Sinarhija (8. dio)

Lord Balfour u mandatnoj Palestini sa Verom i Chaim Weizmannom, Nahumom Sokolowom i drugima, 1925. godine

Balfourova deklaracija

1901. godine se Theodor Herzl ponovno sastao sa sultanom Abdul Hamidom II, koji je odbio njegovu ponudu za konsolidaciju osmanskog duga u zamjenu za povelju koja bi cionistima omogućila pristup Palestini. Sultan je rekao:

"Molim vas, savjetujte dr. Herzlu da ne poduzima nikakve ozbiljne poteze po ovom pitanju. Ne mogu se odreći niti jednog malog komadića zemlje u Palestini. To nije nešto što posjedujem kao dio svoje osobne imovine. Palestina zapravo pripada cijeloj muslimanskoj naciji. Moj narod se borio svojom krvlju i znojem kako bi zaštitio ovu zemlju. Neka Židovi zadrže svoje milijune, a kada se Kalifat jednog dana raspadne, tada mogu uzeti Palestinu bez cijene. Manje je bolno da mi skalpel reže tijelo nego da svjedočim kako se Palestina odvaja od države Kalifata, a to se neće dogoditi…"

Britanci su stoga nastojali osloboditi Palestinu od osmanske kontrole poticanjem Arapskog ustanka. To su postigli tako što su suprotstavili Arape Arapskog poluotoka njihovoj turskoj braći u islamu. Međutim, budući je u islamu muslimanima zabranjeno boriti se protiv drugih muslimana, Britanci su iskoristili svoje masonske veze u muslimanskom svijetu. Prvenstveno je ovdje Jamal ud Din al Afghani, jedan od "Uznesenih Majstora" H.P. Blavatsky iz tzv. Bratstva iz Luksora, a također i Hajji Sharif, izvor Saint-Yves d'Alveydreove političke doktrine sinarhizma, sve zato da bi stvorili podređenu sektu salafizma, kojim bi svoju otomansku braću osudili kao "otpadnike". Nakon toga je postao primarni izvor "islamskog" terorizma u 20. stoljeću, a sve je ovo financirano petrodolarima, koje je proizvodila obitelj Rockefeller u Saudijskoj Arabiji. Taj je odnos olakšala okultna filozofija poznata kao "perrenijalizam", koju je zagovarao Réne Guénon.

Kada je Kaiser Wilhelm II. pitao Theodora Herzla što želi da ovaj zatraži od osmanskog sultana Abdula Hamida II., Herzl je odgovorio: "Ovlaštena tvrtka – pod njemačkom zaštitom" po uzoru na afričku zemlju Rodeziju, koju je osnovao njegov idol Cecil Rhodes, osnivač Okruglog stola. Kada su Herzlovi pokušaji da od Kaisera Wilhelma II. dobije podršku za njemački protektorat u Palestini propali, okrenuo se Velikoj Britaniji, 1900. godine, stvarajući tako probritansku frakciju, koju će uskoro predvoditi Chaim Weizmann. Rezultat je bila Balfourova deklaracija. Godine 1900. je Herzl, na Četvrtom cionističkom kongresu u Londonu, izjavio: "Engleska moćna, Engleska slobodna, razumjeti će nas i razumjeti naše težnje. Sa Engleskom kao početnom točkom mogli bi biti sigurni da će cionistička ideja postati moćnija i uzdići se više nego ikad prije.“ 11. siječnja 1902. godine, Herzl je napisao Rhodesu:

"Pozvani ste da pomognete u stvaranju povijesti… ne uključuje Afriku, već dio Male Azije, ne Engleze, već Židove… Kako se onda obraćam vama, obzirom na to da je ovo za vas neobična stvar? Kako doista? Zato što je to nešto kolonijalno… [Vi], gospodine Rhodes, jeste vizionarski političar ili praktični vizionar… Želim da stavite pečat svog autoriteta na cionistički plan i date sljedeću izjavu nekolicini ljudi koji se kunu u vas: Ja, Rhodes, ispitao sam ovaj plan i utvrdio da je ispravan i izvediv. To je plan pun kulture, izvrstan za skupinu ljudi za koju je izravno namijenjen i prilično dobar za Englesku, za Veliku Britaniju…" 

Međutim, Herzlov plan je propao onda kada ga je sultan odbacio. Tako je Okrugli stol započeo svoj plan korištenja britanskih imperijalizama tijekom Prvog svjetskog rata kako bi prisvojio Svetu zemlju za cionistička naselja, pozivajući se na Balfourovu deklaraciju iz 1917. godine, koju je napisao Lord Balfour, član Okruglog stola i bivši predsjednik Društva za psihička istraživanja (SPR), a upućenu barunu Walteru Rothschildu, sinu baruna Nathana Rothschilda, koji je osnovao Okrugli stol sa Cecil Rhodesom, Alfredom Milnerom i W.T. Steadom; također i koji je bio prijatelj sa H.P. Blavatsky, Annie Besant i dijelom okultnog kruga oko Papusa (koji su bili odgovorni za krivotvorenje Sionskih protokola). Walter Rothschild bio je aktivni cionist i bliski Weizmannov prijatelj. Stoga je pomogao u izradi deklaracije, uz pomoć Louisa Brandeisa, Felixa Frankfurtera i rabina Stephena Wisea, svih vodećih cionista i poznatih sabatista.

Jedan od glavnih ciljeva Prvog svjetskog rata bio je uništenje Osmanskog Carstva, kako bi se oslobodila zemlja Palestine za povratak Židova, a prema dugogodišnjim mesijanskim težnjama cionizma. U 'Manchester Guardianu', u studenom 1915. godine, članovi tajnog društva Okrugli stol tvrdili su kako "cijela budućnost Britanskog Carstva kao Morskog Carstva" ovisi o tome hoće li Palestina postati tampon država, naseljena "intenzivno domoljubnom rasom". Britanija je, do sredine 1870-ih godina, tradicionalno bila pro-osmanska, jer je u ovom Carstvu vidjela važan bedem protiv rastuće moći Rusije. Osim toga, britanski ekonomski interesi u Turskoj bili su značajni. Godine 1875. je Britanija opskrbljivala trećinu turskog uvoza i veliki dio turskog bankarstva je bio u britanskim rukama. Međutim, Britanija je bila na rubu da svoju vodeću ulogu turskog saveznika dovede u pitanje, uz mogućnost da ih na kraju zamijeni Njemačka, jer su europske sile pokušavale održati Osmansko Carstvo u nadi da će zaustaviti širenje ruske kontrole na Balkanu.

Britanska hegemonija bila je sve više ugrožena od strane Nijemaca. Strateški potezi, za neutralizaciju rastuće moći Njemačke,  uključivali su: Entante Cordiale iz travnja 1904. godine, kojom je Francuska priznala britansku kontrolu nad Egiptom, dok je Britanija uzvratila u pogledu Francuske kontrole u Maroku. Britanija i njen bivši suparnik Rusija također su pristale na Anglo-rusku Antantu, koja je uključivala podjelu Irana u zamjenu za Afganistan i predaju Tibeta. Stoga, kako je primijetio David Fromkin u knjizi "Mir koji će okončati svaki mir: Pad Osmanskog Carstva i stvaranje modernog Bliskog istoka": "Čini se da je Velika igra završena".

Ili se barem tako činilo…

Britanija je bila posebno zabrinuta zbog mogućeg saveza između Rusije i Njemačke, slijedeći upute Halforda Mackindera. Godine 1904. je Mackinder održao predavanje na temu "Geografska središnja točka povijesti", u Kraljevskom geografskom društvu, gdje kojem je formulirao Teoriju srca zemlje (The Heartland Theory). Razvijajući politiku Velike igre, Mackinder je smatrao da dominacija svijetom ovisi o kontroli Euroazije, koja je pak ovisila o kontroli Srednje Azije, što je Mackinder nazivao "Svjetskom središnjom točkom". Mackinder je stoga upozorio britanske stratege na sprječavanje mogućeg euroazijskog ujedinjenja:

"Preokret ravnoteže snaga u korist središnje države, što bi rezultiralo njezinim širenjem na rubna područja Euroazije, omogućio bi korištenje ogromnih kontinentalnih resursa za izgradnju flote, a tada bi svjetsko carstvo bilo na vidiku. To bi se moglo dogoditi ako bi se Njemačka udružila sa Rusijom. Prijetnja takvog događaja trebala bi stoga gurnuti Francusku u savez sa prekomorskim silama, a Francuska, Italija, Egipat, Indija i Koreja postale bi mostobrani odakle bi vanjske mornarice podržavale vojske kako bi prisilile središnje saveznike da rasporede kopnene snage i spriječile ih da koncentriraju svu svoju snagu na flote."

Stoga je Britanija – često ismijavana kao "Podmukli Albion" – upotrijebila svu svoju lukavost; kroz zakulisne dogovore, obmane i sabotaže, kako bi izazvala Prvi svjetski rat, cijelo vrijeme ističući sliku da čini sve što je u njenoj moći održati mir. Njemačka jest tijekom 1880-ih postala sve zainteresiranija za bogatstva Bliskog istoka, posebno naftu. Isto tako, važnost jamčenja opskrbe naftom za britansku mornaricu je bila ključna, jer nafta još nije bila otkrivena u njenim arapskim posjedima u Zaljevu. Kao što je navedeno u djelu "Rothschildi, Winston Churchill i konačno rješenje", Clifforda Shacka, nijedno pitanje nije više utjecalo na britansku vanjsku politiku prije Prvog svjetskog rata od ključne rasprave o tome treba li Kraljevsku mornaricu prebaciti sa ugljena na naftu. Nafta nije bila samo superiornija ugljenu, već je francuska grana Rothschilda, zajedno sa Rockefellerima, bili agenti Rothschilda u SAD-u i vrhovni vladari naftnog biznisa, jer su ušli u svjetski kartel sa Standard Oilom.

Međutim, kako bi osigurali izgovor za legitimizaciju povećanih britanskih izdataka za izgradnju pomorske opreme, Rothschildi su,  krajem 19. stoljeća, izmislili prijetnju od njemačkog pomorskog jačanja. Baron Nathan Rothschild, osnivač Okruglog stola, koji je postao čelnik tvrtke 'NM Rothschild & Sons' nakon očeve smrti 1879. godine, bio je vatreni zagovornik povećanja snage Kraljevske mornarice. Nathanov brat, Leopold de Rothschild je upravljao imanjem Cecila Rhodesa nakon njegove smrti 1902. godine, te je pomogao pri osnivanju programa Rhodesovih stipendija na Sveučilištu Oxford. Winston Churchill postao je bliski prijatelj Leopoldovog sina, Lionela de Rothschilda, koji je kao najstariji sin i nasljednik preuzeo 'NM Rothschild & Sons'. Kao prvi lord Admiraliteta, Churchill se zavjetovao da će učiniti sve što može kako bi osigurao da Kraljevska mornarica, simbol britanske imperijalne moći, bude spremna suočiti se sa njemačkim "izazovom" na otvorenom moru. Prema knjizi Daniela Yergina, dobitnika Pulitzerove nagrade, "Nagrada: Epska potraga za naftom, novcem i moći":

"Jedno od najvažnijih i najspornijih pitanja sa kojima se suočio bilo je naizgled tehničke prirode, ali zapravo bi imalo ogromne implikacije za 20. stoljeće. Pitanje je bilo treba li britansku mornaricu prebaciti na naftu kao izvor energije, umjesto ugljena, koji je bio tradicionalno gorivo. Mnogi su smatrali da je takva pretvorba čista ludost, jer je značila da se mornarica više ne može oslanjati na siguran i zaštićen velški ugljen, već će morati ovisiti o udaljenim i nesigurnim zalihama nafte iz Perzije, kako je Iran tada bio poznat." 

