Oxfordski pokret
Govornik koji je sve popularniji među muslimanskom publikom, poznat kao šeik Imran Hosein, gostovao na Sveučilištu u Moskvi i domaćin mu je bio ruski fašistički ideolog, Alexander Dugin. Uznemirujuće je to što se čini da Hoseinov govor podržava Duginovu viziju ruske podrške težnjama muslimana - što je usko povezano sa dugogodišnjom britanskom i CIA zavjerom o stvaranju "neokalifata" - verzija marionetske islamske države koja bi vršila kontrolu nad islamskim svijetom.
Kao što je opisano u knjizi "Mir koji će okončati svaki mir": tijekom Drugog svjetskog rata, Britanci su, u karakterističnom činu otvorene dvoličnosti, potaknuli šerifa Meke na borbu protiv Osmanskog Carstva, i u zamjenu su mu ponudili titulu kralja Arapa ukoliko bi pobijedio. Taj plan je osmislio londonski bliskoistočni tim, kojem su se pridružili Winston Churchill i Arnold Toynbee iz zloglasnog Okruglog stola. Politiku je opisao T. E. Lawrence "od Arabije":
"Ako bi turski sultan nestao, tada bi Kalifat, uz općeprihvaćanje islama, pao u ruke obitelji proroka, čiji je sadašnji predstavnik Husein, šerif Meke. Huseinove aktivnosti čine nam se korisnima, jer su usmjerene na naše neposredne ciljeve, raspad islamskog bloka i razaranje Osmanskog Carstva, također i zato jer bi države koje bi uspostavili bile jednako bezopasne za nas, kao što je bila i Turska. Ako bi se sa njima pravilno postupalo, arapske države bi ostale u stanju političkog mozaika, tkiva ljubomornih kneževina koje su nesposobne za koheziju, ali ipak uvijek su spremne udružiti se protiv vanjske sile."
Do tada su Britanci radili na potkopavanju Osmanskog Carstva iznutra, podržavajući nacionalističke ciljeve raznih etničkih zajednica i suparničkih sekti, poput određenih sufističkih redova i masonstva. Ove akcije uglavnom su bile djelo Oxfordskog pokreta, čiji su sponzori bili britanska kraljevska obitelj, kao i mnogi ondašnji vodeći premijeri i pomoćnici, poput Benjamina Disraelija, Lorda Palmerstona i vrlo utjecajnog, Edwarda Bulwer-Lyttona. Bulwer-Lytton, engleski političar i romanopisac, bio je iznimno popularan u svoje vrijeme; također i "Veliki pokrovitelj" Societas Rosicruciana in Anglia (SRIA) i jedan od vodećih okultista svog vremena. Pokret je nadgledalo slobodno zidarstvo Škotskog obreda, gdje su misionari bili zaduženi za izgradnju ogranaka obreda diljem Carstva.
Pod vodstvom Palmerstona, koji je bio premijer Engleske - Giuseppe Mazzini, koji je očito naslijedio Weihaupta na čelu Iluminata - organizirao je sve revolucionarne sekte: Mladu Italiju, Mladu Poljsku i Mladu Europu. Godine 1870., Mazzini sa Palmerstonom, Ottom von Bismarckom i Albertom Pikeom (svi su bili masoni škotskog obreda 33. stupnja), sklopio je sporazum o stvaranju vrhovnog univerzalnog obreda masonstva, a koji bi nadvisivao sve ostale obrede. Poznato je kao Paladijev obred i trebao je predstavljati vrhunac masonske moći.
Pikeu je, kod osnivanja KKK, pomogao Judah P. Benjamin, ista osoba koja je dala nalog za Lincolnovo ubojstvo. Benjamin je bio britanski podanik i vođa B'nai B'ritha i Reda Siona; čije je financiranje dolazilo iz londonskih i pariških bankarskih kuća Rothschilda, Montefiorea i de Hirscha. Prema Jeffreyju Steinbergu i suradnicima, u "Dope Inc.": Red Siona bio je dio podzemne mreže subverzije na čelu sa Lordom Palmerstonom, kao patrijarhom Škotskog obreda slobodnog zidarstva. Također je to elitna tajna grana masonskog reda Alliance Israëlite Universelle, čiji je američki ogranak B'nai B'rith. Alijansu su (1860.) osnovali Benjamin Disraeli, Moses Montefiore i Adolph Cremieux, uz Vrhovno vijeće Reda Misraïma i Veliki majstor škotskog obreda.
Jedan od glavnih agenata Oxfordskog pokreta bio je Jamal ud Din al Afghani, koji je (unatoč tome što je bio Veliki majstor egipatskih slobodnih zidara) smatran osnivačem fundamentalističkog reformističkog pokreta islama, poznato kao salafizam, iz kojega je proizašlo i Muslimansko bratstvo, glavni agenti zapadne politike na Bliskom istoku.
Afghani je bio pripadnik dio šireg kruga britanskih špijuna, koji se vrtio oko Abdula Qadira al Jazairija, alžirskog nacionalnog heroja i koji je predvodio borbu protiv francuske invazije na Alžir, sredinom 19. stoljeća. Abdul Qadir se, na kraju, bio prisiljen predati. Nastanio se u Damasku u Siriji, uz velikodušnu mirovinu od Francuza.
Godine 1860. je stekao je međunarodnu slavu kada su on i njegova osobna garda spasili veliki broj kršćana koje je napalo lokalno stanovništvo, Druzi. Kao nagradu, francuska vlada mu je dodijelila Veliki križ Legije časti, kao i Abraham Lincoln.
Abdul Qadir je bio prijatelj Jane Digby i Sir Richarda Burtona, poznati britanski istraživač, špijun i mason; i 1869. godine je bio imenovan britanskim konzulom u Damasku. Digby, ili Lady Ellenborough, bila je engleska aristokratkinja koja je živjela život prepun romantičnih avantura, imala je četiri muža i mnogo ljubavnika. Umrla je u Damasku u Siriji, kao supruga arapskog šeika Medjuela al Mezraba. Burton je bio najpoznatiji po svom putovanju u Meku (prerušen), ali i potrazi za izvorom Nila, ili prijevodu "Tisuću i jedne noći" i objavljivanju "Kama Sutre" na engleskom jeziku. Ouida je, 1906. godine, izvijestila da su "ljudi u Ministarstvu vanjskih poslova [VO] nagovještavali mračne strahote o Burtonu, i svakako, opravdano ili nepravedno, bio je mrzak, bojali su ga se i sumnjali, ne zbog onoga što je učinio, već zbog onoga što se vjerovalo da je sposoban učiniti."
