Pitanja o holokaustu (3. dio)

Auschwitz je dragulj u kruni priče o 'Holokaustu'. Upravo ovdje tradicionalisti najpouzdanije tvrde da službeni narativ postoji, obzirom na ogromne dokaze koji dokazuju da je milijun Židova ugušeno plinom zloglasnim Ciklonom B.

Korištenje plinskih komora, od strane Hitlerovih nacionalsocijalista, za ubijanje Židova jedan je od tri stupa koji podupiru službeni narativ o 'Holokaustu'. To su, ponovimo:

"(1) ubojstvo otprilike šest milijuna Židova; (2) ubilačke plinske komore; i (3) namjera nacističkog vodstva“ (Dalton, str. 22). Logično, ako je bilo koja od ovih komponenti lažna, onda je i 'Holokaust' lažan.

Kao i kod drugih logora 'Holokausta', postoji kontroverza oko broja Židova ubijenih u Auschwitzu:

"Brojke smrtnih slučajeva u Auschwitzu se dramatičnije razlikuju, nego u bilo kojem drugom logoru. Na Nürnberškim suđenjima procjene su se kretale od 2 do 8 milijuna. Najviša poznata brojka je 9 milijuna, promovirana u dokumentarnom filmu "Noć i magla", iz 1955. godine, koji se još uvijek naširoko prikazuje“ (Dalton, str. 201).

(Dalton, T., 2020., Debating the holocaust: a new look at both sides)

Tijekom suđenja zapovjedniku Auschwitza Rudolfu Hössu, poljski inženjer dr. Roman Dawidowski je tvrdio kako se u plinskim  komorama u Auschwitzu moglo ubiti 60.000 ljudi dnevno, što bi bilo oko 22 milijuna ljudi godišnje. Također je tvrdio da krematoriji u logoru imaju kapacitet za odlaganje 400 milijuna tijela. 

(Rudolf, G., 2025., Holocaust encyclopedia: uncensored and unconstrained)

Službeni broj poginulih je kasnije revidiran na 3 do 4 milijuna žrtava, brojka koju je čak i muzej u Auschwitzu smatrao kanonskom, izlažući je na spomen-obilježjima sve do 1990-ih. Laqueur navodi:

"Ove rane procjene broja Židova, ubijenih u logorima za istrebljenje i koncentracijskim logorima, ovise o izvorima koji nisu toliko pouzdani kao oni koji su kasnije izašli na vidjelo. [...] Popisivanje žrtava u Auschwitzu dovelo je do nesporazuma i revizionističkih nagađanja" (str. 142).

(Laqueur, W., 2001., The holocaust encyclopedia)

Plan Krematorij I (prilagođeno iz Daltona, str. 194)

Krematorij I u Glavnom logoru (Krema I) je "plinska komora" koja se turistima pokazuje na njihovom hodočašću u Auschwitz. Navodi se da je sustavno trovanje plinom ovdje započelo u veljači 1942. godine. Pritom se navodi da je plinska komora bila jedna prostorija od 78 četvornih metara (br. 1 gore), gdje su tijela spaljivana u susjednoj prostoriji za kremiranje (Dalton). Također, u prosjeku je plinom otrovano oko 2000 ljudi mjesečno 1942. godine i prije zatvaranja objekta - što bi rezultiralo sa ukupno oko 20.000 žrtava. Tijekom ubojstava, "bili bi upaljeni kamioni i motocikli ispred zgrade kako bi prikrili krike umirućih" (Laqueur, str. 234).

Nakon što je prestala s radom u prosincu 1942. godine, navodna plinska komora je pretvorena u sklonište od zračnih napada. Zgrada je preživjela rat, te se 1947. godine rekonstruirala "plinska komora" za posjetitelje logora. Ako je ova zgrada bila dokaz masovnog ubojstva, onda bi se netko mogao ozbiljno zapitati zašto su je Nijemci ostavili netaknutom. Ostale navodne plinske komore u Birkenauu uglavnom su uništene.

Mnogi aspekti Krematorija I su izmijenjeni zato da bi se uskladili sa tradicionalističkom historiografijom i očekivanjima posjetitelja. Posjetitelji nisu bili obaviješteni da je zgrada rekonstrukcija, osim ako ne bi izričito pitali. Čak i tradicionalistički znanstvenici frustrirano primjećuju da su mnogi aspekti zgrade lažni, uključujući: dimenzije plinske komore, položaj vrata i položaj krovnih otvora za uvođenje kuglica Ciklona B (Rudolf). Ciklon B je bio sredstvo za uklanjanje ušiju na bazi vodikovog cijanida i dolazilo je u obliku kuglica, koje bi oslobađale svoj otrov izlaganju zraku.

