Priča za one koji žele razumjeti opsesiju modernih križara ponovnim uspostavljanjem jedinstvenog vekraljevstva
Križarski rat za pan-Europu
Grof Richard von Coundenhove-Kalergi (1894.-1972.) je bio austrijsko-japanski političar i filozof, osnivač i predsjednik Paneuropske unije (1923.-danas) i duhovni otac Europske unije, osnovane u studenom 1993. godine.
Kalergijeva uloga u pan-europeanizmu se preklopila sa razdobljem kada su se fašistički krugovi također počeki poigravati sa istom idejom, i prije i poslije Drugog svjetskog rata. Budući je Kalergi duhovni otac Europske unije, vrijedi istražiti kako su ove dvije, naizgled suprotstavljene grupacije, međusobno djelovale tijekom tog razdoblja. Kalergi je svoju životnu misiju ujedinjenja Europe, vlastitim riječima nazivao "osobnim križarskim ratom za pan-Europu".
Kalergijev otac je bio Heinrich von Coundenhove-Kalergi (1859.-1906.), austrougarski diplomat, koji je školovan kod isusovaca i koji je govorio 18 jezika, uključujući: turski, arapski, hebrejski i japanski. Njegove diplomatske misije uključivale su Atenu, Rio de Janeiro, Carigrad i Buenos Aires. Četiri godine bio je zamjenik austrougarskog ministra u Japanu, gdje je studirao budizam. Dok je bio stacioniran u Japanu, oženio se Mitsuko Aoyamom, iz velike zemljoposjedničke samurajske obitelji. Ona je to učinila protivno očevom pristanku, zbog čega je lišena nasljedstva i protjerana iz očeve kuće.
Richard, drugo dijete u obitelji, rođen je u Tokiju, pod imenom Eijiro Aoyama. Ironično, ali kada je Richard kasnije zaprosio poznatu austrijsko-židovsku glumicu, Idu Roland, Mitsuko je zabranila brak i razbaštinila je Richarda 1916. godine.
Richardov otac Heinrich je preselio cijelu obitelj u Austriju, dok su Richard i njegov stariji brat još bili mladi. U oštroj suprotnosti sa njihovim odgojem u Japanu, Heinrich je njihovo obrazovanje usmjerio isključivo na europske kršćanske vrijednosti. Heinrich i Mitsuko su imali sedmero djece. Po dolasku obitelji u Austriju, Mitsuko je bilo zabranjeno progovoriti svojim materinskim jezikom i ona se nikada više nije vratila u Japan.
Heinrich, koji je odrastao kao antisemit, započeo je raspravu o antisemitizmu za koju je, očekivao da će ponovno potvrditi i učvrstiti u njegovim stavovima, Ali, ispada kako je vremenom doživio svojevrsno prosvjetljenje, pa je odjednom postao pristaša cionističke ideologije i uspostavljanja domovine za židovski narod. Njegovo djelo "Das Wesen des Antisemitismus" ("Bit antisemitizma") je objavljeno 1901. godine i imalo veliki utjecaj na Richardovo buduće razmišljanje (on je 1935. godine objavio uređenu verziju ove knjige, sa svojim dodacima). Prije nego je Heinrich preminuo, što se dogodilo 1906. godine, naredio je svom odanom slugi Babiku neka spali svih četrdeset svezaka njegovog dnevnika, "koji pokrivaju četrdeset godina djelovanja i misli". Babik je posvetio svoj život služenju svom gospodaru, nakon što je Heinrich spasio Babikov život, tijekom armenskog masakra sultana Abdul Hamida. Nitko nikada nije vidio Heinrichove dnevnike, uključujući i njegovu suprugu. Čuvao ih je u sefu "sa svojim najdragocjenijim papirima".
Richard će biti poslan u Akademiju Theresianum, u Beču, koju je opisao sljedećim riječima:
"Theresianum je za staro Austrijsko Carstvo bio ono što je Eton za Britaniju... imao je samo jedan cilj: ovjekovječiti, među svojim učenicima, tradicionalne ideale Austrijske monarhije. Mnogi vodeći državnici su se ovdje školovali u moje vrijeme, gotovo svi studenti bili su članovi plemstva, sa titulom... “
Akademiju Theresianum osnovali su isusovci 1746. godine. Carica Marija Terezija je prodala palaču isusovcima, te je cilj bio preoblikovanje palače u obrazovnu ustanovu, koja bi većinom pripremala talentirane mladiće za državnu službu. Godine 1773. je caričin sin, Josip II., raspustio red Družbe Isusove i privremeno je zatvorio Theresianum. Međutim, 1797. godine, Franjo II., posljednji car Svetog Rimskog Carstva, ponovno je otvorio Theresianum, pod vodstvom pijarista.
Richard opisuje povijest svoje obiteljske loze Coudenhove, u svojoj autobiografiji, iz 1943. godine:
"Loza Coudenhove seže u jedanaesto stoljeće, kada su se dva brata Coudenhove pridružila prvom križarskom ratu, 1099. godine. Onda su ujedinjene vojske kršćanskih vitezova Europe prvi put osvojile Jeruzalem. Pripadali su najstarijem plemstvu Sjevernog Brabanta, danas dijela Nizozemske. Krajem osamnaestog stoljeća Coudenhoveovi su postali grofovi Svetog Rimskog Carstva .“
Tema križara bila bi središnjom temom za Kalergijevu ideju o paneuropskoj ideji; čak je ugradio simbol križara u svoju predloženu zastavu, za paneuropski cilj.
U svojoj autobiografiji iz 1954. godine, naziva "Ideja osvaja svijet",Kalergi je dodatno naglasio važnost teme križara:
"Na svoje iznenađenje, otkrio sam kako se osjećaj europske svijesti prvi put razotkrio tijekom križarskih ratova. Nakon pada Rimskog Carstva, križarski ratovi predstavljali su najsnažniji iskaz europske solidarnosti. Neko vrijeme, svađe između kraljeva, knezova i gradova bile su ugušene zajedničkim ciljem.“
Prvi program za Pan-Europu napisao je Pierre Dubois, dvorski odvjetnik francuskog kralja Filipa Lijepog (1303.). Pod naslovom "Ponovno osvajanje Svete zemlje", on zagovara osnivanje Europske lige, pod predsjedanjem francuskog kralja. Ova bi liga imala dva cilja: prvo, osigurati trajni mir unutar kršćanskog svijeta; drugo, okupiti oružanu snagu Europe za ponovno osvajanje Svete zemlje i Mediterana.
Od tada nadalje, mnogi pisci i državnici, počeli su podržavati ideju pan-Europe. Njen najveći protagonist, u 18. stoljeću, bio je Abbé de Saint-Pierre. Imao je dva velika filozofa za svoje učenike: Jean-Jacquesa Rousseaua i Immanuela Kanta. U 19. stoljeću je Napoleon prvi pokušao ujediniti Europu silom oružja. Nakon njegova pada, Sveta alijansa je stvorila pan-Europu suverena, radi sprječavanja ratova i revolucija. Konačno, 1834. godine, Mazzini je osnovao 'Mladu Europu', pokret osmišljen za koordinaciju svih postojećih revolucionarnih pokreta, sa ciljem izgradnje nove i ujedinjene Europe na temelju nacionalizma i demokracije".
Dakle, kako Kalergi priznaje, dio paneuropske ideologije jest ponovno osvajanje Svete zemlje...
Zanimljivo je što Kalergi piše kako je Giuseppe Mazzini, kojeg je smatrao najmodernijim koordinatorom prema "ujedinjenoj Europi na temelju nacionalizma i demokracije", također smatran i pretečom fašizma u Italiji. Kalergi piše:
"Fašizam, u to vrijeme [u Italiji], još nije prekinuo sa parlamentarizmom i demokracijom. Nova talijanska vlada bila je koalicijska vlada; poštovala je načelo ustavne monarhije, pretvarajući se samo kao da mu daje novu snagu i autoritet. Apelirala je na herojske instinkte mladosti, na duh žrtvovanja i idealizma. Pokušala je vratiti poštovanje prema vjerskim vrijednostima i slavnim tradicijama starog Rima. Slavila je uspomenu na Mazzinija kao preteču fašizma".
Kalergi će za prvi Europski kongres paneuropskog pokreta (1926.) odabrati nekoliko portreta, koji su bili obješeni iza delegata; među njima su bili portreti: Abbé de St. Pierra, Kanta, Napoleona, Mazzinija i Nietzschea. Kalergi će imati nekoliko sastanaka sa Mussolinijem, vezano uz temu pan-Europe.
U svojoj autobiografiji iz 1943. godine, Kalergi nadalje proširuje svoju ideju o križarima paneuropskog svijeta:
"Odabrao sam znak crvenog križa na zlatnom suncu kao amblem našeg pokreta. Crveni križ, koji je bio zastava srednjovjekovnih križara, činio se najstarijim poznatim simbolom nadnacionalnog europskog bratstva. U novije vrijeme je poznat i kao simbol međunarodnog humanitarnog rada. Sunce je odabrano da predstavlja postignuća europske kulture, u pomaganju osvjetljavanja svijeta. Tako su helenizam i kršćanstvo – Kristov križ i Apolonovo sunce – postojali rame uz rame, kao dva trajna stupa europske civilizacije.“
Richard piše svoj prvi uvod sa objašnjenjem ideje pan-islamskog pokreta. Kada je Richard još bio dijete, Abdullah Mahmun Suhraworthy (sada se piše Suhrawardy), ostao je u njihovom domu šest mjeseci. Richard, u svom djelu "Križarski rat za Pan-Europu", piše: ubrzo nakon što je Suhrawardy napustio njihov dom, osnovao je Panislamsko društvo u Londonu i postao je prvi tajnik. Potpuno je jasno kako su razgovori sa Heinrichom potaknuli Abdullahovo oblikovanje panislamskog pokreta. Nakon što je stekao titulu magistra na Londonskom sveučilištu, vratio se u Calcuttu, gdje je izabran za vršitelja reformi Bengalskog vijeća. Kasnije će dobiti i vitešku titulu.
Obitelj Suhrawardy je bila jedna od najistaknutijih muslimanskih obitelji u britanskom Bengalu. Huseyn Shaheed Suhrawardy je bio premijer Pakistana od 1956. do 1957. godine. Bio je i premijer Bengala od 1946. do 1947. godine, u Britanskom Raju. U Pakistanu se Huseyn Shaheed Suhrawardy i danas poštuje kao jedan od osnivača zemlje. Pakistan se odvojio od Indije u kolovozu 1947. godine, zbog vjerskog rata između muslimana i hindusa. U Indiji se Huseyn smatra kontroverznom osobom. Zapravo, mnogi ga smatraju odgovornim za ubojstva u Calcutti 1946. godine i toga ga Zapadni Bengalci često nazivaju "Bengalskim mesarom". U Indiji ga se pamti i po njegovom "učinku" kada je imao poziciju ministra za civilnu opskrbu, tijekom gladi u Bengalu 1943. godine. Glad u Bengalu te godine i prema nedavno učinjenim studijama - pokazalo je kako glad nije bila posljedica vremenskih uvjeta, već britanske politike, koju je predvodio Churchill u tom razdoblju.
Zanimljivo je što koncept panislama Abdullaha Mahmuna Suhrawardyja ispada kao ono što Richard Kalergi gleda kao inspiraciju za svoj paneuropski pokret:
"Ubrzo nakon što je napustio Ronsperg [dom Kalergi], Suhraworthy je u Londonu osnovao Panislamsko društvo i postao njihov prvi tajnik. Njegov je cilj bio uspostaviti bližu kulturnu i političku zajednicu između tristo milijuna muslimana, od Nizozemske Istočne Indije do Maroka, ako je moguće pod jednim kalifom...“
Dakle, slušajući Suhraworthyja kako razvija svoju omiljenu ideju panislamizma, prvi put sam saznao za koncept panislama, skupine različitih zemalja i ljudi koji se udružuju u zajedničkom cilju kako bi pobijedili barijere, koje je svijet postavio oko njihovog postojanja. Od tada sam na probleme svijeta gledao drugačijim očima".
"Razmišljao sam o Mazzinijevoj Mladoj Italiji, o Cionističkom pokretu Theodora Herzla. Također sam razmišljao o svojim dječjim danima kada je očev prijatelj Suhraworthy, tada potpuno nepoznat, započeo sa panislamskim pokretom od nule. Sada sam krenuo uspostaviti kontakt sa svim organizacijama paneuropskog karaktera… “
Novi sveti savez: Liga naroda
Nakon Prvog svjetskog rata, Europa se transformirala iz regije kojom je stoljećima vladalo carstvo - u regiju republika.
"Ujutro je stigla vijest o skorom primirju; kasnije tog dana nas je carski manifest obavijestio kako se austrijski car odrekao svojih prava u upravljanju državom i raspustio carsku vladu. Tako je rođena Austrijska republika, pod predsjedanjem popularnog radničkog vođe, Karla Seitza....
Prethodnih dana je bilo događaja koji su potresli svijet: njemački Kaiser je pobjegao u Nizozemsku; general Ludendorff, idol i simbol njemačkog militarizma, u Švedsku. Njemačka je pretvorena u demokratsku republiku, sa Fritzom Ebertom, socijalistom, kao predsjednikom. Čehoslovačka i Mađarska također su pretvorene u demokratske republike, dok su se Turska i Bugarska predale pobjedničkim Saveznicima. Austrija je raspadnuta i nekoliko dana ranije je sklopila primirje sa Italijom....
