Postoji jedna tajna koju velika većina nas šapuće samima sebi prije spavanja: čini nam se kao da nešto nedostaje. Svjetla su jača nego ikada, kanali su prepuni svega i svačega, izbori su se proširili, a opet, sobe u kojima živimo odjekuju od praznine. Stalno si kupujemo nove jastuke i neonske znakove kako bi umanjili tu jeku. Nazivamo tu jeku blagostanjem, ravnotežom, nadogradnjom. Ali, iza svih dekoracija i pojačanog dopamina, skriva se jednostavan drhtaj: civilizacija koja shvaća da je izgubila svoje značenje.
Možemo ovo stanje nazvati i dekadencijom, ako tako želite. Iako je to stara riječ, koja je prognana iz fakultetskih predvorja, ali još uvijek luta ulicama. Povijest je ovo zabilježila u tisuću oblika: prijestolnice koje kao da hodaju u snu, carstva koja su zaboravila čemu služe, elite koje su zaboravile što je milost, ljudi kojima snaga volje iscrpljuje tijela...
Ništa ovdje nije sasvim novo. Bili smo ovdje i prije, samo pod drukčijim svijetlima.
Povijest je knjižnica završetaka.
Holger Sonnabend je jednom katalogizirao 50 političkih cjelina koje su procvjetale, pa nestale: od jednodnevnog rutenskog bljeska u Karpatima, do dugih doba faraona. Norman Davies, suzio je svoj doseg na Europu i hodao je među leševima - Burgundija, Bizant, Pruska, SSSR - i pritom se odbijao pretvarati kako ijedna smrtovnica izgleda isto. Implozija, osvajanje, spajanje, baršunasti razvod, tiha revolucija; ponekad monarhova ludost; ponekad iscrpljenost naroda. Aleksandar Demandt nabrojao je 227 razloga za pad Rima. Možete se smijati pedanteriji ili prihvatiti poantu: propadanje nikada nije jednouzročno. To je sporo okretanje mnogih ključeva u mnogim bravama, sve dok se velika vrata ne otvore, i barbari ne prođu.
Što su primijetili antički narodi? Salustij je već 34. godine prije Krista mrmljao kako luksuz vodi prema kraju napretka. Augustin je promatrao moralnu hidrauliku redom: jednostavnost stvara trud, trud donosi pobjedu, pobjeda postaje moć, moć stvara bogatstvo, bogatstvo priziva luksuz, luksuz prazni moralnu jezgru. Hobbes je krivio unutarnje bolesti političkog tijela. Barbara Tuchman je prikupila galeriju pogrešaka vladajuće klase i nazvala to ludošću. Obrasci se razlikuju, osjećaj se rimuje: centar zaboravlja svoju svrhu, apetit zaboravlja svoje granice, periferija pamti svoje zube.
Potomci Rima vole dijagnosticirati Rim. Gibbon je u tome vidio carsko prenaprezanje i sporogušeći zagrljaj države. Drugi su primjetili obezvređivanje valute, poslušnost cehova, trijumfalno puzanje birokrata, slom republikanskih vlakana, čak i teologiju nježnog srca koja je deseksualizirala mač. Postoje oštrija i blaža očitanja.
Ono što se izgleda kao čvrsta točka svugdje jest - kada građani prestanu braniti vlastite zidove, bilo to vojno, kulturno ili duhovno - onda na vrata pokucati netko drugi, tko pjeva svoju vlastitu himnu. Neću imenovati ogromnu skupinu barbara sa kojom se trenutno suočavamo, jer zaključujem kako ih već i sami znate; samo je bitno reći kako nijedan od njihovih uzroka ne bi trebao biti naš, osim slučajnosti. Inače, samo propovijedam noju koji gura glavu u pijesak, nadajući se kao da "nisu svi loši".
Demografska struja - Augustovi zakoni o nagrađivanju roditeljstva i kažnjavanju onih koji su bez djece - izazvala je paniku, u obliku statuta. Možda nije bio uzrok, ali je sigurno bio simptom: Rim je postao dovoljno elegantan i zaboravio je zamjenu. Jednog dana Odovacer je objavio da posljednji zapadni car može otići kući. To je bio prijelaz iz kulture u civilizaciju: od živog oblika do uglačanog mehanizma. I to je očito luk koji Zapad ne može prestati ponavljati.
Broj stanovnika Rima pao je s dva milijuna na 70000 do 07. stoljeća. Max Weber je na to gledao kao na gašenje svjetla klasične civilizacije, nakon čega je "intelektualni život zapadnog čovječanstva potonuo u dugu noć". Demandt tvrdi kako je vojna slabost bila ono što je zabilo zadnji čavao u lijes. Rim je pao, kao i Kartaga prije njega, jer se njihovi građani više nisu htjeli braniti. "Dekadencija", piše on, "je spoj profinjenog načina života i opadajuće životne snage".
Nijedna religija, niti kultura, ne fiksira kraj toliko živopisno kao kršćanstvo, koje je spojilo apokalipsu sa odgovornošću: kada zavjesa konačno padne, odgovarati ćete za svoju ulogu. Potresi, krvavi mjesec, zvijezde poput kamenja. Čak i sekularna umjetnost oslikava ovaj strah: Gryphiusov "Es ist alles eitel", Miltonov Raj, Thomas Coleov "Put carstva". Schopenhauer je bio ogorčen. Nietzsche, dekadentni dijagnostičar par excellence, preokrenuo je situaciju: samo kršćanstvo donijelo je veliku slabost, propovijedalo etiku mekoće i sažaljenja, i odučilo nas od ponosa.
Iako postoji jednostavna deduktivna logika iza mog uvjerenja da je kršćanstvo jedina istinska religija koju nisu napisali ljudi, sada vidim i shvaćam kako kršćanstvo definitivno nije nikome (osim elita) pomoglo svojim slavljenjem djevičanstva i fokusom na onostrano, svojim pacifizmom i okretanjem drugog obraza, svojom opsesijom mučeništvom. Ništa od toga ne gradi svjetska carstva. Sada vidimo kako to ide za moderne crkve, koje su preoteli liberali, i koje sablasno slave svoje osvajače i štite agresivnog otimača, a ne žrtvu. To je čudna perverzija onoga što još uvijek vlada kao jedina logički koherentna religija.
