Iranski "tajni" nuklearni program

"Dobro je što bombardiramo Iran! Netko je konačno morao stati na kraj njihovom tajnom programu nuklearnog oružja!"

"Iransko tajno nuklearno oružje je dokazano i svatko tko dovodi u pitanje tu činjenicu nije vrijedan slušanja." 

"Iran je priznao da obogaćuje svoj uran i da je postigao 60% obogaćivanja! Zašto bi to inače učinili, osim ako ne žele nuklearnu bombu?!"

"Hvala Bogu što bombardiramo Iran. To je jedini način da se postigne zlatno doba mira i suradnje!" 

Ako se slučajno nalazite među rastućim nizom zbunjenih konzervativaca (koji podržavaju MAGA-forever) i kojima je pomalo neugodno zato što sada podržavaju rat sa Iranom, uz radikalne cioniste koji žude za Velikim Izraelom i milenijskim resetiranjem čovječanstva, onda je ovaj članak za vas.

Ali, ako ste samo normalna osoba koja se zgrožava oživljavanjem Cheneyjevog sna o dizanju Irana (i Libanona) u zrak, uz istovremeno ubijanje milijuna civila, ovaj je članak također za vas. Potičem vas da nastavite čitati.

Laž o tajnom iranskom nuklearnom oružju

Dokazi, koje mnogi analitičari koji podržavaju MAGA-forever stalno navode, a kako bi "dokazali" da je Iran nepošten i drži u tajnosti svoje ambicije, vezano uz razvoj nuklearnog oružja, doslovno dolaze od jednog tipa koji je izgradio 30-godišnju političku karijeru promovirajući bombardiranje Irana samo da bi zaustavio njihov neizbježni program nuklearnog naoružanja, a koji je uvijek udaljen dvije minute... Tip je Benjamin Netanyahu.

Tako je. 30. travnja 2018. godine, samo 12 dana prije isteka klauzule o zalasku JCPOA-e, nitko drugi nego Benjamin Netanyahu je  predstavio svijetu "tajne dosjee", a koje je pribavila neustrašiva i potpuno iskrena izraelska obavještajna služba. Ti papiri dokazuju kako je on bio u pravu još od 1993. godine, jer Iran sigurno i bez ikakve sumnje ima razvijen tajni program nuklearnog oružja.

Kako je dobio te "tajne dosjee", koji nisu bili uopće krivotvoreni, jer obavještajne agencije ne izmišljaju lažne informacije?

Navodno je tim od 24 neustrašiva Mossadova operativca nabacila na leđa ovih izuzetno važnih 200.000 'tajnih dokumenata', teških doslovno "pola tone", uzetih iz "derutnog skladišta", i tako su najosjetljiviji dosjei koji dokazuju da je iranski tajni program nuklearnog oružja zaista "tajan", bilo sakriveno - ne u tisućama kilometara tunela ili tajnih bunkera koji su stvarno pronađeni  diljem Irana, nego u nekom "derutnom skladištu".

Tako je.

Problem je samo u tome što se cijeli opseg ovih "tajnih dosjea" (koje je Netanyahu razotkrio svijetu u potpunosti) odnosio na razdoblje od 1997. do 2003. godine. To je PRIJE nego što je ajatolah Ali Hamnei donio poznatu fetvu kojom je zabranjena izgradnja nuklearnog oružja u Iranu; stoga "dosjei" nisu dokazali ništa o iranskom programu koji je u tijeku i nakon 2003. godine.

Ali, zar je to uoće važno? 

(JCPOA je Zajednički sveobuhvatni akcijski plan, poznat i kao Iranski nuklearni sporazum. Sporazum iz 2015. godine između Irana i P5+1 (SAD, UK, Francuska, Kina, Rusija, Njemačka) plus EU, o ograničavanju iranskog nuklearnog programa, i u zamjenu za ublažavanje sankcija. Nalagao je smanjenje obogaćivanja uranija i povećanje inspekcija. Ali, SAD su se povukle 2018. godine, što je dovelo do smanjenog poštivanja sporazuma od strane Irana)

Nakon razotkrivanja "tajnih dosjea" od strane Netanyahua, nakon 12 dana, Trump je otkazao JCPOA rekavši: "Jasno mi je da ne možemo spriječiti iransku nuklearnu bombu pod propadajućom i trulom strukturom trenutnog sporazuma... Sjedinjene Države će se povući iz iranskog nuklearnog sporazuma." 

I bilo je gotovo.

