Cionizam, kripto-judaizam i biblijska obmana

Prije početka ovog teksta prisjećam vas na, jedan od mnogih, "saveza", ili točnije kripto-saveza. Savez (Covenant) Ulstera. Riječi pjesme koja mi je pala na pamet ovdje idu ovako: 

"Brothers, sisters, where are you now?
As I look for you right through the crowd 
All my life here I've spent
With my faith in God the Church and the Government
But there's sadness abound
Some day soon they're gonna pull the old town down
One day we'll return here
When the Belfast Child sings again..."

O Ulsterskom Savezu (djelomični citat): Ulsterski pakt bio je odgovor na najnoviji zakon o samoupravi predložen u Westminsteru kako bi se riješilo dugotrajno „irsko pitanje“ davanjem Irskoj ograničene mjere lokalne autonomije. Prva dva zakona Parlament je odbio 1886. i 1893. U lipnju 1892. demonstracije u Belfastu, Ulsterska konvencija, kojima je predsjedavao vojvoda od Abercorna, privukle su 20000 protivnika samouprave....Nakon dugog razmatranja teksta, predloženo je da bi model mogao biti Škotski nacionalni pakt iz 1638. koji je bio prosvjed protiv kraljevog prava da odlučuje kako bi se Škotska crkva trebala upravljati. Imenovano je posebno povjerenstvo za prilagodbu teksta okolnostima Ulstera, kada se shvatilo da bi kraća i jednostavnija engleska verzija bila prikladnija. Ovo je sastavio Thomas Sinclair, trgovac iz Belfasta i vođa Ulsterskog liberalnog unionizma koji se razišao s Liberalnom strankom po pitanju samouprave. Kada je pakt predložen protestantskim crkvama, uvedena je ključna promjena i napomena opreza. Prezbiterijanci su savjetovali da se obveze potpisnika ograniče na trenutnu krizu jer nitko ne može predvidjeti kakve bi se okolnosti mogle pojaviti u budućnosti. U kolovozu te godine, novine su objavile da će subota, 28. rujna 1912., biti 'Dan Ulstera', kada će se unionisti posvetiti paktu. U srijedu, 25. rujna, iz Stare gradske vijećnice Belfasta poslano je 700 velikih kartonskih kutija s kopijama pakta i deklaracije otisnutih na kartonu velikim podebljanim slovima za izlaganje u dvoranama, te obrasci za potpisivanje za distribuciju u gradu i ruralnim područjima.

Potpisivanje saveza održano je u atmosferi gotovo religioznog žara, mnogima se činilo kao križarski rat, sa usporedbama između Ulsterskog saveza i Starozavjetnog saveza Izraelaca. Vjerske službe za prizivanje božanske pomoći i poticanje potpisivanja održavale su se u protestantskim crkvama, a omiljena himna bila je 'O Bože, naša pomoć u prošlim stoljećima'. Charles Frederick D'Arcy, kasnije nadbiskup Armagha, iznio je razlog zašto njegova Crkva podržava savez:

"Smatramo da nijedna sila, pa čak ni britanski parlament, nema pravo lišiti nas naše baštine britanskog državljanstva".

https://www.nidirect.gov.uk/articles/about-ulster-covenant

Sada, ako netko i dalje misli kako se orkestrirano ne upravlja cijelim svijetom i orkestrirano ne namještaju krvavi sukobi frakcija -  neka razmisli ponovo. Nadalje ide tekst sa naslovnice, i sve ovo redom jest zato da se ne obaziremo previše na posljedice i propagandu (koji jesu nadasve prisutni), nego da konačno stignemo do uzroka i krenemo čistiti pravu prljavštinu. Uz obvezno izuzeće iz njihovih dnevnih i medijski forsiranih spački i obmana. Zato redom jedan za drugim opis većine obmana i laži.  

Što je to neokon, tata?

"Što je neokon?“, upitao je 2003. godine nesvjesni George W. Bush Jr. svog oca. "Želiš njihova imena ili opis?", odgovorio je Bush 41, Senior. "Opis." "Pa", odgovara 41, "reći ću ti jednom riječju: Izrael.". Bila ovo istina ili ne, ovu je razmjenu citirao Andrew Cockburn i sažeo: neokonzervativci su kripto-Izraelci. Njihova istinska odanost je poklonjena Izraelu; Izraelu kako ga je definirao njihov mentor, Leo Strauss, u svom predavanju iz 1962. godine: "Zašto ostajemo Židovi", uključujući neizostavnu dijasporu.

https://archive.org/details/LeoStraussWhyWeRemainJewsgreenIntegral

U svojoj knjizi, "Kulturne pobune", Kevin MacDonald je točno opisao neokonzervativizam kao "složenu, isprepletenu profesionalnu i obiteljsku mrežu, usredotočenu oko židovskih publicista i organizatora, koji su fleksibilno raspoređeni da bi regrutirali simpatije i Židova i nežidova, u iskorištavanju bogatstva i moći Sjedinjenih Država, i u službi Izraela." Dokaz kriptoizraelizma neokonzervativaca jest njihova američka vanjska politika:

"Spoj njihovih interesa kao Židova u promicanju politika izraelske desnice i njihove konstrukcije američkih interesa omogućuje im  potisnuti, ili čak poreći relevantnost svog židovskog identiteta, dok se predstavljaju kao američki domoljubi. [...] Doista, budući da je neokonzervativni cionizam, vrste Likud stranke, predobro poznat po promicanju sukoba između Sjedinjenih Država i cijelog muslimanskog svijeta, njihove preporuke za politiku najbolje odgovaraju obrascu lojalnosti njihovoj etničkoj skupini, a ne Americi."

Američka vanjska politika neokonzervativaca oduvijek se podudarala sa najboljim interesom Izraela, kako ga oni vide. Prije 1967. godine, izraelski interes uvelike je počivao na židovskoj imigraciji iz Istočne Europe. Od 1967. godine, kada je Moskva zatvorila židovsku emigraciju u znak prosvjeda protiv izraelske aneksije arapskih teritorija, izraelski interes uključuje pobjedu SAD-a u tzv.  Hladnom ratu. Tada je uredništvo časopisa 'Commentary', mjesečnik Američkog židovskog odbora, doživjelo preobraćenje u "neokonzervativizam“, i 'Commentary' postaje, riječima Benjamina Balinta, "kontroverzni časopis, koji je židovsku ljevicu transformirao u neokonzervativnu desnicu". Irving Kristol je, 1973. godine, objasnio Američkom židovskom kongresu zašto antiratni aktivizam više nije dobar za Izrael: "Sada je u interesu Židova imati veliki i moćni vojni establišment u Sjedinjenim Državama. [...] Američki Židovi kojima je stalo do opstanka države Izrael moraju reći, ne, ne želimo smanjiti vojni proračun, važno je održati taj vojni proračun velikim kako bismo mogli braniti Izrael." To nam govori na koju je "stvarnost" Kristol mislio, kada je slavno definirao neokonzervativca kao "liberala kojeg je opljačkala stvarnost" ("Neokonzervativizam: Autobiografija ideje", 1995.).

Krajem Hladnog rata, nacionalni interes Izraela ponovno se promijenio. Primarni cilj postalo je uništenje izraelskih neprijatelja na Bliskom istoku, uvlačenjem SAD-a u treći svjetski rat. Neokonzervativci su doživjeli svoju drugu konverziju, od antikomunističkih hladnoratovskih ratnika do islamofobnih "sukobnika civilizacija" i križara u "Ratu protiv terora".