Krematorij I u Auschwitzu (adaptirano iz Rudolfa, str. 135)

Glavni problemi sa rekonstrukcijom su u tome što je prostorija sa "plinskom komorom" za oko 20% veća od originala; vrata označena kao "ulaz za žrtve" dodana su samo kao dio prenamjene u sklonište od zračnih napada i nisu dio originala; ulaz u prostoriju sa kotlom je potpuno otvoren (br. 10 gore); rekonstruirane peći nemaju ispušne dimnjake; i dimnjak nije spojen sa pećima. Najvažnije je da su rupe na krovu, kroz koje je navodno ubačen Ciklon B, potpuna izmišljotina i nisu bile prisutne kada je zgrada služila kao mrtvačnica ili, kasnije, kao sklonište od zračnih napada (Dalton, Rudolf). 

Auschwitz II (Birkenau)

Plinske komore Auschwitza II glavni su predmet tradicionalističkih rasprava i propagande. Upravo je ovdje, prema njima, ubijena velika većina od navodno milijun židovskih žrtava.

Tradicionalistička historiografija tvrdi kako logor u svom početku nije bio namijenjen masovnim ubojstvima, nego je postupno razvijao takve operacije temeljem uspješnih plinskih deratizacija u Glavnom logoru. Nadalje, tvrdi se da su se plinske deratizacije prvi put dogodile sredinom 1942. godine, u dvije stare seoske kuće zvane Bunker I i Bunker II, izvan kompleksa logora. Kaže se da je do kraja te godine oko 50.000 Židova ugušeno plinom u Bunkeru I, a oko 90.000 u Bunkeru II. Malo ima tragova o tim bunkerima.

Međutim, tvrdi se i kako su Nijemci imali ambicioznije planove, pa su u logoru izgrađena četiri nova objekta (krematoriji): Kremas II, III, IV i V. Kremas II i III, kao i IV i V - bili su zrcalno povezani parovi. Tradicionalizam tvrdi da su Kremas II i III izgrađeni kao normalni krematoriji i kasnije su se razvili u plinske komore; dok su Kremas IV i V od početka izgrađeni kao plinske komore (Rudolf). 

Karta logora Birkenau, sa oznakama od KII do KV, Kremas II do V (prilagođeno iz Rudolfa, str. 83)

Tradicionalistički izvori tvrde: 

"Ukupno, plinske komore ove četiri zgrade imale su kapacitet ugušiti 6000 ljudi dnevno" (Laqueur, str. 235).

Navodne svlačionice i plinske komore Kremas II i III nalazile su se pod zemljom, dok su se prostorije Kremasa IV i V nalazile u razini tla. Navodi se: 

"SS-ovac bi im [Židovima] održao govor o tome da se moraju otuširati prije nego što budu raspoređeni na posao. Bez odjeće, ulazili su u komoru, ne sluteći ništa. Varka je bila toliko uspješna da se godinama koristila iznova i iznova" (Laqueur, str. 37).

Dodatno:

"Lažne vodovodne instalacije i tuševi, kako bi se pomoglo u obmanjivanju zatvorenika, započinjale su u svlačionicama, gdje su znakovi koji su pokazivali put, "Prema kupalištima", visjeli sa stropova" (Laqueur, str. 235).

U komorama:

"....plin vodikov cijanid uzrokovao je smrt u nekoliko minuta, ali kada su se vrata komora otvorila, neka od tijela pronađena su prekrivena povraćanjem, izmetom ili krvlju" (Laqueur, str. 37).

U Kremasu II i III:

"SS-ovci u plinskim maskama ulijevali su Ciklon B iz metalnih kanistera u komore kroz četiri otvora na stropu i krovu, napravljena tako da izgledaju kao mali dimnjaci gledano izvana. Svaki otvor imao je betonski poklopac sa dvije drvene ručke. Kvadratni žlijeb se, od metalne mreže, spuštao u komoru do visine samo 15 centimetara od poda. Njegova je svrha bila olakšati spuštanje i trenutno isparavanje plina. Prostor između žlijeba i poda je ostavljen zato da bi se preostali komadići šljunčane podloge (kuglice dijatomita) mogli očistiti nakon isparavanja plina" (Laqueur, str. 235).

