Netanyahu: "Izgubili smo ovu bitku, moramo pobijediti sljedeću."
U nedavno objavljenom kratkom videu gledamo kako Benjamin Netanyahu odgovara na pitanje koju knjigu sada čita, a on zadovoljnim izrazom lica odgovara da čita knjigu "Židovi protiv Rima", Barryja Straussa. Na pitanje zašto ju je uzeo, kaže: "Pa, tu smo bitku izgubili, mislim da sljedeću moramo pobijediti."
https://x.com/YungPutin1/status/1988656038002978986
Ovaj video je naširoko kružio (kao što je i trebalo biti), jer govori o načinu na koji se Izrael odnosi prema drevnoj povijesti. Ovo nije prvi put da Netanyahu pokazuje kako povijest modernog Izraela promatra kroz prizmu drevne povijesti. To čini za dobrobit Izraelaca (npr. kada Palestince u Gazi naziva Amalekom, u listopadu 2023.), kao i nežidova (npr. kada uspoređuje Trumpa sa Kirom zbog priznanja Jeruzalema kao glavnog grada Izraela, u ožujku 2018.). Cionisti poput Netanyahua istinski su opsjednuti onim što misle da se dogodilo drevnom Izraelu, prije dvije ili tri tisuće godina, i u njihovim borbama s raznim carstvima. Ovu opsesiju dijele gotovo svi cionisti od Davida Ben-Guriona, koji je promijenio svoje ime Grün - u ime židovskog generala, koji se bori protiv Rimljana. Dan Kurzman, u svojoj biografiji "Prorok vatre", piše: "Ben-Gurion je, u modernom smislu, bio Mojsije, Jošua, Izaija". Po njegovom mišljenju, ponovno rođenje Izraela 1948. godine, "paralelno je bilo sa Izlaskom iz Egipta, osvajanjem zemlje od strane Jošue, pobunom Makabejaca". Ben-Gurion uopće nije bio religiozan, ali je bio u potpunosti biblijski sljedbenik.
https://x.com/MiddleEastMnt/status/1718616882092093644
Ratovi između Židova i Rima, koje Barry Strauss obrađuje u knjizi, koju citira Netanyahu: Židovski rat (od 66. do 74. godine), Ustanak dijaspore (od 116. do 117. godine) i Ustanak Bar Kohbe (od 132. do 136. godine) - dogodili su se nakon biblijskih vremena, ali nose istu težinu u svijesti cionista. Cionistički pokret inspiriran je višetomnom "Poviješću Židova", Heinricha Graetza, objavljenom na njemačkom jeziku između 1853. i 1891. godine, pri čemu je četvrti svezak, o razdoblju nakon uništenja Jeruzalema, objavljen prvi. Cionizam je ukorijenjen u povijesti, ili, točnije, u sjećanju, koje fluktuira negdje između povijesti i mitologije (npr. zid plača pripada sjećanju, ali ne i povijesti, budući je dio tvrđave Antonia, a ne Herodovog hrama). "Samo se u Izraelu i nigdje drugdje naredba o sjećanju osjeća kao vjerski imperativ cijelom narodu", napisao je Yosef Hayim Yerushalmi, u knjizi "Zakhor: Židovska povijest i židovsko sjećanje" (1982.). Pod "Izraelom" nije mislio samo na Izraelce, već na Židove diljem svijeta.
Židovsko sjećanje je suština židovstva i krajnji izvor židovske moći. Skloni smo misliti kako je glavna podjela unutar židovskog svijeta između religioznih Židova i sekularnih Židova, ali to nije najvažniji kriterij. Raspon njihovog nacionalnog pamćenja jest temeljna razlika između Židova. Za površne ili periferne Židove, odnosno ljude koji ne smatraju svoje židovstvo najvažnijim dijelom svog identiteta - Holokaust je glavna referentna točka. Na pitanje "Što je bitno za biti Židov?" 73% američkih Židova je navelo kao prvi izbor: "Sjećanje na Holokaust"; provedeno u anketi Pew Researcha, iz 2013. godine. Ali, dublji Židovi, imaju dublje korijene i traume sežu više od dvije tisuće godina unatrag. Osjećaju traumu iz 70. godine kao da su bili tamo. To su vodeći Židovi, koji zauzimaju središte, te okupljaju zajednicu svojim poljem sjećanja. Nije važno predstavljaju li se kao sekularni ili religiozni Židovi, smatraju li Boga ili židovski um pokretačkom snagom svjetske povijesti; i tako mnogi vjerojatno misle kako su Bog i židovski um jedno te isto. Netanyahu je navodno sekularni Židov, ali njegovo razmišljanje se ne razlikuje puno od Ben-Gvirovog: to je samo stvar nijanse. Bilo da su religiozni ili sekularni, Židovi su općenito ukorijenjeni u sjećanju svoje nacije. Što je njihovo sjećanje dulje, to je njihovo židovstvo intenzivnije.
Možda ćete reći da su svi narodi ukorijenjeni u svom kolektivnom sjećanju. Istina, ali Izrael djeluje potpuno drugačijom vremenskom skalom od drugih nacija. Izrael sebe definira panoramskom vizijom, koja skenira tisućljeća u prošlost. Drži se živog sjećanja na svoje početke prije 3000 godina, te sa iščekivanjem gleda na ispunjenje svoje proročke sudbine na kraju vremena. Židovsko sjećanje neusporedivo je sa bilo kojim drugim nacionalnim sjećanjem, u smislu fokusa i dubine. Možda se samo Kinezi mogu natjecati. Ključna razlika je, međutim, u tome što nikoga nije briga za kinesku povijest osim Kineza, dok su Židovi svoju vlastitu čudesnu povijest učinili svjetskim bestselerom.
Ugovorna teologija
U antičkom svijetu, kada su dvije nacije bile u ratu, mislili su da su njihovi nacionalni bogovi u ratu. Stoga se vjerovalo da je bog pobjednika moćniji - koncept poznat kao "teologija pobjede". Kršćanski povjesničari prvih šest stoljeća još su uvijek tako razmišljali. Prema Euzebiju iz Cezareje, Konstantin je prihvatio kršćanstvo, jer mu je Krist dao pobjedu protiv Maksencija. Prema Grguru iz Toura, Klodvig se obratio, jer je Krist otjerao Alamane. Isprva, kada ga je supruga Klotilda potaknula da vjeruje u Sina Božjega, Klodvig je "samo odgovorio da su njegovi bogovi moćniji". Ali, usred odlučujuće bitke, u očaju se molio Isusu Kristu: "Ako se udostojiš dati mi pobjedu nad ovim neprijateljima, vjerovati ću u tebe." I tako se dogodilo (Povijest franačkih kraljeva II,1).
