Sve je započelo 1872. godine, kada je Nasir al-Din Shah dodijelio britanskom barunu Juliusu de Reuteru prava na cjelokupnu iransku ekonomsku imovinu. Reuter nije samo kontrolirao iransku industriju, poljoprivredu i željeznički promet, nego je posjedovao prava na izdavanje valute i osnivanja nacionalne banke, koja je nazvana 'Imperial Bank of Persia' i koja je bila pod izravnom britanskom kontrolom.
Godine 1901. je Muzzaffar al-Din Shah pregovarao o onome što je postalo poznato kao D'Arcyjev ugovor, kojim je Williamu Knoxu D'Arcyju, milijunašu iz londonskog visokog društva, predao posebnu i ekskluzivnu privilegiju. D'Arcy je ovim ugovorom, u osnovi, dobio posjed i upravljanje nad prirodnim plinom i naftom Irana - u razdoblju od 60 godina.
26. svibnja 1908. se D'Arcy okrenuo prema Iranu, jer je otkriveno ogromno naftno polje u Masjed-Soleimanu. Britanska tvrtka Anglo-Persian Oil Company (APOC) je odmah potom osnovana, 1908. godine, i kupili su prava na iransko crno zlato od D'Arcyja. Šest godina kasnije, Prvi lord Admiraliteta, Winston Churchill, naredio je kupovinu 51% vrijednosti APOC-a, i time je efektivno nacionalizirao tvrtku. To je trebalo osigurati slobodan protok nafte prema britanskoj mornarici. Bila je to prva tvrtka koja je vadila naftu iz Irana.
Iran je primao samo 16% tantijema na naftu.
Britanija je nastavila težiti potpunoj kontroli nad Iranom, ne kolonijalnom okupacijom, nego putem ekonomskih "sporazuma". Usred podjele novih "dragulja" carstva na Bliskom istoku, od Sykes-Picotove prevare arapskog naroda i ilegalne britanske okupacije Palestine - potpisan je i zloglasni Anglo-perzijski sporazum, 19. kolovoza 1919. godine, kojim je London efektivno pretvorio Iran u (de facto) protektorat kojim upravljaju britanski "savjetnici".
Britanija je uspjela postati gospodarom iranskih prirodnih resursa ovim sporazumom. Iran nije dobio gotovo ništa zauzvrat, čak niti naftu od APOC-a za domaću potrošnju. Naftu su morali uvoziti iz Sovjetskog Saveza!
28. studenog 1932. godine, Reza Šah najavio je da će otkazati britansku koncesiju APOC-u. Britanska mornarica bila je uvelike ovisna o jeftinoj iranskoj nafti, pa je Britanija odbila pristati. Kompromis je postignut 1933. godine bilateralnim pregovorima. Britanci su uspjeli produžiti svoju koncesiju do 1993. godine!
Iran je uspio natjerati Britance neka plate višu cijenu, ali još uvijek nije kontrolirao vlastitu naftu.
Američki odnosi
Unatoč tvrdnji da je tijekom Drugog svjetskog rata Iran zauzeo neutralan stav, pročulo se kako je Reza Šah u Hitleru vidio potencijal kojim bi mogao osloboditi Iran od britanske i sovjetske okupacije. Stoga je iskorišten argument: navodno pronjemački Iran mogao je postati odskočna daska za napad na Sovjetski Savez, opravdavajući tako britanski i sovjetski ulazak u zemlju 25. kolovoza 1941. godine, i ono što je bila višegodišnja okupacija.
16. rujna 1941. godine su Britanci Rezu Šaha prisilili na abdikaciju i odlazak u izgnanstvo, ali je prije morao prenijeti vlast na svog 22-godišnjeg sina, Mohameda Rezu Šaha. Ipak, ni Mohammed Reza Šah nije bio zadovoljan zajedničkom okupacijom, stoga je zatražio američku vojnu prisutnost i kao posrednika u britanskim i sovjetskim interesima. Šah je 25. kolovoza 1941. godine poslao pismo predsjedniku Franklinu D. Rooseveltu, i zatražio od njega:
"Budite dovoljno ljubazni da se zainteresirate za ovaj incident... Molim Vašu Ekselenciju da poduzmete učinkovite i hitne humanitarne korake kako bi okončali ove akte agresije."