U Kremasu IV i V:

"Korištena je drugačija tehnika ubrizgavanja plina… sadržaj spremnika ubacivan je kroz male prozore. […] Svako trovanje plinom trajalo je u prosjeku 10-25 minuta. Zatim su Nijemci otvorili vrata, a židovski pripadnici Sonderkommanda uklonili su tijela. Kako bi izbjegli sumnju zatvorenika u sljedećem transportu, temeljito su isprali komore nakon svakog trovanja plinom" (Laqueur, str. 236).

Priča o Auschwitzu uključuje i leševe židovskih žrtava (koji su otrovani plinom), te koji su iskopani i spaljeni na masivnim vanjskim lomačama. Podrijetlo ove priče može se pronaći u epidemiji tifusa. Između lipnja 1942. i ožujka 1943. godine, otprilike je 25.000 preminulih zatvorenika moralo biti pokopano zbog nedostatka kremacijskih objekata u logoru. Zračne fotografije, snimljene 1944. godine, pokazuju ostatke četiri masovne grobnice izvan perimetra logora, u kojima su ova tijela vjerojatno pokopana. Od kasnog ljeta 1942. godine je zatvorenicima naređeno neka iskopavaju leševe i kremiraju ih na lomačama na otvorenom, zbog potencijalne kontaminacije vode za piće u logoru. Ovakve su kremacije prestale kada su novi krematoriji započeli sa radom u Birkenauu, u ožujku 1943. godine. (Rudolf) 

Objekt u Birkenauu funkcionirao je prvenstveno kao radni logor, gdje se iskorištavalo zatvorenike kao radnu snagu za njemačke ratne napore. U tu svrhu, garnizonski liječnik logora, Edward Wirths, uspješno je podnio peticiju berlinskim SS vlastima kako bi poboljšali uvjete u logoru i osigurali veće preživljavanje zatvorenika. Wirths je također predvodio izgradnju bolnice za zatvorenike u Građevinskom odjelu II u Birkenauu, sa više od 100 baraka za smještaj bolesnih zatvorenika. Ovaj objekt koštao bi oko stotinu  milijuna dolara, u današnjoj valuti. Osim toga, 1943. godine je logor opremljen mikrovalnim uređajem za dezinfekciju ušiju, kao nadopuna komorama za dezinfekciju ušiju Zyklon B, i koje su se koristile za sprječavanje masovnih smrti od izbijanja tifusa. Prema uvriježenom narativu: sav ovaj rad na poboljšanju uvjeta u logoru odvijao se istodobno sa masovnim ubijanjem zatvorenika.

Veliki dio propagande oko Birkenaua potječe iz poljskog komunističkog podzemlja, još iz 1942. godine. Tvrdnje su uključivale ubojstva zarobljenika strijeljanjem, plinom, strujnim udarima i pneumatskim čekićem. Poljsko izvješće, 1942. godine, opisuje plinske komore gdje je plin padao iz tuševa (nemoguće, budući je Ciklon B dolazio u obliku kuglica) i žrtve koje su umirale krvareći iz nosa i usta (što nije posljedica cijanida). 

Poljsko izvješće iz travnja 1943. godine spominje:

"...poluotrovane žrtve vraćaju se u život unutar kremacijskih peći, gdje su grebale stijenke i ostavljale krvave mrlje na njima" (Rudolf) 

Britanci su također igrali središnju ulogu u širenju mitologije Auschwitza. Britanska obavještajna služba je presrela i dekodirala njemačke radio komunikacije između koncentracijskih logora, od siječnja 1942. do siječnja 1943. godine. Stoga su britanske vlasti točno znale da su poljske tvrdnje lažne.

Kada su Nijemci razotkrili masovno ubijanje poljskih časnika od strane Sovjeti u Katynskoj šumi, što je propagandna katastrofa za ondašnje Saveznike - britanske vlasti iskoristile su navedene tvrdnje poljske propagande kao protuofenzivu. Britanci su proširili propagandu optužujući Nijemce za istrebljenje Poljaka u Auschwitzu plinom, parom i elektrokucijom. (Rudolf) 

Rudolf Höss (prilagođeno iz Rudolfa, str. 279)

Veliki dio priče o Auschwitzu izveden je iz svjedočenja Rudolfa Hössa. Svjedočenje bivšeg zapovjednika Auschwitza, tijekom suđenja Međunarodnog vojnog suda (IMT), bilo je ključno u utvrđivanju istine o nacističkim zločinima. Kasnije je otkriveno kako su Hössa, tijekom zatočeništva, mučili Britanci. 