U rujnu 2001. godine su dobili "Novi Pearl Harbor", koji su priželjkivali, u izvješću PNAC-a godinu dana ranije. Dick Cheney je do tada na sve ključne pozicije postavio dva tuceta neokonzervativaca, uključujući: Richarda Perlea, Paula Wolfowitza i Douglasa Feitha u Pentagonu, Davida Wurmsera u State Departmentu, te Philipa Zelikowa i Elliota Abramsa u Vijeću nacionalne sigurnosti. Abrams je, tri godine ranije, napisao da se Židovi u dijaspori "trebaju odvojiti od nacije u kojoj žive. Sama je priroda Židova biti odvojen - osim u Izraelu - od ostatka stanovništva". Perle, Feith i Wurmser su, 1996. godine, zajednički potpisali tajno izraelsko izvješće pod nazivom "Čist prekid: Nova strategija za osiguranje kraljevstva", pozivajući premijera Benjamina Netanyahua neka prekine sporazum iz Osla (1993.) i ponovno potvrdi izraelsko pravo prvenstva nad arapskim teritorijima. Također, zalagali su se za svrgavanje Saddama Husseina kao "važan izraelski strateški cilj, sam po sebi".

https://en.wikipedia.org/wiki/A_Clean_Break:_A_New_Strategy_for_Securing_the_Realm

Kao što je Patrick Buchanan slavno primijetio: rat u Iraku 2003. godine dokazuje kako su plan "sada nametnuli Perle, Feith, Wurmser i društvo Sjedinjenim Državama": www.theamericanconservative.com/articles/whose-war/

Kako su ovi neokonzervativni umjetnici uspjeli prisiliti državnog tajnika Colina Powella na poslušnost nije jasno, ali, prema njegovoj biografkinji, Karen DeYoung: Powell se privatno borio protiv ove "odvojene male vlade", sastavljene od "Wolfowitza, Libbyja, Feitha i Feithovog 'Gestapovskog ureda'". Njegov šef kabineta, pukovnik Lawrence Wilkerson, izjavio je za PBS, 2006. godine, kako je "sudjelovao u prijevari američkog naroda, međunarodne zajednice i Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda"; 2011. godine je otvoreno osudio dvoličnost neokonzervativaca, poput Wurmsera i Feitha, koje je smatrao "članovima stranke Likud, sa iskaznicama" Rekao je: "Često sam se pitao je li njihova primarna odanost vlastitoj zemlji ili Izraelu." Nešto nije sasvim istinito kada neokonzervativci govore "Mi Amerikanci", jer npr. Paul Wolfowitz izjavi: "Od 11. rujna, mi Amerikanci imamo još jednu zajedničku stvar sa  Izraelcima." 

Sposobnost neokonzervativaca u obmani američke javnosti kada se predstavljaju kao američki, a ne izraelski domoljubi - zahtijevala je da njihovo židovstvo postane i ostane tabuu. Carl Bernstein, iako je i sam bio Židov, izazvao je skandal otvoreno izjavljujući, na nacionalnoj televiziji, kako odgovornost leži na "židovskim neokonzervativcima" za rat u Iraku.

No, činjenica da je uništenje Iraka izvršeno u ime Izraela sada je široko prihvaćena, posebno zahvaljujući knjizi Johna Mearsheimera i Stephena Walta, iz 2007. godine: "Izraelski lobi i američka vanjska politika". Čak i najbolji lažljivci ponekad odaju sami sebe. Philip Zelikow je nakratko skinuo masku, tijekom konferencije na Sveučilištu u Virginiji, 10. rujna 2002. godine:

"Zašto bi Irak napao Ameriku ili upotrijebio nuklearno oružje protiv nas? Reći ću vam što mislim da je prava prijetnja i što je zapravo bila od 1990. godine: to je prijetnja Izraelu. I to je prijetnja koja se ne usuđuje izgovoriti svoje ime, jer Europljanima nije duboko stalo do te prijetnje, reći ću vam iskreno. A američka vlada ne želi se previše oslanjati na to retorički, jer to nije popularna reklama."

www.upi.com

Od kripto-židovstva do kripto-cionizma

Norman Podhoretz, glavni urednik tjednika 'Commentary', također i tast Elliota Abramsa), rekao je: nakon lipnja 1967. godine je Izrael postao "religija američkih Židova". To je, barem, ono na čemu je počeo raditi. No, naravno, takva religija bi bolje trebala ostati diskretna za one izvan židovske zajednice, ako je moguće čak i tajna, i istovremeno prikrivena kao američki patriotizam. Neokonzervativci su usavršili ovaj lažni američki patriotizam, koji je u potpunosti od koristi za Izrael, ali je, na kraju, katastrofalan za Amerikance - to je pseudoamerikanizam, koji je zapravo kriptoizraelitizam ili kriptocionizam.

Ovaj kvazireligiozni kriptocionizam je usporediv sa kriptojudaizmom, koji je odigrao odlučujuću ulogu u kršćanstvu, u kasnom srednjem vijeku. Od kraja 14. stoljeća, propovijedi, prijetnje protjerivanjem i oportunizam učinili su da se preko sto tisuća Židova preobrati na katoličanstvo u Španjolskoj i Portugalu, od kojih su mnogi nastavili tajno "judaizirati". Oslobođeni ograničenja koja su  nametnuta ostalim Židovima - ovi "novi kršćani", nazvani Conversos ili Marranos - doživjeli su meteorski socioekonomski uspon. Riječima povjesničara maranizma, Yirmiyahua Yovela:

"Konversosi su prodrli u kršćansko društvo i infiltrirali se u većinu njegovih pukotina. Nakon jedne ili dvije generacije, bili su u vijećima Kastilje i Aragona, obavljali funkcije kraljevskih savjetnika i upravitelja, zapovijedali vojskom i mornaricom, zauzimali su sve crkvene dužnosti, od župnika do biskupa i kardinala. […] Konversosi su bili svećenici i vojnici, političari i profesori, suci i teolozi, pisci, pjesnici i pravni savjetnici - i naravno, kao uvijek u prošlosti, liječnici, računovođe i visokopozicionirani trgovci. Neki su se brakom povezali sa najvećim obiteljima španjolskog plemstva […] Njihov uspon i prodiranje u društvo bili su zapanjujuće veličine i brzine." 

Nisu svi ovi Konversosi bili kripto-Židovi, odnosno neiskreni kršćani, ali većina je ostala ponosnim etničkim Židovima i nastavila se međusobno vjenčavati. Solomon Halevi, glavni rabin Burgosa, preobratio se 1390. godine; tada je uzeo ime Pablo de Santa Maria, postao biskupom Burgosa 1416. godine, i naslijedio ga je sin Alonso Cartagena. Ni otac ni sin nisu uvidjeli nikakvo proturječje između Tore i Evanđelja, te su vjerovali da su Židovi bolji kršćani, budući potječu od odabranog naroda i od rase su Mesije.

Nova situacija stvorena je nakon Dekreta iz Alhambre (1492.), koji je prisilio španjolske Židove neka biraju između preobraćenja i protjerivanja. Četiri godine kasnije, oni koji su ostali vjerni svojoj vjeri i migrirali u Portugal, dobili su ponovno izbor između preobraćenja i smrti, bez mogućnosti napuštanja zemlje. Portugal je sada imao populaciju od oko 12% tzv. 'novih kršćana', koji su zapravo bili duboko ogorčeni na katoličanstvo. Naučili su i usavršili umijeće vođenja dvostrukog života. Kada im je konačno dopušteno napustiti zemlju i uključiti se u međunarodnu trgovinu, 1507. godine, "ubrzo su izbili na čelo međunarodne trgovine, praktički monopolizirali tržište određenih roba, poput šećera, kako bi u manjoj mjeri sudjelovali u trgovini začinima, rijetkim drvetom, čajem, kavom i prijevozu robova". Kada je, 1540. godine, novi portugalski kralj uveo inkviziciju, po uzoru na španjolski model, prateći portugalske judaizatore diljem Europe, pa čak i u Novom svijetu - Maranosi su postali još ogorčeniji na katoličku vjeru, koju su morali lažirati, i biti što tajnovitiji. Igrali su važnu ulogu u kalvinističkom ili puritanskom pokretu, koji je, nakon što je potkopao španjolsku dominaciju nad Nizozemskom, osvojio Englesku, i na kraju formirao vjerski temelj Sjedinjenih Država.

