KATEHON

Tekst napisao: David Livingston, tijekom 2020. godine

Meka moć

U velikom snu o stvaranju oživljenog Ruskog Carstva, Putinov je cilj ponovno zauzeti Ukrajinu, koja je, kako je Brzezinski objasnio u svojoj knjizi, "Velika šahovska ploča" iz 1997. godine, "novi i važan prostor na euroazijskoj šahovskoj ploči" i "geopolitička osovina, jer samo njezino postojanje kao neovisne zemlje pomaže u transformaciji Rusije. Bez Ukrajine, Rusija prestaje biti euroazijsko carstvo." Oslanjajući se na američki priručnik ratovanja mekom moći, Putin je uveo Rusiju u veliku strategiju hibridnog rata, koristeći think tankove i nevladine organizacije. Kako bi uzvratila američkim tajnim akcijama, Rusija je razvijala svoju meku moć ulaganjem u svjetsku hobotnicu različitih instrumenata javne diplomacije tijekom 2000-ih. Godine 2013. godine, ruski Koncept vanjske politike definirao je meku moć kao "sveobuhvatni skup alata za postizanje ciljeva vanjske politike koji se temelji na potencijalu civilnog društva, informacijama, kulturnim i drugim metodama i tehnologijama alternativnim tradicionalnoj diplomaciji." 

Zbigniew Brzezinski i Alexander Dugin, obojica sljedbenici Halforda Mackindera

Joseph Nye, koji je izvorno skovao termin, objasnio je kako je Trumpovo predsjedništvo narušilo američku "meku moć". Britanski indeks, The Soft Power 30, pokazao je da je Amerika pala sa prvog mjesta 2016. godine, na treće mjesto 2017. godine.  Nedavna Gallupova anketa, koja je provedena u 134 zemlje, otkrila je kako je pod Trumpovim vodstvom samo 30% ljudi imalo povoljno mišljenje o Sjedinjenim Državama, što je pad od gotovo 20 bodova od završetka Obaminog predsjedništva. Istraživački centar Pew utvrdio je da Kina ima 30% pozitivnog stava, što je gotovo izjednačeno sa SAD-om. Procjene su (2017.) predviđale pad turizma od 7 milijardi dolara, što je najveći pad koji je industrija doživjela od terorističkih napada 11. rujna 2001. godine. Prijave stranih studenata za studij na američkim fakultetima i sveučilištima pale su za gotovo 40%.

Putin je prepoznao da Sjedinjene Države i NATO ostvaruju svoj trajni utjecaj u područjima interesa Rusije, putem raznih taktika meke moći, koje koriste nevladine organizacije poput: Nacionalne zaklade za demokraciju (NED), Freedom Housea i Zaklade Otvorenog društva Georgea Sorosa za poticanje "obojenih" revolucija. Prvi predsjednik NED-a, organizacije koja se često opisuje kao pomoćnik američkih obavještajnih službi, a koju financijski podržava Richard Mellon Scaife - priznao je Washington Postu: "Mnogo toga što danas radimo je tajno učinjeno prije 25 godina od strane CIA-e". Priznanje američkih postupaka rezultiralo je rastućim svjetskim trendom vlada koje nastoje ograničiti i delegitimizirati strano financiranje lokalnih nevladinih organizacija, uključujući, ne samo Rusiju, već i Indiju, Etiopiju, Mađarsku, Katar, Egipat i Izrael. Kod kuće se postupci Sjedinjenih Država opravdavaju percepcijom da nametanje demokracije nije sporno, jer nije samo američki ili zapadni ideal, već univerzalni.

Uspjeh zapadne propagande jest u tome što je riječ "demokracija" postala gotovo sveta. Međutim, američki model demokracije jest samo sustav koji svojim građanima pruža priliku da biraju svoje vođe u redovitim intervalima. Zapravo, sustav je potpuno kompromitiran financiranjem kampanja i lobiranjem, i koje su neki kritičari opisali kao legalizirani sustav podmićivanja ili iznude, osiguravajući da privatni interesi vladaju, unatoč tome tko god sjedi na vlasti. Amerika je postala oligarhija. Godine 2014., dva istaknuta američka politologa, Martin Gilens i Benjamin I. Page, autori knjige "Demokracija u Americi?", objavili su studiju nacionalnih anketa šire javnosti, provedeno između 1981. i 2002. godine, te zaključili: "Središnja točka koja proizlazi iz našeg istraživanja jest da ekonomske elite i organizirane skupine koje predstavljaju poslovne interese imaju značajan neovisan utjecaj na politiku američke vlade, dok masovne interesne skupine i prosječni građani imaju malo ili nimalo neovisnog utjecaja." 

Stvarnost jest: slogan "demokracije" zapravo je samo prazan slogan, koji Sjedinjene Države koriste kako bi opravdale svoje razne imperijalističke pohode diljem svijeta, i tvrde i meke. Takve optužbe zapadni mainstream tisak odbacuje kao paranoične teorije zavjere. Ipak, kako je naznačio Robert W. Merry, u 'The Atlanticu', i obzirom na znatne troškove koji se ulažu u takve projekte, takvo uplitanje "jest pitanje vanjske politike koje zaslužuje više pažnje nego što mu se posvećuje u američkom diskursu." Čak i ako bi se te optužbe javno objavile, opće je mišljenje, kako je Merry primijetio: "Ovi aktivisti nevladinih organizacija samo rade ono što je prirodno onima koji vjeruju da američke demokratske strukture predstavljaju univerzalne vrijednosti, koje bi trebale biti univerzalno prihvaćene diljem svijeta." Međutim, brojni kritičari potvrdili su kako nevladine organizacije jesu "djelovale kao interesne skupine, a ne kao promicatelji univerzalnih standarda, te kao alati američke vanjske politike, a ne kao lokalni predstavnici 'globalne savjesti' ili 'transnacionalnog civilnog društva'." Istina je da američki State Department ne može razotkriti što su prikrivene taktike vanjske politike, a rad nevladinih organizacija pruža im uvjerljivo poricanje.

Kremlj je shvatio da je američka vanjska politika koristila zapadne nevladine organizacije i napade na društvene mreže, orkestrirane iz inozemstva pod izlikom podrške demokraciji, borbe protiv izbornih prijevara ili korupcije ciljanih režima, kako bi katalizirala ustanke Obojenih revolucija i Arapskog proljeća. Vodeće nevladine organizacije uključuju: Nacionalnu zakladu za demokraciju (NED), Međunarodni republikanski institut (IRI) i Freedom House, koje uglavnom podupiru vladini fondovi, te Zakladu Otvorenog društva (OSF) milijardera Georgea Sorosa. Nekada Institut Otvorenog društva, OSF je osnovao Soros 1993. godine, kako bi financijski podupirao skupine civilnog društva diljem svijeta, sa navedenim ciljem unapređenja pravde, obrazovanja, javnog zdravstva i neovisnih medija. Godine 1991., Sorosova zaklada Budimpešta spojila se sa Fondation pour une Entraide Intellectuelle Européenne, podružnicom CIA-inog Kongresa za kulturnu slobodu (CCF). Institut Otvoreno društvo osnovan je u Sjedinjenim Državama, 1993. godine, kako bi podržao Sorosove zaklade u srednjoj i istočnoj Europi i bivšem Sovjetskom Savezu. Kako je, 2007. godine, primijetio Nicolas Guilhot, viši znanstveni suradnik CNRS-a: Zaklade Otvorenog društva služe održavanju institucija i jačaju postojeći društveni poredak, kao što su to prije njih učinile Zaklada Ford i Zaklada Rockefeller, jačajući kapitalistički pogled na modernizaciju.

Putin je tvrdio kako su "SAD potaknule obojene revolucije u bivšoj sovjetskoj regiji, koristeći pritužbe ljudi na njihove vlade kako bi nametnule svoje vrijednosti koje proturječe lokalnoj tradiciji i kulturi. Ti su napori bili usmjereni protiv Ukrajine, Rusije i euroazijske integracije." Ruski državni mediji tvrdili su da je američka vlada trošila milijune dolara na potporu revoluciji, dok su ruske web stranice objavljivale navodne dokaze o izravnoj američkoj umiješanosti u prosvjede Euromajdan. Kao odgovor, Kremlj je uzvratio, pritom oponašajući američku strategiju korištenja "meke moći" za unapređenje svojih imperijalnih ciljeva. Kao što je objašnjeno u istraživačkom radu Chatham Housea: "Za Rusiju je meka moć često državno vođena vježba usmjerena na iskorištavanje ranjivosti ciljane zemlje." 

Ruske nekonvencionalne tehnike ratovanja osporavaju odredbe članka 5. Povelje NATO, jer ugovor poziva na kolektivnu obranu kao odgovor na "oružani napad" druge sile. Tijekom svojih operacija, Rusi su negirali sudjelovanje, ili umanjivali veličinu i aktivnosti svojih vojnih snaga, što je otežalo utvrđivanje ili slaganje da se oružani napad zapravo dogodio. NATO ovaj oblik sukoba naziva "hibridnim ratom". Ta se fraza odnosi na širok raspon neprijateljskih djelovanja, od kojih je vojna sila samo mali dio, a koja se uvijek izvršavaju zajedno, kao dio fleksibilne strategije sa dugoročnim ciljevima. Kako je Molly K. McKew istaknula u 'Politicu': svrha ovog "nelinearnog" rata nije vanjska politika usmjerena na izgradnju novog proruskog bloka, već ono što Kremlj naziva "višestrukovektorskom" vanjskom politikom, usmjerenom na potkopavanje snage zapadnih institucija, mobilizacijom alternativnih centara moći.

