Idemo li prema globalnoj hiperinflaciji?

Bez obzira jeste li za iranski rat ili ne, postoje neke stvari koje morate znati, a to su vrlo stvarne posljedice ovog rata. Rata koji je u tijeku, i ne čini se da će uskoro završiti, unatoč tvrdnjama Trumpove administracije. Dok ovo pišem, nalazimo se u 20-tom danu rata.

(Cynthia Chung, 21.03.2026.)

Kao što možemo vidjeti na gornjem grafu Moody's Analyticsa - Sjedinjene Države imaju 48.6% vjerojatnosti ulaska u recesiju u sljedećih 12 mjeseci. Imajte na umu da su Sjedinjene Države svaki put kada su dosegle 50% vjerojatnosti ili više, ušle u recesiju. Također imajte na umu da je gotovo svaki put kada se to događalo kroz povijest - bilo izazvano naftnom krizom.

Međutim, ovaj graf ne govori cijelu priču. Sjedinjene Države danas su u mnogo nesigurnijoj situaciji, nego što su bile prije nekoliko desetljeća. Vrlo važan razlog za to jest taj što se u svim tim prošlim recesijama USD i dalje smatrao sigurnim utočištem, i bio  neosporan u svojoj poziciji glavne svjetske rezervne valute. Međutim, danas je to vrlo daleko od slučaja.

Kako američko gospodarstvo slabi, tako dodatno riskira gubitak pozicije svjetskog ekonomskog hegemona. Budući se pozicioniralo kao sve hiperfinancijaliziranije dužničko gospodarstvo, gubitak ovog statusa hegemona će uzrokovati urušavanje Kuće od karata.

Stvarnost jest takva da se Sjedinjene Države u potpunosti oslanjaju na financijalizirani dug kako bi poduprle svoje gospodarstvo. To je doslovno ono što su američke državne obveznice, tj. dug koji investitori kupuju, uz obećanje kamata na povrat. U biti je to oklada. Investitor se kladi da će američko gospodarstvo pronaći način da nekako dođe do novca i plati kamate, bilo da je obveznica na nekoliko mjeseci, godinu dana, tri godine, ili deset godina. Deset godina nosi najveću kamatu, jer nosi najveći rizik.

Ovaj sustav se, u potpunosti, oslanja na "vjerovanje" održanja američke nadmoći. Vjeruju, ne samo Amerikanci, nego i strani investitori koji posjeduju 32% američkog duga; ovdje imamo preko 8 bilijuna dolara u opasnosti, ukoliko dođe do stranog dumpinga. To je dovoljno da sruši američko gospodarstvo.

Stratezi Deutsche Banka također su naglasili ovu ironičnu ovisnost Sjedinjenih Država o inozemnom financiranju, putem velikih vanjskih deficita. Američka administracija zapravo danas traži od svijeta neka posudi njihov novac da bi ih mogli kazniti! Nemojmo zaboraviti stalne prijetnje višim carinama i Europi i Aziji.

Činjenica: investitori iz EU, središnje banke i drugi subjekti - posjeduju više od 10 bilijuna američkih dolara imovine.

To uključuje državne obveznice i dionice.

Zar je onda čudno ono što je Scott Bessent, američki ministar financija, izgovorio na posljednjem summitu u Davosu? "Svima savjetujem da sjednu, duboko udahnu i puste neka se stvari odvijaju. Kao što sam rekao 02. travnja, najgora stvar koju zemlje mogu učiniti jest eskalirati protiv Sjedinjenih Država." Zvuči li umirujuće, ili kao ludo mahanje napunjenim pištoljem u sobi sa taocima?

Ako investitori izgube "vjeru" u američku nadmoć - Kuća od karata će se srušiti.

Nema pravog gospodarstva na koje se može osloniti, nakon desetljeća deindustrijalizacije, sve od ubojstva Kennedyja: 

Dakle, ironija američke nadmoći leži u tome što je sada potpuno ovisi o tome da svijet "vjeruje" u njihovu nadmoć.

Stoga, ako će vanjska politika uništiti cijeli globalni sustav, dok se vaše gospodarstvo nalazi na rubu propasti, shvatite kako neće trebati puno da se ovakva utakmica pretvori u ogromnu lomaču.

Stvarnost je takva da su Sjedinjene Države u recesiji već dugi niz godina, posebno od financijskog sloma iz 2008. godine. U biti, realno gospodarstvo Sjedinjenih Država je umrlo toga dana i Wall Street je preuzeo vlast. Iako su mnogi ljudi tada izgubili svoju ušteđevinu i domove, postojao je i privid oporavka, jer je bilo dopušteno gomilanje još većeg duga uz iluziju stvaranja bogatstva. 

Ovo se može prilično upečatljivo primjetiti isključivo gledajući prenapuhani BDP koji Sjedinjene Države prijavljuje svake godine, a koji zapravo prikriva negativan rast BDP-a, što se zapravo događa desetljećima: 

Kao što možemo vidjeti iz gornjeg grafa: realni BDP, koji je prijavila američka vlada, bio je rast od 2.8% u 2024. godini. Međutim, ono što vam se NEĆE REĆI jest da je taj "rast" omogućen deficitom zemlje od 6,4% do 6,7% BDP-a. To je kao da potrošite 1 dolar za povrat od 50 centi. To nije održivo.

Ovo nije samo fenomen za 2024. godinu, kao što možemo vidjeti iz gornjeg grafa, jer SAD već više od 20 godina ima savezni deficit! Doslovno se zadužuje sve više i više, kako bi poduprla iluziju bogatstva!

Ovo nije pravi rast. Ovo je Ponzijeva shema.

Stvar sa Ponzijevim shemama je u tome što ne generiraju ništa stvarno, i ništa u mjeri koliko tvrdi.

