorila je vijetnamsku džunglu u grobnicu za mladiće iz Slavne 27. omladinske brigade. Od 500 prijavljenih, ostalo je samo živih samo njih 10. Čistina u obliku dijamanta, gdje su se sklonili u grmlju Središnjeg gorja, pretvorila se u more vatre zbog američkog napalma.

Sjevernovijetnamski regruti utopili su se u plamenu. Dezorijentirani, pokušavajući se pregrupirati, izašli su iz skloništa i bačeni pred kišu metaka. Američki helikopteri su zasipali preživjele vatrom, sve dok krv nije tekla kroz drveće poput crvenog blata. Kada se plamen i dim konačno razišao - čistina u obliku dijamanta bila je prepuna tijela - slomljenih, raznesenih i isparenih.

Gornju priču o vatrenoj noćnoj mori ispričao je Bao Ninh, jedan od preživjelih iz 27. brigade. Bila je to scena koja se ponavljala do besvijesti, neprekidno, stalno i opet ponovo, tijekom dva desetljeća. Toliko je trajala bitka Amerike protiv sjevernovijetnamskih komunista za kontrolu nad cijelom zemljom. Vijetnamski rat je značajan - ne samo zbog pobjede vojnog autsajdera protiv znatno nadmoćnije sile, kao i nasilnog užasa sukoba - već i zbog udaljenosti koje je autsajder bio spreman prijeći kako bi "pobijedio". 

Američka vojna intervencija u Vijetnamu započela je 1954. godine, nakon poraza Francuske kod Dien Bien Phua. No, izravno angažiranje američkih trupa dogodilo se tek desetljeće kasnije. Američke oružane snage brojale su ukupno 2.5 milijuna, što je bilo jako puno više od vijetnamskih 256000. Relativni omjer snaga bio je u korist Amerikanaca 53:1.

Zbog toga je Vijetnamski rat bio asimetrični sukob.

Asimetrični rat definiran je materijalnom moći jedne strane (mjereno kombinacijom njena stanovništva i oružanih snaga), koja bi bila najmanje pet puta veća od moći njezina protivnika. Amerika je tada imala oko 194 milijuna stanovnika i oko 19 milijuna vojnika. Načelo međunarodnih odnosa, još od vremena antičke Grčke, bilo je da u ratu moć i snaga podrazumijeva pobjedu. Dakle, prema "definiciji": u asimetričnim ratovima jači akter uvijek treba pobijediti. Međutim, tijekom posljednjih 200 godina, slabiji akteri su odnijeli pobjedu u gotovo 30% svih asimetričnih sukoba. 

Ključna komponenta američkog rata protiv Sjevernih Vijetnamaca bila je njihova strateška bombarderska kampanja kodnog naziva Rolling Thunder. Primarni cilj je bio uništiti volju Sjevera da podrži gerilski rat protiv Juga. Američki vojni, ali i civilni čelnici, vjerovali su da će terorističko bombardiranje omesti sposobnost Sjevera da vodi rat, pritom prisiliti njihovo vodstvo neka odustanu, kada bombardiranje dovede do točke pucanja. Temeljna pretpostavka je bila kako postoji određena razina kažnjavanja pri kojoj će se Sjeverni Vijetnamci slomiti, dok će se njihov moral i odlučnost da se nastave boriti - raspasti. 

General William Westmoreland, zapovjednik američkih snaga u Vijetnamu, dijelio je ovu pretpostavku. Tvrdio je da Sjeverni Vijetnamci - kada uvide kako je vojna pobjeda nemoguća - neće moći podnijeti daljnje kažnjavanje. Rekao je:

"Nastaviti ćemo ih iscrpljivati, ​​sve dok se Hanoi ne probudi i shvati da su generacijama iscrpljivali svoju zemlju do točke nacionalne katastrofe. Tada će morati preispitati svoj stav." 

1967. godine, židovski novinar, David Halberstam, slikovito je opisao američko gledanje "pobjede":

"Jednostavno vodite kažnjenički rat, godinu za godinom, koristeći tu ogromnu američku vatrenu moć, uništavajući neprijatelja i dobar dio stanovništva, sve dok konačno ne bude toliko smrti i razaranja, te će neprijatelj teturajući izaći iz šume, zapanjen i obamro, kao i ostatak vijetnamskog naroda." 

