Kršćanstvo i Velika Laž
Odbiti sudjelovanje...nastavak prethodnog teksta sa ponešto više povijesnih i religijskih navoda.
Ljudi laži
Primo Levi, talijanski autor djela "Ako je ovo čovjek" (1947.), "stup književnosti Holokausta" (prema Wikipediji), napisao je kratku fiktivnu priču, naslova "un testamento", koja je posljednja preporuka člana ceha "vaditelja zuba" njegovom sinu. Završava ovako:
"Iz svega što ste upravo pročitali možete zaključiti da je laganje grijeh za druge, a za nas vrlina. Laganje je dio našeg posla: trebali bi lagati riječima, očima, osmijehom, odjećom. Ne samo da bi obmanuli pacijente; kao što znate, naša je svrha viša, a laž, a ne okretanje ruke, čini našu pravu snagu. Pomoću laži, strpljivo naučenom i pobožno vježbanom, ako nam Bog pomogne, dominirati ćemo ovom zemljom, a možda i svijetom: ali, to se može učiniti samo pod uvjetom da možemo lagati bolje i dulje od naših neprijatelja. Ja neću vidjeti taj dan, ali vi ćete ga vidjeti: biti će to novo zlatno doba, kada će nas samo krajnja sredstva prisiliti da ponovno vadimo zube, dok će nam biti dovoljno da upravljamo državom i upravljamo javnim poslovima, da rasipamo pobožne laži koje smo naučili dovesti do savršenstva. Ako dokažemo da smo sposobni za to, carstvo vaditelja zuba protezati će se od Istoka do Zapada, sve do najudaljenijih otoka, i neće imati kraja."
(Primo Levi: "Lilith et autres nouvelles", Le Livre de Poche, 1989.)
U ovoj prozi nema književne vrijednosti. Jedino je zanimljivo pitanje koje se ovdje postavlja: Koga Levi misli pod ovim društvom profesionalnih lažljivaca, čiji se zanat prenosi sa oca na sina i čiji je plan osvojiti svijet? Čija su oni metafora? Možda i ovo drugo pitanje: Što je taj njihov "testament"?
Čak i da ne znamo kojoj je bandi profesionalnih lažljivaca Levi pripadao, njihov "Bog" ih odaje: postoji samo jedan bog koji je svoj narod naučio lagati i obećao im svjetsku dominaciju i to je bog Izraela. "Izrael", sjetimo se, ime je koje je Jahve dao Jakovu nakon što je Jakov lagao svom ostarjelom ocu Izaku, riječima i odjećom: "Ja sam Ezav, tvoj prvorođenac", rekao je, odjeven u "Ezavovu najbolju odjeću", kako bi prevario Ezava i lišio ga prava prvorođenstva (Postanak 27:15-19). Ovo je, u doslovnom, ali i književnom smislu, priča o osnivanju Izraela. Sve dok kršćani ne uvide zlobu svega ovoga i njihovu korelaciju sa židovskim ponašanjem, nastaviti će igrati ulogu Ezava.
Koja je najveća židovska laž u povijesti? Bez sumnje je to tvrdnja da su Židovi, od svih naroda koji nastanjuju ovu zemlju, nekoć bili "izabrani" od strane svemogućeg Stvoritelja Svemira kako bi prosvijetili i vladali čovječanstvom - dok su svi njihovi neprijatelji bili prokleti od strane istog Stvoritelja. Ono što je uistinu zbunjujuće nije golemost ove laži: mnogi pojedinci mogu se osjećati odabranima od Boga, pa čak su to učinile i neka nacije. Ali, samo su Židovi uspjeli uvjeriti milijarde nežidova (kršćana i muslimana) u svoju odabranost. Kako su to učinili? "Gotovo slučajno", napisao je židovski autor, Marcus Eli Ravage, u svom članku iz 1928. godine (koji se mora pročitati), "Pravi slučaj protiv Židova". Mislim da je faktor slučajnosti bio prilično malen.
Kršćanska teorija da je, nakon što je odabrao Židove, Bog iste prokleo zbog njihovog odbacivanja Krista - ne proturječi, nego potvrđuje tvrdnju Židova da su oni jedina etnička skupina koju je Bog odabrao, isključivo volio, te osobno vodio kroz svoje proroke tisućama godina. To je Židovima dalo ambivalentnu, ali odlučnu, duhovnu vlast nad poganima. Zapravo, čak im je i židovsko "prokletstvo", koje ide uz njihovu odabranost u kršćanskom pogledu bilo korisno, jer židovstvo ne može preživjeti bez neprijateljstva od poganskog svijeta; to je dio njegove biblijske DNK. Isus je spasio Židove, u jednom smislu, pa je njihova mržnja prema kršćanstvu sačuvala njihov identitet, koji bi inače mogao propasti bez Hrama. Prema Jacobu Neusneru: "Judaizam kakav danas poznajemo rođen je u susretu sa trijumfalnim kršćanstvom."
Kršćanska judeofobija imala je prednost nad poganskom judeofobijom: uz kršćanstvo, Židovi nisu bili omraženi samo kao atavistički i antisocijalni (tj. Tacitove Povijesti v, 3-5), već kao nekoć Božji izabrani narod, i njihova Tora postaje svjetski bestseler. Izabranost je nepobjedivi adut u igri nacija. Ako sumnjate u njenu moć, samo se zapitajte: Da li bi Židovi dobili Palestinu 1948. godine, bez ove karte? Samostalno, adut Holokausta ne bi to učinio!
(Jacob Neusner: "Judaism and Christianity in the Age of Constantine: History, Messiah, Israel, and the Initial Confrontation", University of Chicago Press, 1987.)
Kako sam postajao sve svjesniji rezonance između duhovnog i genetskog, kao i židovskog rata protiv bijelog identiteta, počeo sam se pitati nije li otkriveni pojam židovske božanske preferencije i predestinacije bio spori i iscrpljujući otrov, koji je ubrizgan u našu kolektivnu dušu. Židovska izabranost znači metafizičku superiornost, i koja nas (nežidove) čini, u najboljem slučaju, Božjim drugim izborom. Naravno, ovo nije eksplicitna dogma kršćanstva - Credo ne uključuje "Vjerujem da je Bog izabrao Židove" - već samo temeljni postulat kristologije. Čini li ga to manje učinkovitim protiv našeg racionalnog imunološkog sustava? Teško je reći. Vjerujem da su Židovi svoju izabranost od Ljubomornog nosili kao neku vrstu sablasne aure, ne baš različito od Kainova znaka koji kaže: "Tko ubije Kaina, sedmerostruko će se osvetiti" (Postanak 4,15).
(Prikladno je ovdje spomenuti da je Kajin eponimni predak Kenita, midjanskog plemena saveznika Izraelaca tijekom osvajanja Kanaana; te je, prema znanstvenoj "kenitskoj hipotezi", jahvistički kult kenitskog podrijetla.)
Kako su to učinili? Kako su Židovi uspjeli prokrijumčariti svoju Veliku Laž u isključivu religiju europskih naroda? To je legitimno i važno pitanje, zar ne? Iz čisto povijesne perspektive, to ostaje jedna od najvećih zagonetki; ona koju sekularni povjesničari radije prepuštaju crkvenim povjesničarima, kojima je ugodno što Konstantin čuje glasove u blizini Milvijevog mosta. Pitanje je vrlo jednostavno: Kako je Rim na kraju usvojio, kao svoj duhovni temelj doktrinu i knjigu koja tvrdi da je Bog izabrao Židove, u razdoblju raširene rimske judeofobije? Kako je moguće da je, manje od dva stoljeća nakon što je Jeruzalem pretvorio u grčki grad po imenu Aelia Capitolina, gdje je Židovima bio zabranjen ulazak - Rim službeno usvojio religiju koja je najavila pad Rima i novi Jeruzalem?
Jedan dio odgovora jest: ujedinjenje Carstva pod zajedničkom religijom je bila glavna briga rimskih careva, od samog početka. Prije kršćanstva nije se radilo o uklanjanju lokalnih religija, već o stvaranju zajedničkog kulta, koji bi dao božanski legitimitet i vjersku vezu Carstvu. Kada su tražili vjersku inspiraciju, Rimljani su se uglavnom okretali Egiptu. Kultovi Ozirisa (ili Serapisa, kako su ga zvali od 03. stoljeća prije Krista), njegove sestre-supruge Izide, te njihovog sina Horusa (ili Harpokrata, Horus Dijete) bili su izuzetno popularni diljem Mediterana. Rimljanima su ovi kultovi pružili nešto najbliže međunarodnoj religiji.
Hadrijan (117.-138.) dao je Ozirisu obilježja Antinoja; posvetio mu je novi grad, nove igre i zviježđe. Podrijetlo Antinoja nije jasno. Augustova povijest nam govori da je bio homoseksualni ljubavnik (eromenos) cara Hadrijana, i mnogi povjesničari još uvijek reproduciraju tu priču, iako je Augustova povijest razotkrivena kao djelo varalice. Najvjerojatnije je da je ova kršćanska priča bila propaganda protiv konkurentske religije. Antinoj, čije je ime sastavljeno od "anti" ("slično") i "nous" ("duh"), navodno se utopio u Nilu 24. listopada, baš kao i Oziris, a njegova smrt tumačena je kao žrtva. Kao božanstvo, Antinoj je bio asimiliran sa Ozirisom, pa time i sa Hermesom, Dionisom i Bakhom, svim božanstvima Zagrobnog svijeta. Na monolitnom obelisku, pronađenom u Rimu, ali izgrađenom u Antinopolisu, Antinoj je označen kao Oziris Antinoj. Njegov kult se stoga mora promatrati kao novi izraz kulta Ozirisa, kojeg je sponzoriralo Carstvo. Antinojovo lice i tijelo, isklesani u tisućama kopija, bili su samoslavljenje Bijele rase, koja je tada dominirala svijetom, od Anatolije do Španjolske, od Velike Britanije do Egipta.