Židovi su drugačiji. Bili su poraženi opet i iznova, ali svaki put su izlazili uvjereniji kako je njihov bog najjači, te će uskoro uništiti njihove neprijatelje. Nakon što su Asirci Izraelce zgnječili i raspršili po vjetrovima, Jahve se i dalje hvalio kako je njegova pobjeda samo odgođena:
"Jahve Sabaot se zakleo: 'Da, ono što sam naumio biti će ispunjeno, ono što sam odlučio biti će tako: Slomiti ću Asiriju u svojoj zemlji, zgaziti ću ga ih svojim planinama. Tada će im jaram njegov skliznuti sa leđa, teret njegov skliznuti sa ramena. Ovo je odluka donesena prkoseći cijelom svijetu; ovo, ruka ispružena prkoseći svim narodima. Kada Jahve Sabaot odluči, tko će ga zaustaviti? Kada jednom pruži ruku, tko je može povući?" (Izaija 14:24-27).
Ta tvrdoglavost – to ludilo – snaga je židovskog naroda: bez obzira koliko puta izgube, oni postaju još odlučniji da "pobijede sljedeći put". Poslušajte Jahvu kako baca bijes, nakon poraza od Marduka:
"Samim sobom se kunem; ono što izlazi iz mojih usta spašava pravdu, to je neopoziva riječ: Svi će mi prignuti koljena, svaki će se jezik mnome zakleti" (Izaija 45,23). Ima tu nečeg djetinjastog, ali priznajmo: ima tu i nečeg herojskog.
Leo Strauss, mentor neokonzervativaca, rekao je da je judaizam "herojska zabluda". Bit te zablude jest, naravno, židovsko vjerovanje kako je "bog Izraelov" nitko drugi nego sam Bog, koji je po definiciji jači od svih bogova. On je ljubomorni Bog, što znači da drugi bogovi nisu važni, kao da niti ne postoje. U svetoj knjizi Židova, Bog je učinio dvije važne stvari: stvorio je Svemir i sklopio je dogovor sa Židovima.
Židovi imaju teologiju saveza, što znači da misle da imaju ugovor sa Bogom, ugovor koji obvezuje samog Boga. Njihova povijest je ugovorni zahtjev. Poantu dobro iznosi substacker Brado (link dolje). Tora, piše on, mora se prvenstveno shvatiti "kao sredstvo za izmišljanje zahtjeva za nasljedstvo, za primat i prednost, sastavljeno kako bi se iskoristio položaj pod makedonskom i rimskom arbitražom". To je u skladu s hipotezom kako konačna redakcija Tore stiže iz helenističkog razdoblja, "kada su Makedonci i Rimljani počeli arbitrirati u imovinskim sporovima u Egiptu, Siriji i Palestini, a Tora je sasvim namjerno osmišljena da bi Židovima osigurala prednosti u tu svrhu". Ali, čak i ako Toru pripišemo babilonskoj školi Ezre, cilj je uvijek bio isti: "Ne bavi se prenošenjem uvida, istine ili razumijevanja. Radi se o postavljanju zahtjeva za prioritet ili primat. To je dokaz koji se iznosi na sudu. To je povijest kao pritužba ili nasljedstvo, o kojem se arbitrira pred Bogom. To nije Bog Svemogući, već Bog Procjenitelj, Arbitar, Pravednik. Poravnatelj računa."
https://brado1.substack.com/p/neoplatonism-and-ancient-tradition
Za Židove poput Netanyahua, obračun znači osvetu, kao što je to bio slučaj i sa Isaacom Abravanelom (1437.–1508.), čije su biblijske egzegeze ispunjene očekivanjem Božje osvete nad Ezavom (kodno ime za Rim): "U točnom trenutku kada se Gospodin osveti narodima, Izrael će tada prijeći iz tame u svjetlo, i izaći iz ropstva“ i "ništa neće preživjeti od doma Ezavovog". "Doista, svako oslobođenje obećano Izraelu povezano je sa padom Edoma." Razlog zašto citiram Abravanela je taj što je Netanyahuov otac bio njegov veliki štovatelj, kao i autor njegove hvalevrijedne biografije.
https://www.amazon.com/Don-Isaac-Abravanel-Statesman-Philosopher/
Biblijska povijest je, ili jako pristrana, ili potpuno izmišljena. Nakon dva stoljeća kopanja, arheolozi su došli do zaključka da Salomonovo kraljevstvo, osnova za tvrdnju o Velikom Izraelu, ima manje stvarnosti od Arturovog Kamelota. U navodno vrijeme vladavine kralja Salomona, Jeruzalem je bio veliko selo. Egzodus – toliko središnji dio cionističke mitologije, te je čak i film o osnivanju Izraela nazvan 'Egzodus' – jednako je lažan. Ne postoje arheološki tragovi masovnog egzodusa iz Egipta preko Sinaja u Kanaan; dokazi govore da je dvanaest plemena bilo autohtono (samo njihova religija nije bila autohtona). Najbolje što Richard Friedman može smisliti u filmu "Egzodus: Kako se to dogodilo i zašto je važno" (HarperOne, 2017.) jest teorija da je nekoliko tisuća agresivnih Habirua (nomadskih osvajača), pobjeglo od prisilnog rada u Egiptu, napalo zemlju Kanaan i nametnulo nekim lokalnim plemenima kult svog ljubomornog boga i obvezu da im plaćaju danak.
https://radbodslament.substack.com/p/fear-and-terror
Biblijska povijest nije samo samohvalisajuća mitologija, već je i uokvirena u lažni ugovor, napisan pod imenom Boga. To je najsmjelija krivotvorina koju je moguće zamisliti. U usporedbi sa ovim, lažna Konstantinova donacija, kojom su pape tvrdile da im je Konstantin dao carstvo, nevina je šala.
Zapadni čovjek je prevaren tom krivotvorinom. Dvije tisuće godina gutali smo lažnu židovsku povijest, na sve strane. Zato je kršćanstvo sastavni dio židovskog pitanja. Židovsko sjećanje jest krajnji izvor židovske moći, a kršćanstvo je preobratilo rimsku civilizaciju u židovsko sjećanje. U našoj Svetoj Knjizi, Izrael je heroj i nevina žrtva jednog zlog carstva za drugim, bez obzira koliko kradu, uništavaju, siluju, kolju i čine genocid.
Pobjednik piše povijest, ali vrijedi i obrnuto: onaj tko piše povijest i nameće svoju priču biti će pobjednik na kraju. Židovi su narod Knjige, i sa Knjigom su osvojili naše umove. Drevnu povijest, od Noe do Kira Velikog, napisali su za nas Židovi. Zato su zlikovci Kanaanci, Egipćani, Asirci i Babilonci; da ne spominjemo Amalečane ili Midjance, koji su očito zaslužili biti iskorijenjeni.
