Pitanja o holokaustu (4. dio)

6. Hrpe cipela

Mi smo cipele, mi smo posljednji svjedoci.

Mi smo cipele unučadi i djedova,

Iz Praga, Pariza i Amsterdama,

I budući da smo napravljeni samo od tkanine i kože,

A ne od krvi i mesa, svaki od nas je izbjegao paklenu vatru.

(“Vidio sam planinu”, Moishe Shulstein)

Postoje bezbrojne slike povezane sa 'Holokaustom', npr. mršavi zatvorenici u prugastim pidžamama, jeziva željeznička pruga Auschwitza, ili tijela koja se buldožerima guraju u jame. Među njima su hrpe cipela.

Hrpe cipela koje su nekada pripadale židovskim zatvorenicima njemačkih koncentracijskih logora jesu sveprisutna značajka propagande 'Holokausta'. Predstavljene su kao evokacija nacionalsocijalističkih zločina, simulakrum zla. Prema službenoj priči:  cipele su oduzete milijunima Židova, prije nego što su odvedeni u plinske komore u tzv. logorima smrti u Poljskoj pod njemačkom okupacijom između 1941. i 1944. godine.

(Dalton, T., 2020., Debating the holocaust: a new look at both sides)

Nakon rata su cipele "postale primarni oblici dokaza o nacističkim zločinima" (Oster, str. 766). Kada su savezničke snage otvorile bivše koncentracijske logore zapadnim novinarima, "cipele su dobile fundamentalno novo i ključno značenje kao dokaz". 

(Oster, S.B. Holocaust shoes: metonymy, matter, memory. In V. Aarons & P. Lassner (Eds.), The Palgrave Handbook of Holocaust Literature and Culture (pp. 750-765). London: Palgrave Macmillan; 2020.)

Hrpe cipela pronađene u logoru Majdanek.

Jedan od mnogih izvještaja o njemačkim zločinima, koji je napisao američki novinar Edgar Snow, objavljen u Saturday Evening Postu, 28. listopada 1944. godine. U tom izvještaju, pod naslovom "Ovdje nacistički mesari nisu ništa uzalud trošili", Snow opisuje scenu iz logora Majdanek u Poljskoj:

http://lamoth.info/?p=digitallibrary/digitalcontent&id=3063

"Nesumnjivo ste čitali o zgradi, širokoj oko petnaest i dugoj tridesetak metara, koja je bila posvećena isključivo starim cipelama. Stotine tisuća pari leže tamo, gusto zbijene, obuća svake vrste, a svaki par tragična je povijest nestalog vlasnika. Tu su malene dječje cipelice i dječje čizmice, stotine njih. Tu su male crvene papučice, zlatne večernje cipele, visoke čipkaste čizmice starije žene, istrošene sandale seljaka, izlizane valenke Rusa i Poljaka, gumene čizme iz Akrona - obuća iz Pariza, Berlina, Beča, Varšave, Praga, Antwerpena, Rotterdama, Madrida i Moskve. Ovdje nijemo svjedočanstvo potvrđuje dokaze putovnica i drugih zapisa koje sam vidio, a koji ukazuju na to da su ljudi od dojenčadi do osamdesetogodišnjaka istrijebljeni" (str. 20).

Zaključuje:

"Ovo veličanstveno postignuće nacističkog totalitarizma, izvedeno njemačkom učinkovitošću, na neki je način daleko zastrašujuće u svojim konačnim implikacijama za čovječanstvo od zapisa bilo kojeg suparničkog ubojice u povijesti" (str. 18). 

Vremenom se simbolična rezonanca cipela proširila i obuhvatila više od samo pukog dokaza.

Izložba cipela u Državnom muzeju Auschwitz-Birkenau

Postoji najmanje šest mjesta diljem svijeta koja izlažu hrpe cipela kao spomenik 'Holokaustu', uključujući Državni muzej Auschwitz-Birkenau, Državni muzej Majdanek i Memorijalni muzej holokausta Sjedinjenih Država (USHMM) u Washingtonu, DC.