Biblija, objedinjeni Stari i Novi zavjet, utapa se u raznim apokaliptično-eshatološkim vizijama. U redu je sve to. Razumijem, jer se dramatika uvijek dobro prodavala. No, kršćanstvo jest religija koja je najviše opsjednuta konačnim sudovima, obećava potrese, poplave, pad neba, univerzalne požare, potpunu tamu, kozmičku katastrofu - može biti i zato što su sve nabrojane, vrlo stvarne stvari, koje su izvan naše kontrole i zaista nas mogu uništiti. Opet, nalazim i ovdje, nekakvu logiku.
Knjiga Otkrivenja pruža najživopisniji prikaz katastrofalne pornografije: "Bio je veliki potres, sunce je postalo crno kao kostrijet, i pun mjesec je postao kao krv, i zvijezde sa neba padoše na zemlju...". Kršćanstvo kao da je seksualno fiksirano na eshatologiju (od grč. ta eschata = posljednje stvari), fascinirano je padom "Babilonske bludnice", razaranjem i uništenjem Sodome i Gomore, neprekidnim apokalipsama, božanskim sudom, dies irae = danima božjeg gnjeva. Teolog Klaus Berger je u nekoliko riječi objasnio cijelu strategiju: "Ako ne možete prikazati užas, teško ćete probuditi čežnju za spasenjem."
No, vremenom su se umnožili oni koji šire priče o propast: mistici, pietisti, Jehovini svjedoci. Islam nudi svoja vlastita Posljednja vremena, iako manje filmski, jer rane Sure govore o konačnom sudu duša. Budizam, religija prema kojoj se žene ponovno rađaju kao balegari, zamišlja "mračno doba" kao četvrtu epohu, nakon Budinog rođenja. Pjesnici i umjetnici su isto oduvijek bili revnosni kroničari propadanja. Sonet Andreasa Gryphiusa "Sve je taština", napisan usred Tridesetogodišnjeg rata, kaže:
"Vidiš, gdje god pogledaš, samo taština na zemlji. Ono što ovaj danas gradi, ono drugo sutra ruši: Gdje sada stoje gradovi, rasti će livade, gdje će se pastir igrati sa svojim stadima. Ono što sada veličanstveno cvjeta, uskoro će biti zgaženo. Ono što sada tuče i prkosi, sutra će biti pepeo i kosti..."
Miltonov "Izgubljeni raj" (1667.) je kronika pada anđela, istočnog grijeha, izgubljenog raja. Vizualni umjetnici pridružili su se pogrebnoj povorci: Thomas Cole i njegov ciklus slika u pet dijelova iz 1836. godine: "Put carstva", "Divljačke države" preko "Arkadijske ili pastoralne države", doseže "Dovršetak carstva", zatim "Uništenje", a na kraju "Pustoš".
Arthur Schopenhauer je stvorio cijelu filozofiju pesimizma na pretpostavci da se svijet stalno postaje sve gori, promatrao je Zemlju kao dolinu suza, i odbacio je svaki optimizam kao djetinjast, čak i glup.
Nietzsche je kršćanstvo smatrao izravno odgovornim za dekadenciju. Kao religija potlačenih, koja je opsjednuta istočnim grijehom i vječnom krivnjom - kršćanstvo je uzrokovalo pad Rima. Kršćanski "robovski moral" je poništio ponos i samopouzdanje, zamijenio ih moralom poniznosti, nervozne slabosti, razdražljivosti, sentimentalnosti, pesimizma, samoprezira, kajanja i, kao najgore od svega, sažaljenja. "Kršćanstvo je započelo krivotvorenjem prirodnih vrijednosti i odbacivanjem nacionalnih zajednica". Iako Nietzsche to nikada nije izričito predvidio, mnogi su ga čitali kao proroka smrti Europe, zbog kršćanskog suosjećanja. Immanuel Kant je slično odbacivao sav moral utemeljen na sažaljenju kao moral proturječan kategoričkom imperativu; smisao života smješta u djelovanje, a ne u popuštanje pred blagim emocijama. Nietzsche se zalagao za "obnovu egoizma čovječanstva" i odbacivanje svih slabosti. Samo nas nadčovjek može spasiti.
Zanimljivo je što Dostojevski, kojega je Nietzsche jako cijenio, vidio stvari potpuno suprotno: za njega je dekadencija proizašla iz moralne truleži i napuštanja kršćanskih vrijednosti, a ne iz njihovog prihvaćanja.
Sigmund Freud se pokazao jednako pesimističnim, razvijajao je svoj kulturni pesimizam u mnogim djelima. Pod dojmom Prvog svjetskog rata, Freud je formulirao svoju dijalektiku - Destruda nasuprot Libidu, Thanatosu nasuprot Erosu, nagon smrti nasuprot životnoj sili. Max Horkheimer i Theodor W. Adorno interpretirali su zapadnu povijest kroz prizmu Destruda, kao progresivno potiskivanje i vanjske i unutarnje prirode. Adorno je izjavio: "Nijedna univerzalna povijest ne vodi od divljaštva do humanizma, ali stvarno postoji od praćke do megatonske bombe."
Središnji dio rasprave o dekadenciji ostaje onaj Oswalda Spenglera, u njegovom monumentalnom djelu "Propast Zapada: Obrisi morfologije svjetske povijesti". Objavljeno je u 2 sveska (1918. i 1922.), ima 1200 stranica, plus samo kazalo od 50 stranica. U 20 godana je knjiga prodana u više od 200000 primjeraka, u 75 izdanja. Spengler je bio u srednjim 30-tima kada ju je pisao, umro je u 56. godini; planirao je dodatne revizije knjige, ali to nikada nije doživio.
