Curt Mills: Israel First ili America First?

Published on 8 October 2025 at 16:46

Curt Mills, izvršni direktor "The American Conservative" na Nacionalnoj konzervativnoj konvenciji, 03. rujna 2025. godine

 

 

Dobar dan.

Prije nego što neizbježno budu izrečene nove uvrede... Moram pohvaliti i zahvaliti vrhovnom organizatoru, vrhovnom vođi, ako hoćete, ove konferencije, Yoramu Hazonyju, po svemu sudeći, iskreno religioznom čovjeku i odanom ocu mnogih, uključujući i vlastitu djecu, bistrom i lukavom političkom organizatoru, povjesničaru i filozofu. Hvala vam što ste me pozvali.

Kao što sam rekao za Daily Telegraph u iščekivanju ove konferencije - kojoj bi neki mogli dati usputni kompliment "CPAC za štrebere" ili "CPAC za pametne" - o ovome se priča s razlogom. Ako bih mogao pohvaliti njegovu rodnu zemlju, to vrijedi i za njegovu domovinu. Oni ne sjede sa strane.

Također, moram zahvaliti našem moderatoru Danielu McCarthyju, mom prijatelju, mentoru. On je najnoviji član odbora Američkog instituta za ideje, najpoznatiji kao izdavač časopisa The American Conservative, koji ja uređujem.

Godinama, ali posebno od ponovne inauguracije Donalda J. Trumpa... moje vlastito novinarstvo, izvještavanje i objavljivanje na društvenim mrežama jednog bivšeg visokog dužnosnika administracije definirani su oštrom unutardesničarskom kritikom vodstva cionističkog projekta zbog neprimjerenih i opasnih političkih napora u ovoj zemlji, posebno, i eskalirajući, i očajnički, i neprestano, na konzervativnoj strani.

I mislim da svi znamo da se to događa.

 

Ali, što ja zapravo želim? Osim početnog uvjerenja "za klikove", kako kritičari mogu tvrditi, to je bit mog zagovaranja i analize, kao što bi moj pokojni mentor (umro četiri godine prije prošlog mjeseca) i surogat otac, Mark Perry, dugogodišnji savjetnik Jasera Arafata iz PLO-a, možda rekao nakon viskija, jednostavno „Je*i se Izrael“? Diplomatski gledano, zašto sam postao mrzitelj i potpuno uvjeren da je odnos SAD-a i Izraela, posebno kada republikanci drže nacionalnu vlast, postao svjetsko-povijesni slučaj repa koji maše psom?

Kao što je bivši glavni strateg Bijele kuće, Steve Bannon, kako je spomenuo Max, moj dugogodišnji izvor, kao i izvor najzabavnijih novinara u ovom gradu - počeo označavati dinamiku: Izrael je "vazalna država", koja diktira konce u najmoćnijem svjetskom carstvu i "promjena režima u Tel Avivu", njegove riječi, a ne moje, su nužne. Ova promjena tona, u mojim studijama o Steveu, koliko ga razumijem, dogodila se samo u posljednjih šest mjeseci. Uostalom, ovo je čovjek koji arhaično Istanbul u Turskoj naziva Carigradom, a Iran Perzijom, što nije baš nešto što bi mogao reći islamofil ili kripto-mula. Nešto je u zraku.

Ali, prvo, pokušaću preventivno opovrgnuti neke od argumenata mog ratobornog suborca ​​Maxa Abrahmsa, kojega sam prije  upoznao u liku odlučnog, iako beskrajno smiješnog i urnebesnog "tipka koji odgovara", pri svojim spominjanjima, koji je često inzistirao da ću pasti na predavanjima, dok je podučavao besmrtnu, egzaktnu i nimalo subjektivnu znanost međunarodnih odnosa. Radije bih barem smanjio stupanj napetosti u kojem razgovaramo jedni pored drugih.

Max želi ubrzati rez, kao što ste upravo čuli, gocori da su bebe MAGA izolacionisti, jedinstveni blok i klika glupana, koji inzistiraju da će se Treći svjetski rat dogoditi u lipnju. Budući da smo svi danas ovdje, na NatConu 5, a ne u hrpi radioaktivnog pepela, onda je on u pravu i više ga se nikada ne smije dovoditi u pitanje. Ako ostavimo po strani tvrdnje da Max postavlja Burning Mana od slamki, tvrdim da zapravo uopće ne želim razgovarati o taktici; želim raspravljati o strategiji.

