Pitanja o holokaustu (2. dio)

Treblinka. Ovdje su masovne grobnice prekrivene kamenjem?

3. Jesu li plinske komore korištene za ubijanje milijuna Židova u Drugom svjetskom ratu?

Plinske komore su srce priče o 'Holokaustu'. U pokolju Drugog svjetskog rata, u kojem su ubijeni deseci milijuna ljudi, plinske komore se ističu kao jedinstveno sredstvo antisemitskog industrijskog ubojstva.

Korištenje plinskih komora od strane Hitlerovih nacionalsocijalista za ubijanje Židova jedan je od tri stupa koji podupiru službenu priču o 'Holokaustu'. To su:

"(1) ubojstvo otprilike šest milijuna Židova; (2) ubilačke plinske komore; i (3) namjera nacističkog vodstva" (Dalton; str. 22).

Logično, ako je bilo koja od ovih komponenti lažna, onda je i 'Holokaust' lažan.

Američki memorijalni muzej holokausta (USHMM) navodi:

https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/introduction-to-the-holocaust

"Nacistička Njemačka upravljala je sa pet centara za ubijanje: Chelmno, Belzec, Sobibor, Treblinka i Auschwitz-Birkenau. Izgradili su ove centre za ubijanje sa jedinom svrhom učinkovitog ubijanja Židova u masovnim razmjerima. Primarno je sredstvo ubojstva, u centrima za ubijanje, bio otrovni plin ispušten u zatvorene plinske komore ili kombije." 

Ovi centri za ubijanje češće se nazivaju koncentracijskim logorima ili logorima smrti. Tehnički, u priči o 'Holokaustu' postoje 3 vrste logora: radni logori, logori smrti i hibridni logori rada i smrti. Svi logori, u kojima se tvrdi da su nacionalsocijalisti masovno ubijali Židove u plinskim komorama, nalaze se u onome što je bila Poljska pod njemačkom okupacijom (Generalgouvernement). Nasuprot tome, sada se smatra da su se svi radni logori nalazili u samoj Njemačkoj. To nije uvijek bio slučaj, kao što će biti istraženo u nastavku.

Njemački logori u Drugom svjetskom ratu, sa tzv. 'logorima smrti' (označeni crvenom bojom)

Revizionistički znanstvenici nigdje ne tvrde da Židovi nisu umirali u njemačkim logorima. Oni tvrde kako ne postoje uvjerljivi dokazi koji podupiru tvrdnju da je Hitler naredio ubojstvo šest milijuna Židova u plinskim komorama. Također tvrde kako su deseci tisuća, možda i stotine tisuća Židova, umrli uglavnom od bolesti (poput tifusa), zlostavljanja, pogubljenja, prirodnih uzroka, itd. Ako je to istina, onda ova verzija događaja ne ispunjava gore navedene kriterije definicije 'Holokausta'.

(Dalton, T.: Debating the holocaust: a new look at both sides (4th edition); 2020.)

Navodi se da su čisti logori smrti bili Chelmno, Belzec, Sobibor i Treblinka, koji nisu imali nikakvu drugu svrhu, osim ubijanja  Židova. Najzloglasniji logor 'Holokausta' bio je Auschwitz-Birkenau - za koji se kaže da je bio hibridni logor. Povjesničari glavne struje tvrde kako je velika većina Židova u tim logorima pobijena u plinskim komorama.

Majdanek

Jedan znakovit propust sa popisa logora USHMM-a jest logor Majdanek.

Ovaj logor, smješten u blizini poljskog grada Lublina, predstavlja pobjedu revizionizma 'Holokausta'.

Ostaci logora Majdanek

Za Majdanek se govori kako je bio 'hibridni logor', gdje su Židovi ubijani na razne načine, uključujući "vješanje, utapanje (u malom logorskom rezervoaru), davljenje, premlaćivanje i gaženje".

(Laqueur, W.: The holocaust encyclopedia. Yale: Yale University Press; 2001., str. 177)

Židovi su također "strijeljani i padali su u divovske jame, dok su u pozadini Nijemci puštali plesnu glazbu, kako bi prigušili zvukove ubijanja i umiranja".

(Rozett & Spector: Encyclopedia of the Holocaust, 2013., str. 934)

Međutim, najčešća metoda bila je plinska komora - kojih je izvorno bilo sedam, koristeći i Ciklon B i ugljikov monoksid. Ciklon B je zloglasno sredstvo za uklanjanje ušiju, na bazi vodikovog cijanida, i koje se navodno koristilo kao glavno oružje ubojstva u Auschwitzu. Dolazio je u obliku kuglica koje bi oslobađale otrov kada bi bile izložene zraku.

Površine 2.7 četvornih kilometara, Majdanek je bio najveći od šest takozvanih logora smrti (Dalton) i "zbog zbog svog položaja ... mogao se vidjeti gotovo sa svih strana ... Cijelo područje je bilo potpuno otvoreno".