Laqueur opisuje hodočasnički put kroz potonji:

"U nizu od četiri prostorije, posjetitelj vidi tisuće cipela iz logora smrti Majdanek, fotografije lijevih podlaktica zatvorenika Auschwitza tetoviranih njihovim brojevima, bale kose pripremljene za otpremu proizvođačima za punjenje madraca i oblaganje podmornica, te pribor za kremiranje - velike pincete i kliznu ploču na koju su leševi polagani" (str. 660).

(Laqueur, W.: The holocaust encyclopedia. Yale: Yale University Press; 2001.)

Izložba cipela u Memorijalnom muzeju holokausta Sjedinjenih Država

Izložbu cipela u USHMM-u je osnovao prvi ravnatelj muzeja, Jeshajahu Weinberg, koji je vjerovao da je potrebna "strašna neizmjernost" artefakata. "Veliki kanjon sjećanja, a ne samo doline" (Hansen-Glucklich, str. 128).

(Hansen-Glucklich, J.: Holocaust memory reframed: museums and the challenges of representation. New Jersey: Rutgers University Press; 2014.)

Oštra prezentacija cipela "ne dopušta da se pojavi nikakva distrakcija između gledatelja i cipela", čineći nevidljivim "bilo kakve podsjetnike na konstruiranu prirodu izložbe, koji bi mogli ometati interakciju gledatelja sa samim cipelama". Iskustvo posjetitelja tada "nije intelektualno, niti je kognitivno, već senzorno i visceralno" (Hansen-Glucklich, str. 131).

Posjetitelje se potiče neka ove predmete ne tumače samo kao cipele, nego kao utjelovljenje njihovih bivših vlasnika. Cipele su hostija za pričest koja se dostavlja vjernicima 'Holokausta', razapetim Židovima koji su sada postali tijelo.

"Način na koji su cipele nagomilane, kao i teškoća razlikovanja pojedinačnih cipela od mase podsjeća posjetitelje na fotografiju koju su vidjeli na samom početku stalnog izložbenog prostora... veliku, crno-bijelu fotografiju, sa pozadinskim osvjetljenjem gomile ljudskih ostataka u koncentracijskom logoru Ohrdruf. U pozadini fotografije stoji nekoliko američkih vojnika i general Dwight Eisenhower; oni pregledavaju pokolj, koji su za sobom ostavili Nijemci. Gledajući ovu fotografiju, posjetitelji se identificiraju sa pogledom vojnika i tako postaju svjedoci dokaza o zločinima...". Cipele stoga "nalikuju relikvijama i metonimijski označavaju posljednje ostatke žrtava".

Cipele su - uz kosu i odjeću - postale dominantna metonimija za 'Holokaust', fragmenti koji "govore u ime prošle cjelovitosti".  (Shallcross, B.: The Holocaust object in Polish and Polish-Jewish culture. Bloomington: Indiana University Press; 2011.)

Slično tome, muzej Majdanek izlaže stotine tisuća cipela opljačkanih od žrtava. Cipele koje su tamo izložene su "pripadale žrtvama centara za ubijanje Belzec, Sobibor i Treblinka II, kao i Majdanek. Cipele je, zajedno sa drugim dokazima o zločinima, otkrila sovjetska vojska prilikom oslobođenja, 24. srpnja 1944. godine" (Hansen-Glucklich, str. 129).

U Majdaneku, "miris raspadajuće kože prožima logor" (Crowe, D.M.: The holocaust: roots, history, and aftermath; 2022., str. 461-462).

Učinkovitost izložbi cipela inspirirala je sličan pristup i nakon 11. rujna, gdje su se prikupljali svakodnevni predmeti sa mjesta događaja u spomen na žrtve.

(Hicks, J. “Too gruesome to be fully taken in”: Konstantin Simonov’s “The Extermination Camp” as Holocaust literature. The Russian Review, 72, 2013., 242–259.)

Ključ takve propagande 'Holokausta' jest u pretvaranju oduzetih cipela u koncentracijskom logoru - u simbol - metonim za židovsku patnju pod nacionalsocijalistima. Hrpe cipela su "ponovno procijenjene, doslovno i figurativno" (Oster, str. 762).