...Austro-Ugarsko Carstvo je mrtvo – rat je završen... Tri europska carstva - Romanovih, Habsburgovaca i Hohenzollerna - su se raspala i sada su ih zamijenile republike... U posljednjem tjednu su se srušila dva tuceta europskih prijestolja, od kojih neka sežu i tisuću godina unatrag....Općenito se shvaćalo da su, od kraja vjerskih ratova, dinastičko rivalstvo i nacionalno ugnjetavanje izazvali većinu ratova posljednjih stoljeća. Činilo se kao da su ova dva glavna izvora ratova sada definitivno eliminirana padom dinastija i oslobođenjem naroda. Dugo razdoblje europskog mira, sigurnosti i suradnje, konačno se čini mogućim.Trebao biti stvoren novi Sveti savez. Ali, ovaj novi Sveti savez protiv ratova treba biti liga naroda, a ne kraljeva; liga za napredak i demokraciju, a ne za ugnjetavanje i reakciju. Prorok ove Lige naroda bio je veliki predsjednik Sjedinjenih Država, Woodrow Wilson."
"Kada je 13. prosinca [1918.] predsjednik Wilson stigao bojnim brodom George Washington u francusku luku Brest, Europa ga je pozdravila kao čovjeka sudbine, koji je došao iz Novog svijeta, kako bi donio američke ideale slobode potlačenim narodima Europe. Njegovih četrnaest točaka prihvatili su pobjednici i prihvatili kao osnovu za nadolazeći mir i svjetski poredak .“
Liga naroda je bila odgovorna za Balfourovu deklaraciju, kojom se poziva na stvaranje nacionalnog doma za Židove. Također, vođa Britanske unije fašista, Oswald Mosley, bio je istaknuti predstavnik Lige naroda. Mosley je također u poslijeratnom razdoblju promovirao koncept pan-Europe, ujedinjene Europe. Unutar ove koncepcije ujedinjene Europe, ujedinjena Europa-Afrika bila je ključna, pri čemu je Afrika opisana kao (većinom) velika planta robova, koji služe za zadovoljavanje europskih potreba. Osim toga, segregacija je igrala središnju ulogu u ovoj viziji. Iako specifikacije nikada nisu bile potpuno jasne kako bi se to postiglo - apartheid u Južnoj Africi bio je očita studija slučaja. Ideja židovskog nacionalnog doma se uklapa u ovaj pogled na segregirani svijet. Postojali su prihvatljivi oblici 'miješanja', ali su postojali i neprihvatljivi oblici 'miješanja', koji su se mogli riješiti 'humanim' rješenjem segregacije, bla ona dobrovoljna i prisilna. Woodrow Wilson nije bio iznimka od ovog gledišta o segregaciji. The Atlantic u članku pod naslovom "Rasističko nasljeđe Woodrowa Wilsona" piše:
"Kao predsjednik, Wilson je nadgledao neviđenu segregaciju, koja je provedena u saveznim uredima. To je sramotna strana njegova nasljeđa, koja je kulminirala jednog jesenskog poslijepodneva 1914. godine, kada je iz Ovalnog ureda izbacio vođu pokreta za građanska prava, Williama Monroea Trottera... U jesen 1913. godine, Trotter i drugi vođe pokreta za građanska prava, uključujući Idu B. Wells, sastali su se s Wilsonom kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo zbog Jima Crowa... Sljedeće godine segregacija se nije poboljšala, nego se samo pogoršala. Do tada su brojni slučajevi odvajanja na radnom mjestu postali dobro poznati javnosti. Među njima su bili odvojeni zahodi u američkom Ministarstvu financija i Ministarstvu unutarnjih poslova, odluka koju je branio Wilsonov ministar financija, William G. McAdoo: 'Neću raspravljati o opravdanosti naredbi o odvojenim zahodima, osim što ću reći da je teško zanemariti određene osjećaje i sentimente bijelaca u ovakvoj stvari.'
...Predsjednik [Woodrow Wilson] rekao je Trotteru ono što je prethodno privatno priznao - segregaciju u svojim saveznim agencijama smatra pogodnošću za crnce. Wilson je rekao da članovi njegovog kabineta 'ne žele staviti crne zaposlenike u nepovoljan položaj, već ... napraviti aranžmane koji bi spriječili bilo kakve trenja između bijelih i crnih zaposlenika....Moje pitanje bi bilo sljedeće: Ako mislite da ste vi, gospodo, kao organizacija i svi ostali crni građani ove zemlje, poniženi, onda ćete povjerovati u to. Ako to shvatite kao poniženje, što nije zamišljeno, i posijete sjeme tog dojma po cijeloj zemlji, tada će posljedice biti vrlo ozbiljne', rekao je [Woodrow Wilson].
... U svojim komentarima, Trotter je optužio predsjednika da laže rekavši kako su rasne predrasude jedina motivacija za Jima Crowa, te da bi potvrdio suprotno, tvrditi da je njegova administracija nastojala zaštititi crnce od 'trvenja' bilo je smiješno ... Wilson je prekinuo Trottera: 'Vaš ton, gospodine, me vrijeđa.' Cijelom izaslanstvu je rekao: 'Želim reći, ako se ovo udruženje ponovno ovdje pojavi, onda mora imati drugog glasnogovornika'. Izjavio je da nitko nikada nije ušao u njegov ured i uvrijedio ga kao što je to učinio Trotter. 'Upropastili ste cijeli cilj zbog kojega ste došli', rekao je uredniku Guardiana, sa omalovažavanjem .
Liga naroda je zapravo bila imperijalistička vizija, koja bi Anglo-Ameriku postavila na čelo novog svjetskog poretka.
Kalergi na neobičan način brani Židove, jer se složio sa slanjem 'problematičnih Židova' u novu domovinu, što dalje od Europe, budući se Židovi na taj način mogu 'zaštititi' od daljnje mržnje i nasilja. To se ne razlikuje toliko od ideje da sve crnce treba poslati natrag u Afriku. Kalergi će napisati:
"Bio sam zahvalan svojoj sudbini što sam rođen u doba Lige naroda, u doba Woodrowa Wilsona, u doba ponovnog rođenja svijeta pod utjecajem novih i velikodušnih ideala... Mnogi su se nadali da će, dok će Ženeva ostati sjedište Lige naroda, Beč jednog dana postati Washington Sjedinjenih europskih Država. “
Kalergi u svom "Križarskom ratu za Pan-Europu" dalje govori kako mu je najveća želja da jednog dana Sjedinjene Europske Države postanu stvarnost, te kako je Liga naroda prvi grubi nacrt prema tom cilju. Kalergi je svoju Pan-Europu smatrao korakom prema postizanju Lige naroda. Kalergi je napisao memorandum za Ligu naroda, kojim je predložio reorganizaciju "u duhu regionalizma, što je neizbježan korak prema univerzalizmu.“ Sastavio je plan za priznavanje šest regionalnih i autonomnih jedinica unutar Lige: Britanskog Commonwealtha, Sovjetskog Saveza, Panameričke unije, Paneuropske unije, Kine i Japana. Možda vidite kako niti Arabija, niti Afrika nisu među tim autonomnim regijama.
Kalergi nadalje piše:
"Da su samo pusti snovi utjecali na moj program, svakako bih predložio Europsku uniju pod britanskim vodstvom, gdje bi engleski kralj djelovao kao nasljedni predsjednik Sjedinjenih Europskih Država. Ali, nažalost, problem je bio mnogo složeniji nego što se činilo. Zapravo, britansko pitanje bio je najteži i najdelikatniji problem od svih složenih problema, sa kojima se suočavala PanEuropa. Ta je poteškoća ležala u činjenici da, iako je Britanija bila europska sila, Britansko Carstvo nipošto nije bilo europsko, već interkontinentalno .“
Dakle, prema ovome ipak ispada kako takozvani svijet neovisnih demokracija i navodni kraj imperijalizma, i nisu baš bili ono što su zamišljali Kalergi i vizija Lige naroda za Novi svjetski poredak. Carstvo i monarhija će zaista nastaviti imati dominantnu ulogu.
"Engleska je težila novoj organizaciji svog imperijalnog jedinstva, koju nije mogla i nije htjela ugroziti nikakvim europskim zapletima. Uostalom, Kanada je bila američka, Južna Afrika afrička, Australija australska, a Indija azijska. I zajedno su, sa Britanijom, činili najveće carstvo svih vremena. Ovu činjenicu sam morao prepoznati kada sam se suočio sa stvarnošću, a ne snovima....
Ali, obzirom na kontinentalni osjećaj i da je Europa bez Britanije samo torzo – osjećaj je koji sam i ja osobno dijelio. Mnogi Nijemci i Francuzi nisu željeli živjeti u kontinentalnoj federaciji, jedni nasuprot drugima, bez britanskog posredovanja, pa čak i vodstva.”
Ovu 'dilemu' kontinentalne pan-Europe, sa britanskim vodstvom, riješili su Leo Amery i Winston Churchill.
Paneuropsko udruženje sa Mussolinijem
Kalergi je smatrao Mussolinija ključnom figurnom za provođenje uspješnog plana Pan-Europe. Gledao je na njega kao na neutralnog posrednika između Njemačke i Francuske:
"Mussolini je imao potpuno slobodne ruke u vanjskoj politici. Nije sudjelovao u Versajskom ugovoru, niti je bio kompromitiran pregovorima na mirovnoj konferenciji. Mogao je obnoviti tradicionalnu ulogu Rima kao središta zapadne civilizacije, vratiti mir u Europu i povezati kontinent federacijom koja se bori protiv revolucije i anarhije... Bilo je očito da, uz podršku Italije, Mussolini nikada ne bi mogao ni sanjati o uspostavljanju svoje hegemonije nad Europom. Kako bi podigao ugled svoje nacije i svoj vlastiti, morao je postići diplomatske, a ne vojne pobjede. Koji bi veći trijumf mogao biti za njega nego ostvariti europsku federaciju i učiniti Rim Washingtonom Starog svijeta?
Nadao sam se da će Mussolinijeva vizija i ambicija biti iskušane ovakvom jedinstvenom prilikom. Dana 22. veljače 1923. godine, poslao sam mu otvoreno pismo, koje sam objavio u vodećim bečkim liberalnim novinama, Neue Freie Presse.
'U ime europske mladeži, apeliram na vas: spasite Europu!'
...Tko sada voli svoju naciju, dužan je voljeti i Europu: kao dobar Talijan moraš biti dobar Europljanin, baš kao što je najbolji Talijan prošlog stoljeća bio i najbolji Europljanin – Giuseppe Mazzini.
... Grčka je propala, jer se prekasno probudila i shvatila panhelenizam. Spasite Europu od njene sudbine! Hrabro se umiješajte u kaos kako bi postavili temelje za Sjedinjene Europske Države!'"
Ubrzo nakon toga: Mussolini je napao Krf i ubio talijanskog socijalističkog političara Giacoma Matteottija, koji je optužio fašiste za prijevaru na nedavno održanim izborima 1924. godine. Unatoč svemu ovome, Kalergi nije bio obeshrabren idejom i dalje je smatrao kako je Mussolini pravi čovjek za vođenje unije Europe.
Stvari su se počele razvijati 'Briandovom inicijativom', tj. planom za europsku federaciju. Briand je pred Skupštinom Lige naroda, u Ženevi, 05. rujna 1929. godine objavio kako se zalaže za Europsku uniju unutar Lige naroda. Kalergi je organizirao Aristidea Brianda, francuskog državnika, koji je jedanaest mandata služio kao premijer Francuske između 1909. i 1929. godine, za ovaj posao.
Briandovom javnom podrškom ideji Europske unije, i Mussolini je počeo pokazivati interes, te se izjasnio u korist Briandovog plana, pod uvjetom da se razmotri zajednička uprava svih afričkih kolonija. Ponovno je postalo jasno kako Afrika neće imati nikakvu autonomiju, u ovom Novom svjetskom poretku Lige naroda, isplanirano od takozvanih 'demokracija'.
Briandova inicijativa nije imala dovoljno podrške. Nakon godinu dana je smatrana neuspjehom. Kalergi je ponovno bacio oko na Mussolinija kao predvodnika paneuropskog pokreta:
"Francusko-talijanski savez automatski bi uključio Austriju, Čehoslovačku, Poljsku, balkanski blok i Belgiju. Uz podršku Britanije i na kraju Rusije, mogao bi se razviti u europsku federaciju, ne ostavljajući Hitleru nikakve šanse da osvoji izolirane i slabije susjede.
...Do određene mjere, sudbina Europe u tom razdoblju ležala je u rukama jednog čovjeka – Benita Mussolinija. Zamisliti Mussolinija kao Briandovog nasljednika može se činiti paradoksalnim – ali ne i sasvim nezamislivim. Otkada je 1929. godine sklopio mir s Vatikanom, činilo se kao da naginje široj europskoj politici.
On [Mussolini] pokušao je pokrenuti vlastiti paneuropski pokret, poticanjem i subvencioniranjem časopisa pod nazivom Anti-Europa, koji je kombinirao fašističke i paneuropske ideje. Ovaj časopis, koji je uređivao mladi fašist Asvero Gravelli, napadao je Brianda i mene [Kalergija] u svakom broju, a umjesto toga promovirao je ideju Europske unije pod Mussolinijevim moralnim vodstvom. Praktični učinak ovog časopisa bio je pripremiti fašističku Italiju za paneuropske ideje, bez Rusije, ali i izvan okvira Lige naroda."