Nuklearni sporazum je otkazan, unatoč tome što ga je Iran do tada u cijelosti poštovao. Na stol se ponovno našao poticaj da se konačno učini ono nad čime su neokonzervativci/cionisti kraja vremena slinili još od vremena Doktrine čistog prekida, Richarda  Perla, iz 1997. godine. 

Iran je ponovno postao 'Osovina zla'.

Možda se sada pitate: Zar nije, nakon otkazivanja JCPOA, Iran povećao obogaćivanje urana do 60%? Zašto bi to učinili osim ako nisu htjeli stvoriti bombu??

Postoji mnogo pretpostavki i ignoriranja važnih elementarnih činjenica nuklearne znanosti, ignoriranje onoga što je Iran javno rekao o vlastitim motivima, kao i ignoriranje činjenica o našoj licemjernoj nuklearnoj industriji (koja zapravo koristi visoko obogaćeni uran za civilnu upotrebu), istoj toj koja je osigurala tehnologiju koju iranski nuklearni sektor koristi od ranih 1960-ih.

Nacionalni suverenitet znači energetski suverenitet

Iran je kristalno jasno dao do znanja da želi energetski suverenitet i taj je cilj učinio poznatim nadaleko.

Proratni oblikovatelji narativa će reći: "Ali, Iran ima toliko nafte, zašto bi onda htjeli iskoristiti atomsku energiju?" 

To je jednostavno zato što su cijene nafte vrlo nestabilne i ovisne spekulativnim tržištima, jer od 1973. godine tim tržištem upravlja i vlada petro-dolar.

To nije dobar temelj za suverenitet. Pogotovo ako se nađete na krivoj strani angloameričkog programa promjene režima, kao što se desilo Iranu, još od svrgavanja iranskog nacionalističkog predsjednika Mosaddeka, 1953. godine.

Atomska energija pruža, ne samo mnogo veću sigurnost i zaštitu od nestabilnih globalnih tržišta i sankcija, već i od naftnih ratova koji su spalili veliki dio Bliskog istoka, od Pustinjske oluje 1991. godine, nadalje.

Puni energetski suverenitet, koji pruža nuklearna energija, znači iskorištavanje ne samo moći atoma, nego i razvoj znanstvene kulture koja njeguje genijalnost i moć uvažavanja međusobne povezanosti zakona materije i energije, a koja implicira i kvantno područje, ali i makro područja, znanosti o životu, kao i gospodarstvo.

Biti energetski suveren znači ovladati punim nuklearnim ciklusom.

Od nabave sirovina, preko rafiniranja iskoristivog goriva, izgradnje širokog spektra reaktorskih dizajna, prerade istrošenog goriva kako bi se zatvorio gorivni ciklus, pa sve do industrijske/medicinske proizvodnje i upotrebe nuklearnih izotopa. Nacije koje mogu ovladati ovim područjem, kao što Iran nastoji učiniti gotovo 60 godina, moći će oblikovati vlastite sudbine na načine na koje ne-nuklearne nacije nikada neće moći.

U lipnju 2025. godine, Mohammad Eslami, čelnik Iranske organizacije za atomsku energiju, istaknuo je: ne samo da trenutni iranski znanstveni reaktori dolaze iz Kanade i SAD-a, nego da Kanada i SAD koriste visoko obogaćeni uran za svoju industriju medicinskih izotopa (u slučaju Kanade, putem reaktora Chalk River, izgrađen 1959. godine, koji koristi uran obogaćen do 92%).

Tako je. Od 1950-ih obje su nacije razvile svoje znanje nuklearne znanosti kroz civilnu upotrebu visoko obogaćenog urana, koji je potreban za stvaranje širokog spektra medicinskih izotopa, koji spašavaju živote i koriste se u dijagnostici i liječenju bolesti.

Obogaćeni uran za medicinske izotope

Iransko vodstvo desetljećima obznanjuje svoju ambiciju razvoja industrije medicinskih izotopa. Tijekom proteklih 30 godina postalo je svjetski lider u nuklearnoj medicini, sa "200 centara nuklearne medicine, opremljenih sa 279 SPECT skenera i 26 PET/CT skenera, osiguravajući da svih 31 pokrajina ima pristup bitnim dijagnostičkim i terapijskim uslugama." 

Možda se pitate što su točno medicinski izotopi? Svjetsko nuklearno udruženje kaže sljedeće:

"Postoji široko rasprostranjena svijest o upotrebi zračenja i radioizotopa u medicini, posebno za dijagnosticiranje (identifikaciju) i terapiju (liječenje) različitih medicinskih stanja. U razvijenim zemljama (četvrtina svjetske populacije), otprilike jedna osoba od 50, koristi dijagnostičku nuklearnu medicinu svake godine, a učestalost terapije radioizotopima je otprilike jedna desetina toga.