17. lipnja 1914. godine je Churchill predstavio zakon kojim se predlaže da britanska vlada uloži u naftnu tvrtku, nakon čega je stekla 51 posto podružnice Standard Oila, 'Anglo-Persian', koju je djelomično financirala banka Rothschilds. Tvrtka je brzo rasla, prvo kao 'Anglo-Iranian', a zatim konačno u 'British Petroleum' ili 'BP'. Međutim, budući je njemačko kretanje prema istoku bilo ograničeno britanskom kontrolom važnih morskih putova, sklopila je sporazum sa Osmanskim Carstvom o izgradnji željeznice od Berlina do Bagdada. Okrugli stol bio je posebno uznemiren zbog ovog sporazuma, jer bi on omogućio izravan njemački pristup nafti Bliskog istoka, zaobilazeći pritom Sueski kanal kojim su upravljali Britanci. Posljednja sjeverna veza željeznice bila je u Srbiji.

Aktivnosti Okruglog stola, koje su prethodile tijekom Prvog svjetskog rata, propagirao je britanski novinski magnat Alfred Harmsworth, vlasnik Daily Maila, Daily Mirrora i The Timesa. Do 1914. godine je Harmsworth kontrolirao 40% jutarnje naklade novina u Britaniji, 45% večernje i 15% nedjeljne naklade. Harmsworth, koji je idolizirao Cecila Rhodesa, bio je strastveni pristaša Britanskog Carstva. Tako je namjeravao iskoristiti svoje novine, kao i ostatak svojih publikacija, kako bi "zasvirao carsku harfu".  Prema Harryju J. Greenwallu, autoru knjige "Northcliffe: Napoleon iz Fleet Streeta" (1957.), Harmsworth je "sa Daily Mailom oslobodio ogromnu silu potencijalne masovne kontrole mišljenja", jer je postao "truba ... britanskog imperijalizma". 

Britanski ratni kabinet. Sjede u prvom redu, slijeva nadesno: neidentificirani, Alfred Milner, George Curzon; prvi markiz Curzon; Bonar Law, David Lloyd George, Robert Burden, William Massey, Jan Smuts.

Harmsworthovo uređivanje Daily Maila, u godinama neposredno prije Prvog svjetskog rata, i kada su novine pokazivale "žestoko protunjemačko raspoloženje", navelo je The Star izjaviti: "Pored Kaisera, Lord Northcliffe je učinio više od bilo kojeg živućeg čovjeka da izazove rat." Izvještavanje njegovih novina o Shell krizi (1915.) pomoglo je okončati liberalnu vladu premijera H. H. Asquitha, time i pomoglo u imenovanju člana Okruglog stola, Lloyda Georgea za premijera, tijekom 1916. godine. Lloyd George ponudio je Lordu Northcliffeu posao u svom kabinetu, ali Northcliffe je odbio i imenovan je direktorom za propagandu. Northcliffeov utjecaj na antinjemačku propagandu tijekom Prvog svjetskog rata bio je toliki da je njemački ratni brod poslan neka granatira njegovu kuću, Elmwood, u Broadstairsu, u pokušaju atentata na njega. Godine 1918. je imenovan je vikontom Northcliffeom iz crkve sv. Petra u okrugu Kent, zbog svoje službe kao direktora britanske ratne misije u Sjedinjenim Državama. Arthur Balfour, vođa stranke u Donjem domu, poslao je privatno pismo Harmsworthu. "Iako mi je, iz očitih razloga, nemoguće da se pojavim među onima koji objavljuju čestitke u stupcima Daily Maila, možda ćete mi dopustiti da privatno izrazim svoju zahvalnost vašem novom pothvatu." 

Lloyd George doveo je ratni kabinet koji je uključivao samo četiri druga člana: Andrewa Bonara Lawa i Arthura Hendersona, te vitezove podvezice, Georgea Curzona i Alfreda Milnera. Prije osnivanja Okruglog stola, Alfred Milner bio je član Koeficijenata, koje su 1902. godine osnovali osnivači Fabijanskog društva, Sidney i Beatrice Webb. Među članovima su bili Halford Mackinder, Bertrand Russell i H.G. Wells. Britansku vojsku predstavljao je Leo Amery, jedan od izvornih članova Milnerovog kruga, koji je bio parlamentarni podtajnik u nacionalnoj vladi Lloyda Georgea. Amery, mađarsko-židovskog podrijetla, također je bio aktivni slobodni zidar. Upravo je Amery, djelujući u Milnerovo ime, regrutirao Mackindera za provođenje istraživanja o imperijalnim pitanjima. Bio je također i član „X odbora“, tajne organizacije osnovane zato da bi Milner ostao de facto članom unutarnjeg kruga donositelja odluka, kada je postao ministar rata tijekom Drugog svjetskog rata. Odbor, koji se redovito sastajao i odlučivao o ratnoj politici, održavao je kontakt sa britanskim ratnim kabinetom; tamo su bili: Lloyd George, Henry Wilson i Amery kao tajnici.

Odmah nakon što je Britanija objavila rat Osmanskom Carstvu, u studenom 1914. godine, Ratni kabinet počeo je razmatrati budućnost Palestine, koja je tada bila pod kontrolom Osmanskog Carstva. Mjesec dana kasnije, Chaim Weizmann, koji će postati predsjednik Svjetske cionističke organizacije, a kasnije i prvi predsjednik Izraela, sastao se sa Herbertom Samuelom, cionističkim članom kabineta britanskog premijera H.H. Asquitha. Razgovarali su o naseljavanju Palestine i "da bi se možda Hram mogao obnoviti, kao simbol židovskog jedinstva, naravno, u moderniziranom obliku". U siječnju 1915. godine, Samuel je svojim kolegama u kabinetu proslijedio memorandum pod nazivom "Budućnost Palestine", predlažući da Britanija osvoji Palestinu kako bi zaštitila Sueski kanal od stranih sila i da Palestina postane dom židovskog naroda.

Amery je pomogao u izradi Balfourove deklaracije, ideje koju je predložio Milner. Na prvom službenom sastanku Londonskog cionističkog političkog odbora su bili prisutni: Nathan Rothschild, James de Rothschild, sin Edmunda de Rothschilda iz Pariza, bivšeg vlasnika Rothschildovih kolonija u Palestini, i Mark Sykes. Tamo su se detaljno raspravljali budući mandati Palestine, Armenije, Mezopotamije i Arabije, tada još uvijek dijelova Osmanskog Carstva, a čiji se konačni slom uskoro očekivao. Sykesova je ideja bila da cionisti sastave deklaraciju koja bi se poslala lordu Rothschildu, koji bi je zatim preporučio Balfouru. Ovaj bi, zauzvrat,  odgovorio Rothschildu u ime britanske vlade. Pismo je, 1917. godine, napisao Chaim Weizmann, kasnije predsjednik Svjetske cionističke organizacije i prvi predsjednik Izraela, najavljujući podršku uspostavljanju "nacionalnog doma za židovski narod" u Palestini. Milner je bio glavni autor deklaracije, iako je izdana u ime Arthura Balfoura.

Vehabizam

Jedan od manje poznatih projekata bio je pokušaj oslobađanja teritorija od osmanske kontrole putem britanskog stvaranja prve i najvažnije moderne revivalističke sekte islama, vehabija Saudijske Arabije, koja i danas predstavljaju dominantno tumačenje religije u toj zemlji. Svrha stvaranja vehabijske sekte je služiti imperijalističkim planovima Britanaca, potkopavanjem Osmanskog Carstva iznutra. Plan je bio razljutiti Arape Hidžaza (što je postalo poznato kao Saudijska Arabija) protiv ogromnog carstva muslimanskih Turaka. Sredstvo je bilo je stvaranje "reformnog" pokreta i koji je napadao osnovne principe islama, pozivajući na ponovno otvaranje vrata idžtihada. Presedan kojem se pribjeglo kao sumnjiv pristup idžtihadu, koji je primijenio Ibn Tejmija, vodeći, iako kontroverzni predstavnik hanbelijskog mezheba, kojega su se pridržavali i Arapi Hidžaza. Kao što je Joseph Schacht objasnio:

"Od 08. do 14. stoljeća, i nadalje, hanbelijska škola je opadala i činila se na rubu izumiranja, kada joj je puritanski pokret vehabija 12./18. stoljeća, a posebno vehabijski preporod u ovom stoljeću, dao novi zamah života. Vjerski osnivač ovog pokreta, Muhammed ibn Adb al-Wahhab, bio je pod utjecajem djela Ibn Taymiyye. Dok je ortodoksni islam hanbelijsku školu oduvijek smatrao jednom od legitimnih pravnih škola, netolerantni stav ranijih vehabija prema njihovim muslimanskim sunarodnjacima uzrokovao je da ih se dugo sumnjiči za heretike, a općenito se smatraju ortodoksnima tek zbog njihovih političkih uspjeha u sadašnjoj generaciji." 

Britanski dosluh u misiji vehabija detaljno je opisano u djelu koje se pojavilo 1970-ih, "Memoari gospodina Hemphera". Kritičari su djelo odbacili kao prijevaru, ali već 1888. godine, Ayyub Sabri Pasha, poznati osmanski pisac i turski pomorski admiral, koji je služio osmanskoj vojsci na Arapskom poluotoku, prepričao je Abdul Wahhabovu povezanost i zavjeru sa britanskim špijunom imena Hempher, koji ga je "nadahnuo trikovima i lažima koje je naučio od britanskog Ministarstva Commonwealtha". U svakom slučaju, apsurdnost Abdul Wahhabovih tvrdnji, kao i smjer i posljedice njegovih izjava, ukazuju na činjenicu kako je on, na ovaj ili onaj način, bio u službi britanskog kolonijalizma. Najvažnije je, unatoč njihovom žestokom poricanju, misija vehabija uspjela preživjeti protiv drugih muslimana - samo zahvaljujući britanskoj podršci.

Na kraju, kako je navedeno u "Hempherovim memoarima", britansko ministarstvo uspjelo je za Wahhaba dobiti podršku Mohammeda Ibn Sauda, ​​emira Diriyaha. Američko Ministarstvo obrane objavilo je prijevod iračkog obavještajnog dokumenta, iz rujnu 2002. godine, pod naslovom "Pojava vahabizma i njegovi povijesni korijeni", koji ukazuje na to da su Abdul Wahhab, osnivač vahabizma, i njegov sponzor ibn Saud, koji je stvorio saudijsku dinastiju koja i sada vlada Saudijskom Arabijom, prema nekoliko izvora - tajnog židovskog podrijetla. Irački obavještajni dokumenti također se pozivaju na Hempherove memoare, uz brojne arapske izvore, povezuju Wahhaba i Ibn Sauda sa Dönmehom u Turskoj. "Mohammed ibn Abdul Wahhab", napisao je dr. Mustafa Turan u knjizi "Židovi Dönmeha", "bio je potomak obitelji Dönmeh". Turan tvrdi da je Abdul Wahhabov djed, Sulayman, zapravo bio prvog imena Shulman, budući je pripadao židovskoj zajednici Burse u Turskoj. Odatle se nastanio u Damasku, gdje se pretvarao da je musliman, ali je očito protjeran zbog bavljenja čarobnjaštvom. Zatim je pobjegao u Egipat, gdje se ponovno suočio sa ovom  osudom. Tada se uputio u Hidžaz, u zapadnom dijelu Arapskog poluotoka, gdje se oženio i bio je djed Abdula Wahhaba. Isto se tvrdi u knjizi "Dönmeh Jevreji i podrijetlo saudijskih vahabija", autora Rifata Salima Kabara.