(Mattogno, C. (2023): The Real Auschwitz Chronicle. (2020): Commandant of Auschwitz: Rudolf Höss, his torture and his forced confessions. Uckfield: Castle Hill Publishers)

U svom potpisanom priznanju (sa kojim detaljima nije bio upoznat), Hes je iznio tvrdnje koje su "nemoguće, povijesno pogrešne i kontradiktorne" (Rudolf, str. 278). Tvrdio je kako mu je Heinrich Himmler naredio da Auschwitz pretvori u centar za istrebljenje u svibnju ili lipnju 1941. godine. Međutim, ortodoksni povjesničari tvrde kako je Hitler ovu odluku, o početku tzv. Konačnog rješenja, donio tek u listopadu 1941. godine. 

Nadalje, Höss je spomenuo njemački logor u blizini Lublina u Poljskoj, "Wolzek", koji nije postojao. Pomiješao je svoju vremensku liniju, tvrdeći prvo da mu je Himmler naredio neka istrijebi sve Židove, a zatim samo one koji nisu sposobni za rad. Također je tvrdio da je svjedočio procesuiranju Židova iz ustanka u Varšavskom getu u Treblinki 1941. godine, unatoč tome što se ustanak dogodio tek 1943. godine. 

Forenzička ispitivanja ostataka logora Auschwitz; uz dokumente i fotografije, probila su narativ o 'Holokaustu'. Ključna područja analize su bili ostaci cijanida. Plin vodikov cijanid ostavlja plave mrlje na ciglama i mortu, što se naziva prusko plavo ili željezno plavo. Bilo kakvi ovakvi ostaci bi jasno dokazali da je Ciklon B korišten u prostorijama iz kojih su uzeti uzorci.

Između 1945. i 1946. godine, poljski sudac, Jan Sehn, i poljski inženjer, dr. Roman Dawidowski, proveli su forenzičku analizu mrtvačnice 1, Kreme II u Auschwitzu. Budući je ova zgrada bila djelomično urušena, pristupili su joj izrezivanjem rupa u krovu. Vodeći povjesničari sada tvrde kako su te rupe Nijemci koristili za ubacivanje kuglica Zyklona B u tzv. plinsku komoru (Rudolf). 

Jedna od navodnih rupa na krovu za plin (Dalton, str. 218)

Unatoč tome što su uzeli uzorke sa zidova Kreme II, njihovo konačno izvješće nigdje niti ne spominje rezultate ove analize, vjerojatno zato što su njihovi testovi na ostatke cijanida bili negativni. 

Godine 1972. je austrijski sud zatražio od inženjera Gerharda Dubina neka pregleda građevinske nacrte, kako bi utvrdio je li Krema II mogla biti korištena kao ubilačka plinska komora. Dubinovo stručno izvješće zaključilo je kako prostorije u zgradi, modificirane ili nemodificirane, nisu mogle poslužiti navedenim ubilačkim svrhama.

Jednu od ključnih kemijskih analiza navodnih plinskih komora proveo je Germar Rudolf, revizionistički povjesničar i akreditirani kemičar. Uzeo je uzorke sa zidova raznih zgrada u Auschwitzu, te ih profesionalno testirao na ostatke cijanida. Iako su značajni ostaci cijanida pronađeni u komorama za dezinfekciju ušiju (prostori korišteni za dezinfekciju odjeće), navodne plinske komore nisu pokazale dovoljno tragova koji bi potkrijepili tvrdnju da su iskorištene za masovno ubijanje.

(Rudolf, G.: The chemistry of Auschwitz. Uckfield: Castle Hill; 2017.)

Germar Rudolf unutar komore za dezinsekciju, sa ostacima cijanida na zidovima

U nastojanju da opovrgne gore navedene nalaze, Državni muzej Auschwitz angažirao je poljskog forenzičkog stručnjaka, Jana Markiewicza, neka također analizira uzorke zidova iz zgrada Auschwitza na ostatke cijanida. Njegovi nalazi sugeriraju da takvi ostaci nisu bili prisutni niti u komorama za fumigaciju, niti u navodnim plinskim komorama za ubijanje. Međutim, kasnije je otkriveno da je Markiewicz odabrao analitičku metodu koja nije mogla otkriti dugoročno stabilne ostatke cijanida, čime je postigao potreban rezultat za vlasti Auschwitza (Rudolf). 