Nuklearna medicina koristi zračenje kako bi pružila informacije o funkcioniranju specifičnih organa osobe, ili za liječenje bolesti. U većini slučajeva, liječnici koriste informacije za brzu dijagnozu pacijentove bolesti. Štitnjača, kosti, srce, jetra i mnogi drugi organi mogu se lako snimiti, a poremećaji u njihovoj funkciji otkriti. U nekim slučajevima zračenje se može koristiti za liječenje oboljelih organa ili tumora… Preko 10000 bolnica diljem svijeta koristi radioizotope u medicini, a oko 90% postupaka je za dijagnozu." 

Iran je postao svjetski lider u razvoju i korištenju tehnecija (99mTc) Tilmanocepta, vitalnog radioizotopnog spoja, koji se koristi za limfno mapiranje (drugi u svijetu, odmah iza SAD-a). Press TV opisuje sljedećim riječima:

"Lijek omogućuje kirurzima da sa iznimnom točnošću identificiraju limfne čvorove koji dreniraju tumor, štedeći zdravo tkivo i smanjujući kirurške komplikacije za do 90% pacijenata oboljelih od raka, dok se lokalno proizvodi po otprilike desetini globalnih troškova." 

Dok ciklotroni (poput iranskih Pars ili Karaj ciklotrona) mogu generirati neke izotope koji se koriste u medicini (potrebne za PET i MRI dijagnostiku), mnogi se mogu stvoriti samo pomoću reaktora koji koriste visoko obogaćeni uran, kao što je prikazano na gornjem grafikonu.

Ovo je pitanje osnovne znanosti, jer teži radioaktivni izotopi koji su posljedica obogaćivanja uranija imaju lance raspada (ukupno postoje četiri lanca raspada), u kojima teški izotopi mijenjaju svoj identitet, dok vremenom oslobađaju neutrone. Kako se radioaktivni izotopi raspadaju prema krajnjem stanju olova (Pb-82), događa se nevjerojatan fenomen. Počevši od urana-238, torija-232 ili urana-234, nastaju novi elementi koji pokazuju specifična vremena poluraspada sa jedinstvenim svojstvima i korisni su za različite aspekte medicinskih i industrijskih potreba, koje spašavaju živote.

Jedan od četiri lanca raspada (U-238 do olova-206) prikazan je u nastavku:

Četiri poznata lanca nuklearnog raspada

Iranska Press TV opisala je potrebu i nade u iranski nuklearni program, rekavši:

"Gledajući unaprijed, budućnost iranske nuklearne medicine počiva na dvostrukom mandatu: nastavku ambicioznog nacionalnog programa pomicanja znanstvenih granica za vlastito stanovništvo, a istovremeno i značajnom doprinosu globalnoj zdravstvenoj jednakosti. Dijeljenjem svojih tehnologija, stručnosti i isplativih inovacija, Iran ima potencijal podržati druge nacije u izgradnji održive infrastrukture za liječenje raka."

Nakon što smo utvrdili važnost obogaćenog uranija u medicinskoj znanosti, sada recimo nešto o obogaćenom uraniju u civilnoj energetici, u širem smislu.

Podsjetimo se: iranski nuklearni reaktori koriste kanadsku i američku tehnologiju, omogućenu Eisenhowerovim programom, Atomi za mir, koji je također obučio prvu generaciju iranskih nuklearnih znanstvenika na američkim sveučilištima. Također, podsjetimo se kako Iran želi puni energetski suverenitet, što znači i "sve aspekte nuklearnog ciklusa". 

Iako mnogi uobičajeni dizajni civilnih nuklearnih reaktora ne zahtijevaju visoko obogaćeno gorivo iznad 3-5%, mnogi moćni dizajni nuklearnih reaktora to zahtijevaju, a Iran je dao do znanja da želi slobodu razvoja onoliko modela i dizajna koliko će najbolje služiti njegovom narodu. U slučaju da niste znali kako su neki civilni nuklearni reaktori zahtijevali veće obogaćivanje iznad 3-5%, pogledajmo sada nekoliko.

Prvo, imamo male modularne reaktore sa visoko obogaćenim niskim obogaćenim uranom (HALEU), koje sada razvijaju SAD i Kanada, a koji koriste gorivo obogaćeno do 20%. Povećano obogaćivanje omogućuje dulji vijek trajanja goriva (10-30 godina), veću gustoću snage i kompaktnije dizajne reaktora, što je prikladno za udaljene lokacije ili modularno postavljanje.

