Pitanja o holokaustu (1. dio)

1. Jesu li nacionalsocijalisti ubili milijune ljudi ispušnim plinovima iz dizelskih motora?

Većina ljudi povezuje ubojstva plinom u 'Holokaustu' sa upotrebom Ciklona B. To je stoga što je ubijanje Židova u plinskim komorama Auschwitza, korištenjem ovog pesticida, stavljeno u središte priče o 'Holokaustu'.

Iznenađujuće je stoga saznati kako je, prema službenoj priči o 'Holokaustu' - više Židova navodno ubijeno plinom dizelskim ispušnim plinovima, nego Ciklonom B. Ova tvrdnja još više iznenađuje kada se uzme u obzir da normalni dizelski ispušni plinovi nisu osobito smrtonosni.

Najistaknutiji akademski autoritet za 'Holokaust', Raul Hilberg, tvrdi kako su Hitlerovi nacionalsocijalisti ubili 5.1 milijun Židova tijekom Drugog svjetskog rata. Oko 2.9 milijuna tih Židova je umrlo, ili ubijeno, u logorima.

(Hilberg, R.: The destruction of the European jews (3rd edition); 2003., New Haven: Yale University Press)

U nastavku slijedi procjena koliko je Židova umrlo u svakom od šest 'logora smrti':

   - Majdanek: 75.000

   - Sobibor: 225.000

   - Chelmno: 250.000

   - Belzec: 550.000

   - Treblinka: 900.000

   - Auschwitz: 1.000.000

(Dalton, T.: Debating the holocaust: a new look at both sides (4th edition); 2020., Uckfield: Castle Hill Publishers) 

Tri logora za koja se tvrdi da su ispušni plinovi dizelskih motora korišteni za ubijanje Židova su: Belzec, Sobibor i Treblinka;  poznati i kao logori Operacije Reinhardt. Ovi logori nalazili su se na granici Poljske [Generalguvernementa] pod njemačkom okupacijom i Sovjetskog Saveza.

Enciklopedija Holokausta navodi:

(Laqueur, W. & Baumel-Schwartz, J.T.: The holocaust encyclopedia (1st edition); 2001., New Haven: Yale University Press)

"Belzec, Sobibor i Treblinka izgrađeni su u okviru Operacije Reinhardt, glavnog plana za istrebljenje Židova u Generalguvernementu. Čini se da je u ova tri logora za ubijanje ljudi korišten samo ugljični monoksid. Logori nisu bili opremljeni krematorijima. U početku su tijela pokapana u masivnim jamama; kasnije su spaljivana na ogromnim lomačama." (str. 233)

"Sva tri logora bila su jednostavni strojevi za trenutno ubijanje ispušnim plinovima ugljičnog monoksida iz dizelskih motora." (str. 193)

"Ugljični monoksid je plin bez boje i mirisa, lakši od zraka i topiv u vodi, koji se može skladištiti i prevoziti u kanisterima pod visokim tlakom. Njegova je proizvodnja u čistom obliku skupa, ali kao sastojak ispušnih plinova loše podešenih dizelskih motora isporučivan je u dovoljnoj koncentraciji da bude učinkovit za masovno ubijanje u velikim plinskim komorama, poput onih u Treblinki i Belzecu." (str. 228)

U vezi s logorom Belzec se navodi:

"Ugljični monoksid isporučivan je u metalnim kanisterima i ubrizgavan u komore crijevima. U kasnijem testu ugrađen je dizelski motor od 250 konjskih snaga za proizvodnju plina i njegovo pumpanje u komore. Od tada je upotreba kanistera prekinuta." (str. 231)

"Nakon što su žene i djeca odvojeni od muškaraca, žrtvama je naređeno neka se skinu i trče, gurane vičući i batinama, u "tuševe". Komora je zapečaćena, dizelski motor je pokrenut i u komoru je upumpan ugljični monoksid. U roku od 20-30 minuta svi unutra su bili mrtvi." (str. 231)

U drugom izvoru se tvrdi:

