Odcjepljena kultura

Prava tajna u srži takozvanog NLO Razotkrivanja" nije otkrivanje izvanzemaljskih posjetitelja, već postojanje Odcjepne kulture – Aufbruch Kultur. Ovaj termin, izveden je iz dublje njemačke razlike između Kultur i Zivilisation, te aludira na prikrivenu frakciju naše vrste koja je već prešla tehnološku singularnost i ostavila za sobom putanju normalnog ljudskog razvoja. Suprotno anglofonskom spajanju civilizacije i kulture kao linearne naracije napretka, mislioci poput Spenglera upozoravali su kako je, ono što nazivamo "civilizacija", dekadentna kasna faza u životnom ciklusu vitalne kulture. "Nordijci", koja se redovito susreću u slučajevima otmica NLO, nisu vanzemaljci, nego su potomci anglosaksonskog projekta stvaranja "Glavne rase". Korijeni ovoga daleko prethode usponu Hitlera, i dosežu do eugenističke elite Amerike i Britanije 19. stoljeća. Te elite, uključujući bankare i industrijalce, financirale su uspon nacističke Njemačke kao svojevrsnog terenskog laboratorija za svoje frankensteinovske eksperimente. Jedan od njih bio je "Zvono" ili Die Glocke.

Nacistički "Projekt Chronos" (Projekt Saturn, nazvano po Gospodaru vremena), koji je nadgledao SS general Hans Kammler, kulminirao je stvaranjem naprave "Die Glocke", što je elektrogravitacijski uređaj za iskrivljavanje vremena. Nakon sloma Reicha, ovaj projekt nije uništen, već je (pod Operacijom Spajalica) presađen u srce američkog vojno-industrijskog kompleksa. Pojava letećih tanjura u američkom zračnom prostoru, odmah nakon ovoga - nije bila slučajnost. Slučaj Reinholda Schmidta, koji je 1957. godine u Nebraski susreo nordijske SS tipove koji su govorili visokonjemački, i koji su izlazili iz metalne letjelice, simbol je poslijeratnog poretka u kojem se ova odcjepljena kultura namjerno otkrila. Ovo nisu susreti sa izvanzemaljcima, nego su to posjeti potomaka eugeničke elite, sada daleko izvan zemaljskih normi i odgovornosti.

Ova kultura nije započela u Njemačkoj, već u laboratorijima i tajnim društvima angloameričke aristokracije; financirano od strane Rockefellera, Morgana i Carnegieja, koji su postavili ideološke i tehnološke temelje za nadređenu rasu. Njihovi otisci se pronalaze na ranim eugeničkim programima, na anomalnim viđenjima zračnih brodova (od 1896. do 1897. godine), te naravno kontroli temeljnih institucija američke moći. Odcjepljena kultura, rođena pod krinkom progresivne znanosti, postala je jezgrom crnačkog projekta za bijeli svijet, skriven unutar podzemnih i podmorničkih baza, isklesan nuklearnim podzemljem, povezan Maglev vakum-vlakovima, održavan tajnošću i nadzorom. Protežući se ispod oceana i podzemnih baza veličine gradova, kroz tajni svemirski program cijelog Sunčevog sustava - sada je izvan svijeta, neslužbeno i izvan svake izborne odgovornosti.

Konačna granica ove odcjepne putanje vodi nas ne naprijed, već natrag - na Mjesec, na Mars, i do ruševina civilizacije drevnije od Atlantide. Odcjepljena kultura putovala je u prošlost, te se pretvorila u pretka zemaljskog čovječanstva. Savili su vremensku liniju linearne povijesti, u horizont događaja singularnosti, koju su prvi dosegli i koju, posljedično, kontroliraju. Moramo pronaći način da probijemo ovaj Ouroboros.

Kroz daljinsko promatranje, arheološke anomalije i tajna svjedočanstva, pronalazimo dokaze o nordijskim nadzornicima koji orkestriraju robovski rad na Mjesecu, kao i ostatke marsovske civilizacije uništene nuklearnim oružjem. Mjesec zvoni šuplje,  doslovno. Njegovi seizmički odjeci odaju konstruiranu i umjetnu ljusku. Mars nosi ožiljke nuklearnog uništenja, njegova površina posuta je razbijenim obeliscima i zakopanim piramidama.

Ovo nisu mitovi. Ovo je potisnuta povijest odcjepljene vrste koja je ovladala vremenom, promijenila pamćenje i preuzela kontrolu nad narativom o našem podrijetlu. Tehnološka singularnost se već dogodila, ali samo za nekolicinu, koji sada vladaju labirintom vremena, iz dubine (ispod leda Antarktike) i u tami (iza vela plavog neba).

Aufbruch Kultur

Najdublja i najmračnija tajna, kao dio bilo kakvog NLO-razotkrivanja nema nikakve veze sa izvanzemaljskim civilizacijama kao  neljudskih "izvanzemaljaca" koji nas posjećuju iz udaljenih zvjezdanih sustava. Umjesto toga, radi se o tome da su određeni segmenti naše vlastite vrste, posebno oni povezani sa nacistima i fašističkom bijelom supremacijom, već prešli prag tehnološke singularnosti. U knjizi "Bliži susreti" predstavljam argument gdje takozvani "nordijski" entiteti, koji se susreću u bezbrojnim slučajevima kontakata i otmica, nisu izvanzemaljci iz drugog solarnog sustava ili dimenzije. Oni su potomci nacističke odcjepljene kulture, nakon Drugog svjetskog rata. Izraz Aufbruch Kultur točniji je od odcjepne "civilizacije".

U njemačkoj historiografiji i sociologiji, posebno 19. i početka 20. stoljeća, postojala je snažna tendencija razlikovanja između civilizacije i kulture. Na ovu razliku uvelike su utjecali mislioci poput Johanna Gottfrieda Herdera, Oswalda Spenglera, Friedricha Nietzschea i Thomasa Manna. Kultur (kultura) se obično smatrala organskom, duhovnom i dubljom bitju naroda. Uključuje umjetnost, religiju, filozofiju i jedinstveni način života, koji definira nacionalni ili etnički identitet. Kultura se često shvaća kao nešto autentično, unutarnje i egzistencijalno. Zivilisation (civilizacija) se smatrala površnijim, tehničkim i vanjskim razvojem. Odnosi se na materijalne, institucionalne i administrativne aspekte društva, poput pravnih sustava, infrastrukture i tehnološkog napretka. Civilizacija se, u tom smislu, često prikazuje kao racionalistička, homogenizirajuća i potencijalno dekadentna sila, koja nagriza dublji identitet pronađen u kulturi. Ova perspektiva je slavno predstavljena u djelu Oswalda Spenglera. "Propast Zapada" (1918.-1922.), gdje tvrdi da su civilizacije posljednja i propadajuća faza kultura. Nakon što kultura postane previše racionalizirana, urbanizirana i mehanizirana - prestaje biti živa, kreativna snaga i ulazi u razdoblje propadanja, koje je "civilizacijsko".

Nasuprot tome, anglofona historiografija i sociologija, pod utjecajem Edwarda Taylora, Arnolda Toynbeeja i Samuela Huntingtona - ne pravi ovu oštru razliku. Kultura i civilizacija se često koriste naizmjenično, ili se civilizacija smatra naprednim oblikom kulture. Ideja "napretka" i "razvoja" u anglosferi je linearnija, a ne ciklička (kao kod Spenglera). Civilizacija se obično pozitivno vrednuje kao akumulacija ljudskih postignuća, a ne kao znak dekadencije ili propadanja.