Rossotrudnichestvo

Od početka 2000-ih, Rusija se ponovno pojavila kao sve moćniji igrač u globalnim poslovima, koristeći niz alata u ostvarivanju svojih ciljeva, uključujući: tvrdu diplomaciju, ekonomski utjecaj, kontrolu opskrbe energijom, trgovinske ratove, vojnu silu i konačno, propagandu i dezinformacije. Od početka 2000-ih pokrenuto je nekoliko velikih zaklada, platformi i medijskih projekata koje sponzorira Kremlj, formirajući uski krug nevladinih organizacija, koje održavaju privilegiran pristup državnom i privatnom financiranju, u zamjenu za usklađenost sa ciljevima ruske vanjske politike. Godine 2007. su osnovani prvi ruski think tankovi, nakon Putinovog govora na summitu Rusija-EU, u Portugalu, gdje je najavio da "korištenjem bespovratnih sredstava Europska unija pomaže u razvoju sličnih institucija u Rusiji... Vrijeme je da Ruska Federacija učini isto u EU." 2017. godine je Rusija imala četvrtu najveću diplomatsku mrežu na svijetu, održavajući mnoštvo ureda u istočnoj Europi i bivšim komunističkim saveznicima poput Kine, Vijetnama, Kube, Ekvadora i Angole. Kako je BBC izvijestio: "Veličina njegove mreže odražava opseg njegove nesmanjene globalne ambicije." 

Glavna državna agencija, usmjerena na rusofonske zajednice diljem svijeta i koja projicira meku moć, jest Savezna agencija za Zajednicu neovisnih država, sunarodnjake koji žive u inozemstvu i međunarodnu humanitarnu suradnju (Rossotrudnichestvo), osnovano 2008. godine. Sva međunarodna pomoć, kojom je prije upravljalo Ministarstvo financija, sada se trebalo usmjeravati putem agencije, koja se u službenim dokumentima naziva "humanitarnom dimenzijom vanjske politike". Rossotrudnichestvo djeluje kao krovna mreža nad otprilike 150 ruskih organizacija, te "igra aktivnu političku ulogu u ruskoj vanjskoj politici,  konsolidirajući aktivnosti proruskih igrača u postsovjetskoj regiji i šireći narativ Kremlja." Bivši stručnjak za Rusiju u Vijeću nacionalne sigurnosti, dr. Michael Carpenter, koji je sada viši direktor Centra Penn Biden za diplomaciju i globalni angažman, rekao je da Kremlj "također koristi državnu kulturnu organizaciju Rossotrudnichestvo kao pokriće za svoje obavještajne  operativce." 

Putin i Kiril, patrijarh moskovski i cijele Rusije i primas Ruske pravoslavne crkve

Veliki dio euroazijskog jedinstva temelji se na zajedničkoj baštini Ruske pravoslavne crkve, koju slijedi velik broj vjernika u inozemstvu, i koja uživa visoku razinu povjerenja u Rusiji i područjima bivšeg Sovjetskog Saveza. Crkva je podržala "okupljanje ruskih zemalja" i podržala ruske kulturne napore kroz povezanost sa nevladinim organizacijama. Njen patrijarh Kiril blisko je surađivao sa Putinom, te je podržao širenje ruske moći na Krim i istočnu Ukrajinu. Vodeće pravoslavne organizacije također su glasne o političkim pitanjima, uključujući protivljenje članstvu u EU i NATO-u, kao što osuđuju Zapad zbog njegove moralne degradacije, uključujući: sekularizam, materijalizam, izražavaju protivljenja LGBT i feminističkim skupinama.

Duginov suradnik, Konstantin Malofejev, predsjednik Upravnog odbora medijske grupe Tsargrad

Putina također podržavaju "pravoslavni oligarsi", poput Duginova suradnika, Konstantina Malofejeva, izvršnog direktora Marshall Capital Partners. Malofejev, ponekad nazivan i "Putinovim Sorosom", sada vodi najveću rusku dobrotvornu organizaciju, Zakladu Svetog Vasilija Velikog. Malofejev je tradicionalist, slično Duginu, i pobožni praktičar pravoslavne vjere. Također je predsjednik Katehona (nazvano prema "katehonu" iz proročanstva Trećeg Rima), desničarskog think tanka. Pokrenuo je vlastitu televizijsku postaju Tsargrad TV, platformu za osobe poput Alexa Jonesa i Alexandera Dugina. Malofejev također ima veze sa američkom vjerskom desnicom. Angažirao je bivšeg zaposlenika Fox Newsa i odanog katolika, Jacka Hannicka, neka pomogne u pokretanju Tsargrad TV. 

Putin i Dmitrij Rogozin

Izborski klub 

Dugin je također član onoga što je poznato kao "Izborski klub", koji je pomogao ujediniti veći broj utjecajnih ruskih nacionalista i domoljubnih konzervativaca, poput: Aleksandra Prohanova, Mihaila Leontjeva, Mihaila Ševčenke, Nikolaja Starikova, Vitalija Averjanova, Natalije Naročničke. Vođa 'Rodine', Dmitrij Rogozin, koji je blizak Duginu i Avigdoru Eskinu, jest vođa ovog kluba. Prema Global Security: "To je više od pukog 'think tanka' (toliko uobičajeno u zapadnom svijetu), jer ima puno veći izravan utjecaj na vladine odluke. Izborski klub razvija i objavljuje širok raspon strategija državnog razvoja, od obrane do ekonomskih ili socijalnih pitanja." 

Think tank je dobio ime po gradu Izborsku, mjestu povijesne moskovske tvrđave, koja se oduprla (prema web stranici kluba), "Livoncima, Poljacima i Šveđanima". Sada je osvajač bio liberalizam Zapada. Klub je, 2012. godine, osnovao poznati filozof i pisac Aleksandar Prohanov. Poput Dugina, Prohanov ponavlja ideje Carla Schmitta o beskrajnoj borbi ljudi sa mora protiv ljudi sa  kopna. Prema Prohanovu, čiji se pristupi odražavaju u djelima mnogih utjecajnih konzervativnih ruskih stručnjaka, od raspada Sovjetskog Saveza je Rusija započela put oporavka, konačno odbacivši liberalizam Zapada.

Prohanovljeva knjiga iz 2012. godine, "Gaze ruskog trijumfa", fikcionalizirani je traktat o ruskoj povijesti, koji promovira autorovo vlastito Peto Carstvo, navodeći kako je sadašnja Euroazijska ekonomska unija nasljednica četiri prethodna Carstva: Kijevske Rusije/Novgorodske Republike, Moskovske kneževine, Ruskog Carstva Romanovih i Staljinovog SSSR-a. Nakon posljednje katastrofe, raspada Sovjetskog Saveza, stigao je spasitelj Vladimir Putin, što je rezultiralo dodavanjem najnovijeg ruskog zlatnog doba, Petog Carstva.

Temeljni problem, prema Prohanovu, bili su Židovi koji su preuzeli svijet i koji koriste svoju moć za zlo. Jedina obrana od ove međunarodne židovske zavjere je snažan ruski vođa. Euroazijstvo je ruska mesijanska misija spašavanja čovječanstva. Ono "mora obuhvatiti cijeli svijet". Prohanov je napisao da bi Euroazijska unija bila rusko "Peto carstvo", sa nekoliko glavnih gradova i nekoliko kontrolnih centara. Ovaj projekt bi započeo kada bi se Ukrajina i Bjelorusija spojile sa Rusijom. "Ako je prvo carstvo uspostavljeno ovdje", rekao je Prohanov, misleći na Rusiju tisuću godina ranije, "buduće carstvo je već proglasio Putin. To je Euroazijska unija, a doprinos Ukrajine ovom carstvu mogao bi biti grandiozan." 

Izborski klub predstavio je Europsku uniju kao egzistencijalnu prijetnju Putinovoj Euroazijskoj uniji kao "projektu obnove Rusije kao euroazijskog carstva". Stoga su preporučili da ruska vanjska politika podržava ekstremnu desnicu unutar europskih država članica, sve dok se ne uruše (riječima Prohanova) "u konstelaciju europskih fašističkih država". Ukrajina, kako je napisao jedan stručnjak Izborskog kluba, "je sva naša i na kraju će nam se sve vratiti". Prema Duginu: aneksija ukrajinskog teritorija, od strane Rusije, "nužan je uvjet euroazijskog imperijalnog projekta". Na sastanku Valdajskog kluba, 2013. godine, Putin je izjavio da su Rusi i Ukrajinci "jedan narod" i da je Ukrajina dio "našeg velikog ruskog, ili rusko-ukrajinskog svijeta". 

Izborski klub također uključuje povjesničarku Natalyu Narochnitskaya, još jednu ključnu zagovornicu mita o Trećem Rimu, kao i otvorenu protivnicu NATO-a. Narochnitskaya bila je članica nekoliko manjih političkih stranaka u Rusiji, te je izabrana u parlament kao predstavnica bloka 'Rodina', 2003. godine. Naročnicka verzija je ona o povijesti kao kršćanskom napretku, koja je dijametralno suprotna povijesti sekularizma na Zapadu. Naročnicka vidi evoluciju koja započinje renesansom, a unapređuje je prosvjetiteljstvo, kao uvod u materijalističku modernost koja je antiteza Rusiji i njenoj pravoslavnoj vjeri. Godine 2009. je Medvedev Naročnicku imenovao u Komisiju za suzbijanje pokušaja krivotvorenja povijesti na štetu ruskih interesa. Također je  sudionica Valdajskog diskusijskog kluba. Česta je primateljica predsjedničkih stipendija, kao i stipendija Zaklade Gorčakov, čiji je član odbora ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov. Stručnjaci iz njezine zaklade održali su predavanja u informativnom centru Zaklade Gorčakov u Kijevu, naglašavajući jedinstvo ruskog i ukrajinskog naroda.

