Oživljavanje revizionizma

BY: Hans Vogel; 17.09.2025. 

"Povijest je rasprava bez kraja", prema nizozemskom povjesničaru Pieteru Geylu.

Ono što je time htio reći jest, naravno, da način na koji vidimo prošlost u određenom trenutku ne može biti valjan i istinit zauvijek, i za sve buduće generacije. Kao i u svim disciplinama i znanosti, uvijek je potrebno preispitati ono što vjerujemo da je istina. Doista, kako je primijetio drugi nizozemski povjesničar, Johan Huizinga, svaka generacija treba prepisati povijest.

Međutim, to je daleko od slučaja. Moćni interesi ne žele da povijest bude rasprava bez kraja, niti žele da svaka sljedeća generacija prepisuje povijest. Među tim interesima najistaknutije su dvjesto država svijeta. Za njih je povijest (koja se predaje u školama i fakultetima) nezamjenjiv instrument za usađivanje neke vrste kolektivnog duha u mlade. Nove generacije treba uvjeriti da je njihova država, njihova nacija jedinstvena i nekako bolja (iako obično ne tako izravno formulirana) od susjednih naroda i država. To znači da je službena povijest, poput geografije, propagandno sredstvo kojim se stvaraju poslušni građani.

Ah, reći ćete, ali srećom imamo sveučilišta, gdje znanstvenici provode svoje vrijeme istražujući i bilježeći pravu povijest. Riječima njemačkog povjesničara iz 19. stoljeća, Leopolda von Rankea: "Zadatak povjesničara je predstaviti prošlost kakva je zaista bila, bez pristranosti ili osobnih interpretacija." Nema sumnje da nekoliko povjesničara, koji predaju na tisućama fakulteta i sveučilišta diljem svijeta, iskreno pokušavaju upravo to učiniti, slijedeći Rankeov princip.

Kao i sve druge vrste poslova, posebno na "Zapadu" gdje vlada neoliberalizam, sav akademski rad, posebno istraživački rad,  postao je korumpiran do srži. Današnji akademici i sveučilišni nastavnici ne razlikuju se od prostitutki tradicionalnih medija. Jedina je razlika što akademici imaju otmjene kvalifikacije, doktorate (što je disciplina nejasnija i neuhvatljivija, to bolje!). U osnovi, većina akademskih istraživanja, svakako povijesnih istraživanja, provodi se prema poslovnom modelu, koji je zakon i u prostituciji: kupac plaća i dobiva što želi.

Neosporno jest da je povijest, odnosno povijesna disciplina, dugo oteta od strane vladajuće elite. Početak se manje-više podudara sa pojavom široke pismenosti, kao i rođenjem modernih masovnih medija, u drugoj polovici 19. stoljeća. Od tog trenutka, povijesna disciplina (u većini zemalja) nije ništa više od propagandne mašinerije, koja uživa akademski prestiž. Kao takva, postala je dio složenog okvira utjecaja na javno mnijenje. Široj javnosti se zasigurno nije moglo dopustiti neka samostalno formira vlastita mišljenja. A sa onih nekoliko zalutalih pojedinaca, koji su odstupili od jata - moglo se postupati prema okolnostima. Ovim bi se "intelektualcima" dopuštalo neka izražavaju svoje mišljenje - sve dok ih ne bi trebalo ušutkati.

U nekim slučajevima, možda ih se čak bilo potrebno trajno riješiti, kao što se nedavno dogodilo s Charliejem Kirkom u SAD-u. Obzirom na to što se dogodilo Gonzalu Liri u Ukrajini (2024.), trebalo bi sve biti očito, međutim, on nije prva, ili najnovija žrtva brutalne, nasilne cenzure.

Budući da su neki povjesničari skloniji biti svojeglaviji od drugih, od samog početka postoje "disidentski" povjesničari. Jedan od prvih bio je Harry Elmer Barnes, koji je 1920-ih počeo objavljivati ​​radove, koji su bili kritični prema službenoj historiografiji, osobito na Prvi svjetski rat. Barnes je tako započeo dugu tradiciju u američkoj historiografiji - koja je postala poznata kao revizionizam.