Njemačka razlika ima političke i ideološke implikacije. Tijekom 19. i ranog 20. stoljeća, njemački nacionalisti su često Kultur smatrali superiornijom racionalističkoj, birokratskoj i sve više globaliziranoj civilizaciji, koju su predstavljale Francuska i Britanija. Nasuprot tome, anglosfera je prihvatila civilizaciju kao cilj, smatrajući industrijalizaciju, pravnu racionalnost i tehnološki razvoj oznakama napretka. Ova razlika utjecala je na rasprave u filozofiji i kulturnoj kritici nakon Drugog svjetskog rata, sa figurama poput Theodora Adorna i Maxa Horkheimera, koji su kritizirali instrumentalnu racionalnost "civilizacije" kao sile dominacije. Kontrast između Oswalda Spenglera i Samuela Huntingtona o konceptima kulture i civilizacije je posebno oštar i poučan.

U djelu "Propadanje Zapada", Spengler tvrdi da su civilizacije posljednja i okoštala faza nekoć živahnih kultura (Kulturen). Njegova teza predstavlja povijest kao morfološki, ciklički proces, sličan životnim ciklusima organizama: kulture se rađaju, rastu, sazrijevaju, a zatim degeneriraju u civilizacije, koje su beživotne, racionalizirane i mehanizirane ljuske svoje bivše vitalnosti. Spengler karakterizira Zapad (posebno Europu) kao "faustovsku" kulturu, definiranu neograničenim porivom prema beskonačnom. To se odražava u beskrajnoj težnji zapadne znanosti i tehnologije prema opsesiji osvajanja, bilo teritorijalnim (imperijalizam) ili intelektualnim (filozofija, matematika), kao i u ekspanzionističkoj, dinamičnoj prirodi zapadne metafizike, koja se vidi kod figura poput Dantea, Kopernika, Kanta i Nietzschea. Prema Spenglerovom mišljenju, zapadna kultura dosegla je svoj vrhunac u gotičkim katedralama, klasičnoj glazbi i dubokim metafizičkim tradicijama. Nakon toga je propala u civilizaciju, jer su racionalizacija, urbanizacija i materijalizam preuzeli njenu kreativnu bit. Zapad se, prema Spengleru, nalazi u svojoj kasnoj civilizacijskoj fazi, odražavajući pritom sudbinu Rima prije njegovog sloma. Spengler odbacuje univerzalizam, tvrdeći da svaka kultura ima svoju jedinstvenu dušu, te da se civilizacije ne mogu linearno uspoređivati. Ne postoji jedna "ljudska civilizacija", nego postoje odvojeni civilizacijski organizmi, koji se uzdižu ili padaju u svom vremenu.

U djelu "Sukob civilizacija" (1996.), Samuel Huntington nudi radikalno drugačiji okvir. Za razliku od Spenglerovog organskog i  fatalističkog pogleda, Huntington predstavlja geopolitički i strateški model prema kojemu su civilizacije trajni entiteti, a ne faze kulturnog propadanja. Huntington definira civilizacije kao dugotrajne kulturne blokove, zajedničke povijesti, religije i  vrijednosti. Za razliku od Spenglera, koji civilizacije vidi kao mrtve kulture, Huntington ih vidi kao žive i konkurentne makro-entitete, koji oblikuju globalnu politiku. Civilizacije se također mogu ponovno roditi nakon dugih razdoblja propadanja. Renesansa je, prema njegovom mišljenju, bila ponovno rođenje klasične civilizacije Grčke i Rima.

Huntingtonova glavna teza, koja se do sada pokazala točnom, bila je da svijet nakon Hladnog rata neće biti oblikovan ideološkim borbama (npr. kapitalizam protiv komunizma), nego duboko ukorijenjenim civilizacijskim identitetima. On identificira glavne civilizacijske blokove, uključujući: zapadnu (faustovsku) civilizaciju (Europa, Sjeverna Amerika); kinesku civilizaciju (Kina i sinosfera); islamsku civilizaciju (Bliski istok, Sjeverna Afrika i dijelovi Južne Azije); hinduističku civilizaciju (Indija); pravoslavnu civilizaciju (Rusija, Istočna Europa); latinoameričku civilizaciju, i "potencijalno nastajuću" afričku civilizaciju. Za razliku od Spenglera, koji Zapad smatra osuđenim na propast, Huntington ga smatra jednim od nekoliko aktivnih igrača u tekućoj geopolitičkoj borbi. Upozorava da je zapadni univerzalizam opasna iluzija, te kako će kulturni i vjerski identiteti biti primarni izvori sukoba u budućnosti.

Spenglerova faustovska karakterizacija Zapada jest tragična. Vlastiti uspjeh Zapada – racionalnost, tehnologija i dinamizam – također je izvor njegovog pada. Osuđen je na vlastitu neograničenu ambiciju, posežući za beskonačnim, samo da bi ostao  iscrpljen. Huntington, međutim, Zapad vidi ugrožen, ali ne nužno osuđen na propast. Ne vjeruje u povijesne cikluse, nego u civilizacijsko natjecanje. Za razliku od Spenglera, on ne smatra zapadna dostignuća (tehnologiju, kapitalizam, demokraciju) samodestruktivnima, već oruđima koja se moraju braniti od suparničkih civilizacija.

Koncept odcjepljene civilizacije je prvi javno formulirao povjesničar Richard Dolan, koji je pretpostavio da fenomen NLO-a možda nije samo rezultat posjeta izvanzemaljaca, nego je barem djelomično manifestacija prikrivene ljudske civilizacije, koja se odvojila od glavne povijesti. Joseph Farrell usvojio je i dalje razvio ovaj termin, eksplicitno prateći genealogiju odcjepljene civilizacije do poslijeratnog preživljavanja nacista, kao i do skrivenog fašističkog Imperija.

Međutim, vezano uz Spenglera i Huntingtona, trebalo bi je nazivati odcjepljenom kulturom, a ne odcjepljenom civilizacijom. Još je u svojoj početnoj fazi i nema dovoljno unutarnje diferencijacije da bi bila civilizacija. Koliko znamo, ne sadrži zasebne, srodne kulture unutar sebe. Također, barem unutar naše epohe, još je uvijek početna društvena formacija, sa vitalnošću koju Spengler pripisuje "kulturnoj", a ne "civilizacijskoj" fazi društva. Konačno, izraz Aufbruch Kultur je prikladniji za označavanje njene povezanosti sa nacistima.

Leteći tanjuri i nacističko zvono

Kada je javnost prvi put postala svjesna "letećih tanjura", 1947. godine, odmah se pokušalo uokviriti fenomen kao nesporazum, prijevaru, ali i kao upad izvanzemaljaca. Međutim, ono što je namjerno prikriveno je bila daleko uznemirujuća stvarnost: tehnološki temelji ovih letjelica već su bili poznati, ali ne američkoj javnosti, čak niti izabranoj vladi - nego tajnoj frakciji unutar vojno-industrijskog obavještajnog kompleksa. Ovi tanjuri nisu bili ni proizvodi malih zelenih ljudi, niti neke spontane znanstvene revolucije, u poslijeratnoj Americi. Bili su izravni nastavak tajnog zrakoplovnog programa, koji je razvijen pod Trećim Reichom, potom apsorbiran u Odcjepljenu kulturu, koja je, kao što ćemo vidjeti, potiče iz Amerike, krajem 19. stoljeća.