Njegova inspiracija? Možda Druga marokanska kriza 1911. godine (prisilno napuštanje kolonijalnih ambicija od strane Njemačke), svakako katastrofa Prvog svjetskog rata, možda čak i potapanje Titanica 1912. godine, što su mnogi smatrali savršenom metaforom susreta tehnološke oholosti i prirodne stvarnosti.
Intelektualno, Spengler je priznao kome duguje: "Zaključno, osjećam se primoranim još jednom imenovati one kojima dugujem praktički sve: Goethe i Nietzsche. Od Goethea imam metodu, od Nietzschea pitanja..."
Spenglerova temeljna teza: svjetska povijest kreće se u ciklusima uspona i padova. Posuđuje Goetheove biološko-morfološke metafore, otuda i podnaslov koji se odnosi na "morfologiju". Za njih obojicu, sav život prolazi kroz faze mladosti, sazrijevanja, starenja i smrti. Ovi ciklusi primjenjuju se na umjetnost, društvo, politiku i državu. Svaka visoka kultura traje otprilike tisuću godina. "Zapad" (kao jedna od osam visokih kultura koje je identificirao) je Spengler mapirao faze na sljedeći način: Proljeće (500.-900.), Ljetni cvjetanje (900.- kraj 18. stoljeća), Jesenski pad (od 1800.), Zimska smrt (nakon 2000.).
Sve kulture na kraju postanu civilizacije, u fazi propadanja. Kultura nasuprot civilizaciji - to je Spenglerova velika antinomija - domovina nasuprot kozmopolitizmu, religija nasuprot znanosti, mudrost nasuprot pukoj inteligenciji. Civilizacije kasne faze dijele iste simptome: senilna potreba za odmorom; postherojstvo i bezpovijesnost; umjerenost i krutost u svim sferama života; dominacija anorganskih svjetskih gradova nad vitalnim selom; hladna faktografija koja zamjenjuje poštovanje prema tradiciji; materijalizam i nereligioznost; anarhična senzualnost; mentalitet "kruha i igara" i razvijene industrije zabave; moralni kolaps i smrt umjetnosti; demokracija koja prelazi u imperijalizam i "bezobličnu moć"; pad nataliteta; odsutnost trajnosti (uključujući i u braku); uz dodatno: komercijalizaciju umjetnosti, manipulaciju javnim mnijenjem, sveopći konzumerizam, svemoć financija ("socijalizam milijardera", kako to naziva u zasebnom poglavlju).
Svako bivše kulturno područje na kraju nasele primitivne mase, felahini (egipatski seljaci-poljoprivrednici), ili svake bliskoistočne visoke kulture koja postoji. Zapad gleda na povijest tih mjesta i misli: "Pa, sigurno će ovaj put biti drugačije." Nestankom slobode dolazi diskreditacije racionalizma, ne zna se više što je ispravno (ili se prikazuje kao pogrešno), uz povratak metafizičke gladi. Konačni pobjednik je onaj tko najbolje ovlada anarhičnim tendencijama, tijekom ovog kulturnog raspada.
Za Spenglera je bit Zapada "faustovska", nemirna, ekspanzivna, uvijek traži najviše i najdublje. "Faustovska kultura bila je vrhunsko usmjerena prema ekspanziji, bilo političkoj, ekonomskoj ili duhovnoj; prevladala je sve geografsko-materijalne barijere; nastojala je, bez ikakve praktične svrhe, isključivo radi simbolike, dosegnuti Sjeverni i Južni pol; u konačnici je transformirala cijelu Zemljinu površinu u jedinstveni kolonijalni teritorij i ekonomski sustav."
Neki su Spenglera optuživali kako je nadahnuo nacionalsocijalizam. Istina, nije bio entuzijast Weimarske Republike, ali nacisti su mrzili Spenglera, a i Spengler je mrzio naciste. Sastanak sa Hitlerom, 25. srpnja 1933. godine, u Bayreuthu, potvrdio je međusobnu antipatiju. Hitlerov prvi kabinet iz 1933. godine je Spengler nazivao "karnevalskim ministarstvom". O Rosenbergovoj knjizi, "Mit o 20. stoljeću", što je vjerojatno druga najvažnija nacistička knjiga iza "Mein Kampf", Spengler je napisao: "Knjiga, u kojoj ništa nije točno, osim brojeva stranica."
Drugdje je Spengler napisao: "Nacionalsocijalizam je uglavnom bio upad tatarske volje u pogranična područja Zapada, što više moguće je ne-njemački, ne-germanski, ne-faustovski, ravan je poput velikih azijskih ravnica!“ Nacističku stranku je 1933. godine nazvao "organizacijom nezaposlenih od strane onih koji se boje raditi" (zvuči poznato?). Nacističkom Reichsleiteru Hansu Franku, pronicljivo je napisao 1936. godine: "...budući da za deset godina Njemački Reich vjerojatno više neće postojati!". Spengler je predvidio da će Nijemci prihvatiti "bezdušni" amerikanizam: materijalistički, militaristički, animalistički. Na Nijemce je gledao kao na "politički neobrazovanu masu", koju vode političke "budale, kukavice, kriminalci". Političke stranke su "profitna poduzeća sa plaćenim birokratskim aparatom". Ova "močvara" učinila je državu svojim "plijenom".
Vrijedi li i dalje raspravljati o Spengleru? Svjetska povijest opravdava Spenglerove zaključke u zapanjujućem stupnju. Zaboravljeni Spengler se osvećuje, prijeteći kako je bio u pravu. Ostaje rasprava o tome je li ova procjena vrijedna, 75 godina nakon pisanja njegove knjige. Ali, ipak treba podsjetiti kako izražava zabrinutost zbog "propadanja obrazovanja, morala, pojedinca, obitelji, filozofije; posebno preobrazbe kulture u 'kulturnu industriju' i 'proračunatu glupost'".