Osim toga, brzi oplodni reaktori, koje su do danas razvile samo Rusija i Indija, također koriste gorivo obogaćeno do 30%.

Ljepota brzih oplodnih reaktora jest u tome što ne uključuju moderator teške vode i počinju sa malom količinom visoko fisilnog obogaćenog uranija/plutonijevog dioksida, koji se zatim prekriva velikom količinom nefisilnog (ali obilnog i jeftinog) uranija 238 - ugrađujući neutrone u jezgre U-238 i pretvarajući ga u fisilni plutonij. Ovaj proces ne samo da generira ogromne količine energije, već stvara i više fisilnog goriva nego u početku procesa. 

Zato su Maltuzijanci, koji vode Trilateralnu komisiju, otkazali američki program brzih oplodnih reaktora 1970-ih pod Jimmyjem Carterom (zapravo bi ovaj proces zakopavanje nuklearnog "otpada" učinio nepotrebnim). No, to je i razlog zašto su ovi isti Maltuzijanci zahtijevali da Iran nema pristupa ovoj tehnologiji.

Zašto MI6 stoji iza laži?

Posljednji dokaz da je iranski "tajni program nuklearnog oružja" potpuna prijevara, objavljen je u nedavnom eseju Kita Klarenberga,  "Kako je MI6 postavio temelje iranskog rata", koji je objavljen na 'Global Delinquents': 

https://www.kitklarenberg.com/p/how-mi6-laid-iran-wars-foundations

Ovo je posebno važna ironija za one pro-ratne naratore koji šire laž da je Iran londonski City na Bliskom istoku.

Klarenberg pokazuje da je narativ o "tajnom iranskom nuklearnom programu" u potpunosti oblikovan od strane britanskih obavještajnih službi, u tandemu s Izraelom. Kit piše:

"Nikada nije predočen nijedan dokaz koji bi podržao bombastičnu optužbu. Sumorna istina jest da su navodne iranske nuklearne želje izmišljotina, koju su izmislile britanske obavještajne službe. Ono što slijedi je prljava priča o tome kako su se operativci MI6 infiltrirali u navodno neovisne međunarodne institucije, zatim manipulirali njima i zapadnim vladama, što je na kraju dovelo svijet do opasnog, potencijalno i nuklearnog sukoba." 

Među mnogim činjenicama, koje Klarenberg iznosi na površinu, navodi procurile depeše iz britanskog veleposlanstva u Washingtonu iz 2008. godine, gdje se navodi njihovo nezadovoljstvo zato što je nova američka administracija željela napustiti Cheneyjev tvrdokorni antiiranski stav u korist dijaloga.

Kit piše o vodećem operativcu MI6, Nicholaus Langmanu, koji je vodio odjel MI6 za Iran od 2006. do 2008., godine. Njegov je životopis objavljen i pokazuje da se stručnjak za mračne vještine hvalio "kako je 'generirao povjerenje' u njihovu procjenu da je Teheran tajno imao namjenski program za razvoj nuklearnog oružja među 'europskim, američkim i bliskoistočnim agencijama'."

(prevedeno putem google translate)

Kit nastavlja:

"Zatim je, od 2010. do 2012. godine, Langman predvodio "međuagencijski" napor da se sveobuhvatno infiltrira u IAEA, dok je "izgradio visoko učinkovite i međusobno podržavajuće odnose u vladi, i sa starijim američkim, europskim, bliskoistočnim i dalekoistočnim kolegama radi strategije." Ovakvo mračno rukovanje sa MI6, "omogućili su veliki diplomatski uspjeh [sic] iranskog nuklearnog sporazuma i sporazuma o sankcijama." Središnja, tajna uloga Britanije, u pridobivanju globalnog javnog i političkog mnijenja iza prijevare da je Iran težio razvoju nuklearnog oružja i proizvodio sve što je uslijedilo, nikada nije priznata od strane glavnih medija." 

Dakle, ne samo da je MI6 generirao podatke koje su zapadne i izraelske obavještajne službe koristile za obnovu podrške bombardiranju Irana, nakon 2007. godine, kada su Cheneyjev prvi pokušaj osujetili domoljubi unutar vlastitih obavještajnih agencija, a koji su procurili u Nacionalnu obavještajnu procjenu koja dokazuje da je Iran (2003.) potpuno napustio sve težnje za nuklearnim oružjem - nego se MI6 infiltrirao i u samu IAEA, te je pružio lažne podatke, a koje je Netanayahu iskoristio za sabotažu  JCPOA-e 2018. godine.