Ključna metrika, prema kojoj se trebao prosuđivati ​​napredak takvih taktika, bio je zloglasni broj mrtvih tijela. Ova metrika smrtnosti pretpostavljala je prekretnicu među sjevernovijetnamskim žrtvama, gdje će se plima njihove spremnosti za daljnje vođenje rata preokrenuti. Do kraja sukoba, Sjever je imao otprilike 950765 mrtvih, u usporedbi sa 220357 južnovijetnamskih, kao i 46498 američkih žrtava. Konzervativnije procjene stavljaju broj smrtnih slučajeva sjevernovijetnamskih zemalja između 500000 i 600000, što znači gubitak od 2,5% do 3% predratnog stanovništva zemlje.

Vjeruje se kako je Sjever izgubio desetke tisuća ljudi u pojedinačnim operacijama, poput Tet ofenzive iz 1968. godine, ili Uskrsne ofenzive iz 1972. godine. Ovolika razina smrtnih slučajeva u bitkama bile su neviđene u vojnoj povijesti, i mogle bi se samo usporediti onima viđenima tijekom dva svjetska rata. Sjever je, koliko se čini, bio se spreman suočiti sa razinom gubitaka na granici  istrebljenja da bi osigurali pobjedu. 

Primjer volje sjevernovijetnamske vojske je general Vo Nguyen Giap. Kao odgovor na pitanje, postavljeno 1969. godine, o tome koliko bi rat mogao trajati, rekao je:

"Trajati će koliko god bude potrebno - 10, 15, 20, 50 godina. Sve dok, kako kaže naš predsjednik [Ho Chi Minh], ne izvojujemo potpunu pobjedu. Da, čak 20, čak 50 godina. Ne bojimo se i ne žurimo." 

Slične osjećaje izrazio je i sam komunistički vođa Ho Chi Minh. Citira se da je rekao:

"Boriti ćemo se za pobjedu. Sve ovisi o Amerikancima. Ako želimo ratovati 20 godina, ratovat ćemo 20 godina." 

Ovakva ideološka predanost je učinila Vijetnamski rat sukobom volje i strpljenja. Po svim mjerilima ratovanja, SAD je vojno porazio Sjever, ali unatoč svoj nadmoćnoj moći - nije mogao prisiliti komuniste na pregovore o miru. Kao u šahovskoj partiji: Sjever je iskoristio sat protiv svojih protivnika, sve dok američka javnost nije izgubila želudac za nastavak žrtvovanja. Opet, komunisti su se mogli osloniti na sve predaniju vijetnamsku javnost, koja je bila radikalizirana barbarstvom američke kampanje bombardiranja.

Oni koji su mjerili temperaturu morala u Sjevernom Vijetnamu tijekom rata, nakratko su se podsjetili na duh irske pobune, ili ruskih fanatika iz 19. stoljeća. Prilikom posjeta ovoj zemlji, 1966. godine, novinar New York Timesa, Harrison Salisbury, primijećuje: 

"Rijetko sam razgovarao sa bilo kojim Sjevernovijetnamcem, a da se u razgovoru nije spomenula spremnost ljudi da se bore deset, petnaest, čak i dvadeset godina, kako bi postigli pobjedu. Isprva sam mislio da bi takvi izrazi mogli odražavati vladinu propagandu. Ali, počeo sam shvaćati da je to nacionalna psihologija." 

Studije o ratnim zarobljenicima Sjevernog Vijetnama i Vijetkonga otkrile su nepokolebljiv moral, koji se nije mogao mjeriti čak niti sa njemačkim nacionalsocijalističkim vojnicima u Drugom svjetskom ratu, niti kineskim vojnicima u Korejskom ratu. Ovi su ljudi imali nepokolebljivu vjeru u konačnu pobjedu, unatoč vojnim neuspjesima i znanju da će rat biti dug i žestok. Najistaknutiji izvor  snage nisu bili fanatična predanost komunizmu, nego "vjera u njihov cilj", "čvrsto uvjerenje da ne mogu izgubiti rat", kao i "duboka osobna mržnja, istinsko gnušanje prema svom neprijatelju, Sjedinjenim Državama". 