Kao odgovor na ovaj apel, Roosevelt je poslao generala Patricka Hurleyja (kao svog posebnog izaslanika) u Iran zato da pomogne u pripremi onoga što će postati poznato kao Iranska deklaracija, i konačno je usvojena na Teheranskoj konferenciji. Tamo su se Staljin, Roosevelt i Churchill složili jamčiti teritorijalni integritet i nacionalni suverenitet Irana.
Iranska deklaracija korištena je za konačni kraj strane okupacije Irana nakon Drugog svjetskog rata, unatoč određenom otporu, i odigrala je ključnu ulogu u budućoj iranskoj borbi za suverenitet. Iranska deklaracija se tako pokazala kao više od pukih riječi, a to se sigurno nikada ne bi dogodilo da nije bilo FDR-a. Kao dio svog izvješća, Hurley je napisao neke oštre riječi o tadašnjem sustavu britanskog imperijalizma:
"Imperijalizam Njemačke, Japana, Italije, Francuske... nadamo se da će završiti ili biti radikalno revidiran ovim ratom [Drugim svjetskim ratom]. Čini se da je britanski imperijalizam stekao novi život... Ono što se čini kao novi život... rezultat je ulijevanja, u njegov mršavi oblik, krvi produktivnosti i slobode slobodne nacije [Iran] putem programa zajma i najma."
Roosevelt je poslao Churchillu kopiju Hurleyjevog izvješća, sa svojim mislima o toj temi:
"Priloženi memorandum mi je poslan... Sviđa mi se njegov opći pristup brizi i obrazovanju onoga što se nekada nazivalo 'zaostalim zemljama'... poanta svega ovoga je da ne želim da Sjedinjene Države steknu 'zonu utjecaja', ili bilo koju drugu naciju uostalom [u Iranu]."
Churchill nije bio previše oduševljen Hurleyjevom i FDR-ovom vizijom. Posebno ga je iritirala Hurleyjeva ideja kako je britanski imperijalizam u oštrom sukobu sa demokracijom.
FDR je umro samo nekoliko mjeseci kasnije. Time su i Hurleyjevi planovi za američku podršku suverenom i demokratskom Iranu, kao modelu za ostatak Bliskog istoka, odbačeni u smeće vremena i zaboravljeni od strane većeg dijela svijeta.
Nakon Drugog svjetskog rata, nacionalistički osjećaji su bili u porastu, uključujući i na Bliskom istoku, a najznačajniji je bio Iran. Međutim, nakon smrti FDR-a, Britanci su mogli neiskreno odgovoriti na iranski zahtjev za boljim ekonomskim uvjetima, nudeći im ono što se nazivalo "Dopunskim sporazumom", u svibnju 1949. godine. To je podrazumijevalo bolju isplatu tantijema, ali je Iranu i dalje uskraćivalo bilo kakav nadzor nad računima, kao i bilo koji drugi oblik kontrole nad iranskom naftom.
Ulazi Mosaddegh
Krajem 1940-ih se u Iranu pojavila nova politička snaga, nazvana Nacionalna fronta, koju je predvodio Mohammad Mosaddegh. Njihova kampanja bila je usmjerena na zahtjev za nacionalizacijom Anglo-iranske naftne kompanije (AIOC). Iranski narod se sa ovim složio i Mosaddegh je izabran u Majlis (parlament), 1949. godine. Mosaddegh nije gubio vrijeme i brzo je postao čelnik Naftnog odbora Majlisa (bili zaduženi proučiti britanski "Dopunski sporazum"). Kada je došlo vrijeme za glasanje, 25. studenog 1950. godine - odbor je odlučno rekao "ne" britanskom prijedlogu.
Majlis je, 15. ožujka 1951. godine - glasao za nacionalizaciju AIOC-a i kompanija je preimenovana u Nacionalnu iransku naftnu kompaniju (NIOC). Manje od dva mjeseca kasnije, Mosaddegh je postao premijer Irana, 28. travnja 1951. godine.
Britanci su ostali praznih ruku.
Dva puta su Britanci pokušali argumentirati svoj slučaj pred međunarodnom zajednicom: u svibnju 1951. godine u Haagu; zatim ponovno, u listopadu iste godine, pred Vijećem sigurnosti UN-a. Oba pokušaja su izgubila. Mosaddegh je doktorirao pravo na Pravnom fakultetu Neuchatel u Švicarskoj, 1914. godine.