Zašto su ovo naši ratovi? Zašto su beskrajni problemi Izraela teret Amerike? Zašto se mi, u nacionalnom konzervativnom bloku, općenito govoreći, smijemo ovom argumentu kada ga iznese Volodymyr Zelensky, dok smo za Benjamina Netanyahua samo robovski licemjeri? Zašto bi trebali prihvatiti Ameriku na prvom mjestu - kao zvjezdicu Izrael?

A odgovor je: ne bi trebali.

Prvo o taktici. Ne osjećam potrebu priznati da je Izrael trijumfirao u Dvanaestodnevnom ratu. Indirektni dokazi ukazuju na to da je Izraelu ponestajalo raketnih presretača; nepobitan dokaz jest to što Izraelu trebaju raketni sustavi THAAD, proizvedeni pod američkim upravljanjem (što znači da bi američke trupe mogle biti ubijene u bilo kojem trenutku na nekom drugom vanjskom području poput Abbey Gatea u Afganistanu), i koje je u prethodnoj administraciji rasporedila, ni manje ni više, nego sama Bidenova kriminalna obitelj, kako bi ga zaštitili. Najvjerojatniji dokaz jest što je izraelski propagandni stroj od početka ljeta ubrzao kako bi prikrio opseg štete koju su Iranci nanijeli izraelskoj domovini, gdje je odgovor Teherana još uvijek bio relativno suzdržan. Dakle, nema Trećeg svjetskog rata. Uostalom, Tel Aviv? To nisu Bibijevi glasači. On je pravi nacionalist.

Iranci priznaju kako ih je rat iznenadio, ne uspijevajući predvidjeti objektivnu smjelost izraelskog premijera, resurse i ugled druge zemlje, ali čini se da su brzo reagirali i brzo se oporavili, do kraja tog mjeseca. Nije jasno koliko je lipanjsko primirje samo po sebi dogovoreno u korist Irana, koliko i u korist Izraela, posebno jer je predsjednik Trump pokazao ograničen apetit u kasnijim danima krize. Nijedna Amerika nije mislila na Izrael samostalno, što je značilo da bi Izrael morao donositi odluke vlastitim sposobnostima, koje su još uvijek prilično ogromne, ali ne sa punom težinom i podrškom onoga što bi neki mogli nazvati "Ujak Naivčina". Kao što bi i trebalo biti.

Kao što je primijetio David Hearst, iz časopisa 'Middle East Eye', Iran je u svom ograničenom odgovoru nanio više štete, u nekoliko dana, nego što su Hamasove domaće rakete ili Hezbollahov prethodno hvaljeni arsenal, napravili u gotovo dvije godine sukoba. Obzirom na to da se Netanyahuova potpora u anketama brzo vraća na predratne razine, stvarnost je da će se Izrael vjerojatno vrlo brzo vratiti Washingtonu, tražeći još i tražiti sve više. Ako mišu date kolač, poslije će htjeti čašu mlijeka.

Od osnutka Izraela, Amerika se borila i, tvrdim kako nije uspjela, uspostaviti odgovarajući i međusobno samodostatan odnos sa židovskom državom. To je sada jasno u punom povijesnom kontekstu. Odnos Harryja Trumana, i napominjem da je on bio demokrat (ako to što vrijedi) sa osnivačima židovske države, od kojih su mnogi po većini mjerila bili bivši teroristi, bio je kontroverzan na izborima 1948. godine. Dwight D. Eisenhower je tijekom Sueske krize upropastio rane planove za "Veliki Izrael", novi-stari termin za Netanyahua. Kennedy je hrabro nastojao ograničiti i negirati novonastali izraelski nuklearni program u Dimoni, ali nije živio dovoljno dugo kako bi ovu politiku provodio dugotrajnom snagom. Njegov nasljednik, Lyndon Johnson, bio je veliki vladin militarist par excellence, što je zemlja naučila na teži način u Vijetnamu. Mogao bi nastaviti, ali vrlo je diskutabilno da su samo Eisenhower, Kennedy, prvi George Bush, Barack Obama i Donald Trump, osporili krhki i opasni konsenzus oko zemlje, parafrazirajući predsjednika, koja "ne zna što radi".

Ali, problem je: zemlja "zna što radi".

Prvo, Izrael je uložio ključnu investiciju u privlačenje predsjednika Trumpa i njegove taštine. Kao što je predsjednik rekao Reaganu Reeseu, iz Daily Callera, tijekom vikenda: "Dakle, Izrael je nevjerojatan, jer, znate, imam dobru podršku Izraela. Imam. Gledajte, nitko nije učinio više za Izrael od mene, uključujući i nedavne napade na Iran."