H.G. Wells je u svom djelu "Vremenski stroj" prikazao propadanje čovječanstva koje je bilo rezultat sve veće udobnosti i praktičnosti, zamišljajući putovanje u godinu 802.701. Marcel Proust proširio je kroniku društvenog propadanja na 3000 stranica, "U potrazi za izgubljenim vremenom". Thomas Mann, koji je sam sebe opisivao kao "psihologa propasti", i koji je Nietzschea nazivao "najvećim i najiskusnijim psihologom dekadencije", pratio je propadanje trgovačke obitelji iz Lübecka kroz četiri generacije, u djelu "Buddenbrookovi: Propadanje obitelji" (za koje je dobio Nobelovu nagradu). Motiv dekadencije prožima i njegovu "Smrt u Veneciji". Filozof Günter Rohrmoser naglašava kako je građanska dekadencija točno prikazana u "Čarobnoj gori" i "Doktoru Faustusu".
Karl Kraus je skicirao je "Posljednje dane čovječanstva", kao svojevrsni odgovor na Prvi svjetski rat; apokaliptična "tragediju u 5 činova, sa prologom i epilogom", u 220 scena i sa 500 likova. Za potpunu izvedbu ove tragedije bi bilo potrebno deset večeri. Glavni likovi su "stanovnici Zemlje kao električno osvijetljeni barbari, koji su oskvrnuli sliku stvaranja, mučili životinje i porobili ljude". Kraus izvodi zaključak umjesto Boga: "Nisam to htio", čime zapravo ponavlja izjavu cara Wilhelma II. prilikom njegovog posljednjeg posjeta grobovima njemačkih vojnika, 1915. godine.
Na Europu se zaista može gledati kao na zemlju obilježenu smrću zbog vlastitog ludila. Liberalni europski idealizam 19. stoljeća je bilo razdoblje kada se iskreno vjerovalo da se nalazi na pravom i nepogrešivom putu prema "najboljem od svih svjetova". Ljudi su vjerovali u ovaj "Napredak" puno više nego u Bibliju. Ovaj napredak, postignut znanošću, "arhanđelom napretka", pokazao se više nego iluzornim: Zabluda je vjerovati da napredak nužno mora rezultirati jednako brzim moralnim napretkom. To odražava Freudov pogled na civilizaciju, koju opisuje kao tanku furnir ploču koju destruktivne sile mogu probiti u svakom trenutku.
Oko 1900. godine, kraj ciklusa je proslavio dekadenciju – oscilirajući između života i smrti, propasti i odlaska, obećanja napretka i fantazija sudnjeg dana. Ponekad stvarno izgleda kao žudnja za propašću.
Desetljećima kasnije, tj. današnjica, uslijedile su "moderne" i sekularne apokalipse: strah od računalne dominacije, nanoroboti, bioterorizam, virusni terorizam, kibernetički ratovi, nuklearna smrt, smrtonosni asteroidi, kozmičke katastrofe. Književnost i Hollywood su bili opsjednuti tim temama. Majka moderne apokalipse je bila 'Granice rasta' Rimskog kluba iz 1972. godine, gdje se radi o totalnom iscrpljivanju resursa, umiranju šuma, klimatskim promjenama, potonuću gradova. Npr. naslovnica 'Der Spiegel'-a iz 1986. godine je prikazala Kölnsku katedralu usred Sjevernog mora, koje je "naraslo" zbog topljenja polarnog leda. Još čekamo.
Samuel P. Huntington, harvardski politolog, potresao je cijeli Zapad svojim esejem iz 1993. godine, ali i knjigom "Sukob civilizacija" iz 1996. godine. On koristi izraz "civilizacije", ali zapravo misli "kulture" - slijedeći Kantovu razliku između kulture kao unutarnjeg dobra i civilizacije kao vanjskog dobra. Huntingtonova teza: linije sukoba nakon 1989. godine slijede kulturne, a ne ideološke granice, uz religije kao najdublje podjele. Kaže kako je islam daleko najagresivnija kultura, jer je orijentirana na osvajanje; stoga se Zapad suočava sa padom, jer mu kulturna snaga slabi.
Znakovi zapadne "unutarnje truleži" su jasno vidljivi: pad nataliteta (demograf Herwig Birg to naziva "etno-samoubojstvom"), starenje stanovništva, porast antisocijalnog ponašanja, raspad obitelji, rastući egomanijačni stavovi, pad institucionalnog autoriteta, hedonizam, pad društvenog kapitala, nestajanje međuljudskog povjerenja, slabljenje radne etike, rastuća sebičnost, nestanak interesa za obrazovanje.
Kardinal Ratzinger, kasnije papa Benedikt XVI., rekao je 2000. godine: "Europa se čini iznutra praznom, u trenutku svog najvećeg vanjskog uspjeha... Postoji čudan umor od budućnosti... Djeca, koja su budućnost, smatraju se prijetnjama sadašnjosti. Smatraju se kao da ograničavaju sadašnjost." Njegov govor na konklavi 18. travnja 2005. godine je upozorio na raširenu "diktaturu relativizma": "Pojavila se diktatura relativizma koja ništa ne prepoznaje kao konačno i ostavlja samo vlastiti ego i njegove želje kao konačnu mjeru....Na Zapadu postoji čudna i samo patološki objašnjiva mržnja prema sebi, koja hvalevrijedno pokušava razumjeti strane vrijednosti, ali više ne voli sebe, vidi samo okrutnost i uništenje u vlastitoj povijesti, ali više ne može percipirati veliko i čisto.“
Otvorenije i jasnije: kolektivno samoponižavanje, samobičevanje i 'nedostatak samopoštovanja' jest početak onoga što nazivamo dekadencijom. Nema privatne bijede, nema privatne opscenosti, nema privatne ružnoće, koja nije postala stanje javne svijesti putem masovnih medija, gdje sada ima relevantan normativni učinak.
Prelazak sa apolonskog (racionalnog) na dionizijsko (ekstatično) uzrokuje dekadenciju. Ekonomski uspjeh uzrokuje pad, zajedno sa apolitičnim hedonizmom, koji vodi do rezignirane ravnodušnosti. Današnje okruženje je prepuno polovičnosti, licemjerja, osrednjosti i oportunizma. Samoponižavanje ne štiti od posljedica brutalne svjetske politike.