Pleme Aniza - kojem pripadaju Saudijci i vladajuća obitelj Sabah iz Kuvajta - izvorno je porijeklom iz Khaybara u Arabiji, koji je u početku bio naseljen Židovima, prije islama. Izvještaj o saudijskoj obitelji koja je također židovskog podrijetla objavio je Mohammad Sakher, za kojeg se tvrdi da je saudijski režim naredio njegovo ubojstvo zbog njegovih otkrića. Knjiga "Wahabi pokret/Istina i korijeni", autora Abdul Wahhaba Ibrahima al-Shammarija, povezuje sličan izvještaj sa Sakherom, te prema tome Ibn Saud očito potječe od Mordechaija bin Ibrahima bin Mushija, židovskog trgovca iz Basre. Navodno, kada su ovom Mordechaiju pristupili članovi arapskog plemena Aniza, on je tvrdio kako je jedan od njih i otputovao sa njima u Nedžd, gdje je njegovo ime promijenjeno i postalo je Markhan bin Ibrahim bin Musa.

Britanci su na taj nači nastojali pogoršati rastuće slabosti Osmanskog Carstva. Tipična strategija je "podijeli, pa vladaj". Veliki dio Osmanskog Carstva se sastojao od brojnih etničkih skupina, ujedinjenih u svojoj odanosti islamu i Kalifatu kao njegovom čuvaru. Podjelom osmanskih teritorija na brojne neovisne i konkurentske države, odvojene uglavnom etničkim linijama, lakše ih je bilo izazvati. Cilj Britanaca je oslabiti Osmansko Carstvo, tko što su suprotstavili muslimane drugim muslimanima, u ovom konkretnom slučaju: Arape protiv Turaka.

Međutim, u islamu se borba muslimana protiv muslimana naravno smatra ogromnom greškom. Stoga, jedini način da se arapski muslimani uvjere kako se ne bore protiv svojih muslimanskih sunarodnjaka bilo sugerirati da oni ipak nisu muslimani, te da su otpadnuli od vjere i postali su "nevjernici". Ono što čini Abdul Wahhabovu misiju toliko sumnjivom jest to što su njegova učenja pružila upravo taj izgovor. Umjesto da se pozabavi pitanjima gdje su u Osmanskom Carstvu bile potrebne istinske reforme, on se odlučio usredotočiti na daleko trivijalnije pitanje, i ondje je pronašao sredstva predložiti apsurdnost kako osmanski Turci nisu bili pravi muslimani. U konačnici, odlučio se boriti protiv Osmanskog Carstva izvana, umjesto da im pomogne iznutra. Unatoč svim  problemima sa kojima se suočavalo Osmansko Carstvo, Wahhab se odlučio pozabaviti određenim sufijskim praksama. koje je karakteriziralo kao širk ili politeizam, te stoga predstavljaju kufr ili otpadništvo. Njegovo tumačenje je sugeriralo kako se protiv svakoga tko je kriv treba boriti i ubiti ga, suprotno osnovnom načelu islama, koje je propisivalo naseehu ili "iskren savjet". 

Adbul Wahhab je ipak proglasio "džihad" protiv Ummeta, odnosno protiv svih onih koji nisu slijedili njegove recepte za "pročišćavanje" njegove verzije monoteizma (Tawhid). Neobičnu prirodu Wahhabove deklaracije primjećuje David Commins, u knjizi "The Wahhabi Mission and Saudi Arabia":

"Od rane islamske povijesti, muslimani su se razlikovali po bitnoj točki što predstavlja ispravno vjerovanje, ali u većini slučajeva takve razlike nisu rezultirale vojnim sukobima, ili primjenom prisilnih mjera kao u inkviziciji." 

Od tada je Wahhabijski pokret karakterizirala zlonamjernost prema muslimanima, unatoč zadiranju "nevjerničkih" Britanaca u regiju. Motivirani brigom za svoj indijski pothvat, Britanija je, 1755. godine, napravila prvi i neuspješan pokušaj preotimanja Kuvajta od Osmanlija. Deset godina kasnije, Mohammed Ibn Saud je umro i njegov sin, Abul Aziz, postao je vladar Darije. Tijekom sljedeća dva desetljeća, vehabije su proširile svoju sferu utjecaja, paralelno sa infiltracijom Britanaca. Britanija je ponovno krenula protiv Kuvajta 1775. godine, tražeći zaštitu za svoju poštansku službu kroz njihov teritorij. Ponovno ga je bezuspješno pokušala zauzeti, ali su ih Osmanlije ponovno porazile.

Unatoč tome, sljedeće godine, Abdul Wahhab se proglasio vođom muslimana sveg svijeta, što je bilo u izravnoj suprotnosti sa  autoritetom sultana u Istanbulu; sve je ovo potkrijepio fetvom kojom se naređuje "džihad" protiv Osmanskog Carstva. Značajno je što su se, 1788. godine, Abdul Azizu ibn Saudu pridružile britanske snage u okupaciji Kuvajta. Godine 1792. je Abdul Wahhab umro. Abdul Aziz je preuzeo vodstvo vehabijskog pokreta i produžio je napade tijekom sljedeće tri godine na grad Medinu, kao i regije Sirije i Iraka. Godine 1801. su vehabije napale šijitski sveti grad Karbalu u Iraku, poklavši tisuće građana. Uništili su i opljačkali grobnicu Huseina, unuka proroka Muhameda. Kao rezultat toga, Abdul Aziz je ubijen 1803. godine, najvjerojatnije od strane šijitskog osvetnika. Naslijedio ga je njegov sin, Saud ibn Abdul Aziz. Nakon što su opljačkali Karbalu, vehabije su se okrenule protiv Meke. Osmanski guverner Meke nije uspio ispregovarati o miru i povukao se u tvrđavu u gradu Ta'ifu, gdje ga je progonilo oko 10000 vehabija.

Prilikom zauzimanja Ta'ifa, vehabije su krenule uništavati sve svete grobove i groblja, a zatim džamije i islamske medrese. Čak se govori kako su kožne i pozlaćene poveze islamskih svetih knjiga uništili i iskoristili za izradu sandala. Al Zahawi, islamski povjesničar tog vremena, prepričao je:

"Ubili su sve na vidiku, klali su i djecu i odrasle, vladare i vladane, niske i ugledne. Počeli su sa dojenčetom koje je sisalo na majčinim grudima i prešli na skupinu koja je proučavala Kuran, ubijajući ih do posljednjeg čovjeka. A kada su istrijebili ljude u kućama, izašli su na ulice, trgovine i džamije, ubijajući svakoga tko se tamo zatekao. Ubijali su i muškarce koji su se poklonili u molitvi, sve dok nisu istrijebili svakog muslimana koji je živio u Ta'ifu, i ostao je samo ostatak, dvadesetak ili više.

Oni su se sakrili u Bait al Fitniju sa municijom, nedostupni vehabijskom pristupu. U Bait al-Faru se nalazila još jedna skupina od 270 ljudi, koja se borila s njima taj dan, zatim drugi i treći dan, sve dok im vehabije nisu poslali jamstvo milosti; samo što su ovaj prijedlog ponudili kao trik. Jer, kada su vehabije ušle, oduzeli su im oružje i ubili ih sve do jednog čovjeka. Druge su nagovorili na predaju uz jamstvo milosti i odveli ih u dolinu Waj, gdje su ih ostavili na hladnoći i snijegu, bose, gole, izložene sramoti sa svojim ženama koje su navikle na privatnost koju im pruža uobičajena pristojnost i vjerski moral. Zatim su im opljačkali imovinu, bogatstvo bilo koje vrste, kućni namještaj i novac.

Bacali su knjige na ulice, uličice i sporedne puteve, neka ih vjetar nosi amo-tamo, među njima su se mogle naći kopije Kurana, svesci Buharije, Muslima, druge kanonske zbirke hadisa i knjige islamske jurisprudencije, sve u tisućama. Ove knjige su tamo ostale nekoliko dana, gažene od strane vehabija. Nitko od njih nije pokušao ukloniti i jednu stranicu Kur'ana, kako bi ga sačuvao od sramote ovog iskazivanja nepoštovanja. Zatim su srušili kuće i ono što je nekada bio grad su pretvorili u neplodnu pustoš." 

Zatim su vehabije ušle u sveti grad Meku. Galib, šerif grada, odbio ih je, ali vehabijski napadi su se zatim okrenuli protiv Medine. Saud ibn Abdul Aziz obratio se narodu rekavši: "Nema drugog načina za vas nego da se pokorite. Natjerati ću vas da plačete i nestanete kao što sam učinio sa ljudima iz Ta'ifa." U Medini su opljačkali Poslanikovo blago, uključujući: knjige, umjetnička djela i druge neprocjenjive relikvije, sakupljane tijekom tisuću godina. Konačno, kada su kontrolirali ova dva sveta grada, nametnuli su svoju verziju islama, zabranili hodočasnicima obavljanje hadža, prekrili Kabbu grubom crnom tkaninom, te započeli rušenje svetišta i groblja.

Poetsko pozicioniranje: Victor Plarr, Thomas Sturge Moore, WB Yeats, Wilfrid Scawen Blunt, Ezra Pound, Richard Aldington i FS Flint na večeri (1914.)

Neokalifat 

Afganistansko britanski prevoditelj je bio pjesnik i pisac, Wilfred Scawen Blunt, bliski prijatelj lorda Randolpha Churchilla i njegovog sina Winstona. Blunt se oženio Lady Anne, unukom pjesnika lorda Byrona. Kći Wilfreda i Lady Anne, Judith Blunt-Lytton, udala se za Nevillea Bulwer-Lyttona, unuka Edwarda Bulwer-Lyttona i sina grofa od Lyttona, prijatelja Saint-Yvesa d'Alveydrea. Blunt, oženjen Lady Anne, je bio prijatelj sa Jane Digby i Sir Richardom Burtonom, poznatim britanskim istraživačem, špijunom i kolegom slobodnim zidarom, koji je, 1869. godine, imenovan za konzula u Damasku. Nedavna istraživanja Marca Demaresta pokazuju da je ovaj bio upoznat i sa okultnim studijama u Engleskoj, 1840-ih, kao član tzv. Orfičkog bratstva, koje je predvodio Edward Bulwer-Lytton.

Portret Jane Digby el Mezrab (Palmyra), Carla Haaga, 1859. godina 

Burton je najpoznatiji po svom prerušavanju i putovanju u Meku, kao i prijevodu "Tisuću i jedne noći", objavljivanju "Kama Sutre" na engleskom jeziku, ali i putovanju sa Johnom Hanningom Spekeom kada su kao prvi Europljani posjetili Velika afrička jezera, u potrazi za izvorom Nila. Ouida je 1906. godine izvijestio: "Ljudi u Ministarstvu vanjskih poslova su nagovještavali mračne strahote o Burtonu, i svakako, opravdano ili nepravedno, mrzili su ga, bojali su ga se i sumnjali, ne zbog onoga što je učinio, već zbog onoga što se vjerovalo da je sposoban učiniti." Godine 1878. se Burton pridružio Britanskom teozofskom društvu i Blavatsky je nazivao "dragom prijateljicom". Prijateljstvo su vjerojatno započeli ili kada su oboje boravili u arapskom svijetu (1850-ih), ili negdje 1890. godine, kada je Burton bio konzul u Damasku.

Digby, ili Lady Ellenborough, engleska je aristokratkinja koja je živjela skandalozan život romantičnih avantura, imala je četiri muža i mnogo ljubavnika, uključujući kralja Ludovika I. od Bavarske, njegovog sina, kralja Otona od Grčke, Felixa Schwarzenberga i albanskog razbojničkog generala. Umrla je u Damasku u Siriji, kao supruga arapskog šeika Medjuela al Mezraba, koji je bio dvadeset godina mlađi od nje i koji je pripadao plemenu Aniza u Siriji. Poput Burtona, Digby je poznavala Blavatsky, kao i Lydiju Pashkov, koja je, zajedno sa svojim partnerom Jamesom Sanuom, bila prijateljica Jamala Afghanija. Blunt i Lady Anne su tijekom 1878. i 1879. godine, posjetili vahabijsko uporište na Arapskom poluotoku, što je zabilježeno u njihovoj knjizi "Hodočašće u Nejd"; ondje su se prvi put susreli Digby i el Mezraba. Blunt je navodno prešao na islam pod utjecajem Afganija, te je dijelio njegove nade o uspostavljanju Arapskog kalifata sa sjedištem u Meki - koji bi zamijenio osmanskog sultana u Istanbulu.