Keneth Burke, u "Gramatici motiva" (1945.), opisuje osnovnu strategiju metonimije: prenošenje "nekog nematerijalnog oblika ili nematerijalnog stanja u smislu tjelesnog ili opipljivog" gdje će "govoriti o 'srcu', a ne o 'emocijama'". U metonimiji tada postoji ontološki sklad između materijalnog i emocionalnog:

"Budući je mentalno stanje 'reprezentacija' određenih materijalnih uvjeta, mogli bismo reći da su materijalni uvjeti 'reprezentativni' za mentalno stanje. To jest, ako postoji neka vrsta korespondencije između onoga što nazivamo činom percepcije i onoga što nazivamo opaženom stvari, tada se bilo koji od ovih ekvivalenata može uzeti kao 'reprezentativni' drugog" (str. 507).

Poput brojke od šest milijuna, koja je sada sinonim za 'Holokaust', cipele također imaju povijesno podrijetlo u židovskoj mitologiji. Nacht tvrdi kako Židovima cipela može, između ostalog, označavati posjedovanje, žalovanje, društveni status i misticizam.

(Nacht, J. The symbolism of the shoe with special reference to Jewish sources; 1915., The Jewish Quarterly Review)

Mojsije (koji je bio bez zemlje i djece) je dobio od Boga preporuku neka "skine obuću s nogu svojih" (Izlazak 3:5). Prema tumačenju Midraša: skidanje obuće simbolizira gubitak ili nedostatak posjeda. Budući Mojsije nije naslijedio Zemlju Izraelovu, a njegova djeca nisu nastavila njegovo proročko nasljeđe, zapovijed da se skinu obje cipele označava ova dva gubitka.

Židovski učenjaci koji su tugovali za Jeruzalemom (Avelanimi) su nosili crne cipele, koje su bile zabranjene za obične Židove. Običaj je bio da Židovi nose crne cipele sa bijelim kopčama, osim ako Židov nije izbjegavao progon od strane pogana, u kojem slučaju je mogao nositi potpuno crno.

Skidanje obuće označava gubitak i rezignaciju. Nošenje obuće obustavlja se sedam dana nakon smrti bliskog rođaka. Drugi običaj zabranjuje Židovima nošenje cipela na Dan pomirenja, kada Izrael moli za oprost. Velike biblijske katastrofe, poput gladi, obilježene su skidanjem cipela sa rabina.

Mistične koncepcije o cipelama i stopalima obiluju. Prema kabalističkim učenjima: Henok je bio pravedni postolar, koji je u svoj rad unosio duhovno značenje. Svaki put kada bi sašio cipelu, meditirao bi o božanskom jedinstvu i uzdizao iskre svetosti u materijalnom svijetu. Tako je Henok "usporedio jedinstvo gornjih svjetova i znao kako držati zločince podalje od sebe, time što je bio postolar" (Nacht, str. 23).

Uz to, pravilna procjena dokazne vrijednosti hrpa cipela u kontekstu tvrdnji o 'Holokaustu' zahtijeva utemeljenu analizu. Iako bi kustosi izložbi o 'Holokaustu' željeli da posjetitelji izjednače nežive predmete sa ubojstvom, takve su veze u najboljem slučaju dokazno slabe. Kao što Rudolf tvrdi:

"Hrpa cipela, sama po sebi, ne dokazuje ništa osim činjenice da ih je netko tamo stavio; uostalom, hrpe stare odjeće i odbačenih cipela na koje nailazimo tijekom dobrotvornih akcija ne dokazuju da su njihovi bivši vlasnici ubijeni". 

Ako se 'Holokaust' shvati kao masovno ubojstvo, onda odbačene cipele ne bi niti blizu ispunile standard dokazivanja, koji je potreban za osuđujuću presudu na sudu. Samo pretpostavkom (da je istina) onoga što treba dokazati može se tvrditi da hrpe cipela znače da su njihovi prethodni vlasnici ubijeni. Objektivna analiza zahtijeva ispitivanje alternativnih objašnjenja.