(Botwinick, R.S.: The industry of death: “this way for the gas, ladies and gentlemen”; 2014.; In R.S Botwinick (Ed.), A History of the Holocaust (p.177–195). New York: Routledge) 

"Christian Wirths, koji je nedavno bio zadužen za Hitlerova ubojstva "eutanazijom", nadzirao je postavljanje prvih plinskih komora u Belzecu. Ovaj se logor nalazio na željezničkoj pruzi između Lublina i Lvova, a uloženi su znatni napori da se prikrije njegova prava namjena. Znakovi, poput "Ovuda do sobe za dezinfekciju" i strelice koje pokazuju prema tušu, bili su dizajnirani kako bi se spriječila panika. Dizelski motori, koji su dovodili ugljični monoksid u zapečaćene komore, aktivirani su čim su zatvorenici zaključani. Otprilike trideset minuta kasnije, "poseban tretman“ je bio proveden." (str. 180)

Treblinka je navodno imala tri plinske komore ("Enciklopedija holokausta")…

"…površine 16 četvornih metara, smještene u ciglenoj konstrukciji. Dizelski motor u obližnjoj šupi pumpao je otrovne ispušne plinove u komore kroz mrežu cijevi koje su završavale tuševima postavljenim u svrhu obmane." (str. 232)

"Deportiranima je naređeno da se skinu (muškarci u transportnom dvorištu, žene i djeca u baraci) i, goli, natjerani su da trče izravno do plinskih komora duž 90-metarske staze zvane Cijev (Schlauch). Nakon što su ih nagurali unutra, vrata su zapečaćena i dizelski motor je pokrenut. Svi ljudi su umrli od gušenja u roku od 20-25 minuta." (str. 233)

Tvrdnja da su ispušni plinovi dizelskog motora korišteni kao metoda ubijanja dolazi prvenstveno iz izvješća SS časnika Kurta Gersteina. Ova tvrdnja je izrečena nakon njegovog zarobljavanja i zatočenja od strane Saveznika 1945. godine. Gerstein je tvrdio da je bio prisutan i u Belzecu i u Treblinki, u kolovozu 1942. godine. 

Dalton dalje piše:

"Gerstein je potpisao svoje izvješće dok je bio zatvoren i čekao suđenje nakon rata. Umro je u francuskom zatvoru, 1945. godine, navodno samoubojstvom, ali pod vrlo sumnjivim okolnostima. Iz tog razloga, i zbog mnogih očitih apsurda u njegovom izvješću, revizionisti snažno sumnjaju da je mučenjem bio ovo prisiljen potpisati." (str. 148)

časnik SS, Kurt Gerstein

Gerstein je tvrdio kako je poslan u logore Reinhardt zato da bi "poboljšao uslugu u našim plinskim komorama, koje funkcioniraju na ispušne plinove dizelskih motora…"

(Arad, Y.: Belzec, Sobibor, Treblinka; 1987.,Bloomington: Indiana University Press; p.101)

Dalton objašnjava:

"U Belzecu je Gerstein bio prisutan prilikom ubijanja plinom. Židovi su bili nagurani u četiri komore, "750 osoba" po komori. Svaka komora… imala je samo 20 četvornih metara površine. To bi značilo gustoću od 38 ljudi po četvornom metru – apsolutno nemoguće. Gerstein je, ili bio u velikoj zabludi, ili je lagao, ili je bio prisiljen priznati nemogućnost." (str. 148)

Gerstein je izvijestio da su tehnički problemi sa dizelskim motorom značili da mu je trebalo 2 sata i 49 minuta da se pokrene. Nakon što je motor pokrenut, Gerstein je rekao da su svi Židovi bili mrtvi u roku od 32 minute. Neki dovode u pitanje ovaj izvještaj, navodeći da bi ljudi čvrsto nagurani u hermetički zatvoren prostor umrli od gušenja u roku od 30 minuta.