Kako bi razumjeli pravo podrijetlo letećih tanjura, moramo se odmaknuti od pročišćenih narativa politički korektne ufologije i pažljivo promotriti crne projekte nacističke Njemačke, posebno naprednu istraživačko-razvojnu inicijativu, poznatu kao Projekt Chronos. Ovaj projekt, sa sjedištem u okupiranoj Čehoslovačkoj, blizu Praga, i pod nadzorom enigmatičnog SS generala, Hansa Kammlera, nije bio samo pokušaj izgradnje zrakoplova sljedeće generacije. Bio je to napad na samu tkaninu prostora i vremena. Kulminacija ovog projekta bio je uređaj toliko moćan, čak su se vlastiti tvorci bojali njegovih implikacija: Die Glocke – "Zvono".

Prijelaz sa oblika konvencionalnih zrakoplova na, sada već kultni, oblik tanjura nije bio rezultat znanstveno-fantastičnih nagađanja. Bilo je to rješenje vrlo stvarnog inženjerskog problema. Početkom 20. stoljeća, njemački zrakoplovni inženjeri otkrili su da zrakoplovi koji putuju velikim brzinama doživljavaju otpor zraka, zbog graničnog sloja. Tanak sloj zraka formirao bi se oko krila, povećavajući otpor i ograničavajući manevarske sposobnosti. Kako bi se tome suprotstavili, njemački inženjeri predložili su usisavanje graničnog sloja razvojem mehanizama za utore, duž krila svojih zrakoplova. Ti bi utori isisavali zarobljeni zrak, čime bi se omogućila daleko veća agilnost. Optimalni dizajn trupa za usisavanje graničnog sloja bila je letjelica u obliku diska, bez krila. Braća Horten, Richard Miethe, Rudolf Schriever, Klaus Habermohl, Viktor Schauberger, kao i mnogi drugi uključeni u ovo istraživanje, shvatili su kako bi takva letjelica u obliku diska, kada bi imala utore, mogla kontinuirano uvlačiti zrak iz svih smjerova, uklanjajući otpor i postigla bi neusporedivo bolje manevarske sposobnosti. Ovo nije bila teorijska vježba. Do 1943. godine, Kammlerovo osoblje u blizini Praga je već izgradilo i testiralo funkcionalne leteće tanjure.

Prvi prototipovi ovih letjelica, u obliku tanjura, bili su na raketni pogon. Koristili su središnji pogonski sustav sa više mlaznica koje su raspoređene kružno, što je omogućavalo nagle promjene smjera, usred leta. Čak i ovakvim relativno konvencionalnim sustavom, okretnost ovih ranih tanjura daleko je nadmašivala sve u savezničkom arsenalu. U posljednjim godinama Drugog svjetskog rata, američki i britanski piloti počeli su se susretati sa takozvanim Foo Fightersima, svjetlećim, brzim letjelicama, koje su mogle nadmašiti bilo koji poznati saveznički zrakoplov.

Dok su nacistički znanstvenici istraživali egzotičnije metode pogona, okrenuli su se radu Nikole Tesle i Viktora Schaubergera. Obojica bili pioniri u istraživanju energije nulte točke (ZPE) i elektrogravitacijskog pogona. Njihova otkrića sugerirala su kako je moguće izravno izvući energiju iz kvantnog vakuuma, ili neograničenog izvora energije, koji bi mogao temeljno prepisati zakone zrakoplovnog inženjerstva. Ovo istraživanje dovelo je do stvaranja Die Glocke, uređaja koji će postati srce Projekta Chronos.

Službeni naziv nacističkog programa Zvono – Projekt Chronos – sam po sebi puno otkriva. Chronos je bio grčki bog vremena, poznat Rimljanima kao Saturn, a drevnim Perzijancima kao Zurvan. Naziv implicira kako se ovaj projekt nije bavio samo naprednim pogonom, nego iskrivljavanjem same prirode vremena.

Prema opsežnom istraživanju osoba, poput Igora Witkowskog, Nicka Cooka i Josepha Farrella, Zvono je bio uređaj visok od 2.7 do 3.6 metra, sa bubnjevima koji se rotiraju u suprotnom smjeru, ispunjeni visoko radioaktivnim izotopom žive i torija. Ovaj izotop, kada je izložen izmjeničnim strujama i povremenim istosmjernim udarima - generira intenzivan elektromagnetski vrtlog. Svjedoci i dokumenti sugeriraju da je ovaj vrtlog bio sposoban proizvesti gravitacijska iskrivljenja. U ranim eksperimentima, objekti postavljeni u blizini Zvona su počela pokazivati ​​znakove vremenske dilatacije; brže su starili, ili bi se potpuno raspadali. Čak su i znanstvenici koji su radili na projektu izvijestili su kako su iskusili subjektivna vremenska iskrivljenja, a neki su tvrdili da su izgubili sate, ili čak dane, dok su radili u blizini stroja.

Nakon što su primijetili te učinke, SS znanstvenici, pod generalom Kammlerom, namjerno su testirali učinke Zvona na živim  organizmima. Biljke ili male životinje bi bile smještene u neposrednoj blizini uređaja i pretrpjele brzo stanično propadanje, urušavajući se u tekuću masu, u roku od samo nekoliko sati. Kako su eksperimenti napredovali, i ljudski subjekti (zatvorenici koncentracijskih logora) bili su izloženi učincima Zvona; rezultat je bila smrt od unutarnjeg krvarenja i ubrzanog starenja.

Kada se Treći Reich srušio, 1945. godine, Projekt Chronos nije nestao. Premjestio se. U kaosu posljednjih mjeseci rata, Hans Kammler, SS časnik zadužen za program, nestao je bez traga. Svjedoci tvrde kako je Zvono evakuirano iz svog podzemnog objekta u blizini Praga. Nedavna svjedočenja Davida Gruscha i drugih zviždača, učesnika u "crnim" projektima duboke države,  potvrdila su da su ovu tehnologiju tajno zaplijenile američke specijalne snage i prenijele u Sjedinjene Države. Kroz Operaciju Paperclip, mnogi vodeći umovi nacističke Njemačke su također apsorbirani u američku zrakoplovnu industriju, točnije u: Lockheed Martin, Northrop Grumman, Raytheon, Boeing, kao i NASA svemirski program (čitaj: dimna zavjesa koja je okrenuta  javnosti). Nije slučajno što su se leteći tanjuri masovno počeli pojavljivati ​​iznad američkog zračnog prostora, odmah nakon Drugog svjetskog rata, posebno od vremena kada je Operacija Paperclip i službeno završena, 1947. godine.

"Izvanzemaljci" govore visokonjemački

Razmotrimo slučaj Reinholda O. Schmidta. Dana 05. studenog 1957. godine, Schmidt, njemačko-američki trgovac žitaricama, doživio je ono što se može opisati kao psihotronička inicijacija u ezoterični supstrat poslijeratnog poretka. Dok se vozio blizu Kearneya u Nebraski, njegov automobil je iznenada onesposobilo nešto što je kasnije opisao kao usmjereni snop svjetlosti - elektromagnetski impuls, koji nije bio nepoznat onima koji su proučavali učinke elektrogravitacijskog pogona na motore sa  unutarnjim izgaranjem. Pred njega se spustila eliptična, metalna letjelica ovalnog oblika, koja se blistala.