Gomile cipela izložene u Državnom muzeju Majdanek

Nakon što su Sovjeti oslobodili logor Majdanek, iskoristili su hrpe cipela kao propagandno oružje protiv Nijemaca, tvrdeći da su dokaz masovnog ubojstva. Međutim, kao i u slučaju masakra u Katynskoj šumi, povijesni zapis je na kraju ispravljen.

https://www.history.com/this-day-in-history/April-12/soviets-admit-to-katyn-massacre

Kako Rudolf objašnjava: jedna od tvrtki koje su zapošljavale zatvorenike Majdaneka osnovala je tamo trgovinu koja je popravljala stare cipele, a divovske hrpe koje su Sovjeti pronašli bile su jednostavno zalihe iz ove trgovine.

(Rudolf, G.: Lectures on the Holocaust (3rd edition); 2017. Marszałek, J.: Budowa obozu na Majdanku w latach 1942-1944. Zeszyty Majdanka, 4, 1969.) 

Rudolf citira poljskog povjesničara Czesława Rajcu, iz Muzeja Majdanek, koji je napisao:

"Pretpostavljalo se da ova [količina cipela] potječe od ubijenih zatočenika. Iz dokumenata, koji su kasnije izašli na vidjelo, znamo da je u Majdaneku postojala trgovina koja je primala cipele iz drugih logora" (str. 20).

(Rajca, C. Problem liczby ofiar w obozie na Majdanku. Zeszyty Majdanka, 14; 2014.) 

Te se cipele danas nalaze u Muzeju Majdanek u ogromnim kontejnerima od žičane mreže (na slici gore). Natpisi u muzeju objašnjavaju posjetiteljima da su ove cipele pripadale žrtvama Operacije Reinhardt, što znači da potječu od navodnih žrtava nacionalsocijalističkih ubojstava diljem Europe. Rudolf tvrdi:

"Muzej koji je usmjeren na informiranje posjetitelja, a ne na njihovu propagandu, objasnio bi da su to cipele uzete iz logorske postolarske radionice (Schumacher-Werkstätte), točno preko puta zgrade u kojoj su danas izložene, te da su te cipele prikupljene iz mnogih izvora i donesene u Majdanek kako bi se obnovile i ponovno upotrijebile, te da je ova velika radionica također proizvodila nove cipele…" (str. 21).

Opće je poznato kako su Nijemci, pred kraj Drugog svjetskog rata, patili od kronične nestašice goriva i sirovina. Korištenje logoraša za popravak i proizvodnju cipela jest u skladu sa tom činjenicom.

Postoje i svjedočanstva bivših logoraša iz Majdaneka, kako su im po dolasku u logor izdane nove cipele. Judith Becker ispričala je da su po dolasku u Majdanek zatvorenicima davane zamjenske cipele, koje su imale gornji dio od materijala sličnog papiru i potplate napravljene od zamjene za drvo. Ti su se materijali odvajali kada su se smočili, što je cipele činilo nepraktičnima, posebno u blatnjavim i snježnim uvjetima logora. Zatvorenici su ih često morali vezati oko stopala, kako bi ih zadržali na nogama, što je hodanje i rad činilo vrlo teškim.

https://wwv.yadvashem.org/odot_pdf/Microsoft%20Word%20-%204237.pdf

Hrpe cipela također su zamjenski dokazi. Budući da revizionistički znanstvenici ne osporavaju istinu da su Židovi umrli ili ubijeni u njemačkim logorima (procjene su općenito u stotinama tisuća) - time činjenica da neke od cipela predstavljaju žrtve ne mora biti kontroverzna. Ali, činjenica da postoji izravna korelacija između broja cipela i broja žrtava jest.

Takvom stavu proturječe tradicionalistički pisci. Npr. Oster navodi: 

"Oduzete po dolasku u koncentracijski logor za one osuđene na rad ili okupljene u predvorju plinske komore za one osuđene na neposrednu smrt, [cipele] su često bile ukradene od strane drugih zatvorenika ili zatvoreničkih dužnosnika, kako bi se mijenjale na crnom tržištu logora za vrijednu robu, poput kruha ili usluga. Dobre cipele, štoviše, davale su simbolički kapital i moć". 

Ovdje možemo vidjeti da čak i tradicionalistički prikazi života u koncentracijskom logoru potkopavaju narativ izložbi 'Holokausta', koje impliciraju kako cipele predstavljaju pojedinačne žrtve (u njihovoj cjelovitosti).