Abdul Qadir al Jazairi spašava kršćane tijekom Druzko-kršćanskog sukoba, 1860. godine, Jan-Baptist Huysmansa.

Svi su oni bili bliski sa Abdul Qadirom al Jazairijem, alžirskim islamskim učenjakom, sufijem i vojskovođom. Abdul Qadir predvodio je borbu protiv francuske invazije na Alžir sredinom 19. stoljeća, zbog čega ga neki Alžirci smatraju svojim nacionalnim herojem. Francuska vlada dodijelila mu je Veliki križ Legije časti, a od francuskih slobodnih zidara je primio i "veličanstvenu zvijezdu". Za tu gestu ga je nagradio i Abraham Lincoln sa nekoliko topova, koji su sada izloženi u muzeju u Alžiru. Grad Elkaker u Iowi nazvan je po njemu. Godine 1864. mu je Loža "Henrik IV." uputila poziv neka se pridruži masonstvu, što je i prihvatio, te je iniciran u Loži Piramida u Aleksandriji, u Egiptu.

K. Paul Johnson, u djelu "Otkriveni majstori" navodi Abdula Kadira kao vjerojatni utjecaj na Blavatsku i koja ga je, spomenula u pismu, gdje je napisala: "Živjela sam sa vrtložnim dervišima, sa Druzima planine Libanon, sa beduinskim Arapima i Marabutima iz Damaska." Marabout je sjevernoafrički izraz za sufijskog sveca. Abdul Kadir je smatran najistaknutijim sufijskim šeikom Damaska, budući je bio poglavar sufija Kadirije. Blunt je navodno pod njegovim utjecajem prešao na islam. 

Kada je Blunt posjetio Abdula Kadira, 1881. godine, odlučio je kako je ovaj najperspektivniji kandidat za "kalifat", mišljenje koje su također dijelili Afgani i njegov učenik, Mohammed Abduh. Kao glavni mason svoje zemlje, Abduh je mnogo učinio na širenju interesa za slobodno zidarstvo u arapskom svijetu. U djelu "Kako smo branili Orabija", A.M. Broadbent piše: "Šeik Abduh nije bio opasni fanatik ili vjerski entuzijast, jer je pripadao najširoj školi muslimanske misli, imao je političko uvjerenje slično čistom republikanizmu i bio je gorljivi majstor masonske lože." Znakovito je što su Afghani i Abduh sebe i svoje kolege (egipatske masone)  nazivali "ikhwan al saffa wa khullan al wafa", namjerno se pozivajući na puno ime izvorne Braće iskrenosti, koja su proizašla iz ismailitskih utjecaja.

Nedavno djelo Geoffreyja Nasha, "Od Carstva do Orijenta" istražuje značaj Bluntovih veza sa istaknutim istočnjačkim političkim reformatorima, poput Afghanija i Abduha, koje je Blunt upoznao sa svojim bliskim prijateljem Lordom Randolphom. Do 1880-ih, riječima R.F. Fostera, u djelu "Lord Randolph Churchill": Blunt je postao "avatar za antiimperijalne ciljeve" i aktivna snaga za "regeneraciju islama" putem "agitacije i pregovora, kao i poezijom i uzgojem konja". Društvene veze zajednice za uzgoj konja posebno su bile poznate u torijevskim krugovima, uz Georgea Wyndhama, obitelj Lytton, Lorda Curzona i Arthura Balfoura. Blunt se prvi put povezao sa obitelji Churchill nakon što se sprijateljio sa Lordom Randolphom, 1883. godine, i njihov se odnos nastavio razvijati tijekom ranih 1900-ih. U nekim su se prilikama oblačili u arapsku odjeću. Randolph je "bio čovjek po Bluntovom ukusu: žestok u javnim napadima, ali iskren i prirodan, čak i dječački, u privatnosti. Činio se spremnim učiti od Blunta, šarmantno mu se pokoravao kao piscu i pjesniku." Godine 1885. je Blunt čak doveo jednog od osnivača intelektualnog i antiimperijalističkog islamskog pokreta, Afganija, u Britaniju da upozna i vidi Randolpha u Uredu za Indiju, da bi "Lord Randolph mogao biti u najbližem mogućem kontaktu sa autentičnim muslimanskim mišljenjem." Blunt je snimio njihov razgovor o Indiji, Rusiji i ulozi muslimana u Velikoj igri. Wilfrid Blunt je prvi put sreo Winstona Churchilla 1903. godine, te mu pomagao pri pisanju biografije njegovog oca, Lorda Randolpha Churchilla (1906.), za koju je posudio neke od Bluntovih radova i pisama, čak zatražio Bluntovu pomoć kao urednika.

Sveučilište Al Azhar u Egiptu (1906.)

Al Azhar

Kao rezultat katastrofe kolonijalizma, općenito, obrazovanje u tradicionalnoj religijskoj znanosti u islamskom svijetu već je bilo ozbiljno oslabljeno. Očita neučinkovitost muslimanskih institucija je, u početku, podržavala ideju da islam treba zamijeniti zapadnjačkim modelima, što je stvorilo nove elite zapadnjački obrazovanih sekularnih stručnjaka. Stoga su mnoge šerijatske škole zatvorene. Vjerski zadužbine, koje su tradicionalno financirale šerijatske škole, nacionalizirane su i postale državno vlasništvo. One, poput Al Azhar u Egiptu, koji je bio najprestižnija obrazovna institucija u islamu i najstarije sveučilište na svijetu, postale su državne škole sa državnim nastavnicima. Nastavni planovi i programi su redefinirani i ograničeni tako da oni koji su se školovali u tim školama više nisu stjecali kvalifikacije pravnika, u tradicionalnom smislu. Ulema je, zapravo, postala državno učilište, svedena na obavljanje javnih rituala.

Upravo je ovu prazninu iskoristio salafijski pokret koji je osnovao Aghani, najvažniji od svih revivalističkih pokreta. Predvodeći modernistički trend, salefije su tvrdile kako je pogoršano stanja kod muslimana posljedica njihove nemogućnosti da odražavaju institucije ili tehnologiju Europljana. Revivalisti su tvrdili da se muslimani trebaju vratiti "početnim izvorima", što znači Kur'anu i hadisu, zaobilazeći akumuliranu znanost mudžtehida kroz stoljeća, i tako bi se islam mogao ponovno interpretirati i "prilagoditi" modernom vremenu. Međutim, ono što je zaista bilo potrebno nije bila reforma islamskog prava, kako su salefije varljivo sugerirale, nego povratak duhu zakona.

Prijevara je bila u načinu na koji su salefije definirale "čisti" islam. Njihovi propisi su, uglavnom, bili u službi britanskih interesa. Očito je kako su tvrdnje revivalista bile samo lukava smicalica da bi se otvorila vrata britanskom planu prepisivanja islama, nakon oživljavanja ugleda Ibn Taymiyyea, koji je pokrenuo saudijski reformator iz 18. stoljeća, Mohammed ibn Abdul Wahhab, osnivač vahabizma. Rast financijskih resursa Britanaca im je omogućio proširenje njihovih kolonijalnih ciljeva izvan Kariba i Amerike.

Učinkovito, ali, dok je Afghani propovijedao protiv opasnosti britanskog kolonijalizma, on je bio tajni agent-provokator, i u službi Britanaca. Među svojim mnogim primjenama, salafijski pokret je poslužio kod zaštite rastućeg interesa Britanaca za Sueski kanal, koji će kasnije postati ključan za otpremu naftnog tereta prema Europi, i drugdje. Godine 1854. i 1856. je francuski inženjer,  Ferdinand de Lesseps, dobio koncesije od Said-paše, egipatskog potkralja, koji je odobrio osnivanje tvrtke sa ciljem izgradnje pomorskog kanala, otvorenog za brodove svih nacija. Kanal je imao dramatičan utjecaj na svjetsku trgovinu. Odigrao je važnu ulogu u povećanju europskog prodiranja i kolonizaciju Afrike. Postao je, kako ga je Bismarck nazvao, "kičma Britanskog Carstva".

Godine 1875. su rastući dugovi Said-pašinog nasljednika, Ismail-paše, prisilili prodati egipatski udio u kanalu Britancima. Tako je britanska vlada, tada pod Benjaminom Disraelijem i financirana od strane njegovog prijatelja, Lionela Rothschilda, stekla gotovo polovicu ukupnih dionica tvrtke Sueski kanal, dajući joj tako kontrolni udio. Istražna komisija o posrnulim financijama Ismaila,  1878. godine, koju su vodili Lord Cromer i drugi, prisilila je potkralja da ustupi svoje imanje naciji, ostane pod britanskim i francuskim nadzorom i prihvati položaj ustavnog suverena. Lord Cromer je bio generalni konzul Egipta od 1883. do 1907. godine, kao i važan član engleske bankarske obitelji Baring, koja se obogatila trgovinom opijumom u Indiji i Kini. Razljućeni Egipćani ujedinili su se oko Ahmeda Urabija. Pobuna je, na kraju, pružila izgovor Britancima da se usele i "zaštite" Sueski kanal. Nakon pobune agenata i provokatora je uslijedila i formalna invazija i okupacija, koja je Egipat učinila kolonijom.

Dvije glavne organizacije koje su stajale iza pobune stvorio je Jamal Afghani: nacionalističku organizaciju, "Nacionalistička liberalna stranka" (al Hizb al Watani al Hurr), koju je pomagao Scawen Blunt, kao i Mazzinijem inspiriranu, "Mladu Egipatsku organizaciju". Obje su bile ujedinjene u svom članstvu u Afghanijevim francuskim masonskim ložama. Prema Homi Pakdaman, u "DJamal-ed-din Assad Abadi dit Afghani":

"Većina vođa buduće revolucije bila je dijelom masonskih loža. [...] Tako je loža postala mjesto okupljanja egipatskih nacionalista, i upravo je ta grupacija bila izvor prvog političkog pokreta 1879. godine, nazvanog Nacionalna stranka, uz moto: Egipat za Egipćane, koji je kulminirao revolucijom 'Urabija." 

Očito su tvrdnje salafija bile samo lukava smicalica zato da bi se otvorila vrata britanskom planu prepisivanja islama. Šejh al-Buti, u svojoj povijesti napada na "Idžtah", opisuje:

"Prema mišljenju lorda Cromera, islamski šerijat bio je nazadan, stagnantan i nije bio odlučujući za razvoj. Tražio je jednostavan način da egipatsko društvo oslobodi ovog lanca. Njegov lukav način bio je promovirati ideju Idžtihada među onima koji su vjerovali u napredak modernog europskog društva. Takvim ljudima dodijeljene su osjetljive vjerske pozicije. Neki su postavljeni za muftije, a drugi su dodijeljeni upravi Al-Azhara. Oni koji su imali vjeru u europsko društvo i njegove vrijednosti počeli su poticati šejhove Al-Azhara i njegove učenjake da prakticiraju Idžtihad, izvan njegovih dopuštenih područja. Tu je došlo do točke u kojoj je Šejh al-Maragani uklonio uvjet da mudžtehid mora znati arapski." 