Zatim se pojavila posada: 6 osoba - 4 muškarca i 2 žene - besprijekornog izgleda, odjeveni u odgovarajuće uniforme, smireni u ponašanju, nepogrešivo nordijski po rasnom fenotipu. Ono što je bilo najuznemirujuće: Posjetitelji, koji su pretpostavili da je Schmidt tipičan Amerikanac i govori samo engleski, međusobno razgovarali tzv. visokonjemačkim. Ne samo njemačkim, već Hochdeutschom - aristokratskim, formalnim dijalektom, koji se koristio među starom elitom srednje Europe, posebno unutar SS časničke klase nacističkog režima. To je bio jezik Himmlerovog dvora, Thule Gesellschaft, unutarnjeg svetišta Ahnenerbe. Schmidt, koji je studirao njemački na sveučilištu, kao i uz svoje njemačko podrijetlo, odmah je prepoznao dijalekt - prepoznao je dijalekt nacističkih aristokrata.

Unutar broda, Schmidtu je pokazana kontrolna soba, opremljena nečim što je opisao kao arapske i rimske brojeve. Ponašanje posade bilo je pristojno, hladno, pomalo zbunjujuće. Kada ih je pitao o njihovoj svrsi, izbjegavali su nejasnim odgovorima. Pitali su Schmidta što zna o američkom satelitskom programu. Kada je on oklijevao, počeli su točno predviđati neuspjeh nadolazećih američkih lansiranja satelita. Nakon što je Schmidt pušten, letjelica se vertikalno uzdigla, u potpunoj tišini, svjetlucala je  plavkastim sjajem, te odjurila prema jugozapadu neshvatljivom brzinom. Više lokalnih svjedoka, uključujući i one koji su upravljali traktorima i kamionima i čiji su motori također bili ugašeni, potvrdili su događaj.

Ovo nije bila halucinacija, niti slučaj zamjene identiteta. 1957. godine je ova tehnologija ušla u svoju drugu ili treću generaciju razvoja na Antarktici, u Argentini, te na američkom jugozapadu.

Eugenika i Nadređena rasa

Najveća strateška obmana kod slučajeva u "zataškavanju NLO-a" nije zbog toga što američka vlada skriva kontakt sa  izvanzemaljcima. Radi se o tome što su mnoge egzotične letjelice koje se sve više vide po nebu, pokretane revolucionarnom pogonskom i energetskom tehnologijom, i zapravo su nasljeđe tajnog zrakoplovnog programa koji je uključivao masovna nacistička istraživanja i razvoj, a koji su se nastavili kroz američki vojno-industrijski kompleks. Zakon o nacionalnoj sigurnosti iz 1947. godine, kojim su osnovane CIA i NSA, utemeljeno na nacističko-njemačkim modelima državne sigurnosti i obavještajnih službi, izrađen je kao izravan i specifičan odgovor na potrebu upravljanja "crnim projektima duboke države". U mnogim aspektima, presađivanje Projekta Chronos u Ameriku bio je povratak kući, odnosno žetva istraživanja i razvoja, koji su namjerno provedeni u onome što je, u biti, bio anglosaksonski terenski laboratorij.

Uobičajena percepcija kako je nacistička Njemačka izvorište doktrine nordijske nadređene rase, grubo je i pogrešno tumačenje povijesti. Zapravo, ideološki i tehnološki temelj za odcjepljenu kulturu, onu kojom vlada eugenički usavršena elita, uopće nije  njemačkog podrijetla. Nego angloameričkog. 

Desetljećima prije Hitlerovog dolaska na vlast, interkontinentalna mreža anglosaksonskih industrijalaca, aristokrata i financijera, koja se protezala kroz Sjedinjene Države i Veliku Britaniju, već je postavljala temelje za tehnološki napredno i rasno konstruirano super-društvo, ono koje će se na kraju izvući iz putanje glavne ljudske civilizacije. Ova elitna frakcija, koja je osmislila eugenički pokret, također je kontrolirala inovacije u zrakoplovstvu i energetici, koje će na kraju dovesti do razvoja zračnih brodova, daleko naprednijih od onoga što je u to vrijeme bilo dostupno javnosti.

Temelj ove Odcjepne kulture leži u angloameričkom eugeničkom pokretu kraja 19. stoljeća, zamisli Francisa Galtona, rođaka Charlesa Darwina. Osnovna pretpostavka eugenike bila je: ljudska su se bića, kroz tehnološki napredak i socijalnu politiku, izolirala od prirodne selekcije, što je dovelo do propadanja vrste. Jedini način da se spriječi ova propast jest umjetna selekcija – znanstveno upravljanje ljudskim uzgojem radi stvaranja nove Nadređene rase.

Središte ovog pokreta nije bila Njemačka, već Sjedinjene Američke Države. Glavne institucije, koje su stajale iza pokreta, bile su američke i anglosaksonske. Među njima su: Rockefellerova zaklada; Carnegiejev institut (Laboratorij Cold Spring Harbor); Sveučilište Harvard; Sveučilište Princeton; Sveučilište Yale; Sveučilište Stanford; Američko liječničko udruženje; Američki prirodoslovni muzej; Američko genetičko udruženje; Planned Parenthood (osnovala eugeničarka Margaret Sanger); američko Ministarstvo poljoprivrede. Čak su i Vrhovni sud Sjedinjenih Američkih Država i Predsjedništvo (pod vodstvom osoba poput Woodrowa Wilsona) podržali program eugenike. Početkom 20. stoljeća, kampanje sterilizacije su provedene u državama, poput Kalifornije, Vermonta, Virginije, Oregona i Karolina. Ovi programi nisu bili usmjereni samo na rasne manjine, već i na "bijelo smeće", epileptičare, alkoholičare, sitne kriminalce, i mentalno bolesne. Krajnja vizija bila je sustavno uklanjanje svih "nepoželjnih" i stvaranje optimizirane nordijske elite.

Ovo nije bio marginalni pokret. Program su podržavali titani financija i industrije, npr. ljudi poput željezničkog magnata Edwarda Harrimana, i njegovih financijera u Kuhnu i Loebu, istom financijskom carstvu koje je 1890-ih kontroliralo 64% američkih željeznica. Ti su napori bili duboko povezani i sa njihovim britanskim kolegama, uključujući: Sir Ronalda Fishera, Sir Juliana Huxleyja, J.B.S. Haldanea, Bertranda Russella, Winstona Churchilla i H.G. Wellsa. Ova mreža elita sebe je smatrala, ne samo zakonitim vladarima zapadne civilizacije, nego i arhitektima nove nadljudske vrste.

Eugenika nije bila "pseudoznanost", kao politička korektnost lažno ukorijenjena u akademskoj zajednici i zapadnom društvu općenito, počevši od kraja 20. stoljeća. To je znanost koja je mogla stvoriti visoko koncentriranu genetsku elitu, koja bi se još više razlikovala od opće populacije, baš kao što se bijeli zapadnjaci razlikuju od svjetske populacije drugih etničkih skupina. Postoje ogromne razlike u prosječnom IQ između ljudskih populacija, koje se grupiraju oko fenotipskih osobina i koje su se konvencionalno smatrale "rasnim". Nešto oko 30 IQ razdvaja crne Afrikance, sa jedne strane (prosječni IQ je oko 75 ili niže), od bijelih Zapadnjaka i Istočnih Azijata (prosječni IQ je oko 105). Američki crnci, koji su se generacijama miješali sa bijelcima, imaju odgovarajuće viši IQ. Nema nikakvih dokaza koji bi išli u prilog utjecaja okoliša, društvenih ili isključivo kulturnih čimbenika, koji ovo objašnjavaju.