Jedini razlog zašto je ova Ponzijeva shema mogla nastaviti toliko dugo je zato što se oslanjala na prošle ekonomske uspjehe. Sjedinjene Države nekada jesu imale pravo gospodarstvo, pravu proizvodnu bazu, pravo bogatstvo za svoje ljude. Međutim, velikom deregulacijom bankarskog sustava (koja se događao tijekom godina), ali i odlukom o preusmjeravanju proizvodnje, američko gospodarstvo je polako progutao Wall Street.

To je zapravo jako dugačka bitka u američkoj povijesti - bitka između izvornog američkog sustava i Wall Streeta.

Američki narod je još jednom prevaren. Razlog zašto se američko gospodarstvo urušava nije zbog toga što "svijet" iskorištava SAD, kako je tvrdila reklamna kampanja za prodaju "carina" iz 2025. godine, nego zato što je američko gospodarstvo preuzeo Wall Street. Stoga, treba duboko zabrinuti činjenica da aktualni američki ministar financija, Scott Bessent, ne samo da je bivši zaposlenik Georgea Sorosa, nego je i pravi čovjek Wall Streeta. On je, 2025. godine, izjavio da postoji potreba za daljnjom deregulacijom  bankarstva. To je upravo ono što je omogućilo da se američko gospodarstvo stavi na aukciju. I ono što je SAD pretvorilo u ekonomiju kasina, gdje se ljudi klade na to koliko smo blizu mračnog doba, pritom misle da će moći naplatiti takvu okladu.

Ovdje dolazi do izražaja relevantnost iranskog rata.

Kao što je već prije spomenuto: položaj američkog dolara kao svjetske rezervne valute je ozbiljno ugrožen i gospodarstvo je u velikoj opasnosti od neispunjavanja obveza po ogromnom dugu od 38 bilijuna dolara, koji i dalje raste. Ova prijetnja SAD-u, kao ekonomskom hegemonu, dolazi od zemalja BRICS-a, posebno Kine. Ovdje leži razlog zašto je Trumpova administracija zaplijenila venezuelansku naftu i zašto žele Grenland za vojnu bazu. Kako bi i dalje osiguravali svoje petrodolarske i pomorske trgovinske koridore. Sve se svodi na održavanje američkog dolara kao svjetske rezervne valute, uz "osiguranje" globalnih lanaca opskrbe. Drugim riječima: sve češće pribjegavanje piratstvu.

Budući SAD nisu mogle ekonomski "ograničiti" Kinu putem tarifa, sada su pribjegle korištenju velike vojne sile, i to u samo prvih nekoliko mjeseci 2026. godine, kako bi "ograničili" kineske lance opskrbe. Ova se sila brzo pretvara u čistu nepromišljenost i kaos.

Prije nešto više od jednog dana je napadnuto najveće plinsko polje na svijetu - Južni Pars.

Izvoz nafte i plina čini gotovo 60% iranskih izvoznih prihoda. Napad je trebao naštetiti iranskom gospodarstvu. Međutim, napad je otkrio da su američki saveznici potrošna roba u ovom ratu, i to ne samo na Bliskom istoku, već diljem Europe i Azije: 

Katar posjeduje dijelove ovog plinskog polja. Nazvao je napad opasnim i neodgovornim. Katar ima najveće svjetsko postrojenje za izvoz LNG-a, koji čini petinu globalne opskrbe energijom. Plinska polja su vrlo nestabilna, i nije moguće izračunati ograničeni vojni "napad" na plinsko polje, iz razloga koji su očiti. Dakle, da. Napad je vrlo neodgovoran. Vojni udar na NAJVEĆE PLINSKO POLJE NA SVIJETU. Stvarno razmislite o globalnim posljedicama takvih akcija. Ovo nisu odmjerene akcije protiv Irana, jer sada cijeli svijet tretirate kao kolateralnu štetu.

Ovo nije potez koji se poduzima iz snage, već iz slabosti i očaja. Sjedinjene Države su pokazale: ako ne mogu kontrolirati regiju Bliskog istoka, spremne su doslovno zapaliti sve. Ako niste bili svjesni dosad, onda znajte da će posljedice ovoga biti svjetska  hiperinflacija - uključujući i Sjedinjene Države. Stoga, ovo je potez očajnika. Troškovi energije su u središtu troškova proizvodnje, troškova prijevoza, hrane koju konzumiramo. Kada cijene energije naglo narastu, sve na što se oslanjamo kao životnu potrebu, također dramatično poskupljuje. Sve se ovo događa usred već visoke inflacijske osnovne vrijednosti - za mnoge zemlje diljem svijeta (još od covida). Ako ste mislili da će cijene hrane pasti sa Trumpovom administracijom, nažalost se varate. Troškovi života će značajno rasti, a neće se smanjivati ​​- zahvaljujući ratu koji je SAD pokrenuo protiv Irana. 

Južni Pars je najveće svjetsko polje prirodnog plina i sadrži ukupno 51 bilijun kubičnih metara rezervi plina. To je šest puta više od Permskog bazena u SAD-u, najveće rezerve plina u Sjedinjenim Državama.

Dakle, samo da bude jasno. Katar posjeduje 37 bilijuna kubičnih metara, od ukupno 51 bilijuna kubičnih metara Južnog Parsa. Iran posjeduje preostalih 14 bilijuna kubičnih metara. Dakle, Katar je većinski vlasnik plinskih polja Južnog Parsa.

Ono što je stvari učinilo još više zabrinjavajućima je još jedan tvit Bijele kuće (ili Zone sumraka), kao odgovor na ovaj nevjerojatno nepromišljen potez: 

Ovo je još jedna u nizu zabrinjavajućih, bipolarnih, poruka od Trumpa. On poriče kako napad na Južni Pars ima bilo kakve veze sa Sjedinjenim Državama (oni su više puta tvrdili slično tijekom ovog rata, da je krivnja Izraela za napad na civilne ciljeve), kao i da oni nisu ništa znali o planiranom napadu Izraela. Trump zatim nastavlja uvjeravati kako Izrael više neće napadati Južni Pars!? Očita je ovdje poruka saveznicima u Perzijskom zaljevu, koji su opravdano bijesni, jer sve više postaju kolateralna šteta u ovom ratu. Međutim, čak i ako bi povjerovali da Sjedinjene Države nisu imale nikakve veze sa ovim napadom (poruka koja se ponavlja stalno i iznova tijekom ovog rata) - nije jasno zašto bi njihova riječ (da Izrael neće izvoditi daljnje napade) - imala ikakvu težinu?