Asvero Gravelli bio je jedna od najznačajnijih figura fašističkog 'drugog vala' u Italiji. Zanimljivo je što u svojoj autobiografiji iz 1954. godine, Kalergi priznaje da je Gravelli bio njegov učenik:
"Prije nego što sam napustio Rim, posjetio sam uredništvo Anti-Europe i upoznao mladog glavnog urednika, Asvera Gravellija. Ovaj Mussolinijev štićenik se pokazao kao odani pristaša Pan-Europe, koji je pročitao svaki redak mojih spisa i zapravo je bio moj tajni učenik. Postavio si je za cilj pridobiti javno mnijenje u Italiji za moje ideje i organizirati, uz Mussolinijevo odobrenje, podružnicu naše Unije.“
Kalergi će se prvi put sastati sa Mussolinijem u proljeće 1933. godine, u Rimu, u Mussolinijevoj Palazzo Venezia. Dio njihove rasprave će obuhvatiti razna filozofska pitanja, ali i Nietzschea:
"Prije rastanka zamolio sam ga neka pročita najnovije izdanje moje revije Pan-Europa, koje sam mu donio. Ovaj broj je sadržavao komentar na njegov Pakt četiriju sila, članak u kojem se citira sve što je Nietzsche napisao u korist ujedinjene Europe i članak Prava čovjeka, kako ih je kodificirala Francuska revolucija. “
Zanimljivo je što se Kalergi nije sastao sa tadašnjim papom Pijem XI., nego sa kardinalom nuncijem Pacellijem, koji će postati papa Pio XII., 02. ožujka 1939. godine. Vjerojatni razlog Kalergijevog izbjegavanja pape Pija XI. bio je u tome što je ovaj već počeo kritizirati fašističku Italiju, u svojoj enciklici iz 1931. godine - Non abbiamo bisogno (Ne moramo vas upoznati).
Istog dana kada je posjetio Mussolinija, Kalergi se sastao i sa kardinalom Pacellijem. Kalergi je budućeg Papu opisao kao "pravog sveca". Zanimljivo je da je Kalergi odgovorio onima koji su kritizirali papu Pija XII. zato što nije osudio fašizam u korist demokracije, ali ga je opravdavao zbog tog neuspjeha, jer su ga smatrali praktičkim zarobljenikom fašističke Italije. Piše 1943. godine:
"Ovi kritičari polaze od pogrešne premise. Nema razloga za antifašistički stav katoličanstva. Katolicizam je fašistički oblik kršćanstva, gdje kalvinizam predstavlja njegovo demokratsko krilo. Katolička hijerarhija, u potpunosti i sigurno, počiva na načelu vodstva sa nepogrešivim papom, koji ima vrhovnu zapovjednu vlast doživotno. Vodstvo je, naravno, otvoreno svim slojevima katoličkog društva, kao i vodstvo unutar fašističke države. Ali, poput fašističke stranke, svećenstvo je medij za nedemokratsku vladavinu manjine, hijerarhijskim putem.“
Ova ustavna – a ne moralna – analogija između fašizma i katoličanstva nudi objašnjenje činjenice da su u Europi, kao i u Americi, katoličke nacije spremnije slijede fašističke doktrine od protestantskih nacija, koje su glavna uporišta demokracije. Čak niti u Njemačkoj, fašistički pokret nije došao sa protestantskog sjevera, već s katoličkog juga, ne iz Berlina, već iz Münchena. Poput samog Hitlera, većina drugih vođa nacizma ima katoličku, a ne protestantsku pozadinu.
Očito je da će Katolička crkva preferirati demokratski sustav u državama u kojima čini manjinu, jer tamo ovisi o toleranciji. Čini se da katolička nacija preferira sustav umjerenog fašizma, poput onog Salazara u Portugalu ili Dollfussa u Austriji, utemeljeno na autoritarnoj vladi, korporativnom predstavljanju i kršćanskoj etici, i naravno, neinficirane poganstvom i antihumanizmom Hitlerovih rasnih doktrina.
Važno je ovo zapamtiti kada dođe vrijeme za europsku obnovu. Osnovne političke koncepcije protestantskih nacija se razlikuju od koncepcija katoličkih nacija. Demokracija naglašava osobnu savjest; fašizam autoritet i poslušnost. To bi moglo objasniti zašto je demokracija bila uspješna među većinom protestantskih, a neuspješna među većinom katoličkih zemalja, kako u Europi, tako i u Americi.”
Ovo Kalergijevo stajalište da je katoličanstvo inherentno profašističko je možda dijelio i papa Pio XII., koji doista nikada nije osudio niti kritizirao fašističku Italiju. Međutim, to sigurno nije bilo stajalište koje je zastupao papa Pio XI. (1922. - 10. veljače 1939.), koji je zapravo javno kritizirao fašističku Italiju već 1931. godine. Od 1933. do 1937. godine je papa Pio XI. napisao nekoliko prosvjednih tekstova protiv nacističkog režima. 1938. godine će papa Pio XI. također osuditi fašističku Italiju, nakon što je usvojila nacističku rasnu politiku. Papa Pio XI. je velikom uznemirenošću promatrao uspon totalitarizma i izdao 3 papinske enciklike kojima je osporavao ova vjerovanja: protiv talijanskog fašizma, 'Non abbiamo bisogno' ('Ne moramo vas [upoznavati]', 1931.); protiv nacizma, 'Mit brennender Sorge' ('Sa dubokom zabrinutošću', 1937.); protiv ateističkog komunizma 'Divini redemptoris' ('Božanski Otkupitelj', 1937.). 1926. godine je papa Pio XI. osudio katolički, pro-monarhistički i profašistički pokret Charlesa Maurrasa, Action Française. Njegovu je osudu oštro kritizirao kardinal Billot, koji je smatrao da Rim ne bi trebao osuđivati političke aktivnosti katoličkih pro-monarhista. Kasnije je dao ostavku na mjesto kardinala (i to je bio jedini čovjek koji je to učinio u 20. stoljeću), što su mnogi smatrali rezultatom osude pape Pija XI. Papa nasljednik, Pio XII., ukinuo je papinu zabranu Action Française 1939. godini; svojoj prvoj godini kao papa, što je katolicima omogućilo da se više povežu sa ovim pokretom. Međutim, rehabilitaciji skupine od strane pape Pija XII., Action Française nikada nije vratila svoj prijašnji status.
Iako je papa Pio XI. imao osamdeset i dvije godine u trenutku smrti, ostale su neke sumnje vezane za njegovu smrt, kao i činjenica da se Kalergi odlučio sastati i održavati dijalog sa kardinalom Pacellijem, od 1933. godine, do njegove krunidbe za papu. Izbor pape obavlja se putem Kardinalskog zbora, ali se čini kako je Kalergi unaprijed znao da će kardinal Pacelli postati slijedećim papom. Jedno je sigurno: nakon što je kardinal Pacelli okrunjen za papu, učinio je sve kako bi podržao inicijative Kalergija i Mussolinija, odnosno, nije učinio ništa kako bi se suprotstavio njihovim nastojanjima.
Kalergijev opis katoličke religije kao inherentno fašističke nije bio zamišljen kao kritika. Kalergi, koji je odgojen u rimokatoličkoj vjeri, uz školovanje i primjesom isusovačkog reda, smatrao je fašizam prikladnijim za postizanje ciljeva paneuropizma, budući je demokracija, u konačnici, preslaba organizacijska struktura da bi uspjela u tom nastojanju. Do 1935. godine, Mussolini je izgledao kao da će biti siguran kandidat za križarski rat za pan-Europu. Kalergi piše:
"Na našoj slijedećoj paneuropskoj konferenciji u Beču, Italija je bila propisno zastupljena. Među delegatima bio je Gravelli, čija se revija Anti-Europa pretvorila u pravog glasnogovornika pan-Europe. Konferencija u Stresi, u proljeće 1935. godine, bila je prekretnica na Mussolinijevom paneuropskom putu. Posljednji put je Mussolini pokušao navesti zapadnoeuropske nacije da poduzmu kolektivnu akciju u ime Austrije protiv Hitlera."
Kalergi je to vidio i rješenje za Europu je bio jasno. Mussolini treba predvoditi francusko-talijanski savez protiv Hitlerove Njemačke. Nije bila potrebna kristalna kugla, jer se dobro znalo da će Austrija biti prva regija koju će Hitler anektirati na putu prema svom zamišljenom Njemačkom Carstvu. Mussolini je bio jedini koji je zauzeo čvrst javni stav protiv takvog poteza. On je jasno dao do znanja da će fašistička Italija njemačku aneksiju Austrije gledati kao 'casus belli' i da će vojno intervenirati. Dakle, za Kalergija, izvan Britanskog Carstva (koje je jasno dalo do znanja da ne želi izravno sudjelovati u ovoj europskoj borbi za nadmoć), postojao je samo Mussolini, koji je bio dovoljno moćan i hrabar da porazi Hitlera.
Ono što treba biti jasno i ono što to znači za europsku budućnost: tko god pobijedi u sukobu između Mussolinija i Hitlera, jedno je bilo sigurno, fašizam će biti nova vladajuća struktura za Europu. To je zapravo bilo u skladu sa tada dominantnim austrijskim sustavom upravljanja, i među stanovništvom je postojala velika podrška fašizmu. Pitanje je bilo više usmjereno na to kakav bi 'brand' fašizma željeli za svoju zemlju, onaj Hitlera ili Mussolinija?
Podsjetimo se: Kalergi je odrastao u Austriji i njegov paneuropski pokret jest nastao u Austriji 1923. godine. Kalergi je primjetio antisemitizam kod Kršćansko-socijalističke stranke Austrije, i tu je napisao:
"Moj otac je jasno vidio opasnosti antisemitske demagogije, jer su u tom trenutku dvije velike političke stranke u Austriji koristile antisemitske slogane – kršćanski socijalisti i pangermanisti. Kao što Hitler priznaje u 'Mein Kampfu', vođe tih dviju stranaka su ga inspirirali za buduću antisemitsku kampanju. Tako se moj otac borio protiv samih korijena budućeg nacionalsocijalizma, i tako me kao dijete odgojio u radikalnom protivljenju idejama za koje se Hitler sada zalaže."
Znajući sve ovo, izuzetno je neobično što je Kalergi uspostavio bliski odnos sa dr. Ignazom Seipelom, kancelarom Austrijske Republike i vođom Kršćansko-socijalističke stranke (političku stranku koju Kalergi vidi kao inspiraciju za Hitlerovu antisemitsku kampanju). Ali, on Seipela odabire za predsjednika austrijske podružnice njegova paneuropskog pokreta! Kalergi piše sa oduševljenjem o Seipelu:
"Godine 1923. je Seipel bio neosporni vođa Austrije. Svećenik i dostojanstvenik Rimske crkve... vođa Kršćansko-socijalističke stranke i, od 1922. godine, kancelar republike. Seipel je prenosio svoj moralni i politički autoritet daleko izvan granica svoje države... [Seipel] je, nakon Pape, bio najzanimljiviji i najznačajniji svećenik u Europi. Kao vođa austrijske Katoličke stranke, vladao je Austrijom gotovo kao prokonzul Crkve. Bio je vatreni austrijski domoljub, ali njegova odanost Crkvi bila je veća... Njegova borba, koja je nakon njegove smrti imala teške posljedice, vodila se s uvjerenjem križara...
Seipel je bio jedan od najimpresivnijih ljudi svog doba. Glava mu je bila oblikovana poput glave rimskog cara... da je živio prije stoljeća, mogao je biti veliki papa ili veliki inkvizitor, neumoljiv prema neprijateljima Crkve."
Mussolini i Seipel su obojica bili katolički fašisti. Kalergi nastavlja:
"Dr. Seipel je bio iznenađujuće dobro informiran o mom planu za Europsku uniju i bio je uvjeren u potrebu osnivanja iste, čak i prije nego što smo se upoznali... Kada sam ga zamolio da javno podrži Pan-Europu, obećao je da će to učiniti. Ponudio sam mu predsjedništvo austrijske podružnice Paneuropske unije, a on je to prihvatio bez oklijevanja. Također mi je dao ured u bivšoj carskoj palači u Beču, Hofburgu. Ova palača ostala je sjedište našeg pokreta do 11. ožujka 1938. godine, dana kada je Hitler napao Austriju.
Sa Seipelom sam napokon pronašao šefa europske vlade koji se usudio javno pratiti moj pokret."
Želeći osigurati da se austrijski socijalisti neće protiviti ovom paneuropskom pokretu, Kalergi se obratio socijalističkom trijumviratu: Karlu Seitzu, prvom predsjedniku Austrijske republike (kasnije gradonačelnik Beča); dr. Karlu Renneru, prvom kancelaru Austrijske republike i glavni vođa austrijske mirovne delegacije; i dr. Ottu Baueru, koji je bio prvi austrijski republikanski ministar vanjskih poslova. Od te trojice, dr. Renner je rezonirao sa Kalergijevim planom za Pan-Europu:
"Renner je bio cijenjen zbog velikog znanstvenog saznanja i rijetkog integriteta, ali je imao snažne sklonosti prema pangermanizmu... Nisam očekivao da ću ga smatrati simpatičnijim od njegovih kolega, sjećajući se njegove nostalgične privrženosti ideji Pan-Njemačke, ali na moje veliko iznenađenje, pristao se pridružiti Uniji. Mislim da sam ga uvjerio formulom da Pan-Europa za Austriju znači 'Anschluss u svim smjerovima', ne samo s njemačkim republikama, već i sa podunavskim državama."