Genetske razlike u sposobnostima i karakterima etničkih populacija, koje se uglavnom uklapaju u "rasne" kategorije, još su očitije kada pogledamo dalje od pukih razlika u IQ (mjeri samo apstraktno matematičko i prostorno razmišljanje). Razmotrimo opsežno istraživanje Charlesa Murraya, u njegovim knjigama "Ljudska raznolikost" i, još važnije, "Ljudsko postignuće". Murray pokazuje jasnu vezu između inteligencije, osobina ličnosti i civilizacijskog uspjeha. To je najjasnije prikazano u slučaju Kineza. Njihovi su prosječni IQ rezultati jednaki ili viši od onih većine europskih ili sjevernoameričkih bijelih populacija; ipak, njihova je  civilizacijska putanja stagnacija, a ne smjela inovacija. To je zbog duboko ukorijenjenih genetskih osobnosti i psiholoških razlika između zapadnih bijelaca i istočnih Azijata, govorimo u prosjeku (očito dopušta mnoge iznimne pojedinačne slučajeve).

Kao što je navedeno u Murrayjevoj studiji "Ljudsko postignuće": od otprilike 300 velikih istraživača u zabilježenoj povijesti, samo 15 nisu bili Europljani. Kinezi su, unatoč svojim naprednim brodovima pod Cheng Hoom, potpuno napustili istraživanje i spalili svoju flotu iz straha od narušavanja društvene stabilnosti. Europljani su, nasuprot tome, kontinuirano išli u nepoznato, ispitivali i tražili znanstvene i geografske granice. To je zato što je genetski ukorijenjen kineski način razmišljanja inherentno kolektivistički, nije sklon riziku, daje prioritet društvenoj harmoniji, štovanju predaka i poslušnosti tradiciji. Ono što je Spengler nazvao "faustovskim čovjekom" Zapada, nasuprot tome, pokreće neumoljiva volja za prevladavanjem svih ograničenja, čak i po cijenu uništenja. To bi se moglo nazvati i prometejskim mentalitetom dr. Frankensteina.

Na način koji je Martin Heidegger također dobro razumio, zapadni čovjek je, u osnovi, nemiran i egzistencijalno vođen prema budućnosti, koja nikada ne završava. Faustovski ili prometejski um jest um nemirnog lutalice i vječno teži kozmičkoj nadmoći. To rezultira europskom i američkom opsesijom svemirskim putovanjima, genetskim inženjeringom, robotikom, umjetnom inteligencijom; svime što je nekoć bilo dijelom zapadnog književnog žanra znanstvene fantastike, a što je od tada postalo tehnološka činjenica. Za razliku od istočnih duhovnih tradicija, ili islamskog pokoravanja fatalističkoj volji Alaha - faustovski ili prometejski impuls, koji je preživio unatoč kršćanstvu, a koji jest "sotonistički" iz kršćanske perspektive - nasilan je, prkosan i ekspanzionistički. Ali, Murray pažljivo dokumentira kako je to isti impuls koji je proizveo neusporedivu veličinu Zapada u vizualnim umjetnostima, književnosti, glazbi, znanosti i tehnologiji. Svi oblici techne kao dar Prometeja - titana Kavkaza.

Od dokumentiranih umjetnika, čija su djela izdržala test vremena, 479 ih je iz zapadne civilizacije, u usporedbi sa samo 293 iz svih nezapadnih civilizacija zajedno; unatoč tome što nezapadno stanovništvo znatno nadmašuje Europljane. Zapadna književnost broji 835 kanonskih autora; dok Istočna Azija, Indija i islamski svijet zajedno daju samo 293. Nezapadne tradicije se ne uspijevaju niti registrirati u smislu individualne skladateljske izvrsnosti u glazbi, budući je skladanje klasične glazbe gotovo isključivo europski (uključujući ovdje i bijele Amerikance i Ruse) fenomen. Konačno, Zapadni Europljani i njihovi američki kolege,  nose čak 97% svih glavnih znanstvenih i tehnoloških napredaka u povijesti.

Hitler i nacisti su kasno došli do eugenike i nastojanja da se stvori Nadređena rasa. Do vremena kada su Nijemci formalno proveli svoj eugenički program 1930-ih, američki eugeničar je, u 'Richmond Times-Dispatch', jadikovao: "Nijemci nas pobjeđuju u našoj vlastitoj igri". Ono što on nije shvatio jest da je nacistički režim izgradila upravo ista angloamerička elita. Hitlerov dolazak na vlast financirali su J.P. Morgan, John D. Rockefeller, Allen Dulles, Andrew Carnegie, Henry Ford, General Motors i IBM – i svi oni su djelovali iz Manhattana. Treći Reich nikada nije trebao biti završna faza Aufbruch Kultur.

Anglosaksonski zračni brodovi

U stvarnosti, ono što je nacionalsocijalistički pokret u Njemačkoj predstavljao bio je svojevrsni terenski laboratorij, mogući Frankensteinov laboratorij - za anglosaksonsku elitu sa sjedištem u Americi. Mnogo prije Hitlerovog uspona, ova elita je već postavila temelje za eugenički usavršenu i tehnološki naprednu rasu, koja će se na kraju odvojiti od glavne struje čovječanstva. Najraniji dokazi za ovu odcjepljujuću putanju mogu se vidjeti u nizu enigmatičnih viđenja zračnih brodova, koja su zahvatila Sjedinjene Države tijekom 1896. i 1897. godine.

Ta viđenja nisu bila rezultat masovne histerije, niti izmišljotina tabloidnih novinara. Svjedočile su im tisuće ljudi, uključujući istaknute građane i lokalne vladine dužnosnike. O njima su izvještavale novine diljem četrdeset država. Iz ovih izvješća jasno je da zračni brodovi iz ovih godina nisu bili dirižabli, baloni, ili rani zrakoplovi. To su bila prva operativna vozila Odcjepljene kulture, letjelice koje su prethodile modernim NLO-ima i čiji piloti nisu bili izvanzemaljci, nego govornici engleskog jezika povezani sa  eugenističkom industrijskom elitom SAD-a, koja je tada pretežno bila smještena u New Yorku i okolici.

Prvi veliki val viđenja započinje 17. studenog 1896. godine, u Sacramentu, Kalifornija. Oko 18:00 sati, više stanovnika izvijestilo je da su vidjeli veliki, tamni objekt, koji se kreće protiv vjetra i osvijetljen briljantnim, visokointenzivnim reflektorom. Među svjedocima bio je R.L. Lowery, bivši željeznički službenik, koji je dao zapanjujuće detaljan opis: "Bilo je jasno vidljivo golim okom. Svjetlost se činila električnom i bila je pričvršćena na neki tamni objekt, koji se nije toliko jasno vidio, ali se mogao vidjeti". Drugi svjedok, lokalni odvjetnik George Scott, opisao ga je još detaljnije: "Bio je to vrlo neobičan prizor. Svjetlost je bila jaka kao kod lučne lampe, ali sa plavkastim odsjajem. Jasno sam vidio nešto što je izgledalo kao tijelo u obliku cigare iza njega, koje se kreće postojano, namjerno, kao da je pod inteligentnom kontrolom". 

Do 22. studenog 1896. godine, viđenja su se proširila Kalifornijom, sa desecima izvješća iz San Francisca i San Josea. San Francisco Call objavio je članak u kojem je navodni svjedok tvrdio da je razgovarao sa izumiteljem zračnog broda, Njujorčaninom po imenu "Wilson", koji se hvalio da se njegova tvrtka priprema predstaviti svoj zrakoplov svijetu. Naravno, čak i dok su se viđenja diljem zemlje povećavala, takvo javno otkriće nikada nije uslijedilo.