Katolički monarsi jesu krivi su što, silom, u kršćanski svijet doveli vojsku neprijatelja, koja će uvelike doprinijeti propasti Katoličkog carstva. Općenito, Rimska crkva mnogo je učinila na poticanju židovske kulture kriptiranja. Međutim, segregacija i prisilna preobraćenja nisu bili jedini faktor. KriptoŽidovi su uvijek mogli pronaći opravdanje u svojoj hebrejskoj Bibliji, gdje čitaju:

"Rebeka uze najbolju odjeću svog starijeg sina Ezava, koju je imala kod kuće, i obuče u nju svog mlađeg sina Jakova. […] Jakov reče svom ocu: ‘Ja sam Ezav, tvoj prvorođenac’" (Postanak 27:15–19).

Ako je Jakov mogao prevariti svog brata Ezava i preoteti mu njegovo pravo prvorođenja, tako što se lažno predstavio kao brat, zašto onda i oni svi ne bi učinili isto (Jakov je, naravno, Izrael; dok su Ezav ili Edom kodna imena za Katoličku crkvu, među srednjovjekovnim Židovima)? KriptoŽidovi su također pronašli utjehu i opravdanje u biblijskom liku Estere, tajne Židovke, koja je u krevetu perzijskog kralja pomogla svom narodu. Generacijama su se španjolski i portugalski Marani molili "svetoj Esteri". To je značajno, jer je legenda o Esteri kamen temeljac židovske kulture: Židovi svake godine slave njen sretan kraj (pokolj 75000 Perzijanaca od strane Židova) na blagdan Purim. Drugi čimbenik koji treba uzeti u obzir jest ritualna molitva Kol Nidre, koja se recitira prije Jom Kipura barem od 12. stoljeća, gdje su se Židovi unaprijed odricali "svih zavjeta, obveza, prisega ili anatema, obećanja svih imena", uključujući i krštenje.

Marani i njihovi potomci imali su dubok i trajan utjecaj na ekonomsku, kulturnu i političku svjetsku povijest, a njihova kripto-kultura je preživjela i nadživjela inkviziciju. Dobar primjer toga jest obitelj Benjamina Disraelija, premijera za kraljice Viktorije, od 1868. do 1869. godine i zatim ponovno od 1874. do 1880. godine - koji je sebe definirao kao "anglikanca židovske rase". Njegov djed rođen je u obitelji portugalskih Maranosa, koji su se vratili na judaizam u Veneciji i preselili se u London 1748. godine. Benjaminov otac, Isaac D'Israeli, bio je autor knjige o geniju judaizma; no, dao je pokrstiti cijelu obitelj kada je Benjamin imao 13 godina, zato jer su administrativne karijere tada bile zatvorene za Židove u Engleskoj.

Benjamin Disraeli je nazvan pravim izumiteljem britanskog imperijalizma, jer je 1876. godine proglasio kraljicu Viktoriju caricom Indije. Orkestrirao je britansko preuzimanje Sueskog kanala (1875.), zahvaljujući financiranju svog prijatelja Lionela Rothschilda (operacija koja je također učvrstila kontrolu Rothschilda nad Bankom Engleske). No, Disraeli se također može smatrati glavnim pretečom cionizma; mnogo prije Theodora Herzla je pokušao dovesti "obnovu Izraela" na dnevni red Berlinskog kongresa, nadajući se kako će uvjeriti osmanskog sultana neka prizna Palestinu kao autonomnu pokrajinu.

Koja je motivacija stajala iza Disraelijeve britanske imperijalne vanjske politike? Je li vjerovao u sudbinu Britanije koja kontrolira Bliski istok? Ili je Britansko Carstvo vidio kao alat za ispunjenje vlastite sudbine Izraela? Vezujući Sueski kanal za britanske interese, je li samo nastojao nadmašiti Francuze, ili je postavljao temelj za budući savez između Izraela i Anglo-američkog Carstva? Nitko ne može sa sigurnošću odgovoriti na ova pitanja. No, Disraelijevi suvremenici jesu razmišljali o ovome. William Gladstone, njegov dugogodišnji konkurent za premijera, optužio ga je zato što "britansku vanjsku politiku drži taocem svojih židovskih simpatija". Dakle, vidimo kako odanost neokonzervativaca Izraelu i njihova kontrola nad vanjskom politikom Carstva, nije nikakvo novo pitanje. Slučaj Disraelija naglašava naslijeđe između predmodernog kripto-judaizma i modernog kripto-cionizma.

Dijalektika nacije i religije

Iz svoje darvinističke perspektive, Kevin MacDonald vidi kripto-judaizam kao "autentični slučaj kripte, sasvim analogan slučajevima mimetičke kamuflaže u prirodnom svijetu". Ali, i sam judaizam, u svom modernom obliku, spada u istu kategoriju, prema MacDonaldu. U 18. stoljeću, tvrdeći kako su sljedbenici vjerske ispovijesti, Židovi su stekli punopravno građanstvo u europskim nacijama, dok su istovremeno ostali etnički endogamni i sumnjivo nezainteresirani za preobraćenje bilo koga. Gilad Atzmon ističe kako je moto Haskale: "Budi Židov kod kuće i čovjek na ulici", u osnovi nepošten:

"Židov Haskale vara svog Boga kada je kod kuće, a zavarava goye kada je na ulici. Zapravo, upravo je ta dualnost tribalizma i univerzalizma, u samom srcu kolektivnog sekularnog židovskog identiteta. Ova dualnost nikada nije pravilno riješena."

Cionizam je bio pokušaj da se to riješi. Moses Hess, u svojoj utjecajnoj knjizi "Rim i Jeruzalem" (1862.), piše: 

"Ona naša braća koja, radi postizanja emancipacije, nastoje uvjeriti sebe, kao i druge, da moderni Židovi nemaju traga nacionalnog osjećaja, zaista su izgubila glavu."

Za njega je Židov čisto Židov "zbog svog rasnog podrijetla, čak i ako su njegovi preci možda postali otpadnici od vjere". Obraćajući se svojim židovskim sunarodnjacima, Hess je branio nacionalni karakter judaizma i osuđivao "lijepe fraze o čovječanstvu i prosvjetiteljstvu, koje koristi kao plašt kako bi sakrio svoju izdaju" asimilacijskog Židova.

Zauzvrat, reformirani judaizam protivio se nacionalističkoj verziji židovstva, koja će postati cionizam. Povodom svoje konferencije u Pittsburghu, 1885. godine, američki reformirani rabini izdali su sljedeću izjavu:

"Više se ne smatramo nacijom, već vjerskom zajednicom, i stoga ne očekujemo niti povratak u Palestinu, niti obnovu žrtvenog štovanja pod Aronovim sinovima, niti pokoravanju bilo kojeg zakona koji se tiče židovske države."