(Marszalek: Majdanek: the concentration camp in Lublin, 1986., str. 23).

Navodi se da su Židovi bili natjerani pod "tuševe", koji su služili i kao plinske komore. U nastojanju da se maksimizira kapacitet plinskih komora, "korišten je prostor između stropa i glava stojećih ljudi. Nakon trovanja plinom, neka tijela su prvo podvrgnuta 'operaciji', u potrazi za skrivenim dragocjenostima" (Laqueur, str. 233).

U Majdaneku se kaže da je "ugljikov monoksid cijevima uvođen u komore, iz spremnika za skladištenje, koji su se nalazili u obližnjoj kontrolnoj sobi." "Ciklon B je ubačen kroz rupe na stropu" (Laqueur, str. 233).

Jedan od mnogih iznenađujućih aspekata Majdaneka jest revizija broja smrtnih slučajeva zatvorenika. Nakon rata, Sovjeti su tvrdili da je tamo ubijeno 2 milijuna ljudi. Ovo poljsko-sovjetsko izvješće, podneseno Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu (IMT), tvrdilo je kako je bilo ukupno 1.5 milijuna žrtava (Dokument SSSR-29). Godine 1979., židovska povjesničarka Lucy Dawidowicz tvrdila je da je u logoru bilo 1.4 milijuna žrtava. 

(Rudolf, G.: Holocaust encyclopedia: uncensored and unconstrained. London: ARMREG; 2025.) 

Ovu su brojku potom razni akademici polako smanjili na ispod 1 milijun. Zatim je, 2005. godine, ravnatelj Muzeja Majdanek,  poljski povjesničar, Tomasz Kranz, smanjio broj na samo 78.000, od kojih je 59.000 bilo Židova. Broj plinskih komora također je smanjen sa sedam na dvije. 

(Rudolf, G.: Nazi gas chambers: the roots of the story. London: ARMREG; 2025.) 

Unatoč tome, vodeći povjesničari i dalje se služe pogrešnim činjenicama: "Logor se sastojao od pet dijelova, koji su uključivalo 22 zatvoreničke barake, sedam plinskih komora…" (Rozett & Spector, str. 932).

Trenutno se smatra da su se dvije plinske komore nalazile u zgradi za dezinsekciju, pored kompleksa zvanog Kupaonica i dezinfekcija I: 

"Kupanje i dezinfekcija I" u Majdaneku (adaptirano iz Daltona, str. 189)

Dvije prostorije za plin imaju cijev koja ide uz zid i koja je navodno korištena za prijenos ugljičnog monoksida (isprekidane linije u prostorijama A i B1 gore). Korištenje ovog plina moralo je biti u druge svrhe osim dezinsekcije, jer je ugljični monoksid bezopasan za štetočine.

Međutim, plinske boce koje su trenutno izložene u logoru i koje su navodno opskrbljivale ove plinske komore, sadržavale su ugljikov dioksid (CO2), koji nije toksičan za ljude. Jedna od potencijalnih upotreba ugljikovog dioksida bila bi usporavanje raspadanja leševa prije kremiranja. 

(Graf & Mattogno: Concentration camp majdanek (3rd edition); 2016.)

Navodna boca sa ugljičnim monoksidom u Majdaneku, koja je sadržavala ugljični dioksid (Rudolf, str. 351)

Također se tvrdi kako je Ciklon B korišten u obje "plinski komore". Međutim, soba A nema načina za umetanje kuglica korištenih za prenošenje ove kemikalije (Dalton; Rudolf). U drugoj navodnoj plinskoj komori, B1, u stropu je napravljena gruba rupa kroz koju su navodno ubačene kuglice Ciklona B. Preko te rupe još uvijek prolaze armaturne šipke. Osim toga, ova soba nema ventilaciju koja bi bila ključna za osiguranje sigurnosti onih zaduženih za uklanjanje tijela, nakon trovanja plinom.

Rupa napravljena u stropu sobe B1 u Majdaneku, koja još uvijek ima armaturne šipke (Rudolf, str. 353)

Glavni izvor informacija o ubijanju Židova plinom u Majdaneku je bilo poljsko podzemlje, "koje je izvijestilo da se u plinskim komorama uguši i do 1000 Židova dnevno" (Laqueur, str. 233). Prvi spomen plinske komore u logoru pojavio se u poljskim periodičnim publikacijama, koje su objavljenim u Velikoj Britaniji krajem 1942. godine. Međutim, u oko 25 izvješća o logoru, do svibnja 1943. godine, nije bilo niti jednog spomena o ubojstvu putem masovnog ubijanja plinom; iako jest bilo spomena o ubojstvima smrtonosnim injekcijama. Poljska propaganda plinskih komora, vezano za logor Majdanek, pojačala se kao odgovor na slične tvrdnje vezane uz Auschwitz. 

Kao što Dalton tvrdi: "Nekada sjajna zvijezda na nebu Holokausta, logor Majdanek je snažno pao" (str. 181).