Godine 2008., Naročnicka je imenovana direktoricom pariškog Instituta za demokraciju i suradnju (IDC), prokremljske nevladine organizacije, osnovane u konzultaciji sa ruskim vladinim dužnosnicima. Osnivanje IDC-a je prvi put najavio Putin 2007. godine, a IDC je objavio izvješća u kojima brani Rusiju o pitanjima ljudskih prava. Cilj skupine jest "popraviti narušenu sliku Rusije u SAD-u i Europi, te istovremeno proširiti doseg i utjecaj [Vlade Rusije]", prema depeši američkog State Departmenta, koju je objavio Wikileaks. IDC je 2008. godine osnovao ruski odvjetnik Anatolij Kučerena, koji je optužio zapadne nevladine organizacije, posebno Freedom House, za ideološku pristranost i izvršavanje naredbi CIA-e. Kučerena je zastupao interese Viktora Janukoviča i Edwarda Snowdena u Ruskoj Federaciji. U lipnju 2014. godine, Oliver Stone je stekao prava na ekranizaciju Kučereninog romana, "Vrijeme hobotnice", priče o izmišljenom američkom zviždaču Joshui Koldu.

Dugin (centar) i Emmanuel Leroy (desno), bivši član GRECE

Od 2008. godine, IDC vodi Naročnickaja, bliska Dimitriju Rogozinu i koji je 2013. godine primio Marine Le Pen u Moskvi. Putovanje je organizirao Emmanuel Leroy, čija je supruga također članica IDC. Leroy, bivši član GRECE, i zainteresiran za euroazijstvo, bio je Le Penin prvi geopolitički savjetnik, inspirirao ju je za rusofiliju. Godine 2007. je Leroy sudjelovao na Bijelom forumu u Moskvi,  koji je organizirao Guillaume Faye, također bivši član GRECE, i čiji rad redovito objavljuje Arktos Media. Le Pen se uvelike oslanjala na Leroyev rad, rekavši: "Oslanjati se danas na Rusiju znači stvoriti pravi europski prostor, od Atlantika do Urala, Europu koja se sastoji od nacija koje slijede svoje nacionalne interese i povezane su unutar zajedničke civilizacije, vrlo različite od američkog ultraliberalnog komunitarnog modela, prema kojemu nas tjera Europska unija." 

Postmoderna demokracija 

Prema Trumpovom dosjeu: Putinov primarni motiv za podršku Trumpu bio je "strah i mržnja prema Hillary CLINTON". Nova deklasificirana verzija izvješća Ureda ravnatelja Nacionalne obavještajne službe, "Procjena ruskih aktivnosti i namjera na nedavnim američkim izborima", od 06. siječnja 2017. godine, koja uključuje "analitičku procjenu" izrađenu i koordiniranu između CIA, FBI i NSA, i koja se slaže o "korištenju kibernetičkih alata i medijskih kampanja od strane Moskve kako bi utjecala na javno mnijenje SAD-a". U izvješću se navodi: "Putin je javno ukazao na otkrivanje Panamskih dokumenata i skandal sa dopingom na Olimpijskim igrama, kao na američke napore da okleveta Rusiju, sugerirajući da je pokušao iskoristiti ova otkrića kako bi diskreditirao sliku Sjedinjenih Država i prikazao je kao licemjernu." U izvješću se također navodi: "Putin je najvjerojatnije želio diskreditirati državnu tajnicu Clinton, jer ju je od 2011. godine javno okrivio za poticanje masovnih prosvjeda protiv njegovog režima, krajem 2011. i početkom 2012., te zato što mu zamjeraju komentari koje je gotovo sigurno smatrao omalovažavajućima."

Ruski prosvjedi (2011.–2013.), koje su neki mediji na engleskom jeziku nazivali Snježnom revolucijom

Ruski prosvjedi, poznati kao Snježna revolucija, započeli su protiv rezultata ruskih parlamentarnih izbora 04. prosinca 2011. godine, a koje su i međunarodni i ruski promatrači osudili kao prijevaru. Prosvjedi su bili usmjereni protiv vladajuće stranke, 'Jedinstvene Rusije', i njezina vođe Putina, koji je najavio svoju namjeru da se ponovno kandidira za predsjednički izbor, 2012. godine. Putin je tvrdio kako su stotine milijuna dolara "stranog novca" iskorištene za utjecaj na rusku politiku, i da je Clinton osobno potaknula prosvjednike na akciju. Putin je rekao da je Clinton, tadašnja Obamina državna tajnica, poslala signal "nekim akterima u našoj zemlji". Putin je rekao da je Hillary Clinton "postavila ton nekim oporbenim aktivistima", neka djeluju "u skladu sa dobro poznatim scenarijem, i u vlastitim plaćeničkim političkim interesima... naši ljudi ne žele da se situacija u Rusiji razvija kao što je bila u Kirgistanu, ili ne tako davno u Ukrajini". 

Prosvjedi su u nekim krugovima izazvali strah kako će Rusija biti podvrgnuta Arapskom proljeću ili revoluciji "u boji", te je održan niz protuprosvjeda i skupova podrške vladi. 06. svibnja 2012. godine, u Moskvi su se održali prosvjedi, dan prije Putinove inauguracije za predsjednika, za njegov treći mandat. Prosvjedi su bili obilježeni nasiljem između prosvjednika i policije. Ruske vlasti brzo su reagirale kako bi obuzdale prosvjede, rasporedivši bataljune interventne policije i legije provladine mladeži, kako bi okupirale javne trgove u Moskvi i ugušile oporbu. U lipnju 2012. godine su doneseni zakoni za stroga ograničenja prosvjeda i nametnuli teške kazne za neovlaštene akcije.

NAŠI je bio politički pokret mladih u Rusiji, koji se proglasio demokratskim, antifašističkim, anti-'oligarhijsko-kapitalističkim' pokretom, u uličnim prosvjedima podrške Vladimiru Putinu, protiv obojenih revolucija u Rusiji.

Prvih dana nakon izbora 2012. godine, Putina i 'Jedinstvenu Rusiju' podržali su protuprosvjedi dviju omladinskih organizacija, vladinog NAŠIJA i Mlade garde Jedinstvene Rusije (organizirao Vladislav Surkov, bliski saveznik Aleksandra Dugina). Surkovljeve profesionalne veze sa Mihailom Hodorkovskim sežu barem do 1987. godine. 1997. godine je Surkov postao zamjenik direktora 'Alfa banke', Mihaila Fridmana. Također, Surkov je bio prvi zamjenik šefa ruske predsjedničke administracije od 1999. do 28. prosinca 2011. godine, kada ga je Medvedev premjestio na mjesto zamjenika premijera za modernizaciju gospodarstva, što su mnogi protumačili kao posljedicu kontroverznih ruskih parlamentarnih izbora iz 2011. godine. 

Tijekom prva dva Putinova predsjednička mandata, Surkov je smatran "sivim kardinalom" Kremlja, a propagandu je usmjeravao uglavnom putem kontrole nad državnom televizijom. Od 2006. godine se Surkov zalaže za političku doktrinu koju je nazvao "suverena demokracija", kako bi se suprotstavio promicanju demokracije koju provode SAD i europske države. Izraz, koji koriste Sergej Ivanov i Putin, službena je ideologija ruskog omladinskog pokreta NAŠI. Kao zaposlenik KGB u doba SSSR-a, Ivanov je postao prijatelj svog kolege Vladimira Putina, koji ga je krajem 1990-ih imenovao svojim zamjenikom. Obnašao je dužnost zamjenika premijera od 2005. godine; te je bio šef osoblja predsjedničkog izvršnog ureda od 2011. do otpuštanja 12. kolovoza 2016. godine. Prema Washington Postu: "Suverena demokracija prenosi da je ruski režim demokratski. Drugo, da se ta tvrdnja mora prihvatiti bez ikakvih dokaza. Točka. Svaki pokušaj provjere smatrati će se neprijateljskim i miješanjem u unutarnje poslove Rusije." 

Putin i Vladislav Surkov, "sivi kardinal" Kremlja

Petar Pomerancev, glasni kritičar Surkova i njegovog utjecaja na Putina, optužuje Surkova da je Rusiju pretvorio u "upravljanu demokraciju", te je zajedno sa drugim kritičarom, Pavelom Hodorkovskim, nazvao Rusiju "postmodernom diktaturom". "Ja sam autor, ili jedan od autora, novog ruskog sustava", hvalio se Surkov. "Moj resor u Kremlju i vladi uključivao je ideologiju, medije, političke stranke, religiju, modernizaciju, inovacije, vanjske odnose i...", zastaje sa osmijehom, "modernu umjetnost." Kada je Obamina administracija uvela sankcije protiv Surkova, zamrznuvši mu imovinu u SAD-u i zabranila mu ulazak u zemlju, on je na to odgovorio: "Jedine stvari koje me zanimaju u SAD-u su Tupac Shakur, Allen Ginsberg i Jackson Pollock. Ne treba mi viza za pristup njihovom radu." 

Ned Reskinoff iz 'ThinkProgressa' i Adam Curtis, u svom BBC dokumentarcu, "HyperNormalisation" tvrdili su da je jedinstvena mješavina politike i stvarnosti, koju je osmislio Surkov (prethodno bio redatelj u avangardnom kazalištu), počela utjecati na zemlje izvan Rusije, a posebno na izbor Donalda Trumpa. Curtis pripisuje Surkovu zasluge za osmišljavanje mješavine kazališta i politike, zato da bi Putin i Putinovi odabrani nasljednici ostali na vlasti od 2000. godine nadalje. Surkov je sponzorirao sve vrste skupina, od neonacističkih skinheadsa do liberalnih skupina za ljudska prava, čak i podržavao stranke koje su se protivile predsjedniku Putinu. Ali, Surkov bi dao do znanja da to radi. Istovremeno, Surkov piše tekstove za rock grupu 'Agata Kristi' i eseje o konceptualnoj umjetnosti. Prema Pomerantsevu, u uvodniku za 'London Review of Books', što je citirao Curtis:

"U suvremenoj Rusiji, za razliku od starog SSSR-a ili današnje Sjeverne Koreje, pozornica se stalno mijenja: zemlja je ujutro diktatura, za ručak demokracija, za večeru oligarhija, dok se iza kulisa naftne kompanije eksproprijiraju, novinari ubijaju, milijarde se isisavaju. Surkov je u središtu predstave, u jednom trenutku sponzorira nacionalističke skinheadse, a u sljedećem podržava skupine za ljudska prava. To je strategija moći,utemeljena na održavanju bilo kakve opozicije stalno zbunjenom, neprestano mijenjanje oblika koje je nezaustavljivo, jer je nedefinirano."