Antinoj kao Bakho, kolosalna skulptura za koju se pretpostavlja da potječe iz Hadrijanove vile u Palestrini.
Kakav je ovo kontrast obzirom na konkurentni kult Raspetog. Pitanje, dakle, postaje: Zašto je Krist na kraju zamijenio Ozirisa, čak i apsorbirao kult Izide? Kako je slavno i samouvjereno Rimsko Carstvo prešlo na kult židovskog iscjelitelja, a kojega su rimske vlasti mučile i pogubile zbog pobune? Ovo je židovsko pitanje, koje malo tko želi postaviti. Pod pretpostavkom da je kršćanstvo ljudska tvorevina (što jest moja pretpostavka), očito je u velikoj mjeri i židovska tvorevina. Kako su Židovi uspjeli stvoriti religiju za pogane, koja će na kraju iskorijeniti sve ostale religije u Carstvu, počevši sa rimskim carskim kultom?
Potpuno razumijevanje ovog pitanja vjerojatno se nikada neće postići, ali vezano uz ono što smo naučili o židovskim običajima u posljednjih stotinu godina, možemo pokušati formulirati neki razuman scenarij - i to onaj koji ne uključuje Boga koji razgovara sa carevima, nego ima drugo sredstvo kojim razgovara - novac - koji je i politička poluga židovske transgeneracijske mreže, koja je bila odlučna preuzeti kontrolu nad vjerskom politikom Carstva. Mi danas poznamo kako ovakve židovske transgeneracijske mreže, sposobne gurnuti carstva ili nacije domaćine u propast - zaista postoje. Također, znamo da su veoma dobri u izmišljanju i promicanju svoje judeocentrične makabre-religije za Goje.
Dvije strane Velike Laži
Je li ova potraga zaista potrebna? Može li zapadna civilizacija imati bilo kakve koristi od propitivanja njenih, već klimavih, kršćanskih temelja? Da li je Velika laž toliko važna? Prije nego što nastavim, želim podijeliti svoje stajalište o ovim pitanjima, jer sam o njima dugo i naporno razmišljao.
"Veličina bijele civilizacije proizašla je iz kršćanske vjere." Takva izjava ne čini se kontroverznom. Ipak, mislim kako je potpuno pogrešna. Postignuća naše civilizacije proizlaze iz unutarnje snage naše rase, koja uključuje iznimnu sklonost "idealiziranju", pod čim mislim - stvaranje ideja i rad na njihovoj realizaciji. Genij naše rase je biti stvaratelji snažnih Ideja, koje nas vode naprijed i prema gore. Ovu sposobnost, koju Søren Kierkegaard naziva Idealnošću ("In Vino Veritas", 1845.), ne treba miješati sa onim što obično nazivamo idealizmom, iako se može tvrditi da je idealizam naša ranjivost, slabost koja je svojstvena našoj snazi.
Stoljećima je kršćanska vjera bila sredstvo - gotovo bi se moglo reći nadgradnja - za našu čežnju za idealiziranjem i ostvarenjem; no, ona ga nije proizvela. Svećenici nisu izgradili katedrale u kojima su služili (većina crkava bili su kolektivni pothvati gradova, mjesta i sela); trubaduri i pjesnici, koji su razradili uzvišeni ideal ljubavi kao "čudo naše civilizacije" (Stendhal), nisu bili redovnici; Johann Sebastian Bach je pisao crkvenu glazbu, ali nije bio svećenik i njegova 'Ave Maria' bi zvučala jednako izvanredno kada bi se pjevala Izidi; mnogi geniji naših europskih panteona, poput Dantea, Leonarda da Vincija ili Galileja, bili su nominalni katolici, po prisili, ali tajni ljubavnici Sofije. Izvor umjetničkog, znanstvenog i kulturnog genija bijele rase nije kršćanstvo.
Kevin MacDonald u svom predgovoru djela Gilesa Coreyja "Mač Kristov" iznosi diskretnu, ali ključnu poantu, kada piše da su "adaptivni aspekti kršćanstva" ono što je "proizvelo zapadnu ekspanziju, inovacije, otkrića, individualnu slobodu, ekonomski prosperitet i snažne obiteljske veze". To je istina ako pod "adaptivnim aspektima kršćanstva" mislimo na aspekte koji su usvojeni i prilagođeni iz drevnog grčko-rimsko-germanskog svijeta, a ne iz Starog i Novog zavjeta. Među adaptivnim aspektima kršćanstva moraju biti ubrojane i njegove različite nacionalne boje. Rusko pravoslavlje je dobro za Rusiju iz istog razloga zašto je konfucijanizam dobar za Kinu: jer je to nacionalna Crkva, tako da biti ruski pravoslavac znači biti i ruski domoljub. Isto bi se u prošlosti moglo reći o luteranizmu za Njemačku ili, u užem kontekstu, katolicizmu za Irsku. Ali, ove nacionalne verzije kršćanstva zapravo su u suprotnosti sa njegovom univerzalnom (katholikos) misijom - kao i sa papinskim Rimom. Obiteljske vrijednosti također su adaptivni aspekti kršćanstva. Isus se odrekao svoje obitelji (Matej 12:46-50). Pavao je učio kako je "dobro čovjeku ne ženiti se", pa se brak preporučuje samo onima koji ne mogu odoljeti bludu (1. Korinćanima 7). Prema svemu nabrojanom, "kršćanske vrijednosti" uopće nisu kršćanske, nego su jednostavno konzervativne. Zapravo, ako pogledamo popularne izraze, katolicizam je bio toliko prilagodljiv da se čak može reći da je više poganski nego židovski. Što je židovsko u Božiću ili Majci Mariji?
Problem sa kršćanstvom leži u njegovim neprilagodljivim, i sada jasno istaknutim, židovskim aspektima. Nije to samo groteskna ideja kako su Židovi odabrani, već je još groteskniji karakter boga koji ih je izabrao. Paradoksalno, svojom antropomorfnom (ili, možda trebamo reći judeomorfnom) slikom Boga naslijeđenom iz Tore - kršćanstvo je postavilo temelje modernog ateizma i, možda, nepopravljivo, naštetilo nežidovskom idealizmu. Budući je Bog Starog zavjeta "sitničav, nepravedan, neumoljiv kontrololjubac; osvetoljubiv, krvožedan etnički čistač; […] hirovito zlonamjerni nasilnik", Richard Dawkins je odlučio biti ateist, poput velike većine znanstvenika kršćanskog podrijetla. Svi su oni, prema vlastitom priznanju, pomiješali Boga sa Jahvom i postali žrtvom Velike biblijske laži. Budući ne mogu zamisliti Boga izvan biblijske paradigme, zabranjuju Inteligentni dizajn na sveučilištima, pod klevetničkom optužbom kako je to drugo ime za biblijskog Boga, dok je to zapravo opravdanje grčke Sofije. Sociopatski Jahve uništio je ugled Boga i doveo do modernog zapadnog bezbožništva.
I tako je Velika židovska laž rodila Veliku ateističku laž - ili bi je trebali nazvati Darwinovom laži? "Jahve je Bog" i "Bog je mrtav" jesu suprotstavljeni, baš poput dvije strane iste medalje. Naša materijalistička civilizacija jest zapravo više židovska, nego kršćanska što je odbacila, jer je materijalizam (poricanje bilo kojeg drugog svijeta) - metafizička jezgra hebrejske Biblije.
Kada bi kršćanstvo, među svojim adaptivnim aspektima, moglo uključiti odbacivanje Ljubomornog Boga Starog zavjeta i Veliku laž o židovskoj izabranosti - onda bi bilo iskupljivo. Ali, kršćani bi radije prodali svoje duše vragu nego postali marcionisti. U dvije tisuće godina postojanja, institucionalno kršćanstvo se dosljedno razvijalo u suprotnom smjeru - postajući sve više biblijsko, judaizirano i usmjereno na Izrael, i to od pravoslavlja do katoličanstva i od katoličanstva do protestantizma - trend je nepogrešiv. Što drugo možete očekivati od institucije koja je oduvijek pozivala Židove i tražila od njih neka prestanu biti Židovi, u trenutku kada prime krštenje?
Tako je kršćanstvo slijepa ulica. Sada jest dijelom problema, a ne rješenje. Možda nam je dobro služilo nekoliko stoljeća, ali dugoročno je bilo instrumentom porobljavanja nežidova židovskoj nadmoći. Barem nam nije pomoglo to spriječiti, niti nam može pomoći to prevladati. Mnogi se danas pitaju: Zašto smo toliko slabi? Krajnje je vrijeme da razmotrimo očito: to što smo generacijama učili obožavati i oponašati čovjeka pribijenog na križ, pod židovskim pritiskom, nije najbolji poticaj za otpor mučeništvu. Postoji očita korelacija između toga što nam je jučer izrečeno kako je moralno "ljubiti svoje neprijatelje", i toga što danas budemo zatvoreni zbog "govora mržnje".
Ne zamjeram kršćanstvu osobno. Katolicizam je dijelom mojih najsretnijih dječjih uspomena, a zvuk crkvenih zvona uvijek me duboko dira. Moji baka i djed sa majčine strane su bili katolička buržoazija, i odgojili su veliku i sretnu obitelj, sa zdravim moralnim vrijednostima. Kada bih mogao uvidjeti ikakvu nadu u ovoj društvenoj klasi, postao bi politički katolik poput Balzaca, ili romantični katolik poput Chateaubrianda. Ali, katolička buržoazija je gotovo izumrla, nikada se nije oporavila nakon smrti Maréchala Pétaina. Njihova djeca su ih nazivala fašistima, a unuci su danas ovisni o pornografiji. Katolicizam je također napustio zemlju: nema svećenika, jer čemu uopće služi seoski svećenik ako ne može blagosloviti usjeve za Uskrs? Stoga, i budući da ne vjerujem da je Isus doslovno uskrsnuo iz groba, smatram kako je institucionalno kršćanstvo iscrpilo svoj potencijal za zapadnu civilizaciju. Pogledajte našeg papu, za ime Božje!