Dachau

Još jedan logor izdvojen iz kanona 'Holokausta' je Dachau. Ovaj se logor nalazio u samoj Njemačkoj, oko 16 km SZ od Münchena.

Dachau je bio poznat po svojoj povezanosti sa logorskim liječnikom Sigmundom Rascherom. On je, 1942. godine, pisao upit  zapovjedniku SS, Heinrichu Himmleru, tražeći dopuštenje za eksperimente na zatvorenicima, koristeći otrovni plin (uz moguće korištenje neuro-plinova, Tabuna i Sarina). Ne postoje dokumentarni dokazi da su se takvi eksperimenti i provodili. Međutim, poznato jest kako je Rascher provodio eksperimente sa niskim tlakom i hladnom vodom na zatvorenicima. Godine 1945. su Nijemci pogubili Raschera i njegovu suprugu zbog otmice beba i lažnog predstavljanja da su djeca njihova. 

Kada su Amerikanci preuzeli Dachau, u travnju 1945. godine, učinili su ga središtem svoje antinacističke propagandne kampanje. Američka snimateljska ekipa je snimila dokumentarac o logoru, pod nazivom "Nacistički koncentracijski logori i logori za ratne zarobljenike", koji je prikazan u IMT-u. U tom filmu narator objašnjava:

"Dachau – tvornica užasa. [...] U urednim redovima visjela je odjeća zatvorenika koji su ugušeni u smrtonosnoj plinskoj komori. Nagovorili su ih neka skinu odjeću pod izlikom tuširanja za koje su osigurani ručnici i sapun. Ovo je Brausebad – tuš kabina. Unutar tuš kabine – otvori za plin. Na stropu – lažne tuš glave. U strojarnici – usisne i ispušne cijevi. Tipke za kontrolu dovoda i odvoda plina. Ručni ventil za regulaciju tlaka. Za stvaranje smrtonosnog dima korišten je cijanidni prah. Iz plinske komore tijela su premještena u krematorij" (Rudolf, str 145). 

Brausebad u Dachauu

Američki istražni odbor potom je napisao izvješće u kojem se tvrdilo da je smrtonosni plin upumpavavan u plinsku komoru kroz mjedene tuševe, koji su bili spojeni na dva ventila u vanjskom zidu. Ovo izvješće je predano IMT-u (Dokument 159-L). IMT je također čuo da plin izlazi iz otvora na podu. Godine 1945. je New York Times objavio članak u kojem opisuje kako je plin uvođen u komoru kroz perforirane cijevi duž stropa (9. svibnja). Kasnije, iste te godine, napisali su: "Židovi su 'nemilosrdno istrijebljeni' vješanjem i strijeljanjem, te plinskom komorom u Dachauu" (21. listopada, str. 11).

Navodna plinska komora u Dachauu

Priča se počela raspadati 1954. godine, kada je bivši američki vojni odvjetnik, Stephen Pinter, objavio članak u njemačkom tisku, tvrdeći kako on nije vidio nikakve dokaze o ubilačkim plinskim komorama u Dachauu. Godine 1959. je napisao tekst u katoličkoj publikaciji 'Our Sunday Visitor', tvrdeći:

https://www.islam-radio.net/historia/wsmt2/stephen-f-pinters-famous-letter-in-full.htm

"Bio sam u Dachauu 17 mjeseci nakon rata, kao odvjetnik američkog ratnog ministarstva, i mogu izjaviti kako u Dachauu nije bilo plinske komore. Ono što je tamo prikazano posjetiteljima i promatračima, te je pogrešno opisano kao plinska komora, bio je krematorij. Niti je bilo plinske komore u bilo kojem drugom koncentracijskom logoru u Njemačkoj." 

Dokazi upućuju na to da su Amerikanci preinačili ono što je bila obična tuš kabina zato da bi bi simulirali plinsku komoru. Tuševi u sobi nisu bili spojeni na velike cijevi na stražnjem dijelu sobe, dok se sam strop čini kao spušten. Za ovu sobu postojao je složen sustav grijanja, ali nije imao nikakav mehanizam za uvođenje otrovnog plina.

Jedan od lijevaka ugrađenih u zid takozvane plinske komore u Dachauu

Soba sada ima dva otvora na vanjskim zidovima, koji se mogu zatvoriti lijevkom. Uobičajeni izvori, koji i dalje tvrde da je soba bila plinska komora, tvrde kako su se ovi lijevci koristili za bacanje kuglica Ciklona B na pod. To se čini vrlo upitnim, jer druge prostorije u istoj zgradi imaju visoko učinkovite sustave za cirkulacijsku fumigaciju, posebno za uklanjanje ušiju iz odjeće pomoću Ciklona B. Jedan od ovih sustava bio bi adekvatniji kao sredstvo za trovanje ljudi plinom, ali nije instaliran.

Većina ortodoksnih izvora sada više ne spominje plinske komore kada raspravljaju o Dachauu. Današnji znak za posjetitelje u Dachau, "plinskoj komori", sadrži zapanjujući opis:

"Plinska komora prerušena u "tuš kabinu" - nikada korištena kao plinska komora."