(Mueller, J.: "Potraga za 'prekretnicom' u Vijetnamu: statistika smrtonosne svađe; 1980.)

Vijetnamski duh bio je toliko snažan, te su američki vojni i politički vođe morali priznati da se kapitulacija neće dogoditi, čak niti  putem potpune invazije na Sjever ili upotrebom nuklearnog oružja. 

Umjesto da Amerika slomi volju Sjevernih Vijetnamaca - Sjeverni Vijetnamci su slomili volju Amerike.

Ključna za sukob u Vijetnamu nije bila vojna sposobnost bilo koje strane, već njihova politička sposobnost. Iskustvo prvog i drugog svjetskog rata učvrstilo je ideju kako je ključni kriterij vojne pobjede - vojna nadmoć. Ali, Vijetnamci, koji su prvo porazili francuske snage od 2000 vojnika, a zatim i američke snage od 500000 vojnika - uništili su tu ideju. U oba slučaja, Vijetnam nije vojno porazio svoje protivnike, nego se to dogodilo postupnim smanjenjem neprijateljske političke sposobnosti za nastavak borbe.

U takvom asimetričnom ratovanju, političke pobjede mogu se izvojevati iz zastoja, čak i izravnih poraza. Iako je Tet ofenziva, iz 1968. godine, bila pobjeda za Ameriku na terenu - označila je strateški poraz i prekretnicu u ratu. Utjecaj Tet ofenzive doveo je do kongresne revizije američke politike u Vijetnamu, zamjene general Westmorelanda, te smanjenja američkih trupa na ratištu.

Do Vijetnama je prevladavalo duboko ukorijenjeno vojno uvjerenje da je neprijateljeva volja za nastavkom borbe nebitna, ukoliko su mu uništeni vojni kapaciteti. Vijetnamci su preokrenuli takvu logiku. Iskoristili su politički pritisak na SAD, gdje su demokratske slobode jamčile pravo na prosvjed. Znali su da su nesposobni tehnološki konkurirati američkom vojnoindustrijskom kompleksu, stoga im je cilj bio uništiti politički kapacitet SAD-a. Točnije: ukoliko se uništi narodna volja za nastavak borbe, tehnološka superiornost ostaje nijema, i gotovo nebitna.

Sposobnost Amerike da mobilizira svoje snage jest uvijek pitanje politike. Američki rat u Vijetnamu imao je vjerojatno najveći politički utjecaj na međunarodnu i američku unutarnju politiku od Drugog svjetskog rata, i to unatoč činjenici što je na vrhuncu ovog sukoba (1968.) - nešto manje od 10% ukupnog američkog stanovništva - služilo kao vojno osoblje. Nakon ofenzive Tet, zahtjev za slanje dodatnih 200000 vojnika je odbijen, i to ne zbog nedostatka resursa, već zbog nedostatka političke volje.

Glavni problem (ili prednost, ovisi o tome kako gledate na stvari) za Ameriku, u takvom asimetričnom ratovanju, jest geografska sigurnost (ili udaljenost) nacije. Zemlje poput Vijetnama ili Irana ne mogu predstavljati izravnu prijetnju američkoj domovini, dok im, sa druge strane, Amerika otvoreno prijeti okupacijom ili istrebljenjem. Za manju silu je rat sa SAD-om pitanje preživljavanja (ili potpuni rat), dok je za SAD takav rat nužno ograničen. Stoga se potpuna mobilizacija američkih vojnih resursa, ali i neizbježne žrtve koje bi podnijeli - nikada ne mogu politički opravdati. Kao retoričko rješenje ovog problema: kreiraju se divlje tvrdnje o sposobnosti tih manjih protivnika da napadnu Ameriku, i onda se iskoriste kao nekakvo nesuvislo političko opravdanje. Dok asimetrični sukobi dovode do raspada američke domaće politike - manja sila se sigurno može osloniti na obnovljeni i ojačani nacionalistički sentiment, uz različite frakcije koje se (unatoč domaćim razlikama) - ujedinjene protiv vanjskog neprijatelja.

