Nešto je moralo popustiti. I popustilo je....07. listopada 2023. godine
Muškarac radi na šivaćem stroju u Gazi; negdje 2006. godine.
Godine 2003. - četiri godine prije nego što je Izrael nametnuo svoju paralizirajuću blokadu Gaze - Baruch Kimmerling, sociolog na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, opisao je ovu enklavu kao "najveći koncentracijski logor koji je ikada postojao". Godinu dana kasnije je izraelski direktor nacionalne sigurnosti, Giora Eiland, kategorizirao Gazu kao "ogromni koncentracijski logor". Budući su Židovi (tako se makar pretpostavlja) znali ponešto o koncentracijskim logorima, jer su im ti logori vremenom postali velikim dijelom modernog židovskog identiteta (čak i za Židove koji nikada nisu imali nikakvu vezu sa Njemačkom) - moramo pretpostaviti da onda znaju o čemu govore (kad spominju koncentracijske logore).
Arnon Sofer, demograf sa Sveučilišta u Haifi, poznat je kao arhitekt izolacije Gaze. Godine 2004. je savjetovao vladi Ariela Sharona (11. premijer Izraela) neka potpuno zatvori Gazu i ubije svakoga tko se pokuša probiti iz koncentracijskog logora.
Ovako je Sofer opisao svoj zli plan, u intervjuu za Jerusalem Post: "Kada 2,5 milijuna ljudi bude živjelo u zatvorenoj Gazi, to će biti ljudska katastrofa. Ti će ljudi postati još veće životinje nego što su danas, uz pomoć luđačkog fundamentalističkog islama. Pritisak na granicu će biti užasan. Biti će to strašan rat. Dakle, ako želimo ostati živi, morati ćemo ubijati i ubijati i ubijati. Cijeli dan, svaki dan."
Ovo su bili samo neki Izraelci koji su točno opisivali stvarnost u Gazi, prije nego što je započela njena ilegalna blokada i opsada od strane židovske supremacističke države 2007. godine. Stanje ostaje isto sve do danas. Ali, posljednje dvije godine su bile uživo prenosiva demonstracija ekstremnog divljaštva, kao dio namjerne kampanje istrebljenja, koja ciljala na sve - od ljudi do životinja, fizičkih struktura. Kampanja razaeanja i ubijanja kakva nikada prije nije viđena.
Počinje ilegalna blokada
Pri početku svoje nehumane i nezakonite blokade, Izrael je povukao svoje naseljenike sa ovog malog pojasa zemlje (na svom najdužem dijelu ne prelazi ukupnu udaljenost maratona, a na najširem je jedva 12 kilometara). Dana 07. listopada 2023. godine, ovaj mali i opkoljeni teritorij je bio dom 2,3 milijuna Palestinaca - od kojih su više od polovice bila djeca.
Godine 2016., posebni izvjestitelj UN-a za stanje ljudskih prava na okupiranim palestinskim teritorijima je osudio izraelsku blokadu kao nezakonitu, navodeći: "Kao oblik kolektivne kazne nametnute cijelom stanovništvu, blokada je u suprotnosti sa međunarodnim pravom.“
Kažnjavajuća izraelska blokada značila je kako nijedan stanovnik Gaze - osim ako nije imao dopuštenje izraelske vlade (što je bilo gotovo nemoguće dobiti) - nije mogao napustiti Gazu, bez obzira na to koliko su mu potrebe bile hitne.
Ako ste pacijent obolio od raka i kritično vam je bila potrebna zdravstvena skrb - trebalo vam je dopuštenje Izraela za izlazak. Ako ste bili stipendist, odabran na vrhunskom sveučilištu u SAD-u ili Europi ili nekoj drugoj arapskoj državi - trebalo vam je dopuštenje Izraela za odlazak. Ako ste jednostavno htjeli otputovati kako bi vidjeli piramide u Egiptu (koje se nalaze odmah preko granice) - trebalo vam je dopuštenje Izraela za odlazak. Ako ste htjeli ići loviti ribu u vodama uz vlastitu obalu svoje zemlje, niste mogli otići daleko a da na vas ne otvore vatru, i potencijalno vas ubiju Izraelci koji patroliraju Sredozemnim morem.