Znak na "plinskoj komori" u Dachauu

Podaci o "logorima smrti" 

Poput Majdaneka, službeni podaci o logorima smrti također su vremenom revidirani. Službeni podaci o smrtnim slučajevima u logorima variraju ovisno o izvoru. U nastavku je tablica početnih i trenutnih procjena broja Židova, ubijenih u logorima smrti:

Tablica broja umrlih u šest logora smrti (prilagođeno iz Rudolfa II, str. 9)

Nesigurnost oko broja poginulih pogoršava i činjenica što postoji malo, ili nimalo, forenzičkih dokaza koji bi potkrijepili takve brojke. Uvriježeno je mišljenje kako su Nijemci kremirali veliku većinu tijela i zbrinuli pepeo. Iskapanja raznih logora nisu dokazala službene brojke, dok neka ukazuju samo na prisutnost stotina tijela (Dalton). 

Zbunjenost oko brojki je razumljiva, obzirom na činjenicu da je ukupan broj poginulih smanjen sa 11 milijuna na 6 milijuna, dok su smrti nežidova izostavljene iz narativa. Zanimljivo je primijetiti: bez obzira koliko se puta revidiraju ukupni brojevi poginulih za pojedinačne logore, brojka od šest milijuna ostaje nepromijenjena.

Tradicionalistički izračuni broja poginulih također se oslanjaju na određeno čitanje njemačkih dokumenata. Prema uvriježenom mišljenju: onda kada su visokopozicionirani nacionalsocijalisti govorili o "deportaciji" Židova na istok, onda je to bila šifra za ubojstvo. Ovo tumačenje jest osobito relevantno za dokumente koji se odnose na Wannseesku konferenciju iz 1942. godine, gdje je visoko njemačko zapovjedništvo raspravljalo o planovima za masovno protjerivanje Židova iz Njemačke na sovjetski teritorij, koji je tada bio pod njemačkom kontrolom, na istoku. Međutim, kako Dalton tvrdi:

"Nema dokaza - niti naznake - kako je takav kodeks ikada postojao, niti bilo kakvog objašnjenja kako bi ga provodile "stotine tisuća" dužnosnika, na svim razinama vlasti" (str. 129).

Prema mainstream tumačenju kodeksa: svi Židovi koji su poslani u tri logora iz Operacije Reinhardt - Belzec, Sobibor i Treblinka - ubijeni su tamo u plinskim komorama, kao dio Konačnog rješenja. Revizionisti tvrde da su to bili tranzitni logori u kojima su Židovi bili podvrgnuti dezinsekciji prije deportacije; što jest verzija koja se slaže sa navedenim ciljevima njemačkih vođa. U tu svrhu, lokacija ovih logora također ima smisla, onda kada se uzme u obzir da su ruski vlakovi vozili po željezničkom sustavu većeg kolosijeka i koji nije mogao primiti njemačke željezničke modele.

Tradicionalistička (mainstream) logika o žrtvama ubojstva suprotna je svakom razumnom pristupu i istinitosti dokaza. Umjesto da usvoje racionalni skepticizam kada nema dokaza, njihov račun pretpostavlja ubojstvo (prije svega ostaloga). Tradicionalistička logika jest, u biti, argument neznanja, gdje ostavlja teret dokazivanja svojim neistomišljenicima, pa neka oni dokazuju kako se  ubojstvo nije dogodilo; iako je u mnogim zemljama i ovakvo dokazivanje zabranjeno, nelegalno.

Laqueur pruža savršen primjer, jer piše: 

"U Auschwitzu, najvećem od koncentracijskih i istrebljivačkih logora, industrijalizirano masovno ubijanje plinom doseglo je svoje najveće razmjere i učinkovitost. Broj ljudi ubijenih u plinskim komorama Auschwitza ne može se sa sigurnošću znati. Nisu pronađeni logorski dokumenti koji bilježe točan broj osoba poslanih izravno iz transporta u krematorij. Ipak, moguće je napraviti pouzdanu procjenu broja žrtava pliniranja, na temelju jakih neizravnih dokaza. U nekoliko zemalja vođeni su zapisi o Židovima koji su poslani u Auschwitz. Štoviše, dokumenti ostavljeni u Auschwitzu otkrivaju točan broj zatvorenika iz svakog transporta, koji su po dolasku odabrani kao "sposobni za rad" (arbeitsfähig), i stoga su obrađeni kao zatvorenici, a ne poslani u neposrednu smrt; tada se može napraviti izračun za ostale, koji su odvedeni ravno u plinske komore" (str. 236).