Netanyahu ima dobre razloge biti uvjeren da će Židovi "pobijediti u sljedećem". Židovi ne pobjeđuju na bojnom polju. No, zato su neosporni majstori informacijskog rata i mogu uništiti carstvo iznutra, uz dobru koordinaciju i dovoljno vremena. Mi smo sada Rim. Dakle, ako Netanyahu proučava povijest "Židova protiv Rima", sa pretpostavkom da rat nije gotov, onda bi i mi to trebali.
Izrael protiv Rima
Rimljani su bili notorno gostoljubivi prema stranim bogovima. Evocatio deorum je drevni rimski ritual, koji je uključivao pozivanje neprijateljskih bogova iz gradova koje su opsjedale rimske snage, uz obećanje novog hrama i boljeg štovanja u Rimu. Ali, Rimljani su shvatili kako je bog Izraela drugačiji od bilo kojeg drugog nacionalnog boga. Njegova mržnja prema drugim bogovima učinila ga je nemogućim za asimilaciju. Zato su se njegovi sveti predmeti, 70. godine, tretirali kao puki plijen. "Tretman prema židovskom bogu", napisala je Emily Schmidt, "može se smatrati inverzijom tipičnog rimskog tretmana, ili stava prema stranim bogovima, možda kao anti-evocatio." Budući su Židovi diljem svijeta plaćali dvije drahme (srebrne novčiće) godišnje za svoj hram, Vespazijan ih je tada prisilio neka plaćaju taj porez hramu Jupitera na Kapitolu (fiscus Iudaicus). To je bilo prikladno, jer su se Židovi licemjerno pretvarali da štuju vrhovnog boga.
Kasnije je Trajan, čiji je otac zapovijedao Desetom legijom i tijekom Židovskog rata pod Vespazijanom, morao ugušiti židovske ustanke diljem dijaspore, a posebno u Egiptu (115.-117.). Ustanak se poklopio sa Trajanovim ratom protiv Parta, u kojem su se mnogi babilonski Židovi borili na strani Parta, tako da je zasigurno postojala određena koordinacija. Prema Arijanu, vojniku-političaru-povjesničaru, koji je pisao o Trajanovim ratovima: "Trajan je bio odlučan prije svega, ako je moguće, potpuno uništiti [židovsku] naciju, ali ako ne, barem je slomiti i zaustaviti njezinu pretencioznu zloću."
Njegov nasljednik, Hadrijan, suočio se sa novim mesijanskim ustankom u Jeruzalemu, koji je predvodio samoproglašeni mesija Šimon Bar Kohba, i koji je uspio uspostaviti neovisnu državu na tri godine (132.-135.). Rimska vojna kampanja ostavila je iza sebe 580000 mrtvih, prema Kasiju Dionu, koji dodaje: "U Jeruzalemu je Hadrijan osnovao grad, na mjestu onog grada koji je bio sravnjen sa zemljom, nazvavši ga Aelia Capitolina, a na mjestu hrama boga podigao je novi hram Jupiteru." Židovi su protjerani iz grada. Ime Izrael je izbrisano, a nova provincija preimenovana je u Syria Palæstina (u spomen na davno nestale Filistejce grčkog podrijetla). Obrezivanje je ponovno proglašeno ilegalnim. Kao što Martin Goodman komentira, u knjizi "Rim i Jeruzalem: Sukob drevnih civilizacija": "U očima Rima, i na Hadrijanov zahtjev, Židovi su prestali postojati kao nacija u vlastitoj zemlji."
Ovi ratovi tema su knjige Barryja Straussa, "Židovi protiv Rima". To je prilično dobra knjiga za osnovne informacije, ali je čisto narativna. Strauss piše priču onako kako je pronalazi u svojim izvorima, bez puno kritičke perspektive. Gotovo jedinstveni izvor za Židovski rat od 66. do 74. godine jest Josip Flavije, Židov, koji je pisao za slavu svoje nacije. Strauss ima slično prožidovsko stajalište. Evo nekoliko odlomaka iz njegovog uvoda, kako bi vam pokazali zašto se Netanyahuu to sviđa:
"Za židovsku povijest, pobune protiv Rima označavaju veliku prekretnicu. Koštale su stotine tisuća židovskih života i mnoge preživjele poslale u ropstvo i progonstvo. Svele su židovski narod na sekundarni status u vlastitoj domovini. Doista, pobune su dovele u pitanje budućnost židovskog opstanka tamo, iako ga nisu okončale. Uobičajena je zabluda misliti da su Rimljani okončali židovsku prisutnost u Zemlji Izraelovoj. Nisu, ali su nanijeli ogromnu štetu. Rim je uništio židovsku prijestolnicu, Jeruzalem, i njegovu krunu, Hram. Rim je okončao svakodnevne žrtve, koje su označavale srce judaizma, i uništio svećenstvo koje ih je provodilo. Rim je desetkovao najveću i najprestižniju židovsku dijasporu u Rimskom Carstvu, Židove Egipta. Kao da žele dodati uvredu rani, Rimljani su promijenili ime zemlje iz Judeje ("zemlja Židova") u Sirija Palaestina, ili jednostavno Palestina ("zemlja Filistejaca"). Niti u jednom drugom slučaju Rimljani nisu kaznili pobunjeničku provinciju promjenom imena. Sa druge strane, nijedan narod se nije bunio tako često kao Židovi."
"Postoji sveta vatra koja gori u srcima ratnika i vodi do slave ili zaborava. Dva stoljeća gorjela je u srcima nacije, koja je tema ove knjige, židovskog naroda. Mesije su doprinijele požaru. Čak su i svećenici, koji su u početku pružali otpor, bili zaslijepljeni usijanom svjetlošću. Trijezni ljudi su vidjeli razornost vatre i pokušali ugasiti plamen. Nitko nije uspio. Rimljanima je preostalo da utope plamen u rijekama krvi. Tek tada se iz ruševina pojavila nova generacija rabina i pretvorila vatru u svjetlost. Istovremeno, počeo je rasti i drugi izdanak židovskog iskustva iz ovog turbulentnog doba: kršćanstvo. Židovski narod je preživio, učeći kako postati religija bez države. Zatim, dvadeset stoljeća kasnije, stvorili su suverenu državu u svojoj domovini predaka, Izraelu. Opstanak Židova jedan je od najvećih primjera otpornosti u povijesti."
"Nadam se", piše Strauss, "da će povijest ovog razdoblja, ovih ljudi i ovih borbi ponuditi kontekst za sukob civilizacija kojem danas svjedočimo i stvoriti dublje razumijevanje sila koje ih pokreću." Knjiga to i čini, barem za čitatelje poput Netanyahua. Straussova temeljna pretpostavka: priča se u potpunosti vrti oko izraelske borbe za nacionalnu neovisnost od opresivne imperijalne sile.