Izrael je također kontrolirao - ne samo tko - nego i što je smjelo ući ili izaći iz Gaze. Odlučivao je hoće li, i u kojim količinama, hrana, lijekovi, školski pribor, igračke, mlijeko, pa čak i čokolada - moći ući u opkoljenu enklavu.
Ukratko, Izrael je imao potpunu kontrolu nad Gazom, koju je potpuno okupirao, unatoč fizičkoj odsutnosti s teritorija (ovdje ne računam na izdajničke doušnike).
Gaza postaje nenastanjiva
Blokada je Gazu učinila nenastanjivom. Već 2012. godine, izvješće UN-a zaključuje: "...kako bi se osiguralo da će Gaza 2020. godine postati 'mjesto pogodno za život'“, treba pokrenuti herkulovske napore.
Ti napori nikada nisu učinjeni. Kao rezultat toga, i dvije godine prije procijenjenog roka Ujedinjenih naroda - Gaza je već bila klasificirana kao "nenastanjiva".
Godine 2018., posebni izvjestitelj UN-a izjavljuje: "Sa gospodarstvom u slobodnom padu, 70 posto nezaposlenosti mladih, široko kontaminiranom pitkom vodom i urušenim zdravstvenim sustavom, Gaza je postala 'nemoguća za život'“.
Posljedice izraelske operacije "košnje trave".
'Košenje trave'
Ali, Izrael se nije zadovoljio samo blokadom i gušenjem svake nade u pristojan život i egzistenciju za 2,3 milijuna stanovnika Gaze. Da stvar bude još gora, židovska supremacistička država je redovito (sa vremena na vrijeme) bombardirala Gazu smrtonosnim streljivom, u skladu sa svojom politikom "košnje trave". Ti česti napadi su ubijali desetke ljudi u svakom udaru, te bi sravnili sa zemljom kuće koje su izgrađene nakon godina borbe.
"Nije Izrael bilo briga", kako je Norman Finkelstein jednom rekao, "što je svaka vlat trave koju je pokosio u Gazi bila dijete, majka, otac." Nakon što bi neselektivnim bombardiranjem uništili kuće, bolnice i škole - Izrael uglavnom nije dopuštao obnovu. U svakom slučaju, stroga blokada osnovnih građevinskih materijala je učinila gotovo nemogućim obnovu infrastrukture.
Često bi, prije nego što bi se uništena infrastruktura mogla obnoviti, započela i nova runda bombardiranja, uništavajući još više kuća, više škola i više medicinskih kompleksa. Bio je to vječni ciklus uništavanja i ponižavanja - bez kraja na vidiku.
Između 2007. godine (kada je započela izraelska blokada Gaze) i 07. listopada 2023. godine (dana operacije Poplava Al-Aksa) - humanitarne agencije su izradile brojna izvješća, zajedno sa izjavama humanitarnih radnika i dužnosnika na terenu u Gazi, u kojima se neprekidno navodi kako uvjeti unutar enklave nisu prikladni za ljudski život.
Palestinski prosvjednici na granici Gaze sa Izraelom, tijekom Velikog marša povratka.
Veliki marš povratka
U još jednom pokušaju kako bi dobili ustupke od Izraelaca, Palestinci u Gazi pokrenuli su Veliki marš povratka, 2018. godine.
Bio je to niz mirnih prosvjeda tijekom kojih su svakog petka tisuće Palestinaca marširale do ograde sa Izraelom, samo kako bi prosvjedovali protiv svojih životnih uvjeta i zahtijevali međunarodno priznato pravo palestinskih izbjeglica da se vrate svojim domovima, koje su Židovi ukrali 1948. godine i koji su na području današnjeg Izraela.
Gotovo četiri od pet stanovnika Gaze su izbjeglice iz povijesne Palestine - onoga što je danas poznato kao Izrael. Židovski teroristi su, 1948. godine, tijekom Nakbe, odnosno Katastrofe, prisilili Palestince da napuste svoje domove.
Unatoč mirnoj prirodi ovih prosvjeda - koji su trajali gotovo dvije godine, od ožujka 2018. do prosinca 2019. godine - izraelski snajperisti ubili su 223 Palestinca i ranili više od 8000.