Od 1888. godine, do smrti (1905.), Abduh je redovito posjećivao dom i ured Lorda Cromera. Godine 1892. je Abduh imenovan za čelnika administrativnog odbora za džamiju i sveučilište Al Azhar. Sa ove je pozicije reorganizirao cijeli muslimanski sustav u Egiptu, a zbog Al Azharovog ugleda i veći dio islamskog svijeta. Godine 1899. je Lord Cromer imenovao Abduha velikim muftijom Egipta, glavnim pravnim autoritetom u islamu, kao i masonskim velikim majstorom Ujedinjene lože Egipta. Jedan od motiva Lorda Cromera bilo je promijeniti zakon koji zabranjuje kamatno bankarstvo. U njegovo ime, Abduh je ponudio izmišljeno tumačenje Kur'ana zato da bi stvorio potrebnu rupu u zakonu, dajući tako britanskim bankama slobodnu vlast u Egiptu. O Abduhu je Lord Cromer ispričao: "Sumnjam da je moj prijatelj Abduh u stvarnosti bio agnostik"; dok je Abduhov salafijski reformni pokret rekao: "Oni su prirodni saveznici europskih reformatora". Cromer je također zaključio, referirajući se na Afghanija i na Abduha: "Bili su previše zaraženi heterodoksijom da bi se mogli slagati sa konzervativnim muslimanima. Niti su bili dovoljno europeizirani da bi oponašali europske običaje. Nisu bili dovoljno dobri muslimani, niti dovoljno dobri Europljani."

Réne Guénon, drugi slijeva

Shadhili sufijski red 

Svojim brojnim dopisnicima je Guenon jasno označio sufizam kao pristupačniji oblik tradicionalne inicijacije, za one zapadnjake koji žele pronaći inicijacijski put, koji više ne postoji na Zapadu. Guénon je bio osnivač okultne škole poznate kao Tradicionalizam, koja je unaprijedila ideju da mistik može odabrati bilo koju vanjsku tradicionalnu religiju, budući sve dijelile isti ezoterični izvor. Papusovo članstvo u Teozofskom društvu bilo je važan izvor perennializma Martinističkog reda, time i Tradicionalističkog perennializma, koji je proglasio: "Istina je Jedna i nijedna škola, nijedna religija ne može to sama sebi prisvojiti... U svakoj religiji mogu se pronaći manifestacije jedne istine." Papus je vjerovao da je Perenalnu filozofiju prenio Hermes iz staroegipatskih izvora, te su u tom prijenosu vidjeli izvor inicijacije. Za Guénona, Perenalna filozofija bila je osnova jedne ezoterične tradicije, koja je bila tajni izvor svih glavnih egzoteričnih tradicija. Guénon je odabrao islam, videći u sufizmu odraz vječne filozofije.

Guénonov poseban pristup, a koji će kasnije utjecati na slobodno zidarstvo, odražavao se u univerzalizmu Ibn Arabija, interesu koji je dijelio sa sufijskim redom Shadhilli kojem se pridružio i koji je uključivao Abdula Qadira al Jazairija i krug teozofskih agenata. Abdul Qadirova "Knjiga zaustavljanja" otkriva da je bio posvećen univerzalističkom tumačenju religije, te zainteresiran za izmijenjena stanja svijesti kao faze u duhovnom putovanju, kroz različite razine bića. Abdul Qadir bio je poznat po svom poznavanju muslimanskog neoplatonista, Ibn Arabija, od kojega je izveo svoje gnostičke i univerzalističke principe. Međutim, islam ne tvrdi da su sve religije valjane. Postoji samo jedna religija priznata kao valjana: islam. Ipak, islam priznaje pravo drugih zajednica da se pridržavaju različitih uvjerenja, i zaštitio je to pravo u šerijatu. Umjesto toga, Ibn Arabijev univerzalizam je duboko heretičan i otvara put sugestiji izvorne gnostičke istine, koja leži u osnovi svih religija. Ove ideje je prilagodio Abdul Kadir, kako bi opravdao tvrdnju da sufizam predstavlja takvu tradiciju i pružio osnovu za njegov odnos sa slobodnim zidarstvom.

Prijatelj Abdul Kadira, Richard Burton, stekao je mnogo neprijatelja tijekom svog boravka u Damasku. Antagonizirao je veliki dio židovskog stanovništva tog područja zbog spora oko posuđivanja novca. Burton je bio dodatno upleten u skandal, gdje je bio umiješan i sufijski red Šadilija, koji je osnovao Abul Hasan Ali ash-Šadili u 13. stoljeću, a koji je u Damask uveo upravo Abdu Kadir. Dvije godine se unutarnji krug Šadilija u Damasku sastajao u Abdul Kadirovoj rezidenciji, kako bi meditirali i molili se "prosvjetljenju pred Božjim prijestoljem". Konačno, i kako je ispričala Burtonova supruga, Isabel, postali su svjesni neobičnih prisutnosti među sobom i navikli su čuti i vidjeti stvari koje nisu razumjeli. Konačno su primili viziju koja ih je uvjerila neka potraže religiju kršćanstva. Richard i Isabel podržali su Šadilije, i pokušali osigurati podršku za njihovo preobraćenje. Ali, britanska vlada, bojeći se političkih posljedica, smijenila je Burtona sa njegove dužnosti u Damasku i premjestila ga u Trst, tada dio Austro-Ugarske. Kao što je Isabel primijetila: "To mu je uništilo karijeru, razbilo mu je život, izazvalo ogorčenje prema religiji." 

Ivan Aguéli (desno) koji je uzeo ime Abdul Hadi 

Nakon što je osudio privlačnost teozofije i neookultizma u obliku spiritizma, Guénon je, 1912. godine, iniciran u sufijski red Shadhili. Guénonovu inicijaciju izvršio je švedski konvertit na islam, Ivan Aguéli, koji je uzeo ime Abdul Hadi. Aguélija su zanimali  sufizam i židovska kabale. Guénonovu inicijaciju je završio prijatelj Abdul Kadira, šeik Abder Rahman Illaysh al Kabi, slobodni zidar i poglavar Malikitskog mezhaba na Sveučilištu Al Azhar. Bila je to fetva koju su izradili al Kabir i njegov otac Muhammad Illaysh, veliki muftija Malakitskog mezhaba u Egiptu, što je dovelo do pobune Urabija i zbog toga su njih dvojica zatvoreni. Al Kabir je, na kraju,  prognan na otok Rodos, prije nego što se opet vratio svojoj ulozi u Al Azharu. Šeik Abder Rahman kasnije će također postati poglavar Malikitskog mezheba na Sveučilištu Al Azhar. Kao slobodni zidar, al Kabir je nastojao naglasiti vezu između simbola slobodnog zidarstva i islama.

Kada je Abdul Qadir umro (1883.), pokopan je u blizini Ibn Arabijevog groba. Al Kabir je upoznao Aguélija sa Ibn Arabijem, čija je učenja smatrao bitnom doktrinom islama. Aguéli je osnovao Al Akbariyya, tajno sufijsko društvo u Parizu, 1911. godine. Ime je dobilo po Ibn Arabijevom nadimku "Šeik al Akbar", što znači "najveći šeik". Njegova je svrha bila promicati učenja Ibn al-Arabija,  kroz praksu sufijskih puteva Shadhili i Malamati, a Guénon je bio jedan od prvih članova.

Guénonova "Simbolika križa" (1931.) je posvećena "poštovanom sjećanju na Esh-Sheikh Abder-Rahman Elish al Kabira". Cilj knjige, prema Guénonu, "jest objasniti simbol koji je zajednički gotovo svim tradicijama, činjenicu koja bi, čini se, ukazivala na njegovu izravnu vezanost za veliku iskonsku tradiciju". Pod "križem" Guénon je mislio na okultni simbol svastike, koji su nacisti iskoristili kao simbol svoje "arijske" baštine. Guénon je svastiku smatrao "istinskim i univerzalnim simbolom". Nijemci, međutim, nisu koristili sanskrtsku riječ svastika, već su je nazivali Hakenkreuz. No, Guénon je inzistirao kako ovo nikako nije povezano sa "umjetnom, pa čak i antitradicionalnom upotrebom svastike od strane njemačkih 'rasista', koji su joj dali naziv Hakenkreuz ili 'kukasti križ', i sasvim proizvoljno je učinili simbolom antisemitizma." Ipak, Guénon je očito špijunirao za naciste, kao i za Engleze, tijekom 1940-ih godina, koje je proveo Kairu i tada je počeo "prihvaćati sve veće iznose za usluge koje je pružao Trećem Reichu."

Na Ataturkov zahtjev, poznati turski slikar, Ibrahim Calli, naslikao je 1928. godine ovu poznatu sliku, "Erginekon i sivi vuk", koja prikazuje vuka Asenu koji vodi Turke sa Altaja.

Mladi Turci 

Afghani je također bio dijelo kod stvaranja "Komiteta jedinstva i napretka" (CUP), masonske političke stranke, poznate i kao "Mladi Turci", osnovane 1880-ih, kada se pokret uključio uz njene članove po Europi. Mladi Turci su se uglavnom sastojali od Dönmeha, tj. kripto-sabatejske zajednice tajnih Židova, potomcima sljedbenika Sabbataija Zevija, koji su prešli na islam. U djelu "Dönmeh: Židovski obraćenici, muslimanski revolucionari i sekularni Turci", profesor Marc David Baer je napisao da su mnogi Dönmehi napredovali do uzvišenih položaja u bektašijskim i mevlevijskim sufijskim redovima. 1906. godine, H.N. Brailsford je rekao o Bektašijama: "Njihovo mjesto u islamu možda je najsličnije mjestu slobodnog zidarstva u kršćanstvu", usto je primijetio kako i "same Bektašije vole zamišljati da su masonima srodne duše". Richard Davey, autor knjige "Sultan i njegov podanik" (1897.), napisao je:

"Čak se kaže da su [Bektašiji] povezani sa nekim francuskim masonskim ložama. Jedno je sigurno: Red se sada, gotovo isključivo, sastoji od obrazovane gospode, koji pripadaju Liberalnoj ili Mladoturskoj stranci." 

Pod utjecajem Bektašijskih sufija, "Mladi Turci" su usvojili ideologiju panturkizma, koja je težila oživljavanju šamanizma kao prave religije turske baštine. Panturkizam je razvio mađarski cionist Arminius Vambery, prijatelj Theodora Herzla, kao i pravi izvor za djelo "Drakula", napisano od člana Zlatne zore, Brama Stokera. Godine 2005. je Nacionalni arhiv u Kewu, Surrey, dosjee dao na uvid javnosti i otkriveno je kako je mađarski cionist, po imenu Arminius, i koji se konzultirao sa autorom "Drakule", Bramom Stokerom,  o svom znanju o vampirizmu - zapravo bio agent Velike igre i tajno je radio za Lorda Palmerstona. Vambery je bio dobro poznat na britanskom dvoru, redovito se dopisivao sa premijerom. Njegov ugled u Engleskoj, kao stručnjaka za muslimane, započinje objavom knjige "Arminius Vambery: Njegov život i avanture", o njegovim putovanjima po Bliskom istoku i Srednjoj Europi. Azijom je putovao prerušen u derviša, između 1862. i 1864. godine. Iako je bio podanik Austro-Ugarskog Carstva, Vambery je vjerovao da je Britanija najnaprednija europska sila, stoga je i najbolja za zaštitu muslimanskih zemalja od ruske ekspanzije. Britanska strateška borba je bila protiv ruskih pokušaja osvajanja teritorija u Srednjoj Aziji i prijetnji britanskim posjedima, posebno Indiji. Od 1900. do 1901. godine, Vambery ipak nije ispunio obećanje Theodoru Herzlu da će mu dogovoriti sastanak sa sultanom Abdulom Hamidom II., i njegov pravi cilj je bio samo dobiti novac od Herzla.