(Mattogno, C. & Graf, J.: Treblinka: extermination camp or transit camp? (2nd edition); 2005., Uckfield: Castle Hill Publishers) 

Glavni problem sa korištenjem dizelskih ispušnih plinova kao metode uništavanja jest postotak ugljičnog monoksida (CO) koji sadrže. Dizelski ispušni plinovi su složena smjesa plinova i čestica koje nastaju izgaranjem dizelskog goriva u motoru. Sastoje se uglavnom od netoksičnih elemenata, dok sastav varira ovisno o vrsti motora, uvjetima rada i kvaliteti goriva. Tipičan sastav ispušnih plinova dizelskog motora jest:

     - Dušik (N₂): ~70–75%

     - Kisik (O₂): ~10–15%

     - Ugljični dioksid (CO₂): ~5–10%

     - Vodena para (H₂O): ~5–10%

     - Ugljični monoksid (CO): ~0,01–0,5% (100–5000 ppm)

     - Dušikovi oksidi (NOx): ~0,005–0,1% (50–1000 ppm)

     - Ugljikovodici (HC): ~0,001–0,03% (10–300 ppm)

     - Čestice (PM): ~0,0001–0,005%.

Kao što se može jasno vidjeti: ugljični monoksid obično čini otprilike 0,01–0,5% ispušnih plinova iz dizelskog motora. Ako se isključi dizelski motor, koja bi druga vrsta motora (hipotetski) mogla biti dovoljna za ubijanje milijuna?

Standardni benzinski motor, koji emitira između 1% i 6% CO, mogao bi biti dovoljan, obzirom na to da je CO obično smrtonosan na razinama iznad 1%, nakon 30 minuta. Druga mogućnost su mogli biti motori na generatorski plin ili drvni plin. Bili su uobičajeni tijekom Drugog svjetskog rata, kada je gorivo bilo u velikoj mjeri racionirano, i uglavnom rezervirano za vojnu upotrebu. Uređaji na generatorski plin sastojali su se od generatora pričvršćenog na stražnji dio vozila, gdje je kruto gorivo sagorijevalo i pretvaralo se u zapaljivi plin. Ovaj se plin zatim pumpao u modificirani benzinski ili dizelski motor na prednjem dijelu vozila. Plin proizveden na ovaj način sadržavao je između 18% i 35% CO.

(Berg, F., & Rudolf, D.: Diesel gas chambers: ideal for torture — absurd for murder; 2019., In G. Rudolf (Ed.), Dissecting the holocaust: the growing critique of “truth” and “memory” (pp. 431-474). Uckfield: Castle Hill Publishers) 

Unatoč svemu tome…

"…nacisti su, kako nam se kaže, zanemarili ove dvije opcije, preferirajući umjesto toga svoju treću alternativu: dizelski motor. Istina, a gotovo svi svjedoci i povjesničari ne znaju da dizelski motori proizvode vrlo malo ugljičnog monoksida - samo oko 0,1%,  tijekom većeg dijela svog radnog raspona. Prosječna osoba mogla je udisati 0,1% CO2 tijekom cijelog sata, te osjetiti tek nešto više od jake glavobolje ili blage mučnine. Nevjerojatno je da su Nijemci, nakon što su odabrali najmanje toksični plin, neobjašnjivo odabrali najmanje učinkovit način proizvodnje tog plina." (Dalton; str. 118)

Moguće je da dizelski motor može emitirati više od 0,1% CO2, ukoliko je posebno namješten za tu svrhu. To bi zahtijevalo da motor radi punim gasom, sa izmijenjenim sustavom za ubrizgavanje više goriva i uz smanjenje usisa zraka. Međutim, tvrdi se kako rad takvog motora u praznom hodu ne bi uzrokovao ovakvo stanje.

(Montague, P.: Chelmno and the Holocaust. Chapel Hill: University of North Carolina Press; 2012.) 

Još jedan problem sa Gersteinovim izvještajem je boja leševa. Tipično bi bilo da leš osobe, koja je umrla od trovanja ugljičnim monoksidom pokazuje crvenilo na koži. 