Zapanjujuće je koliko su izraelski vojnici, koji su inače poznati po svom barbarstvu i sadizmu, igrali bolesnu igru "udaranja u koljena" palestinskim prosvjednicima. "Udaranje u koljeno" je izraz koji izraelska vojska koristi za opisivanje pucanja izravno u koljena Palestinaca, kako bi ih trajno onesposobila.
Jedan izraelski vojnik pohvalio se osobnim rekordom od 52 ozljede koljena tijekom prosvjeda. Drugi se pohvalio kako su okupacijske snage ozlijedile koljena 42 Palestinaca u jednom danu.
Drugim riječima: židovski supremacisti su iz Izraela pucali na mirne palestinske prosvjednike - koji su bili naoružani samo katapultima - iz zabave, osakaćujući ih doživotno, usto ih ubijajući u stotinama.
Prevare u Oslu: Kratka povijest
Palestinci nisu trebali tako patiti. Zajedno sa Zapadnom obalom, Gaza, koja na zapadnoj granici graniči sa Sredozemnim morem, trebala je biti dijelom buduće države Palestine.
To je bilo obećanje Sporazuma iz Osla - dva sporazuma, koje su potpisali Palestinska oslobodilačka organizacija (PLO) i Izrael između 1993. i 1995. godine. Sporazumi su trebali donijeti mir okupiranoj Palestini, te u konačnici i do formiranja palestinske države, tijekom sljedećih pet godina.
Međutim, u sporazume je ugrađena izraelska prijevara. Uvjeti su bili toliko nakrivljeni u korist Izraelaca da ih je palestinsko-američki intelektualac Edward Said opisao "kao instrument palestinske predaje, palestinski Versailles". Drugim riječima, radilo se o potpunoj kapitulaciji. Rekao je:
"[U sporazumima iz Osla] nije bilo ništa o zaustavljanju naseljavanja, nije bilo ništa o Jeruzalemu, ništa o izbjeglicama, nije bilo ništa o suverenitetu. To je bila potpuna prevara."
Dr. Hanan Ashrawi, koja je bila dijelom palestinske delegacije u Oslu, izjavila je da su "sporazumi sklopljeni kako bi se prodali Palestinci". Kaže Ašravi :
"Ljudi su vjerovali da mogu postići oslobođenje političkim procesom, ali to se kasnije pretvorilo u prašinu.
Kada sam vidjela taj sporazum, bila sam iznimno razočarana. Ali, bila sam iznimno zabrinuta kako će se ugrađeni nedostaci - ozbiljne prepreke unutar samog sporazuma, konceptualno i na mnogo drugih načina - okrenuti protiv mene."
Međutim, unatoč potpunoj kapitulaciji Palestinaca u Oslu, Izrael i dalje nije ispunio svoj dio dogovora. Gotovo je kao da ispunjenje obveze nikada nije niti bio u njihovom planu, a privid Sporazuma bio je samo namijenjen kako bi propagandistima izraelskog režima pružilo sveobuhvatnu frazu za isključivanje bilo kakvog pitanja o palestinskoj državi. Od tada nadalje, svako pitanje palestinskih prava ili državnosti moglo se jednostavno preusmjeriti pozivanjem na nepostojeći "mirovni proces u Oslu". Izrael i njihovi propagandisti besramno bi muzli ovu izgladnjelu i mršavu kravu iz Osla, tijekom slijedeća tri desetljeća.
Izrael je nastavio širiti ilegalna naselja na okupiranim palestinskim teritorijima prije, tijekom i nakon Sporazuma.
U vrijeme potpisivanja sporazuma, nešto više od 100.000 židovskih skvotera je živjelo na području koje je trebalo postati dijelom države Palestine. Međutim, umjesto da Izrael povuče svoje skvotere sa Zapadne obale i Gaze, kako je bilo predviđeno i dogovoreno sporazumom - njihov broj se povećao na 700.000 u 2024. godini.