Zapadnjačka dekadencija je kombinacija profinjenog načina života sa opadajućom životnom snagom - previše suptilnosti uz premalo vitalnosti. Godine 1993., Alexander Demandt je u knjizi "Kraj vremena?", napisao: "Ljepotu je sa jedne strane zamijenilo ugodno, a sa druge aberantno, ružno i bizarno. Koš za smeće na Documentima je postala umjetnost kroz kataloški broj. Nema buke koju Filharmonijska dvorana neće prihvatiti kao 'glazbu', ako se program tako najavi." Drugim riječima: plitka i vulgarna "estetizacija" se širi uokolo, i sve dok je provokativna i progresivna, nalik nekom događaju, opstaje kao umjetnička. Npr. knjige mogu biti krajnje vulgarne, a ipak osvajaju njemačke ili švicarske književne nagrade (od oko 25000 eura), uz velike pohvale diljem međunarodnog tiska. Danas ću vas poštedjeti citata iz tih "proizvoda".
Pad je posebno vidljiv u propasti 4 stupa, koji podupiru Zapad: predstavničke demokracije, slobodnog tržišnog gospodarstva, vladavine prava i civilnog društva. Građanske slobode su ugrožene kroz "sigurnosna mišljenja" i regulatornu maniju. Zaduženost ugrožava međugeneracijsko partnerstvo. Nekada moćni europski duh vidljivo trune iznutra prema van, proždire ga gnojna dekadencija, koja ostavlja tzv. "intelektualce" neka teturaju i dalje globalnom pozornicom, poput arogantnih i istrunulih sifilitičara iz bordela 19. stoljeća. Oni su zavedeni, bolesni, ispunjeni svojom prezrenom ohološću. U međuvremenu, EK čuči iza kormila, poput grotesknog i korpulentnog tiranina, napuhana od sebične moći, ispunjena birokratskim i regulatornim salom, te istovremeno gadno smrdi, ukiseljena u vlastitoj tiranskoj mokraći, i totalno nesvjesna raspadajućeg carstva kojim se pretvara da upravlja.
Samoubilački liberalizam je bezdušna i samoprezrena farsa, koja se klanja, u patetičnom obožavanju samih barbara, koji oštre svoje noževe kako bi joj prerezali grlo. Europa se klati na rubu zaborava. Najviše za to može zahvaliti svom infantilnom liberalizmu, ideologiji bez mozga, koja je otvorila vrata hordama koje napadaju i dočekuje hrpe zaostalih fanatika, sa njihovim srednjovjekovnim kultom smrti. Dogodilo se upravo ono što je bilo predviđeno.
Danas, beskičmenjaci i političke kukavice sa Zapada ne smiju niti prošaptati o drugoj rasi ili religiji, bez treskanja od straha kako će možda "uvrijediti" neasimilirane divljake; dok te strane, većinom islamističke skupine, izbacuju samo otrovnu mržnju prema svakoj nevjerničkoj rasi i vjeroispovijesti, koja se usudi postojati izvan njihovog tiranskog stiska, zahtijevaju podložnost i klanjanje kao bijesni psi koji ne znaju za milost, bez razuma, bitno je samo osvojiti područje i biti što okrutniji.
Pad je uzrokovan iscrpljenom judeokršćanskom kulturom, koja se pokazala velikom obmanom, izgubilo se poštovanje prema samom čovjeku, kao ljudskoj individui. Nakon ovog nepoštivanja i obmana, islam se slobodno mogao proširiti Europom, jer prazni zapadni svijet se nema čime suprotstaviti, zbog svoje izgrađene metafizike konzumerizma. Kultura uvijek crpi snagu iz religije, koja je legitimira. Ako je religija u usponu, kultura također cvjeta. Ako je u opadanju, onda kultura također propada, te na kraju nestaje.
Rolf Peter Sieferle kritizirao je, u svojoj posthumno objavljenoj knjizi "Problem migracija" (2017.), viziju svijeta bez granica, bez nacija, a koji je istovremeno i svijet bez blagostanja. To je "oporuka" povjesničara koji si je oduzeo život 2016. godine. On se u svom oproštajnom pismu obratio Europi i Njemačkoj, koja je "potonula u svojoj etičko-uvjereničkoj opijenosti."
Kroz nekontroliranu imigraciju, paralelna društva, uključujući ovdje i traženu šerijatsku paralelnu pravdu, toleranciju ekstenzivne islamizacije, kulturu otkazivanja, mržnju prema samima sebi; u kombinaciji sa hiper-moralnim poziranjem, naivno umirivanje, dvostruke standarde, kao i "postkolonijalni" egzorcizam kojim se iskrivila sva povijest, rasizam protiv bjelačke skupine, ideologije interseksualnosti i rodnu ideologiju - odgovornost je gruba mješavina oholosti i mržnje prema samima sebi. Tko god traži spas u oponašanju autohtonih običaja i struktura, ne bi trebao istovremeno tražiti pogodnosti civilizacije.
A što sada?
"Cool", moderni, "zapadni" čovjek želi živjeti u vječnom "ovdje i sada". I to, po mogućnosti, bez ikakve povijesti. Sve mora biti označeno kao "post", tj. postdemokracija, postmodernizam, postkolonijalizam... Ali, ima li nešto iza tog "post"? Praznina? Ništavilo? Potpuna banalnost i vulgarizacija? Richard Sennettova "tiranija intimnog i privatnog"? Porobljavanje prosperitetom? Heideggerova "hitnost bez nužde"?
Utapamo se u udobnosti, gušimo se u nestvarno percipiranoj sigurnosti, umiremo od tisuću birokratskih papirnatih rezova, dok si čestitamo koliko smo prosvijetljeni postali. Muka mi je gledati kako se sve to odvija.