"Unutar svakog kršćanina je Židov" (Papa Franjo)
Govorim kao Francuz, ali sumnjam da je u američkom katolicizmu ostalo puno Duha Svetoga. Umrlo je u Dallasu, čarobnim metkom Arlena Spectera. Naravno, postoje hrabri katolici, poput E. Michaela Jonesa, koji je uhvatio zlog genija židovske rase u svojoj nezamjenjivoj knjizi o "Židovskom revolucionarnom duhu". Ali, profesor Jones je iznimka koja potvrđuje pravilo. I ne govorim čak niti o američkom protestantizmu, danas plaćeničkoj sili za Sion.
Židovi u Rimu prije židovskih ratova
Mnogo prije nego što je prepakirana za pogane - Velika laž je bila židovska samoobmana. U 06. i 05. stoljeću prije Krista, u Babilonu, svećenička elita iz Jeruzalema je odlučila kako je Jahve, nacionalni bog Izraela (iako naizgled poražen), zapravo jedini pravi bog i, posljedično tome - Stvoritelj Neba i Zemlje. Smiješna tvrdnja, ali kada su Perzijanci osvojili Babilon, ti Židovi, koji su se našli u povoljnom položaju nakon što su pomogli Perzijancima, krenuli su se pretvarati kako je njihov teoklastični monoteizam, utemeljen na isključenju svih drugih bogova, identičan tolerantnom monoteizmu Perzijanaca. Drugim riječima: kako je njihov plemenski bog Jahve bio Ahura Mazda, Bog Neba. Obmana je jasno vidljiva u knjigama Ezre i Nehemije, gdje su samo Perzijanci prikazani kako vjeruju da je Jahve "Bog Neba", dok je za Izraelce on samo "bog Izraela".
Ono što su svećenički Židovi postigli u Babilonu, u 05. stoljeću prije Krista, bila je preliminarna faza za ono što će druga generacija iste svećeničke postave početi planirati, u 01. stoljeću u Rimu, nakon što je tamo dovedena u sličnim uvjetima ropstva. Dok se Jahve činio poraženim, krenuo je osvojiti svog pobjednika iznutra. Zavjera babilonskih Židova gdje su prevarili Perzijance svojim lažnim monoteizmom je bio nacrt za sofisticiraniju zavjeru rimskih Židova za prevaru Rimljana kršćanstvom.
Između te dvije faze, čini se da su Židovi uvjerili dio rimske aristokracije da su oni bili prvi pravi monoteisti, štovatelji istinskog Boga. Za Grke i Rimljane, vrhovni Stvoritelj bio je filozofski koncept, dok su vjerski kultovi bili politeistički, prema definiciji. Zato je oko 315. godine prije Krista, aristotelovski Teofrast iz Eresa Židove smatrao "filozofima po rođenju", iako su ga uznemiravali njihovi primitivni holokausti. Neki židovski pisci (Aristobul iz Paneasa, Artapan iz Aleksandrije, čak Filon iz Aleksandrije) uspjeli su čak prevariti neke Grke divljom tvrdnjom kako su Homer, Heziod, Pitagora, Sokrat i Platon - bili inspirirani Mojsijem.
Židovi se spominju u Rimu već u 02. stoljeću prije Krista. Pretpostavlja se da su uglavnom bili obraćeni Feničani. Martin Bernal brani tu tezu u djelu "Židovi i Feničani" argumentom kako "nema dokaza o Židovima u zapadnom Mediteranu, prije uništenja Kartage [146. pr. Kr.], ali nakon tog datuma, tamo su se široko spominjali", dok su Feničani nestali sa stranica povijesti. Jezik i kulture Feničana i Židova bili su gotovo identični. Peter Myers donosi dodatno svjetlo, u svom dobro potkrijepljenom članku "Kartažani, Feničani i Berberi postali su Židovi", tvrdeći kako su "nakon uništenja Kartage od strane Rima, mnogi Kartažani i Feničani prešli na judaizam, jer je Jeruzalem bio jedino preostalo središte zapadnosemitske civilizacije". Članak Enciklopedije Judaica o Kartagi, koji citira Myers, podupire ovu hipotezu i dodaje kako su Feničani prelaskom na judaizam, nakon svog političkog pada, "sačuvali svoj semitski identitet i nisu bili asimilirani rimsko-helenističkom kulturom, koju su mrzili". Ova teorija također objašnjava 'misteriozno' podrijetlo židovskih Sefarda u Španjolskoj - bivša kolonija Kartage - od očite je važnosti za razumijevanje stava Židova prema Rimskom Carstvu, kao uništitelju feničke civilizacije.
https://mailstar.net/carthage-became-jewish.html
Josip Flavije ističe drevnu povezanost Feničana i Židova
Godine 63. pr. Kr., rimska židovska zajednica je proširena tisućama zarobljenika koje je Pompej doveo iz Judeje i postupno oslobađao (Filon Aleksandrijski: "Legatio ad Caium"). Vjeruje se kako je Julije Cezar uveo zakon kojim je jamčio njihovu vjersku slobodu, i da je ovaj zakon potvrdio August, koji ih je također oslobodio vojne službe. Kaže se da je car Klaudije (41.-54.) protjerao Židove iz Rima (Svetonije: "Klaudije xv, 4; Djela 18:2"), ili im barem zabranio okupljanja (Kasije Dion). No, čini se kao da su poznavali povoljna vremena pod Neronom (54.-68.), čiju suprugu, Popeju Sabinu, prem židovskoj tradiciji smatraju tajnom Židovkom tipa Estere, jer je židovski povjesničar Josip Flavije naziva "bogoslužiteljicom" ("Židovske starine") i spominje njenu podršku oslobađanju židovskih svećenika, progonjenih u Rimu ("Vita").
Osnivanje Rimske crkve pod Flavijevom dinastijom
Godine 70. je novoproglašeni car Vespazijan, kao i njegov sin Tit, doveo u Rim oko 97000 židovskih zarobljenika (Josip Flavije: "Židovski rat"), uz članove židovskog plemstva koji su nagrađeni za njihovu podršku u ratu u Judeji; Josip Flavije je zapravo najpoznatiji od njih. Ubrzo nakon toga, kada je Josip počeo raditi na svojim "Židovskim starinama" (u 20 svezaka), izrečeno nam je da su Evanđelja napisana. U istom razdoblju, i prema standardnoj crkvenoj povijesti, u Rimu već imamo kršćansku crkvu, na čelu sa izvjesnim Klementom Rimskim (88.-99.). Klement je morao biti obrazovani Židov, poput Josipa Flavija, jer njegovu jedinu autentičnu poslanicu karakteriziraju brojni hebreizmi, obilne reference na Stari zavjet i levitski način razmišljanja. Drevna i vjerodostojna tradicija čini ga oslobođenikom konzula Tita Flavija Klemena, rođaka flavijevih careva. Od Kasija Diona saznajemo da je Flavija Klemena pogubio Domicijan, brat i nasljednik Tita, zbog "ateizma" i "odstupanja od židovskih običaja". Njegova supruga, Flavija Domitila, prognana je na otok Pandateriju (Ventotene). Vremenom se Flavije Klemen počeo smatrati kršćanskim mučenikom, i to je dalo povoda za ideju o Domicijanovom progonu kršćana. No, povjesničari sada odbacuju tu ideju (nema jasno potvrđenog progona kršćana prije sredine 03. stoljeća) i pretpostavljaju da su Flavije Klemen i Flavije Domitila jednostavno optuženi za judaizaciju, a prvi možda i za samoobrezivanje. Jedan od Domicijanovih ubojica, 96. godine, bio je upravitelj Domitile po imenu Stefan, što bi moglo sugerirati židovsku osvetu.
Stav Flavijanaca prema Židovima je očito bio dvostruk. Sa jedne strane, činilo se kao da su bili odlučni ukloniti židovsku religiju, na koju su, ispravno, gledali kao na izvor židovskog separatizma. Nezadovoljan uništenjem židovskog hrama u Jeruzalemu, Vespazijan je također naredio uništenje onog u Leontopolisu, u Egiptu. Općenito, Rimljani su poražene bogove integrirali ceremonijom 'evocatio deorum', gdje je bogu dodijeljeno utočište u Rimu. No, bog Jahve smatran je neasimiliranim, zbog čega su se njegovi predmeti štovanja tretirali kao puki plijen. Prema Emily Schmidt: "Tretman židovskog boga može se promatrati kao inverzija tipičnog rimskog tretmana ili stava prema stranim bogovima, možda kao anti-evocatio."
Sa druge strane, Josipova biografija pokazuje kako Vespazijan i Tit nisu bili samo milosrdni, već i veoma zahvalni Židovima koji su im se pridružili u Judeji. Nema proturječja između ta dva aspekta flavijeve židovske politike: potisnuli su židovski separatizam i zabranili židovsko prozelitiziranje, ali su poticali židovsku asimilaciju. Asimilacijski Židovi napustili su obrezivanje, te nisu imali prigovora na sinkretičku asimilaciju Jahvea sa Zeusom ili Jupiterom. Istu ovakvu osnovnu dvostruku politiku slijedili su i flavijevi nasljednici: Trajan (98.-117.) i Hadrijan (117.-138.).
Iz ovih osnovnih činjenica i imajući na umu obrazac koji je postavio Ezrin svećenički krug u Babilonu - nije teško zamisliti što se događalo u Rimu u 01. stoljeću. Teorija, koju ću sada raspravljati, glasi ovako: kamen temeljac Rimokatoličke crkve prvo je postavilo tajno bratstvo svećeničkih Židova, koje su Vespazijan i Tit doveli u Rim, i to nakon Židovskog rata, gdje je uništen njihov Hram 70. godine. Neki su stekli Vespazijanovu naklonost i zaštitu, predavši mu sve fantastično hramsko blago, i koje je omogućilo njegov uspon na carsko prijestolje. Josip Flavije, koji je prebjegao Rimljanima u Galileji i kojega je Vespazijan neizmjerno nagradio, možda je bio utjecajan član tog židovskog kruga. Ti moćni, bogati i samosvjesni Židovi, iskoristili su ovu asimilaciju za prikrivanje; imali su motiv, sredstva i priliku stvoriti sinkretičku religiju koja im je poslužila kao trojanski konj.