Oni i dalje nastavljaju graditi nova naselja kako bi doveli još više Židova iz cijelog svijeta, i naselili ih po ukradenim palestinskim teritorijima, dok istovremeno sve više i više stiskaju domaće Palestince u sve manje bantustane.
Štoviše, židovski bespravni stanovnici ne žive mirnim suživotom sa svojim palestinskim susjedima. Bespravne stanovnike teško naoružava izraelska vojska - oružje im dijele izraelski ministri. Ti podli nezahvalnici koriste oružje koje im je osigurala država kako bi zastrašivali, napadali, mučili i ubijali domaće Palestince u njihovim vlastitim domovima, kao i na zemlji njihovih predaka zbog "zločina" samog postojanja. Bespravni stanovnici vandaliziraju poljoprivredna zemljišta domaćih Palestinaca. Čupaju im dragocjene masline, kradu im domaće životinje i drugu imovinu, čak hladnjake i madrace.
Izraelska policija ili pomaže tim nasilnim skvoterima, ili jednostavno okrene glavu na drugu stranu dok ovi često divljaju. Krajnji cilj je zastrašiti svoje mete i natjerati ih neka dragovoljno napuste svoje domove, kako bi divljački napadači mogli pokrasti njihove stvari i skvotirati u njihovim napuštenim kućama.
Značajno je napomenuti da je nasilje skvotera doseglo svoj vrhunac upravo u razdoblju prije 07. listopada.
"Nasilje doseljenika se povećava na Zapadnoj obali posljednjih godina", navodi se u izvješću UN-a iz rujna 2023. godine. "U prvih osam mjeseci 2023. godine, u prosjeku su se događala tri incidenta dnevno, povezana sa izraelskim doseljenicima; što je u usporedbi sa prosjekom od dva dnevno u 2022. gdone, ali jednim dnevno godinu dana ranije. Ovo je najveći dnevni prosjek incidenata povezanih sa doseljenicima koji pogađaju Palestince, sve otkako je UN počeo bilježiti ove podatke 2006. godine."
Ovi židovski skvoteri ponosni su na svoje barbarstvo, i slave ga - često ravno pred licem Palestinaca koje brutaliziraju.
U jednom nečuvenom slučaju iz 2015. godine, skupina skvotera zapalila je kuću obitelji Dawabsheh u Dumi, guvernorat Nablus, okupirana Zapadna obala. Razmotrite ovo izvješće iz 'Mondoweissa', sa sudskog ročišta iz 2018. godine, a koje se odnosi na ovaj slučaj:
"Ali je spaljen, gdje je Ali? Ali je na roštilju!", skandirali su, misleći pritom na 18-mjesečnu bebu Alija Dawbsheha, koju su židovski teroristi živu spalili u gradu Dumi na Zapadnoj obali, 2015. godine. Alijeva majka Riham i otac Saad umrli su od zadobivenih rana nekoliko tjedana kasnije. Od četveročlane obitelji, samo je 5-godišnji Ahmad preživio podmetanje požara, i to sa teškim opekotinama.
Pristalice terora zapravo su provocirali Alijevog djeda, Husseina Dawabshea, koji je prisustvovao preliminarnom ročištu na kojem je sud odlučio optužiti jednog odraslog osumnjičenika koji je priznao ubojstva, kao i maloljetnika, koji je bio suučesnik. Husseina su pratili palestinsko-izraelski zastupnici, Ayman Odeh i Ahmed Tibi. Tibi je objavio video skandiranja, dok policajci stoje po strani i ništa ne rade, te napisao:
"Gdje je Ali? Nema Alija. Ali je spaljen. Na vatri. Ali je na roštilju" - sve nam je to bačeno u lice - uključujući i djeda Dawbsheha, vezano sa njegovim 18-mjesečnim unukom, od strane ološa sa 'cijenom'. Ispred nas su stajali policajci i časnici i nisu ništa poduzeli. Ni riječi…"
To nije bilo sve. Nije im bilo dovoljno, nego su židovski skvoteri, ponosni na svoju nečovječnost, snimljeni su na svadbenom prijemu, kako noževima probadaju fotografiju preminulog 18-mjesečnog Alija. Haaretz piše, prema izvješću iz prosinca 2015. godine: "Posjetitelji su bili naoružani pištoljima, noževima i Molotovljevom bombom, te Alijevim slikama koje su ubadali."