Otkada su ljudi prvi put pogledali u zvijezde i pitali se što to, dovraga, sve to znači; mi smo očajnički, zaista očajnički, željeli pronaći obrasce u svem tom kaosu. Moramo vjerovati kako povijest ima pravila, kako negdje idemo, kako nismo samo slučajna kozmička nesreća, koja baulja kroz vrijeme dok se svjetla ne pogase. Svaki kukavički diktator, svaki samozvani prorok, svaki intelektualac iz bjelokosne kule koji je ikada živio - pokuša preoteti ovu potrebu i iskoristiti našu potrebu za smislom kao oružje (protiv nas). Oni to nazivaju "povijesna interpretacija", ili "kolektivno pamćenje". Ja to nazivam drukčije: Laž izrečena zbog kontroliranja gomile.
Znate li što me stvarno ljuti? Ljuti me to što sve znamo. Sve smo to gledali kako se događa, opet i iznova: u sovjetskoj Rusiji, u nacističkoj Njemačkoj, u Maovoj Kini, Bidenovoj Americi. Gledamo neprekidno "rupe u pamćenju", prepisane udžbenike, srušene i zamijenjene kipove, jezike toliko osakaćene da više ne mogu pomisliti na buntovnu misao. Rekli smo nekoliko puta do sada: "Nikad više". A što učiniti sada? Sada sve ono što smo gledali radimo samima sebi, i pritom dobrovoljno i oduševljeno navijamo za svoje neprijatelje, demoniziramo one koji se bore protiv njih, i sve to oduševljeno nazivamo - Napretkom.
Kolike su priče izmišljene samo kako bi izbjegli suočavanje sa stvarnošću. Svaka kultura ima svoju verziju izgubljenog raja, tto je ono nekakvo zlatno doba, prije nego što smo sve zeznuli. Kršćani imaju svoj Rajski vrt (navodno negdje između Tigrisa i Eufrata). Muslimanima se obećava vrtove pune djevice. Budisti nude istrebljenje same patnje. Čak je i proto-woke idiot Rousseau oslikao svoje plemenite divljake, neiskvarene dodirom civilizacije, kao da pretpovijesni život nije bio gadan, brutalan i kratak.
Nijemci imaju riječ "Schlaraffenland". To znači: zemlja lijenih gadova, gdje pečeni pilići ulijeću ravno u usta i vino teče kao voda. Braća Grimm su o tome pisala. Hans Sachs je o tome pisao još i prije njih. I znate što? Naši moderni tehnološki milijarderi nam danas prodaju potpuno istu fantaziju, samo sa aplikacijama, umjesto magije. "Ne brinite", guguću trljajući rukama, "umjetna inteligencija će sve riješiti. Univerzalni osnovni dohodak osloboditi će vas rada. Metaverzum će biti bolji od stvarnosti."
Gluposti. Sve su to apsolutne gluposti.
Nemojte da nadugačko počinem razglabati o New Age gomili, djeci koja sakupljaju kristale i misle kako će nas Doba Vodenjaka spasiti. Dvije tisuće godina mira i ljubavi počinje od 2160.!; ili možda od 2440. godine - ne mogu se baš odlučiti kada stiže spasenje. Nakon dva tisućljeća kršćanstva (Doba Riba, kako ga zovu) - navodno ćemo se transcendirati u čistu svijest, ili neko slično smeće.
Stvarno je nashvatljivo koliko ljudi očajnički trebaju magiju, smisao, trebaju nekoga tko će reći da će sve biti u redu - i pritom smo spremni povjerovati bilo čemu, osim dokazima koje vidimo vlastitim očima i čujemo vlastitim ušima.
Stari Grci su barem imali hrabrosti pogledati stvarnosti u lice. Kada je Herodot napisao svoje "Povijesti", on je pobio mitologiju činjenicama. Tukidid je nastavio ovaj atentat, pišući kronike rata, bez ružičastih naočala. Oni su bili svjesni rezultata: obrasci se ponavljaju, moć kvari, civilizacije se uzdižu i propadaju. Nisu potrebni bogovi, nije potrebna sudbina, dovoljna je samo ljudska priroda, koja uvijek iznova igra svoju krvavu dramu.
Ali, onda su stigli optimisti.
Voltaire, samodopadna kurva "prosvjetiteljstva", skovao je "filozofiju povijesti" i tada je obećao kako će nas razum sve spasiti. Kao da je razum ikada ikoga spriječio da čini zločine, samo su ih činili učinkovitije. Kant je sanjao o svjetskoj vladi. Schiller je vidio nevidljive niti, koje sve povezuju u racionalnom skladu. Herder je obećavao da je sreća čovječanstva odmah tu, iza ugla.
Ali, Hegel...pa, Hegel je bio najgori od svih. Taj pompozni brbljavac je gledao u Napoleona, čovjeka koji je Europu natopio krvlju, i prodahtao: "To je sam duh svijeta na konju!“ Pretvorio je povijest u autobiografiju, spiralno je uzdižući prema slobodi i razumu. Marx je preuzeo Hegelovu mističnu glupost i učinio je materijalnom, isto utopijsko odredište, samo uz još više nasilja do cilja.
Godinu po godinu, i stigla je 1989. godina. I dok se Berlinski zid rušio, Francis Fukuyama je sebi dozvolio neublaženu drskost izjaviti kako je povijest završena. Sad je gotovo. Gotovo je. Liberalna demokracija je pobijedila!
Ali, 2018. godine je čak i on morao priznati kako islam nije prihvatio njegov zaključak o kraju povijesti. Kina sigurno nije. I zato sada, dok ovo pišem, zapadna demokracija sve manje nalikuje konačnom obliku čovječanstva, a sve više liči na umirućeg pacijenta koji inzistira kako se nikad u životu nije osjećao bolje, dok mu se organi jedan po jedan gase.
Želite li znati tko je bio u pravu? Ne filozofi sa svojim velikim teorijama. Romanopisci. Distopijski pisci, koji su proučavali ljudsku prirodu i tehnologiju. Oni su točno vidjeli kamo to sve ide.
Aldous Huxley i njegov "Vrli novi svijet" - 1932. godine! - dao je opis nama ljudima kao sortirane u kaste, od Alfe do Epsilona, poslušne pod drogama i zabavom. Zvuči poznato? Pogledajte oko sebe. Upravo se sortiramo u kaste, dobrovoljno, temeljem obrazovanja, prihoda, političkog plemena. Također, liječimo se do zaborava, i to: antidepresivima, lijekovima protiv anksioznosti, legalnom marihuanom, bilo čime, samo kako bi izbjegli prihvatiti stvarnost onoga što smo postali.