Burton i Digby također su bili bliski prijatelji Afghanijevog upravitelja, Wilfreda Scawena Blunta i njegove supruge Lady Anne, unuke pjesnika Lorda Byrona. Blunt je navodno prešao na islam pod utjecajem Afghanija i dijelio je njegove nade o uspostavljanju Arapskog kalifata, koji bi bio pod pokroviteljstvom Britanaca i sa sjedištem u Meki, čime bi zamijenio osmanskog sultana u Istanbulu. Kada je Blunt posjetio Abdul Kadira (1881.), odlučio je kako je ovaj najperspektivniji kandidat za kalifat, mišljenje koje su dijelili Afghani i njegov učenik, Mohammed Abduh.
Burton je također bio strastveni okultist. Poput Abdula Kadira, bio je članom sufijskog reda Qadiriyya, i tvrdio da je "sufizam istočni roditelj slobodnog zidarstva". Burton je bio i član Teozofskog društva, Helene P. Blavatsky, koja ga je posjetila u Damasku. Blavatsky je bila velika predvodnica okultnog preporoda sa kraja 18. stoljeća; njene se 'kanalizirane' knjige i danas smatraju "svetim spisima" slobodnog zidarstva. Također je smatrana kumom pokreta New Age. Prema povjesničaru K. Paulu Johnsonu: Afghani je bio jedan od Blavatskynih "Uzašlih Majstora", od kojih je naučila svoje središnje doktrine. Afghani je bila navodna središnja figura tajanstvenog reda, Hermetičko bratstvo u Luksoru, i imao je dubok utjecaj na okultna društva tog razdoblja, a kulminiralo je sa Ordo Templi Orientis (OTO), Aleistera Crowleyja.
Jamal Aghani je 1886. godine boravio u Rusiji i tamo se, prema Scawenu Bluntu, "ubacio u suprotni tabor, tabor zagovornika rusko-turskog saveza protiv Engleske". Afghani se pridružio izdavaču Blavatsky, Mihailu Katkoffu, koji je bio zainteresiran za organiziranje antibritanske koalicije u Srednjoj Aziji i Indiji. Ove su aktivnosti su, u potpunosti, bile u skladu sa novim političkim smjerovima Velike igre, u kojoj bi sudjelovali akteri povezani s Teozofskim društvom i Martinističkim redom, na čelu s Gérardom Encausseom, poznat i kao Papus. Kao mladić, Encausse je proučavao Kabalu; kasnije se pridružio Francuskom Teozofskom društvu i bio je član Hermetičkog bratstva u Luksoru i Zlatne zore.
Prilikom osnivanja Kabalističkog reda Ruže i Križa (OKR+C), koji se smatrao "unutarnjim krugom" Martinističkog reda, Papus je sanjao o ujedinjenju okultista u oživljeno bratstvo Rozenkrejcera, kao međunarodni okultni red, i nadao se kako će Rusko Carstvo odigrati vodeću ulogu kao most između Istoka i Zapada.
Papus je vjerovao da je ogromno Rusko Carstvo jedina sila koja je sposobna osujetiti zavjeru "Braće u sjeni", kao i pripremiti nadolazeći rat sa Njemačkom. Papus je bio u službi cara Nikole II. i carice Aleksandre, kao liječnik i kao okultni savjetnik. Preko Papusa se carska obitelj upoznala sa njegovim prijateljem i duhovnim mentorom, mistikom Maître Philippeom, koji je imao važan utjecaj na kraljevsku obitelj prije Rasputina. Vjerovalo se da posjeduje izvanredne iscjeliteljske moći, kao i sposobnost kontroliranja munja i nevidljivog putovanja. Navodni krivotvoritelji Sionskih protokola također su se navodno koristili ranijom verzijom djela koju je otkrio Papus.
Papus je osnovao OKR+C zajedno sa Saint-Yvesom d'Alveydreom, koji je predložio političku filozofiju sinarhizma, koja je postala temeljem velikog dijela fašističkih ideja 20. stoljeća. Saint-Yves bio je veliki majstor Martinističkog reda, blizak Victoru Hugou i Bulwer-Lyttonovom sinu, grofu od Lyttona, bivšem veleposlaniku u Francuskoj i potkralju Indije. Neville Bulwer-Lytton, sin grofa od Lyttona, oženio se Judith Blunt-Lytton, kćerkom Wilfreda Scawena Blunta i Lady Anne.
Nakon 1885. godine je Saint-Yves je počeo spominjati azijsko podrijetlo sinarhizma, nakon što je upoznao misterioznog Haji Sharifa. Iako se Haji Sharif predstavljao kao "visoki dužnosnik u hinduističkoj crkvi", imao je muslimansko ime i poznavao je hebrejski i arapski jezik. Ovaj Haji Sharif je najvjerojatnije bio Jamal ud Din al Afghani. Godine 1885. je Afghani boravio u Francuskoj, te je zajedno sa svojim učenikom, Muhammadom Abduhom, započeo sa izdavanjem arapskih novina u Parizu, naziva "Nerazdvojna plavuša", što je ujedno bio naziv tajne organizacije, koju je osnovao dvije godine ranije. Među članovima Afghanijeva kruga u Parizu bili su kršćanski i židovski ljudi sa Bliskog istoka (povezani sa Wilfredom Bluntom), kao i egipatsko-židovski glumac, James Sanua, Blavatskyin suputnik.