Ipak, reformirani judaizam jest promovirao mesijansku teoriju, koja je nastavila pripisivati ​​uzvišenu ulogu Izraelu kao odabranom narodu, naciji ili rasi. Njemačko-američki rabin, Kaufmann Kohler, zvijezda konferencije u Pittsburghu, u svojoj "Židovskoj teologiji" (1918.) zalagao se za obnovu mesijanske nade i "vjerovanje da će Izrael, patnički Mesija stoljeća, na kraju dana postati trijumfalni Mesija naroda": 

"Izrael je prvak Gospodnji, izabran da se bori i pati za najviše vrijednosti čovječanstva, za slobodu i pravdu, istinu i čovječanstvo; čovjek jada i žalosti, čija krv treba oploditi tlo sjemenom pravednosti i ljubavi prema čovječanstvu. [...] Sukladno tome, moderni judaizam upornije nego ikad proglašava da je židovski narod Sluga Gospodnji, patnički Mesija naroda, koji je prinio svoj život kao žrtvu pomirnicu za čovječanstvo i dao svoju krv kao cement kojim će se graditi božansko kraljevstvo istine i pravde."

www.gutenberg.org 

Ovdje je lako prepoznati imitaciju kršćanstva: raspeće Kristovo (od Židova, kako su kršćani znali reći) pretvoreno je u simbol mučeništva Židova (pate zbog kršćana). Zanimljivo je što je tematika "raspeća Židova" također bila široko iskorištena od strane sekularnih cionističkih Židova, kao diplomatski argument.

No, ono što je važnije razumjeti jest da je reformirani judaizam odbacio tradicionalni nacionalizam (težnju za državnošću) samo da bi ispovijedao superiorniju, metafizičku vrstu nacionalizma. Na taj su se način reformirani judaizam i cionizam, dok su potvrđivali svoju međusobnu nekompatibilnost i natjecali se za srca Židova - savršeno uklopili: cionizam se igrao retorikom europskih nacionalističkih pokreta i tvrdio da je to "nacija poput svih drugih" (za Izraelce), dok je reformirani judaizam imao za cilj osnažiti naciju kakvu drugi nemaju i bez granica (za Izraelce). To objašnjava zašto su, 1976. godine, američki reformirani rabini izradili novu rezoluciju u kojoj potvrđuju: "Država Izrael i dijaspora, u plodnom dijalogu, mogu pokazati kako narod nadilazi nacionalizam dok ga potvrđuje, uspostavljajući tako primjer za čovječanstvo". U divnom primjeru hegelovske dijalektičke sinteze, i religijsko i nacionalno lice židovstva doprinijelo je konačnom rezultatu: naciji sa nacionalnim teritorijem i međunarodnim građanstvom, upravo ono što je Leo Strauss imao na umu. Osim nekoliko ortodoksnih Židova, većina Židova danas ne vidi proturječje između judaizma (kao religije) i cionizma (kao nacionalističkog projekta).

Pitanje da li je takav dijalektički mehanizam osmislio Jahve ili B'nai B'rith otvoreno je za raspravu. Ali, to se može promatrati kao inherentna dinamika židovstva: židovske kognitivne elite mogu se naći podijeljene po mnogim pitanjima, ali kako su njihovi izbori, u konačnici, podređeni jednom velikom metafizičkom pitanju: "Je li to dobro za Židove?" - uvijek dođe trenutak kada se njihova protivljenja rješavaju na način koji jača njihov globalni položaj.

Imajući na umu odgovor na glavno pitanje, "što je dobro za Židove?", proturječnosti se lako rješavaju. Npr. židovski intelektualci mogu biti etnički nacionalisti u Izraelu, ali i pro-imigracijski multikulturalisti svugdje drugdje. Uzor te proturječnosti je Israel Zangwill, uspješni autor drame "The Melting Pot" (1908.), čiji je naslov postao metafora za američko društvo i čiji je židovski junak sebe učinio bardom asimilacije miješanim brakovima: "Amerika je Božji lonac za taljenje, veliki lonac za taljenje gdje se sve europske rase tope i reformiraju". Paradoks je, dok je ovo pisao, Zangwill je bio vodeća figura cionizma, odnosno pokreta koji je potvrđivao nemogućnost života Židova među nežidovima, i zahtijevao je da budu etnički odvojeni jedni od drugih (Zangwill je autor još jedne poznate formule: "Palestina je zemlja bez ljudi za ljude bez zemlje"). 

Iako se sve ovo čini proturječnim za nežidove, ovaj dvostruki standard nije nužno takav za židovske intelektualce. Oni mogu iskreno vjerovati u svoju univerzalističku poruku upućenu Goyima i istovremeno mogu iskreno vjerovati da Židovi trebaju ostati zaseban narod. Implicitna logika: dobro je da Židovi ostanu Židovi kako bi ostatak čovječanstva naučili neka bude univerzalan, tolerantan, antirasističan, zagovornik imigracija i da se posebno brine za manjine (posebno Židove). Ova logika je "teorija misije", sekularna verzija teorije "mesijanske nacije" - Židovi, koji su izmislili monoteizam, Deset zapovijedi, itditd, imaju moralnu obvezu nastaviti obrazovati ostatak čovječanstva. Ono što ta "misija" podrazumijeva ostaje otvoreno za reverzibilna tumačenja. Rabin Daniel Gordis u knjizi "Treba li svijet Židove?", tvrdi: "Židovi moraju biti drugačiji kako bi mogli igrati kvazi-subverzivnu ulogu u društvu [...] cilj je postati doprinoseći i poštovani 'trn u oku' društva." To naravno uznemiruje Goye, ali to je za njihovo dobro. Židovi su "korozivna sila" da ih oslobode njihovih "lažnih bogova"; na čemu inzistira Douglas Rushkoff, autor knjige "Ništa sveto: Istina o judaizmu".

Propovijedanje univerzalizma Goyama po ulici, uz istovremeno naglašavanje etničkog nacionalizma kod kuće, velika je obmana. To jest bit kripto-judaizma i njegovog modernog oblika, kripto-cionizma. Toliko je duboko ukorijenjen i postao je svojevrsni kolektivni instinkt među mnogim Židovima. Može se primijetiti u mnogim situacijama. Sljedeća primjedba povjesničara Daniela Lindenberga ilustrira kako je odnos židovskih internacionalista prema Izraelu (u 20. stoljeću) snažno nalikovao odnosu Marana prema judaizmu (u predmoderno doba):

"Svatko tko je poznavao komunističke Židove, bivše kominterniste, ili čak neke istaknute predstavnike generacije 1968. godine će znati što predstavlja frustrirano kriptožidovstvo: imamo muškarce i žene, koji su, u načelu, i prema 'internacionalističkoj' dogmi, u sebi ugušili sve tragove 'partikularizma' i 'malograđanskog židovskog šovinizma', koji su zgađeni cionizmom, podržavaju arapski nacionalizam i veliki Sovjetski Savez, ali se ipak potajno raduju izraelskim vojnim pobjedama, pričaju antisovjetske viceve i plaču dok slušaju pjesmu na jidišu. To se nastavlja sve do danas, kada, poput Leopolda Treppera, mogu iznijeti svoje potisnuto židovstvo, ponekad postajući, poput Marana iz prošlosti, najnepopustljiviji od neofita." 