Drugi dokazi pokazuju post-hoc prirodu većeg dijela narativa o Auschwitzu. Navodi se da su Kremas II i III imali "četvrtasti žlijeb,  izrađen od metalne mreže", kroz koji su kuglice Zyklon B uvođene u takozvanu plinsku komoru. Ove mrežaste kolone su se "spuštale u komoru na visinu samo 15 centimetara od poda" (Laqueur, str. 235).

Takvi uređaji su interpolirani u priču o Auschwitzu kako bi se popunile praznine u narativnoj vjerodostojnosti. Npr. bivši zatvorenik Auschwitza, Yaakov Gabai, tvrdio je kako je otrovni plin uvođen bacanjem "plavih kocki" u "četiri otvora na stropu svake plinske komore", koje su imale "staklene prozore zaštićene željeznim rešetkama" (Rudolf, str. 219). Drugi izvještaj navodi da su kuglice Zyklona B ubačene kroz rupe u mrežu koja je visila ispod stropa. 

Budući da su takvi izvještaji nevjerojatni, postavljeni su dodatno stupovi od žičane mreže kako bi se potkrijepila priča o pliniranju. Međutim, ne postoje nedvosmisleni dokumenti vezani uz te stupove, te nisu prikazani na nacrtima, niti su spomenuti u bilo kojoj drugoj komunikaciji (Dalton). Najbolji dokaz je inventarni list, koji navodi "4 uređaja za umetanje žičane mreže", ali to se odnosi na susjednu svlačionicu, a ne na plinsku komoru. Osim toga, ne postoje ostaci tih stupova u ruševinama navodnih plinskih komora - "nije pronađen nijedan fizički trag o njima" (Dalton, str. 212).

Veliki problem sa narativom o Auschwitzu su i tehnička ograničenja svojstvena masovnim ubojstvima putem plinskih komora. Npr. bilo je izvedivije otvoriti spremnik Ciklona B u susjednoj prostoriji, te onda otrovne pare ispumpati u plinsku komoru (kao što je učinjeno u nekim ustanovama za dezinsekciju). Međutim, službena priča o Auschwitzu govore kako su dezinfekcijske kuglice ubacivane izravno u plinske komore. Revizionisti tvrde: takve metode su, u najboljem slučaju amaterske; u najgorem, nevjerojatne. U Kremas IV i V navodi se kako su kuglice Ciklona B unesene kroz rupe u zidovima što, obzirom na to da su ti objekti navodno posebno dizajnirani kao centri za ubijanje, izgleda jedva vjerodostojno. Štoviše, nije postojao sustav za prikupljanje potrošenih kuglica Ciklona B, koje su satima ostajale smrtonosne.

Navodi se kako je odabrani kadar Židova, zvan Sonderkommandosi, imao zadatak ukloniti tijela Židova iz komora nakon ubojstva plinom. Bunkeri, kao i Kremas IV i V, nisu imali nikakav sustav ventilacije, minimalno električnog pogona, kojim bi uklonili tragove smrtonosnog plina, i time osigurao sigurnost Sonderkommandosa i njihovih njemačkih nadzornika. Nije postojao vanjski uređaj za uvođenje plina vodikovog cijanida, kao niti ventilacijski sustav, i ovo bi se razumnoj osobi moglo činiti čudnim.

Zbrinjavanje tijela u Auschwitzu također je jedna od glavnih točaka spora. Uobičajena naracija tvrdi kako su tijela ubijenih Židova kremirana u pećima, koje su se nalazile uz plinske komore. Kremiranje tijela prosječne veličine obično traje jedan sat. Međutim, službena priča zahtijeva istovremeno kremiranje više tijela zato da bi se poklopio broj umrlih, unutar službenih vremenskih okvira. Ortodoksni povjesničari navode očevice koji tvrde kako je jedna krematorijska peć mogla zbrinuti dva, tri ili (kod Sonderkommanda Henryka Taubera) osam tijela odjednom. Istovremeno spaljivanje više tijela oštetilo bi unutrašnjost mufli i dimnjaka, što bi na kraju učinilo peći neupotrebljivima.

Još jedno tehničko pitanje jest uklanjanje tijela iz navodne plinske komore i prebacivanje u krematorijske peći u Kremi II. To je navodno učinjeno malim servisnim dizalom kapaciteta samo 300 kg, što je ekvivalent za otprilike četiri tipična tijela odraslih.  Ubojstvo, uklanjanje i kremiranje tisuća tijela na ovaj način ponovno povećava nevjerojatnost.