Ovo je bilo i sve ostalo, ne samo formalna pobjeda. Trebalo je postaviti presedan u međunarodnoj zajednici, kako će se pravu zemlje na nacionalni suverenitet dati prednost nad britanskim imperijalnim "zahtjevima". Britanci su tijekom ova dva vrlo javna suđenja razotkriveni kao ništa više do pirati koji rade putem prijetnji i mita.
U Vijeću sigurnosti UN-a, Mosaddegh je odgovorio na britanske imperijalne ambicije prema Iranu ovim riječima:
"Mojim sunarodnjacima nedostaju osnovne egzistencijalne potrebe. Naše najveće prirodno bogatstvo je nafta. To bi trebao biti izvor rada i hrane za stanovništvo Irana. Njeno iskorištavanje trebalo bi biti naša nacionalna industrija, a prihodi od nje trebali bi ići za poboljšanje naših životnih uvjeta. Međutim, kako je sada organizirana, naftna industrija praktički nije ništa doprinijela dobrobiti naroda, tehničkom napretku ili industrijskom razvoju moje zemlje. Ako ćemo tolerirati situaciju u kojoj Iranac igra ulogu pukog fizičkog radnika na naftnim poljima, i ako strani eksploatatori nastave prisvajati praktički sav prihod, tada će naš narod zauvijek ostati u stanju siromaštva i bijede. To su razlozi koji su potaknuli iranski parlament da jednoglasno glasa za nacionalizaciju naftne industrije."
Britanski puč sa američkim licem
Britanci su bili bijesni zbog Mosaddeghovog ponižavanja i zbog navodnog prava Britanskog Carstva na iransku naftu. Mosaddegh bi morao biti svrgnut, međutim, to nije moglo izgledati kao britanska odmazda. Tijekom posjeta Averella Harrimanna Teheranu, u srpnju 1951. godine, te u pokušaju da spasi narušene britansko-iranske odnose, Mosaddegh je navodno rekao: "Ne znate koliko su lukavi. Ne znate koliko su zli. Ne znate kako kaljaju sve čega se dotaknu."
Kako su počele kružiti glasine o puču i kako su se proširila izvješća o traženju britanskog kontakta sa iranskim vojnim časnicima, Mosaddegh je, 16. listopada 1952. godine, prekinuo diplomatske odnose sa Ujedinjenim Kraljevstvom. Britanci su bili dodatno poniženi i morali su napustiti zemlju, vodeći sa sobom svoje agente.
U tom trenutku je Churchill "pozvao" američkog predsjednika Trumana sudjelovati u njegovoj viziji promjene režima u Iranu. U studenom 1952. godine (NSC 136 i 136/I, zabilježeno u zapisniku), Truman je pristao provesti izravnu intervenciju u Iranu putem tajnih operacija, čak i vojne sile. Detaljan plan je odobren 08. siječnja 1953. godine, 12 dana prije Eisenhowerove inauguracije.
Upravljanje ovom tajnom operacijom bilo je pod upravom izdajničke braće Dulles, i oni će iskoristiti istu tehniku kao i kada je JFK stupio na dužnost i kada su mu smjestili fijasko u Zaljevu svinja. Međutim, JFK je uspio javno razotkriti Allena Dullesa u ovoj shemi i otpustiti ga. Dulles je do tada bio ravnatelj CIA-e osam godina, uz dvije godine prije toga kada je bio zamjenik ravnatelja.
Na preliminarnom sastanku u Washingtonu sudjelovali su predstavnici Odjela za Bliski istok i Afriku (NEA), zajedno sa britanskom obavještajnom službom. Ključne osobe su bili: Christopher Montague Woodhouse, šef postaje britanske obavještajne službe u Teheranu; sa američke strane Kermit Roosevelt (sin Teddyja Roosevelta), koji je bio šef odjela NEA. Britanci su, prema dokumentima CIA-e i koji su djelomično procurili u New York Times, 16. travnja 2000. godine - predložili zajedničku političku akciju za smjenu premijera Mosaddega. Konačni plan nosio je kodni naziv TPAJAX.
Dodatak B, poznat i kao "Londonski nacrt operativnog plana TPAJAX", bio je crna propaganda usmjerena na diskreditiranje Mosaddega, gdje su tvrdili kako je bio naklonjen stranci Tudeh i SSSR-u, stoga i izdajnik islama.