Surkovljevu strategiju naziva "nelinearnim ratom", čiji temeljni cilj (prema Surkovu) nije pobijediti u ratu, već iskoristiti sukob za stvaranje stalnog stanja destabilizirane percepcije, kako bi se njime upravljalo i kontroliralo. Zahvaljujući Surkovu, nekoliko Duginovih političkih projekata je pokrenuto sa mrtve točke. Prema Duginu: "Svaki projekt poslan je Putinu koji se bavio politikom, ideologijom, informacijama ili kulturom, ili je išao Surkovu, ili je završavao u košu za smeće." Dugin kaže o Surkovu: "Sve što je bilo na televiziji odlučivalo se u jednom uredu". Surkovljeva politika bila je vrsta 'brikolaže', prema Duginu, pritom koristeći termin koji je popularizirao Claude Levi-Strauss za oblik umjetnosti koji koristi bilo koje dostupne materijale, bez obzira na njihovu izvornu namjenu. Surkov je, objasnio je Dugin, upravljao postmodernističkom "ideološkom centrifugom", koja je "raspršila sve ideološke diskurse na periferiju". Eduard Limonov, Duginov partner u 'Nacional-boljševicima', također je opisao Surkova kao osobu koja je "pretvorila Rusiju u prekrasno postmodernističko kazalište, gdje eksperimentira sa starim i novim političkim modelima". 

Narančasta revolucija koju su potaknule Amerikanci od kraja studenog 2004. do siječnja 2005. godine

Euromajdan

U posljednjih nekoliko godina, Rusija je pokazala povratak asertivnoj vanjskoj politici, kroz uspješne vojne intervencije u Ukrajini i Siriji. U Kremlju, Dugin zagovara "ratnu stranu", podjelu unutar vodstva oko Ukrajine. Smatrao je rat između Rusije i Ukrajine neizbježnim, te je apelirao na Putina neka započne vojnu intervenciju u istočnom dijelu zemlje. U svojim "Temeljima geopolitike", upozorava: "Ukrajina kao neovisna država, sa određenim teritorijalnim ambicijama, predstavlja ogromnu opasnost za cijelu Euroaziju i, bez rješavanja ukrajinskog problema, općenito je besmisleno govoriti o kontinentalnoj politici."

Dugin se smatra autorom Putinove aneksije Krima od strane Ruske Federacije, početkom 2014. godine. Prema Jolanti Darczewskoj: "Krimska operacija poslužila je kao prilika Rusiji da cijelom svijetu demonstrira sposobnosti i potencijal informacijskog ratovanja." Aneksija je bila ruski odgovor na Euromajdansku revoluciju, val demonstracija i građanskih nemira u Ukrajini, koji su započeli u noći 21. studenog 2013. godine, u Kijevu. Prosvjedi su potaknuti odlukom ukrajinske vlade da obustavi potpisivanje sporazuma o pridruživanju sa EU i, umjesto toga, odabrali su bliže veze sa Rusijom i Euroazijskom ekonomskom unijom. Rusi su opravdali svoje postupke, ispravno tvrdeći, kako je Zapad podržao neonacističke elemente unutar Ukrajine.

Pomoćnica državnog tajnika za Europu i Euroaziju Victoria Nuland i Geoffrey Pyatt

Proeuropski prosvjedi bili su najveći u Ukrajini od Narančaste revolucije 2004. godine, kada je predsjednik Viktor Janukovič bio prisiljen dati ostavku. Pomoćnica državnog tajnika za Europu i Euroaziju, Victoria Nuland, bila je blisko povezana sa Ukrajinom tijekom Narančaste revolucije. Nuland je uživala u prijateljskom susretu sa otvoreno pronacističkom strankom 'Svoboda', jednom od "velike trojke" političkih stranaka, koje stoje iza prosvjeda. To je unatoč činjenici što Nuland potječe od ukrajinskih židovskih roditelja imigranata, Meyera i Vitschea Nudelmana, koji su se u New York doselili iz Ruskog Carstva. Nuland je započela karijeru u State Departmentu posljednjih godina SSSR-a i služila je kao veleposlanica SAD-a pri NATO-u, tijekom predsjedništva Georgea W. Busha, kao i glasnogovornica State Departmenta za Hillary Clinton, prije nego što je postala pomoćnica državnog tajnika za Europu pod Barackom Obamom. Nuland je bila poznata kao jedna od najjastrebovitijih (eng: 'hawkish') članica Obaminog tima, onda  kada je u pitanju Rusija.

Intervju FRONTLINE sa prijateljicom Victorije Nuland, Julijom Ioffe, koja je očito bila špijunka i radila kao novinarka. Ona opisuje percepciju Kremlja prema prosvjedu na Majdanu, a pritom ne baš uvjerljivo poriče američku ulogu.

Nulandin muž je neokonzervativac, Robert Kagan, koji se često naziva najistaknutijim predstavnikom moderne neokonzervativne misli u američkoj vanjskoj politici. Kagan je suosnivač neokonzervativnog 'Projekta za novo američko stoljeće'  (PNAC), te je viši suradnik u Brookings Institutionu i član CFR-a. Kagan je bio savjetnik Johna McCaina tijekom njegove predsjedničke kampanje, 2008. godine. Kaganova knjiga, "Svijet koji je Amerika stvorila", osporava teoriju da su SAD opale kao globalna supersila. Barack Obama ga je nekoliko puta citirao tijekom svog obraćanja naciji, 2012. godine.

Na konferenciji Zaklade SAD-Ukrajina, 05. prosinca 2013. godine, Nuland se pohvalila ulogom SAD-a u podršci prosvjedima u Ukrajini:

"Od neovisnosti Ukrajine, 1991. godine, Sjedinjene Države podržavaju Ukrajince u izgradnji demokratskih vještina i institucija, u promicanju građanskog sudjelovanja i dobrog upravljanja, što su sve preduvjeti za postizanje europskih težnji Ukrajine. Uložili smo više od 5 milijardi dolara kako bi pomogli Ukrajini u ovim i drugim ciljevima, koji će osigurati sigurnu, prosperitetnu i demokratsku Ukrajinu." 

Događaji nakon Narančaste revolucije bili su strašno razočaranje za Nuland, posebno nakon što se Janukovič vratio na vlast. Ona je odigrala središnju ulogu u njegovom kasnijem svrgavanju, 2014. godine. Ultranacionalisti i ekstremna desnica bili su mali dio ukupne kampanje, ali ponekad su se činili pokretačkom snagom Majdana. Prosvjednici su ponavljali poklič "Živjela Ukrajina! Živjeli heroji!", što je preuzeto od UPA-e, jedne od dvije organizacije koje je osnovao nacistički kolaboracionist, Stephan Bandera. Proruski aktivisti tvrdili su: "Ti ljudi u Kijevu su nacistički kolaboracionisti, koji slijede Banderu." 

Jaroslav Stetsko, Philip Crane, Robert Crane i prof. Lev Dobriansky

U Washingtonu se Banderina OUN rekonstituirala pod zastavom Ukrajinskog kongresnog odbora Amerike (UCCA): "Morate shvatiti, mi smo podzemna organizacija. Godinama smo tiho prodirali na utjecajne pozicije", rekao je jedan od članova Russu Bellantu. Do sredine 1980-ih, Reaganova administracija bila je isprepletena sa članovima UCCA, predsjednikom grupe Levom Dobrianskyjem, članom ASC i odbora američkog WACL. Kao član OSS-a, Dobriansky je radio pod Donovanom pri spašavanju mnogih ukrajinskih SS časnika, i njihovih ukrajinskih nacističkih suradnika u Operaciji Spajalica. Tijekom Eisenhowerove administracije, Dobriansky je pokrenuo organizaciju Captive Nations (Zarobljene nacije), koja je zapošljavala mnoge bivše naciste i fašiste, istočnoeuropske  emigrante u Sjedinjenim Državama.

Dobrianskyjeva kćer, Paula, služila je u NSC, te kao pomoćnica direktora ugašene Američke informacijske agencije, tijekom administracije Georgea H.W. Busha. Također, bila je jedna od izvornih potpisnica Izjave o načelima neokonzervativne PNAC. Paulina prijateljica i kolegica, Katherine Chumachenko, Amerikanka je ukrajinskog podrijetla i supruga bivšeg ukrajinskog predsjednika Viktora Juščenka. Chumachenko je bila jedna od učenica Leva Dobrianskyja. Bivša je dužnosnica Reaganove administracije i bivša zaposlenica Heritage Foundationa. Chumachenko je prethodno bila direktorica Odbora za zarobljene nacije UCCA, povezano sa OUN, a zatim i zamjenica direktora za javne veze u Bijeloj kući. Tijekom kampanje za ukrajinske predsjedničke izbore, 2004. godine, Čumačenko je optužena da je, kao agentica američke vlade ili čak CIA-e, utjecala na odluke svog supruga.