Tvrdi se da je 'Holokaust' najveći zločin u povijesti, gdje su nacionalsocijalisti ubili šest milijuna Židova, a zatim uništili njihove posmrtne ostatke, tako da ne postoje pravi forenzički dokazi o zločinu. Tradicionalisti tvrde kako je većina židovskih tijela pokopana, iskopana, i onda kremirana; dok su njihovi zubi i kosti samljeveni u prah, koji nikada nisu pronađeni.

Dakle, prema službenoj priči: u ovom impresivnom dostignuću nacističkog totalitarizma, provedeno njemačkom učinkovitošću, nacionalsocijalistički režim se iznimno trudio riješiti židovskih tijela, ali je ostavio na otvorenom sve njihove cipele.

I ne samo to, nego su se učinkoviti Nijemci - pobrinuli dokumentirati svoje inkriminirajuće dokaze. 

Muzeji 'Holokausta' koji izlažu hrpe cipela slični su crkvama koje izlažu drvo, navodno sa Isusovog križa, što apelira na vjernikov osjećaj religijske mistike. Hrpe cipela su religijski artefakt, prožet mitom o 'Holokaustu'. Kao što Rudolf tvrdi:

"Drugi aspekti Holokausta također ukazuju na to da je način na koji se zapadni svijet nosi sa njim sada dosegao religijsku dimenziju. [...] Već neko vrijeme povijesna mjesta i muzeji Holokausta postali su mjesta hodočašća, gdje su izložene relikvije svih vrsta (kosa, naočale, koferi, cipele, plinonepropusna vrata, itd.)" (str. 10).

Hrpe cipela dokaz su religijske istine, ikona vjere u priči o 'Holokaustu', ali nisu dovoljan dokaz povijesne istine koja uključuje ubojstvo šest milijuna ljudi. Činjenica što tolikr mase inkriminirajućih dokaza uopće postoje, zapravo potkopava službeni narativ u kojem su Nijemci izvršavali ubojstva Židova ​​nemilosrdnom učinkovitošću. Cipele nisu tijela, unatoč onome što kustosi izložbi o 'Holokaustu' žele insinuirati. Do istine o 'Holokaustu', moramo ostati utemeljeni u fizičkoj, a ne metafizičkoj stvarnosti.

Logička objašnjenja moraju pobijediti narativ. 

7. Hrpe tijela 

Mnogo je ikoničnih slika povezanih sa 'Holokaustom', ali slika koja je najsnažnije urezana u europsku svijest nakon 1945. godine je slika mnoštva tijela.

Slike mršavih leševa, pronađenih u 'oslobođenim' njemačkim logorima, bile su glavni oslonac poslijeratne savezničke propagande. Unatoč činjenici što je Europa bila prekrivena leševima milijuna mrtvih Europljana, hrpe židovskih tijela bile su, i još uvijek jesu, simbol još veće tragedije. Više od bilo kojeg drugog simbola, ove slike su oblikovale mit o 'Holokaustu' u svijesti novoosnovanih neoliberalnih masa.

Tijela se prebacuju buldožerima u Bergen-Belsenu

Nakon savezničke pobjede nad Njemačkom, 1945. godine, slike leševa bile su prvi hitac ispaljen u šokantnoj, i strahopoštovanju vrijednoj informativnoj kampanji, protiv duha Hitlerovog nacionalsocijalističkog režima. Gomile mrtvih Židova, koje su Britanci buldožerima gurali u jame u logoru Bergen-Belsen, bio je jedan takav primjer. Druge slike iz logora Dachau i Buchenwald slično su poslužile demonizaciji Nijemaca i opravdavanju savezničkog terora.

Stvarnost ovih slika malo je ublažila njihovu propagandnu moć kao simbola novog mita. Činjenica što su ti leševi predstavljali djelić onih koji su ležali mrtvi diljem Europe, i od kojih velika većina nisu bili Židovi, bila je kontekstualni detalj koji je bio nebitan za psihološku igru ​​koja se igrala; činjenica što su i sami Nijemci umirali od gladi bila je nebitna; činjenica što su epidemije tifusa harale njemačkim logorima, unatoč tome što su njihovi najbolji napori izgubljeni na vjetrovima povijesti.