Tako je Kalergi regrutirao vođu Kršćansko-socijalističke stranke i vodećeg člana Socijaldemokratske stranke, koji je bio za pangermanizam, dvije ideologije za koje je Kalergi nekoliko stranica ranije u istoj knjizi priznao da su inspirirale Hitlerovu antisemitsku kampanju. Zanimljivo, zar ne?
Grb Jeruzalemskog kraljevstva
Također treba biti svjestan činjenice da je 'Anschluss' njemačka riječ za 'spajanje' ili 'pripajanje', te se odnosila na pripajanje Austrije Njemačkoj. U Austriji je bilo mnogo ljudi koji su podržavali ovo pripajanja i to odmah nakon Prvog svjetskog rata, onda kada se Austro-Ugarsko Carstvo raspalo. Hitler je to i obećavao: ujediniti njemački i austrijski narod pod jednim zajedničkim carstvom. Austrijski i njemački odnosi su bliski, jer stoljećima dijele zajedničku povijest, kulturu i jezik. Njemački je bio, i danas jest, službeni jezik u obje zemlje. Zapravo, cijelo vodstvo Socijaldemokratske stranke Austrije bilo je za 'Anschluss', budući su svi redom bili pangermanisti i slagali se sa Hitlerovim 'nacionalsocijalizmom'.
Stoga, kada je Kalergi rekao Renneru: "Pan-Europa za Austriju znači 'Anschluss u svim smjerovima', ne samo sa njemačkim republikama, već i sa podunavskim državama" - Renner je ovo shvatio kao ujedinjenje svih tih regija, i većine istočne Europe, pod zajedničkim carstvom. Ne treba niti pretpostaviti kako sam Kalergi na to nije tako gledao, jer je sanjao rođenje još većeg carstva od Habsburškog Carstva, koje je stoljećima vladalo Istočnom Europom. Kalergi piše:
"Renner... trebao je sponzorirati moj program i to je, zajedno sa moralnom podrškom koju je pružio dr. Seipel, dalo pokretu izvrstan početak. Ne sumnjam da je Rennerova i Seipelova početna podrška uvelike doprinijela snažnom odjeku pokreta diljem Europe i pomogla njegovom brzom usponu u sljedećih nekoliko godina.
...Službena podrška, koju je pokret tako dobio od dva međunarodno priznata vođe, jednog političkog katolicizma, drugog socijalizma, bila je od odlučujuće važnosti. Prije svega, ideja Pan-Europe počela se shvaćati ozbiljno. I Seipel i Renner imali su reputaciju političkih realista. Zahvaljujući Seipelovoj podršci, pokret je ubrzo stekao čvrsto uporište u katoličkom svijetu; zahvaljujući Rennerovoj podršci, proširio se i svijetom međunarodnog socijalizma. Samo spominjanje Seipelovog imena često je bilo dovoljno da uvjeri kolebljivog katoličkog vođu da se pridruži nacionalnom odboru; slično tome, bilo je potrebno samo ukazati na Rennerovu podršku kako bi se uvjerljivo dokazalo da ciljevi pokreta nisu bili u sukobu sa onima Druge internacionale."
Stoga, Kalergi pripisuje zasluge Seipelu i Renneru za uspon njegovog paneuropskog pokreta diljem Europe. Te su osobe bile vođe Kršćansko-socijalističke stranke i pangermanista. To su isti ljudi koji su, prema Hitleru, inspirirali i njegovu antisemitsku kampanju, ali su sada glavni zagovornici Kalergijevog paneuropskog pokreta.
20. svibnja 1932. godine je Engelbert Dollfuss izabran za kancelara Austrije. Godine 1933. je raspustio parlament i preuzeo za sebe diktatorske ovlasti. Suzbijajući socijalistički pokret, u veljači 1934. godine, tijekom Austrijskog građanskog rata, a kasnije zabranjujući Austrijsku nacističku stranku - učvrstio je vladavinu 'austrofašizma', autoritativnim 'Prvomajskim ustavom'. Dollfuss se zakleo na odanost Mussoliniju. Činilo se kao da će sudbina Austrije biti slična sudbini Europe (gledajući očima Kalergija), i bez obzira na pobjednika, Mussolini protiv Hitlera, ishod bi svejedno bio fašistička vladavina.
Tijekom svoje vladavine u Austriji, Dollfuss se redovito sastajao sa Kalergijem i podržavao je njegov plan za Pan-Europu:
"Posljednji put sam sreo Dollfussa u lipnju 1934. godine. Tijekom našeg razgovora rekao mi je da planira odvesti svoju obitelj u Italiju tijekom odmora, i da će provesti neko vrijeme u Riccioneu sa Mussolinijem. Očekivao je da će osobno sa Mussolinijem pokrenuti paneuropsko pitanje i nadao se kako će ga natjerati neka poduzme potrebne akcije.
...25. srpnja ... Dollfussa je ubila skupina austrijskih nacista ... Dollfussa su ranili sa dva hica. Dok je umirao, rekli su mu da se zemlja pobunila protiv njega i da zahtijeva nacionalsocijalističku vladu. Kako bi okončali građanski rat, zatražili su neka podnese ostavku. Dollfuss, okružen samo svojim ubojicama, ranjen i dok je umirao, pružio je otpor ...
Vijest nas je užasno šokirala; Dollfuss nam je bio vrlo drag prijatelj. U velikoj bitci za Austriju i Europu, Dollfuss je umro kao heroj na čelu svoje vojske. Njegov duh je trijumfirao u danima koji su uslijedili nakon njegovog atentata. Nacistička pobuna se utopila u izljevu javnog ogorčenja i novom valu patriotizma.
Hitler se u to vrijeme nije usudio podržati nacističku pobunu u Austriji njemačkim trupama. Mussolini je bio spreman prijeći Brenner i pomoći austrijskoj naciji u svakom trenutku. Ni Francuska, ni Britanija, ni Rusija, ni Čehoslovačka – samo je Italija spasila, tijekom tih kritičnih dana, neovisnost Austrije. To je bio plod Dollfussove vanjske politike, koja bi možda promijenila sudbinu Europe da je preživio."
Gledano Kalergijevim očima: pangermanizam nije bio problem u njegovoj konačnoj misiji uspostave paneuropizma, što je jasno pokazalo njegovo blisko partnerstvo s Rennerom i drugim pangermanistima. Ono što je Kalergiju stvaralo određenu distancu između njega i nacističke Njemačke - nije bilo njegovo neodobravanje fašizma, kao ni antisemitizam općenito. Sve tri ključne skupine sa kojima je Kalergi surađivao na pokretanju svog paneuropskog pokreta: fašistička Italija, Kršćansko-socijalistička stranka i pangermanisti austrijske Socijaldemokratske stranke - bili su profašisti i dijelili su različite stupnjeve antisemitizma.
Kalergi nije vidio razlog zašto ne bi moglo doći do mirnog saveza država predvođenih fašizmom. Međutim, mirnog saveza nije moglo biti sa fanatičnim Hitlerom, koji je bio u pokretu. Zato je 1933. godine Kalergi promijenio svoju strategiju od francusko-njemačkog saveza, kako bi pretvorio paneuropski pokret do francusko-talijanskog saveza. Većina zemalja u Europi imala je snažnu bazu podrške fašizmu. Čak niti Britanija ili Francuska nisu bile spremne ratovati - kako bi zaustavile širenje fašizma. Postojala je istinska želja za savezom država, pod fašističkom proimperijalističkom vlašću. Ali, Hitlerov fanatizam je želio cijeli kolač, pa je onda unazadio ovaj plan za desetljeća i prisilio ga neka ode u ilegalu.
Kurt Schuschnigg je naslijedio Dollfussa na mjestu kancelara Austrije, u srpnju 1934. godine. Obnašao je tu dužnost sve do invazije nacističke Njemačke na Austriju 11. ožujka 1938. godine. To je dovelo do prekida austrijske podrške Mussoliniju:
"Osobni odnosi između Mussolinija i Schuschnigga nikada nisu bili srdačni. Schuschnigg je bio Tirolac i nije mogao zaboraviti kako su njegovi sunarodnjaci ugnjetavani od strane fašističke Italije. Sentimentalno bi radije surađivao sa Berlinom, nego sa Rimom. Također, ni Mussolini nije volio Schuschnigga. Bio je drag Starhembergu, kao što je bio drag Dollfussu. Nakon što je Schuschnigg žrtvovao vođu Heimwehrena, posljednja osobna veza između Rima i Beča je nestala. Schuschnigg je stajao sam, a Austrija je bila izolirana i osuđena na propast."
Dana 11. ožujka 1938. godine je Schuschnigg popustio nacističkom ultimatumu i odrekao se svoje dužnosti. Njegov nasljednik je bio Seyss-Inquart, vođa austrijske nacističke stranke. Njemačke trupe su već prelazile svoju granicu sa Austrijom. Aneksija Austrije je bila prva odigrana figura na Hitlerovoj šahovskoj ploči. Sada je zadobio punu podršku Osovine Rim-Berlin.
Kalergi je posjetio Mussolinija 11. svibnja 1936. godine. U srpnu iste godine se dogodio njihov posljednji zajednički susret, i to je bilo šest mjeseci prije Mussolinijeve objave pripadnosti Osovini Rim-Berlin:
"Pozdravio me kao starog prijatelja i počeo raspravljati o najnovijim događajima u Europi. Upozorio sam ga da je Hitler na putu preuzme europsku hegemoniju, osim ako ga ne osujete silom. Rekao sam mu da se ni Italija ni Francuska ne mogu same suočiti sa Hitlerom. Potaknuo sam ga neka što prije riješi sve nesuglasice s francuskom vladom, kako bi stvorio snažnu latinsku uniju, kao prvi korak prema europskoj uniji.
Mussolini je pažljivo slušao... Govorio je o Francuskoj pomirljivim tonom, ostavio je dojam da su njegove simpatije u potpunosti na strani Francuza. Nema sumnje kako mu je ideja francusko-talijanske unije bila privlačna. Ali, njegov tajni san nije bila Pan-Europa, nego velika mediteranska federacija svih latinskih država, koja kontrolira veći dio Afrike, te je povezana sa latinskim republikama preko Atlantika. Rim je, naravno, trebao biti središtem ovog novog regionalnog aranžmana.
Odredio je vrijeme našeg sljedećeg razgovora za dva dana od tada. Kada smo se ponovno sreli, on je uzeo riječ prvi.
'Vaša politika je geometrijski ispravna, ali je nemoguće provesti. Pogledajte ovdje.' I pokazao mi je jedan od posljednjih brojeva francuskih novina Le Populaire, sa člankom Léona Bluma. ‘Léon Blum kaže da žali što me Liga naroda nije uspjela zadaviti. Zar stvarno očekujete da imam povjerenja u takvog čovjeka?’
Léon Blum je nekoliko dana prije pobijedio na francuskim izborima i pripremao se voditi vladu ‘Narodne fronte’, koju je podržavala kombinirana liberalna, socijalistička i komunistička većina. Istina je da se od takve vlade teško moglo očekivati da surađuje sa fašističkom Italijom; osim toga, i citiram Mussolinijeve riječi: ‘Engleska nikada neće tolerirati francusko-talijansku uniju.’ Jedina utjeha koju je mogao ponuditi bila je da ‘nema daljnjih teritorijalnih zahtjeva.’
Iako su njegove izjave tog dana zvučale prilično odlučno, na kraju me zamolio da odem u Pariz i saznam postoji li ikakva šansa da se dvije nacije ujedine…’"
U svojoj autobiografiji iz 1943. godine, Kalergi piše:
"Antifašisti su mrzili Hitlera, ali su utrli put njegovim uspjesima. Jer su antifašisti uspjeli transformirati Mussolinija, Hitlerovog najjačeg neprijatelja, tijekom 1933. i 1934. godine, u Hitlerovog najjačeg saveznika.
Ne krivim talijanske i španjolske antifašiste za njihovu hrabru i vrlo prirodnu borbu protiv svojih nemilosrdnih političkih neprijatelja. Ali, krivim demokratske političare, posebno u Francuskoj, jer su tretirali Mussolinija kao Hitlerovog saveznika, sve dok to nije stvarno i postao.
U to vrijeme je Mussolini, jasnije od svojih demokratskih kolega, vidio prijetnju koju je Hitler predstavljao za cijelu Europu. Mnogo bi se radije pridružio zapadnim demokracijama u jedinstvenom frontu protiv hitlerizma nego, pridruživši se Hitleru, postati vazal ovog čovjeka kojeg je prezirao, zavidio mu i mrzio.
Neki dalekovidni saveznički državnici, poput Churchilla, Ameryja, Barthoua i De Jouvenela, vidjeli su ovo pitanje i pokušali su najbolje što su mogli obnoviti savez. Mussolini je bio jedan od načina i ako bi se on pridružio Zapadu, onda bi se Austrija zaštitila od Hitlera i obuzdala bi se prijetnja njemačke dominacije nad Europom.
Ali, antifašisti su učinili sve što su mogli da spriječe takvu politiku. U Francuskoj je ideja antifašizma bila odlučujuća za savez između demokrata, socijalista i komunista, takozvani 'Front Populair'. Samo ime antifašizma, umjesto antinacizma, ukazuje na to da su Mussolinija smatrali svojim neprijateljem broj jedan, a Hitlera svojim neprijateljem broj dva. Umjesto da svim mogućim sredstvima podrže austrijsku obranu od Hitlera, ismijavali su Dollfussa, Schuschnigga i Starhemberga [sve fašisti]. Ništa nije bilo dobrodošlo Hitleru, od ovog antiaustrijskog i antitalijanskog raspoloženja među demokratima Francuske i Britanije, jer je to sprječavalo ono čega se najviše bojao - europski savez."