Do početka 1897. godine, fenomen se pomaknuo prema istoku. Izvješća su pristizala iz Nebraske, Missourija, Illinoisa i Iowe. To nisu bili samo bljeskovi svjetla na nebu. Mnogi od ovih susreta uključivali su letjelice koje bi sletile, izravnu interakciju sa putnicima, ali u nekim slučajevima i pokušaj skrivanja pilota.

Jedan od najnevjerojatnijih slučajeva dogodio se 12. travnja 1897. godine, u Nilwoodu, Illinois. Trojica lokalnih muškaraca - Franklin Metcalf, Edward Teeples i William Street - svjedočili su objektu u obliku cigare sa staklenom kupolom, koji je ležao na polju. Dok su se približavali, letjelica se polako podigla i odletjela. Iste noći, metalni objekt je sletio u blizini rudarskog kampa, u Green Ridgeu, Illinois. Svjedok Paul McCramer, operater 'Chicago and Alton Railroad', promatrao je čovjeka kako izlazi iz letjelice i činilo se kao da obavlja popravke prije polijetanja. Ono što je bilo izvanredno u oba slučaja jest ujednačen opis putnika: visoki, svijetloputi muškarci, koji se bili potpuno ravnodušni zbog činjenice da su viđeni.

Dva dana kasnije, u Gas Cityju u Indiani, sletjeli zračni brod izazvao je raširenu paniku među lokalnim poljoprivrednicima. John Roush, vlasnik zemljišta, ispričao je kako je šest muškaraca izašlo iz letjelice, koja je bila oblikovana poput elegantnog metalnog cilindra. Ti muškarci, opisani kao "dobro odjeveni i inteligentnog izgleda", obavili su ono što se činilo održavanjem, prije nego su ponovno ušli u brod, i poletjeli vertikalno.

Možda najbizarniji slučaj dogodio se na jezeru Erie, blizu Clevelanda, Ohio, također 14. travnja 1897. godine. Joseph Singler, kapetan broda 'Sea Wing', zajedno sa svojim kolegom S.H. Davisom, izvijestio je kako je vidio plutajuću metalnu platformu na jezeru. Muškarac, žena i dijete stajali su na palubi, izgledali su kao da love ribu. Kada se Singler pokušao približiti, obitelj je ispustila mali sferni balon, koji je lebdio i kao da je promatrao područje, prije nego se cijela struktura vertikalno podigla u nebo i nestala. Ova interakcija sugerira da ovi piloti nisu samo testirali svoju tehnologiju, oni su aktivno pratili kopno i vode SAD-a. 

Do sredine travnja pojavila su se izvješća o stvarnim razgovorima između pilota zračnih brodova i američkih građana. 15. travnja 1897. godine, Springfield, Illinois, dva poljoprivrednika, Adolph Winkle i John Hulle, razgovarali su sa dvojicom muškaraca i ženom, koji su sletjeli na polje. Piloti su izjavili da su letjeli iz Quincyja, Illinois, i stigli za trideset minuta. Zatim su obavili električne popravke prije polaska.

Dva dana kasnije, 17. travnja 1897. godine, Dallas Morning News objavio je priču o C.G. Williamsu, čovjeku iz Greenvillea, Teksas, koji je naišao na sletjeli zračni brod u obliku cigare. Posada ga je zamolila da pošalje pisma u New York, ali ga je zaklela na tajnost o imenima na omotnicama. Kamo su otišla ta pisma? Financijerima? Drugim članovima Odcjepljene kulture? U tajne proizvodne pogone? U svakom slučaju, ključno je ponovljeno inzistiranje da ove letjelice nisu izvanzemaljske. Bile su napravljene ljudskom rukom, a očito su im piloti bili Amerikanci.

Misterij zračnih brodova iz ovih dvije godine nije bio niz nepovezanih prijevara, niti pogrešno identificiranih meteoroloških balona. Bio je to javni test egzotične pogonske tehnologije, i to onaj koji je brzo zataškan i apsorbiran u privatni zrakoplovni sektor. Ovi zračni brodovi nestali su u skrivenim laboratorijima anglosaksonske elite u Americi. Isti financijeri – J.P. Morgan, Rockefeller i Dulles – oni koji su financirali nacističku Njemačku, a kasnije i crne projekte CIA, bili su iste sile koje stoje iza zračnih brodova. Odcjepljena kultura ne započinje sa nacistima. Počela je ovdje, u Sjedinjenim Državama u 19. stoljeću, i traje stalno, u najdubljem sloju američke duboke države, unutar najtajnijih crnih projekata, u korporacijama poput Lockheed-Martina, Northrop-Grummana i Raytheona. Ti obrambeni izvođači su također izgradili golemo podzemlje, i podmorničko i podzemno, kao infrastrukturu i prebivalište za svoju Odcjepljenu kulturu.

Podzemlje duboke države

Američka mornarica razmatrala je izvedivost izgradnje podvodnih baza još tijekom 1960-ih godina. Ključni projekt, u tom smislu, bio je koncept "Rock-Site", koji je u listopadu 1966. godine predložila američka pomorska testna stanica China Lake, Kalifornija.  Ovaj prijedlog sugerirao je izgradnju podmorskih struktura sa ljudskom posadom, i do 3650 metara ispod oceanskog dna, ugrađenih u podvodne planine i kontinentalne izbočine. Baze bi uključivale više razina, stambene prostore, sustave za održavanje života, trgovine, elektrane i masivne pumpe. Nuklearna energija razmatrana je za proizvodnju energije. Kao kontakt sa površinom predložena je komunikacija ekstremno niske frekvencije (ELF).

Ovaj prijedlog nije došao niotkuda, bez ikakvih uspješnih presedana. Do 1966. godine, podmorske baze već su godinama postojale ispod kontinentalnih izbočina Sjedinjenih Država. Ove su instalacije navodno bile dovoljno velike, imale su "okruženje do košulje rukava", što znači da su mogle održavati normalno okruženje sa jednom atmosferom, bez zračnih pupčanih veza sa  površinom. Komore ovih podmorskih baza bile su 15 metara široke i 30 metara visoke, sa nuklearnim podmornicama koje bi pristajale preko velikih zračnih komora. Komunikacija se održavala putem ELF odašiljača, smještenih na vrhu morske uzvisine.

Temeljem prijedloga RAND Corporation iz sredine 1970-ih, možemo pretpostaviti kako su do 1980-ih, ove podzemne i podvodne baze bile povezane transkontinentalnim sustavom Maglev vlakova, sustav koji se proteže preko 3200 kilometara. Ovi vakuumski vlakovi (Maglev postavljeni u vakuumske cijevi) sposobni su stići do Los Angelesa iz New Yorka za manje od sat vremena. Podzemne baze u SAD su, u početku, zamišljene kao strateški raketni bunkeri zakopani ispod planina i povezani nuklearnim strojevima za bušenje tunela. Ovi strojevi, nazvani "nuklearni podzemljaci", tope stijenu, stvarajući vitrificirane zidove tunela i sposobni su za prikrivenu i učinkovitu gradnju. Baze su dizajnirane da budu samoodržive, tekućinom hlađenim nuklearnim reaktorima za napajanje sustava za održavanje života, i masivnim hladnjacima za upravljanje toplinskom snagom. Neke od tih baza bile su namijenjene kao mjesta za lansiranje nuklearnih raketa, dugim cjevastim tunelima koji bi služili i kao lansirne cijevi za interkontinentalne balističke rakete, u slučaju nuklearnog napada.