Rimljani su zasigurno pogriješili u postupanju sa Židovima. Mislili su da mogu riješiti svoj judejski problem kao što su riješili svoj problem sa Kartagom tri stoljeća ranije, ali nisu shvatili da se, upravo, njihov problem Kartage samo pretvorio u složeniji judejski problem (pročitajte pogled Ron Unza na punsku hipotezu: https://www.vijesti-iz-nesvijesti.com/razno/2151299_pravo-podrijetlo-zidova-kao-hazara-izraelaca-ili-kanaanaca).
Sa druge strane, iz rimske perspektive, njihova vladavina nad Judejom bila je velikodušna. Judeja nije bila uključena u carstvo, već je postala poluautonomno kraljevstvo, te su uživali sve blagodati rimske civilizacije. Ono što su Rimljani učinili za Židove jest jednako poznato kao i židovska nezahvalnost za sve to. I tema je dobrog skeča Montyja Pythona:
Herod Veliki, izbor i Oktavijana i Antuna, bio je sin idumejskog oca i nabatejske majke, dakle nije bio etnički Židov, ali se trudio biti Židov koliko i Rimljanin, te je Židovima sagradio najveličanstveniji hram o kojem su mogli i sanjati. Bio je veliki kralj, prema standardima tog vremena.
Ali, židovsko sjećanje nije objektivna povijest, nego vječna sadašnjost židovske žrtve. Sa židovskog gledišta, sva carstva koja su u jednom ili drugom trenutku vladala Judejom, samo su dijelom iste, ili prepreke, ili instrumenti na putu do konačne vladavine Izraela nad svim narodima, kako je Bog obećao svom narodu i kada će kraljevi svijeta "pasti ničice pred vama [Izraelcima] licem do zemlje i lizati prašinu pod vašim nogama" (Izaija 49,23). U Knjizi o Danielu, napisanoj u 2. stoljeću prije Krista, ali se radnja odnosi na razdoblje 400 godina ranije: tadašnja četiri zla kraljevstva, koja Daniel predviđa u svom tumačenju Nabukodonozorovog sna, bili su: Babilonci, Medijci, Perzijanci i Grci. No, kasnije je tradicionalno tumačenje postalo kako je Rim četvrta zvijer sa deset rogova, koja "proždire i drobi svojim željeznim zubima i mjedenim kandžama, a nogama gazi ono što je ostalo" (7,19-20).
Izrael unutar Rima
Što je sa nama, nežidovima, na čijoj smo mi strani u ovoj borbi? Jesmo li na strani Židova, ili na strani Rima? To bi trebao biti lak izbor: mi smo Rim. Mi smo nasljednici rimske civilizacije, zapadne verzije helenističke civilizacije. Također, nasljednici smo Rimske crkve, koja nas je dojila od našeg srednjovjekovnog djetinjstva. Thomas Hobbes je slavno rekao kako je papinstvo "duh pokojnog Rimskog Carstva, koji sjedi okrunjen na njegovom grobu" ("Levijatan", poglavlje 47). U visokom srednjem vijeku, papa je bio verus imperator (riječima Gervasea od Tilburyja) i mogao je postavljati i smjenjivati kraljeve, te ih je tretirao kao vazale.
Za Netanyahuove ovoga svijeta: kršćanski Rim je i dalje Rim, kao i današnja zapadna civilizacija.
Ali, ovdje se stvari kompliciraju, jer je Crkva ujedno i novi Izrael. A sveta priča o Izraelu obuhvaća najveći dio kršćanske Biblije. Knjiga Otkrivenja, koja je zatvara, apokaliptični je tekst i nastavak Knjige proroka Daniela. Rim je tamo označen kao "Veliki Babilon, majka svih bludnica", "jašući na grimiznoj zvijeri, koja je imala sedam glava i deset rogova, i po kojoj su bili ispisani bogohulni nazivi" (17,3-5); "U jednom će ga danu snaći kuge: bolest, žalost i glad. Biti će spaljen" (18,2-8). Nakon toga slijedi vizija ponovnog rođenja "Jeruzalema, svetog grada, koji silazi sa neba od Boga" (21,10).
Kraj Rima i novi početak Jeruzalema jesu ključne proročke teme u ranom kršćanstvu. Justin Mučenik, koji je umro u Rimu 165. godine, vjerovao je da će, nakon skorog kraja svijeta i uskrsnuća, "za mene i za kršćane čija je doktrina čista u svim točkama, provesti tisuću godina u Jeruzalemu obnovljenom, uljepšanom, proširenom, kako to priznaju Izaija, Ezekiel i drugi proroci“.
Rim, dakle, nije volio ljude poput Justina, zbog čega je i dobio svoj posthumni nadimak. Problem nije bio u tome što su kršćani bacali čarolije na vječni grad, jer su to činili kriptično. Problem je bio u tome što su očito odbijali sudjelovati u osnovnoj formalnosti carskog kulta. Prema Candidi Moss, kršćani nisu bili progonjeni, već procesuirani: "Tradicionalna povijest kršćanskog mučeništva je pogrešna. Rimljani nisu stalno progonili, zastrašivali, ili ciljali kršćane. Vrlo malo kršćana je umrlo, a kada bi i umrlo, često bi bili pogubljeni iz, onoga što mi u modernom svijetu nazivamo, političkih razloga." Izvori, slaže se Bart D. Ehrman, pokazuju da "suci nisu željeli krv. Željeli su održati mir i puno bi više voljeli da se kršćani urazume i izvrše jednostavne kultne radnje". Odbijanje odavanja počasti geniju cara bio je politički čin, usporediv sa paljenjem nacionalne zastave danas.
Napad na kršćane u Rimu pod Neronom, 64. godine, kako je to ispričao Tacit 50 godina kasnije, vjerojatno se nikada nije dogodio, jer se kršćani tada nisu mogli razlikovati od Židova. No, ako su neki ljudi tada i bili živi spaljeni, to je bilo zato što je kazna za podmetanje požara bila živo spaljivanje.
Kako onda možemo objasniti da je pod Konstantinom i njegovim nasljednicima Rim prešao na kršćanstvo, religiju neprijateljsku prema rimskim bogovima i čije je programsko proročanstvo bila osveta Jeruzalema nad Rimom, u duhu židovskih apokalipsi? To je veliki paradoks i velika misterija. Neki Rimljani doista su nanjušili židovsku zavjeru, te su upozoravali da kršćanstvo vodi Rim u propast. Jedan od njih bio je Amijan Marcelin, posljednji nekršćanski rimski povjesničar. U 380-ima pratio je pad građanskih vrlina do dvora prvih kršćanskih careva, okrivio senatorske zemljoposjednike koji su prešli na kršćanstvo iz oportunizma, poput Petronija Proba, kojega prikazuje kao taštog i pohlepnog čovjeka, pogubnog spletkara, servilnog prema onima moćnijima od sebe i nemilosrdnog prema slabijima, koji su žudjeli za položajem i vršili ogroman utjecaj kroz svoje bogatstvo. Nakon što je Alarik, 410. godine, opljačkao Rim, Augustin je napisao prvu knjigu, "O Božjem gradu", kao odgovor na slične optužbe da su kršćani navukli prokletstvo na Rim, uništavajući patriotski duh. Nije porekao da kršćane nije briga za zemaljski grad Rim, budući su isključivo posvećeni svom vječnom gradu na nebu. Ali, želio je da Rimljani znaju da je sve što su pretrpjeli tijekom krvavog pljačkanja svog grada - gubitak imovine ili voljenih - bilo za njihovo dobro, jer ih je to približilo Bogu.