Židovski skvoteri - koji skvotaju na zemlji koja im ne pripada (prema međunarodnom pravu) - stalna su prijetnja i smrtna opasnost za domaće Palestince.
Oslo nije donio Palestincima ništa dobro. "Ilegalna na selja su više narasla nakon Osla, nego prije njega“, rekao je jedan palestinski domorodac za 'Mondoweiss'. "Svakodnevno svjedočimo ubijanju i uhićenju vlastitih obitelji i prijatelja", rekao je drugi. "Ponižavaju nas na vojnim kontrolnim točkama, kada god pokušavamo napustiti ili ući u gradove ili sela. I svjedočimo kako se naši ljudi protjeruju sa njihovih zemalja, dok se na njihovom mjestu gradi sve više i više naselja."
Yara Hawari, sudirektorica Al-Shabake (neovisni palestinski think-tank), kaže da je jedina stranka koja je imala koristi od Sporazuma od Osla - bila izraelska strana:
"Ključni proces u Oslu bio je palestinska državnost, a znamo da to očito nije postignuto. Umjesto toga, ono što vidimo su ovi mali džepovi lažne palestinske autonomije na Zapadnoj obali.
Jedini ljudi koji su dobili od Osloških sporazuma - ili koji su zapravo zaradili - su Izraelci: izraelski režim, koji sada kontrolira cijelu Zapadnu obalu, drži Gazu pod opsadom, te je u osnovi opljačkao sve palestinske resurse - a to je sve utvrđeno u Sprazumima iz Osla.
Dakle, Oslo je Izraelu predao upravo ono što je izraelski režim i želio, a to je bilo više zemlje i manje Palestinaca."
Štoviše, Sporazumi iz Osla su pružili Izraelcima prikladnu mantru. Svaki put kada bi netko nešto progovorio o teškom položaju Palestinaca, ili mogućnosti palestinske države, izraelsko vodstvo bi jednostavno ukazalo na takozvani mirovni proces iz Osla - i okrenuli se i krenuli dalje. Nema rasprave. Nema diskusije. "Mirovni proces iz Osla" je omiljena izraelska fraza za odbijanje i ušutkavanje svih kritika njihove politike - politike koja zlostavlja, sakati i ubija Palestince u industrijskim razmjerima.
Oslo proces je trebao završiti 1999. godine, tj. 5 godina nakon njegova početka, 1993. godine.
32 godine kasnije, to ostaje i dalje samo "proces" - dok Izraelci nastavljaju proždirati ogromne dijelove palestinske zemlje.
Religiozni Židovi skrnave džamiju Al-Aksa, i osjećaju se sjajno zbog svog odvratnog ponašanja.
Skrnavljenje džamije Al-Aksa
Izraelci ne samo da osakaćuju i ubijaju Palestince, vandaliziraju i pljačkaju njihove domove i trgovine, nego vrlo često i skrnave treću najsvetiju džamiju u islamu, Al-Aksu u Jeruzalemu.
Izraelske vlasti uvele su ograničenja broja vjernika kojima je dopušten ulaz unutar džamijskog kompleksa za pet dnevnih molitvi, kao i za zajedničke molitve petkom. Ta ograničenja i restrikcije se pogoršavaju svakim danom koji prolazi. Nadalje, vjernici moraju proći kroz višestruke sigurnosne provjere, gdje je uznemiravanje uobičajeno. Često vjernicima, koji preputuju velike udaljenosti samo kako bi se pomolili u svetoj džamiji, agresivni izraelski dužnosnici bez ikakvog razloga uskraćuju pristup.
Još gore, Izraelci redovito premlaćuju muslimanske vjernike i vandaliziraju i skrnave kompleks džamije. Ovo skrnavljenje džamije postalo je svojevrsni židovski ritual, a proslave svakog židovskog blagdana obilježavaju se upadom u džamiju, nakon što se ova zatvori za muslimane.
Tijekom Ramazana, koji je prošle godine pao između ožujka i travnja, izraelske državne vlasti i skvoteri pokrenuli su brutalne napade na muslimane, samo zato što su se uputili u džamiju na molitvu tijekom najsvetijeg mjeseca u islamskom kalendaru.