Ili SAD kontroliraju situaciju ili ne kontrolirju. Ne može biti oboje, posebno u ratnom scenariju. Upravo je to ono što neki apologeti pokušavaju učiniti u svom pokušaju da se povuku iz ovog katastrofalnog rata, stoga tvrde kako je SAD bio prisiljen ili "prevaren" ući u ovo - od strane Izraela?! Ako je to slučaj, onda SAD nemaju svoju vladu. Trumpova administracija je marionetska vlada, ukoliko podržavate takvu liniju. Ne možete tvrditi kako SAD nikada nisu htjele ući u ovaj rat, ali su onda morale nastaviti sudjelovati u ovom ratu (koji prijeti globalnom hiperinflacijom) samo zato da bi "spasile obraz", ili da Sjedinjene Države nešto još uvijek kontroliraju i kako će "spasiti svijet". SAD su, ili previše zaglibili i (u najboljem slučaju) nesposobni, ili im je ovo agenda: izazvati globalni kaos, preokrenuti šahovsku ploču, zapaliti svijet, pa se nadati da su jedini koji će ostati na nogama. Ovdje nema sredine.

Iskreno, vrijeme je za preuzeti dio odgovornosti za postupke svoje zemlje, koji sada prijete egzistenciji svih na svijetu. Sjedinjene Države su na rubu toga da cijeli svijet gurnu u hiperinflaciju, ali će se ispričati za taj potez i reći kako im to nije bila namjera? Ako to nije namjera, zaustavite rat odmah! Ako je to bila "pogreška", onda odlazite otamo ODMAH! Jadni izgovor kako ne mogu ništa tako učiniti, jer trebaju "spasiti obraz" - to bi valjda trebala biti neka vrsta opravdanja?!? Nema ništa što bi se moglo spasiti (najmanje nečiji ugled) ako se uruši svjetsko gospodarstvo. SAD očito računaju na to da će kod takvog scenarija završiti na crnom vrhu.

Trebamo li plakati za Sjedinjenim Državama, izazivajući globalnu energetsku krizu, koja je egzistencijalna opasnost za zemlje diljem cijelog svijeta? Nisu li Sjedinjene Države najveća prijetnja cijelom svijetu, u oba slučaja? Kroz svoju čistu nesposobnu oholost, ili moguće i vrlo stvarnu i proračunatu agendu, sve u ime globalne dominacije lanaca opskrbe energijom. U svakom slučaju, SAD nisu sposobne predvoditi bilo što, jer su pokazale da je sve opravdana kolaterala za njihov cilj, a to je američka nadmoć.

Trump u ovoj poruci, nakon što se ispričao za napad na Južni Pars, nastavlja prijetiti da će napasti cijeli Južni Pars, ako se Iran usudi uzvratiti?!? Dakle, prvo, zvuči li ovo kao da se Trump stvarno ispričavao zato što je Južni Pars ipak napadnut; i drugo, zašto prijetiti cijelom Južnom Parsu, koji je u većinskom vlasništvu Katara? Zašto prijetiti ogromnom proizvođaču energije za svijet i posebno za Europu, koja ovisi o katarskom izvozu LNG-a?

Ljudi bi uvijek trebali pamtiti priču o Nordstreamu i koliko je američki LNG od toga profitirao. Zapravo, Sjedinjene Države, koje planiraju udvostručiti svoj izvoz LNG-a do 2028. godine - imaju više koristi od ovog nepromišljenog napada na Južni Pars od Izraela  (oni jesu krivi za najviše toga, ali konkretno je ovaj napad jako sumnjiv). 

Trump ovo radi cijelo vrijeme i ljudi bi trebali prestati pokušaj "interpretacije" ovog apstraktnog plesa, jer, na kraju krajeva, ovaj ples uopće nije apstraktni. To je zapravo oblik gaslightinga. To jest ono što Trump radi u svojim kontradiktornim izjavama, gaslight za gaslightom. Poriče, poriče, konačno prizna, a zatim zaključi: "Pa šta onda?"

Doslovno je isto nedavno učinio pred novinarima, kada se pojavila tema o zaljevskim državama koje su bile meta napada. Trump je izjavio kako je iznenađen zato što su UAE teško pogođene, kao i Saudijska Arabija i Katar (usput rečeno, u svim ovim zemljama se nalaze američke vojne baze), jer je mislio kako su oni svi međusobno saveznici i da imaju dobre odnose sa Iranom. Ovo je bio previše bizaran komentar, jer ako je Iran tolika prijetnja američkim interesima na Bliskom istoku, onda kako objasniti da Iran ima dobre odnose sa drugim zaljevskim državama? Ili su stvarna prijetnja ili nisu stvarna prijetnja?! Čini se kao da je ovo sve više pitanje vezano uz energetsku dominaciju, a ne za pitanje "nacionalne sigurnosti". Trebamo li biti iznenađeni Trumpom, u ovom trenutku? On je, naravno, nastavio negirati, govoriti da se nije moglo predvidjeti da će zaljevske države biti meta napada, ali obično završava:  "A da smo i znali, velika stvar. Mislim, moramo učiniti ono što moramo učiniti."

Što možemo zaključiti iz ove poruke? SAD će morati učiniti ono što moraju učiniti, bez obzira na cijenu.

Ali, što je točno cilj? Koji je pravi cilj iza ovog napada na Iran?

Studija slučaja No 4 u američkoj težnji za globalnom dominacijom: Iran

"Učiniti Iran ponovno siromašnim. (pauza) Ne iranski narod, iransku vladu." 