Ova ideja nije promakla kršćanskom Zapadu. Ako je uništavanje vaših gradova dobro za vašu dušu, onda "ćemo vas spasiti"!
Je li kršćanstvo izraelska bludnica? Tko svjedoči o kome?
Kako je kršćanstvo postalo službena i isključiva religija Rimskog Carstva pod Konstantinovim nasljednicima, svi tradicionalni kultovi zabranjeni, hramovi oduzeti ili uništeni - Rimljani nisu mogli ne primijetiti kako je samo jedna nekršćanska religija ostala legalna i zaštićena: judaizam - religija onih koji su smatrani odgovornima za Kristovu smrt. Kakva čudna situacija! Augustin je to opravdao svojom "teorijom svjedoka", u knjizi "Božji grad":
"Židovi koji su ga ubili i koji su odbili vjerovati u njega... bili su raspršeni po cijelom svijetu... i tako dokazima vlastitih Svetih pisama svjedoče za nas da nismo izmislili proročanstva o Kristu... Iz toga slijedi da, kada Židovi ne vjeruju u naša Sveta pisma, njihova vlastita Sveta pisma ispunjavaju se u njima, dok ih čitaju slijepih očiju... Upravo kako bi dali ovo svjedočanstvo koje, usprkos sebi, pružaju za našu korist, posjedovanjem i očuvanjem tih knjiga, oni su i sami raspršeni među svim narodima, gdje god se kršćanska Crkva širi."
Poput Kajina koji je ubio svog brata Abela, dodao je Augustin, Židovi su pod Božjom zaštitom, zavjetovano na sedmerostruku osvetu nad njihovim ubojicama. Stoga će do kraja vremena, "kontinuirano očuvanje Židova biti dokaz vjerujućim kršćanima podložnosti koju zaslužuju oni koji su, u ponosu svog kraljevstva, ubili Gospodina".
Augustinova "teorija svjedočenja" je zamršena. Lako je razumjeti argument kako židovski spisi svjedoče o istini kršćanstva. Ali, kako židovski narod svjedoči o kršćanskoj istini, kada je odbacuje upravo na temelju svojih spisa? Ne bi li nestanak Židova, kao nacije, bio bolji dokaz kako je Bog preusmjerio svoju providnost na "Novi Izrael"?
Augustin je obučeni sofist. Ono što on ovdje radi jest zamagljivanje očite suprotne stvarnosti: kršćanstvo svjedoči o neobičnoj tvrdnji Židova da ih je Bog izabrao kao instrument spasenja svijeta. Nijedan obrazovani Rimljanin nikada nije ozbiljno shvatio tu tvrdnju, prije nego što ju je kršćanstvo podržalo. To što Židovi, samim svojim postojanjem, svjedoče o istini kršćanstva jest, u najboljem slučaju - sporna tvrdnja. No, to što kršćani svjedoče o istini biblijskog judaizma više je od nepobitne tvrdnje: to je premisa kršćanstva. Krist znači Mesija i pretpostavlja posebnu ulogu Izraela u Božjem razdoblju.
Dakle, dok Židovi govore kršćanima da nisu u pravu, kršćani govore Židovima da su bili u pravu.
Uspon židovske moći u kršćanstvu
Kao jedini narod kojem je bilo dopušteno imati vlastitu nekršćansku religiju u Rimskom Carstvu od vremena Teodozija (379.-95.), Židovi su preživjeli i množili se kao nacija, raspršeno po cijelom rimskom svijetu, usred kršćanskog neprijateljstva, ali pod zaštitom vlade. Zakoni koji su kršćanima zabranjivali da se vjenčavaju sa njima, čak i jedu za njihovim stolom ("Savjet u Elviri", početkom 04. stoljeća) - ojačali su židovski identitet i koheziju, jer su endogamija i ritualna čistoća najvažnije zapovijedi u Tori. Zauzvrat, neprijateljstvo prema Kristu i kršćanstvu bilo je temeljno načelo rabinskog judaizma, još od 03. stoljeća; i taj je antagonizam, između jedine dvije zakonite religije unutar kršćanstva, postao strukturnim karakterom obje. Veliki židovski učenjak, Jacob Neusner, ide toliko daleko i tvrdi da je "judaizam kakav poznajemo rođen u susretu sa trijumfalnim kršćanstvom" ("susret" je eufemizam), te je sugerirao kako bi židovski identitet vjerojatno nestao bez svog kršćanskog neprijatelja. Kršćanstvo stoga u potpunosti zaslužuje da se naziva judeokršćanskim, u smislu da su judaizam i kršćanstvo bile jedine dvije legalne religije, i postojale su u svojevrsnoj dijalektičkoj opoziciji, nužnoj za opstanak obje: Židovi su bili svjedoci kršćana, a kršćani su bili svjedoci Židovima, kao i novo lice Hamana. Islam nikada mogao biti dijelom igre Europi, sve do 18. stoljeća. Sinagoge da, džamije ne.
Prisilno krštenje Židova bilo je teoretski zabranjeno, iako se događalo u kriznim vremenima. Gracijan iz Bologne, u svojoj zbirci "kanonskog" prava, sastavljeno tijekom 1140-ih (Decretum), citira pismo pape Grgura Velikog i dekret Četvrtog toledskog sabora (633.), potvrđujući da Židove ne treba prisilno preobraćati, već samo uvjeravati "blagim, a ne grubim sredstvima da nedaće ne otuđe um onih koje bi razuman argument mogao privući".
Dobrovoljno preobraćenje Židova na kršćanstvo događalo se pojedinačno, ali i dalje poprilično rijetko.
Za razliku od kršćanskih heretika, Židove nikada nije progonila inkvizicija, niti su ih mučili ili spaljivali na lomači; osim ako nisu primili krštenje, i posumnjalo u njih da se još uvijek potajno "judaiziraju". To se, naravno, stalno događalo, jer su Židovi koji su se preobratili (obično zato da izbjegnu progonstvo) bili zamoljeni neka prestanu biti Židovi, ali ne i neka prestanu čitati Bibliju. U Crkvu su se uselili sa svojom židovskom kulturnom prtljagom. Istovremeno, bili su oslobođeni svih građanskih ograničenja, koja su bila nametnuta njihovoj neobraćenoj braći. Kada su se uzdigli u crkvenoj hijerarhiji, kao što je to učinio biskup Burgosa Alonso Cartagena (1384.-1456.), sin velikog rabina istog grada, hvalili su se kako su sada bolji kršćani od pogana, jer dijele Isusovu židovsku krv. Tvrdili su kako se, zapravo, i nisu preobratili, nego su samo produbili svoju židovsku vjeru.