Revizionizam se oslanja na tri glavna stupa. Prvo, sumnja u službenu naraciju; drugo, reinterpretaciju izvora koji podupiru tu naraciju; i treće, korištenje zanemarenih ili svježih dokumenata, koji su potpora alternativnoj ili revizionističkoj interpretaciji. Sama činjenica da su Barnes i njegovi sljedbenici nazvani revizionistima jest dokaz kako se historiografija tada našla u slijepoj ulici, jer bi povijest, uostalom, doista trebala biti "rasprava bez kraja".

Zajedno sa Argentinom, SAD je jedina zemlja koja je svjedočila razvoju povijesnog revizionizma, koji su pozdravili i podržali važni segmenti čitateljske publike. Dok je u SAD-u revizionizam nastao kao reakcija na američku vanjsku politiku i sudjelovanje zemlje u Prvom svjetskom ratu - u Argentini je nastao kao rezultat kritike liberalnog tumačenja povijesti zemlje tijekom 19. stoljeća. Stoga, ne čudi da u Argentini revizionizam nikada nije bio predmetom gnjusnog i samopravednog ocrnjivanja.

Nakon Drugog svjetskog rata, posebno od 1960-ih godine - revizionizam se vratio, sada se fokusirajući na događaje koji su bili temeljem "monopola žrtve", koji su objavile židovske skupine i organizacije. Kako se narativ o holokaustu u potpunosti razvio, transformirajući se u ono što se može nazvati sekularnom religijom nametnutom cijelom kolektivnom Zapadu, postao je sastavnim dijelom smiješne crno-bijele naracije, koju su nametali zapadni saveznici nakon 1945. godine. 

Danas revizionizam više nije ograničen na SAD. Postao je prilično međunarodni fenomen. No, zahvaljujući Prvom amandmanu na Ustav SAD-a, američki povjesničari su ipak slobodniji u bavljenju revizionizmom od svojih europskih kolega. Od 1960-ih, budući da se uglavnom usredotočivao na službene narative Drugog svjetskog rata, i posebno na kušnje i nevolje koje su pretrpjeli europski Židovi - revizionizam je većinom osuđen zbog intrinzičnog "antisemitizma". Čak su i izvanredni, savjesni povjesničari, poput Davida Irvinga, dobili taj epitet, koji je na kolektivnom Zapadu nešto poput društvenog poljupca smrti.

Rigidna povijesna naracija Drugog svjetskog rata je potpuna karikatura povijesti, predstavljena kao svojevrsna borba na kraju vremena između blijedobijelih svetaca i zlih čudovišta sa njemačkim naglaskom. U određenom smislu, pomalo izgleda kao sekularna verzija borbe između Gospodina Isusa Krista, kojega su zapadnjaci utjelovili u Winstonu Churchillu i Franklinu Delanu Rooseveltu, i samog vraga: Hitlera, naravno.

Danas se "Hram obrnute istine", koji je podignut nakon 1945. godine - ruši. Ironično, ali upravo Izraelske obrambene snage, "najmoralnija vojska na svijetu", su zaslužne za početak i glavnu provedbu te operacije. Iznenadni napad Hamasa na Izrael 07. listopada 2023. godine, sada se pokazao kao lažna vijest. Ako ni zbog čega drugog, onda zato što ima previše slučajnosti koje se mogu nazvati samo simboličnima: 07. listopada bio je dan Bitke kod Lepanta 1571. godine, kada je osmanska flota uništena od strane združenih papinskih i španjolskih mornarica; ali i datum kada su (2001.) SAD i neki od njihovih NATO vazala izvršili invaziju na Afganistan kao odgovor na rušenje tri tornja WTC-a u New Yorku, 11. rujna.

Navodni iznenadni napad Hamasa na Izrael je dao "najmoralnijoj vojsci na svijetu" zlatnu priliku da "uzvrati udarac" Gazi, i započne ono što je čak i UN službeno kvalificirao kao nerazrijeđeni genocid. Gaza je pretvorena u mediteransku verziju zloglasnog Rheinwiesenlagera gdje su po naredbi generala Eisenhowera milijuni njemačkih ratnih zarobljenika bili držani bez skloništa i hrane. Životni (i umirući) uvjeti u tim logorima bili su puno gori nego u većini logora kojima su upravljali nacisti, gori od najgoreg Gulaga, gori od japanskih koncentracijskih logora, kao i onih u Francuskoj, prije nego što su Nijemci zauzeli tu zemlju 1940. godine.