Kalergi izostavlja jedan vrlo važan detalj iz svoje kritike antifašista u Francuskoj. Narodna fronta (Front Populair) bila je koalicija ljevičarskih stranaka, koja je nastala kao reakcija na nerede 06. veljače 1934. godine, koji su se dogodili u prkos "fašističkoj opasnosti" i pokušaju fašističke desnice da u Francuskoj uspostavi diktatorski režim, ekvivalentan fašističkoj Italiji. Dakle, ono što je Kalergi u biti kritizirao je bio otpor tome da Francuske postane fašistička država, ekvivalentna fašističkoj Italiji, te da je upravo taj otpor Francuza sabotirao njihov savez sa fašističkom Italijom, a protiv Hitlera.
Stoga, još jednom, kroz Kalergijevu perspektivu vidimo neizbježnost fašističke paneuropske vladavine i njegov jasan prezir prema antifašističkom i demokratskom otporu toj zacrtanoj "neizbježnosti". Zbog antifašističkog i demokratskog otpora "mirnijem" prijenosu na fašizam - stvorili su situaciju gdje bi fašizam bio nametnut nasiljem i silom. To je u Kalergijevim očima bila tragedija koja se mogla izbjeći, samo da su te zemlje jednostavno prihvatile fašizam pod "demokratskim" uvjetima. Kalergi se nije ustručavao naglasiti kako su Churchill i Amery bili na istoj strani, te su prihvaćali Mussolinijev fašizam kao model za budućnost paneuropskog pokreta. Francuska će na kraju formirati fašističku francusku državu, Vichyjevu vladu, 10. srpnja 1940. godine, na čelu sa maršalom Philippeom Pétainom.
Vichyjevska vlada usvojila je politiku suradnje sa nacističkom Njemačkom.
Međutim, razlika između Mussolinija i Hitlera je postajala sve nejasnija stvaranjem Osovine Rim-Berlin. Ugnjetavanje Židova u Italiji se dramatično povećalo tijekom 1938. godine, kada je Mussolini počeo podržavati nacističku rasnu politiku. Do lipnja 1940. godine je fašistička Italija otvorila oko pedeset koncentracijskih logora. Nakon okupacije Grčke i Jugoslavije, 1941. godine, Italija je otvorila koncentracijske logore u svojim okupacijskim zonama, gdje je bilo smješteno oko 150000 ljudi, uglavnom Slavena. Životni uvjeti bili su vrlo teški, a stope smrtnosti su, u tim logorima, daleko premašivale one u Italiji. Iako je većina logora u Italiji bila policijski i tranzitni logori, jedan logor, Risiera di San Sabba, u Trstu, bio je i logor za istrebljenje. Nakon što se Italija predala Njemačkoj, 08. rujna 1943. godine, broj ubijenih Židova u Italiji i unutar talijanskih okupacijskih zona, dramatično se povećao. U tome su talijanska policija i fašistička milicija odigrale ključnu ulogu, kao njemački saučesnici.
Papa Pio XII., koji je okrunjen 02. ožujka 1939. godine, nikada se nije izjasnio protiv deportacije rimskih Židova tijekom rata.
******************************
'Reformirani' antisemitizam: Fašisti su za cionizam
Kalergijev otac Heinrich je objavio djelo "Das Wesen des Antisemitismus" ("Bit antisemitizma", i ono što je izvorno trebalo biti potvrda antisemitizma - pretvorilo se u podršku cionističkoj stvari. Godine 1935. je Kalergi uredio očevu knjigu, uz dodatke, i izdaje je pod naslovom "Antisemitizam kroz stoljeća". U uvodu Kalergi opisuje svog oca:
"Intelektualno je bio gotovo slobodni mislilac, ali je u srcu ostao uvjereni kršćanin i katolik. Njegovo kršćanstvo bilo je iracionalno; pronašao je potvrde kroz Budu i Schopenhauera, u svojoj asketskoj i mističnoj prirodi. Iako pobožan kršćanin, ipak je do svoje smrti ostao Schopenhauerov učenik. Kako je ovaj katolički aristokrat arijskog podrijetla posredovao u korist Židova, i protiv njihovih progonitelja?"
Podsjetimo, Richardov otac Heinrich bio je isusovac, diplomat za Austro-Ugarsko Carstvo, znao je govoriti osamnaest jezika. Odgojen je u antisemitskim uvjerenjima i doživio je prosvjetljenje prema cilju cionizma - dok je radio na svojoj raspravi o antisemitizmu? Heinrich Coundenhove-Kalergi piše:
"'Najbolja definicija Židova', kaže veliki Schopenhauer, 'još uvijek ostaje definicija nacije.' Što su Židovi u stvarnosti? Oni su umjetna nacija, spoj brojnih nacionalnosti nastalih zajedničkom religijom, formiranih dobrovoljnim i prisilnim odvajanjem od drugih nacija i zabranom miješanih brakova, a sve je to rezultat vjerskih načela. Definicija koja se primjenjuje na Židove stoga bi bila: 'umjetna nacija stvorena vjerskim pravilima i uredbama i sastavljena od brojnih rasnih elemenata.'
Cionizam je neizbježan rezultat antisemitizma. Oba fenomena proizlaze iz istog korijena i imaju istu prirodu, budući su samo različiti izrazi za istu stvar, iako, naravno, nema ni sjene razumijevanja između cionista i antisemita.
Primjećujemo kako se diljem svijeta ponovno rasplamsavaju i vjerski i nacionalni fanatizam; vidimo kako se potonji koristi vjerskim partikularizmom. Vrlo često je čak teško reći koji je pokretačka snaga, bilo politika ili religija. Međutim, tamo gdje se, kao što je slučaj sa židovskim pitanjem, suprotnosti ne mogu pomiriti; gdje mržnja i odbojnost, unatoč svim pokušajima, neprestano rastu, tamo je razdvajanje najbolje za sve strane. To razdvajanje cionistički pokret namjerava i provesti. Cilj cionizma, pokreta koji se sada proširio među Židovima diljem svijeta, jest omogućiti Židovima u svim zemljama emigraciju i stvaranje ujedinjene nacije i židovske države u Palestini. Ovo je jedini radikalni mogući lijek za sadašnjost, jer obzirom na mali stupanj prosvijećenosti čovječanstva sa kojim se danas susrećemo, trebaće dugo vremena prije nego što se bude moglo računati na mir i pravdu.
"Van Židovi!", krik je koji odjekuje posvuda po antisemitskim sastancima. Vrlo dobro, ali kamo? "To nije naša stvar", odgovaraju antisemiti, "to je na Židovima da odluče; njihova je briga kamo ići – ali to nas se ne tiče." Ne, kažem. To je u velikoj mjeri briga antisemita, jer i susjedne države viču: 'Van Židovi', i kada jedna država izbaci Židove, susjedna država ih šalje natrag i koristi pruženu priliku da prokrijumčari sa njima i vlastite Židove. Rješenje je jednako daleko kao i prije. Pitanje 'Kamo sa Židovima?' stoga je nešto o čemu svaka država mora ozbiljno razmisliti kako riješiti, i vrijedi im se posavjetovati i doći do zajedničke odluke. Nakon što se pronađe zemlja i svi Židovi budu proglašeni građanima te zemlje, tada će oni doista biti stranci među nama; tada, što se mene tiče, željeni specifični zakoni mogu se donijeti bez gaženja napretka i prosvjetiteljstva, humanosti i kršćanske ljubavi; tada se, bez okrutnosti, može ponašati protiv Židova na način da im se dosadi i zgadi boravak u stranoj zemlji. Tada antižidovstvo više neće biti okrutno, iako svakako uskogrudno i nerazumno, i vrlo, vrlo nerazumno. Jer treba imati na umu da su Židovi jedna od najdarovitijih i najtalentiranijih nacija na svijetu. Država koja ih progoni je najveći gubitnik, dok gostoljubiva država koja pruža utočište prognanicima ima korist.
Ali, uvjeren sam da je velika i divna nacija Židova – reformirano židovstvo, naravno, nikada i ortodoksno židovstvo – ipak predodređena da jednog dana donese spasenje i blagoslov cijelom čovječanstvu..."
Ono što Heinrich tvrdi jest da nije moguće da Židovi i kršćani žive u harmoniji - barem ne tamo gdje ima dovoljno 'nereformiranih' Židova - to su oni koje Heinrich definira kao Židove koji odbijaju biti asimilirani u zapadne kršćanske civilizacije. Heinrich tvrdi kako ne vidi jednu stranu superiorniju od druge, te da je egzodus Židova gubitak kršćanskog svijeta, sve dok ne budemo mogli živjeti u vremenu veće tolerancije, mira i pravde. Stoga je jedino rješenje, prema Heinrichu, pomoći svim ovim 'nereformiranim' Židovima neka se presele u novu domovinu, daleko od zapadne kršćanske civilizacije; tada antisemitizam neće biti toliko okrutan, jer će <židovi imati mjesto kamo mogu otići i koje mogu nazvati domom; jer trenutno ovi 'nereformirani' Židovi nemaju kamo otići, kada se suočavaju sa netolerancijom zbog svoje religije i kulture.
"Ugnjetavanje i specifični zakoni su razvili židovski intelekt i intelektualnu radnu sposobnost do najvišeg stupnja – na štetu svih ostalih organa, posebno na štetu fizičke proizvodne sposobnosti. Ali, onda bi kršćanske države barem trebale pokušati izvući neku korist iz tih intelektualnih darova, koje su same odgojile. Umjesto da protjeruju Židove, da ih ugnjetavaju, neka ih guraju u poslove gdje, kako kršćani tvrde, razvijaju tako štetnu aktivnost. Kršćanske države trebale bi Židove staviti u kola napretka.
Pet šestina cijelog židovstva je, u najvećoj mjeri, zainteresirano za ostvarenje i postizanje ciljeva cionizma. Pet šestina svih Židova na svijetu je spremno emigrirati i preseliti se u židovske države, koje će se osnovati. Nije istina što antisemiti kažu da Židovi neće ići. Pokušajte, gospodo, odradite posao za cionizam i uskoro ćete vidjeti kako će gomile Židova emigrirati. Ako se ciljevi cionizma ne ostvare, neizbježne su okrutne katastrofe, opasnosti za koje nitko ne može reći hoće li biti ograničeni samo na Židove. Nakon što se pučanstvo pusti na slobodu, teško će napraviti razliku između židovskog i kršćanskog kapitala. Ako se bogati Židovi nađu u opasnosti, sami Židovi će okrenuti rulju protiv kršćana. Reći će, i tko bi ih mogao kriviti za to: 'Ako ćemo financijski propasti, nećemo propasti sami; ne, i bogati kršćani će propasti u našem društvu', i oni će dovoljno dobro znati kako time upravljati.
Neka Židovi, dakle, emigriraju ako to žele, i pazimo da im ne postavljamo nikakve prepreke, i radimo svi za cionističku ideju."
Heinrich je jasno dao do znanja kako segregaciju 'nereformiranih' Židova smatra ćinom milosrđa, u mnogočemu vrlo slično obrani koju je Woodrow Wilson iznio vezano za segregaciju crnaca od bijelaca, kako bi se izbjeglo "trenje". Dakle, segregacija sa ovog stajališta ima za cilj 'zaštititi' 'neželjenu' rasu/religiju/kulturu od mržnje zapadnog kršćanskog svijeta.
Sa druge strane, Oswald Mosley je Afriku smatrao jednim velikim radnim logorom, koji bi poslužio kao peć na ugljen za potrebe bijele Europe. Čini se kao da Heinrich aludira na sličnu viziju za 'nereformirane' Židove, čiji posebni darovi nisu "fizički proizvodni kapacitet", što jest specifičnost Afrike, nego su to židovski "intelektualni darovi". Heinrich pita zašto kršćanske države ne bi "barem pokušale izvući neku korist iz tih intelektualnih darova koje su sami [kršćani] obučili...kršćanske države trebale bi Židove staviti u kola napretka". Čini se kao da Heinrich smatra kako bi mnogo profita moglo ostvariti grupiranjem svih 'nereformiranih' Židova, gdje god se mogu staviti "u kola napretka". Upravo na ovom mjestu u knjizi, dodani su Richardovi spisi 1935. godine, onoj izvornoj publikaciji njegova oca iz 1901. godine.
"Kada strano tijelo prodre u organizam, ono se ili eliminira ili asimilira.
Kada su se vrata geta otvorila, židovsko strano tijelo prodrlo je u europski organizam, a kriza koja je tako nastala trajati će sve dok Židovi ne napuste Europu, ili ih preostali Europljani asimiliraju. Trajati će sve dok jedan dio Židova ne odabere jedan, a drugi drugi put, to jest, dok Židovi ne prestanu biti manjine. Dva radikalna puta, koja vode do ovog cilja, jesu cionizam i asimilacija.