U vrijeme kada su ove slike snimljene, sama Njemačka bila je "brzo rastuća hrpa leševa": 

"Nama se obično prikazuju samo fotografije iz logora. Ne vidimo stotine tisuća bombardiranih, spaljenih i plinom otrovanih civila u gradovima, ili milijune Nijemaca koji su umirali od gladi, mrtvi od iscrpljenosti ili ubijeni, kada su protjerani iz svojih predačkih domova u Istočnoj Njemačkoj, Sudetu, Češkoj, Poljskoj, i iz onoga što je nekada bila Jugoslavija" (Rudolf).

Još jedna činjenica, koju su mitološki skeptici tek kasnije učinili važnom, bila jest u tome što su ove slike snimljene na lokacijama za koje se sada smatra da su bili koncentracijski logori, a ne logori smrti. Uobičajena priča o 'Holokaustu' prepoznaje kako logori, kao npr. Bergen-Belsen, Dachau i Buchenwald, nisu bili centri za ubijanje sami po sebi, te da su oni koji su tamo umrli bili žrtve bolesti i zlostavljanja, a ne plinskih komora.

Razlog koji mainstream navodi za nedostatak tijela u takozvanim logorima smrti (Chelmno, Belzec, Sobibor, Treblinka i Auschwitz-Birkenau) jest taj što su Nijemci spalili milijune leševa, i toliko su majstorski zbrinuli pepeo da se danas može pronaći malo tragova. Ta je neugodnost prevladana lažima.

(Rudolf, G.: Holocaust encyclopedia: uncensored and unconstrained. London, 2025. I: Dissecting the holocaust, 2019.)

Obmanjujući medijski izvještaj (prilagođeno od Rudolfa, str. 239)

U propagandi o zločinima u Auschwitzu, mediji bi jednostavno iskoristili slike leševa snimljenih u drugim logorima. Jedan takav primjer je iz članka iz 1979. godine, gdje u njemačkom časopisu 'Quick' prikazuje sliku žrtava tifusa iz Bergen-Belsena, sa pričom o "žrtvama Auschwitza". 

Tijela zatvorenika Nordhausena ubijenih u savezničkom zračnom napadu

Drugi primjer je iz američkog časopisa 'Life', objavljeno 1945. godine, koji prikazuje hrpe tijela u logoru Nordhausen, za koje se tvrdi da su bili žrtve "robovskog rada". Članak sugerira kako su zatvorenici umrli od gladi, prekomjernog rada i premlaćivanja. Međutim, sada se shvaća da su to bile žrtve savezničkog bombardiranja, što sugeriraju oštećene zgrade koje se mogu vidjeti u gornjem lijevom i desnom kutu slike. 

Motiv hrpa tijela također je usađen u poslijeratnu popularnu kulturu. Židovski karikaturist, Art Spiegelman, upotrijebio ga je u filmu "Maus", kao sablasno sjećanje koje proganja protagonista nakon što mu otac ispriča priču o preživljavanju Holokausta. Stripovi su mu pružili mogućnost suprotstaviti prošlost i sadašnjost, umjesto da jedno istiskuje drugo, kao u filmu. 

(Spiegelman, A.: MetaMaus. New York: Pantheon Books; 2011.)

Hrpe tijela prizvane u Spiegelmanovom crtiću Maus

Drugi židovski pisac, Neil Gaiman, upotrijebio je isti motiv u svom stripu "Thermidor", gdje je prikazivao hrpu odrubljenih glava, kao njihovih bivših vlasnika, žrtava Francuske revolucije. Narativ njegove priče manje se bavi specifičnim događajem, a više općom optužbom za nasilje i zlouporabu moći.

Moć 'Holokausta' jest moć samog mita; ona je nepropusna za činjenice. Mit ne može biti činjenica, a činjenica ne može biti mit. Za mase je njihovo razumijevanje 'Holokausta' mitsko i njihov je emocionalni odnos prema njemu religiozan. Mit o 'Holokaustu' je mit simbolike; kaleidoskop slika zvjerstava sa hrpama tijela u njihovom središtu.