Vamberyja je inspirirao Alexander Csoma de Körös. Koroš je bio važan izvor za Blavatsky, također je prvi na Zapadu spomenuo Šambhalu, koju je smatrao izvornim mjestom porijekla turskog naroda i smjestio ju je u Altajske planine i Xinjiang. Prema turskoj nacionalističkoj mitologiji: Ergenekon (povezan sa sinarhističkim mitom o Agarti) je naziv nepristupačne doline u Altajskim planinama Srednje Azije, gdje su se navodni ostaci brojnih plemena (koja govore turkijski) pregrupirali nakon niza vojnih poraza od Kineza i drugih neturkijskih naroda. Ondje su bili zarobljeni četiri stoljeća. Pod vodstvom Bumin-kana (umro oko 552.), proširili su se i osnovali ono što je postalo poznato kao Göktürk Carstvo. Prema legendi, uspjeli su napustiti Ergenekon kada je kovač stvorio prolaz topljenjem stijene, dopuštajući sivom vuku po imenu Asena neka ih izvede od tamo. 

Mladi Turci smatrali su se nasljednicima tajne organizacije poznate kao "Mladi Osmanlije", osnovane 1865. godine i koja je svoju inspiraciju crpila iz karbonarskih društava, osnovanih od Mazzinija, poput Mlade Europe, Italije, Španjolske i Poljske. Pod utjecajem Montesquieua, Rousseaua i Francuske revolucije, zalagali su se za ustavnu i parlamentarnu vladu. Organizacija je zabranjena i njeni su članovi prognani 1867. godine. Tijekom te godine su Mladi Osmanlije nakratko preuzeli vlast i privremeno postavili na vlast sultana Murada V. (također bio slobodni zidar). Ukinuli su moratorij na dugove, isplatili Britance, proglasili slobodnu trgovinu i doveli europske bankare. Ali, ubrzo su svrgnuti. Murad V. je svrgnut tri mjeseca kasnije, a zamijenio ga je Abul Hamid II.

Neuspjeh politike Mladih Osmanijaca kod preokreta propasti Osmanskog Carstva naveo je skupine intelektualaca potražiti druga sredstva. Jedna od skupina bili su Mladi Turci. Mlade Turke je 1890-ih stvorila istaknuta sefardska židovska obitelj, u osmanskom Solunu (današnji Solun, Grčka) i dužnosnik talijanskog B'nai B'ritha, Emmanuel Carasso. Carasso je bio veliki majstor talijanske masonske lože naziva "Uskrsla Makedonija". Loža je bila sjedište Mladih Turaka i svi njihovi najviši rukovoditelji su bili članovi. Talijanske masonske lože je, u Osmanskom Carstvu, osnovao sljedbenik Mazzinija, Emmanuel Veneziano, koji je također bio vođa europske podružnice B'nai B'ritha, kao i Saveza Izraelskih Univerzalnih (Alliance Israelite Universelle). 

Masonska loža u Solunu

Cionističko vodstvo  se nadalo kako će revolucionarne snage u turskoj vladi pokazati veće simpatije za cionističke težnje u Palestini. Pod utjecajem Zeeva Jabotinskog, u Turskoj je osnovana mreža novina, među kojima su poseno bile popularne novine "Jeune Turc" ("Mladi Turčin"). Dok su bili na vlasti, Mladi Turci su vodili nekoliko novina, uključujući i navedene, čiji je urednik bio upravo Zeev Jabotinski. Jabotinski je bio osnivač revizionističkog cionizma, na kojem se temeljila politika cionističke terorističke frakcije Irgun, te je pomogao u formiranju Židovske legije britanske vojske u Prvom svjetskom ratu. Kao mladić se obrazovao u Italiji, te je poslije u životu opisao Mazzinijeve ideje kao osnovu cionističkog pokreta. Jabotinski je stigao u Tursku ubrzo nakon što su Mladi Turci preuzeli vlast, kako bi preuzeo uredništvo novina. Novine su bile u vlasništvu člana turskog kabineta, ali ih je financirala Svjetska cionistička organizacija (WZO).

Godine 1908. su Mladi Turci izveli vojni udar protiv raspadajućeg režima Abdula Hamida II., osmanskog sultana. On je svrgnut i, na kraju su Mladoturci preuzeli vlast nad Osmanskim Carstvom. Svi osnivači Osmanskog društva za slobodu u Solunu, koje je postalo sjedište CUP-a, bili su masoni, ili su ubrzo postali masoni. Masoni su sebe proglasili "glavnom snagom" koja stoji iza revolucije 1908. godine; podržavali su CUP na vlasti i napredovali nakon što je svrgnut sultan Abdul Hamid II. Postoje teorije da su Dönmeh bili odgovorni za genocid nad Armencima, kada su isplanirali i proveli deportaciju 1915. godine. Sve je rezultiralo masovnim pokoljem i smrću većine armenskog stanovništva Osmanskog Carstva. Budući su mnogi vođe vladajućeg CUP-a bili dönmehskog podrijetla, uključujući Talat-pašu i Nazım-beja, predložili su odboru ovakav plan kao način eliminacije armenskih konkurenata. Talaat je bio ministar unutarnjih poslova i diktator režima tijekom Prvog svjetskog rata. Bio je član Carassove talijanske masonske lože u Solunu. Godinu dana prije puča je Talaat postao veliki majstor masona škotskog obreda u Osmanskom Carstvu.

Litografija koja slavi Mladotursku revoluciju, sa prikazom izvora inspiracije pokreta, Midhat-paše, princa Sabahadina, Fuada-paše i Namika Kemala, vojnih vođa Niyazi-bega i Enver-paše, te slogana "sloboda, jednakost, bratstvo" ("hürriyet, müsavat, uhuvvet")

Afgani je osnovao "Mladi Egipat", koji su uglavnom činili pripadnici Mladoturaka. Sultan Abdul Hamid II. je, u svom dnevniku,  spomenuo: "Obje udruge [Mladi Egipat i Mladi Turci] radile su na istom putu kako bi nametnule ustave i zakone umjesto Šerijata i ukinule Islamski kalifat. Po tom pitanju, Jamaluddin al-Afghani je rekao kako je spas vlada oblika parlamentarnog režima europskog stila." Prema učeniku Muhammeda Abduha, Rashidu Ridi: "Jamaluddin al-Afghani je u Aleksandriji stvorio ovu udrugu, imena Mladi Egipat. Među svojim članovima nije imao nijednog Egipćanina, a velika većina bili su mladi Židovi." 

Do 1906. godine, turski nacionalizam, koji je bio utemeljen na pseudoznanstvenim rasnim teorijama Europe, je postao vodeća ideologija Mladih Turaka. Sir Gerard Lowther, britanski veleposlanik u Carigradu od 1909. do 1913. godine, zvao je vladajući CUP "Židovskim komitetom jedinstva i napretka". Ministar financija, Mehmet Cavid Bey, bio je "tajni Židov, službena manifestacija okultne moći Komiteta, jedan od rijetkih članova kabineta koji su zaista bili važni i vrhunac slobodnog zidarstva u carstvu“, tvrdio je Lowther.

Prema Baeru: Mladi Turci su "sve vrijeme prihvaćali teorije rase, iako su preuredili hijerarhije kako bi Turke postavili na vrh. Do 1906. godine je turski nacionalizam bio temeljen na pseudoznanstvenim teorijama rase u Europi, i postao je vodeća ideologija CUP-a." Povjesničar i član Okruglog stola, Arnold Toynbee, u izvješću napisanom za britansku pomorsku obavještajnu službu, 1917. godine, je primijetio "antiislamske tendencije" u panturskom pokretu, uključujući korištenje simbola omladinskog pokreta CUP-a, ali i naredbu turske vojske gdje trupama nalaže da u svoje molitve uključe Sivog vuka. Toynbee je citirao iz okružnice koju je izdala "Turkish Hearth", panturkistička skupina, koja osuđuje "monstruoznu tvorevinu mašte, poznatu kao zajednica islama, koja je dugo vremena stajala na putu sadašnjeg napretka, općenito, a posebno ostvarenja načela turskog jedinstva." 

Nakon sloma Osmanskog Carstva, Mladi Turci su proširili ambicije panturkizma, te su pokušali zamijeniti izgubljeno nasljeđe stvaranjem novog turskog komonvelta. Stoga je legendu o Ergenekonu proširio Mustafa Kemal Atatürk, koji je nastojao stvoriti jedinstveni nacionalni osjećaj kojim bi zamijenio religiju islama kao primarni identitet novog turskog sekularnog režima. U Solunu u Grčkoj, srcu zajednice Dönmeh, turskog slobodnog zidarstva i pokreta Mladih Turaka, mnogi Židovi su potvrdili kako je i Ataturk bio Dönmeh. Knjiga iz 1973. godine, "Tajni Židovi", rabina Joachima Prinza, tvrdi da su Ataturk i njegov ministar financija, Djavid Bey, bili predani Dönmehu, te da se "previše Mladih Turaka, u novoosnovanom revolucionarnom kabinetu, molilo Alahu, ali je imalo svog pravog proroka [Sabbatai Zevija]". Kada je Grčka postigla suverenitet nad Solunom, mnogi Dönmehi, neuspješni u reklasifikaciji u Židove, preselili su se u Istanbul. Drugi su se preselili u Izmir, Bursu, kao i Ataturkovu novoproglašenu prijestolnicu, Ankaru. Neki tekstovi sugeriraju kako je Dönmeh brojao samo 150000 ljudi, ali su se uglavnom nalazili u vojsci, vladi i poslovnom svijetu. Međutim, drugi stručnjaci sugeriraju da je Dönmeh brojao čak 1.5 milijuna ljudi, te se njihov utjecaj protezao na svaki aspekt turskog života. Jedan utjecajni Dönmeh, Tevfik Rustu Arak, bliski prijatelj i savjetnik Ataturka, služio je kao turski ministar vanjskih poslova od 1925. do 1938. godine. 

Lawrence od Arabije

Izvana je konačni raspad Osmanskog kalifata postignut iskorištavanjem izdaje arapskih muslimana Hidžaza, koji su se podigli u velikoj pobuni, poznatoj kao Arapska revolucija. Pobunu je potaknuo tadašnji vladar Hidžaza, Šerif Husein iz Meke, koji je pripadao hašemitskom klanu i tvrdio da potječe od proroka Muhameda. Vladao je u ime Osmanskog Carstva u regiji. Prilikom posjeta Damasku, 1914. godine, Huseinov sin, Faisal, dobio je Damaščanski protokol od arapskih tajnih društava al-Fatat i al-Ahd. Ovaj protokol izjavljuje kako će podržati Huseinovu pobunu protiv Osmanskog Carstva ako se zahtjevi podnesu Britancima.

Arapska pobuna predstavljala je ponovni pokušaj Britanaca da suprotstave Arape Turcima, nakon njihovog prvog neuspješnog pokušaja sa vehabijama u 18. stoljeću. Navodni cilj Arapske pobune bila je autonomija arapskih naroda od Osmanskog Carstva, stvaranje jedne ujedinjene arapske države od Sirije do Jemena, pod marionetskim kalifatom, i ondje bi Husein bio proglašen "kraljem svih Arapa". Obećanje je sadržano u pismu od 24. listopada 1915. godine, Sir Henryja McMahona, što je kasnije postalo poznato kao prepiska McMahon-Husein. McMahon je imenovan britanskim visokim povjerenikom u Kairu, kako bi zamijenio lorda Kitchenera, koji je postao ministar rata u Londonu. Kao slobodni zidar, Kitchener je bio bliski prijatelj brata Nathana Rothschilda, Alfreda de Rothschilda, i vodeći član Fonda za istraživanje Palestine (PEF); također je bio povezan sa ubojstvima Jacka Trbosjeka. Kitchener je navodno bio član Reda novih templara (ONT), Lanza von Liebenfelsa. McMahon je započeo prepisku sa Husseinom uz Kitchenerovo odobrenje, jer je ovaj već obećao Husseinu da će, ako istupi protiv Turske, Britanija jamčiti zadržavanje njegove titule Velikog šerifa, i obraniti ga od vanjske agresije.