Cilj takve taktike bio je zabiti klin između Mosaddega i njegove Nacionalne fronte, sa jedne strane; te njegovih klerikalnih saveznika, posebno ajatolaha Kashanija, sa druge strane. Inscenirane demonstracije protiv Mosaddega su trebale pružiti izgovor potkupljenim zastupnicima, koji bi glasali protiv njega. Ako Mosaddegh odbije odstupiti, onda je bio plan da ga uhiti Fazlollah Zahedi, vođa oporbe. Zahedija su, kako je navedeno u Dodatku B, izabrali Britanci da zamijeni Mosaddegha na mjestu premijera, nakon puča.
Načelnik Glavnog stožera, general Taghi Riahi, saznao je za puč i na vrijeme je upozorio Mosaddegha. Kada je zapovjednik Carske garde, pukovnik Nasiri, večer prije planiranog puča (16. kolovoza) otišao u Mosaddeghovu kuću da ga uhiti, samoga Nasirija je zarobila pro-Mosaddeghova vojska. Zahedi je uspio pobjeći.
Pokušaj puča nije uspio i vijest se brzo proširila. Mase su preplavile ulice podržavajući Mosaddegha i osuđujući šaha. Šah je odmah napustio zemlju.
CIA je također obaviještena o fijasku i upozorila je Kermita Roosevelta neka odmah napusti Iran. No, Kermit je vjerovao da bi puč još uvijek mogao uspjeti, te će pokušati drugi put tri dana kasnije. Britanska obavještajna služba i CIA orkestrirali su demonstracije na ulicama, 19. kolovoza. Kraljevski dekreti, koje je potpisao šah za smjenu Mosaddegha i na njegovo mjesto postavilo Zahedija - objavljeni su u tisku istog dana. Radio vijesti su javljale: Zahedi je premijer, Mosaddegh je svrgnut i šah se uskoro vraća. Vojne jedinice poslane su u Mosaddeghov dom. Dok je njegova kuća bila uništavana pucnjavom i tenkovima, Mosaddegh je uspio pobjeći. Kaže se da se kasnije predao vlastima.
Nakon deset tjedana provedenih u vojnom zatvoru, Mosaddeghu je suđeno po optužbi za izdaju, jer se navodno mobilizirao za pobunu i proturječio šahu. Mosaddegh je proglašen krivim i osuđen na smrt. Kasnije mu je kazna smanjena na tri godine zatvora, i kućni pritvor. Mosaddeghov odgovor na postupak ovog suda je bio:
"Moj jedini zločin je što sam nacionalizirao naftnu industriju i uklonio iz ove zemlje mrežu kolonijalizma, te politički i ekonomski utjecaj najvećeg carstva [Britanskog Carstva] na Zemlji."
Članovi njegove vlade također su uhićeni, kao i vodeći vojnici koji su mu ostali vjerni. 600 od tih 6000 ljudi je pogubljeno.
Čak i nakon što je Mosaddegh preminuo, 05. ožujka 1967. godine, njegovi neprijatelji su se i dalje bojali njegova utjecaja. Mosaddegh je zatražio da se nakon smrti pokopa na javnom groblju, pored žrtava političkog nasilja koje se dogodilo 21. srpnja 1952. godine od strane Ahmada Qavama, kojeg su podržavali Britanci. On je naredio vojnicima neka pucaju na Mosaddeghove nacionaliste tijekom demonstracija, što je rezultiralo krvoprolićem. Za Mosaddegha nije bio dozvoljen javni sprovod, jer vlasti nisu željele da njegov grob postane mjesto političkih manifestacija i odavanja počasti. Njegovo je tijelo tiho pokopano ispod podnih dasaka sobe u njegovoj kući.
Jedna važna stvar koju treba znati o Mohammedu Rezi Šahu bila je da nije bio obožavatelj britanskog imperijalizma, te je bio zagovornik neovisnosti i industrijskog rasta Irana. Uz to, Šah je bio duboko nesavršen čovjek i nedostajala mu je postojanost da osigura pozitivnu sudbinu za Iran. Državni udari, predvođeni strancima, postali su prilično uobičajeni u Iranu u to vrijeme.