Sion i Novi svjetski poredak

Ako Židovi mogu biti alternativno, ili čak istovremeno, i nacionalisti (cionisti) i internacionalisti (komunisti, globalisti, itd.), to je zato što je ta dualnost inherentna paradoksalnoj prirodi Izraela. Ne zaboravimo da je do osnivanja "židovske države", "Izrael" bio uobičajena oznaka za međunarodnu židovsku zajednicu; npr. 24. ožujka 1933. godine, britanski Daily Express na naslovnici objavljuje: "Cijeli Izrael diljem svijeta je ujedinjen u objavi ekonomskog i financijskog rata Njemačkoj". Do 1947. godine, većina američkih i europskih Židova bila je zadovoljna time što su oni "Izraelci", tj. članovi svjetskog Izraela. Vidjeli su prednost u tome što su nacija koja je raspršena među mnogim narodima. Međunarodne židovske organizacije, poput B'nai B'ritha (hebrejski za "Djeca Saveza") osnovane u New Yorku (1843.), ili Alliance Israélite Universelle, osnovane u Parizu (1860.) - nisu imale pravo na Palestinu.

Čak i nakon 1947. godine je većina američkih Židova ostala ambivalentna prema novoj Državi Izrael, savršeno dobro znajući da bi ih podrška istoj učinila ranjivima na optužbu za dvostruku odanost. Tek nakon Šestodnevnog rata su američki Židovi počeli aktivnije i otvorenije podržavati Izrael. Za to su postojala dva razloga. Prvo, cionistička kontrola nad tiskom je postala tolika da se američko javno mnijenje lako uvjerilo da je Izrael bio žrtva, a ne agresor u ratu u kojem je Izrael utrostručio svoj teritorij. Drugo, nakon 1967. godine, razorno korištenje izraelske sile protiv Egipta, nacije koju je diplomatski podržavao SSSR, omogućilo je Johnsonovoj administraciji da Izrael uzdigne na stratešku poziciju u Hladnom ratu. Norman Finkelstein objašnjava:

"Za američke židovske elite, podređenost Izraela američkoj moći bila je neočekivana sreća. Židovi su sada stajali na prvim crtama braneći Ameriku - doista, 'zapadnu civilizaciju' - protiv nazadnih arapskih hordi. Dok je, prije 1967. godine, Izrael prizivao bauk dvostruke odanosti, sada je to značilo super-lojalnost. […] Nakon rata 1967. godine, izraelski vojni elan mogao se slaviti, jer su njihovi topovi bili usmjereni u pravom smjeru - protiv američkih neprijatelja. Njihova je ratnička vještina mogla čak olakšati ulazak u unutarnja svetišta američke moći." 

Izraelski su čelnici, sa svoje strane, prestali kriviti američke Židove zato što se nisu naselili u Izraelu i priznali legitimnost služenja Izraelu, sve dok žive u Sjedinjenim Državama. Vrlo otkrivajućim riječima, Benjamin Ginsberg piše: već tijekom 1950-ih godina je "postignut dogovor između židovske države u Izraelu i židovske države u Americi". No, tek nakon 1967. godine je ovaj kompromis  postao konsenzusom, jer su anticionistički Židovi bili marginalizirani i ušutkani. Tako je rođen novi Izrael, čiji glavni grad više nije bio samo Tel Aviv, već i New York; transatlantski Izrael, nacija bez granica, delokalizirana. Nije to zapravo bila novost, samo nova ravnoteža između dvije nerazdvojne stvarnosti - međunarodne dijaspore Izraelaca i nacionalne Države Izraelaca.

Zahvaljujući ovoj moćnoj dijaspori virtualnih Izraelaca, koji su sada ukorijenjeni na svim razinama moći u SAD-u, Francuskoj i mnogim drugim nacijama, Izrael je doista vrlo posebna nacija. Svi danas mogu jasno vidjeti kako ipak nemaju namjeru biti obična nacija. Izraelu je suđeno biti Carstvom. Ako se cionizam definira kao pokret za osnivanje židovske države u Palestini, onda ono što danas vidimo na djelu se može zvati meta-cionizmom ili super-cionizmom. Ali, nema stvarne potrebe za takvim novim terminom, jer je cionizam, zapravo, oduvijek bio o novom svjetskom poretku, ali pod maskom "nacionalizma".

David Ben-Gurion, ili "otac nacije", čvrsto je vjerovao u "teoriju misije", izjavljujući: "Vjerujem u našu moralnu i intelektualnu superiornost, u našu sposobnost da služimo kao model za otkupljenje ljudske rase". U izjavi, objavljenoj u časopisu 'Look', 16. siječnja 1962. godine, predvidio je kako će sve izgledati za sljedećih 25 godina:

"Sve će vojske biti ukinute i više neće biti ratova. U Jeruzalemu će Ujedinjeni narodi (pravi Ujedinjeni narodi) izgraditi Svetište proroka, koje će služiti federalnoj uniji svih kontinenata; ovo će biti sjedište Vrhovnog suda čovječanstva, kako bi se riješili svi sporovi među federiranim kontinentima, kako je prorekao Izaija."

Ta je vizija prenesena na sljedeću generaciju. U listopadu 2003. godine, vrlo simboličan hotel, King David, bio je domaćinom  "Jeruzalemskog summita", čiji su sudionici bila trojica vršitelja dužnosti izraelskih ministara, uključujući: Benjamina Netanyahua, uz Richarda Perlea, kao počasnog gosta. Potpisali su deklaraciju kojom je priznato Jeruzalemu "posebno ovlaštenje neka postane središtem svjetskog jedinstva“, te izjavili:

"Vjerujemo da je jedan od ciljeva božanski nadahnutog ponovnog rođenja Izraela učiniti ga središtem novog jedinstva naroda, što će dovesti do ere mira i prosperiteta, koju su prorekli Proroci."

www.jerusalemsummit.org/eng/declaration.php

Cionisti i Biblija

Ben-Gurionovo proročanstvo i Jeruzalemska deklaracija ističu činjenicu kako je cionizam međunarodni projekt, utemeljen na Bibliji. To što je cionizam biblijski ne znači i da je religiozan; za cioniste, Biblija je "nacionalna naracija" i geopolitički program, ali ne neka  religiozna knjiga (zapravo ne postoji riječ za "religiju" u starohebrejskom). Ben-Gurion nije bio religiozan; nikada nije išao u sinagogu i jeo je svinjetinu za doručak. Pa ipak, bio je intenzivno biblijski. Dan Kurzman, koji Guriona naziva "personifikacijom cionističkog sna", svako poglavlje biografije (Ben-Gurion: "Prorok vatre", 1983.) naslovljuje biblijskim citatom. Predgovor započinje ovako:

"Život Davida Ben-Guriona više je od priče o izvanrednom čovjeku. To je priča o biblijskom proročanstvu, vječnom snu. […] Ben-Gurion je, u modernom smislu, bio Mojsije, Jošua, Izaija, mesija, koji je osjećao da mu je suđeno stvoriti uzornu židovsku državu, 'svjetlo narodima', koje će pomoći u otkupljenju cijelog čovječanstva". 

Za Ben-Guriona, piše Kurzman, ponovno rođenje Izraela 1948. godine je "paralelno sa Izlaskom iz Egipta, osvajanjem zemlje od strane Jošue, pobunom Makabejaca". Sam Ben-Gurion je naglasio: "Ne može biti vrijednog političkog ili vojnog obrazovanja o Izraelu bez dubokog poznavanja Biblije". Deset dana nakon proglašenja neovisnosti Izraela, napisao je u dnevnik: "Slomiti ćemo Transjordan [Jordan], bombardirati Aman i uništiti njihovu vojsku, a zatim će pasti Sirija pasti, a ako se Egipat i dalje nastavi boriti - bombardirati  ćemo Port Said, Aleksandriju i Kairo". Zatim dodaje: "Ovo će biti osveta za ono što su oni (Egipćani, Aramejci i Asirci) učinili našim precima u biblijska vremena". Možete li biti biblijskiji od toga? Ben-Gurion nije ni na koji način poseban slučaj. Njegovu zaluđenost Biblijom dijelio je gotovo svaki cionistički vođa, bilo njegove ili slijedeće generacije. Moshe Dayan, vojni junak Šestodnevnog rata, napisao je knjigu naslova "Život sa Biblijom" (1978.), u kojoj je biblijski opravdao izraelsku aneksiju arapskih teritorija. Naftali Bennet, izraelski ministar obrazovanja, također je opravdavao aneksiju Zapadne obale Biblijom.