Ovu teoriju posuđujem iz knjige Flavija Barbiera: "Tajno društvo Mojsija: Mojsijeva krvna loza i zavjera", koja obuhvaća tri tisućljeća (2010.). Autor nije školovani povjesničar, već znanstvenik oštrog, znatiželjnog i logičnog uma, u kombinaciji sa velikom maštom i sklonošću ka sveobuhvatnim teorijama. U velikoj priči koju otkriva, od Mojsija do modernog doba, ima mnogo nagađanja, ali je pronicljiva i dosljedna. Barem je to dobra polazna točka za pokušaj odgovora na pitanje kako su Židovi stvorili kršćanstvo.
Prema toj tezi: ovi svećenički Židovi, koje su u Rim doveli Vespazijan i Tit, pomirili su se sa propašću svoje nacije i Hrama, ali nisu odustali od svog biblijskog programa židovske nadmoći; jednostavno su ga reinterpretirali, sa nove točke gledišta i unutar glavnog grada Carstva. Još uvijek ljubomorni na svoje rođenje i strogo endogamni, zadržali su i prenijeli svojim potomcima misiju neka Izraelu utru novi put prema njegovoj sudbini. Možemo čak pretpostaviti da su, pod svojom prividnom odanošću caru, dijelili istu mržnju prema Rimu koja je inspirirala židovske tekstove o1. stoljeća, poput Apokalipsi Ezre i Baruha? U Ezri, rika Judinog lava učini da se rimski orao rasplamsa, a ujedinjeni i slobodni Izrael okupljen je u Palestini. U Baruhu, Mesija pobjeđuje i uništava rimske vojske, zatim dovodi rimskog cara u lancima na goru Sion i ubija ga. Ista mržnja prema Rimu prožima Knjigu Otkrivenja, gdje se Rim, pod tankim velom Babilona, naziva Velikom bludnicom, čije će tijelo proždrijeti Božji gnjev, kako bi se napravilo mjesta za potpuno novi Jeruzalem.
Razmotrimo, kao radnu hipotezu, kako su ovi židovski svećenici imali plan. Usvojili su mrežnu strategiju koja je omogućila njihovim dalekim precima infiltriraciju u perzijski dvor i time povratak izgubljene moći, pod pokroviteljstvom Ezre. Njihov cilj je bio, prema Flaviju Barbieru: "preuzeti novorođenu kršćansku religiju i pretvoriti je u čvrstu osnovu moći za svećeničku obitelj". Već je postojao kult Krista, o čemu svjedoče Pavlove poslanice napisane 50-ih godina, ali evanđelja su mu dala potpuno drugačiju orijentaciju, u desetljećima nakon uništenja Hrama. Zakonu poslušnog Petra, kojega Matejevo evanđelje predstavlja kao glavu Jeruzalemske crkve, i u literaturi koja se pripisuje Klementu Rimskom - proglašen je osnivačem rimskog papinstva, čime je uspostavljena duhovna veza između Rima i Jeruzalema.
Kako bi bolje razumjeli židovsku zajednicu, koja je razradila ove tradicije, moramo pobliže pogledati prvi židovski rat. Godine 67. je car Neron poslao svog vojskovođu Vespazijana neka uguši pobunu svećeničkih saduceja, koji su prkosili rimskoj vlasti tako što su zabranili svakodnevne žrtve u Hramu, koje su prinošene u ime i na trošak cara. Kada je, nakon Neronove smrti, Vespazijan proglašen carem (u prosincu 69. godine), njegov sin Tit ostao je u Judeji, kao bi dovršio gušenje pobune. U VI. knjizi Flavijevog "Židovskog rata" saznajemo kako su, od rane faze Titove opsade Jeruzalema, mnogi Židovi prešli na stranu Rimljana, uključujući i "poglavare svećeničkih obitelji". Tit, "ne samo da je te ljude vrlo ljubazno primio u drugim pogledima, već im je […] rekao da će, kada se oslobodi ovog rata, vratiti svakome od njih njihov posjed". Do posljednjih dana opsade, obavještava nas Josip Flavije, neki su svećenici dobili siguran prolaz, ali pod uvjetom da predaju Titu dio bogatstva Hrama. Jedan, po imenu Isus, predao je "dva svijećnjaka, slična onima koji su bili pohranjeni u Hramu, neke stolove, neke kaleže i čaše za piće, sve od čistog zlata. Također je predao zavjese [one koje su bile poderane dok je Isus izdahnuo prema Mateju 27:51], haljine velikog svećenika, sa dragim kamenjem i mnogim drugim predmetima koji su se koristili za žrtve". Drugi, po imenu Fineja, kojega je Josip Flavije predstavio kao "čuvara hramskog blaga", predao je "svećeničke tunike i pojaseve, veliku količinu ljubičaste i grimizne tkanine […] i veliku količinu svetih ukrasa, zahvaljujući kojima je, čak i ako je bio ratni zarobljenik, dobio amnestiju rezerviranu za dezertere".
Ti su svećenici očito cjenkali svoje živote i svoju slobodu, predajući dijelove hramskog blaga. Hram nije bio samo vjersko svetište, nego je, u pravom smislu, bio središnja banka i divovski trezor, koji je čuvao ogromne količine zlata, srebra i dragocjenih artefakata, financiranih plaćenom desetinom iz cijelog svijeta. Mogli bi reći kako je jedna od svrha Hrama bila zadovoljiti Jahvinu pohlepu: "Napuniti ću ovaj Hram slavom, govori Jahve Sabaot. Moje je srebro, moje je zlato!“ (Hagaj 2,7). Prema bakrenom svitku, pronađenom u blizini Mrtvog mora, 1952. godine, hramsko blago, koje je navodno iznosilo oko tonu zlata, srebra i dragocjenih predmeta, bilo je skriveno tijekom rimske opsade na 64 lokacije. Stoga je logično pretpostaviti, kao što to čini Barbiero, da su Tit i Vespazijan uspjeli doći do njega i to samo uz pomoć visokorangiranih svećenika.
Ovaj ogroman plijen, čiji je simbolički i središnji dio bila ogromna menora, koja je prikazana na Titovom luku (naslovna slika), zasigurno je pomogao Vespazijanu zaslužiti priznanje svojih trupa i dobiti naslov cara, a zatim, nakon toga, i uvjeriti Senat. Izgradnja Koloseuma, između 70. i 80. godine, u potpunosti je financirana ovim plijenom.
Josip Flavije i kršćanstvo
Barbiero iznosi uvjerljivu pretpostavku: Josip Flavije je donirao svoj dio hramskog blaga Vespazijanu. Kako Josip igra veliku ulogu u Barbierovoj teoriji, prvo ćemo ukratko navesti što znamo o njemu. Rođen je kao Yosef ben Matityahu, bio je pripadnik prve od dvadeset četiri svećeničke klase (nasljednik svog oca), prema autobiografiji. Također nam govori kako je sredinom dvadesetih godina proveo više od dvije godine u Rimu, u pregovorima sa carem Neronom o oslobađanju nekih židovskih svećenika, koji su bili procesuirani, i to vjerojatno zbog utaje poreza. Godine 67., u dobi od 30 godina, služi kao zapovjednik u židovskoj vojsci, ali je iste godine prebjegao na rimsku stranu. Zatim služi kao prevoditelj za Tita i Vespazijana, te je uspio spasiti živote 250 članova svog svećeničkog kruga. Kada je Vespazijan postao carem, 69. godine, dao je Josipu slobodu, nakon čega je Josip preuzeo carevo prezime. Po povratku u Rim, Vespazijan ga je smjestio u vlastitu vilu (nakon što je za sebe sagradio raskošnu palaču) i dodijelio mu doživotnu plaću iz državne blagajne, kao i ogromno imanje u Judeji. Josip Flavije je ostatak života posvetio pisanju knjiga koje slave židovsku povijest i njegova je posljednja knjiga, "Protiv Apiona", bila obrana judaizma. Do svoje smrti, na prijelazu stoljeća, bio je istaknuti član židovske zajednice u Rimu, koju su činili mnogi drugi svećenici.
U četvrtoj knjizi "Židovski rat", Josip Flavije prepričava kako je, nakon zarobljavanja u Galileji, doveden Vespazijanu i uvjerio je generala neka ga sasluša nasamo. Vespazijan je pristao i zamolio sve neka se povuku, osim Tita i dvojice njihovih prijatelja. Tada je Josip Flavije prenio Vespazijanu "proročanstvo" od Boga: kako će Neron uskoro umrijeti i Vespazijan će postati carem. Vespazijan je zadržao Josipa uz sebe, te ga nagradio za njegovo proročanstvo, kada se ovo ostvarilo. Toj konkretnoj priči nedostaje vjerodostojnost, koja općenito i karakterizira Josipovu knjigu. Flavio Barbiero stoga pretpostavlja da na ovo treba gledati kako na neugodan eufemizam: u stvarnosti, Josip Flavije nije Vespazijanu nije dao nikakvo predviđanje da će ovaj postati carem, nego mu je pružio sredstva za to. To sredstvo bilo je hramsko blago.