Unatoč problemima Reze Šaha, Mosaddegh je poslan u progonstvo tijekom njegove vladavine, Mohammed Šah je postigao značajna postignuća za Iran. Među njima su bili razvoj prometne infrastrukture, 24.000 kilometara izgrađenih cesta do 1940. godine, te izgradnja Transiranske željeznice (otvorena 1938. godine).
Mohammad Reza Šah želio je nastaviti ovaj put napretka. Međutim, prvo je morao proći kroz Britaniju, a sve više i kroz SAD, kako bi ispunio iransku viziju bolje budućnosti. Godine 1973., Mohammad Reza Shah mislio je kako je konačno pronašao priliku da Iran pretvori u "šestu industrijsku silu svijeta", i to samo u jednoj generaciji...
OPEC i Europski monetarni sustav protiv "Sedam sestara"
OPEC su 1960. godine osnovale pet zemalja, proizvođača nafte: Venezuela, Irak, Saudijska Arabija, Iran i Kuvajt. Bio je to njihov pokušaj da utječu na tržišnu cijenu nafte i stabiliziraju je, što bi zauzvrat stabiliziralo ekonomski povrat u njihove nacije. Osnivanje OPEC-a označilo je prekretnicu prema nacionalnom suverenitetu nad prirodnim resursima.
Međutim, tijekom tog razdoblja OPEC još nije imao snažan glas u ovim poslovima. Glavni razlog bile su tzv. "Sedam sestara", koje su kontrolirale oko 86% nafte koju su proizvodile zemlje OPEC-a. "Sedam sestara" je naziv za sedam transnacionalnih naftnih kompanija kartela "Konzorcij Irana" i dominirali su globalnom naftnom industrijom. British Petroleum je posjedovao 40%, a Royal Dutch Shell 14% kontrole nad naftom - što je Britaniji dalo vodstvo sa 54% vlasništva tijekom tog razdoblja.
Nakon 1973. godine i naglim porastom cijena nafte, šah je počeo uočavati priliku za neovisno djelovanje.
Šah je povećanje cijena vidio kao način da izvuče svoju zemlju iz zaostalosti. Na veliko razočarenje svojih sponzora, šah se obvezao kako će do 2000. godine dovesti Iran među deset najrazvijenijih industrijskih zemalja svijeta. Šah je shvatio: kako bi mogao ostvariti ovu viziju - Iran ne može ostati samo proizvođač sirove nafte - nego treba ulagati u stabilniju budućnost kroz industrijski rast. Tako se dogodilo da su Francuska i Zapadna Njemačka bile spremne dati svoju ponudu.
Godine 1978. Francuska i Zapadna Njemačka predvodile su europsku zajednicu (uz izuzetak Velike Britanije) kod formiranja Europskog monetarnog sustava (EMS). EMS je bio odgovor na kontroliranu dezintegraciju, koja je pokrenuta u svjetskom gospodarstvu - nakon što je fiksni tečaj postao fluktuirajući tečaj 1971. godine.
Francuski ministar vanjskih poslova, Jean Francois-Poncet, rekao je na konferenciji za novinare UN-a kako je njegova vizija da EMS na kraju zamijeni MMF i Svjetsku banku i postane središte svjetskih financija.
Već 1977. godine su Francuska i Zapadna Njemačka počele istraživati mogućnosti sklapanja sporazuma sa zemljama proizvođačima nafte. Prema dogovoru bi zapadna Europa opskrbljivala zemlje OPEC-a visokotehnološkim izvozom, uključujući ovdje i nuklearnu tehnologiju, u zamjenu za dugoročne ugovore o opskrbi naftom i po stabilnoj cijeni. Zauzvrat, zemlje OPEC-a bi položile svoje ogromne financijske viškove u zapadnoeuropske banke, te bi se mogli koristiti za daljnje kredite za razvojne projekte. To je sve bilo na očitu štetu hegemonije MMF-a i Svjetske banke.
Carterova administracija također nije bila zadovoljna svim ovim. Stoga je poslao potpredsjednika Waltera Mondalea u Francusku i Zapadnu Njemačku da ih "obavjesti" kako se SAD od tada protivi prodaji tehnologije za nuklearnu energiju zemljama Trećeg svijeta, te bi i oni tako isto trebali učiniti. Zapadnonjemački nuklearni sporazum sa Brazilom, kao i francusko obećanje da će prodati nuklearnu tehnologiju Južnoj Koreji - bili su pod snažnim napadom.