Cionizam je najdosljedniji odgovor na antisemitizam. Prihvaća potonji kao činjenicu, i nastoji učiniti sudbinu Židova neovisnom o pristanku nežidova. Želi da Židovi uzmu svoju sudbinu u svoje ruke i oblikuju je putem. Ovaj cilj, cionizam slijedi već više od jedne generacije, divnom ustrajnošću i izravnošću. Pokret je već postigao međunarodni povijesni uspjeh: Balfourova deklaracija i stvaranje židovskog nacionalnog doma u Palestini. Cionistička ideja sama po sebi je još uvijek ispravna i dosljedna, ali izbor Palestine kao novog doma diktirala je romantika, a ne razum. Postoji opasnost da židovski egzodus u Palestinu jednog dana podijeli sudbinu svojih kršćanskih prethodnika, tj. križara. Postoji opasnost da se snaga arapskog svijeta na sirijskom tlu pokaže mnogo jačom od svih planova zapadnog svijeta. Strateški je teško braniti Palestinu od bilo kakvog kopnenog napada. Panarapska ideja je u porastu i nikada se neće dobrovoljno odreći ove obale i Jeruzalema, koji je i za muslimane sveti grad. Sukob između cionističke i panarapske ideje uvijek ostaje prijetnjom."
Ono što ovdje piše gotovo je nerazlučivo od djela samog Oswalda Mosleyja. Podsjetimo se da je Mosley razmišljao o "židovskom pitanju" u smislu "dobrih" i "loših" Židova, tj. oni koji su asimilirani i oni koji se ne žele asimilirati, postati "domoljubi" u svojim zemljama. Mosley je napisao u svom časopisu 'Action', opisujući korporativnu državu kao "koncept društva koje radi preciznošću i skladom ljudskog tijela. Svaki interes i svaki pojedinac su podređeni ovoj prevladavajućoj svrsi nacije. Ako nešto nije u skladu s tim, onda to mora biti mikrob, virus štetan za tijelo." Oswald Mosley je također bio za stvaranje domovine za Židove, podržavao je inicijativu Lige naroda za Balfourovu deklaraciju.
Ono što je također uznemiruje u Kalergijevom gornjem citatu jest to što on jasno prepoznaje kako mobilizacija i premještanje milijuna Židova u Palestinu očito neće dobro proći kod Arapa u ovoj regiji. Richard naziva problematičnom "panarapsku ideju koja je u porastu". On nikada nije govorio o bilo kakvom panarabizmu ili panafrikanizmu, kod podjele svojih šest regionalnih zona pod Ligom naroda; koje se sastoje od: Britanskog Commonwealtha, Panamerike, Europske unije, Sovjetskog Saveza, Kine i Japana. Dakle, Richard Kalergi, koji tvrdi kako gaji najveće poštovanje prema islamu, očito na njega gleda kao na nešto što ne igra bitnu ulogu u njegovom novom Svetom savezu. Zapravo, možda je ovaj budući predvidljivi sukob između "nereformiranih" cionističkih Židova i Panarabije upravo ono što i žele postići, možda neka sami prorijede krdo? Je li lekcija iz križarskih ratova bila takva da se netko drugi treba boriti umjesto njega?
"Drugi prigovor na izbor Palestine jest činjenica da je premalena zemlja da bi ponudila utočište Židovima u slučaju katastrofe u Europi. Ako, npr. nacionalistički antisemitski režim naslijedi komunističku vlast u Sovjetskom Savezu, pitanje imigracije postati će vitalno za dva i pol milijuna Židova. Ako antisemitizam pobijedi u Poljskoj, biti će ugrožena egzistencija još tri milijuna Židova. Koliko god se cionisti nadali da se takva katastrofa nikada neće dogoditi, njihova stara i nova iskustva trebala bi im govoriti neka budu spremni na najgore. Problem šest milijuna neasimiliranih Židova na Istoku je najozbiljniji problem židovstva. Sjena koja je pala na Židove u Njemačkoj je upozorenje, jer nitko ne zna je li to posljednji čin ili samo preludij u dirljiviju dramu.
Židovi stoga traže zemlju, u kojoj ima dovoljno mjesta za milijune Židova i gdje mogu biti sigurni kako će bez poteškoća činiti većinu stanovništva. Čini se da su visoravni Velike portugalske kolonije Angole najprikladnije za ispunjavanje tih zahtjeva. Najnoviji planovi za židovska naselja velikih razmjera su usmjereni na ovu zemlju. Bez obzira hoće li izbor pasti na Angolu, ili na neki drugi dio Afrike, Amerike ili Australije, ideju židovskog doma ionako je pokrenuo cionizam i neće se smiriti dok se veliki cilj ne postigne."
Dakle, Kalergi jezivo predviđa kako će porast antisemitizma, u sljedećih nekoliko godina, stvoriti prisilni masovni egzodus "neasimiliranih Židova na Istoku“. Tvrdi da su Židovi na Zapadu asimilirani, pa je stoga "židovski problem" ostao u Istočnoj Europi. Kaže on kako će svi ti "neasimilirani Židovi na Istoku" morati otići, ukupno njih oko šest milijuna. Međutim, Palestina nije dovoljno velika da ih sve primi. Stoga Richard zaključuje kako bi velika portugalska kolonija Angola bila sasvim u redu! Ako se netko zavaravao kako se radi o povratku Židova u svoju domovinu u Jeruzalemu, čarolija bi sada trebala biti potpuno razbijena. Richard Kalergi jasno daje do znanja kako će ti "neasimilirani Židovi Istoka" trebati zone za odlaganje otpada za svoj narod i pritom se Afrika, kontinent koji je daleko od zapadne kršćanske civilizacije, čini najboljim izborom. Stoga se Židovi i Afrikanci nalaze u sličnoj nevolji, pod ovom segregiranom vizijom Novog svjetskog poretka, pod Svetim savezom Lige naroda.
Zapravo, Joseph Chamberlain, jedan od Mosleyjevih idola, bio je prvi koji je promovirao britansku podršku cionističkoj stvari. Nakon susreta sa Theodorom Herzlom, u listopadu 1902. godine - Chamberlain je već u travnju 1903. godine ponudio Herzlu britanski teritorij u istočnoj Africi, poznat kao Ugandska shema (iako je taj teritorij bila Kenija). Cionistička organizacija je odbila ovaj prijedlog, kao i britanski doseljenici iz istočne Afrike. No, sve ovo događanje se gledalo kao veliki proboj u postavljanju prioriteta Velike Britanije kako bi pronašli teritorij za židovsku autonomiju, ali pod britanskim suverenstvom. To će konačno i postići 1918. godine, pod britanskim mandatom u Palestini.
"Dok neki oblik cionizma ostaje rješenje židovskog pitanja za sedam milijuna istočnih Židova, koji se drže svog nacionalnog ideala i svojih krutih vjerskih zakona - rješenje židovskog pitanja za zapadnu i sjevernu Europu naziva se asimilacija. U tim europskim državama, na zapadu, sjeveru i jugu Njemačke i Austrije, uključujući Veliku Britaniju i Italiju, većina Židova je potpuno asimilirana. Govore istim materinskim jezikom kao i njihovi nežidovski sunarodnjaci, imaju iste običaje, isto obrazovanje, iste moralne i društvene ideje i koncepcije. Osjećaju se francuskim patriotima u Francuskoj, Englezima u Engleskoj, Talijanima u Italiji i Nizozemcima u Nizozemskoj. Čvršće su povezani sa svojim nežidovskim sunarodnjacima, nego sa nacionalnim Židovima u Poljskoj ili Palestini. Unatoč antisemitskim predrasudama, od kojih nije izuzeta nijedna europska nacija, velika većina njihovih sugrađana smatra ih i tretira kao sunarodnjake. Ostatak antisemitizma, naravno, još uvijek postoji, ali svaka osoba može otkloniti tu predrasudu svojim osobnim kvalitetama i postupcima. Broj fanatičnih antisemita je relativno malen.
Ti Židovi nemaju razloga napustiti svoje domovine zbog cionističke ideje. Niti imaju ikakve sklonosti da se izjašnjavaju kao članovi židovske nacije, jer se osjećaju Francuzima, Englezima ili Talijanima, židovskog vjeroispovijesti. Većina tih Židova sa nelagodom gleda na cionizam, jer stalni naglasak na židovskom nacionalizmu olakšava antisemitima zadatak identificiranja židovske religije sa židovskom nacijom, kako bi Židove smatrali i tretirali kao strance.
Takav stav prema cionizmu je, međutim, nepravedan, jer je u interesu rješenja istočnožidovskog problema. Ako cionizam uspije pronaći rješenje, asimilacija zapadnih Židova, umjesto da bude otežana, naprotiv, biti će olakšana."
Paneuropski pokret susreće međunarodni fašizam
"Nijemci, Francuzi, Englezi, Česi, Mađari - svi pripadaju jednoj velikoj očinskoj klasi Europljana, djeca jedne rase, jednog kontinenta, jedne civilizacije i jedne sudbine." ("Križarski rat za Pan-Europu", grof Richard Coudenhove-Kalergi, 1943.)
Kalergi se nije zaustavio na regrutiranju europskih fašista za svoju paneuropsku stvar, već je upoznao i brojne srodne duše iz nacističke Njemačke, Sjedinjenih Država i Velike Britanije:
"Dvije briljantne njemačke ličnosti, u to su vrijeme, pristale na paneuropski pokret. Prvi je bio Hjalmar Schacht. Njegov bistri um bio je fasciniran izgledima europske valute i federalnog bankarskog sustava, te se nadao ideji jednakosti među konkurentskim europskim nacijama na afričkom kontinentu. Kada je njemačka podružnica Paneuropske unije održala svoj prvi sastanak u skupštinskoj dvorani Reichstaga, Schacht je bio glavni govornik u korist Pan-Europe.
Još jedan važan njemački simpatizer bio je kancelar Hans Luther."
Hjalmar Schacht bio je predsjednik Središnje banke (Reichsbank) u dva bitna razdoblja: od 1923. do 1930., i od 1933. do 1939. godine. Također, bio je ministar gospodarstva od kolovoza 1934. do studenog 1937. godine. Hans Luther imenovan je Schachtovim nasljednikom na mjestu predsjednika Reichsbanke, 11. ožujka 1930. godine. Nakon što su nacisti preuzeli vlast (1933.), Luther je pristao na Hitlerov zahtjev. i dao je ostavku na tu dužnost, 16. ožujka 1933. godine. Međutim, ponuđeno mu je mjesto veleposlanika nacističke Njemačke u Sjedinjenim Državama, što je prihvatio i služio tamo od 1933. do 1937. godine. Godine 1933. je Luther održao predavanje na kampusu Sveučilišta Columbia, gdje je naglasio Hitlerove "miroljubive namjere" prema svojim europskim susjedima. Studenti Columbije uvelike su prosvjedovali zbog ovog poziva nacista na njihovo sveučilište. Nicholas Murray Butler, predsjednik Columbije, odbio je studentske molbe za otkazivanje poziva, nazivajući njihov zahtjev "neliberalnim" i pozivajući se na potrebnu akademsku slobodu.
Butler je bio dugogodišnji obožavatelj Benita Mussolinija. Uspoređivao je talijanskog fašističkog vođu sa Oliverom Cromwellom. Dvadesetih godina 20. stoljeća primijetio je koliko je "nevjerojatan napredak fašizam donio". Mjesecima nakon spaljivanja knjiga od strane nacista, 1933. godine, pozdravio je nacističkog veleposlanika u Sjedinjenim Državama u Columbiji; također se odbio sastati sa poznatim njemačkim disidentom, kada je ovaj posjetio sveučilište. Kalergi opisuje Nicholasa Murraya Butlera kao "jednog od mojih najaktivnijih prijatelja i podupiratelja u Sjedinjenim Državama, koji je predsjedavao Sveučilištem Columbia i Zakladom za mir Carnegie. Napisao je predgovor američkom izdanju moje knjige Pan-Europa."
"Nikada nisam vidio, niti pokušao vidjeti Adolfa Hitlera, ili bilo kojeg drugog vođu njegove stranke. Upoznao sam neke bivše naciste - Hermanna Rauschninga u Parizu i Otta Strassera u Švicarskoj. Također sam upoznao neke buduće naciste, poput Waltera Funka, Schachtovog nasljednika na mjestu ministra gospodarstva i predsjednika Reichsbanke; i generala Haushofera, voditelja Geopolitičkog instituta u Münchenu, prije nego što su se pridružili Hitlerovoj stvari."
Ono što Kalergi ovdje ne otkriva jest kako neki od njegovih poznanika "bivših nacista", nisu bili u punom smislu riječi "bivši nacisti", poput Otta Strassera, koji je zaista napustio nacističku stranku i odvojio se od hitlerovske frakcije, ali samo kako bi osnovao vlastitu nacističku stranku, pod nazivom Crna fronta (Kampfgemeinschaft Revolutionärer Nationalsozialisten) i koju je namjeravao iskoristiti kako bi preuzeo vlast od Hitlera. Strasser će stvoriti vlastiti oblik nacizma, tzv. strasserizam. Kalergi je definitivno bio svjestan toga, stoga je to prilično čudan i sumnjiv pokušaj samoobrane.
Osim toga, iako Kalergi tvrdi da se nikada nije susreo s Waltherom Funkom, Hjalmarom Schachtom ili Karlom Haushoferom, nakon što su se pridružili nacističkoj stranci - ipak nastavlja govoriti o njima s poštovanjem i čini se ponosnim što smatra da su vjerojatno koristili njegove ideje kako bi oblikovali Hitlerovo razmišljanje:
"[Haushofer je] Čovjek rijetkog znanja i kulture, nije imao ništa od uobičajene arogancije pruskog časnika, sve od pristojnog i uljudnog tipa bavarskog gospodina. Prije Prvog svjetskog rata bio je njemački vojni ataše u Tokiju, a od tada je postao najveći japanski njemački štovatelj i prijatelj. Napisao je standardno djelo o zemlji i posvetio svu svoju energiju uspostavljanju bliskih odnosa između Njemačke i Japana. Haushofera je malo zanimala geografija kao takva, samo kao osnova za političke stavove.