Umjesto da se slučaj izgrađuje od dna prema vrhu, pretpostavlja se kako je ubojstvo jedina istina; zatim se pozivaju dokazi koji podupiru zadanu tvrdnju. Ovakvi "snažni i neizravni dokazi" su zapisi o Židovima koji su bili prisiljeni raditi, što navodno implicira kako svi oni koji nisu radili - automatski bili ubijeni. Mogli bi pitati zašto bi se akademici glavne struje moraju oslanjati na ovakve  metode - ukoliko je, kako nam sami tvrde - 'Holokaust' jedan od najbolje dokumentiranih događaja u povijesti.

Chelmno

Chelmno je jedinstven među logorima smrti. Smješten oko 64 kilometra SZ od poljskog grada Lodza. Tvrdi se kako je većina Židova ovdje ubijena, ne u statičkim plinskim komorama, nego u mobilnim plinskim kombijima. Malo je slaganja oko broja žrtava u Chelmnu; procjene idu od 360.000 do 85.000 (Dalton). Logor se nalazio usred sela, bio je okružen seoskim dvorcem, crkvom i stambenim kućama.

USHMM tvrdi:

https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/gassing-operations

"Godine 1941. je SS zaključio da je deportacija Židova u centre za ubijanje (radi ubijanja plinom) najučinkovitiji način postizanja "konačnog rješenja". Iste su godine nacisti otvorili logor Chelmno u Poljskoj, koja je bila pod njemačkom okupacijom. Židovi iz područja Lodza u Poljskoj (pod njemačkom okupacijom) i Romi su ubijeni ondje u mobilnim plinskim kamionima."

https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/killing-centers-an-overview

https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/chelmno

https://encyclopedia.ushmm.org/content/en/article/lodz

Slično tome, Laqueur piše:

"Otprilike 300.000 Židova je ubijeno u Chelmnu, prvenstveno strijeljanjem i gušenjem u mobilnim plinskim kamionima" (str. 115).

Problem odlaganja tijela "je riješen tek u jesen 1942. godine, kada su izgrađene ogromne lomače od željeznih tračnica i drvenih pragova u obliku podzemnih peći. Dodatni pothvat, započet u Chelmnu, bilo je spašavanje zlata iz usta mrtvih…" (str. 178).

Ostaci logora Chelmno (adaptirano iz Rudolfa, str. 115)

Chelmno se spominjao u nekim od najranijih istaknutih članaka o navodnim njemačkim zločinima u britanskom tisku. U lipnju 1942. godine, 'The Daily Telegraph' je objavio izvješće Židovskog laburističkog saveza Varšave, gdje se raspravljalo o "masovnim strijeljanjima i likvidacijama u getima, kao i pogubljenjima plinom u logoru Chelmno". U članku se nadalje navodi kako je "700.000 poljskih Židova već ubijeno, i da nacisti planiraju eliminirati sve Židove Europe" (Laqueur, str. 91).

Prema službenoj priči:

"Mobilne jedinice za plinofikaciju sastojale su se od odjeljaka prikolica, koje su bile postavljene na velike kamione. Kako bi se spriječilo curenje plina, velika vrata sa brtvama su hermetički zatvarale vrata. Ispušni plinovi motora su se pritom upumpali u odjeljke kroz crijevo, koje je bilo spojeno na običnu ispušnu cijev kamiona. Kako bi spriječili žrtve da se uguše od nedostatka zraka, njemački inženjeri ugradili su uređaj koji je sprječavao ometanje protoka plina" (Laqueur, str. 230).

Svjedoci su potvrdili kako su ti plinski kombiji u Chelmnu bili modificirani Saurerovi kamioni. Fleksibilne ispušne cijevi su se mogle uvesti u rupu na podu hermetički zatvorene kabine, gdje bi oni unutra bili ugušeni plinom u roku od 10 minuta. 

(Montague, P.: Chelmno and the Holocaust. Chapel Hill: University of North Carolina Press; 2012.)

Ortodoksni stav o Chelmnu isto nije potkrijepljen nikakvim dokumentiranim dokazima. Zapravo, jedini dokumenti koji se odnose na logor, odnose se na isporuku raznih predmeta, uključujući peć za dezinsekciju i stacionarni dizelski motor. Postoji malo fizičkih ostataka logora i nema tragova plinskih kombija. Iskapanjima u logoru pronađeni su predmeti, uključujući poljsku peć, i samo raštrkani dokazi o ljudskim ostacima. 

Priča o kombijima za plin izvedena je iz dokumenta nepoznatog autora, imena "Szlamek", koji je očito pobjegao iz Chelmna u siječnju 1942. godine. Ovaj dokument detaljno opisuje masovno ubojstvo putem kombija za plin, uz opis vrste uključenih vozila, kao i odlaganje tijela u masovne grobnice.

Ključna stvar u priči o kombijima za ubojstvom plinom jest vrsta korištenog goriva: njemački kamioni Saurer vozili su na dizel. Ispušni plinovi iz dizelskih motora nisu osobito toksični, sadrže samo ~0,01-0,5% ugljičnog monoksida. Motori benzinskih kamiona bi proizveli puno veće razine ugljičnog monoksida. To što su Nijemci odabrali ispušne plinove dizelskih motora, umjesto toksičnijih opcija, uvelike potkopava ovaj narativ o kombijima za ubojstva plinom. To što su stotine tisuća ljudi ubijene na ovaj način prelijeva granice uvjerljivosti.