(Griffin, S., Ward, M.K., Terrell, A.R, & Steward, D.: Diesel fumes do kill: a case of fatal carbon monoxide poisoning directly attributed to diesel fuel exhaust with a 10-year retrospective case and literature review; 2008. In: Journal of Forensic Science)

Međutim, Gerstein je izjavio da se "tijela izbacuju, plava, mokra od znoja i urina…"

(Butz, A.: The Hoax of the Twentieth Century. Historical Review Press; 2015.) 

Suvremene knjige o 'Holokaustu' sada uglavnom zaobilaze pitanje trovanja plinom pomoću ispušnih plinova dizelskih motora. Moglo bi se nagađati da li je Gerstein namjerno posijao ovakvu priču, poznajući njenu nevjerojatnost. Također je u Treblinki opisao "prave planine odjeće i donjeg rublja, visoke oko 35-40 metara" (Arad; str. 102). To je zgrada visoka 8 do 10 katova.

Bez obzira na to, trovanje plinom gotovo dva milijuna Židova ostaje dio priče o 'Holokaustu'.

2. Jesu li nacionalsocijalisti ubili šest milijuna Židova tijekom Drugog svjetskog rata?

Većina normalnih ljudi bi teško odgovorila čak i na najosnovnija pitanja o Drugom svjetskom ratu, osim na jedno: "Koliko je Židova ubijeno u 'Holokaustu'?" Broj šest milijuna bi bio broj koji bi im trenutno sjevnuo u mislima. Ako bi ih se zamolilo neka se prisjete odakle su naučili tu informaciju, najvjerojatnije ne bi imali apsolutno nikakvu ideju - čim su se rodili, znali su ovo. 

Platon je tvrdio kako učenje nije stjecanje novog znanja, već prisjećanje znanja koje duša već posjeduje iz svog postojanja prije rođenja. U svojoj teoriji prisjećanja, Platon tvrdi da je duša besmrtna, te postoji i prije nego što se ujedini sa tijelom, tijekom kojeg vremena ima pristup carstvu oblika: vječnim, nepromjenjivim istinama ili idealima. Kada učimo, onda ne otkrivamo nešto potpuno novo, već se prisjećamo istina koje duša već zna. Ovaj proces pokreće osjetilnu percepciju i propitivanje, koji djeluju kao podsjetnici na znanje prije pohranjeno u duši.

Dakle, šest milijuna nije spoznaja zla (samo po sebi), nego bi, prema Platonu, bila refrakcija oblika zla.

U suvremenoj dijalektici o Drugom svjetskom ratu, činjenica da su Hitlerovi nacionalsocijalisti ubili šest milijuna Židova jest središnja teza za 'Holokaust'. Memorijalni muzej holokausta Sjedinjenih Država definira 'Holokaust' kao:

https://www.ushmm.org/learn

"...sustavni, državno sponzorirani progon i ubojstvo šest milijuna Židova od strane nacističkog režima i njegovih saveznika i suradnika." 

Potvrđujući brojku od šest milijuna, neki autori impliciraju da židovskim žrtvama iz Drugog svjetskog rata treba dodijeliti poseban status:

(Crowe, D.M.: The holocaust: roots, history, and aftermath. Abingdon: Routledge; 2022.)

"Nema načina da se u potpunosti shvati genocidno ubojstvo 6 milijuna Židova, stotina tisuća Roma i od 200.000 do 250.000 osoba s invaliditetom. I premda ove brojke blijede u usporedbi s ukupnim gubicima u Drugom svjetskom ratu od 50 do 60 milijuna, genocidne žrtve Drugog svjetskog rata u Europi jedinstveno stoje usamljeno u tijeku moderne povijesti kao simboli navodno civiliziranih društava koja su poludjela." (str. 386)

Isti autor daje detaljniju raščlambu židovskih smrti po zemljama koju procjenjuje na između 4.707.056 i 7.442.390.