Bio je iskreni štovatelj graditelja britanskog carstva, i osobni prijatelj Rudolfa Hessa. Hess, koji je sudjelovao u Hitlerovom minhenskom puču, 1923. godine, postao je bjegunac kada je revolucija propala i potražio je utočište u Haushoferovom domu. Hess je postao njegov oduševljeni učenik. Kada su Hess i Hitler bili zatvoreni u Landsbergu i počeli surađivati na nacističkoj bibliji, 'Mein Kampfu', Hess je posvetio "profesoru [Haushoferu] za pomoć i savjet".
Siguran sam da je Hitlerovu simpatiju prema Japanu inspirirao Haushofer. Zahvaljujući Haushoferu, Hitler je prihvatio paradoksalnu ideju saveza sa jedinom svjetskom silom koja u sebi niti jedan 'arijevski' nagon.
Haushofer je godinama simpatizirao naš pokret [Pan-Europa]. Čak je bio i gostujući predavač na jednoj od naših konferencija. Kada sam 1929. godine organizirao paneuropski sastanak u Münchenu, prisustvovao je paneuropskoj večeri nakon toga.
Haushofer, Schacht, Funk činili su i vjerojatno još uvijek čine sve kako bi uvjerili Hitlera u nužnost stvaranja neke vrste europske federacije, pod njemačkom hegemonijom. Haushoferova koncepcija geopolitike, preko Rudolfa Hessa, inspirirala je Hitlerove ekspanzionističke strategije. Unatoč svojim geopolitičkim sklonostima, Haushofer je ostao bavarski monarhist."
Kalergi se sa Schachtom sastao više puta, tijekom 1920-ih do ranih 1930-ih. Kalergi je boravio u Njemačkoj u jesen i zimu 1932. i siječnju 1933. godine. Posljednji put se sa Schachtom sastao 30. siječnja 1933. godine. Kalergi je bio pozvan od strane S.S.S. kluba u Berlinu (što je bila skraćenica za prezimena Waltera Simonsa, generala von Seeckta i Wilhelma Solfa) neka održi prezentaciju o Pan-Europi. S.S.S. klub je Kalergi opisao kao grupu koja je "ujedinjavala utjecajne ljude svih stranaka i profesija, i u to vrijeme bila najvažniji politički klub Njemačke". Sastanak je održan u hotelu Kaiserhorf, Hitlerovom sjedištu. Ondje se prijašnjih deset godina (1923.-1933.) nalazilo i sjedište Kalergijevog paneuropskog pokreta.
"Ali, Hjalmar Schacht bio je drugačijeg mišljenja: 'U roku od tri mjeseca Hitler će postati njemački kancelar', rekao mi je i dodao sa svojom uobičajenom živahnošću, 'ali ne bojte se takvog razvoja događaja. Hitler je jedini čovjek koji može pomiriti Njemačku sa zapadnim silama. On će ostvariti Pan-Europu, vidjeti ćete. Hitler će uspjeti, jer nije imao protivljenja desnice. Sam Hitler ne treba se bojati desnice i sigurno će osigurati mir i suradnju u Europi.'
Nekoliko dana kasnije, 29. siječnja, Hindenburg je iznenada otpustio Von Schleichera i zatražio od Hitlera neka formira novu vladu."
Hitler je službeno postao kancelar Njemačke 30. siječnja 1933. godine. Tako će Kalergi govoriti u S.S.S. klubu u Berlinu na temu Pan-Europe, na dan kada je Hitler postao kancelar Njemačke, u Hitlerovom sjedištu.
Prvi Englez kojega je Kalergi upoznao, a koji je bio "ozbiljno zainteresiran za Pan-Europu", bio je Henry Wickham Steed, bivši glavni urednik The Timesa, sa sjedištem u Londonu. Lord Northcliffe je kupio The Times 1908. godine. 1914. godine, pod vodstvom Lorda Northcliffea, Steed je potaknuo Britansko Carstvo neka uđe u Prvi svjetski rat. Steed je bio poznati antisemit. 1920. godine je u uvodniku za The Times podržao antisemitsku krivotvorinu Protokoli sionskih mudraca, u kojoj je za Prvi svjetski rat okrivio Židove i naveo da je boljševički režim, zavjera "međunarodnih židovskih financijera", najveća prijetnja Britanskom Carstvu.
Upravo će se njemu Kalergi zahvaliti na široko otvaranje vrata u Britaniji za njegovu paneuropsku stvar.
"Prvi Englez koji je bio ozbiljno zainteresiran za Pan-Europu bio je Henry Wickham Steed, bivši glavni urednik londonskog Timesa, koji je odigrao odlučujuću ulogu tijekom posljednjeg rata. Dobro je poznavao europske probleme – bolje, zapravo, od gotovo bilo koga u Britaniji. U godinama koje su prethodile ratu živio je u Beču, gdje je društveno poznavao moju majku i druge članove moje obitelji. Upoznao sam ga dok je bio student na Akademiji Theresianum. Njegov izgled podsjećao je na kurira iz 17. stoljeća, a ne na modernog Engleza. Odjeća 20. stoljeća nikada nije djelovala u skladu s njegovim unutarnjim dostojanstvom i stilom.
Njegova pomoć mi je bila neprocjenjiva tijekom mog boravka u Londonu. Doveo me je u kontakt s ljudima poput Ramsayja MacDonalda, Lorda Roberta Cecila, Lorda Readinga, Lorda Balfoura, Georgea Bernarda Shawa, H.G. Wellsa, Philipa Kerra (budućeg Lorda Lothiana) i Lionela Curtisa. Mnogi od tih ljudi suosjećali su sa idejom Europske unije."
Jedna poveznica svake od ovih osoba je bila njihova uloga kao vodećih članova Pokreta okruglog stola Cecila Rhodesa i Milnera, ali i Fabijanskog društva. Pod vodstvom Milnera, Ameryja i Curtisa, Pokret okruglog stola je odigrao ključnu ulogu u manjem puču u Britaniji tijekom zime 1916. godine, kojim je svrgnuta laburistička vlada Herberta Asquitha i postavljena vlada Lloyda Georgea pod kontrolom Okruglog stola; i sada je bila u dobroj poziciji oblikovati uvjete poslijeratnog poretka i Lige naroda.
"Samo je jedan Englez, u to vrijeme, bio spreman prihvatiti posljedice Europske unije i svim srcem i učinkovito podržati moj plan. To je bio državni tajnik za dominione i kolonije, L.S. Amery.
Amery je jedan od onih ljudi čije divne osobine karaktera i uma čine jasnijom činjenicu zašto je Britanija postala vodeća svjetska nacija u 19. stoljeću. On predstavlja tradiciju velikih graditelja carstva i treba ga smatrati legitimnim nasljednikom Disraelija i Josepha Chamberlaina. Nakon pada Norveške, on je preuzeo inicijativu u Parlamentu da svrgne Nevillea Chamberlaina i na njegovo mjesto postavi Churchilla za premijera. Od tada obnaša jednu od najtežih i najvažnijih dužnosti u britanskom kabinetu, Ured za Indiju.
Složio se sa mnom da je Britansko Carstvo jedan politički kontinent, odvojen od Pan-Europe, kao što je bio odvojen od Pan-Amerike. Naše ideje o svjetskoj organizaciji, pacifizmu, Ligi naroda i obrani zapadne civilizacije, bile su gotovo identične. Zagovarao je cilj Pan-Europe na vrlo učinkovit način. Prvenstveno zahvaljujući njemu, u Engleskoj nije došlo do nepovjerenja prema ideji Pan-Europe i nitko nije protumačio ovaj pokret kao pokušaj odvajanja Britanije od kontinenta. Tijekom svih sljedećih godina ostao mi je najbliži britanski prijatelj i savjetnik, u svim pitanjima Europske unije."
Podsjetimo se: Leo Amery je bio jedan od autora Balfourove deklaracije.
"Unatoč svim člancima i intervjuima vezano za Pan-Europu, američka javnost je ostala samo nejasno informirana o našim ciljevima. Stoga sam odlučio da bi moglo pomoći cilju ako bih se osobno založio za to. Međutim, plan ne bi tako brzo sazrio bez dobrih usluga mog prijatelja Maxa Warburga. Max Warburg je bio jedan od najranijih prozelita Pan-Europe. Imao je dva brata koji su živjeli u Sjedinjenim Državama: Paula, ekonomista, i Felixa, filantropa. Na njihov prijedlog, Američko udruženje za vanjsku politiku, na čelu sa Jamesom MacDonaldom, pozvalo me da održim niz govora, tijekom večere, diljem Sjedinjenih Država."
Max Warburg bio je potomak bogate obitelji Warburg, sa sjedištem u Hamburgu u Njemačkoj, i bio je direktor tvrtke M.M. Warburg & Co. od 1910. do 1938. godine, za vrijeme vladavine nacističke stranke. Služio je u upravnom odboru njemačke Reichsbanke, pod guvernerom Hjalmarom Schachtom za nacističku Njemačku, a kasnije je emigrirao u Sjedinjene Države, 1938. godine.
Paul Warburg je bio drugi potpredsjednik Federalnih rezervi od 1916. do 1918. godine i glavni arhitekt Upravnog odbora Federalnih rezervi Sjedinjenih Država. Felix Warburg, zet Jacoba Schiffa i partner u banci Kuhn, Loeb & Co., bio je osnivač i prvi predsjednik Američkih prijatelja Hebrejskog sveučilišta, koji su podržavali Hebrejsko sveučilište u Jeruzalemu, u Palestini pod britanskim mandatom, 1925. godine. Paul i Felix su bili u Američkom kooperativnom odboru Paneuropske unije.
Prema Kalergiju se njegov susret sa Maxom Warburgom dogodio 1924. godine, posredstvom baruna Louisa Rothschilda. Warburg je odmah dao donaciju od šezdeset tisuća zlatnih maraka, kako bi pomogao pokret prve tri godine. Kalergi je predložio da se donacija podijeli podjednako između Njemačke i Austrije: "Dogovorili smo se o imenovanju dvaju povjerenika: Geheimrata Fritscha iz Dresdner Bank za njemačku tranšu, i potpredsjednika Broschea iz Kreditanstalta za austrijsku tranšu."
Dresdner Bank će kasnije biti glavni dioničar građevinske tvrtke koja je surađivala sa Auschwitzom. Zamjenik direktora banke bio je Hjalmar Schacht od 1908. do 1915. godine, te će i nakon toga nastaviti blisko surađivati sa ovom bankom. Dresdner Bank bila je poznata kao banka koju je odabrao Heinrich Himmler i SS.
Godine 1925., nakon posjeta Britaniji, Kalergi je otplovio za Sjedinjene Države:
"Kako bi ublažio američke brige, Max Warburg je, na svoj uobičajeno prijateljski način, ponudio da obavi sve potrebne pripreme za naše putovanje....
Sjedinjene Države su u to vrijeme bile politički podijeljene na izolacioniste, koji su se protivili politici Lige naroda, i internacionaliste, koji su podržavali takvu politiku. Na moje iznenađenje, otkrio sam kako su obje skupine bile naklonjene Pan-Europi: izolacionisti su europsku federaciju smatrali učinkovitom zaštitom od rizika uplitanja u novi europski rat. Internacionalisti su bili svjesni da će stvaranje Pan-Europe olakšati i ubrzati njihov ulazak u regionalno organiziranu Ligu naroda.
Među mnogim Amerikancima sa kojima sam u to vrijeme razgovarao o Pan-Europi bili su: Herbert Hoover, državni tajnik Frank Kellogg, Owen D. Young, Bernard Baruch, Walter Lippmann, pukovnik House, general Tasker Bliss, Hamilton Fish Armstrong, Thomas Lamont, sudac Hughes..."
Ukratko životopis Amerikanaca, koji su bili zainteresirani za Pan-Europu:
- Herbert Hoover je bio predsjednik Sjedinjenih Država od ožujka 1929. do ožujka 1933. godine. Tijekom njegove prve godine na dužnosti, burza je doživjela krah i to je bio početak Velike depresije. Hoover se žestoko protivio bilo kakvoj intervenciji savezne vlade u američko gospodarstvo i okrivio je Meksikance za depresiju; provodeći i sponzorirajući politike i programe repatrijacije, kao i deportacije u Meksiko. Hoover je oštro kritizirao Rooseveltovu vanjsku politiku i New Deal. Umjesto toga je promovirao tiskanje novca za spašavanje špekulanata i štednju.
- Frank Kellogg je bio državni tajnik od ožujka 1925. do ožujka 1929. godine. Bio je koautor Kellogg-Briand pakta. Godine 1924. ga je predsjednik Coolidge imenovao izvanrednim, opunomoćenim veleposlanikom u Velikoj Britaniji, gdje je služio od siječnja 1924. do veljače 1925. godine. Tijekom svog mandata na javnoj dužnosti, Kellogg je bio jedan od rijetkih republikanaca koji su podržavali ukidanje nacionalnog suvereniteta, a u korist ratifikacije pakta Lige naroda.