Orwell je to vidio još jasnije. "Životinjska farma" je pokazala kako svaka revolucija završava: revolucionari postaju gori od onih koje su mijenjali: "Sve su životinje jednake, ali neke su jednakije od drugih". Recite, zar to točno ne opisuje našu trenutnu elitu, koja propovijeda jednakost dok živi u svojim zatvorenim zajednicama, propovijeda raznolikost dok šalje svoju djecu u privatne škole, propovijeda održivost dok lete privatnim avionima na klimatske konferencije.
Ali, ipak, "1984" se danas više ne čita kao fikcija, više je dokumentarac. Ministarstvo istine koje proizvodi laži. Novogovor koji onemogućuje zločin misli. Dvominutna mržnja koja nas drži usredotočene na vanjske neprijatelje. Mi to živimo. Upravo sada. Danas. Jedino što je Orwell pogriješio je bilo to što nije vidio kako ćemo pozvati Velikog Brata u sebe, platiti za tu privilegiju, nositi ga neprekidno po džepovima i zahvaliti mu što nas čuva na sigurnom.
Ray Bradbury i "Fahrenheit 451" je predvidio kako ćemo spaljivati knjige, jer tjeraju ljude na razmišljanje. Više knjige čak niti ne moramo spaljivati, i tako ih danas više nitko ne čita. Dave Eggers, "Krug", pokazao nam je nadzorni kapitalizam, i to puno prije nego što smo uopće imali ime za tu pojavu. Svaki popraćeni klik, svaka monetizirana misao, svaki čovjek je sveden na podatkovne točke. Bitan je samo profil potrošača.
"Iza budućnosti", Thomasa Eisingera, bolje niti ne pročitati, jer izaziva noćne more. Proračuni za život vezani uz CO2. Obavezno samoubojstvo za klimatske grešnike. Dječji glasovi su važniji od glasa odraslih. Dnevne molitve za planet. Navodno je ta knjiga satira. Ali, čujemo sveučilišne profesore, uz zadovoljne političare, kako ozbiljno predlažu proračune za ugljik. Pratimo uživo i svakodnevno mlade klimatske aktiviste koji izjavljuju da starije generacije ne bi više trebale imati pravo glasa u politici. Granica između satire i stvarnosti je zapravo - nestala. U našem svijetu danas.
Karl Popper je bio čovjek koji je sve razumio. Počeo je pisati "Otvoreno društvo i njegovi neprijatelji" onaj dan kada je Hitler umarširao u Austriju, 13. ožujka 1938. godine. Gledao je iz egzila na Novom Zelandu kako njegov svijet gori i stvarno dijagnosticirao bolest koja nas ubija: "Pokušaj ostvarenja raja na zemlji - neizbježno stvara pakao".
Pročitajte to ponovo. Pustite neka vam prodre u glavu. Svaki utopijski projekt, svaki pokušaj usavršavanja čovječanstva, svaki veliki plan za uklanjanje patnje i nepravde - sve uvijek završava na isti način. Planinama leševa i rijekama krvi, i nekim psihopatom na vrhu, koji inzistira kako je sve to učinjeno za naše dobro.
Popper nas je upozorio na nešto drugo, nešto što upravo radimo. Rekao je: neograničena tolerancija vodi do nestanka same tolerancije. Ako tolerirate netolerantne, ako ste beskonačno strpljivi prema onima koji bi vas uništili, onda nikako niste kreposni, nego imate nagon samoubojice.
I to jest upravo sranje u kojem se Zapad trenutno valja. Mazimo onu ološ koja sanja naš nestanak, financiramo vlastito demografsko brisanje novcem poreznih obveznika, koji se preusmjerava osvajačima u socijalnu pomoć. Oni se razmnožavaju poput zečeva, dok mi uništavamo svoju budućnost. Indoktriniramo svoju djecu da preziru najveću civilizaciju ikad izgrađenu, onu koja je izvukla čovječanstvo iz blata, dok istovremeno zadovoljavamo barbarske kulture koje bi našu djecu sa veseljem kamenovale, jer su neki od njih homoseksualci, ateisti, kršćani, ili su ih samo krivo pogledali. Toliko smo prokleto "otvorenog uma", da nam se mozgovi bukvalno raspršuju po pločniku, ostavljajući nas kao praznoglave zombije koji se lagano kreću prema ponoru.
Probudim se u neko doba i srce mi lupa poput ratnog bubnja, jer me apokalipsa gleda u lice. Ne zato što sam neki mistični prorok, nego zato što znam čitati. Povijest brutalna učiteljica, gledam iste idiotske reprize: carstva uništena samozadovoljstvom, pregažena divljacima, koje su pozvali raširenih ruku. Zapad ne samo da blijedi. Zapad je prerezao vene u ritualu samopravednog mazohizma.
A najbolesniji obrat? Cerimo se svemu tome poput lobotomiziranih idiota, dajemo si petice zbog naše "moralne superiornosti", dok se strmoglavljujemo sa litica u zaborav. Čekamo li možda da transhumanizam spasi naše jadne guzice? Hoćemo li prenijeti svoje umove u silikonska utočišta, izbjeći grupna silovanja i odrubljivanja glava? Ili će umjetna inteligencija samo natipkati naš patetični oproštajni govor, sterilni oproštaj rase koja je već previše mrtva i prazna da bi se borila? Treba li to učiniti prije nego što se pokvari i zahrđa u ruševinama, napuštena, jer primitivci koje smo pustili unutra nisu mogli održavati prokleti server?