Ultima Thule ili Atlantida kao Antarktika

Trebali bi imati na umu ove inženjerske sposobnosti Duboke države kada razmatramo da su enigmatične podzemne strukture otkrivene i u ledu Antarktike. Jedno posebno upečatljivo svjedočanstvo dolazi od zapovjednika Navy Seal, koji je izvijestio o svom  ulasku u masivnu, crnu osmerokutnu strukturu, u blizini ledenjaka Beardmore. Ova struktura stršila je 5.5 metara iz leda, imala je vrata visoka 7 metara i široka 5.5 metara, izrađena od fino poliranog crnog bazalta. Vrata su se otvorila dodirom prsta, otkrivajući limetazelenu luminiscentnu unutrašnjost, koja se prostirala na devet hektara, bez prepoznatljivog izvora svjetlosti. Unutar osmerokutne strukture, Navy Seal je primijetio ogromnu rampu koja vodi dolje, u još veće podzemne komore. Ove međusobno povezane razine tvorile su kompleks ukupne površine 20 hektara, na dubini od tri kilometra ispod leda.

Hijeroglifi su bili urezani u zidove, i podsjećali su na egipatsko i majansko pismo, ali nisu se točno podudarali niti sa jednom civilizacijom. Temperatura unutra održavala se na oko 21 stupanj Celzija, unatoč ekstremnoj hladnoći vani. Podzemne komore opisane su kao "brzo zamrznute", ali nevjerojatno dobro očuvane. Prisutnost misteriozne limeta-zelene luminiscencije u komorama sugerira na napredne izvore energije, moguće povezane sa energijom nulte točke, ili nekim oblikom drevne energetske tehnologije.

Američke podmornice su od tada pronašle dodatne podglacijalne ulaze u podzemni labirint, omogućujući im izravno pristajanje dvije milje ispod leda. To ukazuje na to da su strukture ne samo ogromne, već i dizajnirane za učinkovit i skriven pristup. Ulazna vrata glavne osmerokutne strukture ugravirana su zvjezdanom kartom i Crnim suncem sa 12 krakova ili Schwarze Sonne, najsvetijim simbolom nacističkog SS-a. Nacisti su vjerovali da arijska rasa potječe sa mjesta koje su nazivali Ultima Thule, što je u biti germanska verzija "Atlantide", za koju se vjerovalo da je ogroman kontinent na sjevernom polu Zemlje. Na sjevernom polu nema kopna. Ali, prije posljednjeg pomaka magnetskog pola, Antarktika - kopnena masa veća od kontinentalnih Sjedinjenih Država - nalazila bi se na sjevernom magnetskom polu.

Neki istraživači sugeriraju da je Antarktika zapravo Platonova Atlantida. U "Timeju i Kritiji", Platon opisuje kopnenu masu otprilike veličine Antarktike, otočni kontinent, u "svjetskom oceanu", preko kojega je moguće prijeći sa jedne hemisfere svijeta na drugu. "Svjetski ocean" je mjesto gdje se susreću Atlantski, Indijski i Tihi ocean, što jest u obalnoj liniji oko Antarktike. Profesor Charles Hapgood, koji je radio po ugovoru za CIA, razvio je teoriju pomicanja Zemljine kore, prema kojoj se oko dvije trećine Antarktike nekada nalazilo na umjerenijoj geografskoj širini, gdje se danas nalazi Argentina.

Hapgood je teoretizirao kako je klizanje Zemljine kore, zbog težine mase leda tijekom ledenog doba, naglo povuklo Sibir prema sjevernom polarnom području (čime se objašnjava naglo smrzavanje mamuta), dok je također povuklo Antarktiku mnogo južnije, tako da se cijeli otočni kontinent na kraju smrznuo u južnom polarnom području. Jedan dio empirijskih dokaza koji ovo  podupiru jest da je ledeni pokrov na Antarktiku zapravo najdeblji, ne na južnom polu (gdje bismo očekivali), već u onom dijelu Antarktike (ili Atlantide) koji bi već bio unutar južnog polarnog područja prije klizanja kore. Štoviše, karte Pirija Reisa i Oronteusa Finaeusa prikazuju obale bez leda i točne geografske značajke Antarktike, prije modernih istraživanja. Ove su karte vjerojatno kopirane sa originala sačuvanih u Aleksandrijskoj knjižnici, originala koji su potjecali od napredne civilizacije, koja je kartirala svijet prije kraja ledenog doba.

Tijekom nacističke njemačke antarktičke ekspedicije, 1938. i 1939. godine, Treći Reich je zatražio dio Antarktike, naime Zemlju kraljice Maud, koju su preimenovali u Novu Švabiju (Neuschwabenland). Nacisti nisu samo provodili znanstvena istraživanja, nego su aktivno tražili ruševine Atlantide, za koje su vjerovali da su zakopane pod ledom. Cilj ove operacije bio je locirati i vratiti drevne, napredne tehnologije, koje su Atlantiđani možda ostavili za sobom.

Godine 1946. i 1947., Sjedinjene Države pokrenule su Operaciju Highjump, pod vodstvom admirala Richarda Byrda, koja je uključivala masovnu pomorsku snagu, poslanu na Antarktiku. Službeno objašnjenje bilo je izviđačka misija, ali Byrdova flota pretrpjela je ogromnu štetu, te se povukla u vrlo kratkom roku. U luci u Čileu, na putu natrag u Sjedinjene Države, gdje će admirala natjerati na zakletvu šutnje, Byrd je dao izjavu čileanskom tisku kako je trebao napraviti pripreme za savezničke snage, kako bi se suočile s neprijateljskim zrakoplovima, a koji mogu putovati od pola do pola nevjerojatnom brzinom. Sljedeći svjetski rat, mislio je, voditi će se protiv njih.

Podsjetimo se da Zvono nije bio samo pogonski sustav, već uređaj koji je mogao iskriviti tkivo prostor-vremena. Projekt Chronos, kao naziv, sugerira napor da se postigne putovanje kroz vrijeme. Odcjepljena kultura, sa dubokim podzemnim i podvodnim objektima, mogla bi, u principu, preživjeti apokalipsu bliske budućnosti sa daleko većim resursima, od bilo koje suparničke zemlje i kulture. Ova separatistička kultura mogla bi tada posegnuti duboko u prošlost, u konačnici preoblikujući samu vremensku liniju koja ju je stvorila, ponovljenim revidiranjem kronološki shvaćene ljudske povijesti. Separatisti bi imali hiperdimenzionalni odnos sa ljudskom poviješću, a njihovi nadljudski putnici kroz vrijeme bi se ljudima činili kao bogovi i titani. Postoji mnoštvo dokaza na Marsu i Mjesecu kako se upravo to i dogodilo.

Mars i Mjesec su već okupirani

Elon Musk je napravio slogan "Okupirajmo Mars", dok je NASA-in Projekt Artemis trebao koristiti SpaceX rakete zato da Mjesec pretvore u poligon za lansiranje raketa sa niskom gravitacijom, usmjerenih na kolonizaciju Marsa. Ali, suprotno onome što Musk vjeruje, ili barem suprotno onome što je javno izjavio, i Mjesec i Mars su već okupirani. To su mračna mjesta obilježena ropstvom i genocidnim ratovanjem. Tajne koje kriju mogle bi slomiti svijet.