Kršćani će reći kako cionisti ne čitaju Bibliju ispravno. Očito je ne čitaju sa ružičastim kršćanskim naočalama na očima. U Izaiji, npr. kršćani pronalaze nadu da će ljudi jednog dana "prekovati svoje mačeve u plugove, a svoja koplja u srpove" (Izaija 2,4). Ali, cionisti ispravno započinju sa prethodnim stihovima, koji opisuju ova mesijanska vremena kao 'Pax Judaica' - vremena kada će "svi narodi" plaćati danak "gori Jahvinoj, domu Boga Jakovljeva", kada će "Zakon izaći sa Siona i riječ Jahvina iz Jeruzalema", tako će Jahve "suditi među narodima i presuditi među mnogim ljudima". Dalje u istoj knjizi čitaju:

"Bogatstvo mora teći k tebi, bogatstvo naroda doći će k tebi" (60,5); "Jer će narod i kraljevstvo koji ti neće služiti propasti, a narodi će biti potpuno uništeni" (60,12); "Sisati ćeš mlijeko naroda, sisati ćeš bogatstvo kraljeva“ (60:16); "Hraniti ćeš se bogatstvom naroda, nadmašiti ćeš ih u njihovoj slavi" (61:5-6). 

Cionizam ne može biti nacionalistički pokret poput drugih, jer odjekuje sudbinom Izraela, kako je opisano u Bibliji: "Jahve, Bog tvoj, uzdići će te više od svakog drugog naroda na svijetu" (Ponovljeni zakon 28:1). Samo uzimajući u obzir biblijske korijene cionizma se  može razumjeti zašto cionizam oduvijek u sebi nosio skrivenu imperijalističku agendu. Možda je i istina kako su Theodor Herzl i Max Nordau iskreno željeli da Izrael bude "narod kao i svaki drugi", kako to objašnjava Gilad Atzmon. Ali ipak, kada su svoj pokret nazvali "cionizmom", iskoristili su biblijsko ime Jeruzalema koje je posuđeno iz najimperijalističkijih proročanstava, a posebno iz Izaije 2:3 (citirano gore).

Biblijska proročanstva ocrtavaju konačnu sudbinu Izraela ili meta-cionizam. Povijesne knjige, a posebno Knjiga Jošue, postavljaju obrazac za prvu fazu, tj. osvajanje Palestine ili cionizam. Kao što je napisala Avigail Abarbanel, u djelu "Zašto sam napustila kult":  cionistički osvajači Palestine "prilično su blisko slijedili biblijski nalog Jošui neka jednostavno uđe i uzme sve. [...] Za navodno nereligijski pokret izvanredno je koliko je blisko cionizam [...] slijedio Bibliju". U istom raspoloženju, Kim Chernin piše:

"Ne mogu izbrojati koliko sam puta pročitala priču o Jošui kao priču o našem narodu, koji dolazi u zakoniti posjed svoje obećane zemlje, a da nisam zastala da si kažem: 'ali ovo je povijest silovanja, pljačke, klanja, invazije i uništenja drugih naroda.'" 

"Povijest genocida" ne bi bila pretjerana, ukoliko uzmemo u obzir njihovo postupanje prema Kanaancima: U Jerihonu su "nametnuli prokletstvo uništenja svima u gradu: muškarcima i ženama, mladima i starima, uključujući volove, ovce i magarce, klali su ih sve"  (Jošua 6:21). Grad Aj doživio je istu sudbinu. Svi su stanovnici pobijeni, 12000 njih, "sve dok nijedan nije ostao živ i nitko nije mogao pobjeći. [...] Kada je Izrael završio sa ubijanjem svih stanovnika Aja na otvorenom polju, i u pustinji gdje su ih progonili, i kada su svi pali od mača, sav se Izrael vratio u Ai i pobio njegovo preostalo stanovništvo" (8,22–25). Žene također nisu bile pošteđene: "Za plijen Izrael je uzeo samo stoku i plijen iz ovoga grada" (8,27). Zatim su došli na red gradovi Makeda, Libna, Lakiš, Eglon, Hebron, Debir i Hazor. U cijeloj zemlji Jošua "nije ostavio nijednog preživjelog, i stavio je sve živo pod prokletstvo uništenja, kao što je to naredio Jahve, Bog Izraelov". 

Ovo zasigurno pomaže kod razumijevanja izraelskog tretmana Palestinaca, jer se kod ovih Knjiga Jošue smatra slavnim poglavljem izraelske nacionalne naracije. Onda kada izraelski vođe tvrde da je njihova vizija globalne budućnosti utemeljena na hebrejskoj Bibliji, trebamo to shvatiti ozbiljno i proučavati Bibliju. Korisno je, npr. biti svjestan toga da je Jahve odredio Izraelu "sedam naroda većih i jačih od tebe" koje "„moraš potpuno uništiti" i "ne iskazati ​​im milosti". Što se tiče kraljeva ovih sedam naroda, "učiniti ćeš da im se ime uništi pod nebom" (Ponovljeni zakon 7:1-2, 24). Uništenje "Sedam naroda", koje je također spomenuto u Jošui 24:11, smatra se micvom u rabinskom judaizmu, od strane velikog Majmonida u njegovoj 'Knjizi zapovijedi' i ostalo je popularan motiv u židovskoj kulturi. Poznavanje svega ovoga će pomoći u razumijevanju neokonzervativne agende za Četvrti svjetski rat (tako Norman Podhoretz naziva trenutni globalni sukob). General Wesley Clark, bivši vrhovni zapovjednik NATO za Europu je napisao i više puta ponovio kako mu je, mjesec dana nakon 11. rujna 2001. godine, general Pentagona pokazao memorandum "koji opisuje kako ćemo u pet godina uništiti sedam zemalja, počevši sa Irakom, zatim Sirijom, Libanonom, Libijom, Somalijom i Sudanom, a završiti ćemo sa Iranom". Wesley Clark uspio je proći kao zviždač, ali vjerujem da on pripada onome što Gilad Atzmon vidi kao židovski kontroliranu oporbu, zajedno sa voditeljicom Amy Goodman ('Democracy Now'), koja ga je intervjuirala. Tek je 1999. godine razotkrio kako je on sin Benjamina Jacoba Kannea, i ponosni potomak loze rabina Kohena. Time je jako teško povjerovati da nikada prije nije čuo za biblijskih "sedam naroda". Je li Clark kriptocionist koji pokušava ispisati povijest biblijskim terminima, dok za ratove krivi ratne huškače iz Pentagona? Zanimljivo je što je i predsjednik Bush, u svom govoru od 20. rujna 2001. godine, također naveo sedam "odmetnutih država", i njihovu podršku globalnom terorizmu, ali na njegovom su popisu Kuba i Sjeverna Koreja zamijenile Libanon i Somaliju. Je li to zato što je dio Bushove pratnje odbio uključiti Libanon i Somaliju, dok su njegovi neokonzervativni pomagači inzistirali na zadržavanju broja sedam, zbog njegove simbolične vrijednosti? Bez obzira na objašnjenje, sumnjam da važnost ciljanja točno na "sedam nacija", nakon 11. rujna, proizlazi iz iste biblijske opsesije, odakle stiže potreba da se deset nacista objesi na Purim 1946. godine, sve kako bi se podudarali sa deset obješenih sinova Hamana, iz Knjige o Esteri. Baš kao što se rabin Bernhard Rosenberg danas može diviti koliko je zaista proročanska Knjiga o Esteri, bitno je "shvatiti", za nekoliko desetljeća, da je Četvrti svjetski rat ispunio Ponovljeni zakon 7: uništenje sedam neprijateljskih naroda Izraela. Kršćanski cionisti će biti u ekstazi i slaviti će "Gospodina" (kako njihova Biblija prevodi JHWH). Naravno, ispunjenje proročanstava ne dolazi uvijek lako (Izaija 17:1), "Gle, Damask će uskoro prestati biti grad, postati će hrpa ruševina", još nije sasvim završeno.