Za nevjernu javnost, ovakva tehnička pitanja su nebitna, prema njihovoj auschwitzkoj epistemologiji. Čuli su priče o plinskim komorama, vidjeli dokumentarce i filmove, i to je postala narativna "istina" - upisana u njihovu svijest neizbrisivom tintom. Auschwitz prije svega pokazuje kako narativ pokreće masovni um, a ne nikakvi razum ili dokazi.

Stvarnost Auschwitza je spoj priča i tropa i oni se stapaju u amorfni simulakrum povijesne istine. Takvi tropi su gotovo legendarni: nacistički jurišnici koji vrište schnell, schnell! dok bijesni njemački ovčari prijeteći laju; dr. Mengele na kolodvorskom peronu odlučuje o sudbini Židova pokretom ruke; prugaste pidžame mršavih zatvorenika koji tužno gledaju iza bodljikave žice; nacisti vade zlatne zube iz usta mrtvih Židova.

Istina o Auschwitzu je postala istina iz slike, sjena na zidu špilje stvarnosti.

Nakon što se postavi, nakon toga se zamjena povijesnosti neprekidno ispire putem odobrenih informacijskih kanala i podvrgava navodnoj znanstvenoj analizi. Fikcionalizirano iskustvo Židova koji silaze iz stočnih vagona u Auschwitzu jest ovdje pretvoreno u akademsku istinu, kao "sonični susret". Primjenjujući metode "povezane sa studijama zvuka i senzorike", akademik "holokausta" pokazuje da je "sonično nasilje bilo ključni aspekt genocida". Prema tome: 

"Rampa vlaka bila je dinamično akustično okruženje, gdje su se isprepleteni zvukovi pojačavali i skupljali kao dio operacije dolaska. Dok su Židovi, koji su pristizali i izlazili iz vlakova, niz prijetećih zvukova bi ih udarao, uključujući pojačane naredbe izgovorene na njemačkom, antisemitske uvrede, žestoko lajanje pasa, premlaćivanja i pucnjevi. SS stražari bi koristili ove akustične napade kako bi izvršili zvučno nasilje nad pristiglima, savladavajući time svoje mete usađivanjem straha zvukom. Stvaranjem atmosfere kaosa i zbunjenosti zvukom, postigli su svoj glavni cilj: poslušnost zatvorenika" (Sewell, str. 340).

(Sewell, S.A.: Acoustic assaults on the Auschwitz-Birkenau concourse; 2024.; Holocaust and Genocide Studies)

Ova dramatizirana verzija povijesnih događaja tako je postala stvarna verzija događaja. Čak i kada fotografije Židova, koji pristižu u Auschwitz, prikazuju mirnu atmosferu i nenaoružane njemačke vojnike - izmišljena istina ostaje i dalje netaknuta.

Židovi dolaze u Auschwitz (prilagođeno iz Rudolfa, str. 35)

Istina je, kako se tvrdi, "prva žrtva rata i ne uzdiže se automatski iz pepela rata nakon što borbe završe". Pouka Auschwitza bi bila u tome - borba za istinu jest rat sam po sebi. To je rat za umove masa, rat koji zahtijeva žrtvu, pa čak i mučeništvo.

To je rat koji se mora dobiti zbog same istine.

(Rudolf, G.: Nazi gas chambers: the roots of the story. London: ARMREG; 2025.) 

Što možemo naučiti od Irene Zisblatt, preživjele iz Auschwitza?

U priči o 'Holokaustu' je malo drugih likova koji su slični Irene Zisblatt. Mađarska Židovka, koja je proživjela užase Auschwitza,  dragulj je u kruni svjedočanstava preživjelih iz 'Holokausta' - sjajan primjer nade i hrabrosti.

Irene je rođena kao Chana Seigelstein 1929. godine, u Polenou, Čehoslovačka (tada dio Mađarske). Kada su Nijemci okupirali Mađarsku 1944. godine, 13-godišnjakinja i njena obitelj su prebačeni u geto, a zatim deportirani u koncentracijski logor Auschwitz-Birkenau u Poljskoj, pod njemačkom okupacijom.

Silazeći iz stočnih vagona u Auschwitzu, Irene je u daljini ugledala dim koji se dizao iz dimnjaka, dok je brutalno odvojena od obitelji. Prisilili su je neka uđe u sobu s drugim ženama. SS stražari, sa njima i njihovi strašni njemački ovčari, naredili su joj da skine odjeću. Osjetila je čudnu izbočinu na rubu suknje i odjednom ju je obavila neprocjenjiva uspomena.