Ortodoksni povjesničari skloni su zamagljivati ​​ili potpuno ignorirati nezgodnu priču o dizelskim motorima. Npr. knjiga Krakowskog o logoru Chelmno ne spominje nikakve ispušne plinove iz dizelskog motora niti jednom. Montague raspravlja o "vrsti benzina koju su ta vozila koristila" (str. 208), ali ne daje nikakav odgovor ili zaključak. Korištenje riječi benzin, ali bez konkretnog navoda da su navodni benzinski kombiji radili na dizel, očito je zavaravajuće.

(Krakowski, S.: Chelmno: a small village in Europe. Yad Vashem; 2009.)

U prilog narativu o Chelmnu, ortodoksni povjesničari navode pismo koje je navodno napisao SS Obersturmführer, August Becker,  16. svibnja 1942. godine. Pismo detaljno opisuje izvješće o inspekciji i održavanju benzinskih kombija, koje su Nijemci koristili za pogubljenje Židova u Ukrajini. Međutim, detaljna analiza pisma sugerira kako se radilo o krivotvorini, kao i slično izvješće pod nazivom 'Pravedni dokument'. 

Belzec, Sobibor i Treblinka

Za Belzec, Sobibor i Treblinku se tvrdi da su bili čisti logori za istrebljenje, gdje su Židovi bili podvrgnuti masovnim ubojstvima industrijskih razmjera. Revizionistički znanstvenici tvrde da su to zapravo bili tranzitni logori, gdje su Židovi podvrgnuti higijenskim mjerama, prije nego su poslani u područja SSSR-a pod njemačkom okupacijom. Od tih logora danas ništa nije ostalo.

USHMM navodi:

"Godine 1942. je započelo sustavno i masovno ubijanje u stacionarnim plinskim komorama u Belzecu, Sobiboru i Treblinki, svima u Poljskoj i pod njemačkom okupacijom. Ove plinske komore koristile su ugljični monoksid, koji su stvarali dizelski motori. Dok su žrtve "istovarane" iz stočnih vagona, rečeno im je da se moraju dezinficirati pod "tuševima". Nacistički i ukrajinski stražari ponekad su vikali na žrtve i tukli ih, te im je naređeno neka uđu pod "tuševe" sa podignutim rukama, zato da bi što više ljudi moglo stati u plinske komore. Što su plinske komore bile gušće natrpane, žrtve bi se brže ugušile." 

Laqueur piše:

"Belzec, Sobibor i Treblinka izgrađeni su u okviru Operacije Reinhard, glavnog plana za istrebljenje Židova prema 'Generalgouvernement'. Čini se da je u ova tri logora za ubijanje ljudi korišten samo ugljični monoksid. Logori nisu bili opremljeni krematorijima. U početku su tijela pokapana u masivne jame; kasnije su spaljivana na ogromnim lomačama" (str. 233).

Ponovno se tvrdi kako su Židovi u ovim logorima ubijani ugljičnim monoksidom iz dizelskih motora. Nepraktičnost ove metode je  detaljno raspravljena na drugom mjestu, vezano sa tvrdnjom o plinskim komorama. U godinama neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, logori Operacije Reinhardt inspirirali su neke od najapsurdnijih tvrdnji, koje od tada proganjaju ortodoksnu historiografiju 'Holokausta'. Mnoge od tih tvrdnji predstavljene su kao dokazi na IMT-u.

Belzec

Veliki dio narativa o Belzecu potječe iz priznanja Kurta Gersteina, voditelja tehničke dezinfekcijske službe higijenskog odjela Waffen-SS, koji je tvrdio da je posjetio mjesto 1942. godine. Tvrdio je da je vidio 700 do 800 ljudi naguranih u prostoriju od samo 25 četvornih metara, što bi rezultiralo sa oko 30 ljudi po četvornom metru. 

Također se tvrdilo kako su u Belzecu Židovi ubijani električnom strujom. Ova tvrdnja je podnesena kao dokaz IMT-u (Dokument SSSR-93), ali je više ne spominju glavni izvori (Rudolf II). 

Rudolf Reder

Ključna figura za povjesničare, istraživače logora Belzec, jest Rudolf Reder. Poljski Židov iz Lavova, Reder je deportiran u Belzec 1942. godine, u dobi od 61 godine, te je živim čudom uspio preživjeti nakon što je ondje dobio posao mehaničara (popravljao je  štednjake), prije njegovog bijega. Ortodoksni izvori uvelike se oslanjaju na njegovo svjedočanstvo, iako je vrlo problematično. Tvrdio je kako je, tijekom njegovog boravka ondje, u logor pristiglo 10.000 do 20.000 deportiranih, ali je procijenio broj ubijenih Židova na 3 milijuna. Trenutna ortodoksna (prihvaćena) brojka je 600.000.