Otpor time postaje patriotska dužnost. 

Ovdje upada reklamna propaganda. Kako uvjeriti američku javnost, koja je ogorčena zbog sve više mrtvih vojnika u Vijetnamu, da si najjači i da "pobjeđuješ". Pokaži cijelom svijetu svoju tehničku snagu i nadmoć. Možda, sleti na Mjesec...

Snimi moćnu reklamu. Objavi cijelom svijetu:  

"Čovjek je prvi put sletio na Mjesec 20. srpnja 1969. godine, u sklopu NASA-ine misije Apollo 11. Neil Armstrong i Buzz Aldrin kročili su na površinu, dok je Michael Collins kružio u zapovjednom modulu. Ovo povijesno slijetanje ostvarilo je cilj u miru, ostavivši ploču s porukom za čovječanstvo. 

Ključne činjenice o Apollo misijama na Mjesec:

   - Povijesni datum: 20. srpnja 1969. godine, u 20:17 UTC, modul "Eagle" sletio je na površinu Mjeseca.

   - Prvi korak: Neil Armstrong postao je prvi čovjek na Mjesecu, izgovorivši poznatu rečenicu: "Ovo je mali korak za čovjeka, ali veliki skok za čovječanstvo".

   - Posada (Apollo 11): Neil Armstrong (zapovjednik), Buzz Aldrin (pilot lunarnog modula) i Michael Collins (pilot zapovjednog modula).

   - Mjesto slijetanja: "More tišine" (Mare Tranquillitatis) na Mjesecu.

   - Nakon Apolla 11, uslijedilo je još pet uspješnih slijetanja (Apollo 12, 14, 15, 16 i 17) u razdoblju od 1969. do 1972. godine.

(Napomena: Vijetnamski rat trajao je od 1955. do 30. travnja 1975. godine, kada je pao Saigon)

   - Povratak: Astronauti su se sigurno vratili na Zemlju 24. srpnja 1969., spustivši se u Tihi ocean.

   - Znanstveni značaj: Tokom misija prikupljeno je stotine kilograma mjesečevih stijena, a postavljeni su i instrumenti za mjerenje potresa i lasersko reflektiranje. 

Apollo program bio je vrhunac svemirske utrke između SAD-a i SSSR-a, a ukupan broj ljudi koji su šetali Mjesecom je 12."

(U navodnicima je google odgovor na upit o misiji Apollo i slijetanju na Mjesec, kao i odgovor na pitanje o trajanju vijetnamskog rata)

"San Francisco" (Be Sure to Wear Flowers in Your Hair) je pjesma koju je napisao John Phillips iz grupe The Mamas & The Papas, a otpjevao Scott McKenzie. Objavljena je 1967. godine, a ljeto koje je postalo poznato kao Ljeto ljubavi. Smatra se kulturnom ikonom.

Ova pjesma bila je glavna atrakcija Monterrey Pop Festivala, 1967. godine, katapultirajući se u vrlo kratkom vremenu na vrh američke ljestvice koja je dosegla četvrto mjesto u Ujedinjenom Kraljevstvu i ostatku Europe. Postala je broj jedan. To je jedna od najpoznatijih himni hipi pokreta.

Jednostavnije rečeno: Tako se pokriva cijeli propagandni spektar.

Sa jedne strane: snimi film o slijetanju na Mjesec i američkim herojima koji su najveći na svijetu, jer su prvi na Mjesecu. Sa druge strane: Prodaj anti-ratnu shemu (pod apsolutnom kontrolom tvoje špijunske agencije i njihovih programa kontrole uma). Nastavljaj i dalje krvoproliće u Vijetnamu. Ipak si ti najrazvijenija tehnološka nacija na svijetu koja "osvaja" čak i Mjesec; ali za domaću publiku - stvorio si "Ljubav i mir" (uz slobodnu dostupnost svima razne farmakologije, koliko god požele).

Prebacimo se iz Vijetnama u današnje doba....