(izgovorio američki ministar financija Scott Bessent, na saslušanju za potvrdu položaja u Senatu, 16. siječnja 2025. godine) 

Dana 13. siječnja 2026. godine je objavljen ovaj tweet:

Trump se obratio iranskim "domoljubima" neka se pobune i preuzmu iranske institucije, obećavajući kako je pomoć na putu. Završava sa parolom: MIGA, tj. "Učinimo Iran opet velikim".

Iako je bilo nekih poricanja kako je promjena režima ikada bila cilj Trumpove administracije, riječi samog Trumpa potvrđuju da je to doista bio pravi cilj SAD-a prema Iranu i započeo je tijekom 12-dnevnog rata između Irana i Izraela, 2025. godine. Nikada se nije radilo o pregovorima o sigurnom obogaćivanju uranija, nego o promjeni režima u Iranu, i ova bi promjena režima funkcionirala u interesu Sjedinjenih Država - posebno po pitanju nafte i plina.

Nije slučajnost da su, samo nekoliko tjedana nakon otmice Madura, kojega je američka vlada optužila da je šef lažnog narkokartela i kojega su stavili na popis terorista (što Ministarstvo pravosuđa sada i priznaje), SAD efektivno zaplijenile venezuelansku naftu, najveće rezerve nafte na svijetu. Potom su SAD krenule ciljati na Iran. Nije baš suptilan potez za one koji obraćaju pozornost na globalne lance opskrbe energijom.

Venezuela, baš kao i Iran, ne predstavlja prijetnju "nacionalnoj sigurnosti" SAD-a, u smislu sigurnosti američkog naroda. Oni predstavljaju "prijetnju" SAD-u zato što su ogromna energetska središta, nisu podupirali američki petrodolar, niti američku ekonomsku dominaciju. Obje zemlje su zapravo izvozile većinu svoje nafte. U slučaju Irana (naftu i plin) je taj izvoz išao u Kinu, te se koristila kineska valuta (renminbi, RMB) pri obavljanju transakcija. Dodajmo tome činjenicu da Rusija posluje u kineskoj valuti sa svakom zemljom koja želi kupiti njihovu naftu, tako se američki petrodolar našao u ozbiljnoj opasnosti da zadrži svoj utjecaj.

Kao što možemo vidjeti na gornjem grafikonu, od 10 najvećih rezervi nafte, Venezuela je najveća, Iran treća, a Rusija osma. SAD je deseti. Svih ostalih deset zemalja su saveznici SAD-a, ili njegove satrapije, nakon eskapada Rata protiv terora, uključujući Irak koji je peti, i Libija koja je deveta.

Danas SAD kontrolira svaki peni iračkih prihoda od nafte, od svoje ilegalne invazije 2003. godine. Invazija je bila opravdavana lažnim obavještajnim podacima MI6, što danas svi priznaju, no SAD su od tada fizički okupirale ovu zemlju.

Hussein Askary piše u svom članku za 'The Cradle':

"U srpnju je iračka središnja banka zaustavila sve strane transakcije u kineskim juanima, podlegavši ​​intenzivnom pritisku američkih Federalnih rezervi da to učini. Zatvaranje je uslijedilo nakon kratkog razdoblja, tijekom čega je Bagdad dopuštao trgovcima trgovanje u juanima, što je inicijativa namijenjena ublažavanju pretjeranih američkih ograničenja pristupa Iraka američkim dolarima.

Iako je ova trgovina temeljena na juanima isključivala irački izvoz nafte, koji je ostao u američkim dolarima, Washington ju je smatrao prijetnjom svojoj financijskoj dominaciji nad ovom državom Perzijskog zaljeva. Ali, kako je SAD uspio uspostaviti takvu potpunu kontrolu nad iračkom financijskom politikom?

Odgovor leži u 2003. godini, i mehanizmima koji su uspostavljeni nakon ilegalne invazije na Irak, koju su predvodile SAD.

Od potpisivanja Izvršne naredbe 13303 (EO13303), od strane predsjednika Georgea W. Busha, 22. svibnja 2003. godine, svi prihodi od prodaje iračke nafte izravno su usmjereni na račun u Federalnoj rezervnoj banci New Yorka.

EO13303, naziva "Zaštita Fonda za razvoj Iraka i druge imovine u kojoj Irak ima interes", obnavlja se svake godine od strane svakog američkog predsjednika, uključujući Joea Bidena 2024. godine (kao i Trumpa tijekom njegovih godina kao predsjednik). Ova izvršna naredba, u biti, stavlja kontrolu nad iračkim prihodima od nafte pod diskreciju američkog predsjednika, ostavljajući time Bagdadu ograničenu kontrolu nad njegovim resursima i prihodima."

Dakle, u slučaju da ste jedan od onih koji su dovoljno glupi i vjerujete da se radi o nekakvoj MIGA-stvari (ili "Učinimo Iran opet velikim"), onda je najbolje pogledati ponovno što je rekao Bessent, bivši tragač Georgea Sorosa, jer se radi o tome da se Iran ponovno osiromaši. Ovdje samo treba pogledati Irak i vidjeti što u budućnosti čeka Iran, ako SAD uspije u promjeni režima.

Također, treba napomenuti da su invazija na Irak (putem Chilcotove istrage) i Libiju (putem izvješća Britanskog odbora za vanjske poslove) bile utemeljene na lažnim obavještajnim podacima od strane MI6. Nešto što je i službeno priznato. Nevjerojatno, ali "slučajno" se MI6 ponovno nalazi na mjestu zločina, te stoji iza tvrdnji kako Iran ima "tajni nuklearni program", čime opravdavaju invaziju na još jednu zemlju koja, igrom slučaja, ima ogromne rezerve nafte; rezerve kojima bi SAD, sigurno, rado upravljale "u ime dobrobiti" iranskog naroda.