Mjesec je umjetni satelit, uglavnom šuplja struktura, i sadrži ogromne unutarnje prostore gdje bi se moglo smjestiti strojeve i gradove. Tijekom misija Apollo, lunarni moduli namjerno su se srušili na površinu Mjeseca, proizvodeći seizmičke reverberacije koje su trajale satima. Apollo 12 uperio je svoj uzletni stupanj na Mjesec, stvarajući udar ekvivalentan jednoj toni TNT-a. Mjesec je "zvonio poput zvona", gotovo sat vremena. Udarni val dosegao je vrhunac nakon 8 minuta, što sugerira prisutnost šuplje metalne ljuske. Lansirana raketa Saturn V, Apolla 13, teška 15 tona, također je uzrokovala da Mjesec "zvoni" tri sata, kada je udario u površinu Mjeseca.

Godine 1962., dr. Gordon McDonald iz NASA, tvrdio je da kretanje i raspodjela mase Mjeseca ukazuju na to da je šupalj. Sovjetski znanstvenici, Mihail Vasin i Aleksandar Ščerbakov, pretpostavili su da je Mjesec šuplji, umjetni satelit, kojim u orbiti upravljaju  napredna bića. Nagađali su da ima gustu oklopnu ljusku, debelu oko 32 kilometra, sa labavo zbijenim površinskim slojem prosječne debljine oko 5 kilometara.

Jedna od najupečatljivijih značajki unutarnje strukture Mjeseca jest prisutnost gravitacijskih anomalija, poznatih kao "maskoni" (koncentracije mase). To su diskretna područja sa pojačanom gravitacijom, koja izuzetno otežavaju navigaciju svemirskim letjelicama u blizini Mjeseca. Ove maskone mogle bi odgovarati masivnim svemirskim letjelicama u obliku tanjura, ugrađenim neposredno ispod površine, potencijalno održavajući aktivnim motore koji generiraju gravitacijska polja.

Mjesečevi krateri pokazuju karakteristike koje nisu u skladu sa prirodnim formiranjem. Imaju malu dubinu, u usporedbi sa  njihovim velikim promjerima. Krateri, koji se protežu desetke ili čak stotine kilometara daleko, često su duboki samo nekoliko kilometara. Npr. Gagarinov krater je širok 300 kilometara, ali dubok je manje od 6 kilometara. Krater Clavius ​​proteže se 233 kilometra, a dubok je samo 5 kilometara. Nadalje, umjesto da budu konkavni, poput tipičnih udarnih kratera, najveći lunarni krateri imaju konveksna dna, koja se prilagođavaju temeljnoj sfernoj strukturi. To sugerira da se udari apsorbiraju i preraspodijele glatkom i sfernom ljuskom ispod lunarne površine, što nagovještava proizvedenu strukturu, ispod sloja koji apsorbira udarce.

Ogromne i složene strukture također su uočene na površini Mjeseca, posebno na tamnoj strani, koja je uvijek okrenuta od Zemlje. Ingo Swann, glavni promatrač "na daljinu" za tajni program psihičke špijunaže CIA je opisao velike, geometrijske, kupolaste strukture, kao i rudarske operacije na Mjesecu. To je uključivalo ogromne reflektore veličine stadiona, ravne ceste koje se protežu kilometrima, i masivne konstrukcije nalik cijevima. Swann je tvrdio da su ljudi nordijskog izgleda, impresivne tjelesne građe nastanjivali ovaj grad i nadgledali ove lunarne operacije. Najgore je što je tvrdio da rudarenje obavljaju ljudski robovski radnici, koji su živjeli zbijeni u trošnim skloništima.

Mete iz omotnica, iskorištene za Swannovo daljinsko promatranje Mjeseca, vjerojatno su bile iste fotografije koje je vidio i  narednik Karl Wolfe. Godine 1966. je Wolfe doveden u objekt NSA, kako bi popravio stroj koji je obrađivao povjerljive mozaične fotografije Mjeseca, pomoću Lunar Orbitera. Opisao je da je vidio fotografije visoke rezolucije grada na tamnoj strani Mjeseca, čije su titanske strukture izgledale kao da su izrađene od neke vrste lijevanog kamena. Wolfe je opisao brojne gargantuanske poligonalne strukture, uključujući tornjeve i kupolaste zgrade, kao i ono što je izgledalo kao radarske antene, ili radio teleskopi.

Mjesec su vjerojatno izgradili preživjeli iz Odcjepljene kulture, koji su razvili civilizaciju na Marsu; civilizaciju koja je, barem djelomično, izgleda uništena nuklearnim ratom. Prema analizi fizičara plazme, dr. Johna Brandenburga, postoje dokazi o katastrofalnom nuklearnom ratu na Marsu, prije otprilike 100 milijuna godina. Izotopski potpisi iz Marsove atmosfere, poput anomalnih razina ksenona-129, u skladu su onih nastalih nuklearnim eksplozijama. Godine 1976., sonda NASA-e, Viking,  fotografirala je ono što je izgledalo kao umjetne ruševine u regiji Cydonia na Marsu, uključujući ogromnu piramidu, kao i područje koje nalikuje ljudskom licu. Ove fotografije korištene su kao mete za daljinsko promatranje, u CIA programu Stargate. Ingo Swann i Joseph McMoneagle, glavni daljinski promatrači programa američke vlade, neovisno su dobili zadatak daljinskog promatranja ovih ciljeva na Marsu, 1984. godine.

Swann i McMoneagle opisali su raznesene i uništene megalitske strukture na Marsu, titanske veličine, djelomično zakopane pod ogromnim pješčanim dinama, te izložene pješčanim olujama. Potvrdili su da postoje masivne piramide i poligonalne građevine. Ove arhitektonske oblike opisali su kao podsjećanje na drevni Egipat, ali znatno većeg opsega.

Postoji kolosalna mesa, uklesana u strukturu, koja nalikuje humanoidnom licu. U blizini se nalazi piramida nekoliko puta veća od Velike piramide u Gizi, kao i "gradski kompleks" sa više saćastih malih struktura. Građevine su uključivale duge popločane avenije, obeliske, mreže kanala koje su se ispresijecale, a koje su, činilo se, služile kao autoceste ili kanali, moguće kako bi zaštitile prijevoz od teških površinskih uvjeta. Ukopane autoceste štitile bi neku vrstu letećih automobila od pješčanih oluja, koje su pustošile površinu Marsa.

Daljinski promatrači također su otkrili da duboko ispod površine postoje ogromni podzemni kompleksi, koji su (čini se) bili povezani sa površinom ventilacijskim oknima i pristupnim točkama. Ovi podzemni gradovi bili su sposobni održavati život,  unatoč teškim uvjetima iznad zemlje. Također, sadrže kriogene komore za hibernaciju i čuvaju izuzetno drevna tijela u stagnaciji, za potencijalno oživljavanje.

Swann i McMoneagle opisali su "Marsovce". Izgledali su isto kao i ljudi koje je Swann opisao kao goniče robova na Mjesecu, čuvare masovnih objekata za prisilni rad. Ovi statue izgledale su poput nordijskih Europljana, ali su, u prosjeku, bili mnogo viši. Bili su to vrlo visoki bijelci, u uskim odijelima, koja su otkrivala konture njihovih savršeno oblikovanih tijela. Ovi Gospodari su robovlasnici Mjeseca i gospodari Marsa.

BY: Jason Reza Jordani