50 godina nakon završetka Vijetnamskog rata, judeoameričko carstvo je još uvijek u svom križarskom pohodu, u ime širenja "slobode i demokracije" diljem svijeta. Ovaj put su zastali u Iranu. Razumijeti kako je Sjeverni Vijetnam tada porazio Ameriku je  ključno za shvaćanje iranskog puta do pobjede danas. Ovaj put zahtijeva nepokolebljivu, čak i samoubilačku, volju za žrtvom. Također, konačna pobjeda se neće izvojevati na vojnom bojnom polju, nego u političkoj areni.

Asimetrični sukobi se mogu usporediti sa Clausewitzovim ratom "čistog oblika", kada je u pitanju "veliki i moćni cilj". Samo u takvim uvjetima se može opravdati potpuna mobilizacija nacionalnih resursa, te je moguće različite frakcije ujediniti u postizanje zajedničkog cilja, odnosno "svrgavanju neprijatelja".

U simetričnim sukobima, kao što je bio npr. rat između Njemačke i Rusije u Drugom svjetskom ratu i gdje je u pitanju opstanak obje strane - totalni rat može postati politička stvarnost. U tako nastalim totalističkim scenarijima je sklonost propitivanju morala ratnih sredstava i običaja smanjena, obzirom na ogromni ulog u sukobu.

Gubitak političkih sposobnosti veće sile nije nužno rezultat gubitaka na bojnom polju ili pogrešaka, nego se dogodi zbog konfliktnog odnosa između zaraćenih strana. Kada veća sila rat doživljava sukob kao ograničen, jer je njen protivnik slabiji i ne predstavlja im domaću prijetnju - onda vođenje tog sukoba nije prvenstveno nad drugim vladinim ili birokratskim ciljevima, kao niti interesima različitih političkih frakcija. Prazne prijetnje o sposobnosti protivnika koji navodno prijete na domaćem terenu su isključivo namijenjene javnoj upotrebi, ali niti sami donositelji političkih odluka ih ne shvaćaju ozbiljno.

Kako bi izbjegla poraz, manja sila mora održavati osnovnu razinu zaštite od potpunog uništenja. Za pobjedu, manja sila mora biti sposobna stalno naplaćivati višlju "cijenu" svom moćnijem protivniku. Nije dovoljno samo ostati neporažen, moraju ostati viđeni kao neporaženi. Kao dio procesa iscrpljivanja, manja sila bi trebala izazvati veću silu na eskalaciju slanjem kopnenih snaga, budući takva eskalacija generira ekonomske i političke troškove na domaćem terenu. Ovaj obrazac eskalacije je prethodno viđen, ne samo u Vijetnamu, već i u Alžiru, portugalskoj Africi i Sjevernoj Irskoj.

Izravni troškovi koje manja sila nameće većoj sili su uobičajeni troškovi rata: žrtve i uništeni materijal. Međutim, strategija nije uništiti neprijateljske vojne sposobnosti (jer je to nerealan cilj), nego nametnuti neprijatelju neizravne psihološke i političke troškove, razotkrivanjem i produbljivanjem političkih proturječja, unutar njihove domaće politike. Izravni vojni troškovi imaju stvarnu vrijednost samo kada se pretvore u neizravnu političku štetu. Pod uvjetom da manja sila može održavati stalno slabljenje političke volje svog protivnika - ravnoteža političkih snaga unutar veće sile će, na kraju, zauzeti opozicijski stav prema sukobu. 

Manja sila ne podcjenjuje materijalne resurse veće sile, niti njihov razorni potencijal. Umjesto toga, manja sila održava svijest o političkim ograničenjima za maksimalno korištenje tih resursa. Takva politička ograničenja su stvarna. Ona postaju vidljivija i istaknutija što rat dulje eskalira. Kada su Vijetnamci govorili o ratu sa Amerikom koji će trajati 50 ili više godina, takva je bila njihova jednostavna računica.

Tako je, 1969. godine, američki savjetnik za nacionalnu sigurnost, Henry Kissinger, sažeo Vijetnamski rat:

"Vodili smo vojni rat; naši protivnici vodili su politički. Tražili smo fizičko iscrpljivanje; naši su protivnici ciljali na psihičku iscrpljenost. Pritom smo izgubili iz vida jednu od glavnih maksima gerilskog ratovanja: gerilac pobjeđuje ako ne izgubi. Konvencionalna vojska gubi ako ne pobijedi."