Osim toga, oni koji su toliko aljkavo tvrde kako je ovaj rat protiv Irana zapravo i rat SAD-a protiv londonskog Cityja, zaista bi se trebali bolje informirati o trenutnim makinacijama MI6-a, jer je to uvijek ista korumpirana obavještajna služba i uvijek stoji iza ovih invazija, u kojima prate SAD baš svaki put. Možda treba pogledati činjenicu: ako se SAD zaista žele riješiti problema koje im stvara City of London, onda bi možda trebali početi rješavati probleme kod kuće, koje je uzrokovao parazit sa Wall Streeta i ispraznio cijelo američko gospodarstvo?!! Misle li ovi ljudi stvarno kako ima smisla trošiti desetke milijardi (uskoro i stotine milijardi) na rat protiv  Irana i pritom stvoriti energetsku krizu, i gdje je naftna i plinska infrastruktura teško oštećena u zemljama Perzijskog zaljeva, kao i sa rizikom izazivanja globalne hiperinflacije - odnosno, da je to nekako učinkovitiji put od reorganiziranja vlastitog bankarskog sustava?!?! Ne. Moramo sve spaliti i onda će svijet biti spašen? Točno tako.

Dok se sve ovo izgovara, koriste se iste obavještajne agencije (koje kritiziraju zadnjih godina zbog vođenja ratova), ali to sada osjednom više nije problem?!? Trebaju li CIA i FBI sada biti dobri momci? Je li ikakva unutarnja korupcija zapravo riješena unutar američkog sustava, baš kako je obećano da će se dogoditi? Ne. Jednostavno se krenulo u bombardiranje i invaziju na zemlje, i to  uvijek zbog američke "sigurnosti", dok domaća policija postaje sve brutalnija prema vlastitom narodu. Ali, sigurno se sve ovo radi sa najboljim namjerama i u vašu korist?! 

Tako je Trump, početkom ove godine započeo ekonomski napad na Iran, naravno zbog iranskih ljudi i samog Irana...

Kao što vidimo (iznenađenje, iznenađenje), ali baš je Kina trgovinski partner broj jedan sa državom pod snažnim sankcijama SAD-a, baš kao u slučaju Venezuele kada je Trump pozvao Kinu neka kupuje venezuelansku naftu od Sjedinjenih Država, ali u američkim dolarima i njihovim određenim cijenama. Kina je, usput rečeno, odbila.

Sekundarne tarife na Iran su, u ovom trenutku i zapravo - ekonomsko tepih bombardiranje.

Kroz Hormuški tjesnac protječe 20% svjetske opskrbe energijom. To znači da se najveći svjetski proizvođači nafte oslanjaju na Hormuški tjesnac kod isporuke nafte i plina u svijet. Među najvećim proizvođačima nafte i plina su: Irak, Saudijska Arabija, Iran, Katar i UAE. Većina rafinerija nalazi se u Perzijskom zaljevu, na početku Hormuškog tjesnaca, te su pogođene u ratu ili zatvorene.

Ako rafinerije u Zaljevu ostanu ugrožene, čak i da su nafta i plin teoretski budu dostupni - ne mogu se koristiti bez prethodne rafinerije. SAD trenutno ima maksimalni kapacitet za rafiniranje nafte.

SAD nisu u poziciji rafinirati niti venezuelansku naftu, koju su zaplijenili. Zato su toliko očajno zahtjevali neka Kina kupi ovu naftu (izgleda da ipak neće uspjeti), jer je Kina jedna od rijetkih zemalja koje mogu rafinirati venezuelansku sirovu naftu, najizazovniju i najskuplju naftu za rafiniranje. Indija bi mogla kupiti nešto, ali problem je što većina ove venezuelanske nafte trenutno trune u tankerima. No, Kina ne mora kupovati venezuelansku naftu od SAD-a.

Ako su rafinerije u Zaljevu oštećene, onda će biti samo više nafte koja zahtjeva rafiniranje. To je bitna usluga i većina zemalja je, u ovom trenutku, ne mogu pružiti. Opet, Kina je u ovom scenariju najbolje pozicionirana, jer imaju ogroman kapacitet rafiniranja, ali i samo 70%-tnu stopu iskorištenosti.

Ovo je zapravo treći šah-mat potez koji Kina sada drži protiv SAD-a; prvi je posjedovanje američkih državnih obveznica, drugi je  njihova kontrola nad lancem opskrbe rijetkim zemnim metalima. Sve je ovo nastalo zbog nepromišljenog rata koji SAD vodi. U svijetu gdje su rafinerije uvelike ograničene, Kina ponovno drži u svojim rukama ključ energetske dominacije i jedina je zemlja koja ima ogromne rafinerijske kapacitete sa prirastom, te može značajno povećati količinu koju trenutno rafinira.

Također, treba napomenuti da se Kina ne oslanja isključivo na naftu i plin za svoje proizvodne energetske potrebe. Pobrinula se za diverzifikaciju izvora energije, za razliku od mnogih zemalja, kao npr. Južne Koreje ili Japana, azijskih zemalja koje će biti najteže pogođene ovim iranskim ratom, i koje su "slučajno" glavni saveznici Sjedinjenih Država u Aziji.

Ovo sve više postaje priča o mravu i cvrčku.

Kao što možemo vidjeti na gornjem grafikonu, Kina se oslanja na ugljen za oko 60% svojih energetskih potreba; hidroenergija je drugi izvor energije za Kinu, i ovo dvoje zajedno pokrivaju gotovo 85% ukupnih kineskih energetskih potreba. Vjetar i sunce pokrivaju većinu ostalih kineskih energetskih potreba. Sve su to izvori energije o kojima je Kina, u potpunosti, samodostatna. Drugim riječima: ne oslanjaju se na vanjsku trgovinu da bi osigurali energiju, u tom obliku. Opskrba ugljenom proizvodi se interno. Većina zemalja nema toliko raznolik i samodostatan energetski portfelj, te se oslanja na trgovinu da bi zadovoljila svoje energetske potrebe i onda ih to čini osjetljivima na "naoružane" globalne lance opskrbe energijom, zahvaljujući Sjedinjenim Državama.