Kršćansko posvećenje židovskog Tanaha obeshrabrilo je Židove kod preispitivanja svog svetog pisma i oslobođenja od njegovog mentalnog uvjetovanja. Svaki Židov koji je odbacio božansku inspiraciju Tore, ne samo da je bio prognan iz svoje židovske zajednice, nego nije pronalazio utočište niti među kršćanima; to se dogodilo Baruhu Spinozi, i mnogima drugima. Kršćani su molili neka Židovi otvore svoja srca Kristu, ali nisu učinili ništa kako bi ih oslobodili od Jahve.
Ivan Zlatousti (oko 346.-407.), najutjecajniji grčki teolog svog vremena (važan za pravoslavce kao Augustin za katolike), krivio je Židove zato što nisu dovoljno slijedili svoju Toru kada su trebali, i zato što je slijede sada kada ne bi trebali:
"Kada je bilo potrebno poštivati Zakon, pogazili su ga. Sada kada je Zakon prestao obvezivati, tvrdoglavo se trude da ga se poštuje. Što može biti jadnije od onih koji provociraju Boga, ne samo kršenjem Zakona već i njegovim držanjem?" ("Prva propovijed protiv Židova")
Takav argument tipa - "proklet bio ako činiš, proklet bio ako ne činiš" - mogao je Židovima samo potvrditi kako je kršćanstvo apsurdno. Što je još važnije, to je velika obmana kršćana, i tako sami sebe sprječavaju da shvate korijen židovskog antisocijalnog ponašanja. Sa jedne strane, Židovima se govori da je njihov Jahve pravi Bog i da je njihova Biblija sveta. No, sa druge strane, kritiziraju ih zbog ponašanja koje su naučili upravo od Jahvea i svoje Biblije. Optužuju ih da kuju zavjeru za vladanje svijetom, iako je to upravo obećanje koje im je Jahve dao: "Jahve, Bog tvoj, uzdići će te više od svakog drugog naroda na svijetu" (Ponovljeni zakon 28,1). Smatraju kako Židovi gaje otvoreni prezir prema tuđim nacionalnostima, ali taj prezir su naučili od svog boga: "Svi su narodi ništa pred Njim, za Njega smatraju se ništavnošću i ispraznošću" (Izaija 40,17). Krive ih se zbog materijalizma i pohlepe, ali i ali oni u tome samo oponašaju Jahvu, koji sanja isključivo o plijenu: "Potresti ću sve narode i blaga svih naroda će se sliti" (Hagaj 2,7). Iznad svega, kritiziraju ih zbog separatizma, iako je to sama bit Jahvine poruke Židovima: "Odvojiti ću vas od svih ovih naroda da budete moji" (Levitski zakonik 20,26).
Najgore od svega, posvećenje Starog zavjeta i drevnog Izraela jest navelo kršćane da na Židove gledaju kao na metafizički superiorniju rasu, a na judaizam kao na Božju izvornu religiju. Isti Ivan Zlatousti se žalio kako se mnogi kršćani "pridružuju Židovima u održavanju njihovih blagdana i održavanju njihovih postova" (Prva homilija 5,1-7):
"Nije li čudno da oni koji štuju Raspetoga održavaju zajedničke blagdane sa onima koji su ga razapeli? Nije li to znak ludosti i najgoreg ludila? ... Jer kad vide da vi, koji štujete Krista kojega su razapeli, sa poštovanjem slijedite njihove obrede, kako mogu a da ne pomisle da su obredi koje su izvršili najbolji, i da su naši obredi bezvrijedni?"
Na Ivanov užas, neki kršćani se čak i dalje obrezuju. "Nemojte mi reći", upozorava, "da je obrezivanje samo jedna zapovijed; upravo ta zapovijed nameće na vas cijeli jaram Zakona” (Druga homilija 2,4).
Kršćanstvo je Židovima dalo izvanrednu simboličku moć, koju su oni pretvorili u efektivnu moć. Bilo je razdoblja kada je židovski ugled bio vrlo visok među vladajućom elitom, dok je židovski lobi imao ogroman politički utjecaj. Sredinom 09. stoljeća, lyonski biskup Agobard, žalio se caru Luju Pobožnom (sinu Karla Velikog) kako Židovi izdaju "potpisane uredbe vašeg imena sa zlatnim pečatima", koje im jamče nevjerojatne prednosti, te da su carevi izaslanici "strašni prema kršćanima, a blagi prema Židovima" ("O drskosti Židova"). Agobard se čak žalio na carski edikt kojim se nedjelja (umjesto dotad subote) nameće kao tržnica zato da bi se ugodilo Židovima. U drugom pismu žalio se na edikt kojim se zabranjuje krštenje židovskih robova, bez dopuštenja njihovih gospodara. Židovi su bili toliko cijenjeni na dvoru Luja Pobožnog, te su neki, poput đakona Boda, prešli na judaizam.
Svakako, u sljedećim stoljećima Židovi su protjerivani iz jednog kršćanskog kraljevstva za drugim. Ali, svako od ovih protjerivanja bila je reakcija na situaciju nepoznatu u predkršćanskoj antici: židovske zajednice stjecale su prekomjernu ekonomsku moć i bili su pod zaštitom kraljevske uprave (služili su kao kraljevi poreznici i zajmodavci u ratnim vremenima), sve dok ta ekonomska moć nije ustupila mjesto političkoj i društvenoj moći, i dosegla točku zasićenja, uzrokujući tako pogrome i prisiljavajući kraljeve neka poduzmu razne mjere. Židovi u Engleskoj, koje je kao upravitelje i lihvare doveo Vilim od Normandije, postali su vrlo moćni do 12. stoljeća. Jedan od njih, Aaron od Lincolna, bio je "možda najbogatiji čovjek u Engleskoj", sve dok ih kralj Edward I. i najviše stoga što ih nije mogao prisiliti da se odreknu lihvarenja, nije protjerao 1290. godine. Židovi će se vratiti u Englesku, u punoj snazi u 17. stoljeću, prvo kao Marani, kada je, prema židovskom povjesničaru Cecilu Rothu, "puritanizam prije svega predstavljao povratak Bibliji, a to je automatski poticalo povoljnije raspoloženje prema ljudima Starog zavjeta."