Sinarhija je značila "vladavinu tajnih društava“ i služila bi kao svećenička klasa u izravnoj komunikaciji sa "bogovima" (točnije: "Uznesenim Majstorima Agarte"). Agarta je grad iz legendi za koji se kaže da se nalazi u unutrašnjosti Zemlje, također i povezana sa mitom o Shambhali. Shambalu je Blavatsky popularizirala kao legendarni dom arijske rase, a svoj je utjecaj crpila iz Bulwer-Lyttonovog okultnog romana, "Dolazeća rasa ili Vril: Moć dolazeće rase".
Poput Šambale, i Agartha se nalazila u središnjoj Aziji. To ju je nadalje povezivalo sa mitom o Izgubljenim plemenima Izraela, ista ona plemena za koja Židovi očekuju da će se pojaviti po dolasku mesije,kako bi mu pomogli u osvajanju svijeta. U srednjem vijeku su tzv. 'Izgubljena plemena Izraela' bila poznata među Židovima kao "Crveni Židovi" i vjerovalo se da žive u središnjoj Aziji, gdje su se apsorbirali među turkijskim narodima, za koje se vjerovalo da potječu od Goga i Magoga.
Prema Colinu Gowu: legenda o crvenim Židovima bila je spoj triju odvojenih tradicija, tj. proročanskih referenci na Goga i Magoga, Deset izgubljenih plemena Izraela i epizode iz romanse o Aleksandru Velikom. U "Aleksandrovoj romansi", čija je najranija verzija nastala u 03. stoljeću poslije Krista - uz Božju pomoć, Aleksandar i njegovi ljudi su zatvorili uski prolaz na Kavkazu, tako što su izgradili ogromni čelični zid i tako sprječili barbare Goga i Magoga da pljačkaju mirne južne zemlje. Zid se često poistovjećivao sa Kaspijskim vratima Derbenta u Rusiji, kao i sa prijevojem Darial, na granici između Rusije i Gruzije. Alternativna teorija povezuje ga sa Velikim zidom Gorgana, poznato i kao "Aleksandrov zid", na jugoistočnoj obali Kaspijskog jezera, od kojih je 180 km sačuvano do danas.
Izvještaji se odražavaju u enigmatičnoj figuri, spomenutoj u Kuranu, imena Zul-Karnajn (doslovno: "Onaj sa dva roga"). Slično tome, na makedonskom kovanom novcu iz 03. stoljeća prije Krista, Aleksandar je obično prikazivan sa ovnujskim rogovima. Prema hadisu: nesposobni proći zid, Gog i Magog otada kopaju pod zemljom, ali će se pojaviti u vrijeme povratka Mesije Isusa, kako bi napali zemlju i Isus će se moliti Bogu neka ih iskorijeni.
Prema židovskim legendama: Izgubljena plemena Izraela navodno su, u 08. stoljeću prije Krista, otišla na mjesto zvano "Arzareth", što se odnosi na Araxes, rijeku koja graniči sa Armenijom, Iranom i Azerbajdžanom. Azraeth je također povezan sa Asgaardom, legendarnom domovinom Odina, pretka Skandinavaca. Tijekom 1870-ih, Ernest Renan je smjestio Asgaard u Srednju Aziju. Drugi francuski pisac, Louis Jacolliot, u "Les Fils de Dieu" ("Sinovi Božji"), istovremeno je pisao o gradu "Asgartha".
Tradicionalizam
Papus, najistaknutiji sljedbenik Saint-Yvesa, radio je na provođenju sinarhističkih ideala u praksu, spajajući razna tajna društva svog vremena. Organizirao je "Međunarodnu masonsku konferenciju" u Parizu, 1908. godine, gdje je prvi put upoznao Theodora Reussa, osnivača OTO Aleistera Crowleyja. Uzvratno, Papus je pomogao Reussu u formiranju Gnostičke katoličke crkve OTO, utemeljenoj na "Knjizi zakona", A. Crowleyja. Papus je izabran na i za Velikog Hijerofanta Obreda Memfisa i Misraima.
Papus je imao poseban utjecaj na jednog od najutjecajnijih okultista 20. stoljeća, Renéa Guénona, koji će i danas nastaviti pružati intelektualnu inspiraciju velikom dijelu političke desnice. Guénon je iniciran u martinizam i Obred Memfisa-Mizraima (1907.), kao i u OKR+C. Guénon je osnovao okultnu školu tradicionalizma, koja sugerira kako sve egzoterične religije dijele jednu jedinu, temeljnu, okultnu tradiciju. Prema Guénonu, svatko može odabrati bilo koju religiju kao vanjsko uvjerenje i on je odabrao islam.
Guénon je iniciran (1912.) u sufijski red Šadhili, koji je bio umiješan u skandal, zajedno sa Richardom Burtonom. Unutarnji krug Šadhilija sastajao se u rezidenciji Abdula Kadira u Damasku, kako bi meditirali i molili se "za prosvjetljenje pred Božjim prijestoljem". Konačno, i kako je ispričala Burtonova supruga, Isabel, postali su svjesni nepoznate prisutnosti među sobom, kao i što su bili navikli čuti i vidjeti stvari koje nisu razumjeli. Richard i Isabel podržali su Šadhilije, te su pokušali osigurati podršku za njihovo preobraćenje. Ali, britanska vlada, bojeći se političkih posljedica, smijenila je Burtona sa mjesta u Damasku.
Guénonovu inicijaciju izvršio je švedski konvertit na islam, Ivan Aguéli, koji se također zanimao za kabalu i djelovao pod vodstvom prijatelja Abdul Qadira al Jazairija, šeika Abder Rahmana Illaysha al Kabira, slobodnog zidara i poglavara Malikitskog mezhaba na Sveučilištu Al Azhar. Kao slobodni zidar, al Kabir je također nastojao pokazati vezu između simbola slobodnog zidarstva i islama. Al Kabir je bio odgovoran za fetvu koja je pokrenula Urabijev ustanak, što je u konačnici pružilo izgovor Britancima kako bi se uselili i "zaštitili" Sueski kanal. Nakon ustanka agenata-provokatora je uslijedila invazija i okupacija, koja je Egipat učinila kolonijom.
Dvije glavne organizacije koje stoje iza ustanka su: nacionalistička organizacija, 'Nacionalistička liberalna stranka' (pomagao Scawen Blunt), i Mazzinijem inspirirani 'Mladi Egipat'. Obje su bile članovi Afghanijevih francuskih masonskih loža.