Kanada, npr. ima četvrte najveće rezerve nafte, ali ovisi o Sjedinjenim Državama za rafiniranje vlastite nafte, koje im onda prodaju vlastitu naftu natrag. Nije dobra pozicija ako Sjedinjene Države odluče ne igrati lijepo. Upravo je to situacija u kojoj su se kolonije našle. Neposjedujući kontrolu nad rafinerijama, unatoč velikim rezervama nafte, zemlja je u potpunosti ovisna o stranim rafinerijama za bogatstvo i energiju koju dobiva. Zapravo, to je povijesno prokletstvo Irana u njegovoj borbi za neovisnost.

Dakle, čak i ako bi SAD uspješno zaplijenili svu naftu i plin Bliskog istoka, ako nemaju mogućnost rafiniranja, onda nafta neće biti upotrebljiva za njihove energetske potrebe, koje uključuju benzin, dizel i mlazno gorivo. SAD trenutno nisu ni blizu izgradnji svojih rafinerija da bi zadovoljile potražnju. Izraelski kapacitet rafiniranja je također ozbiljno pogođen u iranskim raketnim napadima.

Čini se kao da je ovo još jedan katastrofalno kratkovidan potez SAD-a, ali se kockaju sa sigurnošću cijelog svijeta. U scenariju prema kojem idemo, svijet će se suočiti sa ogromnom nestašicom energije, daleko pogoršano nedostatkom rafinerija, za čiju će obnovu, kao i povećanje broja, trebati niz godina. SAD će također patiti od svega ovoga, jer nisu ekonomski odvojeni otok. Kako su pokazali katastrofalni učinci Trumpovih tarifa iz 2025. godine - troškovi će dramatično narasti i za Amerikance.

Sjedinjene Države su započele energetski rat, bez ikakve mogućnosti rafiniranja nafte i plina čak i onoga što su zaplijenili od Venezuele, i uz nadu kako će SAD uspijeti zaplijeniti i svu naftu od Irana.

Istina je da bi Amerikanci bili manje pogođeni od određenih zemalja u Aziji i Europi. Ali, opet, svakako bi bili jače pogođeni i to puno jače, od Kine, što je cijelo vrijeme bio pravi plan. Potopiti kinesko gospodarstvo. Dakle, zar je sve ovo uzalud?

Kina ima gotovo 90 milijuna barela rafinerijskih kapaciteta, usto je izgradila mnoštvo rafinerija, koje su sposobne za preradu sirove nafte u sve vrste naftnih derivata. SAD gotovo nije izgradio nove rafinerije, i kapacitet samog Pekinga je premašio kapacitete Sjedinjenih Država. Uz to, kineske rafinerije još uvijek imaju viška prostora za preradu sirove nafte, dok američke nemaju.

Kineske rafinerije su integrirane i ne proizvode samo benzin ili dizel. Proizvode i petrokemikalije, uključujući inpute za gnojiva. Ovo znači da je i kineska proizvodnja hrane od velikog utjecaja. 

Rat dodatno pomiče globalne lance opskrbe u korist Kine.

Trump i Bessent su već zabrinuti zbog toga što Kina kontrolira zalihe rijetkih zemalja. Ali, stvorili su novu glavobolju za Zapad. Kina ima rafinerijski kapacitet kojim može preokrenuti globalno tržište goriva. Ako zatvaranje u Zaljevu potraje dovoljno dugo, onda će mnoge zemlje morati trčati u Peking da bi imale rafiniranu naftu. Veća potražnja usred ograničene ponude, cijene će naglo narasti. Kina samo zarađuje još i više novca.

Kina je zapravo izvoznica nafte, ali otkazuje dogovorene izvozne pošiljke rafiniranih goriva zato da bi pripremila svoje gospodarstvo za globalnu energetsku krizu. Ograničava vlastito gospodarstvo i priprema se za dugi rat iscrpljivanja. Svaka će zemlja biti teško pogođena ovom energetskom krizom, ali ona koja najmanje pati će "pobijediti", zahvaljujući američkom ratu protiv Irana.

Također, Kina ima najveću mrežu rafinerija nafte na svijetu i zato lako mogu zadovoljiti vlastitu potražnju za rafiniranim gorivima,  poput benzina ili dizela. I nemojte se zavaravati, kineska potražnja jest ogromna. Imaju dovoljno kapaciteta da budu treći najveći izvoznik u Aziji, odmah iza Singapura i Koreje. Prekidom vlastitog izvoza u svijet stvaraju daljnji pritisak na globalnu ponudu. To će povećati bol za sve globalne proizvođače, koji nisu spremni. Japan je glavni primjer, ali najveća će žrtva biti Europa.

Ovo je veliki korak naprijed u odnosu na prethodne akcije, jer Kina ne samo da je prestala prodavati nove terete, nego i otkazuje postojeće ugovore, vjerojatno putem klauzula o višoj sili. To stavlja još veći pritisak na energetska tržišta, i to će također podići cijenu benzina i dizela u SAD-u.

Američke rezerve nafte će pasti za dodatnih 41%, nakon oslobađanja 170 milijuna barela, što će SAD-u ostaviti samo 243 milijuna barela. Rezerve moraju zadržati najmanje 150 milijuna barela zbog održavanja operacija, što ostavlja samo 93 milijuna, ili manje od 5 dana nakon zatvaranja Hormuškog plinovoda. Vraćaju se na najnižu razinu od 1980-ih i to jest pravi problem za energetsku sigurnost SAD-a.

Japan također oslobađa 40% svojih naftnih rezervi, u očajničkom pokušaju da spriječi inflaciju. Ovakav potez stavlja gospodarstvo u veći rizik, ukoliko zatvaranje Hormuza potraje nekoliko tjedana ili dulje.

Japan može dobivati ​​naftu iz SAD-a, ali to će biti izuzetno visoke cijene, što je osnovna ponuda i potražnja. Zauzvrat će visoka cijena nafte povećati troškove u svim sektorima, ponovno stvarajući dodatnu inflaciju u gospodarstvu koje je već na aparatima za održavanje života.