Oleh Tyahnybok, vođa 'Svobode'

Godine 2010. je Juščenko dodijelio Stephanu Banderi titulu "Nacionalnog heroja Ukrajine". 01. siječnja 2014. godine, Banderin 105. rođendan je proslavljen bakljadom 15.000 ljudi u središtu Kijeva, dok su se tisuće drugih okupile u blizini njegovog kipa u Lavovu. Povorku je podržala 'Svoboda', čiji je vođa, Oleh Tyahnybok, pozivao na oslobođenje svoje zemlje od "moskovsko-židovske mafije". 'Svoboda' je povezana sa međunarodnom mrežom neofašističkih stranaka, putem Saveza europskih nacionalnih pokreta. Osnivači saveza su: Jobbik, francuska Nacionalna fronta, talijanska Trobojnica, švedski Nacionalni demokrati i belgijska Nacionalna fronta. Krajem 2011. godine, Marine Le Pen, nova čelnica francuske Nacionalne fronte, dala je ostavku na mjesto u AENM i pridružila se EAF (Europskom savezu za slobodu). Nick Griffin iz BNP je bio njen potpredsjednik. Svobodina otvoreno antisemitska politika nije spriječila senatora Johna McCaina da se obrati skupu EuroMaidana. U procurjelim telefonskim razgovorima sa Geoffreyjem Pyattom, američkim veleposlanikom u Ukrajini, Nuland je otkrila svoju želju da Tjahnibok ostane "vani", ali da se "četiri puta tjedno" konzultira sa američkim zamjenikom za Janukoviča, Arsenijem Jacenjukom. Jacenjuk je postao premijer Ukrajine 27. veljače 2014. godine. Razgovarali su o tome da se EU neće obvezati na posredovanje, a Nuland je, prema procurjelim telefonskim razgovorima, dodala: "Fuck the EU". 

Opseg prosvjeda ubrzo se proširio, sa pozivima na ostavku Janukoviča i njegove vlade. Kao rezultat toga, Janukovič je bio prisiljen napraviti ustupke oporbi kako bi zaustavio krvoproliće u Kijevu i okončao krizu. Sporazum o rješavanju političke krize u Ukrajini potpisali su ključni vođe Euromajdana: Vitalij Kličko, Arsenij Jacenjuk i Tjahnibok. Potpisivanju su svjedočili ministri vanjskih poslova Njemačke i Poljske, Frank-Walter Steinmeier i Radoslaw Sikorski, te ravnatelj Odjela za kontinentalnu Europu francuskog Ministarstva vanjskih poslova, Eric Fournier. Vladimir Lukin, koji je predstavljao Rusiju, odbio je potpisati sporazum.

Euromajdanske demonstracije i građanski nemiri u Ukrajini, koji su započeli u noći 21. studenog 2013. godine, javnim prosvjedima na Trgu neovisnosti u Kijevu

Prosvjedi su doveli do Euromajdanske revolucije 2014. godine, kada su Janukovič i mnogi drugi visoki vladini dužnosnici pobjegli iz zemlje. Prosvjednici su preuzeli kontrolu nad predsjedničkom administracijom i Janukovičevim privatnim imanjem. Nakon toga, parlament je smijenio Janukoviča sa dužnosti, zamijenio je vladu proeuropskom, i naredio da se bivša premijerka Julija Timošenko pusti iz zatvora. Dana 17. ožujka 2014. godine, dan nakon referenduma o statusu Krima, Janukovič je postao jedna od prvih jedanaest osoba kojima je predsjednik Obama uveo sankcije.

Dugin je, u jednom intervjuu, izrazio svoje mišljenje o tome kako se nositi s Ukrajincima: "Ubijati, ubijati, ubijati. Ne bi trebalo biti više razgovora. Kao profesor, mislim da je tako" 

Krimska kriza 

Skidanje Janukoviča sa vlasti je izazvalo političku krizu na Krimu, koja se u početku manifestirala kao demonstracije protiv nove privremene ukrajinske vlade. Događaji su brzo eskalirali, što je dovelo do instaliranja proruske Aksjonovljeve vlade na Krimu, provođenja krimskog referenduma o statusu i proglašenja neovisnosti Krima, 16. ožujka 2014. godine. Ukrajinski teritorij, Krim,  pripojen je Ruskoj Federaciji 18. ožujka 2014. godine. Poluotokom sada upravljaju dva ruska savezna subjekta, Republika Krim i savezni grad Sevastopolj. Putin je pozdravio aneksiju Krima od strane Ruske Federacije, izjavivši kako ih "spašava od novih ukrajinskih vođa koji su ideološki nasljednici Bandere, Hitlerovog suučesnika tijekom Drugog svjetskog rata." 

U kolovozu 2014. godine je Dugin pozvao na "genocid" nad Ukrajinacima. Tijekom sukoba, 2014. godine, Dugin je izgubio mjesto pročelnika Odjela za sociologiju međunarodnih odnosa Moskovskog državnog sveučilišta, kao rezultat peticije koju je potpisalo više od 10000 ljudi. Peticija je pokrenuta nakon što je Dugin u jednom intervjuu izrazio svoje mišljenje o tome kako se nositi sa  Ukrajincima: "Ubijati, ubijati, ubijati. Ne bi trebalo biti više razgovora. Kao profesor, mislim da je tako". 

U listopadu 2016. godine, ukrajinska hakerska skupina 'CyberHunta' procurila je e-poruke i druge dokumente, za koje se tvrdilo  da pripadaju Vladislavu Surkovu, a koji pokazuju izravnu rusku ulogu u stvaranju i vođenju pobunjeničkog ustanka u istočnoj Ukrajini, 2014. godine. 2011. godine je tadašnji ruski predsjednik, Dmitrij Medvedev, premjestio Surkova na mjesto zamjenika premijera za ekonomsku modernizaciju. Dana 20. rujna 2013. godine, nakon što je dao ostavku na dužnost pod Medvedevom, Putin je imenovao Surkova svojim pomoćnikom u predsjedničkom izvršnom uredu, te je postao Putinov osobni savjetnik za odnose sa Abhazijom, Južnom Osetijom i Ukrajinom. Dana 17. ožujka 2014. godine, dan nakon referenduma o statusu Krima, Surkov je postao jedna od prvih jedanaest osoba koje su stavljene pod izvršne sankcije Obamine administracije.

Jedna od e-poruka Surkovu od Duginova suradnika, Konstantina Malofejeva, i koji je navodno imao veze sa pobunjenicima, sadržavao je popis preporučenih kandidata za pozicije u separatističkoj vladi, prije njihovih imenovanja. Malofejev je optužen za financiranje "ilegalnih vojnih skupina" u istočnoj Ukrajini, koje su se u to vrijeme borile protiv ukrajinske vojske. Zbog toga je također stavljen na popis Europske unije osoba sankcioniranih tijekom proruskih nemira u Ukrajini, 2014. godine. Iste godine,  ruski hakerski kolektiv 'Shaltai Boltai', objavio je mnoštvo e-poruka između Duginova suradnika Georgija Gavriša i dužnosnika Syrize, gdje su raspravljali o naporima Malofejeva i Dugina da identificiraju političke partnere u Grčkoj, ruske simpatizere. Alexander Borodai, ruski državljanin i bivši premijer ukrajinske separatističke države Donjecka Narodna Republika (DNR), koju podržava Rusija, prijatelj je Malofejeva, i prethodno je radio kao njegov savjetnik za odnose s javnošću. Malofejev je također bivši poslodavac Igora Girkina (poznatog i kao Igor Strelkov), bivšeg pukovnika FSB-a i zapovjednika proruskih separatista u Ukrajini,  kojega je ukrajinska vlada optužila da je kriminalac. Malofejevljev unutarnji krug uključuje oca Tihona, za kojega se vjeruje da je Putinov osobni ispovjednik, i Igora Ščegoljeva, bivšeg ministra komunikacija i Putinovog sadašnjeg 'internetskog cara'. Tihon je također blizak sa Sergejem Ivanovom, te se vjeruje da je povezao Ivanova i Malofejeva kako bi razgovarali o pitanjima vezanim uz Ukrajinu.[98]

Smatra se da Malofejev izvršava naredbe Kremlja u Ukrajini, potencijalno i diljem Europe. "Kremaljska administracija možda je htjela držati distancu od cijele avanture 'Novorosije', tako što je Malofejev vodio i plaćao za nju", izvijestio je časopis Interpreter. "Koristan je poput Sorosa, jer djeluje samostalno", rekao je za Bloomberg Sergej Markov, politički savjetnik Putinovog osoblja. "To odgovara ruskim vlastima, jer ne žele preuzeti odgovornost za određene stvari." 

Furije Majdana

Dana 15. siječnja 2016. godine, Nuland je održala sastanak iza zatvorenih vrata sa Surkovom. "To što je to bio Surkov, a ne zamjenik ministra vanjskih poslova, Grigorij Karasin, Nulandin kolega - vrlo je značajno", rekao je stručnjak za vanjske poslove,  Vladimir Frolov.[102] Iako je navodno bio odgovoran za upravljanje ruskom politikom prema Ukrajini, Surkov nije službeno sudjelovao ni u kakvim prethodnim pregovorima na visokoj razini sa Sjedinjenim Državama. Američki State Department i rusko Ministarstvo vanjskih poslova otkrili su gotovo ništa o sadržaju sastanka. Surkov je novinarima rekao kako je sastanak, u biti, bio sesija "brainstorminga". Glasnogovornik State Departmenta, John Kirby, rekao je kako su njih dvojica razgovarali o "situaciji u istočnoj Ukrajini i potrebi za potpunom provedbom sporazuma iz Minska", te da je cilj bio podržati tekuće međunarodne pregovore,  kako bi se kriza okončala. Kirby je nakon sastanka rekao: "Surkov je odgovarajuća osoba u ruskoj vladi, sa kojom treba voditi ovu raspravu o provedbi Minska". 

Sergej Prihodko (lijevo) prisustvuje sastanku sa Vladimirom Putinom (2006.)