Sada kada "najmoralnija vojska na svijetu" vodi gigantski koncentracijski logor, provodi genocid i rutinski bombardira bolnice i civile, izgladnjujući ih između bombardiranja - više nema opravdanja za bilo kakvu monopolizaciju žrtve. Problem je, međutim, u tome što je Država Izrael osnovana upravo na tom konceptu.

U širem smislu: što je s beskrajnom litanijom o njemačkim "ratnim zločinima"? Ako se ono što "najmoralnija vojska na svijetu" čini u Gazi ne kvalificira kao ratni zločin, što je onda ratni zločin? Prema prevladavajućoj historiografiji na Zapadu (i temeljem presuda Nürnberškog suda klokana), to je svaki zločin koji je počinio pripadnik njemačkih oružanih snaga tijekom Drugog svjetskog rata. Prema kriterijima zapadne historiografije: nijedan američki, britanski, francuski ili sovjetski vojnik, pa čak niti nijedan saveznički vojnik, nikada nije počinio ratni zločin. Niti se, prema toj logici, genocidni manijaci poput Churchilla, Roosevelta i Trumana mogu smatrati ratnim zločincima jer su naredili masovno ubijanje nevinih civila tijekom savezničkih bombardiranja njemačkih i japanskih gradova. Sama bit zapadne historiografije o Drugom svjetskom ratu, plus cijelo poslijeratno razdoblje do danas, ruši se poput kule od karata - treenutnim genocidom u Gazi.

Na pamet mi padaju i druge osjetljive teme. Npr. tema boraca otpora. U službenoj pripovijesti o Drugom svjetskom ratu je otporu u zapadnoj Europi, posebno u Francuskoj, Belgiji i Nizozemskoj - dodijeljen herojski, gotovo mitski status. Herojstvo pripadnika otpora opjevano je uzvišenim riječima, a njihova uloga u porazu Nijemaca grubo preuveličana. Otpor nije imao nikakvu ulogu, koja je bila od bilo kakvog vojnog značaja. Stvarnost jest: Crvena armija je porazila Njemačku, a američki "Osloboditelji" su okupirali  Europu i uništili ostatke njene kulture i civilizacije.

Prebacimo se brzo naprijed, na Gazu, gdje se otpor Hamasa protiv izraelskih "Obrambenih snaga" umanjuje, ismijava i ocrnjuje. Prema tradicionalnim zapadnim medijima: borci otpora Hamasa nisu ništa više od terorista koji zaslužuju biti ubijeni. Kako je moguće da političari i mediji na Zapadu negiraju pravo Palestinaca i stanovnika Gaze da se brane od onih koji napadaju i okupiraju njihovu zemlju? Naravno, zapadne elite mogu nastaviti, ignorirajući nedosljednosti i nelogične stvari, u vlastitoj i izraelskoj propagandi. U svakom slučaju - to samo naglašava činjenicu da su suučesnici u genocidu u Gazi.

"Najmoralnija vojska na svijetu" je učinila svijetu ogromnu uslugu - otključavši vrata prijeko potrebnoj drastičnoj reviziji povijesti posljednjih sto godina. Zapravo, svu povijest od 1914. godine treba prepisati. Sve te navodne heroje, od Churchilla i FDR-a do "heroja Omaha Beach" i onih hrabrih pilota RAF-a i USAAF-a, koji su bombardirali europske gradove sa svojim neprocjenjivim umjetničkim blagom, ubijajući pritom milijune nevinih civila - sve njih treba skinuti sa pijedestala. Mnoge ulice i trgovi koji nose njihova imena trebalo bi preimenovati. Nema više Churchillovih avenija i Rooseveltovih ulica u Europi!

Istovremeno, mnogi od onih koji su do sada smatrani zlikovcima i antijunacima zaslužuju da budu pomno preispitani i da im se dodijele nove uloge u novoj, revizionističkoj historiografiji. Međutim, to ne znači da sve one koji se još uvijek smatraju herojima treba degradirati i pretvoriti u zlikovce, kao i obrnuto.

Došlo je vrijeme za nepristran prikaz prošlosti, za povijest koja nam omogućuje da razumijemo odluke i djela naših predaka, a to će nam pomoći da bolje shvatimo gdje se danas nalazimo.

Konačno je došlo vrijeme za ozbiljno povijesno istraživanje i pisanje.

Uostalom, povijest je rasprava bez kraja....

Hvala na čitanju.