Kao što Kit ističe: kada je, u lipnju 2025. godine, pokrenut 12-dnevni rat protiv Irana, IAEA, na čelu sa Rafaelom Grossijem, odigrala je svoju ulogu jednostavnim oživljavanjem Netanyahuovog skeča iz 2018. godine, nakon čega je uslijedila koordinirana medijska kampanja za opravdavanje neopravdanog.

Dakle, samo da bude jasno, sada nema, niti je ikada bilo, dokaza da je Iran imao tajni program nuklearnog oružja.

Izvor ove često ponavljane tvrdnje proizlazi iz istih MI6 kanala, koji su generirali i Memorandum Downing Street 10, za koji je Chilcotova istraga, iz 2016. godine, otkrila da stoji iza prijevare o iračkom oružju za masovno uništenje, kojim su opravdali uništenje Iraka. To je isti MI6 koji je generirao lažne obavještajne podatke, koji su doveli i do NATO-ovog bombardiranja Libije, 2011. godine.

Kao što Cynthia Chung piše u "Doktrina čistog prekida: Moderni Sykes-Picot":

"Utvrđeno je da je libijska invazija, 2011. godine, također nezakonito potaknuta od strane Velike Britanije. U izvješću koje je objavio Britanski odbor za vanjske poslove, u rujnu 2016. godine, zaključeno je da su 'Velika Britanija i Francuska, u ožujku 2011. godine, navele međunarodnu zajednicu podržati intervenciju u Libiji, kako bi zaštitila civile od snaga lojalnih Muammaru Gaddafiju'.

Izvješće je zaključilo da je libijska intervencija bila utemeljena na lažnom pretvaranju, koje je pružila britanska obavještajna služba, ali je i nepromišljeno promovirana od strane britanske vlade." 

Ono što je Benjamin Netanyahu 2018. godine pogurao kako bi sabotirao obnovu iranskog nuklearnog sporazuma nije bilo ništa više od pola tone nebitnih dokumenata, koji se odnose na iranski nuklearni program između 1997. i 2003. godine. To nije imalo nikakve veze sa svijetom iz 2018. godine, osim propagandne uloge, koju je odigrao u podržavanju neizbježnog rata protiv Irana, nad kojim fanatici Trećeg hramskog brda, poput Petea Hegsetha, desetljećima sline.

Nadam se da ste u ovom trenutku shvatili kako je MAGA bila prevarena od strane iste britanske obavještajne službe koja je stvorila Državu Izrael, koja više od stoljeća nastoji uništiti Iran i koja nastoji uništiti rusko-kineski savez (da sruše planove za novo globalno svjetsko carstvo). To je ista britanska obavještajna služba koja je opsjednuta ponovnim preuzimanjem svojih "bivših" američkih kolonija, kako je zacrtano vizijom Teddyja Roosevelta o Anglo-američkom savezu iz 1902. godine.

U početku se zaista činilo kao da je Trump bio meta ove MI6 zvijeri tijekom svog prvog mandata. Ali, čini se da se nešto promijenilo od njegove reinkarnacije 2025. godine u Bijeloj kući, jer Palentir, Grok, Oracle, Google i ostali visoki svećenici iza Zvjezdanih vrata uživaju utjecaj na naše živote kakav prije nismo mogli zamisliti.

Također mi je žao što vidim mnoge MAGA komentatore, poput Susan Kokinde i Barbare Boyd (PrometheanPAC) koje sada služe kao propagandisti istog Britanskog Carstva, koje su desetljećima razotkrivali. Dok neurolingvistički reprogramiraju svoje sljedbenike da na Iran gledaju kao utjelovljenje "City of London"; zapravo je isti taj London oduvijek financirao i podržavao rat protiv Irana (interesantno je kod svih tih komentatora da govore kako je Trump u borbi protiv globalističkog Londona, ahhh...)

Evo jedan video iz prevelikog opusa PrometheanPAC:  

Doktrina 'Čistog prekida'

Godine 1996. je radna skupina, koju je predvodio Richard Perle, izradila politički dokument, "Čisti prekid: Nova strategija za osiguranje carstva" za Benjamina Netanyahua, koji je tada bio u prvom mandatu kao premijer Izraela. Dokument je izrađen kao priručnik, sa uputama za pristup promjeni režima na Bliskom istoku, kao i za uništavanje sporazuma iz Osla. 