Solomonova prijevara

Vjerujem da Gilad Atzmon iznosi vrlo važnu poantu kada naglašava:

"Izrael sebe definira kao židovsku državu. Kako bi shvatili Izrael, njegovu politiku, njegove smjernice i nametljivu prirodu njegova lobija, moramo razumjeti prirodu židovstva."

(Vjerujem da je židovstvo, u srži, ideologija Tanaha. Nije bilo židovstva prije Tanaha, a Tanakh je jedini krajnji korijen koji povezuje sve izraze židovstva, bilo vjerske ili svjetovne - koliko god ta razlika vrijedila. Židovstvo bi jednostavno uvenulo bez Tanaha)

Cionizam je izraz židovstva. Kao što smo vidjeli, inherentno je imperijalistički, jer je biblijski. Sada ću tvrditi da je, također, i  inherentno varljiv, jer je biblijski. Postoje dva aspekta varljive prirode Tanakha: povijesni i metafizički. Da bi ovo razumjeli, moramo znati kontekst njegova pisanja. Najveći dio Tanaha, uključujući povijesne knjige, uređen je tijekom razdoblja progonstva, i dosegao je svoj gotovo konačni oblik nakon što je Babilon pao pod perzijsku vlast, 539. godine prije Krista. Ta teza, koju je prvi put iznio Baruch Spinoza (1670.), oduvijek se susreće sa žestokim protivljenjem kršćanskog svijeta; prihvatio je veliki britanski povjesničar civilizacija, Arnold J. Toynbee, i sada zadobiva prednost. Judejski prognanici, nakon što su pomogli Perzijancima osvojiti Babilon, nagrađeni su visokim položajima na perzijskom dvoru, dobili su pravo da se vrate u Jeruzalem i uspostave vladu podložnu Perziji. Način na koji su ovi judejsko-babilonski leviti upravljali perzijskom carskom politikom, u prilog svom teokratskom projektu za Palestinu nije poznat, ali možemo ga zamisliti, odnosno, slično je načinu na koji su cionisti u posljednje vrijeme preoteli vanjsku politiku angloameričkog carstva. Edikt Kira Velikog (predstavljen na početku Knjige Ezre) usporediv je sa Balfourovom deklaracijom. Godine 458. pr. Kr., tj. 80 godina nakon povratka prvih prognanika, Ezra, ponosni potomak loze aronskih svećenika, otišao je iz Babilona u Jeruzalem po nalogu perzijskog kralja, i u pratnji oko 1500 sljedbenika. Ubrzo mu se pridružio Nehemija, perzijski dvorski dužnosnik, također judejskog podrijetla. Kao "tajnik Zakona", Ezra je sa sobom nosio novo redigiranu Toru; Spinoza je uvjerljivo sugerirao da je on bio na čelu pisarske škole koja je sastavila i uredila većinu Tanakha.

Povijest Izraela i Judeje, koju danas imamo, napisana je kao opravdanje za taj proto-cionistički pothvat, koji je podrazumijevao uzurpaciju imena i baštine drevnog kraljevstva Izraela od strane Judejaca. Naravno, nije sve u povijesnim knjigama čista izmišljotina: iskorišteni su drevni materijali, ali glavna naracija koja ih povezuje jest izgrađena na post-egzilskom ideološkom konstruktu. Središnji dio te naracije jest slavno Salomonovo kraljevstvo, koje se proteže od Eufrata do Nila (1. Kraljevima 5,1); sa  veličanstvenim hramom i raskošnom kraljevskom palačom u Jeruzalemu (detaljno opisano u 1. Kraljevima 5-8). Salomon je imao "sedam stotina žena kraljevskog ranga i tri stotine konkubina" (11,3) i "primao je darove od svih kraljeva svijeta, koji su čuli za njegovu mudrost" (5,14). Danas znamo da je Salomonovo kraljevstvo potpuna izmišljotina, mitska prošlost koja je projicirana kao zrcalna slika željene budućnosti, fiktivno opravdanje za proročanstvo o njegovoj "obnovi". Čak i ideja kako je Jeruzalem, smješten u Judeji, nekoć bio glavni grad Izraela, očito lažna - Izrael nikada nije imao drugi glavni grad osim Samarije. Arheologija 20. stoljeća jest definitivno razotkrila ovu zabludu - nema nikakvog traga Salomonu, niti njegovom "ujedinjenom kraljevstvu". 

Prevara je sasvim očita iz načina na koji autori Knjiga o kraljevima, svjesni apsolutne neutemeljenosti svoje priče, potkrepljuju priču grotesknim svjedočanstvom potpuno lažne kraljice od Sabe:

"Izvještaj, koji sam čula u svojoj zemlji o tvojoj mudrosti u rješavanju tvojih poslova, bio je istinit! Dok nisam došla i sama se uvjerila, nisam vjerovala izvještajima, ali očito mi je rečeno manje od polovice: mudrošću i blagostanjem nadmašujete ono što mi je rečeno. Kako su sretne tvoje žene! Kako su sretni ovi tvoji dvorjani, koji te neprestano čuvaju i slušaju tvoju mudrost! Blagoslovljen Jahve, Bog tvoj, koji ti je pokazao svoju milost, postavivši te na prijestolje Izraelovo! Zbog vječne ljubavi Jahve prema Izraelu, postavio te je za kralja da provodiš zakon i pravdu." (1. Kraljevima 10:6-9)

Kada je Ben-Gurion, 3 dana nakon invazije na Sinaj, 1956. godine, izjavio pred Knesetom da je u pitanju "obnova kraljevstva Davida i Salomona" i kada izraelski vođe nastavljaju sanjati o "Velikom Izraelu" biblijskih razmjera, oni jednostavno ovjekovječuju dvije tisuće godina staru obmanu - možda i samoobmanu, ali ipak veliku obmanu.

Dublje od povijesne obmane i u samoj srži Biblije leži bitnija metafizička obmana, koja uvelike objašnjava ambivalentnost tribalizma i univerzalizma, toliko tipičnih za židovstvo. Biblijski povjesničar, Philip Davies, napisao je: "Ideološka struktura biblijske literature se može objasniti samo u posljednjoj analizi, kao proizvod perzijskog razdoblja“; središnja ideja te "ideološke strukture" jest biblijski monoteizam. U pred-egzilskim slojevima Biblije, Jahve je nacionalni bog, između svih ostalih bogova: "Jer svi narodi idu naprijed, svaki u ime svoga boga, dok mi idemo naprijed u ime Jahve, Boga našega, u vijeke vjekova", kaže predegzilski prorok Mihej (4:5). Ono što Jahvu razlikuje od drugih nacionalnih bogova jest njegova ljubomora, koja pretpostavlja postojanje drugih bogova: "Nećeš imati drugih bogova koji će mi biti suparnici" (Izlazak 20:3). Tek u perzijskom razdoblju Jahve zaista postaje jedini postojeći Bog i, logičnom posljedicom svega toga - stvoritelj Svemira - Postanak 1 jest zaista dokazivo preuzet iz mezopotamskih mitova.