Slična dinamika je i danas vidljiva kod sukoba između judeo-američkog carstva i Irana, ali ovaj put sa dodatnom, odmetnutom,  varijablom: Izraelom. Iranci su već pokazali svoju političku volju da se bore u ratu iscrpljivanja sa Amerikom i pobijede u tome. Za  Iran je ovaj sukob egzistencijalno pitanje. Opstanak. 

Suprotno tome, SAD se nalazi u još jednom sukobu protiv protivnika koji ne može ugroziti američku domovinu. Razlika između Vijetnamskog rata i najnovijeg sukoba sa Iranom jest u potpunom preuzimanju američke politike od strane židovskog lobija (kao i samih Židova), te okupacija Bijele kuće od strane židovskog supremacističkog predsjednika.

Ono što dodatno komplicira primjenu teorije političkih sposobnosti na trenutni sukob jest - raison d'être američkog političkog i vojnog kompleksa je u ime interesa Izraela, ne Amerike. Za razliku od Vijetnamskog rata, u Americi ne postoji politički blok dovoljno moćan, niti voljan, izvršiti pritisak na vladu da odustane. Cionistički političari ne mogu se suprotstaviti cionističkom ratu.

Prijelomna točka za Ameriku podrazumijeva pojavu prijelomne točke njenog odnosa sa Izraelom. Snaga američkog političkog sustava će se mjeriti sposobnošću da se odupre rastućim antiizraelskim osjećajima, kao i široko rasprostranjenom saznanju kako se američki rat protiv Irana vodi za Židove.

Ako se ovakva politička prijelomna točka u SAD-u ne pojavi, tada bi (kao i kod Vijetnama) - izdržljivost mogla biti iscrpljena nametanjem vojne obveze. I onda bi, u tom najnovijem ratu - američke ulice mogle postati najvažnija fronta. 

Naravno, kao što već znamo - u trenutku kada se na domaćoj američkoj sceni počelo postavljati pitanje o stvarnom broju američkih žrtava - u obilazak Mjeseca je poletio Artemis. Ovaj put nije bilo slijetanja na Mjesec, samo obilazak i put natrag.

Ovaj put veličanstvena američka propaganda nije očito postigla željeni učinak. Nije postigla iz jednostavnog razloga: sve je to već viđeno, ali u stvarnosti nebitno. Bitno je da je cijena galona goriva na američkim pumpama na početku napada na Iran bila oko 2.50 dolara; dok je cijena krajem prošlog tjedna bila oko 4.00 dolara. I prošlo je ipak 50 godina. Ljudi su ponešto i naučili. 

U starogrčkoj religiji i mitologiji, Apolon je jedno od olimpijskih božanstava. Njegove brojne funkcije uključuju:  iscjeljivanje, proricanje, glazbu, poeziju i streličarstvo. On je sin Zeusa i Lete, te brat blizanac Artemide, božice lova. Smatra se najljepšim bogom i predstavljen je kao ideal kurosa (efeb, ili golobradi, atletski mladić). U 05. stoljeću prije Krista, njegovo štovanje uvezeno je u Rim.

Artemida je starogrčka božica lova, divljine, divljih životinja, prirode i čednosti, često povezivana s mjesecom. Kći Zeusa i Lete, te sestra blizanka Apolona, ​​poznata je po svojoj neovisnosti, zaštitnici mladih žena i životinja. Poznata je kao lovkinja sa lukom i strijelom, uz simbolizirane divlje životinje i Mjesecom.

(Napomena: imena i simbolika su kod propagande izuzetno bitna stvar. Ovdje konkretno: Apollo/Artemis)

Za kraj: danas više pjesme ne pjevaju Amerikanci, nego Iranci. Uz snimanje UI-generiranih videa, gdje su glavni likovi prikazani u obliku lego-kockica. Američka propaganda je očito propala. Iranska propaganda očito postiže uspjehe. 

Ne vjerujete napisanom. Sve provjerite sve sami. Ovo je isključivo pisano u ime trošenja vremena i zabave.