Budući je napisan točno pod njihovim nosom i u njihovoj Svetoj knjizi - kršćani nikada nisu shvatili da Mojsijev ugovor nije ništa drugo nego program svjetske dominacije židovske nacije - prijevarno predstavljeno kao Božja dozvola za krađu i ubojstvo. Ranjivost kršćanskih društava na židovsku moć jest izravno vezana sa ovim sljepilom koje im je nanijela Crkva. Godine 1236., papa Grgur IX., javno je osudio Talmud kao "prvi uzrok, koji Židove drži tvrdoglavima u njihovoj perfidnosti" (kako nas podsjeća E. Michael Jones). I tako je Talmud spaljen. Ali, Talmud nije ništa drugo nego niz komentara o Tanahu. Mnogi kršćani i dalje krive Talmud za židovsku mizantropiju, dok Talmud zapravo danas ima malo utjecaja izvan židovskih ortodoksnih krugova. Cionizam je utemeljen na odbacivanju Talmuda, kao i povratku biblijskom projektu. Izraelski vođe, od Ben-Guriona do Netanyahua, eksplicitno opravdavaju svoj prezir prema međunarodnom pravu Biblijom, a ne Talmudom. Kobna je i neoprostiva greška ne prepoznati da je židovski Tanakh (ili kršćanski Stari zavjet) zapravo udžbenik demonskog ponašanja Izraela na međunarodnoj sceni. Kao što je H. G. Wells jednom napisao, Biblija jasno opisuje "zavjeru protiv ostatka svijeta. U Bibliji imate jasnu zavjeru, ... agresivnu i osvetoljubivu zavjeru. ... Nije tolerancija, već je glupost zatvarati oči pred kvalitetom te zavjere."
Zašto kršćanski cionisti imaju pravo...
Kada anticionistički kršćani tvrde kako je izraz "judeokršćanstvo" pogrešan naziv - ne slažem se. U djelu, "Mit o 'židokršćanskom' Zapadu: Zašto oznaka ne drži", Lorenzo Maria Pacini (link dolje) se žali kako je ovaj izraz "proturječnost u teološkom smislu". Kršćanstvo se, kaže on, "temelji na vjerovanju da je Isus Mesija, Sin Božji i spasitelj čovječanstva. Judaizam izričito odbacuje Isusa kao Mesiju, smatra ga lažnim prorokom i, u mnogim rabinskim tekstovima, oštro ga ocrnjuje." Ovim promašuje poantu, jer je i sam pojam Mesije židovski, kao što pretpostavlja da je Izrael Božji odabrani narod. Sa židovskog gledišta, kršćanstvo je heretični judaizam. Kršćani se slažu sa Židovima kako se Bog jedinstveno objavio Abrahamu, Jakovu i Mojsiju. Istovremeno su sve ostale civilizacije, uključujući ovdje Rimljane, bile štovatelji vraga, i Bog je planirao poslati Mesiju Izraelu. Jedino neslaganje jest oko Mesije. Ako je Isus Krist, osim što je Sin Božji, i Izraelov Mesija, onda zaista "spasenje dolazi od Židova" (Ivan 4,22).
Nemojte me krivo shvatiti. Nikako ne podržavam ideju da je naša civilizacija judeokršćanska, a kamoli da je "sve počelo na gori Sinaj", kako to piše Josh Hammer u svojoj grotesknoj knjizi, "Izrael i civilizacija: Sudbina židovske nacije i sudbina Zapada". Tvrdio sam, naprotiv, kako pravi genij naše civilizacije leži u umjetnosti, znanosti i filozofiji i da je heleno-rimski, da je procvjetao unatoč kršćanstvu, a ne nikako zahvaljujući njemu. Nisam čak spreman pripisati izgradnje katedrala kršćanstvu, jer su ih izgradili cehovi "slobodnih zidara", čija kršćanska vjera nije bila relevantna za njihov zanat. Ono što kažem jest da smo, u mjeri u kojoj smo kršćani, zapravo judeokršćani. Jedini kršćani koji nisu bili nosili prefiks judeo- bili su oni koji su odbacivali Stari zavjet, poput manihejca Fausta, koji je Augustina nazivao polukršćaninom, jer je štovao židovskog boga (Augustin: "Contra Faustus").
Reći, kao što često čujem, kako je problem u tome što su Židovi infiltrirali kršćanstvo (kroz kalvinizam, isusovce, Scofieldovu Bibliju, Drugi vatikanski koncil, ili što god drugo) jest totalno apsurdno. Ili bolje rečeno, to je tautologija. Kršćanstvo je židovska infiltracija rimske civilizacije, i to od samog početka. Anticionistički kršćani tvrde kako se kršćanski cionizam temelji na lažnoj doktrini dispenzacionalizma, kojim se tvrdi da je Božje obećanje Izraelu još uvijek valjano. To je djelomično točno; i to samo djelomično, jer nije svaki cionistički kršćanin dispenzacionalist. Ali, da vidimo koliko je to nekršćanski.
U svojoj 'Poslanici Rimljanima', zasigurno jedan od najutjecajnijih tekstova u Novom zavjetu, Pavao tvrdi kako je Božje obećanje Izraelu vječno, i da su Židovi "još uvijek voljeni zbog svojih otaca. Nema promjene mišljenja sa Božje strane o darovima koje je dao, ili po svom izboru" (11,28-29). Ono što Pavao, u biti, govori poganima jest da su Izraelci još uvijek Božji izabrani narod. Ugovor još uvijek vrijedi. Židovi nisu neodabrani. Bog je morao djelovati kroz pogane zbog židovskog odbacivanja Krista, objašnjava Pavao, ali na kraju će se "svi vratiti" (11,12). "Dio Izraela otvrdnuo je um, ali samo dok se pogani potpuno ne pridruže; i tako će se sav Izrael spasiti" (11,25-26). U Pavlovoj poznatoj metafori "cijepljenja masline", Izrael je poput dobre masline koju je Bog zasadio, a kršćani iz neznabožaca su poput grana odsječenih sa divljih maslina i ucijepljeni u Izrael (11,17). Pavao zatim upozorava ove obraćene neznabožce neka se ne osjećaju superiorno: "Ako se počneš osjećati uzvišeno, pomisli: ne držiš ti korijen, nego korijen drži tebe" (11,18). Cijepljene grane mogu se odrezati ako zakažu, dok će "granama koje prirodno tamo pripadaju biti lako cijepiti se na maslinu koja je njihova" (11,24).