Ta transformacija nacionalnog Jahvea u "Boga neba i zemlje" slučaj je kripte, imitacije perzijske religije, u svrhu političkog i kulturnog uspona. Perzijanci su bili pretežno monoteistički pod Ahemenidima, štovateljima Vrhovnog Boga Ahura Mazde, čiji se prikazi i zazivi mogu vidjeti na kraljevskim natpisima. Herodot, koji je, usput rečeno, putovao kroz Siriju i Palestinu oko 450. pr. Kr., i da nije čuo za Židove - pisao je o perzijskim običajima:

"...nemaju slike bogova, hramove, niti oltare i smatraju njihovu upotrebu znakom ludosti. [...] Međutim, imaju običaj penjati se na vrhove najviših planina i tamo prinositi žrtvu Zeusu, što je ime koje daju cijelom krugu nebeskog svoda." ("Povijest", I.131)

Perzijski monoteizam je bio izrazito tolerantan prema drugim kultovima. Nasuprot tome, judejski monoteizam je ekskluzivistički jer, iako Jahve sada tvrdi da je univerzalni Bog - on i dalje ostaje etnocentrični, ljubomorni bog Izraela. Tako perzijski utjecaj nije bio jedini faktor u razvoju biblijskog monoteizma, odnosno tvrdnje da je "bog Izraela", Jedan i Jedini Bog: Jahvina sociopatska ljubomora, ubilačka mržnja prema svim drugim bogovima i božicama, bila je važan sastojak od vremena prije izgnanstva - biti jedini bog dostojan štovanja je jednako tome biti jedini bog, a time i Bog. U 1. Kraljevima 18, vidimo Jahvu kako se natječe sa velikim sirijskim Baal Šamemom ("Gospodar neba") za titulu Pravog Boga, putem natjecanja u holokaustu, koje završava pokoljem 400  Baalovih proroka. Kasnije čitamo o judejskom generalu Jehuu, koji je, nakon što je svrgnuo i poklao izraelsku dinastiju kralja Omrija, pozvao sve Baalove svećenike na "veliku žrtvu Baalu", te ih, kao žrtvu, sve masakrirao: "Tako je Jehu oslobodio Izrael od Baala" (2. Kraljevima 10,18-28). Time nas obavještava o tome kako je Jahve navodno postao Vrhovni Bog, umjesto Baala: fizičko  uklanjanje svih Baalovih svećenika je potpuno isti način na koji je Jehu postao kralj Izraela, istrijebivši obitelj legitimnog kralja, kao i "sve njegove prvake, njegove bliske prijatelje, njegove svećenike; nije ostavio ni jednoga na životu" (2. Kraljevima 10,11).

Ipak, ove legendarne priče došle su do nas u post-egzilskoj redakciji, i iako možda odražavaju ranije natjecanje između Jahvea i Baala, metafizička tvrdnja kako je Jahve vrhovni Bog, Stvoritelj Neba i Zemlje, postala je eksplicitno vjerovanje i kamen temeljac judaizma, tek od perzijskog razdoblja. Bilo je to sredstvo asimilacije-disimulacije u perzijski savez, usporedivo kako je reformirani judaizam oponašao kršćanstvo u 19. stoljeću.

Knjiga o Ezri i prostitutka iz Jerihona

Proces kako se Jahve transformirao od nacionalnog do univerzalnog boga, i pritom ostao intenzivno šovinistički, zapravo se može dokumentirati iz Knjige o Ezri. Sadrži ulomke iz nekoliko edikata, koji se pripisuju narednim perzijskim kraljevima. Svi su lažni, ali njihov sadržaj ukazuje na političko-religijsku strategiju, koju su judejski prognanici primijenjivali za svoje proto-cionističko lobiranje. U prvom ediktu: Kir Veliki izjavljuje kako mu je "Jahve, Bog nebeski, dao sva kraljevstva zemlje i odredio me da mu sagradim Hram u Jeruzalemu"; i zatim dopušta "svom [Jahvinom] narodu neka 'ide u Jeruzalem u Judeji i sagradi Hram Jahvea, boga Izraelova, koji je bog u Jeruzalemu'" (Ezra 1,2–3). Razumijemo da se oba izraza odnose na isti entitet, ali dualnost je značajna. Istu paradoksalnu oznaku Jahvea nalazimo i kao "Boga neba" i kao "boga Izraela u Jeruzalemu", i to u perzijskom ediktu, kojim se odobrava drugi val povratka. Sada je kralj Artakserks taj koji traži od "svećenika Ezre, tajnika Zakona Boga nebeskog" neka prinese gigantsku žrtvu holokaustu, "bogu Izraelovom, koji prebiva u Jeruzalemu" (7,12-15). Kasnije, dva puta nalazimo isti izraz, "Bog neba" ("Elah Šemaija"), koji je  isprepleten sa sedam referenci na "tvojeg boga", tj. "bog Izraelov" (imajte na umu da velika slova ovdje nisu bitna, budući je to konvencija modernih prevoditelja). "Bog Neba" pojavljuje se još jednom u knjizi Ezrinoj, i to ponovno u ediktu koji je potpisao perzijski kralj: Darije potvrđuje Kirov edikt i preporuča Izraelcima neka "prinesu žrtve prihvatljive Bogu Neba, i mole se za život kralja i njegovih sinova" (6,10). Svugdje drugdje se u knjizi Ezrinoj spominje samo "boga Izraela" (četiri puta), "Jahve, bog vaših otaca" (jednom) i "naš bog" (deset puta). Drugim riječima: prema autoru Ezrine knjige, samo perzijski kraljevi zamišljaju da je Jahve "Bog Neba" - što je uobičajeni naziv univerzalnog Ahura Mazde - dok je za Židove Jahve samo njihov bog, "bog Izraelov", bog njihovih otaca, ukratko, nacionalni bog. Doista, carskim vlastima se govorilo kako je Jeruzalemski hram posvećen Bogu Neba, iako se ta ideja čini nebitnom samim Judejcima, jer kada lokalni perzijski guverner osporava pravo Judejaca da (ponovno) izgrade svoj hram, oni mu kažu: "Mi smo sluge Boga neba i zemlje" (5,11) i pozivaju se na Kirov edikt. Kada Nehemija želi uvjeriti perzijskog kralja da ga pusti u Judeju,  kako bi nadgledao obnovu Jeruzalema, on se moli "Bogu neba" (Nehemija 2,4). No, kada je jednom u Jeruzalemu, onda traži od svojih židovskih sunarodnjaka neka se zakunu na vjernost "Jahvi, našem bogu" (10,30).

Ovaj nepogrešivi obrazac u knjigama Ezre i Nehemije može se shvatiti kao trag najdublje tajne judaizma, i ključ za razumijevanje prave prirode "židovskog univerzalizma" - za Židove je Jahve bog Židova, dok se poganima mora reći kako je on vrhovni i jedini Bog. "U srcu svakog pobožnog Židova, Bog je Židov", piše Maurice Samuel u djelu "Vi pogani" (1924.), "dok poganima Jahve... mora biti predstavljen kao univerzalni Bog koji slučajno preferira Židove".[56] Uzorak se ponavlja u knjizi o Danielu kada se Nabukodonozor, impresioniran Danielovim proročanstvom, klanja i uzvikuje: "Vaš bog je doista Bog bogova, Vladar kraljeva" (Daniel 2,47).