Drugi izvori zauzimaju pomalo suzdržan stav. Yad Vashem, Svjetski centar za sjećanje na Holokaust, definira 'Holokaust' kao:

https://www.yadvashem.org/holocaust/about.html

"...neviđeni genocid, totalni i sustavni, koji su počinili nacistička Njemačka i njezini suradnici, sa ciljem uništenja židovskog naroda. [...] Do 1945. godine ubijeno je gotovo šest milijuna Židova." 

Shermer i Grobman navode da 'Holokaust' označava ubijanje:

(Shermer, M., & Grobman, A.: Denying history. Oakland: University of California Press; 2000.)

"...oko šest milijuna Židova... na namjeran i sustavni način od strane nacista koristeći niz različitih sredstava, uključujući plinske komore." (str. xv) 

Izvori koji se udaljavaju od šest milijuna, obično se oslanjaju na eminentnog židovskog povjesničara 'Holokausta', Raula Hilberga, koji u svom opsežnom djelu "Uništenje europskih Židova", procjenjuje broj poginulih na 5.1 milijun.

(Hilberg, R.: The destruction of the European jews (3rd edition); 2003., New Haven: Yale University Press) 

Drugi akademici su slično zaključili kako je ukupan broj Židova ubijenih u 'Holokaustu' manji od šest milijuna. U svojoj knjizi, "Rat protiv Židova", Lucy Dawidowicz tvrdi kako je ukupan broj židovskih žrtava 5.9 milijuna.

(Dawidowicz, L.: The war against the Jews. New York: Holt, Reinhart, and Winston; 1975.)

U svom djelu iz 1953. godine, "Konačno rješenje", Gerald Reitlinger procjenjuje da je broj židovskih žrtava bio između 4.2 i 4.58 milijuna Židova; što je zapravo jedna od najnižih ponuđenih akademskih brojki. Reitlingera "tradicionalisti danas ne citiraju često", kaže Dalton u svojoj knjizi.  

Unatoč različitim akademskim brojkama, broj od šest milijuna jest jedna od ključnih činjenica oko kojih se vrti moderna koncepcija 'Holokausta'. Na Dan sjećanja na Holokaust (27. siječnja) potiče nas neka se "sjetimo 6 milijuna ubijenih Židova..."

https://hmd.org.uk/what-is-holocaust-memorial-day/

Stoga je opravdano reći da je ovaj broj žrtava jedan bitan element u triptihu komponenti koje definiraju 'Holokaust'. To su:

"(1) ubojstvo otprilike šest milijuna Židova; (2) ubilačke plinske komore; i (3) namjera nacističkog vodstva" (Dalton; str. 22).

Logično bi bilo: ukoliko je bilo koja od ovih komponenti lažna, onda je i 'Holokaust' lažan.

Broj od šest milijuna sada je stalni dio obrazovanja o 'Holokaustu' za djecu diljem Zapada. Međutim, to nije uvijek bio slučaj.

Svijetu se pričalo o 11 milijuna žrtava 'Holokausta': o 6 milijuna Židova i o 5 milijuna nežidova (ili Poljaka). Izvor ove brojke bio je židovski povjesničar i takozvani lovac na naciste, Simon Wiesenthal, koji je tvrdio da je pronašao Adolfa Eichmanna i dr. Josefa Mengelea.

Kao Židov, Wiesenthal je bio zabrinut zabog toga što pogani nemaju povjerenja u priču o 'Holokaustu'. Zapravo, uopće i razlog zašto se zanimaju za ono što je, u svojoj srži, židovska briga. Wiesenthal je popularizirao broj od 11 milijuna mrtvih u 1970-ima, broj za koji židovski akademici tvrde da "nema temelja u povijesnoj stvarnosti". Broj od 11 milijuna naveo je američki predsjednik Jimmy Carter u svom govoru 1978. godine, u čast osnivanja američkog Muzeja holokausta.

Simon Wiesenthal

Na kraju su se stvari zaoštrile.