Odrubljene glave u crtiću Neila Gaimana Termidor

U masovnom društvu poslijeratnog Zapada, kojim upravljaju Židovi, mit o 'Holokaustu' bogat je vjerski osjećaj. Ovo masovno društvo (koje je najdublje opisao francuski sociolog Jacques Ellul) je plodno tlo, na kojem je posijano sjeme propagande: simboli i stereotipi. U ovom sekulariziranom društvu, "propaganda odgovara na vjersku potrebu, ali daje mnogo više snage i nepopustljivosti rezultirajućoj religijskoj osobnosti" (Ellul, str. 167). Slika tijela je ikona nove religije; tijelo židovskog Krista je  zamijenjeno tijelima samog židovskog naroda.

(Ellul, J.: Propaganda: the formation of men’s minds. New York: Vantage Books; 1965.)

U društvu lišenom svetog - propagandist mora ponovno stvoriti sveto kroz mit.

Propagandist tako stvara mitove po kojima će čovjek živjeti. Pod mitom se podrazumijeva:

"Sveobuhvatna, aktivirajuća slika: svojevrsna vizija poželjnih ciljeva, koji su izgubili svoj materijalni, praktični karakter i postali snažno obojeni, neodoljivi, sveobuhvatni, i koji iz svijesti istiskuju sve što nije s njima povezano". 

Nakon desetljeća propagande, poricanje 'Holokausta' sada izaziva više bijesa kod prosječnog Europljanina nego poricanje Krista, čak i među kršćanima. Propaganda je u masovnom čovjeku stvorila:

"Sustav mišljenja i tendencija koji se ne mogu podvrgnuti kritici. Taj sustav ne ostavlja prostora za dvosmislenost ili ublažavanje osjećaja; pojedinac je od propagande primio iracionalne sigurnosti i upravo zato što su iracionalne, čine mu se dijelom njegove osobnosti. Osjeća se osobno napadnutim kada su te sigurnosti napadnute. Ovdje postoji osjećaj sličan onome nečeg svetog. I ovaj istinski tabu sprječava pojedinca da razmatra bilo kakve nove ideje koje bi mogle stvoriti dvosmislenost kod njega" (Ellul, str. 166).

Mit o 'Holokaustu' nosi nova struja fideizma, u kojoj je vjera u konačnici nebitna, ili čak je i prepreka istinskom vjerskom uvjerenju. Tertulijanov "credo quia absurdum est" sada se bavi novom temom, nekada Kristovom smrću i uskrsnućem, a sada 'Holokaustom' - novim progonom Židova za novo doba. Plinske komore su sigurne, jer su nemoguće.

Za Tertulijana: sama apsurdnost središnjih kršćanskih doktrina ljudskom razumu bila je njihov konačni dokaz. Racionalne i elegantne istine moraju, po svojoj prirodi, biti djelo čovjeka. Iracionalnost mita o 'Holokaustu', njegove unutarnje kontradikcije i apsurdi, prožimaju ga osjećajem božanskosti, koji traži sekularizirani i tehnokratizirani masovni um. Zato učinkovita propaganda o 'Holokaustu' se naslikava širokim potezima kista i izbjegava tehničke dokaze.

Propaganda 'Holokausta' traži od svojih primatelja neka krenu Kierkegaardovim 'skokom vjere', umjesto da se probiju krivudavim putem kroz šipražje logike i dokaza, ali tu se um lako može izgubiti. Pokušaj dokazivanja 'Holokausta' razumom znači svesti ga na objekt intelekta. Moć 'Holokausta' je kao mit (samo po sebi), objekt čiste emocionalne slike i emocionalna istina.

Kierkegaardov apsolutni paradoks Boga, koji postaje čovjekom u Kristu, sada je zamijenjen apsurdima priče o 'Holokaustu'. Ovdje milijuni bivaju ubijeni nesmrtonosnim dizelskim ispušnim plinovima, dok su njihovi posmrtni ostaci spaljeni i zdrobljeni u zaborav; gdje se sustavni genocid nad šest milijuna Židova događa bez izravne Hitlerove naredbe; gdje Židove ubijaju električnim podovima. Vjera u ovaj mit nije, niti može biti, kraj racionalnog zaključka. Umjesto toga je to strastvena, subjektivna i iracionalna predanost koja je suočena sa paradoksom, skok u apsurd.