Kršenje svetosti džamije bilo je posebno teško 2021. godine, kada je izraelska policija napala vjernike u molitvenom prostoru, ispalila suzavac, uništila tepihe i knjige, razbila staklene prozore džamije. Sličan niz događaja uslijedio je godinu dana kasnije, što je dovelo do smrti jednog Palestinca i ozljeda desetaka drugih.
Štoviše, dok je pristup muslimana njihovom vjerskom mjestu sve više ograničen proizvoljnim pravilima koja zabranjuju posjet osobama starijim od određene dobi, nametljivim kontrolnim točkama i stalnom prijetnjom nasilja - izraelska država svojim židovskim građanima daje gotovo potpunu slobodu na tom mjestu. Rade što im se prohtije.
Pokušavaju prokrijumčariti doslovno koze za pashalnu žrtvu; upadaju u džamiju kako bi proslavili Purim; izvode talmudske rituale i plešu u džamiji kako bi obilježili predvečerje Jom Kipura; gaze po svetom mjestu slaveći Hanuku; napadaju treću najsvetiju džamiju na svijetu kako bi obilježili Šavuot; i nastoje oskvrnuti islamsko sveto mjesto kako bi proslavili Sukot. Popis je beskonačan. Navedite židovski blagdan i sigurno ćete pronaći oskvrnuće Al-Akse kao dio proslave.
To je više nego groteskno.
Kao da žele dodatno i kolektivno natrljati nos Palestincima, Arapima i muslimanima zbog njihovog poniženja, izraelski kabinet održao je sastanak unutar tunela iskopanog ispod džamije Al-Aksa u svibnju 2023. godine.
Palestinski pritvorenici
Sve to vrijeme, tisuće palestinskih pritvorenika (07.10.2023. ih bilo oko 6000) - sve su više i više bili izloženi strašnim uvjetima.
Izraelski režim pritvora je toliko ekstreman da svaka obitelj na Zapadnoj obali ima nekoga tko je pretrpio institucionalizirani izraelski režim mučenja. "Svaka obitelj na Zapadnoj obali imala je barem jednu osobu koja je bila pritvorena, uhićena ili izvedena pred vojni sud", rekla je za AFP u veljači 2023. godine, Milena Ansari, zagovornica u skupini za podršku zatvorenicima Addameer.
https://www.arabnews.com/node/2251556/middle-east
Iz izvješća AFP-a:
"Oko 800.000 Palestinaca prošlo je kroz izraelske zatvore od okupacije palestinskih teritorija, od Šestodnevnog rata 1967. godine."
Palestinci imaju zapanjujuću stopu osuđujućih presuda - 99,74% - no, samo 1,8% Izraelaca je osuđeno za zločine protiv domorodaca: https://euromedmonitor.org/en/article/5816/Israel%E2%80%99s-tormenting-of-Palestinian-prisoners-is-illegal-and-morally-unjustifiable
Ben-Gvir, židovski luđak, koji je 2022. godine postao ministar nacionalne sigurnosti i stoga je postao odgovoran za zatvore, hvalio se zatezanjem mjera protiv Palestinaca (većina oteta iz nekih slabih razloga), dok je njih oko 2000 administrativno pritvoreno, odnosno bez ikakve optužbe za prekršaj.
U veljači 2023. godine je Ben-Gvir izjavio da palestinski pritvorenici, koje isključivo naziva "teroristima", neće dobiti "svježih pita (kruh)... svako jutro, kao da su u restoranu". Malo je vjerojatno da će Palestincima ikada biti poslužena pita, a kamoli svježi pita, u ovim tamnicama za mučenje, gdje židovski supremacisti prakticiraju svoje najsadističkije fantazije, na porobljenim tijelima Palestinaca.