Kada je opisivao motor koji se koristio za proizvodnju smrtonosnog plina, rekao je da su ispušni plinovi ispuštani na otvoreni zrak, a ne korišteni za gušenje. Tvrdio je da je motor pokretao sustav pogonskih kotača i kompresora, koji su bili spojeni na komore staklenim cijevima. Ali, kasnije će promijeniti svoju priču zato da bi se uskladila sa službenom verzijom. Osim toga, Reder je tvrdio da je u Belzecu iskopano približno 600.000 m3 zemljišta za masovne grobnice. Međutim, naknadna arheološka istraživanja otkrila su da je poremećeno samo 20.000 m3 zemljišta. Također, Reder je govorio kako bi iz masovnih grobnica, "gusta krv izbila iz jama i preplavila cijelu površinu" (Rudolf, str. 465).

Sobibor

Što se Sobibora tiče, trenutno konvencionalno mišljenje tvrdi kako su Židovi ubijani ugljičnim monoksidom iz motora. Međutim, to proturječi svjedočanstvima očevidaca, odnosno samih bivših zatvorenika ovog logora, neposredno nakon završetka rata.

Logor je otvoren u ožujku 1942. godine, te je zatvoren otprilike godinu dana kasnije. Po dolasku, Židovi su navodno odvedeni pod tuš, kako bi im se dezinficirala odjeća. Navodi se:

"Muškarci i žene su odvojeni. Djeca su poslana sa ženama. Nijemci su žrtvama naredili neka skinu odjeću i predaju im svoje dragocjenosti. Židovi su zatim bježali prema plinskim komorama. Tukli su ih, vikali na njih i ispaljivali su na njih upozoravajuće hice. Oko 450-550 Židova je odjednom prisiljeno ulaziti u komore. Plinske komore su bile zapečaćene kada su bile prepune Židova. Zatim je u njih ubačen otrovni plin. U roku od 20-30 minuta svi unutra su bili mrtvi. Židovski radni timovi su uklanjali tijela, vadili zlatne zube i pokapali mrtve" (Rozett & Spector, str. 1230-1231).

Stvarni svjedoci svjedoče kako zaista Židovi jesu ubijani na razne načine, uključujući: klor, električnu struju, plin kroz tuševe, pa čak i "gustu tamnu tvar koja se spiralno širila kroz otvore" (Rudolf, str. 505). Zapanjujuće je što većina iskaza svjedoka tvrdi kako su se podovi plinskih komora otvarali zato da bi se Židovi ispuštali u vagone ispod. 

Službenu verziju Sobibora (koja danas ne uključuje klor ili otvaranje podova) je uspostavio, 1947. godine, poljski istražni sudac,  Zdzislaw Lukaszkiewicz. Odlukom je utvrdio da su Židovi tamo ubijeni ispušnim plinovima iz motora.

Treblinka

Konačno, posljednji logor smrti od ova tri, Treblinka, ima sličnu historiografiju, sa izvanrednim tvrdnjama o tome kako su Židovi ubijani. Treblinka je otvorena u ljeto 1942. godine. Stotine tisuća Židova iz Varšavskog geta navodno su ubijene na tom mjestu.  Ortodoksni izvori navode:

"Treblinka se nalazila u rijetko naseljenom području, koje je bilo gusto pošumljeno; ovo mjesto je odabrano kako bi se prikrili zločini koji su se tamo događali. Treblinka je sadržavala prostore za život, prijem i istrebljenje. Područje istrebljenja uključivalo je zgradu od opeke, u kojoj su se nalazile tri plinske komore. Dizelski motor bio je smješten u susjednoj šupi; ovaj motor proizvodio je ugljični monoksid koji je ubacivan u komore. Plin je tekao kroz cijevi pričvršćene na strop komora i završavalo je nečim što je izgledalo kao tuševi." 

"Nakon što su žrtve zaključane u komore, motor je pokrenut i ubačen je otrovni plin. U roku od pola sata svi unutra bili su mrtvi, a sljedeća skupina žrtava pripremala bi se za ulazak" (Rozett & Spector, str. 1325).

Treblinka: ovdje su navodne masovne grobnice prekrivene kamenjem

Vrlo malo dokumenata postoji koji se odnose konkretno na Treblinku, ali mnogi od njih se odnose na "preseljenje" Židova na Istok. Šifrirani telegram, koji je Hans Höfle poslao sjedištu SS, u siječnju 1943. godine, navodi kako je 713.555 Židova stiglo u "T" (pretpostavlja se da je Treblinka), ali ne govori dalje o njihovoj sudbini. Postoje brojna svjedočanstva Židova i oni prepričavaju kako su stotine njih prevezene kroz Treblinku na putu do drugih koncentracijskih logora, poput Majdaneka.