Dvoje izraelskih povjesničara, Yisrael Gutman i Yehuda Bauer, suočili su se sa Wiesenthalom zbog njegovih izračuna, na što je on priznao da je potpuno izmislio pet milijuna nežidovskih smrti kako bi, prema židovskoj akademici Deborah Lipstadt, "potaknuo interes za Holokaust među nežidovima". Ona piše:

"Odabrao je pet milijuna jer je bilo gotovo, ali ne sasvim, šest milijuna."

https://jewishreviewofbooks.com/articles/217/simon-wiesenthal-and-the-ethics-of-history/

Mainstream historiografija od tada je ponovno uspostavila primat na šest milijuna, što je sada kanon u literaturi i obrazovnim materijalima o 'Holokaustu'. Pitanje se nakratko ponovno pojavilo 2017. godine, kada je Bijela kuća predsjednika Donalda Trumpa izdala izjavu na Dan sjećanja na Holokaust, gdje se govorilo o pet milijuna nežidovskih smrti u 'Holokaustu'. To je bila vjerojatna zviždaljka za bijele nacionaliste među njegovim pristašama.

(Segev, T: Simon Wiesenthal: the life and legends. New York: Doubleday; 2010.) 

Kako se ispostavilo, 'pet milijuna' nije bilo jedino što je Wiesenthal izmislio. Prema nedavnoj biografiji, također je nadoknadio i  veliki dio svog životnog iskustva kao zatvorenik pod nacionalsocijalistima tijekom rata. Lipstadt piše:

"Odmah nakon oslobođenja rekao je kako je proveo vrijeme u četiri logora. Tijekom 1950-ih je taj broj porastao na devet, a zatim na jedanaest. Do početka 1980-ih dosegao je dvanaest, uključujući Auschwitz." 

Također je ispričao priču da je bio među skupinom zatvorenika koji su se trebali suočiti sa strijeljačkim vodom, samo da bi u zadnji čas bio pomilovan i mogao se vratiti u logor, te nacrtati Hitlerov rođendanski plakat.

Unatoč tome, tvrdi se da "okrugla brojka od 6 milijuna ne dopušta ozbiljnu sumnju" (str. 139).

(Laqueur, W.: The holocaust encyclopedia. Yale: Yale University Press; 2001.) 

Detaljan pregled šest milijuna smrti (uzroka i lokacije) je teško pronaći u mainstream literaturi o 'Holokaustu' (dalton), što je zapravo jako iznenađujuće, obzirom na to da se opisuje kao najbolje dokumentirani događaj u povijesti. Hilberg doista navodi takve brojke, prilikom svoje procjene od 5,1 milijuna:

   - Getoizacija i opća oskudica: 800.000

   - Strijeljanja na otvorenom: 1.400.000

   - Logori: 2.900.000

    Ukupno: 5.100.000

Kao dokaz za brojku od šest milijuna, mainstream literatura o 'Holokaustu' obično se oslanja na statistiku, ekstrapolirajući brojke smrtnih slučajeva iz podataka popisa stanovništva Europe, prije i poslije rata, o židovskom stanovništvu.

Revizionisti tvrde da podaci o stanovništvu nisu pouzdan izvor na kojem bi se mogao temeljiti broj od šest milijuna mrtvih, budući mnogi Židovi nisu bili državljani zemalja u kojima su živjeli, mijenjali su imena, ili su masovno tajno emigrirali. Vjeruje se da su mnogi Židovi deportirani iz Njemačke u Sovjetski Savez (Dalton). 

Uzimajući podatke o broju židovskog stanovništva, prije i poslije Drugog svjetskog rata, Dalton nastoji umanjiti brojku od šest milijuna ubijenih ljudi. Objavljene brojke, od kasnih 1800-ih do 1910. godine, kao i od 1948. do 2018. godine, pokazuju stalan porast globalne židovske populacije. Ovi podaci ne podržavaju interpolaciju gubitka od šest milijuna. Realističnije tumačenje jest u tome da je židovsko stanovništvo stalno raslo tijekom tog razdoblja, kao što i dalje raste.