"Josip Flavije bio je prvi od židovskih svećenika koji je pao u ruke Rimljana, i on je bio taj koji je dobio najveće milosti. Obzirom na to što ne samo da je pripadao prvoj svećeničkoj obitelji, već je i zauzimao vrlo visoku odgovornu poziciju u Izraelu, kao upravitelj Galileje, te da je imao duboko znanje o Judejskoj pustinji, gdje je proveo tri godine svoje mladosti - potpuno je legitimno pretpostaviti kako je znao za operacije skrivanja hramskog blaga i bio savršeno sposoban pronaći skrovišta. Tijekom svoje privatne audijencije sa Vespazijanom, odmah nakon zarobljavanja, Josip je morao pregovarati o vlastitoj sigurnosti i budućem prosperitetu - u zamjenu za hramsko blago. Prijedlog bi bio neodoljiv za siromašnog rimskog generala, koji je tako vidio mogućnost osiguranja potrebnih sredstava za svoj uspon na carsku vlast. Tom prilikom su njih dvojica vjerojatno sklopili pakt koji je trebao promijeniti sudbinu svijeta."
Ova hramska sredstva, a ne neko „proročanstvo“, može objasniti izvanrednu naklonost koju je Josip Flavije primio od Vespazijana, a koja je, kako Josip priznaje, izazivala mnogo ljubomore među rimskom aristokracijom.
Ipak, postoji i određena važnost u Josipovom proročanstvu, koju Barbiero propušta. To je preokret mesijanskog očekivanja, koje i jest potaknulo židovski ustanak protiv Rima. Kako Josip piše u "Židovskom ratu": "Ono što je najviše potaknulo ljude na pobunu protiv Rima bilo je dvosmisleno proročanstvo iz njihovog Svetog pisma kako će 'jedan iz njihove zemlje vladati cijelim svijetom'". Židovi su bili prevareni u svom tumačenju ovog proročanstva, piše Josip, jer se ono u stvarnosti odnosilo na Vespazijana, "koji je imenovan carem u Judeji". Ali, izokrećući židovsko mesijansko proročanstvo naglavačke, je li Josip odustao od sudbine Židova da vladaju svijetom, ili je razrađivao Plan B, onaj koji se oslanjao na korištenje snage Rimskog Carstva, a ne na njihovo protivljenje? Drugim riječima: prepoznavanjem Vespazijana kao Mesije, nije li razmišljao o pretvaranju Rima u dugoročni instrument židovskog mesijanizma?
Možda je čak već razmišljao o obnovi Jeruzalema. Znamo da su to činili rani židovski kršćani. Dvije generacije nakon Josipa Flavija, Justin Mučenik (umro 165.), rođen u Samariji, najvjerojatnije Židov, koji je propovijedao u Rimu, napisao je u svom "Dijalogu sa Trifonom" i potvrdno je odgovorio na ovo pitanje: "Tvrdite li vi, kršćani, doista da će se ovo mjesto, Jeruzalem, ponovno izgraditi i vjerujete li doista da će se vaš narod ovdje okupiti u radosti, pod Kristom…?"
Barbiero sugerira kako je Josip Flavije bio blisko povezan sa židovskim osnivačima rimskog kršćanstva. Ova hipoteza proizlazi iz Josipovih vlastitih spisa, koji sadrže tri neizravne reference na kršćanstvo. Knjiga xviii (poglavlje 3, 'Starina') uključuje poznati odlomak o Isusu, kao "mudrom čovjeku" i "činitelju čudesnih djela, učitelju ljudi koji sa radošću primaju istinu“, kojega je Pilat osudio na križ. "I pleme kršćana, tako nazvano po njemu, nije izumrlo do danas." Autentičnost ovog "Testimonium Flavianum" jest i danas predmet rasprave, ali dominantno znanstveno mišljenje jest kako je to autentičan odlomak sa kršćanskim interpolacijama. U xviii, 5, Josip Flavije sa velikim divljenjem govori o "Ivanu, koji se zvao Krstitelj", naglašavajući njegovu veliku popularnost i osuđujući Heroda Antipu zbog ubojstva. Ovo se smatra autentičnim odlomkom. U xx, 9, Josip Flavije izražava istu sućut prema Jakovu, "bratu Isusa, koji se zvao Krist", i predstavlja ga kao poštovanu figuru u farizejskim krugovima: kada je kamenovan do smrti, po nalogu velikog svećenika Anana, to je izazvalo ogorčenje svih onih koji su revno držali Zakona, i na kraju kraj Ananove karijere. Ovo se također smatra autentičnim odlomkom, sa jedinom referencom na Isusa koji se naziva Kristom kao kršćanskim umetkom.
Barbierova teza o Josipovoj uključenosti u kršćanstvo jest uvjerljiva. Ako prihvatimo konsenzus kako je Rimska crkva već bila organizirana 90-ih, sa biskupom židovske svećeničke krvi, onda je nezamislivo da Josip Flavije nije bio svjestan toga. Budući jest bio svjestan toga, mogao je biti, ili neprijateljski raspoložen ili podržavati sve ovo. Ako nadalje prihvatimo konsenzus u vezi sa Josipovim pozitivnim referencama na Isusa, njegovog prethodnika Ivana Krstitelja i Isusovog brata Jakova, moramo onda zaključiti kako Josip jest podržavao ranu kršćansku Crkvu. Je li on potajno bio kršćanin?
Pitanje podsjeća na još jednog Josipa, tajanstvenog lika, prisutnog u sva četiri kanonska evanđelja: Josipa iz Arimateje, koji je preuzeo odgovornost za Isusov pokop, nakon njegova raspeća. Opisan je kao "istaknuti član Sinedrija" (Marko 15,43), "dobar i pravedan čovjek, koji nije pristao na ono što su drugi planirali i proveli" (Luka 23,51), "koji je bio Isusov učenik - iako tajni, jer se bojao Židova" (Ivan 19,38), ali i dovoljno povezan sa Pilatom da dobije njegovo dopuštenje skinuti Isusovo tijelo sa križa i pokopati ga u svoju privatnu grobnicu. Razlog zašto ovdje spominjem Josipa iz Arimateje jest taj što sugeriram - ovo je moj doprinos Barbierovoj teoriji - kako je ovo možda izmišljeni lik, kao simbolički alter ego Josipa Flavija.
Uz sve izrečeno, Barbiero možda precjenjuje autentičnost Josipovih referenci na Isusa, Ivana Krstitelja i Jakova. Pitanje ostaje neriješeno. Smatram cijeli "Testimonium Flavianum" sumnjivim u cijelosti, a ne samo djelomično. Pojavljuje se u svim grčkim rukopisima, ali mogao je biti dodan u 02. ili 03. stoljeću. Vratiti ću se kasnije na ovaj problem.
Mistični kult Mitre
Kako bi objasnio kako je, na kraju, tajno bratstvo svećeničkih Židova moglo preobratiti rimsko Carstvo u kult židovskog mesije, Barbiero iznosi još jednu smjelu teoriju - utemeljenu na bliskoj vezi između kršćanstva i mitraizma.
Kult Mitre, povezan sa Sol Invictusom, doživljava brzi razvoj u Rimu, u vrijeme Domicijana. Kako Barbiero objašnjava, to "nije bila religija, već ezoterično udruženje, rezervirano isključivo za muškarce. Svi sudionici bili su svećenici, barem od četvrte razine nadalje, a među njima su postojale razlike samo u hijerarhiji, koje su određene razinom inicijacije". Većina mitreja bile su podzemne kripte i mnoge se i danas nalaze ispod crkava. "Pisani izvori i arheološka svjedočanstva pokazuju kako je od Domicijana nadalje, Rim uvijek ostao najvažnije središte ove organizacije, koja se duboko ukorijenila u samom srcu carske uprave, kako u palači, tako i među Pretorijanskom gardom".
Mitra kolje bika, oko 150. godine
Tertulijan i drugi kršćanski autori primjećuju paralele između mitraizma i kršćanstva, te ih pripisuju 'imitatio diabolica' - za Mitru se kaže da je demon koji je oponašao kršćanske sakramente kako bi ljude zaveo. Povjesničari se općenito slažu kako je oponašanje išlo u suprotnom smjeru.
U paralelama ne treba pretjerivati. Npr. činjenica da su i Mitra i Isus rođeni za zimskog solsticija teško da je značajna, jer je to kasni razvoj u slučaju kršćanstva (nema temelja u evanđeljima) i odnosi se i na mnoga druga božanstva. Ali, postoje druge sličnosti, poput mitraističke ceremonije "konzumiranja posvećenog kruha i vina, u spomen na posljednju večeru Mitre".
"Mitraističkom organizacijom predsjedavao je vrhovni poglavar, poznat kao pater partum [skraćeno papa], koji je vladao iz špilje na vatikanskom brdu u Rimu - mjesto gdje je Konstantin, 322. godine, dao izgraditi baziliku sv. Petra. Ova vatikanska špilja (tzv. Frigijanum, koja se još uvijek nalazi u podnožju današnje bazilike) ostala je središnjim sjedištem kulta Mitre, sve do smrti posljednjeg pater patruma, senatora Vectiusa Agoriusa Praetextata, 384. godine. Odmah nakon toga, kult Mitre službeno je ukinut, a špilju je zauzeo Siricije (nasljednik rimskog biskupa Damaza), koji je prvi put u povijesti crkve usvojio ime poglavara mitraističke sekte - pater patrum ili papa. Također, usvojio je istu odjeću i sjeo na istu stolicu, koja je kasnije postala prijestoljem sv. Petra u Rimu. Mitraistički znakovi su bili, i još uvijek jesu, ugravirani na ovom prijestolju. Sol Invictus Mitra, koji je, prema povjesničarima, činio vjerovanje većine u rimskom senatu, vojsci i javnoj upravi - nestao je gotovo odmah, bez ikakvog ubojstva, progona, progonstva, ili prisilnog odricanja. Preko noći, rimski senat, uporište kulta Mitre, razotkrio se kao potpuno kršćanski. […] Sjedalo, halje, titula i prerogativi pater patrum, nisu bile jedine stvari koje su prešle iz kulta Mitre u crkvu. Osim sličnosti u doktrinama i ritualima, u kršćanskim crkvama nalazimo kameni stol ispred apside, oltar gdje je u mitreji bio izložen sunčev disk. Također, nalazimo štolu, biskupovu kapu (još uvijek zvanu mitra), haljine, boje, upotrebu tamjana, aspergilum, svijeće upaljene ispred oltara, klečanje i, ne najmanje važno, najreprezentativniji predmet koji dominira kršćanskim obredom: izlaganje Hostije, koja se nalazi u disku, iz kojeg zrači sunce, monstranca."