Osim toga, šah je započeo bliže partnerstvo sa Irakom i Saudijskom Arabijom, što je više učvršćeno na sastancima OPEC-a, 1977. i 1978. godine. Na konferenciji za novinare, 1977. godine, šah je izjavio da će raditi na stabilnosti cijena nafte. Saudijska Arabija i Iran zajedno, u to vrijeme, proizvodili su gotovo polovicu ukupne proizvodnje OPEC-a.
Da je osovina Iran-Saudijci-Irak uspostavila stalni radni odnos sa EMS-om, to bi bila nezaustavljiva kombinacija protiv londonskog svjetskog financijskog centra.
Podsjetimo se: Francuska i Zapadna Njemačka su ignorirale britanske pozive na bojkot iranske nafte pod Mosaddeghom (1951.), stoga nije bilo naznaka da će i ovaj put slijediti primjer Velike Britanije i SAD-a.
Što se tiče Londona i Washingtona - vladavina šaha je bila završena.
British Petroleum, BBC News i Amnesty International kao sluge krune
Kada bi trebali odabrati datum za početak iranske revolucije, to bi bio studeni 1976. godine - mjesec u kojem je Amnesty International objavio svoje izvješće, gdje optužuje iranski šah za brutalnost i mučenje političkih zatvorenika.
Ironično, ali SAVAK, tajnu policiju pod šahom od 1957. do 1979. godine, osnovali su i uglavnom vodili SIS (poznat i kao MI6), CIA i izraelski Mossad. To je dobro poznata činjenica, a ipak se tretirala kao nekako nebitna tijekom zamolbi Amnesty Internationala za humanitarnu intervenciju u Iranu. (Za one koji već nisu otkrili pravo lice Amnesty Internationala iz njihovog nedavnog "rada" u Siriji, treba znati da rade za britansku obavještajnu službu.)
Stravični izvještaji o mučenju elektrošokovima i sakaćenju su objavljeni u London Timesu, Washington Postu i drugim uglednim novinama. U roku od nekoliko mjeseci, predsjednik Carter je pokrenuo vlastitu kampanju za zaštitu "ljudskih prava". Time je međunarodni humanitarni protest postao sve veći i glasniji. Zahtijevalo se uklanjanje šaha.
Šah se našao između čekića i nakovnja. Bilo je poznato da nije baš bio jak po pitanju "sigurnosti" i često je to u potpunosti prepuštao drugima. Nakon što je Amnesty International oglasio ratni poklič, šah je pogriješio - i ne samo što je branio neobranjivi SAVAK u javnosti - nego im je i dalje u potpunosti vjerovao. To će biti njegova najveća pogreška.
Kako se međunarodni pritisak pojačavao, emitiranje programa Britanske radiotelevizije (BBC) na perzijskom jeziku, u Iranu, rasplamsalo je plamen pobune. Tijekom cijele 1978. godine je BBC slao desetke dopisnika diljem zemlje, u svaki udaljeni grad i selo. Dopisnici BBC, često i zaposlenici britanske tajne službe, radili su kao obavještajni operativci za revoluciju. BBC je svaki dan u Iranu izvještavao o navodnim krvavim zločinima koje je počinila iranska policija, često bez provjere istinitosti izvješća. Sada je priznato kako su ti izvještaji pomogli potaknuti, pa čak i politički organizirati - iransku revoluciju.
Godine 1978. je British Petroleum (BP) bio u procesu pregovora sa iranskom vladom o obnavljanju 25-godišnjeg ugovora, koji je bio sklopljen 1953. godine, tj. nakon angloameričkog puča protiv Mosaddegha. Ti su pregovori propali u listopadu 1978. godine. BP je odbio zahtjeve Nacionalne iranske naftne kompanije (NIOC) za kupnju minimalnih količina barela iranske nafte. Također, BP je zahtijevao isključivo pravo kupnje te iste nafte ukoliko to zaželi u budućnosti!
Šah i NIOC odbili su konačnu ponudu BP-a. Da je šah tada uspio svladati pobunu, možda bi Iran bio slobodan u svojoj politici prodaje nafte od 1979. godine; također bi Iran mogao prodavati vlastitu naftu državnim tvrtkama Francuske, Španjolske, Brazila i mnogih drugih zemalja, na državnoj razini.