Pod Surkovom je radio Nulandin prijatelj, Sergej Prihodko, i preuzeo je njegovu poziciju kada je Surkov dao ostavku, 2013. godine, nakon što je Putin postao predsjednik. Prihodko, jedan od najmanje javnih visokih državnih dužnosnika Rusije, proveo je mnogo godina upravljajući vanjskom politikom Kremlja, prije nego što je preuzeo dužnost šefa kabineta premijera Dmitrija Medvedeva. Stručnjak za međunarodne odnose, Prihodko je možda najutjecajniji političar u tom području, utjecajniji od Lavrova.

Ruski oporbeni aktivist, Aleksej Navaljni, razvio je slučaj gdje je Prihodko, tijekom američkih izbora 2016. godine, bio posrednik između Kremlja i oligarha povezanog sa Trumpovom kampanjom. To je bilo u kolovozu 2016. godine, mjesec dana nakon što je Paul Manafort, tadašnji Trumpov voditelj kampanje, ponudio "privatne brifinge" Olegu Deripaski, bliskom Putinovom savezniku, prema e-poruci koju je vidio 'The Atlantic'. Tijekom predsjedničke kampanje 2016. godine, i manje od dva tjedna prije nego što je Donald Trump prihvatio republikansku predsjedničku nominaciju, Manafort je, putem Konstantina Kilimnika, operativca sa sjedištem u Kijevu i za kojeg se sumnja da je povezan sa ruskom obavještajnom službom, ponudio Deripaski brifinge o političkim događajima, iako nema dokaza da su se brifinzi i održali. Bio je poznat kao "Kostja, tip iz GRU". 

Manafort i Kilimnik počeli su raditi za Viktora Janukoviča, nakon što ga je Narančasta revolucija 2004. godine koštala predsjedništva. Kilimnik je još uvijek radio za rusku obavještajnu službu kada se, već tijekom rujna i listopada 2016. godine, znalo da komunicira sa Trumpovom kampanjom. Prema sudskim podnescima posebnog savjetnika, Roberta Muellera, Manafortov zaposlenik Gates znao je Kilimnika kao "bivšeg ruskog obavještajnog časnika GRU". Muellerova velika porota optužila je Kilimnika 08. lipnja 2018. godine, za ometanje pravde i zavjeru za ometanje pravde, pokušajem utjecaja na svjedoka, i u ime Manaforta.

Navaljni je predstavio video sa snimkom koju je napravila Nastja Rybka, Bjeloruskinja, koja sebe opisuje kao "stručnjakinju za seks", i koja tvrdi da je bila Deripaskina ljubavnica. Rybka, čije je pravo ime Anastasija Vašukevič, bila je na Deripaskinoj jahti koja je plovila uz obalu Norveške, zajedno sa Prihodkom, i u pratnji drugih eskort dama. U rujnu 2017. godine, Navaljni je prvi put otkrio da je Vašukevič bila među skupinom žena, kojje su novinari proputinovskog medija slučajno snimili, u trenutku kada su ušle u moskovski ured njegove organizacije, Zaklade za borbu protiv korupcije. Navaljni je tada razotkrio kako se radi o "blago ludoj" skupina aktivistica i seksualnih radnica, koje su specijalizirane za vratolomije poput golog piketiranja ispred američkog veleposlanstva, u znak podrške Harveyju Weinsteinu.

Nastya Rybka (druga slijeva)

Vashukevich je samoproglašena "lovkinja", koja je tajno snimala svoje zavođenje bogatih "žrtava". Njen je "gospodar" Alexander Kirillov, također poznat i kao Alex Lesley, 36-godišnji matematičar, koji je postao "stručnjak za tehnike zavođenja i orgazma". On je dospio na naslovnice po Rusiji, jer se zavjetovao da će izazvati predsjednika Putina. Kirillov je radio za 'Skolkovo inovacijski centar', ruski ekvivalent Silicijske doline, kompleks na čelu sa Viktorom Vekselbergom; supredsjedatelj je bivši izvršni direktor Intela, Craig Barrett. Vekselberg i Deripaska posvađali su se 2012. godine, kada je Vekselberg napustio 'Rusal'.

Kirillov se, na svojoj web stranici, opisuje kao autor osam bestselera o zavođenju, koje je objavila jedna od najvećih izdavačkih kuća u Rusiji. Jedna se zove "Život bez gaćica". U predgovoru, Lesley objašnjava kako je razvio svoj "stil zavođenja", koji koristi neurolingvističko programiranje, dok je bio u Izraelu. Lesley bi naredio ženskim sljedbenicama, koje naziva "robinjama", neka  izvode javne akrobacije. Pojavio se eksplicitni isječak koji prikazuje hihoćuću Anastasiju Davidovu, gdje snima Vašukevič koja ima seks u pet ujutro, pored rijeke Volge. Obje žene osuđene su na sedam dana zatvora. U drugom akrobatskom podvigu: šest žena u donjem rublju ulazi u McDonald'sov restoran kako bi naručile hranu i zadirkivale druge goste. 12. srpnja 2017. godine, Kirillov je objavio svoju fotografiju na Instagramu, i to ispred Trump Towera, kako pokazuje sotonistički znak rukom.

Alexander Kirillov aka Alex Lesley

Grafički opisi složenih seksualnih i nadzornih tehnika, koje su koristili Vašukevič i Kirillov, pojavljuju se u njezinoj blago fikcijskoj  knjizi, sa uputama na ruskom jeziku, "Tko želi zavesti milijardera". Posljednjih nekoliko godina Kirillov je uzgajao mlade žene, koje bi zavodile ništa ne sluteće "mete" u nekoliko zemalja, gdje bi imale seks, zaljubile se, ili priznale svoj osobni život, napisala je Vašukevič. U knjizi je Kirillov napisao: "Lovkinja se stvarno igra. Možda nekoga mrzi, ali ako ga mora voljeti, zaljubiti će se u njega i natjerati njega da se zaljubi u nju. Zatim će se vratiti na drugi identitet i imati seks sa njim!" 

U jednom trenutku, tijekom boravka na jahti sa Deripaskom, Kirillov joj je navodno slao tekstualne poruke, gdje je pisalo: "Nastja, tvoje pismeno izvješće bilo je savršeno, ali moram imati audio da bih razumio intonacije i što točno radiš tamo. Počni sve snimati!" Vašukevič se na svom Instagram računu, nastya_rybka.ru, predstavila kao "Deripaskina ljubavnica, projekt Alexa Lesleyja". Na pitanje zašto je Vašukevič napisala knjigu i postavila Deripaskine fotografije, njena prijateljica "Miša" je rekla: "Ova knjiga i sve slike koje je objavila na Instagramu bile su za Deripasku. To je samo dio njegovog zavođenja. Jako je voljela Kirillova. Rekla mi je, Nastja mu je poklonila ovu knjigu. To je bio njen dar njemu." 

U knjizi se Deripaska naziva "Raslan". Također, pisala je o navodnoj seksualnoj grubosti neimenovanog "potpredsjednika vlade", misleći pritom na Prihodka, kojega zovu "Tata". O tati piše: "Ovo je siva eminencija režima. Richelieu našeg vremena". Dodaje: "Nitko ga nikada nije zvao imenom. Ali, Raslan mu popušta. Nikada se ne svađa. Ugleda se na njega. A tata je jedini o kojemu se Raslan nikada ne šali. Tko je on? Koga se milijarder može bojati? Milijarder ne može reći ni riječi kada tata otvoreno uznemirava ovu ženu?" Vašukevič se pita koji bi razlog bio sastanku na jahti. Očito, više od "pecanja". "To su bili neformalni pregovori o nečemu važnom za Raslana." 

Video koji je snimila Vašukevič pokazuje Deripasku kako sjedi pored Prikhodka. Deripaska je snimljen kako Vašukevič govori: "Imamo loše odnose s Amerikom. Zašto? Zato što je prijateljica Sergeja Eduardoviča, Nuland joj je ime, odgovorna za njih. Kada je bila mlada, provela je mjesec dana na ruskom kitolovcu, i nakon toga mrzi zemlju." Slična tvrdnja iznesena je 2014. godine, u emisiji na NTV, jednoj od glavnih ruskih televizijskih mreža, u dokumentarcu o Ukrajini, "Furije Majdana: Seks, psihoza i politika", koji je prosvjede Euromajdana prikazao kao rezultat pomaknute energije seksualno frustriranih ili patoloških žena. U emisiji se tvrdilo da je Nuland tajna lezbijka i da uživa u grupnom seksu sa muškim mornarima na istom ribolovnom izletu. Dan nakon što je Navaljnijev video objavljen, 'Roskomnadzor', rusko savezno izvršno tijelo odgovorno za medije i telekomunikacije, dodao je video na Federalni popis ekstremističkih materijala, čime je pristup videu postao ilegalan za sve ruske građane.

Nastya Rybka i Alex Lesley stižu u imigracijski pritvorski centar u Bangkoku, Tajland, 28. veljače 2018. godine

Vashukevich možda ima informacije o zloglasnoj epizodi 'Zlatnog tuša', opisano u Trumpovom dosjeu, tvrdi kako je "karika koja nedostaje u vezi između Rusije i američkih izbora". Vashukevich i Lesley uhićeni su 25. veljače 2018. godine, na Tajlandu, dok su održavali seminar "seksualnog treninga" za ruske turiste, u ljetovalištu Pattaya. Lesley je rekao za 'Associated Press' da vjeruje kako Rusija stoji iza njihovih uhićenja. Ono što je očito bio stražnji dio policijskog vozila na otvorenom, Vashukevich je snimio Instagram video gdje moli Amerikance za pomoć. "Ja sam jedini svjedok i nedostajuća karika u vezi između Rusije i američkih izbora - dugi lanac Olega Deripaske, Prihodka, Manaforta i Trumpa", rekla je, prema prijevodu CNN-a. 