(Webb, G.A & Zisblatt, I.: The fifth diamond. New York: Authors & Artists Publishers of New York; 2008.)

Irene Zisblatt 1945. godine

Prije nego su Irene i njena obitelj bili prisilno deportirani, majka joj je ostavila vrlo poseban dar. Jednog jutra prije Pashe, Irenina majka je iznenada prestala spremati posuđe i pozvala je k sebi.

"Moram s tobom razgovarati o nekoliko stvari", rekla je majka, te je  nastavila: "Kada su nacisti tražili naše dragocjenosti, sačuvala sam ove dijamante za tebe... Ušiti ću ih u rub tvoje suknje. Ne mislim da će ih nacisti primijetiti. Nikada ne zaboravi da su u tvom posjedu. Čuvaj ih pažljivo i nikada ih ne prodaj, osim ako nisi gladna..." (Webb & Zisblatt, str. 23).

Sada stojeći drhteći, i gola pred stražarima, Irene je što je jače mogla držala dijamante u šaci. Kada je vidjela žene koje podvrgavaju pretrazi tjelesnih šupljina, Irene je brzo stavila dijamante u usta, te ih držala ih pod jezikom. Zatim su joj obrijali kosu i žigosali je zatvoreničkim brojem 61397. 

Kada je vidjela SS stražare kako vade plombe, krunice i zlatne zube iz usta drugih Židova, Irene je uspaničila. Prisjetila se:

"Znala sam da će mi, ako se dijamanti otkriju, biti oduzeti i da će me strijeljati, jer ih nisam stavila u smeće. Impulzivno sam skupila slinu u usta i promućkala dijamante po stražnjem dijelu grla, te sam ih iz straha progutala" (Webb & Zisblatt, str. 36).

Marširajući s drugim ženama do svoje nove barake, Irene je pitala zašto je juha toliko rijetka. Žena u kuhinji je šapnula: "Pst. SS-ovci  nam daju kemikalije za uništavanje naših reproduktivnih organa" (Webb & Zisblatt, str. 37).

Nedostajala joj je majka i Irene je tražila znakove majke kroz pukotinu od 8 cm u zidu barake. Ono što je vidjela zauvijek će je proganjati u snovima. Kamion je dolazio cestom sa djecom straga, djecom "izvučenom iz majčinog naručja, iz svojih domova... Hoće li se ikada više nasmiješiti?" (Webb & Zisblatt, str. 38).

Kako se kamion približavao Ireninoj baraci, dvoje djece je palo sa kamiona. Kamion se zaustavio i dvojica SS-ovaca su izašla, podigla djecu za noge i udarila ih o kamion. "Krv je prskala, a njihov plač je prestao" (Webb & Zisblatt, str. 38).

Nakon nekog vremena u logoru, dogodilo se neizbježno. Nakon jutarnje prozivke, ženama je bilo dopušteno posjetiti zahode. Irene, sa četiri dijamanta negdje u donjem dijelu crijeva, pridružila se redu, pripremajući se za svoj užasan zadatak. Prisjetila se:

"Otrčala sam do kuta latrine, bol u crijevima mi se pojačavala. Kada sam završila, povratila sam dok sam pipala po vlastitom izmetu i pronašla... jedan, dva, tri... konačno četiri dijamanta. Malo sam poderala kraj svoje odjeće i zavezala ih u mali čvor, držeći ruke ovijene oko malog svežnja. Unatoč mirisu, prljavštini, bijednim životnim uvjetima, tračak zadovoljstva gorio je u mojoj duši. Još uvijek sam nosila majčine dijamante, koji su za mene bili simbol majčine ljubavi i žrtve. Očajničkim naporom morala sam gutati i vaditi te dijamante iznova i iznova, cijelo vrijeme dok sam bila zatočena" (Webb & Zisblatt, str. 42).

Irene je provela otprilike pet mjeseci u Auschwitz-Birkenauu. Ako je dehidrirana i pothranjena Irene vršila nuždu svaka dva dana, to bi značilo da je svoj jezivi zadatak prebiranja dijamanata po izmetu, čišćenja i ponovnog gutanja ponovila oko 80 puta.