Dokument politike "Čistog prekida" iznio je sljedeće ciljeve:

1. Uništavanje sporazuma iz Osla, koje su Arafat i Rabin dogovorili 1992. godine i koji su pozivali na rješenje dviju država i međusobnu suradnju;

2. Poticanje Sjedinjenih Država na svrgavanje režima Saddama Husseina u Iraku;

3. Pokretanje rata protiv Sirije, nakon što Saddamov režim bude srušen;

4. Nakon svega slijedi vojna akcija protiv Libanona i Irana.

"Čisti prekid" je bio u izravnoj suprotnosti sa Oslo sporazumom, koji je Netanyahu jako želio uništiti. Oslo II sporazum je potpisan samo godinu dana ranije, 28. rujna 1995. godine, u Tabi u Egiptu.

Tijekom mirovnog procesa, tijekom dogovora sporazuma, vođa Likuda, Benjamin Netanyahu, optužio je Rabinovu vladu da se "udaljila od židovske tradicije... i židovskih vrijednosti". Skupovi, koje su organizirali Likud i druge desničarske fundamentalističke skupine, prikazivale su Jichaka Rabina u SS uniformi, ili na nišanu pištolja. U srpnju 1995. godine, Netanyahu je otišao toliko daleko da je predvodio lažnu pogrebnu povorku za Rabina, sa lijesom i omčom za vješala.

Sporazum iz Osla je bio početak procesa, koji je trebao dovesti do mirovnog sporazuma,utemeljenog na rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 242 i 338 i do ispunjenja "prava palestinskog naroda na samoodređenje". Da je takav mirovni sporazum postignut, uz podršku Sjedinjenih Država, spriječio bi veliki dio kaosa, koji se dogodio od tada. Međutim, središnja osoba za osiguranje ovog procesa, Jichak Rabin, ubijen je samo mjesec i pol nakon potpisivanja Oslo II sporazuma, 04. studenog 1995. godine. Netanyahu je postao premijer Izraela sedam mjeseci kasnije. Doktrina "Clean Break" je objavljena sljedeće godine.

06. studenog 2000. godine, u izraelskim dnevnim novinama 'Ha'aretz', izraelski ministar pravosuđa, Yossi Beilin, koji je bio glavni pregovarač mirovnih sporazuma iz Osla, upozorio je sve Izraelce koji su tvrdili da je nemoguće sklopiti mir sa Palestincima:

"Cionizam je osnovan zato da bi se Židovi spasili od progona i antisemitizma, a ne kako bi im se ponudila židovska Sparta ili – ne daj Bože – nova Massada."

05. listopada 2003. godine, prvi put u 30 godina - Izrael je pokrenuo bombardiranje Sirije - ciljajući navodni "palestinski teroristički kamp", unutar sirijskog teritorija. Washington je stajao po strani i nije učinio ništa kako bi spriječili daljnju eskalaciju.

"Čisti prekid" službeno je pokrenut u ožujku 2003. godine ratom protiv Iraka, i pod izlikom "Rata protiv terora". Pravi dnevni red je bio (od zapada podržan) popis promjena režima na Bliskom istoku da bi se uklopili u planove UK, SAD-a i Izraela. Međutim, stvar je bila mnogo složenija od toga - zato jer je svaki igrač ima vlastitu "ideju" o tome što je pravi "plan".

Prije nego što pokušamo shvatiti puni opseg svega ovoga, prvo moramo razumjeti što je bio Sykes-Picot i kako je oblikovao današnji svjetski kaos (dakle, ponavljam poglavlje Sykes-Picot, iako je objavljen nedavno detaljniji tekst o tome).

https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/razno/3073275_sinarhija-8-dio

Arapske noći

Prvi svjetski rat je službeno trebao započeti 28. srpnja 1914. godine, gotovo odmah nakon Balkanskih ratova (1912.-1913.) koji su uvelike oslabili Osmansko Carstvo. Britanci, koji nikada nisu propustili priliku osjetiti miris svježe krvi, bili su zainteresirani za stjecanje onoga što su smatrali strateškim teritorijima, pod opravdanjem ratne opasnosti, što se jezikom geopolitike prevodi kao. "pravo na pljačku svega što može doći pod ruku". 

Genijalnost britanskog plana za osvajanje novih teritorija nije bila izravna borba protiv Osmanskog Carstva, već izazivanje pobune iznutra. Britanija bi potaknula arapske teritorije na pobunu za svoju neovisnost od Osmanskog Carstva, uz priču kako bi ih Britanija u tome podržala. Ovi arapski teritoriji su stoga navedeni neka povjeruju da se bore za vlastitu slobodu, dok su se zapravo borili za britanske, a sekundarno i francuske, kolonijalne interese.