U američkom tisku gotovo da nije objavljen redak o iranskoj borbi protiv BP-a, što jest bila prava humanitarna borba za Irance.
Damoklov mač nad zapadnom Europom
"Krizni luk" ("Arc of Crisis") jest geopolitička teorija usmjerena na američku/zapadnu politiku u odnosu na muslimanski svijet. Prvi ju je osmislio britanski povjesničar, Bernard Lewis. Smatrao se vodećim svjetskim znanstvenikom za orijentalne studije, posebno islam i njegove implikacije na današnju zapadnu politiku.
Bernard Lewis je bio savjetnik američkog State Departmenta od 1977. do 1981. godine. Zbigniew Brzezinski, savjetnik za nacionalnu sigurnost, objavio je da su SAD usvojile teoriju "kriznog luka", od strane američke vojske i NATO-a, 1978. godine.
Danas je općeprihvaćeno kako je "krizni luk" prvenstveno bio usmjeren na destabilizaciju SSSR-a i Irana.
Očekivalo se da će Egipat i Izrael djelovati kao zemlje inicijatori za širenje NATO-a na Bliski istok. Iran je trebao biti sljedeća karika. Iranska revolucija bila je savršeno tempirana pokretanjem "kriznog luka". NATO je imao svoj "humanitarni" razlog za ulazak na scenu.
Međutim, borba u Iranu nije bila završena.
04. siječnja 1979. godine, šah je imenovao Shapoura Bakhtiara, uglednog člana Nacionalne fronte, za premijera Irana. Bakhtiara su visoko cijenili, ne samo francuski, nego i iranski nacionalisti. Čim je njegova vlada ratificirana, Bakhtiar je počeo provoditi niz velikih reformi: potpuno je nacionalizirao sve britanske naftne interese u Iranu, ukinuo ratno stanje, ukinuo SAVAK i izvukao Iran iz Središnjeg pakta, proglasivši da Iran više neće biti "žandarom Zaljeva".
Bakhtiar je također najavio da će smijeniti Ardeshira Zahedija sa mjesta iranskog veleposlanika u SAD-u. Jabuka nije pala daleko od stabla, jer je Ardeshir bio sin Fazlollaha Zahedija, čovjeka koji je vodio puč protiv Mosaddegha i zamijenio ga na mjestu premijera!
Sumnjalo se da je Ardeshir dezinformirao šaha o događajima oko iranske revolucije. Uobičajeno je razgovarao sa Brzezinskim u Washingtonu iz Teherana, telefonski, barem jednom dnevno, često i više puta, jer je to navodno bilo dijelom njegovog posla kao veleposlanika u SAD-u, tijekom vrhunca iranske revolucije.
Napetosti su eskalirale do maksimuma i šah je pristao prenijeti svu vlast na Bakhtiara. Napustio je Iran 16. siječnja 1979. godine, te je otišao na "dugi odmor" (tj. progonstvo) sa kojega se nikada nije vratio.
Međutim, unatoč Bakhtiarovim hrabrim postupcima, šteta je bila prevelika i hijene su kružile okolo.
Poznato je: od 07. siječnja do početka veljače 1979. godine, drugi najviši u zapovjednom lancu NATO-a, general Robert Huyser, bio je u Iranu, te je u tom razdoblju često bio u kontaktu sa Brzezinskim. Smatra se da je zadatak Huysera bilo izbjeći ikakve pokušaje puča, koji bi poremetio preuzimanje vlasti od strane Homeinijevih revolucionarnih snaga, i uglavnom je obmanjivao iranske generale lažnim obavještajnim podacima i američkim obećanjima. Nedavno deklasificirani dokumenti o Huyserovom posjetu Iranu potvrđuju sve ove sumnje.
Tijekom šahovog "dugog odmora" se njegovo zdravlje brzo pogoršalo. Nažalost, šah nikada nije bio dobar procjenitelj karaktera i bio je u bliskim dijalozima sa Henry Kissingerom o tome kako se nositi sa svojim zdravstvenim problemima. U listopadu 1979. godine je šahu dijagnosticiran rak i donesena je odluka da ga se pošalje u SAD na liječenje. Ovu odluku su snažno poticali i podržavali Brzezinski i Kissinger, unatoč gotovo svakom obavještajnom izvješću koje je ukazivalo na to da će to dovesti do katastrofalnog ishoda.