Kada je Afghani osnovao pokret 'Mladi Egipat', uglavnom su ga sačinjavali članovi pokreta 'Mladih Turaka', također masonske političke stranke, poznate i kao Odbor jedinstva i napretka (CUP); bili su glavni agenti zaduženi za rušenje osmanskog kalifata, a inspirirani ambicijama panturkizma. Panturkizam je prvi put zagovarao, tijekom 1860-ih, mađarski cionist Arminius Vambery, agent Lorda Palmerstona i koji je postao savjetnik osmanskog sultana. Vamberyja je inspirirao Alexander Csoma de Körös; inače važan izvor za Blavatsky i prvi na Zapadu spomenuo Šambhalu - smatrao je mjestom podrijetla turskog naroda, i smjestio je u planine Altaj i Xinjiang.
Vamberyjev ugled u Engleskoj, kao stručnjaka za muslimane, započeo je objavljivanjem knjige "Arminius Vambery: Njegov život i avanture", gdje su opisane njegova putovanja po Bliskom istoku i Srednjoj Aziji, prerušen u derviša, između 1862. i 1864. godine. Vambery je također pisao kronike o neobičnim vampirima i zapisivao druge legende Balkana. Poznavao je člana Zlatne zore, Brama Stokera, kojemu je bio savjetnik za transilvanijsku kulturu. Govori se kako je navodno lik profesora Van Helsinga iz Stokerovog romana "Drakula" utemeljen upravo na Vamberyju.
Mladoturke je, tijekom 1890-ih, osnovala istaknuta sefardska židovska obitelj iz osmanskog Soluna (današnji Solun, Grčka) i dužnosnik iz talijanskog B'nai B'ritha, Emmanuel Carasso. Carasso je bio i veliki majstor talijanske masonske lože, naziva "Uskrsla Makedonija". Loža je bila sjedištem Mladoturaka, a svi najviši rukovoditelji Mladoturaka bili su njihovi članovi. Talijanske masonske lože u Osmanskom Carstvu je osnovao sljedbenik Mazzinija, Emmanuel Veneziano. On je također bio vođa europske podružnice B'nai B'ritha, kao i Saveza izraelskih univerzalnih.
Abdul Hamid II., osmanski sultan, svrgnut je 1908. godine, u vojnom udaru koji su izveli Mladoturci i oni su preuzeli vlast nad Carstvom. Dok su bili na vlasti, Mladoturci su vodili nekoliko novina, uključujući i 'The Young Turk', čiji je urednik bio Zeev Jabotinski. Jabotinski je osnivač revizionističkog cionizma i na tome se temeljila politika cionističke terorističke frakcije Irgun; također, pomogao je u formiranju Židovske legije britanske vojske u Prvom svjetskom ratu. Školovao se u Italiji, a kasnije je opisao Mazzinijeve ideje kao osnovu cionističkog pokreta. Jabotinski je stigao u Tursku ubrzo nakon što su Mladi Turci preuzeli vlast, kako bi preuzeo novine. Vlasnik novina bio je član turskog kabineta, ali ih je financirala Ruska cionistička federacija, a njima je upravljao B'nai B'rith.
Turski nacionalizam, utemeljen na pseudoznanstvenim rasnim teorijama Europe, postalo je vodeća ideologija Mladih Turaka. Od sredine 19. stoljeća, Britanci su radili na stvaranju saveza nekoliko vodećih sufističkih redova u Turskoj, poput Bektašija (imali snažne veze sa kripto-židovskom zajednicom Dönmeh), Nakšabandija, i Škotskih obrednih slobodnih zidara Afganistana i njegovih sljedbenika.
Poput nacista, panturkisti su težili povratku istinskoj poganskoj baštini svoje nacije. Pod utjecajem vjerovanja bektašijskih sufija, panturkizam je težio oživljavanju šamanizma kao istinske religije turske baštine. Nakon sloma Osmanskog Carstva, Mladi Turci su proširili svoje ambicije panturkizma i pokušali zamijeniti izgubljenu baštinu novim turskim savezom. Legendu o Agarti stoga je proširio Ataturk, koji je nastojao izgraditi nacionalni osjećaj, zato da bi zamijenio religiju islama, te postavio primarni identitet novog turskog sekularnog režima.
Muslimansko bratstvo
Afganijev glavni učenik, Mohammed Abduh, ujedno i masonski veliki majstor Ujedinjene lože Egipta, imenovan je za velikog muftiju Egipta i glavni pravni autoritet u islamu (od strane Lorda Cromera). Proveo je reforme koje su koristile britanskim imperijalnim ciljevima. Abduhov učenik, Rashid Rida, također slobodni zidar i poznati reformator, bio je mentor Hasana al Banne, osnivača Muslimanskog bratstva. Bannino bratstvo je osnovano uz potporu engleske tvrtke 'Sueski kanal' 1928. godine. Tijekom sljedećeg četvrt stoljeća bilo je na raspolaganju britanskim diplomatima i MI6-u kao alat britanske politike.
Još uznemirujuće, John Loftus, bivši američki državni tužitelj i časnik vojne obavještajne službe, razotkrio je kako je Hitler naručio od Banne neka osnuje Muslimansko bratstvo, koje će služiti kao ogranak njemačke obavještajne službe na Bliskom istoku. U biti, Nacistička stranka nastala je spajanjem njemačke grane Crowleyjevog OTO-a i njemačkog Thule Gesellschafta (njihovi su pojmovi o arijevskoj superiornosti izvedeni iz ideja Blavatsky i Edwarda Bulwer-Lyttona).
Stoga su Bratstvo i nacisti predstavljali dvije "različite" grane istog utjecaja - Jamala Afghanija.
Od samog početka, al Banna je bio član podgrane sufijskog reda Shadhili. Mnogi glavni predavači Sveučilišta al Azhar u Kairu, također su bili sljedbenici Shadhilija. Među njima se isticao prijatelj Renéa Guénona, Abdel Halim Mahmoud, koji je na kraju služio kao veliki imam Al Azhara, bio važan izvor inspiracije za članove Muslimanskog bratstva, dok su njegovi članci objavljivani u njihovim časopisima.