Kako bi svi arapski vođe prihvatili ideju pobune protiv osmanskog sultana, trebalo je pronaći održivog vođu, koji je Arapin, jer sigurno ne bi pristali na pobunu na zahtjev Britanije. Lord Kitchener, sudanski mesar, trebao je biti na čelu ove operacije kao britanski ministar rata. Kitchenerov izbor je pao na potomka hašemitske dinastije, Hussein ibn Alija, poznat i kao šerif Meke. On je vladao regijom Hidžaz pod osmanskim sultanom. Hardinge, iz Britansko-indijskog ureda, nije se složio sa ovim izborom i želio je vahabita Abdul-Aziza ibn Sauda. Međutim, Lord Kitchener je to poništio navodeći kako su njihovi obavještajni podaci otkrili da će više Arapa slijediti Husseina.

Od Mladoturske revolucije, koja je preuzela vlast od osmanske vlade (1908.), Hussein je bio vrlo svjestan toga da njegova dinastička vladavina ni na koji način nije zajamčena, stoga je bio otvoren za britanski poziv da ga okrune za kralja arapskog kraljevstva.

Kitchener je napisao jednom od Husseinovih sinova, Abdallahu, uvjerenje o britanskoj podršci: "Ako arapska nacija pomogne Engleskoj u ovom ratu koji nam je nametnula Turska, Engleska će jamčiti da neće biti nikakve unutarnje intervencije u Arabiji i pružiti će Arapima svaku pomoć protiv strane agresije." 

Sir Henry McMahon, britanski visoki povjerenik u Egiptu, dopisivao se sa šerifom Huseinom između srpnja 1915. i ožujka 1916. godine, gdje je uvjeravao Huseina neka povede pobunu za "neovisnost" arapskih država.

Međutim, u privatnom pismu indijskom potkralju Charlesu Hardingeu, od 04. prosinca 1915. godine, McMahon je izrazio prilično drugačije mišljenje o budućnosti Arabije, suprotno onome u što je naveo povjerovati šerifa Huseina:

"Ne shvaćam ideju buduće snažne ujedinjene neovisne arapske države previše ozbiljno, jer uvjeti u Arabiji ne pogoduju i neće još dugo vremena pogodovati takvom nečemu." 

Ovo bi značilo da će Arabija biti podložna snažnom "savjetovanju" od Britanije, u svim poslovima, bez obzira tražili to ili ne.

U međuvremenu, šerif Husein je primao depeše iz britanskog ureda u Kairu, gdje se navodi da će Arapima Palestine, Sirije i Mezopotamije (Iraka) biti dana neovisnost, a koju će im jamčiti Britanija, samo ako se pobune protiv Osmanskog Carstva.

Francuzi su razumljivo bili sumnjičavi prema britanskim planovima, vezano za ove arapske teritorije. Francuzi su Palestinu, Libanon i Siriju smatrali kao da suštinski pripadaju Francuskoj, temeljeno na francuskim osvajanjima tijekom križarskih ratova, ali i njihove "zaštite" katoličkog stanovništva u regiji. Husein je bio uporan u tome da Bejrut i Alep dobiju neovisnost, te je potpuno odbacio francusku prisutnost u Arabiji. Britanija također nije bila zadovoljna time da Francuzima pruži sve ustupke koje su tražili kao svoja "intrinzična" kolonijalna prava.

Ulaze Sykes i Picot.

Francois Georges Picot je poslan na pregovore s Britancima, 23. studenog 1915. godine. Izabran je zbog svojih političkih stavova o "sirijskoj stranci", koja je tvrdila da su Sirija i Palestina (koje su smatrali jednom zemljom) francusko vlasništvo, iz povijesnih, ekonomskih i kulturnih razloga. Otprilike šest mjeseci kasnije, 16. svibnja 1916. godine, potpisani su strogo povjerljivi uvjeti sporazuma. Karta prikazuje dogovorenu "podjelu" arapskih teritorija, koji će postati novi dragulji Britanije i Francuske: 

Palestina je označena žutom bojom kao međunarodna zona, jer to područje nijedna zemlja nije bila voljna prepustiti na upravljanje drugoj. Prema gospodskom bontonu: jedna strana može preuzeti upravu dok druga okrene glavu, i to se upravo i dogodilo.

Godine 1916. je Sir Mark Sykes osnovao Arapski ured sa sjedištem u Kairu, Egipat (bio pod britanskom vlašću), kao ogranak britanske obavještajne službe, i pod vodstvom Lorda Kitchenera. Među značajnim članovima Arapskog ureda bio je: T.E. Lawrence, ili "Lawrence od Arabije". Svrha Arapskog ureda bila je uspostaviti britansku kontrolu nad Arabijom putem britanskog Egipta.