Kako je izvijestio Ivan Watson sa CNN-a, koji se sastao s Vašukevich u Tajlandu: "Ona kaže da je svjedočila sastancima između ruskog milijardera i trojice Amerikanaca, čija imena je odbila otkriti. Tvrdi da su razgovarali o planovima za utjecaj na američke izbore, ali nije htjela dati nikakve daljnje informacije, jer se boji da bi mogla biti deportirana natrag u Rusiju." New York Times izvijestio je da je FBI zatražio razgovor sa njom, ali su im tajlandske vlasti odbile pristup.

Viktor Janukovič i Putin

Bank of Cyprus

U proljeće 2016. godine, Victoria Nuland, kao najviša dužnosnica State Departmenta zadužena za nadzor američke politike prema Rusiji, bila je jedna od onih koji su "prvi zazvonili na uzbunu" unutar Obamine administracije, upozoravajući da Rusija, čini se, pokušava "diskreditirati demokratski proces" u Sjedinjenim Državama, kao dio usklađene strategije iz 2016. godine. Nuland tvrdi kako je još od kraja 2015. godine znala da su e-mail poslužitelji DNC-a hakirani. "Tada nam se kosa na vratu stvarno podigla", ispričala je u intervjuu za 'The Global Politico'. U intervjuu je Nuland rekla kako je bila upoznata sa radom Christophera Steelea, kroz redovita izvješća koja je on prosljeđivao njenom uredu tijekom prethodnih nekoliko godina, a koja su se bavila političkim manevrima u Rusiji i Ukrajini. Kada su joj informacije iz Dosjea predstavljene, u srpnju 2016. godine, očito je odlučila da to nije stvar State Departmenta, te je savjetovala da se informacije prenesu u FBI.

Nuland je na kraju dala otkaz u State Departmentu, nekoliko dana prije nego što je Trump preuzeo dužnost, i to zbog svojih primjedbi na njega. David Duke, česti kritičar Nuland, proslavio se objavljivanjem članka na svojoj web stranici: "Trump izbacuje ludu Židovku Nuland iz State Departmenta - Dakle, ovako se osjeća pobjeda!" 

Nuland je aktivno subvertirala politiku u Ukrajini, u vrijeme kada je američki konzultant, Paul Manafort, partner u 'Black, Manafort i Stone', a kasnije i predsjednik predsjedničke kampanje Donalda Trumpa, savjetovao Janukoviča, od njegovog prvotnog svrgavanja 2004. godine. Upravo je Arthur J. Finkelstein prije mnogo godina upoznao Manaforta sa Putinovim proruskim ukrajinskim oligarsima. Kada je Janukovič ponovno izabran, 2010. godine, to je bio povratak koji se pripisuje drastičnoj preobrazbi, koju je dijelom organizirao Manafort. Manaforta je Janukoviču predstavio Rinat Ahmetov, ukrajinski oligarh, kojega je službeno izvješće ukrajinskog Ministarstva unutarnjih poslova, "Pregled najopasnijih struktura organiziranog kriminala u Ukrajini" - identificiralo kao vođu organiziranog kriminalnog sindikata. Manafort, koji je počeo savjetovati Janukoviča, mjesecima nakon Narančaste revolucije, odbio je američkog veleposlanika Williama Taylora, kada se požalio da Manafort potkopava američke interese u Ukrajini.

Jedan od Manafortovih najvećih klijenata bio je sumnjivi proruski ukrajinski milijarder, Dmytro Firtash. Prema vlastitom priznanju, Firtash održava snažne veze sa ukrajinsko-ruskim mafijaškim šefom, Semionom Mogilevičem. Vršitelj dužnosti američkog državnog odvjetnika u Chicagu je nedavno Firtasha nazvao "članom organiziranog kriminala", kao i "visokim suradnikom ruskog organiziranog kriminala". Firtash je trenutno pod optužbom na američkom saveznom sudu, zbog navodnog organiziranja međunarodnog reketa pri rudarenju titana. Firtash i partner posjedovali su polovicu 'RosUkrEnerga'  (RUE), osnovan 2004. godine, te je postao jedini uvoznik plina u Ukrajinu, od 2006. do 2009. godine. Ruski državni 'Gazprom'  posjedovao je polovicu RUE; te postoje izvješća da je Firtash, kao 50-50 partner, zaradio milijarde kao Putinov osobno odabrani surogat.

Firtash je navodno financirao ruske separatiste u jugoistočnoj Ukrajini. Bankari bliski Putinu odobrili su Firtašu kreditne linije do 11 milijardi dolara, što je pomoglo Firtašu podržati Janukoviča, koji je osvojio vlast i nastavio vladati Ukrajinom četiri godine. "Firtaš je oduvijek bio posrednik", rekao je Viktor Čumak, predsjednik odbora za borbu protiv korupcije u prethodnom ukrajinskom parlamentu. "On je politička osoba koja predstavlja ruske interese u Ukrajini". Janukovič, koji se spominje u Trumpovom dosjeu, navodno je uvjeravao Putina da nitko nikada neće popratiti navodne isplate Manafortu u gotovini do ruskog predsjednika.

Manafort je također sklapao neke zamršene poslovne dogovore za Olega Deripasku. Već 2005. godine Manafort je tajno radio za Deripasku na povjerljivoj strategiji koja će utjecati na politiku, poslovne odnose i izvještavanje u Sjedinjenim Državama, Europi i bivšim sovjetskim republikama, a koji bi "uvelike koristili Putinovoj vladi", izvijestio je Associated Press. Manafort je rekao Deripaski neka provodi politiku u Ukrajini, "na najvišim razinama američke vlade, Bijele kuće, Capitol Hilla i State Departmenta." 

Sjedište Ciparske banke (Bank of Cyprus) pored Središnje banke Cipra

Prema Associated Pressu: počevši od 2006. godine, Deripaska je Manafortu godišnje isplaćivao 10 milijuna dolara putem Bank of Cyprus, najveće banke na Cipru, jednog od ključnih offshore utočišta za ilegalne ruske financije, kako bi unaprijedio Putinov globalni program. Od 1990-ih je Cipar bio jedno od tri glavna offshore odredišta za ruski i bivši sovjetski kapital, većinom motivirano izbjegavanjem poreza, kleptokracijom i pranjem novca. Manafort je većinu svoje nedavne karijere proveo sa  proruskim skupinama u Ukrajini.

Len Blavatnik, (osnivač 'Alfa Bank') Mikhail Fridman, Lorde Browne i Viktor Vekselberg

Wilbur Ross, Trumpov trenutni ministar trgovine, potpredsjednik je i glavni investitor u Bank of Cyprus, od 2014. godine. Rossov kolega, supredsjedatelj banke, Vladimir Strzhalkovskiy, radio je sa Putinom u KGB-u tijekom 1980-ih. Bank of Cyprus vodi izvršni direktor John Hourican, bivši šef investicijskog bankarstva 'Royal Bank of Scotland', koji je dao ostavku nakon što se grupa nagodila sa američkim i britanskim vlastima oko fiksiranja Libora. Godine 2014., banka je za predsjednika izabrala bivšeg čelnika 'Deutsche Bank', Josefa Ackermanna. Njegovo imenovanje podržali su Ross i Viktor Vekselberg, poslovni partner Lena Blavatnika, čija je 'Renova Group' drugi najveći pojedinačni dioničar u Bank of Cyprus. Tijekom Ackermannovog mandata, banka je platila između 630 i 650 milijuna dolara kazni zbog navodnog pranja 10 milijardi dolara ruskog novca, za koji se sumnja da ima veze sa Putinovom obitelji i suradnicima. Deutsche Bank je bila, i još uvijek jest, Trumpov glavni vjerovnik, i dugo vremena jedina velika banka koja bi mu posudila značajan novac.

Prema Paradise Papers, koji su procurili u javnost 05. studenog 2017. godine, Ross je zadržao 31% udjela u Navigator Holdingsu, za koji New York Times tvrdi da zarađuje milijune dolara godišnje transportirajući plin za rusku petrokemijsku tvrtku Sibur. Dioničari u Siburu su, između ostalih: Gennadij Timčenko (ruski oligarh i Putinov suradnika) i Putinov zet, Kiril Šamalov. 

Optužnica Roberta Muellera protiv Paula Manaforta, otkrivena 30. listopada 2017. godine, detaljno opisuje kako su on i njegov bivši poslovni partner i zamjenik voditelja kampanje Donalda Trumpa, Rick Gates, iskoristili tvrtku pod nazivom Lucicle Consultants Limited za prebacivanje milijuna dolara u Sjedinjene Države. Ciparska tvrtka Lucicle navodno je primila milijune dolara od Ivana Fursina, ukrajinskog poslovnog čovjeka i parlamentarca, visoke osobe u kriminalnoj organizaciji Mogilevich. Fursin je također vrlo blizak Putinovom štićeniku, Dmitriju Firtašu. "Bilo je vrlo slično odnosu između Manaforta i Gatesa", rekao je Ken McCallion, bivši savezni tužitelj, "Gates je bio značajan igrač u kriminalnim aktivnostima u koje se Manafort uključio. Igrao je glavnu ulogu, bio je glavni poručnik u Manafortovoj organizaciji. Sa druge strane, Fursin je bio jedan od glavnih poručnika Firtasha." 