Louis Pauwels i Jacques Bergier u svom klasičnom djelu, "Jutro mađioničara", primjećuju da je nacizam bio - "'Guénonizam' plus tenkovi." Guénon je kasnije posvetio svoju knjigu "Simbolika križa" al Kabiru. Kada je navodio pod "križem", Guénon je mislio na okultni simbol svastike, koju su nacisti iskoristili kao simbol svoje "arijevske" baštine. Guénon je svastiku smatrao "istinski univerzalnim simbolom".
Osim Guénona, dva važna mistika koji su doprinijeli mitu o sufijskom podrijetlu masonstva bili su George Gurdjieff i Idries Shah. Oni su, kako izvještava Robert Dreyfuss u djelu "Talac Homeinija", radili sa Muslimanskim bratstvom u Londonu. Shahov glavni suradnik bio je Gurdjieffov učenik, J. G. Bennett, šef britanske obavještajne službe u Istanbulu. Kao tajnik Geralda Gardnera, jednog od ključnih predstavnika Wicce i čije je rituale razvio zajedno sa Crowleyjem - Shah je bio zaslužan za popularizaciju ideje kako europsko vještičarstvo i okultna tradicija, općenito, potječe iz sufizma. Konkretno, u knjizi "Sufiji", Shah kao izvor ove okultne tradicije spominje pleme Aniza, kojem je pripadao, ne samo suprug Jane Digby, šeik Medjuel al Mezrab, nego (što je najvažnije) i kraljevske obitelji Saudijske Arabije i Kuvajta. Shahova tvrdnja mogla bi otkriti skrivenu osnovu suradnje između Zapada i Saudijske Arabije, koja je bila primarni izvor financiranja aktivnosti Muslimanskog bratstva, provedeno u ime CIA.
Shah je također bio članom Rimskog kluba, projekta koji je pokrenula obitelj Rockefeller, na svom imanju u Bellagiju u Italiji. Osnivači Rimskog kluba su redom bili i visoki dužnosnici NATO-a. Među njima su bili: Aurelio Peccei, predsjednik Fiata i predsjednik Ekonomskog odbora Atlantskog instituta; kao i Alexander King, suosnivač, generalni direktor znanstvenih poslova Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD).
Godine 1965. je Shah osnovao SUFI (Društvo za razumijevanje temeljnih ideja) i prozvao se Velikim Šeikom, ne samo Nakšibendija, nego i svih ostalih sufijskih redova. Znanstvenici, poput Alexandera Kinga, održali su nekoliko prezentacija Institutu za kulturna istraživanja (ICR), koji se razvio iz Shahova SUFI-ja. Među ostalim posjetiteljima, učenicima i budućim učenicima bili su pjesnik Ted Hughes, romanopisci Alan Sillitoe i Doris Lessing, zoolog Desmond Morris i psiholog Robert Ornstein. Tijekom sljedećih godina je Shah osnovao 'Octagon Press', kao sredstvo distribucije reprinta i prijevoda sufističkih klasika. Nekoliko Shahovih knjiga raspravljalo se i unutar Rand Corporation.
Na konferenciji u Lisabonu, u studenom 1977. godine, koju je sponzorirao Međureligijski mirovni kolokvij (organizacija koju su osnovali Cyrus Vance i Sol Linowitz), Peccei je kovao zavjeru sa nekoliko vodećih članova Muslimanskog bratstva, osobito sa iranskim "dvorskim filozofom" koji je bio vrlo aktivan tijekom iranske revolucije 1979. godine, Seyyedom Hosseinom Nasrom, sa Sveučilišta u Teheranu i osobnim prijateljem iranskog šaha.
Nasra je u Shadhili inicirao Ahmad al-Alawi (preporučio ga Guénon). Al-Alawi je osnovao alavitsku granu Šadhili, nakon što je navodno dobio upute neka usvoji ime za red i sebe u osobnoj viziji Alija, zeta proroka Muhameda.
Nasr je bio učenik Guénonovog vodećeg učenika, Frithjofa Schuona, osnivač ogranka Shadhili, Maryamiyya, u Europi i Sjevernoj Americi. Neki od Schuonovih najuglednijih učenika uključuju i navodne obraćenike na islam, Titusa Burckhardta i Martina Lingsa (poznat kao autora vrlo popularne biografije Muhameda, objavljene 1983. godine). No, prema Andrewu Rawlinsonu, u knjizi "Book of Enlightened Masters", Schuon nije bio pokazan kao pobožni sufi, nego kao šarlatan.
Shuon se također zanimao za svete tradicije američkih Indijanaca; usvojila ga je obitelj Siouxa, vrač Crow i poglavica Sunčevog plesa. Autor knjige "Against the Modern World", Mark Sedgwick, otkrio je fotografije koje mu je poslao Rawlinson i koje prikazuju Shuona odjevenog kao poglavica američkih Indijanaca i okružen sa mladim ženama u bikinijima. Druga je prikazivala Schuona golog, osim onoga što je izgledalo kao vikinška kaciga. Također, bio je prikaz Schuonove slike gole Djevice Marije, koja je u Kuranu poznata kao Myriam i po kojoj je njegov red i dobio ime. Burckhardt je izrazio zabrinutost zbog Schuona i epizoda "koje uključuju žene". No, također je podsjetio druge Maryamiyye da sljedbenici Šejka [sufijskog učitelja] trebaju suditi o njemu po njegovim učenjima, a ne po njegovim djelima!
Godine 1976., tradicionalistički stavovi Maryamiyye dodatno su istaknuti na Festivalu svijeta islama u Londonu. Bili su prisutni kraljica Elizabeta II., koja je otvorila festival i nadbiskup Canterburyja, koji je primio Abdela Halima Mahmouda. Izložbama su upravljali Seyyed Hossein Nasr i Martin Lings. Iako su knjige tradicionalista i Maryamiyye bile predstavljane neprekidno, festival je generirao mnogo povoljne publicitete za "tradicionalni" islam.