G7 također razmatra oslobađanje rezervi nafte za hitne slučajeve. Ako Hormuški tjesnac bude zatvoren dulje nego što rezerve za hitne slučajeve mogu osigurati, uz činjenicu da neće sve odmah nastaviti sa radom ako se tjesnac ponovno otvori - energetska kriza će još jače pogoditi ova gospodarstva. Jedine zemlje koje će preostati, i koje će imati velike rezerve, i koje mogu utjecati na globalna tržišta - biti će Kina i Rusija.

Znamo i koliko stvari postaju očajne kada Sjedinjene Države ne sankcioniraju rusku naftu, naravno, samo "privremeno".

SAD-u je potrebno da Rusija poveća obujam izvoza nafte da bi se smanjila globalna inflacija, posebno za zapadna gospodarstva. To sada stavlja i Rusiju u poziciju poluge.

Kada bi Rusija pritisla Zapad, posebno Europu, onda bi to odvratilo pažnju od Rusije, posebno obzirom na to da Europa opskrbljuje Ukrajinu. Međutim, Putin ne bi trebao donositi takve odluke. Ursula von der Leyen, predsjednica EK, ona ista koja planira do kraja 2027. godine u potpunosti maknuti Europu iz ruske energetske mreže, zapravo je kritizirala SAD zbog ukidanja sankcija za rusku naftu. I dalje odbija kupiti ruske energente, unatoč gubitku katarskog LNG-a. Čini se kao da kapetan želi potonuti zajedno sa brodom, iako sigurno posada ne želi potonuti. 

Unatoč svemu, Rusija sada ima veliku prednost, u svakom slučaju. Poluga je danas čvrsto na strani Rusije, čak i ako Europa odbije kupiti više, Rusija zarađuje 150 milijuna dolara dnevno dodatnih prihoda od rastućih cijena nafte, što je dodatnih 450 milijuna dolara mjesečno, što bi se moglo povećati na milijardu mjesečno, ako troškovi energije nastave rasti. Također, nemojte zaboraviti da i Rusija trguje kineskom valutom juan.

Trebalo bi postati sve jasnije što se ovdje događa.

Iranska strategija nikada nije bila pobijediti u vojnom sukobu sa Sjedinjenim Državama, niti SAD mogu pobijediti u ovom ratu, obzirom na geografski položaj. Iran vodi rat protiv imovine u američkim dolarima. Bessent bi uskoro mogao pogriješiti u svojim riječima, kao što je to učinio sa tarifama protiv Kine 2025. godine. 

Što su cijene energije veće, to je veća opasnost za američko gospodarstvo, time je i veća je vjerojatnost da je hiperinflacija na vidiku. Sjedinjene Države i njihovi najbliži saveznici će biti najteže pogođeni nadolazećom olujom, olujom koju su SAD stvorile.

Američke države, poput Kalifornije, Teksasa i New Jerseyja, biti će izravno pogođene zatvaranjem Hormuškog tjesnaca.

U međuvremenu, kineski izvoz u svijet dodatno se ubrzava. Potpuno suprotan namjeravani učinak tarifa iz 2025. godine. I kako se krizni scenariji brzo odvijaju tijekom 2026. godine, zemlje se opskrbljuju pristupačnim zalihama iz Kine i pripremaju se za rat iscrpljivanja. Kako cijene energije rastu za većinu svijeta, tako će kineski proizvodi postati pristupačniji, zahvaljujući energetski  neovisnom gospodarstvu. Dakle, ovaj iranski rat se na nekoliko načina obija o glavu, ali i još više unazađuje SAD u globalnoj dominaciji lanca opskrbe.

Zapad je sve više prepušten na milost i nemilost odlukama koje će Kina i Rusija donijeti vezano uz svoju trgovinu energentima. Što ako Kina nastavi sa zabranom izvoza rafiniranog goriva? Što ako Rusija ograniči opskrbu naftom? Zapad bi mogao doživjeti ozbiljan slom lanca opskrbe. Ne zaboravimo: Iran je bliski saveznik Kine i Kina je neizravno podržavala Iran tijekom cijelog ovog rata.

Velike zaljevske zemlje smanjile su proizvodnju energije, jer Hormuški tjesnac gori. Napadi dronovima se nastavljaju. Iran će na neodređeno vrijeme blokirati protok nafte, pritom nastojati u potpunosti ukloniti američku prisutnost na Bliskom istoku.

Iran ima geografsku prednost, kao i dostatnu vojnu moć za zatvaranje tjesnaca. Katar je privremeno zaustavio najveće svjetsko postrojenje za ukapljeni prirodni plin (LNG) u Ras Laffanu. Postrojenje Ras Tanura, koje je najveća rafinerija nafte u Saudijskoj Arabiji, također je efektivno zatvoreno.

Kineski brodovi su među prvima kojima je dopušten prolaz kroz Hormuški tjesnac, inače potpuno neprohodan bez prolaska kroz iranske kontrolne točke. Kina podržava Iran obavještajnim podacima, izviđanjem, opskrbom i financiranjem u ovom ratu, pa zašto onda Iranci ne bi dali Kinezima siguran prolaz?

Međutim, usred iranskog zatvaranja Hormuškog tjesnaca, gdje je Kina očito izašla kao pobjednik - Scott Bessent je smatrao kako je veoma dobra ideja zatražiti od Kine neka smanji kupnju nafte od američkih protivnika, Rusije i Irana (prodaju naftu u juanima), i neka Kina, umjesto toga, kupuje američku naftu!?!

Očito je, u ovom trenutku, nema granica američkoj oholosti...

Treba li onda biti iznenađenje da ovakvi komentari kruže društvenim mrežama?

U međuvremenu, čini se da Iran ne žuri sa ponovnim otvaranjem tjesnaca: 

To je naravno mala vjerojatnost, ali pokazuje kako su Iranci poprilično mirni za zemlju koja je, prema Trumpovoj administraciji, u potpunosti vojno poražena...