Umirovljeni general-pukovnik Michael T. Flynn

Flynn Intel Group  

U prosincu 2017. godine, umirovljeni general-pukovnik Michael T. Flynn, koji je služio kao kontroverzni Trumpov savjetnik za nacionalnu sigurnost, osuđen je za laganje FBI (što je kazneno djelo) o kontaktima koje je imao sa ruskom vladom, tijekom Trumpove predsjedničke tranzicije. Flynna je predsjednik Barack Obama imenovao 18. direktorom Obrambene obavještajne agencije (DIA). U tom svojstvu, Flynn je otputovao u Moskvu i bio je drugi direktor DIA, koji je pozvan u sjedište GRU, iako će se kasnije pohvaliti kako je bio prvi. "Flynn je mislio da je razvio određeni odnos sa šefom GRU", rekao je bivši visoki dužnosnik američke vojske. Zapisi pokazuju da je Flynn, 2015. godine, naplatio gotovo 68.000 dolara naknada i troškova od subjekata povezanih sa Rusijom.

Nakon što je 2014. godine bio prisiljen otići u mirovinu, i nakon što ga je Obavještajna agencija za obranu upozorila da ne prihvaća strane uplate, dokumenti objavljeni 16. ožujka 2017. godine, od strane Odbora za nadzor i reformu vlade Zastupničkog doma, detaljno su opisali Flynnove financijske veze sa ruskim tvrtkama. Flynnu je te godine američka podružnica ruske tvrtke za kibernetičku sigurnost, 'Kaspersky Lab', platila 11.250 dolara, te je dodatnih 11.250 dolara platila američka tvrtka za zračni prijevoz, povezana sa 'Volga-Dnepr Group', koja je u vlasništvu ruskog poduzetnika. Kaspersky Lab, koji proizvodi neke od najpopularnijih svjetskih antivirusnih programa, američke obavještajne službe dugo su sumnjičile da se koristi za pomoć pri  ruskim špijunskim naporima. Međutim, u prosincu 2016. godine, ruske vlasti uhitile su visokog dužnosnika Kaspersky Laba i optužile ga za špijunažu za američke tvrtke i obavještajne službe. Godine 2007., Volga-Dnjepar je uklonjen sa popisa odobrenih UN-ovih dobavljača nakon optužbi za korupciju protiv dva ruska dužnosnika, koji su usmjeravali ugovore prema tvrtki.

Flynnovi napori bili su u skladu sa ruskom politikom prema Turskoj, koju je podržavao Dugin. U srpnju 2016. godine, Flynn je povoljno govorio o sudionicima puča iz 2016. godine, rekavši kako Erdogan Tursku udaljava od sekularizma i privlači prema islamizmu. 07. studenog, dan prije izbora, Flynn se registrirao u Ministarstvu pravosuđa kao strani agent za lobiranje, u vrijednosti od 530.000 dolara, u ime nizozemske tvrtke koja je možda radila za tursku vladu. Sljedećeg dana, Flynn je povukao svoju podršku zavjeri i napisao je autorski članak objavljen u 'The Hillu', gdje je pozivao na američku podršku Erdoganovoj vladi i kritizirao Gülena, tvrdeći kako je Gülen vodio "ogromnu globalnu mrežu", koja odgovara "opisu opasne terorističke mreže spavača". Bivši direktor CIA, James Woolsey, rekao je da je, u rujnu 2016. godine, Flynn, dok je radio za Trumpovu predsjedničku kampanju, prisustvovao sastanku u njujorškom hotelu sa turskim dužnosnicima, te je razgovarao o otmici Gülena i njegovom slanju u Tursku, zaobilazeći američki pravni postupak izručenja.

Duginovi spisi učinili su ga utjecajnim misliocem, ne samo u Turskoj, nego i u Iranu. Kada je Turska, 2015. godine, srušila ruski zrakoplov, Dugin je iskoristio svoje kontakte u objema zemljama i formirao skriveni kanal, kojim je pomogao Vladimiru Putinu i predsjedniku Erdoganu da okončaju sve opasniji sukob. Duginova diplomacija dobila je pomoć Ismaila Hakkija Pekina, bivšeg šefa turske obavještajne službe, koji je djelovao kao posrednik između Putina i Turske, te Konstantina Malofejeva. Dugin je predstavio Malofejeva kao Putinovu "desnu ruku". Turci su shvatili da financijer zaista može "pokucati na Putinova vrata".

Tijekom jeseni 2016. godine, Wall Street Journal izvijestio je da 'Flynn Intel Group', lobistička skupina koju je osnovao Flynn, prevozi turske dužnosnike u Washington kako bi ih intervjuirala za dokumentarni film o Gülenu, u kojem se pojavljuje i Pekin. Dugin je tvrdio da ruske obavještajne agencije imaju "konkretne dokaze da su agenti CIA-e zapovijedali neuspjelim pokušajem puča". Nekoliko dana kasnije, Ured glavnog javnog tužitelja u Istanbulu, 01. prosinca 2017. godine, izdao je nalog za uhićenje Grahama Fullera, bivšeg potpredsjednika Nacionalnog obavještajnog vijeća CIA-e.

Heinz-Christian Strache, koji je naslijedio Jörga Haidera na mjestu čelnika austrijske krajnje desne Slobodarske stranke (FPÖ)

U prosincu 2016. godine, Flynn se sastao sa Heinz-Christianom Stracheom, koji je naslijedio Jörga Haidera na mjestu čelnika austrijske krajnje desne Slobodarske stranke (FPÖ). Stranka je članica Europe nacija i slobode (ENL), političke skupine u Europskom parlamentu koja predstavlja uniju europskih krajnje desnih nacionalističkih stranaka. 15. lipnja 2015. godine, Marine Le Pen je najavila da će se sljedećeg dana osnovati nova skupina, a sastojati će se od zastupnika iz Front National (FN), nizozemske Stranke za slobodu (PVV) Geerta Wildersa, talijanske Lege Nord, Slobodarske stranke Austrije (FPÖ), Flamanskog interesa (VB), poljskog Kongresa nove desnice (KNP) i bivše članice Stranke za neovisnost UK, Janice Atkinson. Sa 39 članova, skupina je najmanja u Europskom parlamentu. Najveća stranka grupe, po broju zastupnika, u Europskom parlamentu je Nacionalna fronta (FN) koja predstavlja više od polovice zastupnika ENL u Europskom parlamentu, tj. 20 od 39 zastupnika.

Otto von Habsburg (1912.–2011.), suosnivač Paneuropske unije, Malteški vitez i suveren Reda zlatnog runa

Staro plemstvo 

Krajem svibnja 2014. godine, Strache je prisustvovao tajnom sastanku u Beču, koji je sazvao Malofejev, a na kojem je bio i Dugin. Službena tema bio je Bečki kongres, što se odnosilo na niz sastanaka predstavnika europskih država i Rusije, održano tijekom 1814. i 1815. godine, koji je na kraju uspostavio Metternichov Sveti savez, sa ciljem suzbijanja širenja sekularizma i republikanizma u Europi, te "potvrdio kako velike zemlje imaju određene legitimne interese i uspostavljaju specifične sfere utjecaja u Europi". 

Među prisutnima bili su i drugi čelnici FPÖ-a, kao i Marion Maréchal-Le Pen iz FN; vođa bugarske krajnje desnice, Atake Volen Siderov; princ Sixtus Henry od Bourbon-Parme; Serge de Pahlen, predsjednik švicarske financijske tvrtke 'Edifin Service', te suprug nasljednice Fiata, grofice Margherite Agnelli de Pahlen, čija je obitelj poznata kao "Kennedyjevi Italije". Grof Serge de Pahlen, osnivač Dobrotvorne zaklade sv. Vasilija Velikog, sin je bijelog ruskog emigranta istog imena, Sergea S. von der Pahlena, koji se prijavio u Wehrmacht kako bi služio na Istočnom frontu u Ruskoj oslobodilačkoj vojsci, prije nego što je repatriran u Pariz. Do 2004. godine je obnašao važnu poziciju u 'Fiatu', kao potpredsjednik za međunarodne operacije Grupe, posebno u bivšem Sovjetskom Savezu, prije nego što je osnovao 'Edifin Services', sa sjedištem u Ženevi. Također je član upravnog odbora tvrtke 'Eastern Property Holdings', koja se bavi nekretninama u Rusiji, Cipru i Kajmanskim otocima. Osim toga, vodi poznati 'Éditions des Syrtes', koji redovito objavljuje o Rusiji. Jedan je od osnivača pokreta za lokalnu pravoslavnu rusku tradiciju u zapadnoj Europi, kao i suvoditelj Unije potomaka ruskih boraca Galipolja, udruge potomaka Bijele armije koja je surađivala sa  nacističkom Njemačkom tijekom rata. Princ Sixtus bio je prisutan na biskupskom ređenju četvorice biskupa Družbe svetog Pija X., koje je obavio nadbiskup Marcel Lefebvre, 30. lipnja 1988. godine, u Écôneu u Švicarskoj i bio je prvi koji mu je javno čestitao. Na francuskim predsjedničkim izborima podržao je kandidaturu Jean-Marieja Le Pena, kandidata Nacionalne fronte.

Princ Sixtus, vitez Velikog križa časti i odanosti Suverenog Malteškog vojnog reda, rođak je Otta von Habsburga, osnivača Paneuropske unije. Sixtusov otac bio je princ Xavier od Burbon-Parme, šogor cara Karla I. od Austrije, otac Otta von Habsburga. Xavier je rođen u aristokratskoj burbonsko-parmskoj obitelji, koja se sredinom 18. stoljeća odvojila od španjolskih Burbonaca, koji su se pak nekoliko desetljeća ranije odvojili od francuskih Burbonaca. Kuća je po muškoj liniji potjecala od francuske kapetske dinastije. Titulu su nosili španjolski Burbonci, jer je osnivač bio praunuk vojvode Ranuccia II. Farnesea, vojvode od Parme. Vojvodstvo je napao Napoleon i pripojio Francuskoj, ali je suverenitet vraćen 1814. godine, i Napoleonova supruga, Marie Louise, postala je vladajuća vojvotkinja. Njenom smrću, vojvodstvo je vraćeno Burboncima, da bi formalno bilo ukinuto 1859. godine, kada je integrirano u novu talijansku državu.