U knjizi "Raspad istočnoeuropskog židovstva", detaljnom pregledu židovske demografije prije i poslije Drugog svjetskog rata,  Walter Sanning procjenjuje da je 14.7 milijuna Židova preživjelo od predratne populacije od 16 milijuna. Najveće populacije, nakon rata, živjele su u: Sjedinjenim Državama (5.2 milijuna), Sovjetskom Savezu (4.3 milijuna) i Palestini (0.6 milijuna).

Drugi dokumenti obično sugeriraju niži broj poginulih od službene verzije. "Knjige smrti Auschwitza" se odnose na zbirku nacističkih zapisa, koji dokumentiraju registrirane smrti zatvorenika u kompleksu koncentracijskog logora Auschwitz. Ovi zapisi otkriveni su u sovjetskim arhivima nakon rata, te bilježe smrt otprilike 69.000 registriranih zatvorenika u Auschwitzu, između srpnja 1941. i prosinca 1943. godine. Uobičajena naracija o Auschwitzu glasi kako je bilo 1.1 milijun smrtnih slučajeva.

Glavni razlog zašto se oslanjanja na statistiku stanovništva je zbog nedostatka fizičkih dokaza. Ovdje vidimo presjek dva važna dijela priče o 'Holokaustu': 1. šest milijuna smrtnih slučajeva; i 2. uništenje židovskih leševa. Prema službenoj naraciji: Nijemci su prvo pokopali, zatim su iskopali i potom tek uništili većinu tijela šest milijuna židovskih žrtava.

Jedna takva operacija bila je "Akcija 1005", gdje su nacionalsocijalisti navodno otvorili masovne grobnice na okupiranom sovjetskom teritoriju, u koje je nakon strijeljanja bačeno preko milijun židovskih leševa. Kao što Longerich objašnjava:

(Longerich, P.: Holocaust. Oxford: Oxford University Press: 2010.)

"Masovne grobnice su otvarane, leševi su spaljivani na hrpama drva ili čeličnih rešetki, zatim je pepeo pregledan u potrazi za vrijednim predmetima, prije svega zlatnim zubima, prije nego što su kosti samljevene, a pepeo raspršen ili zakopan. Zatim su uklonjeni svi ostali tragovi koji su mogli ukazivati ​​na mjesta pogubljenja, a mjesto ubojstva prekopano i zasađeno." (str. 410)

Slične akcije su se navodno dogodile i u logorima smrti Auschwitz, Treblinka, Belzec i Sobibor.

Brojka od šest milijuna ima fascinantnu povijest, vezanu uz teški položaj europskih Židova. Najraniji poznati spomen 6.000.000 Židova datira iz 1850. godine, članka objavljenog u 'Christian Spectatoru' (16. siječnja), i gdje se navodi da je globalna populacija milijarda ljudi, od čega je "6.000.000 Židova". Drugi članak objavljen je u 'New York Timesu', 12. rujna 1869. godine, te izvještava kako "sada živi oko 6.000.000 Izraelaca, od kojih gotovo polovica živi u Europi". 

(Dalton, T.: The holocaust: an introduction. London: ARMREG; 2024.)

New York Times, 08. rujna 1919., str. 6 (lijevo) i 20. srpnja 1921., str. 2 (desno) (Dalton, str. 28)

Brojka od šest milijuna također je navedena u vezi sa Židovima tijekom Prvog svjetskog rata. Dana 13. listopada 1919. godine, časopis 'The American Hebrew' objavio je članak pod naslovom "Raspeće Židova mora prestati!", u kojem je autor, Martin H. Glynn, jadikuje kao "šest milijuna židovskih muškaraca i žena gladuje preko mora". U članku se navodi kako se šest milijuna Židova u Europi suočava s teškim uvjetima, uključujući bolesti i glad. Brojne druge reference na šest milijuna Židova objavljene su tijekom Prvog svjetskog rata, uz aluzije na "holokaust" i desetljećima prije nego što je taj izraz populariziran.