Predsjednik Trump ponovno je pohvalio povijesnu snagu izraelskog "lobija" - predsjednikove riječi, a ne moje - čime je Trump jasno dao do znanja zašto su SAD uopće uključene. Njemu je to jasno kao dan: Izrael. Jer ga Izrael voli.

Zauzvrat, međutim, traže politički kapital njegove administracije i, riskiraju generacijski dojam kako bliskoistočni ratovi, bez obzira na to što Republikanska stranka kaže o novoj desnici ili promjeni ovoga ili onoga, riskiraju opći dojam da je sve što Republikanska stranka zasad donosi smanjenje poreza, i ratovi na Bliskom istoku.

Predsjednik Trump nije odgovorio na pitanje novinarke Reagan Reese. Reese je upitala (prvo njeno pitanje): "Drugi rat, Izrael, anketa Pew Poll u ožujku, pokazala je da 53% ispitanih odraslih Amerikanaca ima nepovoljno mišljenje o Izraelu, što je pad - ili porast, u odnosu na 42% iz 2022. godine. Među mladim republikancima, mlađim od 50 godina, 50% njih ima nepovoljno mišljenje o Izraelu. To je porast u odnosu na 35% iz 2022. godine. Postoji rastuća skupina unutar MAGA, koalicije America First, republikanaca, posebno mlađih republikanaca, koji su skeptični prema našoj podršci Izraelu. Jeste li svjesni ove skupine? Jeste li zabrinuti zbog nje?“

Na domaćem planu, ova dinamika je izluđujuća.

Moglo bi se oprostiti vjerovati kako su jedini ljudi koje ova administracija pouzdano deportira pristaše palestinskog cilja.

Nakon što su se vratili na vlast, zahvaljujući privlačnosti slobode govora, utjelovljene u Prvom amandmanu Ustava ove zemlje (ako konzerviranje toga nije konzervativizam, ne znam što jest), ova je administracija iskoristila svoj utjecaj kako bi pokušala obuzdati i zastrašiti razgovor o pitanjima Bliskog istoka, posebno State Department. Nakon što su okupili potencijalno generacijski preusmjerenu kohortu birača zgroženih "probuđenim pobožnostima" i gušenjem dijaloga, putem neprestanih optužbi za rasizam, republikanci su previše spremno prihvatili kao da sami drže bič u rukama, optužujući bezbrojne nestranačke kritičare da su antisemiti, umjesto da se uključe u rješavanje tog pitanja.

Nema veze, sve dok bacamo kamen rasizma (što sam smatrao isključivo ljevičarskim potezom), jer kako je istaknuo njegov biograf Geoffrey Wheatcroft, Winston Churchill, taj oštri cionist i imperijalist i (moram to napomenuti), neamerikanac, rekao je 1930-ih, prije užasa sljedećeg desetljeća: "Ne priznajem da je tim ljudima [Arapima u Palestini] učinjena nepravda činjenicom da je jača rasa, rasa višeg ranga ili, u svakom slučaju, svjetovnije mudrija rasa, da se tako izrazim, došla i zauzela njihovo mjesto."

Ova rasprava gotovo uvijek završi u blatu. Ali, blato je mjesto iz kojeg ovo pitanje proizlazi, i zašto je cionizam i 2025. godine, u najboljem slučaju, moralno sumnjiv projekt. Kao što je Ronen Bergman iz New York Timesa napisao u svom utjecajnom djelu "Ustani i ubij prvo", Izrael je ubio više ljudi nego bilo koja "zapadna" zemlja od Drugog svjetskog rata. To je zemlja, jedna od onih, sa kojima bi Washington trebao izbjegavati "zapetljani savez", jer, kako je imenjak ovog grada rekao u svom oproštajnom govoru, izbjegavati strane zemlje i strane sukobe, koje neizbježno slabo razumijemo.

Što se tiče samog Izraela i njegovog nedavnog ponašanja, za koje ja kao američki nacionalist, smatram da imam malo više prava glasa, budući sam i dalje nevoljki dioničar u toj zemlji i njezinim aktivnostima, obzirom na američku vojnu podršku i diplomatsku velikodušnost za Jeruzalem, kako je rekao moj pokojni mentor, referirajući se na iskustvo Holokausta: "Oni znaju bolje za sebe". 

Napomena urednika: Ovaj je transkript lagano uređen radi čitljivosti i konciznosti.

 

Add comment

Comments

There are no comments yet.