Čini se da će se "pobjedničke" SAD, na kraju svega ovoga, morati obvezati na smještaj u ludnici. 

Zar je ovaj rat protiv Irana poklon SAD-a Kini?!?!

Četiri dana kasnije. Trump je uzeo "poklon" i pretvorio ga u novi zahtjev gdje Kina, Francuska, Japan, Južna Koreja, Velika Britanija i drugi trebaju pomoći Americi otvoriti Hormuški tjesnac. Inače, Iranci još uvijek čvrsto drže taj prolaz, unatoč tome što im je "odrubljena glava" (izgovoreno Trumpovim klasičnim jezikom), referirajući se na ubojstvo ajatolaha u njegovom domu.

I onda se, konačno, "dar" pretvorio u otvorenu prijetnju.

Međutim, SAD u ovom trenutku nema čime prijetiti. Kina se efektivno odvojila od njihovog gospodarstva, i to zahvaljujući tarifama iz 2025. godine. Kinezi ne moraju sklapati nikakav trgovinski sporazum sa SAD-om, jer zarađuju mnogo novca i na dobrom su putu prema još jednoj rekordnoj godini trgovinskog suficita. Bizarno je, iako ne iznenađujuće, kako Sjedinjene Države pokušavaju glumiti žrtvu, nakon što su krenule u pucnjavu protiv bliskog saveznika Kine, te sada misle kako mogu zahtijevati od Kine neka se umiješa i "počisti" nered koji su SAD napravile u još jednom od svojih kratkovidnih ispada bijesa. Ispad bijesa koji je, ironično, dao Kini, Rusiji i Iranu još više utjecaja, samo ako Iran uspije izdržati.

Sva tržišta na svijetu kupuju sve više kineske robe. Čak su i SAD kupovale više u posljednjih mjesec ili dva.

Još jedan užasan udar za Amerikance: Iranci su počeli otvarati dio Hormuškog tjesnaca koji prolazi kroz njihova dva otoka Larak i Qeshm i tako djeluju kao efektivna naplatna kućica. Naftni teret će se morati plaćati u kineskoj valuti, renminbiju (RMB), ukoliko brodovi žele siguran prolaz.

Tjesnac Bab al-Mandab mogao bi biti pod prijetnjom zatvaranja, ako se Huti iz Jemena odluče pružiti podršku svom savezniku Iranu. Ovaj plovni put čini oko 5% globalne opskrbe energijom - i tako će ukupno 25% globalne opskrbe energijom ovisiti o tome što Iran odluči.

Podsjetimo se i da većinu kupnje nafte i plina od ovih zaljevskih država obavlja Kina. Stoga je vrlo logično da prodaju u kineskoj valuti ako žele nastaviti ovu trgovinu. U konačnici, najveći gubitnik u ovoj situaciji je američki petrodolar.

Kakav katastrofalan ishod za SAD, obzirom na to da je cijena vođenja ovog asimetričnog rata sa Iranom visoka, i gdje se američke rakete (komad) od 2 do 4 milijuna dolara koriste za rušenje iranskih dronova vrijednih 20.000 do 50.000 dolara.

Prema Iran War Cost Trackeru, iznos je zapanjujući. Danas je iznos 23.3 milijarde dolara i broj raste: 11.000 dolara po sekundi, 41 milijarda dolara po satu, najmanje milijarda dolara dnevno. Ovo je čisto ludilo. Ne čudi što se američko tržište obveznica urušava.

Osim toga, imamo neke vrlo neugodne pukotine, koje se počinju stvarati u američkoj vojsci. Navodno su novi zrakoplovi F-35, posebno F-35A, isporučeni bez ikakvog radara u nosu zbog nestašice kritičnih minerala, jer je Kina zabranila izvoz minerala za  američke obrambene tvrtke. 

Program F-35 planirao je uvesti napredni radar AN/APG-85 (razvio ga Northrop Grumman kao nadogradnju sljedeće generacije u odnosu na postojeći AN/APG-81, i sa poboljšanim mogućnostima, poput tehnologije galij nitrida) i čija je proizvodnja započela negdje 2025. godine. Međutim, radari APG-85 još nisu spremni, jer nisu mogli uključiti "tehnologiju galij nitrida" bez galij nitrida. Kina ne prodaje galij nitrid, ili bilo koje druge 'rijetke zemlje', SAD-u za vojnu primjenu.

Međutim, potpuno novi F-35 i koji su napravljeni za montažu ovih novih radarskih sustava ne mogu montirati stare sustave, jer nisu kompatibilni. Dakle, što je američka vojska odlučila učiniti? Navodno poslati ove F-35 na teren bez radara, sa utezima za teretanu kao protutežom...

Netko se našalio na društvenim mrežama: "Kladim se u 10 juana da se i ovi dijelovi za utege proizvode u Kini."

Užasno, ali vjerojatno su u pravu.

Analitičari navode kako se SAD suočavaju sa 8-12 mjeseci, prije nego što se ključni obrambeni lanci opskrbe sruše. To se događa usred rata Sjedinjenih Država sa Iranom, i čini se kao da će se samo proširiti mogućim angažmanom na terenu, umjesto kratkim i snažnim zračnim napadima za koje su izvorno tvrdili da im je u planu. To se događa unatoč tome što je Iran uništio dobar dio američke radarske i presretačke opreme, zajedno sa pogođenim američkim vojnim bazama, stacioniranim u okolnim zaljevskim državama. Čini se kao i da Izraelu također ponestaje zaliha projektila.

Suočeni sa svojom "potpunom pobjedom" protiv Irana - Amerikanci su morali premjestiti sustav proturaketne obrane THAAD iz Južne Koreje na Bliski istok, radi dodatne podrške.

Ako SAD izgube ovaj rat, oživljavanje Carstva je gotovo nemoguće. Iran se čvrsto drži i za njih je plan jednostavan. Ne moraju pobijediti američku vojsku. Samo se trebaju držati, dok se ne slomi najslabija karika u lancu, a to je američko gospodarstvo.