Kult Mitre, primjećuje dalje Barbiero, "napredovao je gotovo u simbiozi s kršćanstvom - do te mjere da se kršćanske crkve vrlo često uzdižu iznad ili pored mjesta mitraističkog štovanja. To je slučaj, npr. sa bazilikama sv. Klementa, sv. Stjepana Rotundusa, sv. Priske i tako dalje, koje su nastale nad špiljama, koje su bile posvećene štovanju Nepobjedivog Sola".
Barbiero zaključuje da mitraizam i kršćanstvo "nisu bile dvije religije u konkurenciji, kako često čitamo, već dvije institucije različite prirode, koje su bile usko povezane", ili "dvije strane iste medalje". On zaključuje da se inicijacijski kult Mitre pod Flavijevcima transformirao u vrstu slobodnog zidarstva, koje je promicalo kršćanstvo kao egzoteričku religiju za narod.
Ali, očito kršćanstvo ne potječe u potpunosti iz mitraizma: ima židovske korijene. Kako se onda mitraizam pomiješao sa judaizmom? Barbiero to objašnjava hipotezom: pod Flavijevcima, svećenički Židovi su ušli u mitraističko svećenstvo, u usklađenoj strategiji da bi ga preuzeli i judaizirali - baš kao što će učiniti sa masonerijom stoljećima kasnije. Od vremena Domicijana, sljedbenici mitraizma "bili su oslobođenici carske obitelji Flavijevaca - i posljedično, po svoj prilici, romanizirani Židovi. (...) Sol Invictus Mithras bio je pokriće iza kojeg se skrivala tajna ezoterična organizacija, koju je u Rimu ponovno stvorila Mojsijeva svećenička obitelj, koja je izbjegla masakr u Jeruzalemu". Ovdje nisam uvjeren. Hipoteza o preuzimanju mitraizma od strane židovskih svećenika slaba je vrlo karika u Barbierovom lancu hipoteza. Mitraizam nikako nije bio židovski kult i teza o njegovom podrivanju, i to od strane židovskih svećenika u 01. stoljeću poslije Krista, počiva na vrlo malo dokaza.
Međutim, bliži pogled na istočno podrijetlo mitraizma bi nas mogao malo prosvijetliti. Plutarh objašnjava ("Paralelni životi") da je kult Mitre prvi put prenesen iz Male Azije, nakon što je Pompej porazio Mitridata VI, kralja Ponta, koji je, iako je bio perzijskog podrijetla, vladao Anadolijom. Mitra je frigijski bog - otuda i njegov frigijski šešir - a Mitridat znači "dar Mitre". Rimski povjesničar Apijan Aleksandrijski, u djelu "Strani ratovi", opisuje treći mitridatov rat kao svjetski rat i kaže kako je ovaj rat "na kraju donio najveću dobit Rimljanima; jer je pomaknuo granice njihove vlasti od zalaska sunca do rijeke Eufrat". Dok sam tražio više informacija o mitraizmu, naišao sam na knjigu Cyrila Glasséa, "Mitraizam, virus koji je uništio Rim" (2016.). Iako knjiga nije znanstvene kvalitete, njen središnji uvid vrijedi razmotriti:
"Religija mitraizma bila je trojanski konj kojeg je Mitridat VI. Pontski ostavio na plaži kao otrov za Rimljane, koji su je trebali uzeti sa zdjelom trešanja. […] Mitraizam je bio kult osmišljen da podrije i uništi Rim. Taj kult ostavio je traga na zapadnoj civilizaciji."
Prema Glasséu: žrtvovanje bika, ili Taurobolija, koje je prikazano na bezbrojnim reljefima, kriptični je poziv na osvetu protiv Rima: bik predstavlja Rim, dok je Mitra Mitridat. Ova je teorija zapanjujuće slična Barbierovoj, samo što su Frigijci ovdje, umjesto Judejaca, bili zavjerenici protiv Rima. Glasséova teza je jednako neutemeljena kao i Barbierova, ali obje se mogu međusobno pojačati, ako se sjetimo da je Pompej pobijedio Frižane i Judejce tijekom iste vojne kampanje, 63. godine prije Krista, te da je u Mitridatovom kraljevstvu bilo mnogo Židova, i mnogi zarobljenici oba naroda dovedeni su u Rim u prvom stoljeću prije Krista. Dijelili su zajedničku sudbinu i, možda, zajedničku težnju za osvetom.
Ne mogu se sjetiti određenog razloga zašto bi bik simbolizirao Rim za židovske zarobljenike Pompeja, ali naišao sam na zanimljiv detalj koji bi mogao objasniti zašto bi mogao simbolizirati Rim za židovske zarobljenike Vespazijana: rimska Legio X Fretensis, koja je bila najviše uključena tijekom židovskog rata - od napada na Judeju 66. godine, do zauzimanja Masade 72. godine i kroz opsadu Jeruzalema koja je dovela do uništenja Hrama 70. godine - imala je bika kao svoj simbol.
Zastava Legio X Fretensis i zlatni aureus u njezinu čast
Barbiero navodi na ideju kako Židovi, ne samo da su nametnuli židovsku religiju Carstvu, već su zapravo i preuzeli njegovo vodstvo, onda kada je cara zamijenio papa:
"Cilj strategije bio je potpuna zamjena vladajuće klase Rimskog Carstva potomcima svećeničke obitelji, koja je preživjela uništenje Jeruzalema i Hrama. Taj je rezultat postignut za manje od tri stoljeća, do kada su sve drevne religije bile eliminirane i zamijenjene kršćanstvom, a primitivno rimsko plemstvo je praktički uništeno i zamijenjeno članovima obitelji svećeničkog podrijetla, koja je akumulirala svu moć i bogatstvo Carstva."
Ova je teza je temelj za posljednja dva dijela Barbierove knjige: "Židovsko-kršćanski korijeni europske aristokracije" i "Mozaičko podrijetlo modernih tajnih društava". Ovi dijelovi, iako prilično spekulativni, prepuni su informativnih zalogaja i svježih uvida u ove misteriozne i fascinantne teme. Prvi dio o Mojsijevoj krvnoj lozi jest također originalan i dobro argumentiran, ali nije izravno relevantan za problem o kojem se ovdje raspravlja.
Isusovo pitanje: Koliko je Dobra vijest lažna?
Barbierovu knjigu smatram plodonosnim pokušajem rješavanja misterija o tome kako su Židovi stvorili kršćanstvo i učinili ga rimskom religijom. Ali, ona sigurno ne daje cijelu priču. Mnogo se toga dogodilo u sljedeća tri stoljeća što još treba razjasniti. Jedan važan kontekst, koji se rijetko uzima u obzir, jest tzv. "Kriza trećeg stoljeća" (235.-284.), tijekom koje se "Rimsko Carstvo gotovo srušilo pod kombiniranim pritiscima barbarskih invazija i migracija na rimski teritorij, građanskih ratova, seljačkih pobuna, političke nestabilnosti" (Wikipedia), ali i kataklizmičnih događaja i raširenih bolesti, poput Ciprijanove kuge (249.-262.), za koju se govorilo kako je ubijala do 5000 ljudi dnevno u Rimu. U takvom kontekstu, apokaliptični okus ranog kršćanstva morao je biti ključni faktor njegovog uspjeha. Zanimljivo je što neki znanstvenici smatraju apokaliptičku Knjigu Otkrivenja, posljednju uključenu u kršćanski kanon, kristijaniziranim izdanjem židovske apokalipse jer, osim prologa i epiloga (4,1-22,15) ne sadrži neki prepoznatljiv kršćanski motiv.
https://thebibleisnotholy.wordpress.com/wp-content/uploads/2010/06/the-jesus-puzzle.pdf
Postoje i dva važna gradivna elementa kršćanstva, koja Barbierov fokus na rimski mitraizam, izostavlja: Isusov život iz evanđelja i Pavlov mistični Krist. Kako su nastali i kako su integrirani? Veza između njih je jedan od najtežih problema u vezi sa rođenjem kršćanstva. Jer, kako Earl Doherty piše u knjizi "The Jesus Puzzle: Did Christianity begin with a mythical Christ" (1999.), knjizi koja je izazvala šok u proučavanju Isusa: "Pavao, ili bilo koji drugi pisac poslanica iz prvog stoljeća, niti jednom ne identificira svog božanskog Krista Isusa sa nedavnim povijesnim čovjekom, koji je poznat iz evanđelja. Niti mu pripisuju etička učenja, koja iznose takvom čovjeku". Krist je za Pavla jednostavno nebesko božanstvo, koje je podnijelo kušnju utjelovljenja, smrti, pokopa i uskrsnuća, koje komunicira sa svojim štovateljima kroz snove, vizije i proročanstva. Takva gnostička kristologija ima korijene u misterijskim religijama, koje su davno prije prethodile Isusu. Teško je objasniti kako se ljudski Isus mogao preobraziti u takvog božanskog Krista tijekom nekoliko desetljeća, za života onih koji su ga poznavali.
"Prva poteškoća je u tome što je velika većina najranijih kršćana, naravno, bila Židovi. 'Bog je Jedan', kaže najosnovnije židovsko teološko načelo. Štoviše, židovski um imao je opsesiju protiv povezivanja bilo čega ljudskog sa Bogom. Nije se mogao prikazati čak ni naznakom ljudske slike. Židovi su u tisućama otkrivali vratove pred Pilatovim mačevima jednostavno kako bi prosvjedovali protiv postavljanja vojnih zastava sa Cezarovom slikom u blizini Hrama. Ideju da je čovjek doslovni dio Boga bi svaki Židov dočekao sa užasom i apopleksijom.