Burkhardta je čitao princ Charles. Prema Sedgwicku: "Tradicionalistički utjecaji sve su vidljiviji u nekim njegovim govorima", što bi objasnilo glasine o njegovom navodnom prelasku na islam. Princ Charles je također napisao predgovor Lingsove knjige o ezoteričnim značenjima u Shakespeareovim dramama. Prijatelj i duhovni savjetnik princa Charlesa, Sir Laurens van der Post (također bio i prijatelj i sljedbenik Carla Junga), upoznao je princa sa 'Temenosom', publikacijom koju su izdavali Schuonovi sljedbenici. Jedna od sljedbenica je bila engleska pjesnikinja i književna kritičarka, Katherine Raine. Bavila se proučavanjem duhovne magije sa skupinom koju je identificirala kao potomke Zlatne zore. Princ Charles potaknuo Raine neka osnuje Akademiju Temenos, unutar vlastite prinčeve Zaklade.
Nova Velika igra
Nakon Drugog svjetskog rata, SAD su iskoristile izgovor stanja Hladnog rata sa Sovjetskim Savezom, za provođenje tajnih akcija u svim zemljama svijeta. Šef CIA-e, Allen Dulles, osmislio je plan prema kojem su (i na izričiti zahtjev Pentagona), diljem Zapadne Europe, uz koordinaciju NATO-a, osnovane tajne vojske fašističkih terorista, u koji su bili uključeni mnogi bivši vodeći nacisti. Poznate su kao jedinice "Ostani iza". Najzloglasnija jedinica "Stay Behind" je bila Operacija Gladio u Italiji, odgovorna za Strategiju napetosti, i koja je provodila lažne terorističke operacije zato da bi diskreditirala popularnu komunističku partiju. Kulminiralo je atentatom na Alda Mora od strane Crvenih brigada, kao i masakrom na željezničkom kolodvoru u Bologni 1980. godine.
Glavna inspiracija za fašističke Gladio mreže bio je Julius Evola; i bio je glavni nasljednik tradicionalizma Rénea Guénona. Evola je podražavao sinarhističko vjerovanje u autoritet sljedbenika tajnih društava. Prema Evoli: superiorna svećenička klasa iz svijeta Tradicije nije bilo samo profesionalno svećenstvo, nego i sama kraljevska obitelj, jer je svjetovna moć proizlazila iz duhovnog autoriteta.
Mussolini, impresioniran ovim idejama, podržao je Evolino pokretanje časopisa 'Krv i duh'. 1942. godine je Evola otputovao u Njemačku i dobio podršku i njemačku suradnju za objavu vodećih nacističkih teoretičara rase. U poslijeratnim godinama, Evoline spise visoko su cijenili članovi neofašističkog pokreta u Italiji. "Evolina misao može se smatrati jednim od najradikalnijih i najdosljednijih antiegalitarnih, antiliberalnih, antidemokratskih i antipopularnih sustava u 20. stoljeću", netko je rekao.
Julius Evola je glavna inspiracija Alexandru Duginu. On je dijelom zavjere u koju je uključena turska grana Gladija, a vezano uz prevaru muslimanskih naroda Srednje Azije da kreiraju Neokalifat, uz podršku Rusije.
Iako su Amerikanci uspjeli poraziti Sovjetski Savez, sukob sa dvije preostale sile (Rusijom i Kinom) za kontrolu nad Srednjom Azijom još nije završen. Stoga se Nova Velika Igra nastavlja. Baš kao što su okultne legende o Šambali iskoristile suparničke strane, u ranim epizodama Velike Igre, sada su Amerikanci osigurali svoj utjecaj u većem dijelu regije i ista se legenda i dalje pojavljuje u američkim akcijama, ali sada preciznije u regiji. Kažu da je točna lokacija legendarnog grada - Xinxiang u Kini.
U tu svrhu, isti panturkizam koji je prvi doveo do popularizacije priče o Šambali, sada koriste i Amerikanci, ali u prikrivenoj strategiji i iskorištavaju ideju ujedinjenja turskih naroda Srednje Azije pod neokalifatom, kojim će se vladati iz Turske.
Turski Gladio, poznat kao Protu-gerila, imao je veliki utjecaj na povijest Hladnog rata u toj zemlji, također odgovoran za brojne neriješene činove nasilja. Protugerilci su bili odgovorni za razvoj 'Ergenekona', navodne tajne, kemalističke, ultranacionalističke organizacije u Turskoj, vezanu sa pripadnicima vojske i sigurnosnih snaga zemlje. "Erginekon" je naziv koji potječe od navodne turske legende koja ga opisuje kao mitsko mjesto smješteno u Euroaziji, u nepristupačnim dolinama Altajskih planina, pritom služi kao model za sinarhističku ideju mitskog podzemnog carstva Agarthe.
Ergenekon i Agartha su povezane sa panturkističkim pokretom, koji su SAD nastojale iskoristiti nakon Drugog svjetskog rata, i u svojoj kontinuiranoj borbi protiv komunizma. Pariški obavještajni bilten (1990.) je izvijestio da su dobili deklasificirane strateške dokumente, konkretni osvrt kako Sjedinjene Države mogu strateški iskoristiti panturkistički pokret.
Američka podrška panturkizmu, pri jačanju turske uloge u NATO-u, došla je u osobi desničarskog ekstremista, pukovnika Alparsana Turksa i koji je tijekom Drugog svjetskog rata bio kontakt osoba nacista u Turskoj. Nakon rata je Turks, 1948. godine, uspostavio kontakte sa CIA-om, te osnovao tajnu antikomunističku vojsku u Turskoj; preimenovano u Zapovjedništvo specijalnih snaga i djelovali u Protugerilskoj skupini. Za popunjavanje članova Protugerilske skupine, Turks je regrutirao brojne ljude, između ostalih i Sive vukove, desničarsku terorističku skupinu, koju je također predvodio.