Ponekad razmišljam o Prometeju, jadniku koji je oteo vatru samodopadnim bogovima i predao je nama, nezahvalnim majmunima. Zbog te svoje gluposti, prikovan je za nazubljenu stijenu, jetra mu svakodnevno kida proždrljivi orao, i regenerira se taman na vrijeme za sljedeću gozbu. Upravo su takve danas naše jadne guzice - ukrali smo plamen svijesti, tehnologiju savijanja stvarnosti prema našim hirovima, božansku moć da se zajebavamo sa svijetom. I evo nas, okovani smo vlastitom frankensteinovskom monstruoznošću, koja nas beskrajno trga, dan za danom, i drobi nam polako dušu.
Ironično, ali svima najomraženiji film iz serije "Alien" - "Prometej" - zapravo je najpotresniji dio cijele franšize. Duboka stvarnost koja pogađa našu patetičnu bit, pogađa ono što jesmo, što smo bili, što smo u zabludi jurili naprijed, uz sav užas prema kojem jurimo; dok krvnikom već razvaljuje vrata, usta puna sjajnih zuba, spreman razbiti nam glave. Možda je upravo zato ovaj film prezren poput gubavca; zato jer ovčje mase nisu mogle shvatiti optužnicu, jer naši gnjecavi mozgovi imaju taj kukavički obrambeni mehanizam, blokiraju egzistencijalni užas koji zuri u nas. "Ovo bi trebao biti bijeg uz kokice, a ne brutalno ogledalo našoj osuđenoj oholosti! Neću plaćati 7,99 eura za OVO!“ kukamo i vrištimo, skrećemo pogled sa odraza, gdje vidimo sebe kao arhitekte vlastitog uništenja.
Imamo svaki prokleti alat u arsenalu kako bi se izvukli iz sranja u koje smo upali. Imamo hrpe upozorenja koja vrište sa krvavih stranica povijesti, imamo tehnologiju koja bi mogla zatvoriti granice i imamo lekcije iz carstava koja su se raspala, jer su postala mekana i glupa. Mogli bi ovu noćnu moru odmah okrenuti naglavačke, samo kad bi imali muda. Radije se tapšemo po leđima, zato što smo "ljubazni", dok nam vukovi trgaju grla. Uz obavezni selfie.
Zapad je hodajući leš, koji poriče realnost oboljenja dok mu rak razdire utrobu. Poliramo ležaljke na Titanicu, dok tone u dubinu. Svađamo se oko veganskih opcija, dok nam plamen liže pete, a krov se urušava.
Iscrpljuje me sve ovo. Umorila me ova prespora apokalipsa. Umorile su me obilne etikete: ispadam nacist, glupača, propalica, širitelj mržnje, ali zaista sve ono što ja radim je da pokazujem u pakao i urlam: "Ono vam je prokleta vatra, kreteni!"
Ali, neću šutjeti. Nema nikakve šanse. Jer što ako se dovoljno nas trgne iz ovog suicidalnog transa, prestane se pretvarati kako su barbari na vratima naši "raznoliki prijatelji" i zareži: "Dosta ovog sranja!" Možda onda ipak možemo povući kočnicu i izvući se iz ove spirale smrti, prije nego što se rasprsnemo.
Ili, možda smo zaista osuđeni na propast. Možda je ovo patetični finale, ali ne sa nuklearnim oružjem ili kugom, nego sa nekim samodopadnim X thread krugovima, koji se hvale tim koliko je "progresivno" naše izumiranje, koliko je "etičan" samonaneseni genocid, koliko je prokleto plemenito biti prva civilizacija, prva kultura, prva utrka, koju će TikTokom poslati na vlastiti sprovod, pritom raspravljaju da je "fanatično" primijetiti kako barbari i dalje siluju, pljačkaju i smiju se na našim grobovima.
Zapad je izgradio moderni svijet, nezahvalni kreteni. Rodili smo znanost koja je otključala svemir, demokraciju koja je oslobodila robove tiranije, ljudska prava koja su govorila kako je svaka duša važna, iako se čini da smo tu gadno pogriješili. Bacili smo se među zvijezde, razbili atom poput oraha, mapirali sam kod života. Naša umjetnost mogla je učiniti bogove ljubomornima, naša glazba razbija duše, naše riječi hvataju sirovi bijes postojanja. A što radimo sada? Sve to bacamo u WC školjku. Zašto? Zbog pohvale divljaka, koji nas iskonski preziru? Ostati ćemo fusnota u povijesti koju će spaliti, a zatim i popišati? Hranimo zabludu kako smo previše "evoluirali" da bi branili vlastito prokleto nasljeđe?
I kada nas izbrišete, što ćete onda? Neće stvarati ništa. Neće održati ništa. Vrhunci ljudskog genija će nestati, raspasti se u prašinu pod njihovim teokratskim potpeticama. Biti ćemo zamijenjeni ugnjetavanjem iz kamenog doba i beskrajnim svetim ratovima.
Jebeš sve to. Jebeš svakog beskičmenog defetista, koji je suučesnik u ovoj noćnoj mori. Jebeš svakog koji kuka kako je kolaps "neizbježan". Povijest jest bojno polje, ali nije napisan scenarij, i rat je daleko od kraja. Još uvijek možemo udariti, još uvijek se možemo naoružati do zuba, još uvijek smo slobodni reći: "Ne, dovraga"...i zacrtati novi kurs.
Ali, sat otkucava kao što bomba kucka. Vrijeme istječe. Dakle, koji je tvoj potez? Hoćeš li se prevrnuti i riknuti, plakati za "jadne i neshvaćene" džihadiste, dok stvaraš alibi za čudovišta koja sutra mogu grupno silovati tvoje kćeri, ili odrubiti glavu tvom sinu? I sve to u ime njihovog pustinjskog kulta smrti? Ili ćeš ponovno otkriti da imaš kičmu i sjetiti se da je ostalo malo vatre u tvojoj krvi? Hoćeš se krotko odšuljati u zaborav, ili ćeš biti bijesan i pobjesniti zbog umiranja svjetla?
Nema puno toga za odabrati. Život ili smrt. Opstanak ili nestanak.
Što se mene tiče, moja je strana odabrana već prije nekog vremena. Bjesnim do posljednjeg daha.
Hvala na čitanju.
Add comment
Comments