Pa ipak, moramo vjerovati da su Židovi bili navedeni da uzdignu Isusa iz Nazareta na božanske razine bez presedana u cijeloj povijesti ljudske religije. Trebamo vjerovati, ne samo da su poistovjetili razapetog zločinca sa drevnim Abrahamovim Bogom, već da su išli carstvom i praktički preko noći preobratili ogroman broj drugih Židova na istu nečuvenu (i potpuno bogohulnu) tvrdnju. Unutar nekoliko godina, od navodne Isusove smrti, znamo za kršćanske zajednice u mnogim većim gradovima carstva, koje su sve vjerojatno prihvatile da je čovjek kojeg nikada nisu sreli, razapet kao politički buntovnik na brdu izvan Jeruzalema - uskrsnuo od mrtvih i zapravo bio preegzistencijalni Sin Božji, stvoritelj, održavatelj i otkupitelj svijeta. Budući da su mnoge kršćanske zajednice u kojima je Pavao radio postojale i prije nego što je on tamo stigao, i budući da Pavlova pisma ne podržavaju sliku koju Djela apostolska prikazuju (o intenzivnoj misionarskoj aktivnosti jeruzalemske skupine oko Petra i Jakova) - povijest tako ne bilježi tko je izveo ovaj zapanjujući podvig."
Najjednostavniji način za prevladavanje ove poteškoće je pretpostaviti da se transformacija ljudskog Isusa u kozmičkog Krista (ili obrnuto, kako Doherty sugerira) nije dogodila spontano, nego je bila konstruirana povezivanjem nekoliko elemenata, sve sa ciljem stvaranja judeo-helenističke sinkretičke religije.
Pavlova pisma je prvi put sakupio Marcion iz Sinope u prvoj polovici 02. stoljeća. On je u svoj kanon uključio i kratki 'evangelion' (prvi je upotrijebio taj izraz), ali je odbacio židovski Tanakh. Oko 208. godine, Tertulijan, Kartažanin i vjerojatno židovskog podrijetla, žalio se da je "heretička tradicija Marciona ispunjavala svemir" ("Protiv Marciona"). Također nam govori da je u vrijeme Marciona još jedan gnostički učitelj, po imenu Valentin, gotovo postao rimski biskup. U trećem stoljeću se pojavio Perzijanac Mani, koji se nazivao "apostolom Isusa Krista", ali je odbacio svaki židovski utjecaj. Manihejci su postali oznaka koju je Katolička crkva prilijepila svim gnostičkim pokretima koji su dolazili sa Istoka, poput pavlićana iz Anatolije u 08. stoljeću, ili bogomila iz Bugarske u 09. stoljeću, predaka katara koji su iskorijenjeni sa juga Francuske početkom 13. stoljeća. Svi ti pokreti, koji se mogu promatrati kao uzastopni valovi istog pokreta, štovali su Pavla i odbacivali Toru, čijeg su boga smatrali zlim demiurgom, demonom prevare ili zlonamjernom fikcijom.
U 04. stoljeću je gnostičko kršćanstvo još uvijek bilo živo i cvjetalo. Samostanska knjižnica Egipatskog bratstva svetog Pahomija, prvog poznatog kršćanskog samostana, sadržavala je veliko bogatstvo gnostičke literature (uključujući Evanđelje po Tomi), među platonskim, hermetičkim i zoroastrijskim knjigama. Kao što znanstvenik Novog zavjeta, Robert Price, kaže u svojoj fascinantnoj knjizi "Dekonstrukcija Isusa" (2000.):
https://archive.org/details/DeconstructingJesus
"Očito je da su redovnici 367. godine primili uskrsno pismo od Atanazija, koje sadrži prvi poznati popis kanonskih dvadeset i sedam knjiga Novog zavjeta, upozoravajući vjernike da ne čitaju druge knjige i braća su morala odlučiti sakriti svoja dragocjena "heretička" evanđelja, kako ne bi pala u ruke crkvenih spaljivača knjiga."
Svi ovi kodeksi bili su skriveni na groblju u Nag Hammadiju, gdje su otkriveni 1945. godine, revolucionirajući našu sliku ranog kršćanstva. Znanstvenici su od tada počeli dovoditi u pitanje tradicionalni pogled na gnostike, kao disidente, koji su se odvojili od Pravoslavne crkve. Umjesto toga, gnostici koji nikada nisu prestali tvrditi da rimokatolici kvare Evanđelje židovskim utjecajem, možda su cijelo vrijeme bili u pravu.
Kada sam počeo istraživati ta pitanja, otkrio sam da nova škola egzegeze Novog zavjeta, koju je započeo Earl Doherty i njegov "Jesus Puzzle", tvrdi kako je kršćanstvo rođeno u mitu, a ne u povijesti. Uvijek sam pretpostavljao da je Isusova biografija previše povijesno uvjerljiva da bi bila fikcija. U 30-ima me fascinirala potraga za povijesnim Isusom, i napisao sam knjigu o "legendarnom" odnosu između Isusa i Ivana Krstitelja, gdje se tvrdilo da su pisci Evanđelja krivotvorili istinska Ivanova proročanstva, te krivotvorili lažne hvalospjeve Isusa od strane Ivana i da su mnoge izreke pripisane Isusu (iz hipotetskog Q dokumenta) izvorno pripisane Ivanu. Ipak, nisam sumnjao u povijesnost Isusa. Ali, moje nedavno putovanje u teoriju "Kristovog mita" uvjerilo me da je povijesni Isus nedostižniji nego što sam mislio. Evanđelja, za početak, nisu toliko stara koliko se općenito priznaje (između 70-ih i 90-ih), jer, kako Doherty ističe:
"Tek kod Justina Mučenika, koji je pisao u 150-ima, nalazimo prve prepoznatljive citate iz nekih Evanđelja, iako ih on naziva jednostavno "memoarima apostola", ali bez imena. A ti se citati obično ne slažu sa tekstovima kanonskih verzija koje sada imamo, što pokazuje da su takvi dokumenti još uvijek prolazili kroz evoluciju i reviziju."
Datum iz kasnog 02. stoljeća za prvu pripovijest o Isusu je u skladu sa hipotezom (koja je suprotna Barbierovoj teoriji) da su Josipove "Židovske starine" izvorno sadržavale referencu na Ivana Krstitelja i jednu na Jakova Pravednog, ali ne i referencu na Isusa, koji je kasnije umetnut između njih dvojice kako bi se Ivan mogao predstaviti kao Isusov prethodnik, a Jakov kao njegov brat i nasljednik. Postoji mnogo dokaza da je Jakov, kao i Ivan Krstitelj prije njega, bio poznata figura sam po sebi. Prema biblijskom znanstveniku Robertu Eisenmanu, autoru knjige "Jakov, Isusov brat: Ključ za otključavanje tajni ranog kršćanstva i svitaka sa Mrtvog mora", Jakov je identičan "Učitelju pravednosti" koji je spomenut u nekim svicima s Mrtvog mora i koji su prerano datirani. Čudno "...što je Jakovljeva osoba gotovo dijametralno suprotna Isusu iz Svetog pisma i našem uobičajenom shvaćanju. Dok je Isus iz Svetog pisma antinacionalistički, kozmopolitski, antinomijski, tj. protiv izravne primjene židovskog zakona; usto prihvaća strance i druge osobe sa uočenim nečistoćama - povijesni Jakov će se pokazati revnosnim u provođenju pisma Zakona, kao i odbacivanjem stranaca i zagađenih osoba, općenito."
Njegova smrt kamenovanjem, 62. godine, je "u narodnoj mašti bila povezana sa padom Jeruzalema 70. godine, na način koji Isusova smrt, neka četiri desetljeća ranije, nije mogla biti povezana."
"Varijantni rukopisi djela Josipa Flavija, koje su prenijeli crkveni oci poput Origena, Euzebija i Jeronima, koji su svi u jednom ili drugom trenutku proveli vrijeme u Palestini, sadrže materijale koji povezuju pad Jeruzalema sa smrću Jakova - a ne sa smrću Isusa. Njihovi prodorni protesti, posebno Origenovi i Euzebijevi, vjerojatno imaju nemale veze sa nestankom ovog odlomka iz svih rukopisa "Židovskog rata" koji su nam došli."
Isusovi znanstvenici iz "mitološke" škole, nasuprot "historičarskoj", suzdržavaju se od izražavanja svojih zaključaka u zavjereničkim terminima. U svojoj knjizi "O povijesnosti Isusa, zašto bismo mogli imati razloga za sumnju", Richard Carrier piše: "Isus kojeg poznajemo nastao je kao mitski lik i tek kasnije je ovaj mit zamijenjen za povijest (ili namjerno prepakiran na taj način)". Ali, smatram da je "zamijenjeno" vrlo malo vjerojatno, a "namjerno prepakirano" mnogo vjerojatnije. Carrier zapravo sugerira kako je temeljna struktura narativa posuđena iz dobro utvrđenog rimskog mitskog obrasca:
"U Plutarhovoj biografiji Romula, osnivača Rima, kaže se da je bio sin Božji, rođen od skromnog pastira; zatim kao čovjek postaje voljen od strane naroda, proglašen kraljem, i ubijen od strane spletkarske elite; zatim uskrsava od mrtvih, ukazuje se prijatelju da prenese dobru vijest svom narodu i uzdiže se na nebo da vlada s visina. Baš kao Isus.