Pavao je bio kozmopolitski Židov, koji je pokušavao pronaći način kako da njegova nacija napreduje prema svojoj konačnoj sudbini kroz Rimsko Carstvo, a ne protiv njega. Njegov način razmišljanja jest vrlo sličan onome Josipa Flavija, koji je u "Židovskom ratu", reinterpretirao židovska mesijanska proročanstva kao da se odnose na Vespazijana. Ono što je potaknulo Judejce na pobunu protiv Rima, piše on, "bilo je dvosmisleno proročanstvo iz njihovog Svetog pisma kako će 'jedan iz njihove zemlje vladati cijelim svijetom'“. Ali, Judejci su pogriješili u svom tumačenju ovog proročanstva, jer se ono u stvarnosti odnosilo na Vespazijana, "koji je imenovan carem u Judeji". Okrećući židovsko proročanstvo naglavačke, Josip nikada nije odustajao od sudbine Židova koja je da vladaju svijetom - nego je razrađivao Plan B - plan koji se oslanjao na iskorištavanje snage Rimskog Carstva, a ne na protivljenje. Baš poput Filona Aleksandrijskog (prije njega), ali na drugačiji način, pokušavao je preobratiti Rim na židovski svjetonazor. Prepoznajući Vespazijana kao Mesiju, smatrao je Rim instrumentom židovskog osvajanja svijeta, baš kao što je Drugi Izaija time smatrao Perziju kada je Kira Velikog nazvao Mesijom (Izaija 45:1). Josipovo reinterpretiranje židovskih proročanstava nije započelo religiju, nego je to bilo Pavlovo i na kraju je osvojilo Rim.
Neodoljiva cionizacija kršćanstva
Zabluda je misliti kako se kršćanska odgovornost, pri židovskom stisku Zapada, ograničava na kršćanski cionizam, pa bi prema tome - kršćanske cioniste mogli pobijediti anticionistički kršćani. Kada Tucker Carlson opovrgava ideju gdje "Bog preferira neke ljude na temelju njihove DNK" kao "kršćansku herezu", jer "cijela poanta kršćanstva jest u tome da to više nije istina" - trebali bi prepoznati kako se kršćanstvo našlo na gubitničkoj strani povijesti. Ono što se ovdje implicira - da to nekada jest bilo istina. Kršćanski Bog doslovno jest izabrao narod na temelju njihove DNK (Abraham, Izak, zatim Jakov, tj. Izrael). Carlson to ne može poreći - bez da izađe izvan kršćanstva. Kršćanstvo je iracionalno, i to u bilo kojoj svojoj verziji, ali budimo objektivni: između "Bog je izabrao Židove, ali ne više" (Carlson) i "Bog je izabrao Židove zauvijek" (Huckabee) - ipak druga tvrdnja nije nimalo racionalna.
Je li stari zavjet zastario, ili još uvijek vrijedi - sada je postalo stvar spora među kršćanima, ali ja u tome ne sudjelujem. Svaki kršćanin vjeruje da je njegov oblik kršćanstva istinsko kršćanstvo, ono koje je Isus želio. Ali, za vanjskog promatrača ne postoji istinsko i vječno kršćanstvo. Kršćanstvo je ono što kršćanstvo jest - u bilo kojem trenutku. Ako se pogleda trenutna rasprava između kršćanskih cionista i anticionističkih kršćana, i to izvan kršćanstva (kao što ja činim) - onda je daleko od očitog gjde potonji mogu pobijediti u raspravi. Umjesto toga, mislim kako će se sve više anticionističkih kršćana naći prisiljenima birati između toga da budu anticionisti ili da budu kršćani - shvatiti će da ne možete pobijediti židovsku moć, govoreći pritom Židovima da su "nekada" bili izabrani zbog svoje DNK, ali "više ne".
Sa druge strane, kršćanski cionizam će nastaviti rasti, jer će sve više utjecajnih Židova ulagati u njega. Kršćanski cionizam dobiva na značaju i ne gubi, a Izrael čini sve što je potrebno kako bi se to odvijalo. Sam katolicizam je cioniziran od Drugog vatikanskog koncila, ali je to bio samo početak. "Od Sinaja do Rima: Židovski identitet u Katoličkoj crkvi" je nedavno napisana knjiga, koja je namijenjena katolicima, "koja se bavi obnavljanjem židovskih dimenzija Evanđelja i Crkve, kako bi katolicizam mogao obnoviti svoje pune crkvene dimenzije, sastavljene od Židova i pogana, pod Mesijom Izraelovim". Autori, uključujući katoličke svećenike, imena poput Elias Friedman i Antoine Levy, "tvrde da tek ako ozbiljno shvatimo židovski kontekst Isusa i njegovih učenika i učenja, počinjemo vidjeti Crkvu onakvu kakva jest: židovska savezna zajednica uspostavljena u Abrahamu i koja pozdravlja pogane, narode, da podijele ovo veliko obećanje i dar od Boga". Slijedeći Pavlovu poslanicu Rimljanima, katoličko-hebrejska znanstvenica, Angela Costley, tvrdi da "na pogansku crkvu trebamo gledati kao na dodatak Izraelu"; te da "Izrael nije odbačen zato što ne prihvaća Isusa kao Mesiju, kako se prije mislilo, nego da su pogani umjesto toga uključeni u Izrael".
Ne kažem da je kršćanski cionizam dobra stvar. Ja samo kažem da kršćanstvo ima stražnja vrata, ugrađeni uređaj koji je odavna dizajniran da judaizam preuzme kontrolu nad njim. Stari zavjet je židovski trojanski konj u rimski grad. Iako će uvijek postojati neki anti-cionistički kršćani, Židovi zaista preuzimaju mainstream kršćanstvo. U Francuskoj je najpoznatiji branitelj katoličke vjere Eric Zemmour, Židov koji se privatno druži sa najprezrenijim anti-kršćanskim cionistima, nakon što je sa njima raspravljao na televiziji. Jesu li katolici prevareni? Da, jesu. I to masovno.
Najbolja metafora za ono što se događa se nalazi u Knjizi o Jošui. Dok Izraelci opsjedaju Jerihon, dva izraelska špijuna ulaze u grad i provode noć sa prostitutkom imenau Rahaba, koja ih skriva u zamjenu da bude pošteđena, zajedno sa svojom obitelji, kada Izraelci preuzmu grad. Zatim ona osigurava sredstva izraelskim ratnicima da uđu u grad i pokolju sve, "muškarce i žene, mlade i stare" (6,21). Kao opravdanje za izdaju vlastitog naroda, ona Izraelcima govori kako je "Jahve, vaš bog, Bog i na nebu gore i na zemlji dolje" (2,11), nešto što niti pripovjedač, niti Jahve, niti bilo koji Izraelac u Knjizi o Jošui nikada ne tvrdi (Jahve je u toj knjizi sustavno označen kao "bog Izraelov"). Moja francuska katolička Biblija, "La Bible de Jérusalem", objavila je dominikanska 'École Biblique', dodaje fusnotu Rahabinoj "ispovijedi vjere u Boga Izraela", govoreći kako je "Rahaba, u očima više od jednog crkvenog oca, postala figura poganske Crkve, spašena svojom vjerom".
Smatram da je ova fusnota - gdje Crkvu uspoređuje sa jerihonskom bludnicom - simbol toga što je prava uloga kršćanstva. Doista je Crkva, priznajući boga Izraela kao univerzalnog Boga, uvela Židove u srce poganskog grada i, tijekom puno stoljeća - dopustila im neka preuzmu vlast.
BY: Laurent Guyenot; prosinac 2025.
Add comment
Comments