Izričito utemeljeni na panturkističkom pokretu, Sivi vukovi su svoje ime i zastavu izveli iz mitološke legende o sivim vukovima, koji su vodili turske narode iz Azije u njihovu domovinu u Anatoliji. San Sivih vukova jest stvoriti "Turan" ili "Veliko tursko carstvo", koje bi uključivalo sve turske narode srednjoazijskih zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza, uz Kavkaz i domovinu Ujgura, Istočni Turkestan, tj. Xinjiang u Kini. Prema turskim vlastima, Sivi vukovi su, između 1974. i 1980. godine - počinili 694 ubojstva. Kako je prenijela istraživačka novinarka, Lucy Komisar, pokušaj atentata na Ivana Pavla II., 1981. godine, od strane člana Sivih vukova, Mehmeta Alija Agce, mogao je vrlo lako biti povezano sa Operacijom Gladio.
Neo-euroazijanizam
Aleksandar Dugin jest osumnjičeni vođa Ergenekona. Ali, Dugin nije Turčin. On je Rus, kao i najpopularniji ideolog ruskog ekspanzionizma, nacionalizma i fašizma. Rođen je u Moskvi u obitelji visokorangiranog časnika sovjetske vojne obavještajne službe. I dalje ima bliske veze sa Kremljom i ruskom vojskom. Bilo je mnogo izvješća, gdje je pisalo da je Duginov Euroazijski pokret bio snažno financiran od strane udruga umirovljenih časnika SVR-a i FSB-a, stranih i domaćih sigurnosnih i obavještajnih službi, na koje je sovjetski KBG bio podijeljen 1991. godine.
Dugin voli na sebe gledati kao na nasljednika "drevnog euroazijskog poretka" i ti elementi su bili prisutni u Sicherheitsdienstu (SD), tajnoj službi SS-a. Poput Zbigniewa Brzezinskog, i Dugin je također sljedbenik Sir Halforda Mackindera, smatrajući Srednju Aziju ključnim aspektom geopolitike. Ali, on zauzima obrnuto gledište, gdje na Rusiju gleda gotovo kao na osobu koja treba stvoriti euroazijski blok zato da spriječi američki imperijalizam.
Duginova platforma jest i osnova Euroazijske stranke, osnovane 2001. godine. Nakon pada Sovjetskog Saveza, Dugin je tvrdio kako ruska civilizacija ne pripada "europskoj" kategoriji, usput i da je Oktobarska boljševička revolucija bila nužna reakcija na modernizaciju ruskog društva. To sugerira kako se sovjetski režim sposoban razviti u novu nacionalnu, neeuropsku, pravoslavnu kršćansku vladu, kao i odbaciti početnu masku proleterskog internacionalizma i militantnog ateizma.
Ponekad nazivan i Velikom Rusijom, ovaj je pokret blisko povezan sa panturkizmom. Zapravo se opisuje kao politička težnja panruskih nacionalista da ponovno preuzmu neke, ili moguće i sve, teritorije drugih republika bivšeg Sovjetskog Saveza i teritorij bivšeg Ruskog Carstva, te ih spoje u jednu rusku državu.
Duginov poziv na savez sa islamom odražava se u njegovom suradniku, Gaydaru Jamalu, Moskovljaninu azerbajdžanskog podrijetla, pravi primjer odnosa između tradicionalizma i islamskog ekstremizma. Nekada član nakšibandijskog sufizma, Jamal je bio osnivač Stranke islamske renesanse (PIR), 1990. godine. 1992. godine, Jamal je predvodio odcijepljenu skupinu prema savezima sa islamističkim ekstremistima na Bliskom istoku i sa domaćom oporbom Jeljcinu, odnosno Komunističkom partijom Ruske Federacije (KPRF).
Jamalov odnos sa Bliskim istokom uključuje Hasana al Turabija, vođu Sudanskog islamskog fronta. Godine 1991., nakon što je napustio Saudijsku Arabiju zbog protivljenja Ibn Bazovoj fatvi o Zaljevskom ratu, Bin Laden je prvo otišao u Pakistan, a zatim natrag u Afganistan, prije nego se konačno nastanio u Sudanu. General Omar Hassan al-Bashir je u Sudanu preuzeo vlast vojnim udarom, 1989. godine. Samo nekoliko mjeseci kasnije, na sastanku Muslimanske braće u Londonu, odlučeno je da će Sudan postati nova baza za islamistički pokret; potom je u Khartoumu osnovano Vijeće vođa Muslimanske braće od 19 članova i pod vodstvom Turabija, koji je bio stvarna moć u sudanskom režimu. Prema biografu Bin Ladena, Rolandu Jacquardu: Turabi je posjetio London 1992. godine, te je bio gost na Kraljevskom institutu za međunarodne poslove (RIIA) Okruglog stola. Osim toga, čini se kao da Turabi ima i razne masonske veze. Kada se njihov odnos raspao i nakon što je Turabi spriječio pokušaj puča koji su on i njegova stranka izveli - Bashir je osudio Turabija kao sponzora "cionista i slobodnih zidara".
Jamalov PIR zamijenjen je Islamskim komitetom Rusije (ICR). To je postalo dijelom mreže radikalnih islamskih pokreta pod Turabijevim vodstvom, koji su uključivali Hamas u Palestini i Hezbollah u Libanonu. Prema Jamalovom vlastitom priznanju, ICR je 1999. godine formirao jedinstveni front sa Pokretom za podršku vojsci, obrambenoj industriji i vojnoj znanosti, neovisnom oporbenom skupinom povezanom sa CPRF-om i koju vodi predsjednik Odbora za državnu sigurnost Dume.
Još jedan primjer susreta tradicionalizma i radikalnog islama jest Claudio Mutti, čija je djela promovirao Dugin. Mutti je očito bio i prijatelj Luca Joureta, osnivača zloglasnog kulta masovnih samoubojstava Solarni hram, vezano sa Gladiom. Mutti, nekadašnji sljedbenik Franca Frede, prešao je na islam pod utjecajem Guénona, kojega je otkrio proučavajući Evolu. 1971. godine i nadalje, Freda je nekoliko puta bio osuđen, posebice zbog sudjelovanja u Strategiji napetosti. Iako je na kraju oslobođen, proveo je nekoliko godina u zatvoru zbog zločina "subverzivnog udruživanja".