Plutarh nam također govori o godišnjim javnim ceremonijama koje su se još uvijek održavale, a kojima se slavio dan kada se Romul uzdigao na nebo. Sveta priča, ispričana na tom događaju, u osnovi je išla ovako: na kraju života, usred glasina, ubijen je zavjerom Senata (baš kao što je Isus "ubijen" zavjerom Židova - zapravo od strane Sanhedrina, židovskog ekvivalenta Senata), sunce se pomračilo (baš kao što se desilo kada je Isus umro), a Romulovo tijelo je nestalo (baš kao što je nestalo Isusovo). Ljudi su ga htjeli tražiti, ali Senat im je rekao da to ne čine, "jer je uskrsnuo da se pridruži bogovima" (baš kao što tajanstveni mladić govori ženama u Markovom evanđelju). Većina je otišla sretna, nadajući se dobrim stvarima od svog novog boga, ali "neki su sumnjali" (baš kao što sva kasnija evanđelja kažu o Isusu: Mt 28,17; Lk 24,11; Iv 20,24-25; čak i Mk 16,8 implicira ovo). Ubrzo nakon toga, Prokul, bliski Romulov prijatelj, izvijestio je da je sreo Romula "na putu" između Rima i obližnjeg grada i upitao ga: "Zašto si nas ostavio?", na što je Romul odgovorio da je cijelo vrijeme bio bog, ali da je sišao na zemlju i utjelovio se kako bi uspostavio veliko kraljevstvo, te da se sada mora vratiti u svoj dom na nebu (slično kao što se događa Kleopi, u Lk 24,13-32). Tada je Romul rekao svom prijatelju neka kaže Rimljanima da će, ako budu kreposni, imati svu svjetovnu moć.
[…] Livijev izvještaj [Povijest 1,16], baš kao i Markov, naglašava da su "strah i tuga" dugo držali ljude "u tišini", a tek kasnije su proglasili Romula "Bogom, Sinom Božjim, Kraljem i Ocem", što se slaže sa Markovim "nisu nikome ništa rekli", no očito su pretpostavljali da se nekako pročulo.
Svakako se čini kao da Marko oblikuje Isusa u novog Romula, sa novom, superiornijom porukom, uspostavljajući novo i superiornije kraljevstvo. Ova romulanska priča uvelike nalikuje kosturnom modelu za narativ o mukama: veliki čovjek, osnivač velikog kraljevstva, unatoč tome što je niskog i sumnjivog podrijetla, zapravo je utjelovljeni sin Božji, ali umire kao rezultat zavjere vladajućeg vijeća; zatim tama prekriva zemlju nakon njegove smrti i njegovo tijelo nestaje, nakon čega oni koji su ga slijedili bježe u strahu (baš kao i žene iz Evanđelja, Mk 16,8; i muškarci, Mk 14,50-52), i poput njih, traže njegovo tijelo, ali se kaže da nije ovdje, da je uskrsnuo; i neki sumnjaju, ali tada se uskrsli bog 'pojavljuje' kako bi odabrao sljedbenike, koji će prenijeti njegovo evanđelje.
Sigurno postoje mnoge razlike u dvije priče. Ali, sličnosti su prevelike da bi bile slučajnost - i razlike su vjerojatno namjerne. Npr. Romulovo materijalno kraljevstvo, koje favorizira moćne, transformira se u duhovno kraljevstvo, koje favorizira ponizne. Svakako izgleda kao da je kršćanska pripovijest o mukama namjerna transvalorizacija ceremonije utjelovljenja, smrti i uskrsnuća Rimskog Carstva, odnosno utjelovljenja, smrti i uskrsnuća njihovog vlastitog spasitelja. Evanđeljima su dodani drugi elementi - priča je uvelike judaizirana, a mnogi drugi simboli i motivi su uvučeni kako bi je transformirali - pripovijest je modificirana, u strukturi i sadržaju, kako bi odgovarala moralnoj i duhovnoj agendi samih kršćana. Ali, osnovna struktura nije originalna."
Drugi znanstvenici već dugo identificiraju snažne paralele između Isusovog života i legendarnih života svetaca, poput Pitagore ili Apolonija iz Tijane. Kasnije, npr. nalazimo da su Apolonija, nakon života provedenog u činjenju čuda, liječenju bolesnih, istjerivanju demona i uskrisivanju mrtvih, njegovi neprijatelji predali rimskim vlastima. "Ipak", prema sažetku Barta D. Ehrmana, "nakon što je napustio ovaj svijet, vratio se kako bi se susreo sa svojim sljedbenicima i kako bi ih uvjerio da zapravo nije mrtav, već da živi u nebeskom carstvu."
Robert Price ukazao je na još jedan vjerojatni izvor za evanđeoske narative: grčke romane, poput Haritonove "Hereje i Kalirhoe", Ksenofontove "Efeške priče", Ahileja Tacija "Leukipe i Klitofonta", Heliodorove "Etiopske priče", Longove "Dafnisa i Kloe", "Priče o Apoloniju, kralju Tira", Jamblihove "Babilonske priče" i Petronijevog "Satirikona".
"Tri glavna zapleta ponavljaju se poput navijenog sata u drevnim romanima, i obično su govorili o avanturama ljubavnika koji su se susretali, pomalo poput modernih sapunica. Prvo, junakinja, princeza, pada u komu i smatra se mrtvom. Prerano pokopana, kasnije se budi u tami grobnice. Ironično, u posljednji čas je otkrivaju pljačkaši grobova, koji su provalili u raskošni mauzolej tražeći bogate pogrebne darove […]. Lopovi joj spašavaju život, ali je i otimaju, jer si ne mogu priuštiti da ostave svjedoka. Kada njen zaručnik ili muž dođe do grobnice da tuguje, zapanjen je kad pronađe grobnicu praznu i prvo pogađa da je njegova voljena uznesena na nebo, jer su bogovi zavidjeli njezinoj ljepoti. U jednoj priči, čovjek vidi ostavljeni pokrov, baš kao u Ivanu 20:6-7.
Drugi uobičajeni zaplet je da junak, konačno shvativši što se dogodilo, kreće u potragu za junakinjom i na kraju se sukobi sa guvernerom ili kraljem, koji želi, kako bi ga maknuo s puta, junaka razapeti. Naravno, junak uvijek uspije dobiti pomilovanje u zadnji čas, čak i nakon što je pričvršćen na križ, ili preživi raspeće nekim sretnim slučajem. Ponekad se čini da je i junakinja ubijena, ali ipak na kraju ostane živa.
Treće, na kraju imamo radosno ponovno okupljanje dvoje ljubavnika, od kojih je svaki očajavao da će se ikada više vidjeti. Isprva ne mogu vjerovati da ne vide duha koji ih dolazi utješiti. Konačno, ne vjerujući od radosti, uvjereni su da je njihova voljena osoba preživjela u tijelu."
Kao što sam napomenuo u svom članku "Raspeće božice", obrazac ljubavne romanse je još uvijek vidljiv u Evanđeljima, gdje se uskrsli Isus prvo ukazuje svojoj dugogodišnjoj sljedbenici Mariji Magdaleni, koju su, možda zbog toga, mnogi gnostici smatrali Isusovom srodnom dušom.
Price citira sljedeći odlomak iz Haritonova djela, "Hereja i Kalirhoja", gdje Hereja otkriva prazan grob svoje voljene:
"Kada je stigao do groba, otkrio je da je kamenje pomaknuto i da je ulaz otvoren. [Usp. Ivan 20,1] Bio je zapanjen prizorom i obuzet strašnom zbunjenošću zbog onoga što se dogodilo. [Usp. Marko 16,5] Glasina - brzi glasnik - obavijestila je Sirakužana o ovoj nevjerojatnoj vijesti. Svi su se brzo okupili oko groba, ali nitko se nije usudio ući unutra dok Hermokrat nije naredio da to učini. [Usp. Ivan 20,4-6] Čovjek koji je ušao točno je izvijestio o cijeloj situaciji. [Usp. Ivan 19,35; 21,24] Činilo se nevjerojatnim da čak ni tijelo nije ležalo tamo. Tada je sam Hereja odlučio ući, u želji da ponovno vidi Kalirhoju čak i mrtvu; ali iako je pretraživao grob, nije mogao ništa pronaći. Mnogi ljudi nisu mogli vjerovati i ušli su za njim. Sve ih je obuzela bespomoćnost. Jedan od onih koji su ondje stajali rekao je: "Pogrebne darove su odnijeli [Cartlidgeov prijevod glasi: "Platno je skinuto" - usp. Ivan 20,6-7] - to su učinili pljačkaši grobnica; ali što je s tijelom - gdje je ono?" U gomili su kružili mnogi različiti prijedlozi. Herej je pogledao prema nebu, ispružio ruke i povikao: "Koji je onda od bogova onaj koji mi je postao ljubavni suparnik i odveo Kalirhoju, i sada je drži kod sebe...?"
Kasnije, Kalirhoja, razmišljajući o svojim nedaćama, kaže: "Umrla sam i ponovno oživjela". Još kasnije, jadikuje: "Umrla sam i bila sam pokopana; ukradena sam iz grobnice". U međuvremenu, jadni je Herej osuđen na križ, koji mora sam nositi. Ali, u zadnji čas, neposredno prije nego što bude prikovan, kazna mu je preinačena i skidaju ga s križa. "Ovdje je, dakle", komentira Price, "junak koji je otišao na križ za svoju voljenu i vratio se živ. U istoj priči, zlikovac je također razapet, i budući da dobiva ono što zaslužuje, nije pomilovan. Ovo je Teron, gusar koji je odveo jadnu Kalirhoju u ropstvo. 'Raspet je ispred Kalirhojine grobnice.'"
Jesu li neki Židovi, od strane nekog usklađenog i upornog Hasbare, isprali mozak Rimljanima nevjerojatnom židovskom pričom, koja je plagirana i sastavljena iz grčkih romana, rimskih mitova i mitraističkog kulta? Sigurno postoje i drugi načini gledanja na kršćanstvo, osim kao samo na židovski trik. Ali, smatram kako je ova hipoteza vrijedna razmatranja. Na webu čujem mnogo pritužbi protiv židovske kulturne kolonizacije. Ja samo jasno sugeriram kako to nije započelo jučer...
Hvala na čitanju.
BY: Laurent Guyenot; 25.12.2020.
Mislim da svi zaslužujemo odmor:
Add comment
Comments