Latrine u Auschwitzu

https://archive.org/details/irene-zisblatt-shits-and-swallows-diamonds

U potresnom video svjedočenju, Irene je detaljno opisala svoju muku pronalaska dijamanata:

"Nikada nisam sjedila na rupi [latrine], jer sam morala ići i tražiti svoje dijamante. Kada bi SS žena prošla pored vrata i ugledala me u kutu... Već sam imala dijamante u [ruci]... Na putu natrag bi ih isprala u blatu ili, ako nije bilo blata, u juhi koju smo trebali dobiti..."

Iako je izgubila veliki dio svoje obitelji, Irene je uspjela preživjeti 'Holokaust' sa svojim dijamantima, a koje danas nosi oko vrata kao privjesak u obliku suze zato da bi se stalno sjećala na mnoge trenutke kada je plakala, prstima očajnički prevrtala svoj izmet, u potrazi za svojim dragocjenim dijamantima.

Ali, ovo nije kraj Irenine nevjerojatne priče…

Tijekom boravka u Auschwitzu čula je mnoge šokantne glasine:

"Čula sam šaputanja o abažurima… o prekrasnoj koži. Pričalo se da gospođa po imenu Ilsa Koch bira žene sa lijepom kožom kako bi ih… koristila za izradu abažura. Abažura!" (Webb & Zisblatt, str. 45).

Jednog dana, Irene i drugim djevojkama je naređeno neka posjete dr. Mengelea, koji im je ubrizgao kemikalije u oči. Misleći da je oslijepila, Irene je provela četiri dana zatvorena u SS tamnici. Kada su se vrata tamnice konačno otvorila i Irene se pojavila trepćući na svjetlu, shvatila je kako nije oslijepila, nego su ostale djevojke poslane ravno u plinske komore.

Po povratku u svoj smještaj, upravitelj barake zahtijevao pregledati Irenine oči. "Pretpostavljam da je eksperiment propao", rekao je. "Još uvijek imate oči boje lješnjaka, a ne plave kao što se liječnik nadao“ (Webb & Zisblatt, str. 48).

Dr. Mengele pokušao je Ireneine oči pretvoriti u arijsko plave...

Irene je imala još jedan sretan bijeg, ovaj put iz strašnih plinskih komora. Jednog kobnog dana su Irene i 1500 drugih žena bile označene za smrt. Gole od glave do pete, Irene i žene su pozvane neka se spuste uskim prolazom u plinsku komoru broj tri. Kada su shvatile svoju sudbinu, žene su počele vrištati i gurati se o zidove, kako bi pobjegle. Komora nije bila dovoljno velika da primi sve žene i, u očajničkom židovskom naletu, Irene je gurnuta natrag kroz vrata plinske komore. Prisjeća se:

"Zarila sam nokte u vrata kako me ne bi gurnuli natrag. Držala sam se, iako me stražar gurao da uđem kroz vrata. Čula sam SS-ovca kako viče na njemačkom: 'Zatvorite vrata da možemo raspršiti Ciklon B [sic]'" (Webb & Zisblatt, str. 75).

Irene je zarila nokte u vrata i čvrsto se držala. Koliko god se trudio, SS stražar nije mogao zatvoriti vrata, sve dok nije bacio Irene golu na rampu. Sa ostalim Židovima, zaključanima u plinskoj komori, Irene je tražila mjesto za skrivanje. Uvukla se u otvor ispod krova plinske komore, te je Irene sada razmišljala o strašnoj sudbini bivših zatvorenika. "Mala djeca su patila u plinskoj komori", prisjetila se, "tišina je potvrdila njihovu agoniju" (Webb & Zisblatt, str. 75).

Odjednom se niotkuda pojavio dječak iz Sonderkommanda koji je izvukao Irenino drhtavo tijelo izvukao je ispod strehe i pokrio je prugastom jaknom. Podigao je Irene i bacio je preko ograde logora, ravno na vlak koji je tamo čekao. Dok se vlak udaljavao, Irene se divila koliko je sreće imala, jer je poslana u jedinu plinsku komoru u Auschwitzu do koje je vodila željeznica. Uzviknula je:

"O, majko, Bog mi pomaže da preživim. Ne znam zašto sam pošteđena, a moja obitelj je izgubljena, ali još uvijek sa sobom nosim tvoju ljubav... tvoje dijamante" (Webb & Zisblatt, str. 76).

Vlak u koji je Irene sletjela išao je prema radnom logoru Neuengamme u Njemačkoj.

Irenina patnja u logoru smrti konačno je završila.