Mutti je predavao rumunjski i mađarski na Sveučilištu u Bologni, prije nego je izgubio taj posao kada je morao odslužiti zatvorsku kaznu zbog terorističkih aktivnosti. Osnovao je izdavačku kuću 'Edizioni all’Insegna del Veltro' i objavljivao djela Evole, nacističkog ideologa Johanna von Leersa, nacističke okultistice Savitri Devi, kao i poricatelja Holokausta, Roberta Faurissona. Kada je prešao na islam, Mutti je uzeo ime Omar Amin, u čast Johanna von Leersa (Goebbelsovog stručnjaka za antisemitsku propagandu) i koji je uzeo isto ime prije prilikom vlastitog preobraćenja, kada je vodio Gamal Nasserovu antižidovsku radiodifuznu službu u Egiptu.
Mutti je imenovan emirom u zloglasnom Murabitun pokretu, koji je osnovao škotski preobraćenik na islam, Ian Dallas, poznatiji kao Sheikh Abdalqadir al-Murabit. Dallas je također član ogranka sufijskog reda Shadhili. Slavi Hitlera kao "velikog genija i veliku viziju", hvali Wagnera kao "najduhovnijeg čovjeka među ljudima u doba tame" i smatra crni kamen Kabbe u Meki Svetim gralom. Godine 1990. je održao simpozij u čast Ernsta Jungera, koji je završio masonskom ceremonijom. Prisutan je bio i Albert Hofmann, znanstvenik koji je otkrio LSD i bio povezan sa programom MK-Ultra.
Duginove ideje, posebno one o "tursko-slavenskom savezu u euroazijskoj sferi", nedavno su postale popularne među određenim nacionalističkim krugovima u Turskoj, a posebno među članovima Ergenekona. Najistaknutija osoba je Dogu Perinçek, vođa Radničke stranke i Duginov suradnik; 2008. godine je uhićen zbog sumnje da je član Ergenekona. Perinçek kombinira kemalizam sa marksizmom, ali je i neoeuroazijanist, što znači kako teži savezu između Turske, Rusije, Irana i srednjoazijskih republika i protiv zapadne hemisfere.
Unatoč tvrdnjama da predstavlja prepreku američkom imperijalizmu, neoeuroazijanizam je usklađen sa nedavnim američkim planovima u Srednjoj Aziji, kroz pomoć mreže Fethullaha Gülena i njegovih veza sa Protugerilom (paravan CIA-e u radikalizaciji Srednje Azije), uključujući: trgovinu drogom, pranje novca, crno tržište nuklearnog oružja i terorizam pod lažnom zastavom. Panturkistički ideali, koje zagovara Gülen, i navodni projekt stvaranja panislamskog kalifata kojim bi se vladalo iz Turske - samo su dijelom američke strategije nakon Hladnog rata za kontrolu Srednje Azije i sa ciljem obuzdavanja Rusije i Kine.
Koordinacija sa Gülenovim pokretom povezana je sa planovima za suočavanje sa Kinom, i kroz podršku pokretu za neovisnost Ujgura, turkijske i pretežno muslimanske manjine Xinjianga, u sjeverozapadnoj Kini. Drugim riječima, to je navodna lokacija Agarthe. Planiranje CIA-e je kulminiralo u srpnju 2009. godine, nizom nasilnih sukoba koji su izbili između Ujgura i kineske državne policije, te kineskih stanovnika Han u Xinjiangu. Kao što je također navedeno, 2004. godine, i u vezi sa separatističkim potezima oko Xinjianga, prema 'TurkPulse': "Jedan od glavnih alata koje Washington koristi u ovoj aferi, i kako bi uvukao Tursku u aferu Xinjiang, jesu neki tursko-američki državljani, prvenstveno Fetullah Gülen."
Većinu informacija koje se odnose na ove tajne aktivnosti je otkrila prevoditeljica FBI-ja, Sibel Edmonds, koja je na iranskoj državnoj 'Press TV' tvrdila da su SAD bile u bliskim odnosima sa talibanima i Al-Qaidom, koristeći ih za postizanje određenih ciljeva u Srednjoj Aziji, sve do 11. rujna. Njeno vrlo pronicljivo zapažanje glasi u cijelosti:
"Morate sagledati širu sliku. Nakon pada Sovjetskog Saveza, supersile su počele boriti se za kontrolu nad Srednjom Azijom, posebno nad bogatstvom nafte i plina, kao i za stratešku vrijednost regije.
Obzirom na povijest i nepovjerenje prema Zapadu, SAD su shvatile da ne mogu dobiti izravnu kontrolu, te će morati koristiti posrednika, kako bi je brzo i učinkovito preuzele. Turska je bila savršen posrednik; saveznik NATO-a i marionetski režim. Turska dijeli istu baštinu/rasu kao i cijelo stanovništvo Srednje Azije, isti jezik (turkijski), istu religiju (sunitski islam) i, naravno, strateški položaj i blizinu.
Ovo je započelo više od desetljeća dugu ilegalnu i tajnu operaciju u Srednjoj Aziji, koju je provodila mala skupina u SAD-u, i sa namjerom da unaprijedi naftnu industriju i vojno-industrijski kompleks, pritom koristeći turske operativce, saudijske partnere i pakistanske saveznike, unapređujući taj cilj u ime islama.
Zato sam više puta ponovila kako ove ilegalne tajne operacije Turaka i određenih američkih osoba datiraju još iz 1996. godine i uključuju terorističke aktivnosti, narkotike, krijumčarenje oružja i pranje novca, a sve se vrti oko istih operacija i uključuje iste aktere.
Želim naglasiti da je sve ovo "ilegalno", jer većina, ako ne i sva, sredstva za ove operacije, nisu odobrena od strane Kongresa, već dolaze iz ilegalnih aktivnosti.
I još jedna stvar, pogledajte ljude u Galeriji državnih tajni na mojoj web stranici, i vidjeti ćete kako se te osobe mogu pratiti do sljedećeg: Turske, Srednje Azije, Pakistana i Saudijske Arabije - uz aktivnosti koje uključuju te zemlje."
https://web.archive.org/web/20191106024043/http://edition.presstv.ir/detail/102232.html
Add comment
Comments