U veljači 2023. godine je Hamas ispalio niz raketa u okupiranoj Palestini kako bi prosvjedovao protiv pogoršanja uvjeta pritvorenika, posebno uvjeta zarobljenica. "Situacija ide od lošeg prema gorem, unutar zatvora", rekao je tada palestinski dužnosnik za Al Jazeeru. "Oni [izraelske vlasti] rade što žele, jer nema nikoga tko bi ih odvratio ili ih pozvao na odgovornost."
https://www.aljazeera.com/news/2023/2/3/israeli-authorities-crack-down-on-palestinian-prisoners
Situacija je bila toliko loša da su, u ožujku 2023. godine, palestinski zatvorenici diljem izraelskog zatvorskog sustava započeli kolektivni štrajk glađu, kako bi prosvjedovali protiv svojih užasnih uvjeta:
https://www.972mag.com/palestinian-prisoners-ramadan-protest
Kako bi stvar bila još i gora, izraelska država je ciljala na stipendije, koje su obitelji pritvorenika primale od Palestinske uprave. Pritvorenici i njihove obitelji vršili su sve veći pritisak na palestinsko političko i vojno vodstvo da ublaže njihovu patnju.
Pitanje zatvorenika oduvijek je bilo izuzetno osjetljivo pitanje za palestinski otpor.
Bez ikakvog srama.
Arapska izdaja
Osim izraelske izdaje u njihovim odnosima prema Palestincima i oskvrnuća treće najsvetije džamije u islamu, Palestince su sve više izdavali i njihovi navodni saveznici, arapske države.
Godine 2020., Ujedinjeni Arapski Emirati su potpisali tzv. Abrahamski sporazum i normalizirali su svoje odnose sa Izraelom. Ubrzo nakon toga, Bahrein, Maroko i Sudan su slijedili njihov primjer i potpisali sporazume o normalizaciji sa genocidnom državom.
Saudijska Arabija činila se kao da je na putu potpisati ovaj Abrahamski sporazum neposredno prije 'Poplave Al-Akse', 07. listopada 2023. godine. Najveća država Perzijskog zaljeva, u kojoj se nalaze dvije najsvetije islamske džamije - čime i jest dobila legitimitet od muslimanskog svijeta - i dalje radi na normalizaciji sa Izraelom, unatoč dvogodišnjem genocidu nad svojim sunarodnjacima muslimanima i Arapima, od strane židovskih supremacista u Izraelu.
Nitko nije progovorio o Palestincima, čak niti njihove susjedne arapske i muslimanske države.
Ohrabren svim ovim, Netanyahu je 22. rujna u UN otkrio kartu "Novog Bliskog istoka" - samo dva tjedna prije Potopa. Na njegovoj karti nije bilo Palestine. Cijela Palestina bila je označena kao Izrael.
Bez komentara.
Sve je propalo
Palestinci u Gazi učinili su sve što su mogli kako bi ublažili svoju patnju.
Uputili su apele. Ušli su u pregovore. Održali su mirne prosvjede. Sudjelovali su u mirovnim procesima.
Ali, ništa od toga nije uspjelo.
Njihovi su apeli odbijeni. Pregovori su završili uzvišenim izjavama, ali nisu donijeli nikakva rješenja. Mirni prosvjednici su osakaćeni ili ustrijeljeni. Mirovni proces postao je prazan ritual, bez stvarnih izgleda za mir.
Kada je skupina hrabrih aktivista pokušala prekinuti blokadu Gaze morem, 2010. godine, njihove su flotile napadnute. Devet sudionika flotile su Izraelci brutalno ubili. Deseti je umro od zadobivenih rana četiri godine kasnije.
Svijet je promatrao u tišini.
Abrahamski sporazum je jasno označio kako Palestinci ne mogu računati na svoje arapske sunarodnjake i susjede.
Netanyahuova drskost, kada je pokazao "novu kartu Bliskog istoka" usred UN-a, značila je kako Izraelci više niti ne pokušavaju sakriti svoje genocidne ambicije. Štoviše, izvan Palestine jedva da je bilo prosvjeda protiv Netanyahuovih zapaljivih izvedbi.
Stvari su kulminirale.
Nešto je moralo popustiti. I popustilo je....
Hvala na čitanju.
Ovim tekstom odajem tužno sjećanje ljudskosti. Počivala u miru Božjem. I da, u Palestini i Izraelu ubijaju i kršćane, zar ne?
Add comment
Comments