Bio je to plan koji je osmislio londonski bliskoistočni tim, u kojem su bili: ministar vanjskih poslova, Lord Curzon; Robert Cecil;  njegov rođak, Arthur Balfour; Mark Sykes i David George Hogarth, šef Arapskog ureda. Pridružili su im se Winston Churchill i Arnold Toynbee. Politiku je razradio T.E. Lawrence "od Arabije" (1888.–1935.):

"Ako bi turski sultan nestao, tada bi Kalifat, uz općeprihvaćanje islama, pao u ruke obitelji proroka, čiji je sadašnji predstavnik Husein, šerif Meke. Huseinove aktivnosti čine nam se korisnima, jer su usmjerene na naše neposredne ciljeve, odnosno na raspad islamskog bloka i razaranje Osmanskog Carstva, i jer bi države koje bi uspostavili bile jednako bezopasne za nas, kao što je bila i Turska. Ako bi se sa njima pravilno postupalo, arapske države bi ostale u stanju političkog mozaika, tkiva ljubomornih kneževina nesposobnih za koheziju, a ipak uvijek spremnih udružiti se protiv vanjske sile." 

Uz pomoć Lawrencea, 1916. godine, usred Prvog svjetskog rata, Faisal i britanska vojska su koordinirali Arapski ustanak, koji je konačno uspio oteti bliskoistočne teritorije od Osmanskog Carstva, te pomoći u okončanju Kalifata. Faisal je zauzeo Damask 1918. godine. Pet dana kasnije je primirje sa Osmanskim Carstvom stupilo na snagu. Osmanska vlada se efektivno raspala, a carstvo je podijeljeno među pobjedničkim silama. Međutim, turski narod je odbio prihvatiti ovaj dogovor. Tako su, pod Ataturkom, ostaci mladoturskog pokreta formirali vladu u Ankari i stvorili vojsku koja je prisilila Grke i Talijane neka napuste Anatoliju, dok su Britanci i Francuzi odbili intervenirati.

Karta Sykes-Picotovog sporazuma koja prikazuje istočnu Tursku, Siriju i zapadnu Perziju, te područja kontrole i utjecaja dogovorena između Britanaca i Francuza. Kraljevsko geografsko društvo, 1910.-15. godine. Sporazum su potpisali Mark Sykes i François Georges-Picot, 08. svibnja 1916. godine

Međutim, suprotno svojim obećanjima koje su dali Faisalu, karakteristične dvoličnosti, Britanci su tajno ratificirali kontradiktorni Sporazum Sykes-Picot. Tako su dodijelili bivše posjede Osmanskog Carstva na Bliskom istoku sebi i svojim saveznicima. Ono što je najvažnije, Palestina je ponuđena kao židovska domovina, kako je i navedeno u Balfourovoj deklaraciji:

"Sa velikim zadovoljstvom Vam u ime Vlade Njegovog Veličanstva prenosim sljedeću izjavu suosjećanja sa židovskim cionističkim težnjama, koja je podnesena i odobrena od strane Vlade.

Vlada Njegova Veličanstva sa odobravanjem gleda na uspostavljanje nacionalnog doma za židovski narod u Palestini i uložiti će sve napore kako bi olakšala postizanje tog cilja, uz jasno razumijevanje da se ništa ne smije učiniti što bi moglo ugroziti građanska i vjerska prava postojećih nežidovskih zajednica u Palestini, ili prava i politički status koji uživaju Židovi u bilo kojoj drugoj zemlji."

Balfourova deklaracija je osramotila pronjemačke cioniste i njemačku vladu. Weizmann je kasnije izjavio:

"Sa druge strane, njemačka vlada bila je duboko uznemirena što je britanska vlada izvukla pobjedu. Sazvala je naše predstavnike u Njemačkoj i pokušala im objasniti da bi njemačka vlada na kraju učinila isto, ali da to nije mogla zbog saveza sa Turskom, što ju je prisililo da se sporo kreće po tom pitanju." 

Završetkom turske vladavine u Siriji, u listopadu 1918. godine, pristaše Arapskog ustanka u Damasku su proglasile vladu koja je lojalna šerifu Meke, u Velikoj Siriji, pod arapskom kontrolom. Faisala je nekolicina vjerskih vođa i drugih uglednika u Meki proglasila "kraljem Arapa". Godine 1919. je Faisal predvodio arapsku delegaciju na Pariškoj mirovnoj konferenciji. Uz podršku vrlo upućene i utjecajne Gertrude Bell, iz Britanskog vojno-obavještajnog odjela, zalagao se za uspostavu neovisnih arapskih emirata na području koje je prethodno pokrivalo Osmansko Carstvo. U siječnju 1919. godine, Faisal i dr. Chaim Weizmann, predsjednik Svjetske cionističke organizacije, potpisali su Faisal-Weizmann sporazum o arapsko-židovskoj suradnji. Ovdje je Faisal uvjetno prihvatio Balfourovu deklaraciju, što je ovisno o ispunjenju britanskih obećanja:

"Mi Arapi... sa najdubljom suosjećanjem gledamo na cionistički pokret. Naša delegacija ovdje u Parizu u potpunosti je upoznata sa  prijedlozima koje je Cionistička organizacija jučer podnijela Mirovnoj konferenciji, i smatramo ih umjerenima i ispravnima. Učiniti  ćemo sve što možemo, koliko god nas zanima, da im pomognemo; Židovima ćemo poželjeti najsrdačniju dobrodošlicu kući... Radujem se, i moj narod sa mnom, budućnosti u kojoj ćemo vam pomoći, a vi ćete pomoći nama, kako bi zemlje u kojima smo obostrano zainteresirani ponovno mogle zauzeti svoja mjesta u zajednici civiliziranih naroda svijeta."

Britanska obećanja, međutim, nisu odmah ispunjena, ili u nekim slučajevima, tek nakon uspostave židovske države. Godine 1920. se Faisal proglasio "kraljem Sirije". Njegovom zahtjevu su se oduprli Francuzi, koji su ga vojno porazili i protjerali iz Sirije. Iako su Britanci imali mandat u Iraku, ali obzirom na nemire u koloniji, 1921. godine, na Kairskoj konferenciji odlučili su se povući iz izravne uprave i stvoriti monarhiju, postavivši Faisala za kralja Iraka. Iako tamo nije bio popularan, nedostatak organizirane oporbe omogućio mu je postati vladar i uspostaviti svoju vlast. U Jordanu su Britanci stvorili protektorat za njegovog brata Abdullaha, dok se njihov otac, Husein, proglasio "kraljem Hidžaza"; ujedno i "kraljem svih Arapa". Godine 1923., kada je osnovana Republika Turska, Kemal Ataturk izabran je za prvog predsjednika republike. 1924. godine je Ataturk šokirao muslimane diljem svijeta ukidanjem Kalifata i Turska je otada slijedila sekularnu i nacionalističku ideologiju "kemalizma", umjesto islama. Dva dana kasnije, Husein se proglasio kalifom. No, zahtjev za titulom naišao je na podijeljen prijem među muslimanima.

Versajska konferencija 1919. godine. Slijeva na desno: Rustum Haidar, Nuri as-Said, princ Faisal (sprijeda), kapetan Pisani (straga), T. E. Lawrence i kapetan Hassan Khadri.

Međutim, u dodatnom izdajničkom činu, Britanci su namjeravali ukloniti Husseina i umjesto njega bi Hidžazom trebao vladati njihov dugogodišnji vehabijski saveznik, Ibn Saud, koji nije imao interesa za Kalifat. Dok su Hašemiti, Hussein, Faisal i Abdullah, imali podršku Arapskog biroa; njihov neprijatelj Ibn Saud imao je britansku podršku. Prvi formalni ugovor između Ibn Sauda i Britanaca je potpisan 1915. godine. Harry St. John "Jack" Philby, štićenik E.G. Brownea, bio je zadužen neka mu pomogne. Philby, koji se lažno preobratio na islam i uzeo ime "Abdullah", bio je odgovoran za prenošenje Ibn Saudu mjesečne akontacije od 5000 funti. Philby je također bio pratnja sina tinejdžera Ibn Sauda, budućeg kralja Faisala, na turneji po Londonu; koji je uključio posjete E.G. Bowneu i Scawenu Bluntu.

Zatim je, uz britansku podršku, Ibn Saud, 1924. godine, porazio Husseina. Međutim, osvajanje Arabije od strane vehabija je stiglo uz cijenu od 400.000 ubijenih i ranjenih. Gradovi, poput Taifa, Burayde i al-Hufe, pretrpjeli su sveopće masakre, koje su počinili članovi Ikhwan, Ibn Saudovi zloglasni vehabijski poslušnici. Kaže se da su guverneri raznih pokrajina, koje je imenovao Ibn Saud, naknadno izvršili 40.000 javnih pogubljenja i 350.000 amputacija. Ibn Saudov rođak, Abdullah ibn Musallim ibn Jilawi, najbrutalniji od cijele obitelji, pokrenuo je podjarmljivanje šijitskog stanovništva pogubljenjem tisuća ljudi.

Al-Banna (treći slijeva), Aziz Ali al-Misri (četvrti sa desna), Mohamed Ali Eltaher (drugi sa desna), uz ostale egipatske, palestinske i alžirske političke i vjerske predvodnike, na prijemu u Kairu (1947.)

Muslimansko bratstvo 

Afghani i Abduh dugo su podržavali plan Britanaca da stvore Arapski kalifat, koji bi zamijenio Osmanski kalifat. Rashid Rida, još jedan slobodni zidar, koji je nakon smrti Afghanija (1897.) i Abduha (1905.) preuzeo vodstvo pokreta, također je podržavao ovu zavjeru. Stoga je, nakon posjeta novoosvojenom Arapskom poluotoku, Rida dao svoj doprinos legitimizaciji Ibn Saudove kriminalne uzurpacije moći u očima svjetskih muslimana, objavljujući djelo gdje hvali Ibn Sauda kao "spasitelja" svetih mjesta,    praktičara "autentične" islamske vladavine, a dvije godine kasnije je objavio i antologiju vehabijskih rasprava. Upravo su, preko Ride, selefije i vehabije otada ujedinjeni. Rida se također ozbiljno uključio u uređivanje i objavljivanje djela Ibn Taymiyye, te je postigao dalekosežan utjecaj u muslimanskom svijetu putem svog mjesečnog časopisa "al Manar" ("Svjetionik"), koji je prvi put objavljen 1898. godine, i nastavio je izlaziti sve do njegove smrti, 1935. godine. 

Organizacija koja je najviše odgovorna za počinjenje većine terorističkih djela u ime islama u 20. stoljeću - Muslimansko bratstvo ili Ikhwan al Muslimeen - osnovana je 1928. godine od strane Hassana al Banne, učenika Rashida Ride, kao reakcija na ukidanje kalifata, 1924. godine. Kako je otkrio John Loftus, bivši američki državni tužitelj i bivši časnik vojne obavještajne službe, kada mu je bilo dopušteno pregledati arhive CIA-e: al Bannu je 1930-ih regrutirao Hitler kako bi uspostavio ogranak njemačke obavještajne službe u Egiptu. U stvari je, Muslimansko bratstvo formiralo međunarodnu financijsku mrežu, blisko povezanu sa zapadnim obavještajnim agencijama i putem te mreže bi financirali terorističke aktivnosti lažno okarakterizirane kao "džihad" i koje bi  počinili agenti-provokatori; također bi organizirali operacije pod lažnom zastavom i pružali izgovore za proširenu kolonizaciju podložnih teritorija. Robert Dreyfuss je objasnio da je Muslimansko bratstvo tvorevina Oxfordskog pokreta i Okruglog stola:

"Muslimansko bratstvo danas ne bi moglo postojati da nije činjenice što su zaostaliji elementi muslimanske kulture uočeni i zabilježeni, a zatim i pažljivo njegovani, od strane orijentalista britanskih sveučilišta Oxford i Cambridge. Ikhwan je rezultat strpljivog organiziranja londonskih agenata u islamskom svijetu, ljudi poput poznatog T.E. Lawrencea ("od Arabije"), Wilfreda Scawena Blunta, E. G. Brownea, Harryja St. J. B. Philbyja, Arnolda Toynbeeja i Bertranda Russella." 