18. studenog 1979. godine, New York Times je izvijestio:
"Odluka je donesena unatoč činjenici da su gospodin Carter i njegovi viši politički savjetnici mjesecima znali da bi priznanje šaha moglo ugroziti Amerikance u veleposlanstvu u Teheranu. Jedan pomoćnik je izvijestio da je na jednom sastanku osoblja gospodin Carter pitao: 'Kada Iranci uzmu naše ljude u Teheranu za taoce, što ćete mi tada savjetovati?'"
22. listopada 1979. godine je šah stigao u New York kako bi primio liječničku pomoć. Dvanaest dana kasnije, američko veleposlanstvo u Teheranu je preuzeto, a 52 američka taoca zadržana su u zatočeništvu 444 dana!
Uzimanjem talaca, Carterova administracija, i kako je unaprijed isplanirano u okviru "kriznog luka", pokrenula je svoj scenarij za globalno upravljanje krizom.
Kriza sa taocima, što je bio 100% predvidljiv odgovor na odluku SAD-a da primi šaha u Ameriku, bila je vanjska prijetnja koja je Carterovoj administraciji bila potrebna zato da bi se pozvala na Zakon o međunarodnim izvanrednim ekonomskim ovlastima, kojim je predsjedniku odobreno reguliranje međunarodne trgovine nakon proglašenja nacionalne izvanredne situacije kao odgovor na izvanrednu prijetnju.
Ovom novom ovlasti, predsjednik Carter je najavio zamrzavanje sve američko-iranske financijske imovine u iznosu od preko 6 milijardi dolara, uključujući i one u podružnicama američkih banaka u inozemstvu. Svjetska financijska tržišta odmah su bačena u paniku. Veliki deponenti dolara u zapadnoj Europi i SAD-u, posebno središnje banke OPEC-a, počeli su se povlačiti od daljnjih obveza. Tržište eurodolara je bilo paralizirano. Velika se većina međunarodnog kreditiranja zaustavila, sve dok se nisu riješila složena pravna pitanja.
Međutim, daleko najozbiljnija posljedica ovih "hitnih mjera" Carterove administracije - bila je odvraćanje drugih vlada OPEC-a od dugoročnog kreditiranja, i to upravo u vrijeme kada su Zapadna Njemačka i Francuska nastojale privući depozite u financijski aparat i povezano sa Europskim monetarnim sustavom (EMS).
Osim toga, uporni zahtjevi Carterove administracije da zapadna Europa i Japan uvedu ekonomske sankcije protiv Irana bili su kao da ih se traži neka sami sebi prerežu grkljane. Pa ipak, povišene političke napetosti su uspjele razbiti dogovorene ekonomske saveze, i time je započelo sporo krvarenje Europe.
Nekoliko dana nakon uzimanja talaca - dobili su izgovor za veliko širenje američke vojne prisutnosti na Bliskom istoku i Indijskom oceanu.
Zvuči li vam ovo poznato?
Ova otvorena poruka nije promakla zapadnoj Europi. U kolumni, 28. studenog 1979. godine, u Le Figaru, Paul Marie de la Gorce, koji je bio u bliskom kontaktu sa francuskom predsjedničkom palačom, zaključio je: američka vojna i ekonomska intervencija u Iranu uzrokovala bi "više štete Europi i Japanu, nego Iranu". Također, oni koji zagovaraju takva rješenja su "svjesno ili ne, bili inspirirani lekcijama koje im je dao Henry Kissinger".
Tijekom 444-dnevne krize sa taocima, potpuna američka invazija stalno se nadvijala nad glavom. Takva invazija nikada nije bila usmjerena na preuzimanje opskrbe naftom za SAD, nego na uskraćivanje nafte zapadnoj Europi i Japanu.
Kada bi SAD preuzele opskrbu naftom u Iranu, udarac zapadnoeuropskim gospodarstvima bi onesposobio EMS. Stoga je, tijekom 444 dana držanja američkih talaca - ova prijetnja visila nad zemljama zapadne Europe poput Damoklovog mača.
Hvala na čitanju.
Danas ista ta zapadna Europa nema snage i hrabrosti osuditi napad na Iran. Zapravo, ne usudi se to niti nazvati agresivnim napadom od strane svojih "saveznika"; SAD-a i Izraela. Naravno, Britanci odmah "priskaču" u obranu saveznika sa strane...
Add comment
Comments