Arapska pobuna, vođena pod fasadom kralja Huseina, pokrenuta je u Hidžazu početkom lipnja 1916. godine. Međutim, stotine tisuća Arapa, za koje su Britanci očekivali da će prebjeći iz osmanske vojske i pridružiti se pobuni - nisu se pojavile. Umjesto toga, raspoređeni su britanski zrakoplovi i brodovi, uz muslimanske trupe iz britanskog Egipta i drugih dijelova Carstva. Kako je pobuna i dalje pokazivala slabosti, kao i nedostatak podrške samih Arapa (do te mjere da je Britanija počela očajavati zbog svog uspjeha) -  T.E. Lawrence, poznat i kao "čovjek sa zlatom" - organizirao je konfederaciju beduinskih plemenskih poglavica, koji bi se borili uz britanske snage u kampanjama u Palestini i Siriji.

Godine 1917. je britanski premijer, Lloyd George, naredio je trupama iz britanskog Egipta neka napadnu Palestinu. Također, rekao je generalu Allenbyju kako želi da Jeruzalem bude zauzet do Božića. Uslužno, 11. prosinca 1917. godine, Allenby je ušao u Jeruzalem kroz Jaffa vrata i proglasio ratno stanje u gradu (dolje slika). Allenby je objasnio Picotu da će Jeruzalem neko vrijeme ostati pod britanskom vojnom upravom. Ratno stanje će završiti 15. svibnja 1948. godine.

Britanski ured za Indiju je napao Mezopotamiju i zauzeo Bagdad 11. ožujka 1917. godine. Južna pokrajina Basra, uglavnom šijitska, trebala je biti britanska, dok je drevni glavni grad Bagdad trebao biti pod nekim oblikom britanskog protektorata.

Nakon britanskih osvajanja Palestine i Mezopotamije, Siriju će, do rujna 1918. godine, zauzeti britanske snage, dok će Damask, na kraju i nakon malo prepirki, ostati pod francuskom kontrolom ili pod njihovim "savjetodavnim" statusom.

Konačni dogovor o raspodjeli teritorija je postignut 1920. godine, Sèvreskim ugovorom, kojim je određeno da Sirija i Libanon pripadnu Francuskoj, a da će Mezopotamija (Irak) i Palestina biti pod britanskom kontrolom, dok će Arabija (Hidžaz) biti službeno "neovisna", ali pod vlašću britanskih marionetskih monarha. Britaniji je također dodijeljen kontinuirani utjecaj nad Egiptom, Ciprom i cijelom obalom Perzijskog zaljeva.

Faisal, sin Husseina ibn Alija, koji je bio pod "tutorstvom" T.E. Lawrencea, proglašen je kraljem Iraka nakon neuspjelog pokušaja da postane kralj Velike Sirije, prije nego što su ga Francuzi protjerali svojom vojskom, kada je priznao da predstavlja britanske interese.

Što se tiče Perzije (Irana), Britanci su uspostavili svoju kontrolu, putem zloglasnog Anglo-perzijskog sporazuma iz 1919. godine, sklopljenim sa Ahmedom Šahom.

Godine 1926. potpisan je Mosulski sporazum, kojim je Irak dobio nominalnu kontrolu nad naftnom regijom, dok su naftni interesi  podijeljeni između britanskih (52,5%), francuskih (21,25%) i američkih (21,25%) naftnih kompanija.

Što se tiče središnje Arabije: Husein je 1924. godine zatražio titulu kalifa. To je njegov suparnik, vehabit Abdul-Aziz ibn Saud, odbio i objavio rat, porazivši Hašemite. Husein je abdicirao, dok je ibn Saud, miljenik Britansko-indijskog ureda, proglašen kraljem Hidžaza i Nedžda, 1926. godine, što je dovelo do osnivanja Kraljevine Saudijske Arabije.

Sudbina Palestine

Dok su Britanci obećavali arapsku vlast i neovisnost Hašemitskom Huseinu i njegovim sinovima - Britanci su istovremeno obećavali domovinu u Palestini - Židovima. U Balfourovoj deklaraciji, 02. studenog 1917. godine, proglašeno je sljedeće:

"Vlada Njegova Veličanstva sa odobravanjem gleda na uspostavljanje nacionalnog doma za židovski narod u Palestini, i uložiti će sve napore kako bi olakšala postizanje tog cilja…"

Britanija je dobila mandat nad Palestinom od Lige naroda u srpnju 1922. godine.