Kao i kod drugih logora, priče o trovanju plinom pojavile su se iz poljskog "podzemlja". Rane verzije ove propagande uključivale su priče o "mobilnim plinskim komorama, koje su se mogle premještati preko jama, gdje su se mrtva tijela koja su sadržavale zatim bacala pomoću nekog mehanizma za prevrtanje" (Rudolf, str. 550). Izvješće poljskog podzemlja, iz listopada 1942. godine, tvrdilo je kako u Treblinki 20 motora sa unutarnjim izgaranjem radi 24 sata dnevno. Njihovo gorivo bilo je pomiješano sa otrovnim tekućinama, a nastale ispušne plinove koristili su za ubojstvo Židova (Rudolf). 

Druga izvješća tvrdila su kako su Židovi u Treblinki ubijani u divovskoj električnoj stolici, tj. vagonima obloženim klorom, vakuumskim komorama i parom. Priču o parnim komorama ponavljali su brojni svjedoci koji su pobjegli iz Treblinke u kolovozu 1943. godine. Poljsko izvješće opisalo je kako je vruća para korištena za ubijanje Židova u 10 komora od 35 m2. 

Vremenom se propagandna naracija o Treblinki razvila od pogubljenja parom do pogubljenja vakuumom i ispušnim plinovima iz  motora. Službeno sovjetsko izvješće iz 1944. godine je tvrdilo kako je 12 komora (6 x 6 metara) korišteno za ubijanje 400 do 500 Židova odjednom, vakuumom. Ne samo da bi ova metoda uključivala smještaj oko 13 ljudi po četvornom metru, već bi stvaranje vakuuma u zgradi od opeke bilo nemoguće.

Na kraju je narativ o ispušnim plinovima motora pobijedio, unatoč činjenici što su Sovjeti na IMT-u podnijeli dokaze tvrdeći da je ubojstvo u Treblinki počinjeno parom i električnom strujom (Dokument SSSR-93). Poljaci su imali malo drugačiju priču, tvrdeći da su Židovi jednostavno bili pareni do smrti (Dokument PS-3311). 

Ova historiografija uzrokovala je glavobolje akademicima, i neki su od njih, poput Yitzhaka Arada, pribjegavali akademskim  prevarama. U svojoj knjizi o Treblinki, iz 1987. godine, ovaj je židovski povjesničar tvrdio da se poljsko izvješće iz 1942. godine, odnosi - na plinske komore, a ne na parne komore (Rudolf). 

(Arad, Y.: Belzec, Sobibor, Treblinka: the Operation Reinhard death camps. Bloomington: Indiana University Press; 1987.)

Jankiel Wiernik

Kao što je gore navedeno, suvremena naracija o Treblinki usredotočila se na trovanje plinom, tj. dizelskim ispušnim plinovima. Veliki dio trenutne verzije događaja je utemeljeno na svjedočenju bivšeg zatvorenika Treblinke, Jankiela Wiernika, koji je pobjegao iz logora 1943. godine. Unatoč tome što je u početku tvrdio da su Židovi ubijani klorom, kasnije je promijenio svoju priču i rekao da su umrli ugušeni ispušnim plinovima iz sovjetskog tenkovskog motora. Zašto bi Nijemci koristili sovjetski motor, za koji nisu imali rezervne dijelove, samo je jedan upitan element ovog izvještaja.

Wiernik je također tvrdio da je jedna od plinskih komora bila dimenzija 7 x 7 metara, te je u nju stalo 1000 do 1200 ljudi, što bi bilo 22 osobe po kvadratnom metru; nadalje, žrtve trovanja plinom izgledale su žuto, ali trovanje ugljičnim monoksidom uzrokuje karakterističnu crvenkastu nijansu na koži; do 20.000 ljudi bilo je dnevno otrovano plinom, što bi rezultiralo sa preko 3.3 milijuna žrtava; kaže i da je Heinrich Himmler posjetio logor 1943. godine, tvrdnja za koju nema dokaza. Ovaj je ključni svjedok također govorio da su "tijela žena lakše gorjela od tijela muškaraca. Sukladno tome, tijela žena korištena su za potpalu vatre" (Donat, str. 170).

(Donat, A.: The death camp Treblinka. New York: Holocaust Library; 1979.)

Prilikom svjedočenja na suđenju, 1947. godine, izjavio je:

"Na tim [kremacijskim] hrpama je bilo naslagano tri tisuće ili više starih, mladih, muškaraca, žena, trudnica. Sve je bilo obavijeno plamenom, a trbusi su se  rasprsnuli na toj visokoj temperaturi, i bebe bi žive iskočile" (Rudolf, str. 592).

Kako piše revizionistički povjesničar Germar Rudolf:

"Istina je uvijek prva žrtva rata i ne izdiže se automatski iz pepela rata, niti nakon što su borbe završile."

(Reitlinger, G.: The final solution (1st edition), 1953.; također i: Rudolf, G.: Lectures on the Holocaust (3rd edition), 2017.) 

Hvala na čitanju. 

Nastavlja se pitanjima o Auschwitzu....