Dok je kršćanstvo nekoć služilo ublažavanju egzistencijalne tjeskobe europskog čovjeka - mit o 'Holokaustu' pruža umirujuće opravdanje za užase Drugog svjetskog rata, kao i zločine saveznika - onih koji su bili na strani dobra u borbi protiv zla. Tamo gdje racionalni argument ne uspijeva zadovoljiti preostalu krivnju zbog npr. nepotrebnog zračnog terora nanesenog stanovništvu Njemačke i Japana - mit o 'Holokaustu' stupa na scenu. Propaganda 'Holokausta' služi, ne samo tome da usredotoči židovsku patnju, nego i da pruži smisao onima koji su bezosjećajni. Propaganda 'Holokausta' nudi čovjeku:

"Jednostavno i jasno objašnjenje svijeta u kojem živi - doduše, lažno objašnjenje daleko od stvarnosti, ali ono koje je očito i zadovoljavajuće. Daje mu ključ kojim može otvoriti sva vrata; nema više misterije; sve se može objasniti, zahvaljujući propagandi. Daje mu posebne naočale kroz koje može gledati na sadašnju povijest i jasno razumjeti što ona znači. Daje mu vodič kojim može otkriti opću liniju - koja se proteže kroz sve nepovezane događaje" (Ellul, str. 159).

Britanski propagandni plakat koji izjednačava Hitlera sa hrpama tijela

U masovnom društvu je slika iz masovnih medija - svemoćna - svijetlo je toliko jarko da spaljuje sve činjenice. Tamo gdje medijska slika dominira, "propaganda intervenira snagom pojednostavljenja". Nasuprot gorućoj slici leševa, nijanse i kontekst pretvaraju se u pepeo. Svjetlo slike je svemoćno:

"Pitanja koja propaganda preuzima na sebe prestaju biti kontroverzna: izgovaraju se "istine" koje ne podnose raspravu; u njih se vjeruje ili ne vjeruje, i to je sve" (Ellul, str. 203).

Propaganda 'Holokausta' ne nastoji uvjeriti - samo mitologizirati. Samo kroz mit propaganda može prodrijeti u svijest masa. Umjesto rasprave za i protiv, "mora stvoriti sliku, koja će djelovati kao pokretačka snaga. Ta slika mora imati emocionalni karakter koji vodi do odanosti cijelog bića, bez razmišljanja. To jest, mora biti mit." 

Korijeni činjenica i dokaza ne prodiru u dublje slojeve masovne svijesti. Mit se samo još dublje usađuje u biće, pušta korijenje u samu dušu. Budući da je trajniji - mit "čovjeku pruža temeljnu sliku njegovog stanja i svijeta u cjelini". Mit nije ideologija, jer ideologija može biti podložna intelektualnoj reviziji; može se preurediti kuća, ali se ne mogu zamijeniti temelji. Mit je "dijelom emocionalna, dijelom afektivna reakcija, dijelom sveti osjećaj i, što je još važnije... mit ima jaču moć aktivacije, dok je ideologija pasivnija". 

Masovno društvo, sa svojom obamrlošću rezignacije i dosade, uvjetovano je tako da mu je mit potreban iznad svega. Masovni čovjek "bez orijentira... prati sve struje" (Ellul).

Propaganda stoga "odgovara na čovjekovu intelektualnu lijenost i želju za sigurnošću - intrinzične karakteristike pravog čovjeka za razliku od teorijskog čovjeka egzistencijalizma. Sve to okreće čovjeka protiv informacija, koje ne mogu zadovoljiti nijednu od ovih potreba...". U tom smislu, prenositelj činjenica postaje štakor na vrtnoj zabavi i jedini učinak je uništiti emocionalno zadovoljstvo prisutnih. Samo propaganda ispunjava duboku potrebu pojedinca za utjehom mita, toplom kupkom unaprijed zapakirane istine.

Ali, svjetlost mita o 'Holokaustu', kao i svaki mit prije njega, neizbježno mora izgubiti svoj sjaj i izblijedjeti u tami.

Za 'Holokaust', njegovo izgaranje će biti ubrzano njegovim proturječjima.