Iako je navodno stvoreno zbog obrane islama, Muslimansko bratstvo je naslijedilo salafijsku tradiciju Jamala Afghanija preko Rashida Ride. Predstavljalo je rastući savez između salafizma i Saudijske Arabije, koji je Rida uspostavio, i tako je Bannino Muslimansko bratstvo (ili Ikhwan al Muslimeen) bilo oblikovano po uzoru na nasilne vahabijske poslušnike Ibn Sauda, ​​Ikhwan. Bannino bratstvo je osnovano uz potporu engleske tvrtke Sueski kanal, 1928. godine, i tijekom sljedećeg četvrt stoljeća bilo je na raspolaganju britanskim diplomatima i MI6-u, kao alat britanske politike. Za pokretanje Bratstva, tvrtka Sueski kanal pomogla je Banni izgraditi džamiju u Ismailiji, koja bi služila kao njihovo sjedište i baza operacija (prema Richardu Mitchellu, u "Društvo Muslimanske braće"). Sueski kanal je bio ključan za Britance kao prolaz do njihove cijenjene kolonije, Indije. 1928. godine je Ismailija bila dom, ne samo uredima ove tvrtke, već i glavnoj britanskoj vojnoj bazi izgrađenoj tijekom Prvog svjetskog rata.

Al Banna je definirao svoj pokret kao "salafijsku poruku, sunitski put i sufijsku istinu". Nasljeđujući ezoteričnu tradiciju Jamala Afghanija, Muslimansko bratstvo je stoga tajno predstavljalo okultnu tradiciju ismailizma. Muslimansko bratstvo je slijedilo sličnu praksu progresivne indoktrinacije, kakvu je osmislio ismailitski vođa Abdullah ibn Maymun, gdje bi uspješno transformirao pobožnog muslimana (kroz progresivne faze) i prema konačnom prihvaćanju okultnih doktrina, kao i odbacivanju sve religije kao prijevare. Ipak, držali su se uvjerenja toga da se izvana pridržavaju svoje odabrane religije, zato da prevare druge kod provedbi svojih subverzivnih ciljeva. Tako je Muslimansko bratstvo, dok ga na nižim razinama sljedbenici smatraju istinski islamskom organizacijom, na višim je razinama zapravo u savezu sa zapadnim silama i to kroz zajedničku odanost drevnoj okultnoj tradiciji, za koju se vjeruje da je prava doktrina svih ezoteričnih vjera. Kao što je Robert Dreyfuss opisao:

"Muslimansko bratstvo je londonska tvorevina, skovana kao nosilac drevne, antireligijske (poganske) hereze, koja muči islam od uspostave Islamske zajednice (umme) od strane proroka Muhameda u sedmom stoljeću.

…Prava priča o Muslimanskom bratstvu je puno fantastičnija, nego što bi mogla stvoriti puka mašta autora špijunskih romana. Funkcionira kao zavjera, jer njegovi članovi razmjenjuju šifrirane pozdrave i tajne lozinke. Iako ne postoji formalni popis članova, njegovi su članovi organizirani u hijerarhijske ćelije ili "lože", poput europskih masonskih društava i redova. Muslimansko bratstvo ne poštuje nacionalne granice i prostire se cijelim islamskim svijetom. Neki od njegovih članova su vladini dužnosnici, diplomati i vojnici; drugi su ulični gangsteri i fanatici. Dok su vođe Muslimanskog bratstva kod kuće na luksuznim tepisima prostrtima po upravnim odborima vrhunskih financijskih institucija, na nižim razinama je Muslimansko bratstvo paravojna skupina nasilnika i ubojica.

Na svojoj najvišoj razini, Muslimansko bratstvo uopće nije muslimansko. Niti je kršćansko, židovsko, niti je bilo koje religije. U najunutarnjem vijeću sjede muškarci koji mijenjaju svoju religiju jednako lako kao što drugi muškarci mijenjaju svoje košulje.

Uzimajući sve ovo zajedno, generičko Muslimansko bratstvo ne pripada islamu, nego predislamskim barbarskim kultovima štovanja božice-majke, koji su prevladavali po drevnoj Arabiji. Koliko god nas trgovci mitologijom htjeli uvjeriti kako Muslimansko bratstvo i ajatolah Homeini predstavljaju legitimni izraz duboko ukorijenjenog "sociološkog fenomena", to ipak nije slučaj." 

Iako se vehabije žestoko protive tome, Muslimansko bratstvo prihvaća sufizam. Od samog početka, al Banna je bio član Braće Hasafiyya, podogranka Shadhiliyye, koju je osnovao Hassanayn al-Hasafi, učenjak iz al-Azhara. Mnogi glavni predavači Sveučilišta al-Azhar iz Kaira, također su sljedbenici Shadhiliyye. Istaknuti među njima bio je Abdel Halim Mahmoud, kasnije važan izvor inspiracije za članove Muslimanskog bratstva i koji je na kraju služio kao Veliki imam Al-Azhara, dok su njegovi članci objavljivani po njihovim časopisima. Prvo se obrazovao na Al-Azharu, ali je Mahmoud također doktorirao na Sorbonni. Bio je poznat po svom modernizirajućem pristupu poučavanju na Al-Azharu, jer je propovijedao umjerenost i prihvaćao modernu znanost kao vjersku dužnost. Tijekom njegovog mandata kao Veliki imam, Al-Azhar je posvjedočio neviđenim reformama i preporodu, uz uvođenje novih fakulteta, metoda poučavanja i stila upravljanja.

Godine 1930. se Guénon trajno preselio u Egipat. Odabrao je islam kao svoju vanjsku religiju i pridružio se sufijskom redu Hamidiya Shadhili. Dok je bio u Egiptu, osim sa al-Kabirom, Guénon je imao malo kontakta sa stvarnim muslimanskim znanstvenicima, uz Abdela Halima Mahmouda. Mahmoud je upoznao Guénona 1940. godine. Opisao je Guenona, mnogo kasnije, kao "Onoga koji zna kroz Boga". Mahmoud je predavao Guénonovo djelo na Sveučilištu al-Azhar, također je prisustvovao njegovoj pogrebnoj ceremoniji 1951. godine. Budući je bio učenik Shadhilija, kao i Ibn Arabijev odani sljedbenik, Mahmoud se pamti po oživljavanju sufizma kroz svoje plodne spise i predavanja na tu temu. Naziva se počasnim naslovom "al-Ghazali, u 14. stoljeću po hidžri", koji mu je dodijeljen zbog navodnog pokušaja (uz učenja Guénona) integriranja egzoterične i ezoterične dimenzije islama.

Standard Oil

1932. godine, uz britansku potporu, osnovana je Kraljevina Saudijska Arabija, i time je postala jedina zemlja na svijetu koja je nazvana po privatnoj obitelji. Slijedeće su godine izbušene prve naftne bušotine od strane Rockefellera, a koje su osigurale bogatstvo za financiranje Muslimanskog bratstva, u njihovom posredničkom terorizmu i u ime američkog imperijalizma. Savezni povjerenik za korporacije je proučavao poslovanje Standard Oil, od 1904. do 1906. godine, te je zaključio kako je "nesumnjivo, dominantan položaj tvrtke Standard Oil u rafinerijskoj industriji bio posljedica nepoštenih praksi – zlouporabe kontrole nad naftovodima, diskriminacije željeznica, i nepoštenih metoda konkurencije u prodaji rafiniranih naftnih derivata". Konačno, do 1911. godine, javni protest dosegao je svoj vrhunac. Vrhovni sud Sjedinjenih Država presudio je neka se Standard Oil raspusti, prema Shermanovom antimonopolskom zakonu, i podijeli na 34 tvrtke. Međutim, kao predsjednik Standarda, i budući je posjedovao četvrtinu dionica svih rezultirajućih tvrtki, dok su se vrijednosti tih dionica uglavnom udvostručile - John D. Rockefeller je izašao iz raspada tvrtke kao najbogatiji čovjek na svijetu.

Prema pukovniku Haroldu Richardu Patricku Dicksonu, kao odgovor na opomene britanskog časnika, tijekom sastanka na konferenciji al-Aqeer, koja je započela 21. studenog 1922. godine, i gdje su povučene granice između Sultanata Nedžd, Kraljevine Irak i Šejhstva Kuvajt, sultan Abdul Aziz al Saud poklonio je glavu pred britanskim visokim povjerenikom Percyjem Coxom i rekao:

"Vaša milost ste moj otac i vi ste moja majka. Nikada ne mogu zaboraviti dug koji vam dugujem. Vi ste me stvorili i držali ste me za ruku, uzdigli ste me i podigli. Spreman sam, na vaš poziv, dati vam sada polovicu svog kraljevstva... ne, tako mi Allaha, odreći ću se cijelog svog kraljevstva, ako mi vaša milost tako naredi!" 

Godine 1933. je Ibn Saud ispregovarao 60-godišnji ugovor, koji je omogućio tvrtki California Arabian Standard Oil Company (CASOC), podružnici tvrtke Johna D. Rockefellera, Standard Oil of California (SOCAL), dobiti ekskluzivna prava na istraživanje i vađenje nafte. Sporazum je ispregovaran uz pomoć Allena Dullesa, dok je bio zaposlen u "Sullivan & Cromwell", kao i Jacka Philbyja. Prema Johnu Loftusu i Marku Aaronsu: Dulles i Philby, zajedno sa Ibn Saudom, "bili su tajni izvor nafte, bogatstva i međunarodnog utjecaja, koji je radio iza kulisa da bi Hitlera doveo na svjetsku pozornicu". Dulles je upoznao Philbyja dok je služio u Odjelu za bliskoistočne poslove. Veliki dio briga tog odjela je bila konkurencija među velikim silama, upravo oko neistraženih rezervi nafte. Već u Carigradu, Dulles se redovito sastajao sa menadžerima iz Standard Oila, Shella ili Soconyja, kada je bio posjeti i mogao raspravljati o političkim stvarnostima. Kao što je Peter Grose primijetio: "Uz misionare, Allen je otkrio kako nema boljih izvora međunarodnih tračeva od naftnih industrijalaca." Stoga je Dulles, 1924. godine, u službenoj komunikaciji State Departmenta, jasno izrazio svoj interes za korištenje istraživanja nafte kao pokrića za prikupljanje obavještajnih podataka.

Godine 1936. su Socal i Texaco sklopili partnerstvo koje će kasnije biti nazvano Arabian-American Oil Company, ili kraće: Aramco. Socalu i Texacu su kasnije dodani Exxon i Mobil. Zajedno sa preostalim partnerima Sedam sestara, ovaj je kartel kontrolirao cijenu nafte, uz saudijsku kraljevsku obitelj, koja je upravljala najvećim svjetskim izvorom nafte. Budući zemlja za koju se kaže kako  "pripada" kraljevskoj obitelji i koja je upravo prema njima i nazvana, granice između državne imovine i osobnog bogatstva viših prinčeva često su vrlo zamagljene.

Unatoč početnom raspadu matične tvrtke, bivše tvrtke Standard Oil nastavile su dominirati onim što je kasnije postalo poznato kao Sedam sestara, tj. sedam naftnih kompanija koje su kontrolirale globalnu naftnu industriju, od sredine 1940-ih do 1970-ih. Činili su ih British Petroleum (BP), Gulf Oil, Texaco, Royal Dutch Shell i tri "baby Standarda": Standard Oil of California (Socal), kasnije poznato kao Chevron; Standard Oil of New Jersey (na kraju postao Exxon); i Standard Oil Company of New York ili Socony, koji je na kraju postao Mobil. Posljednje dvije tvrtke značajno su narasle tijekom sljedećih nekoliko desetljeća.