- Owen D. Young bio je američki industrijalac, poslovni čovjek, odvjetnik i diplomat. Osnovao je Radio Corporation of America (RCA), kao podružnicu General Electrica 1919. godine. RCA je u početku bio patentni trust u vlasništvu General Electrica, Westinghousea, AT&T-a i United Fruit Company. Godine 1928. je imenovan u upravni odbor Rockefellerove zaklade, gdje je bio do 1939. godine. Sudjelovao je na Drugoj industrijskoj konferenciji Woodrowa Wilsona; 1924. je bio koautor Dawesovog plana; 1929. godine je uspostavio Youngov plan. Youngov plan je bio prijedlog njemačkih reparacija za Prvi svjetski rat, što je uključivalo stvaranje Banke za međunarodna poravnanja (BIS) - kao "središnje banke središnjih banaka". BIS će se pokazati neprocjenjivom u financiranju i rastu nacističkog ratnog stroja, prije i tijekom rata.
- Bernard Baruch je bio američki financijer i državnik. Do tridesete godine je stekao bogatstvo na njujorškoj burzi, te je osnovao Intercontinental Rubber Company of New York. Njegovi partneri bili su: Nelson Aldrich, Daniel Guggenheim, John D. Rockefeller Jr., George Foster Peabody, i drugi. Do 1903. godine je Baruch posjedovao vlastitu brokersku tvrtku i stekao je reputaciju "Usamljenog vuka s Wall Streeta". Godine 1916. je napustio Wall Street kako bi savjetovao Woodrowa Wilsona o nacionalnoj obrani i uvjetima mira. Služio je u Savjetodavnoj komisiji Vijeća za nacionalnu obranu. U siječnju 1918. godine je postao predsjednik novog Odbora za ratnu industriju. Baruch je imenovan članom osoblja na Pariškoj mirovnoj konferenciji, složio se sa Wilsonovim stavom kako je potreban novi oblik suradnje, kao i stvaranje Lige naroda.
- Walter Lippmann je bio američki pisac i novinar. Tijekom Prvog svjetskog rata je dobio čin kapetana u vojsci i bio raspoređen u obavještajni odjel stožera AEF-a (Američkih ekspedicijskih snaga) u Francuskoj. Na toj je poziciji bio dodijeljen osoblju pukovnika Edwarda Mandella Housea. Zahvaljujući svojoj vezi sa Houseom, Lippmann je postao savjetnikom Woodrowa Wilsona i pomogao u izradi njegovog govora od četrnaest točaka. Lippmann je odigrao značajnu ulogu u istražnom odboru Woodrowa Wilsona nakon Prvog svjetskog rata, kao njegov istraživački direktor. Godine 1932. je Lippmann zloglasno odbacio kvalifikacije i ponašanje budućeg predsjednika Franklina D. Roosevelta, napisavši: "Franklin D. Roosevelt nije križar. Nije narodni tribun. Nije neprijatelj ukorijenjenih privilegija. On je ugodan čovjek koji bi, bez ikakvih važnih kvalifikacija za tu dužnost, jako volio biti predsjednik." Unatoč kasnijim postignućima Roosevelta, Lippmann je ostao pri svojim riječima: "To što ću do kraja života tvrditi je istina za Franklina Roosevelta iz 1932. godine". Vjerovao je kako je njegov sud točan sažetak Rooseveltove kampanje iz 1932. godine, i pritom rekao kako je "180 stupnjeva suprotna New Dealu. Činjenica jest kako se New Deal u potpunosti improvizirao, nakon što je Roosevelt izabran."
- Pukovnik Edward Mandell House bio je američki diplomat i savjetnik Woodrowa Wilsona. Bio je Wilsonov glavni savjetnik za europsku politiku i diplomaciju, tijekom Prvog svjetskog rata. Nije obnašao službenu političku dužnost, već je bio "izvršni agent". Postao je vladin dužnosnik i bio jedan od pet američkih povjerenika na Pariškoj mirovnoj konferenciji 1919. godine. House je odigrao važnu ulogu u oblikovanju ratne diplomacije. Wilson je natjerao Housea neka okupi "Istragu", što bi bio tim akademskih stručnjaka, koji bi osmislili učinkovita poslijeratna rješenja za sve svjetske probleme. U rujnu 1918. godine je Wilson predao Houseu odgovornost za pripremu ustava Lige naroda. U listopadu 1918. godine, kada je Njemačka podnijela peticiju za mir na temelju Četrnaest točaka, Wilson je zadužio Housea neka razradi detalje primirja sa Saveznicima. Diplomat i povjesničar, Philip Zelikow, tvrdi kako su Houseove akcije i savjeti Wilsonu, u razdoblju 1916. i 1917. godine - značajno produžili Prvi svjetski rat. House je pomogao Wilsonu da skicira svojih Četrnaest točaka. Također je surađivao sa predsjednikom na izradi Versajskog ugovora i Pakta Lige naroda. House je bio član Komisije za mandate Lige naroda, zajedno sa lordom Milnerom i lordom Robertom Cecilom. Dana 30. svibnja 1919. godine je House sudjelovao na sastanku u Parizu, koji je postavio temelje za osnivanje Vijeća za vanjske odnose (CFR), američke podružnice Britanskog kraljevskog instituta za međunarodne poslove (RIIA), poznatog i kao Chatham House. Također treba napomenuti da je sam Chatham House osnovan od strane Pokreta okruglog stola, kao dio programa Versajskog ugovora 1919. godine. Povjesničar G. Edward Griffin smatra Mandela Housea ključnom osobom u izradi i usvajanju Federalnih rezervi, 1913. godine.
- General Tasker Bliss, časnik američke vojske, koji je služio kao načelnik glavnog stožera američke vojske pod Woodrowom Wilsonom; diplomat uključen u mirovne pregovore o Prvom svjetskom ratu i jedan od supotpisnika Versajskog ugovora.
- Hamilton Fish Armstrong bio je američki diplomat i urednik. Godine 1922. je postao glavni urednik časopisa Foreign Affairs, časopisa novoosnovanog Vijeća za vanjske odnose. Iste godine je predstavio rezoluciju Lodge-Fish, kojom su SAD podržale Balfourovu deklaraciju i britanski mandat u Palestini.
- Thomas Lamont, američki bankar, privukao pozornost Henryja P. Davisona, koji je zamolio Lamonta neka se pridruži novom Bankers Trustu. Počeo je kao tajnik i blagajnik, zatim je napredovao do potpredsjednika i direktora. Uzdigao se do potpredsjednika Prve nacionalne banke. Godine 1911. je postao partner u J.P. Morgan & Co., slijedeći Davisona u banci. Tijekom Prvog svjetskog rata, Lamont je također služio kao neslužbeni savjetnik u misiji Saveznika, koju je predvodio Edward M. House, i na zahtjev predsjednika Woodrowa Wilsona. Lamont i Norman H. Davies imenovani su predstavnicima Ministarstva financija na Pariškoj mirovnoj konferenciji, te su morali odrediti koliko Njemačka mora platiti reparacija. Lamont je također pomogao u izradi Dawesovog i Youngovog plana. U međuratnom razdoblju je bio glasnogovornik J.P. Morgana i član Vijeća za vanjske odnose. Godine 1926. Lamont je sebe opisao da je "nešto kao misionar" talijanskog fašizma, te je osigurao zajam od 100 milijuna dolara za Benita Mussolinija. Na Crni četvrtak 1929. godine, Lamont je bio vršitelj dužnosti čelnika J.P. Morgan & Co. Pet dana prije sloma, uvjeravao je predsjednika Hoovera kako nema razloga za zabrinutost zbog raširenih manipulacija tržištem od strane insajdera sa Wall Streeta. Stoga, niti nema potrebe za intervencijom vlade. Nakon sloma, Senatsko povjerenstvo za bankarstvo je utvrdilo kako je J.P. Morgan (tada na čelu s Lamontom) održavao "povlašteni popis dionica", kako bi omogućio likvidaciju dionica tijekom sloma, po cijenama višim od stvarne tržišne vrijednosti. Nakon reorganizacije J.P. Morgan & Co., 1943. godine, Lamont je izabran za predsjednika upravnog odbora, postavši prvi ne-Morgan (nakon Georgea Peabodyja) koji je predsjedavao bankom.
Zapravo, J.P. Morgan će biti izravno umiješan u pokušaj vojnog udara protiv Roosevelta, što je razotkrio general Smedley Butler. Zahvaljujući postupcima generala Butlera, pokušaj fašističkog preuzimanja Sjedinjenih Država je osujećen. Diana Mosley je u to vrijeme dogovarala "neka se nacistima stavi na raspolaganje 50-100 milijuna funti (1,7-3,4 milijarde funti) putem kreditne banke Morgan i kako će Baron protiv Schroedera testirati teren u Londonu". Diana Mosley je dogovarala sastanak između predstavnika Morganove banke, kako bi otputovao u Njemačku i pregovarao protiv Schroedera: "Vidjeti ćemo što će od toga biti."
- Sudac Charles Evan Hughes je bio državni tajnik od ožujka 1921. do ožujka 1925. godine, i 11. predsjednik Vrhovnog suda Sjedinjenih Država od 1939. do 1941. godine. Kao odgovor na Veliku depresiju, Roosevelt je donio niz domaćih zakona, kao dio svog New Deala. Odgovor na New Deal postao je jedno od ključnih pitanja sa kojim se suočio Hughesov sud. U svibnju 1935. godine je Vrhovni sud jednoglasno poništio tri zakona New Deala. Hughes je smatrao kako je Rooseveltov Zakon o nacionalnom industrijskom oporavku iz 1933. godine - neustavan. U slučaju SAD protiv Butlera iz 1936. godine, Hughes je poništio Zakon o poljoprivrednom prilagođavanju. Time je sud ukinuo Upravu za poljoprivredno prilagođavanje, glavni poljoprivredni program New Deala. U drugom slučaju iz 1936. godine, Carter protiv Carter Coal Co., Vrhovni sud je poništio Zakon o ugljenu Guffey, koji je regulirao industriju bitumenskog ugljena. Hughes je također poništio slučaj Morehead protiv New Yorka ex rel. Tipaldo iz 1936. godine, zakon o minimalnoj plaći u New Yorku, koji je Roosevelt namjeravao iskoristiti kao model za druge države. Nije slučajnost što je Hughes, osim što je vodio rat protiv Rooseveltovog New Deala, bio i Mussolinijev pristaša.
- Franklin Roosevelt je zaslužio njihovu mržnju, koja je bila usmjerena protiv napora oživljavanja američke ustavne ekonomske tradicije, i to na više razina. Od svojih najranijih trenutaka na dužnosti je sabotirao konferenciju Lige naroda, koja je trebala uspostaviti diktaturu financijera, u obliku Londonske konferencije o bankarstvu i trgovini, u ljeto 1933. godine. Osim toga, vodio je rat protiv financijera sa Wall Streeta putem Pecora komisije, razbio je banke koje su bile "prevelike da bi propale" putem Glass-Steagalla i nametnuo široki nadzor nad Wall Streetom, putem Komisije za vrijednosne papire i burze. Njegovo korištenje Korporacije za financiranje i rekonstrukcije je zaobilazilo Federalne rezerve i privatne banke, postajući primarni zajmodavac realnom gospodarstvu do kraja Drugog svjetskog rata. Njegove bankarske metode su bile zasnovane na obnovi Lincolnovog sustava produktivnog kredita.
Nevjerojatno je važno napomenuti kako je upravo skupina koju Kalergi obožava, i sa kojom surađuje u Sjedinjenim Državama, ista ona operativa koja je desetljećima dosljedno radila na uništavanju održivosti samih Sjedinjenih Država iznutra, podržavajući imperijalnu politiku svjetske vlade u inozemstvu, poput Versajskog ugovora i Lige naroda. Čak i Kalergi priznaje da je Hitlerov uspjeh bio moguć uglavnom zahvaljujući Versajskom ugovoru, čiji su autori bili Kalergijevi ključni saveznici u Britaniji i SAD-u. Na stranici 180., autobiografije iz 1954. godine, "Ideja osvaja svijet", piše:
"Nema sumnje da je Hitlerova popularnost počivala uglavnom na fanatičnoj borbi koju je vodio protiv Versajskog ugovora.
Korištenje masovne hipnoze u propagandne svrhe je najuspješnije u vrijeme krize. Kada je nacionalsocijalizam pokušao osvojiti vlast, milijuni Nijemaca bili su potpuno zbunjeni: obitelji srednje klase su pale na razinu proletarijata, dok su obitelji radničke klase bile bez posla. Treći Reich postao je posljednja nada za one koji su ostali bez posla, za one koji su izgubili svoj društveni status, i za ona bića bez korijena koja su tražila novu osnovu za postojanje, koje je postalo besmisleno. Promatrano u tom svjetlu, nacionalsocijalizam se činio kao ponavljanje Katilinine zavjere u gigantskim razmjerima. Razlikovao se od socijalizma, koji je bio klasni pokret u tradiciji Grakha; i od boljševizma, čiji je klasični prototip bila revolucija Spartaka.
Ekonomska pozadina Hitlerovog pokreta postaje očita kada se prisjetimo da su se Hitlerove dvije revolucije podudarale sa dvije velike ekonomske krize u Njemačkoj: inflacijom 1923. godine, i recesijom početkom 1930-ih, uz val nezaposlenosti. Tijekom šest međugodina, koje su bile relativno prosperitetne za Njemačku, Hitlerov pokret praktički nije postojao."
Kalergi se prvi put sastao sa vodećim britanskim državnicima 1925. godine i nakon toga je održavao bliske odnose, posebno sa Leom Ameryjem. Dana 15. veljače 1930. godine je Churchill, u The Saturday Evening, objavio članak pod naslovom "Sjedinjene europske Države", u kojem je napisao:[57]
"Oživljavanje paneuropske ideje uvelike se poistovjećuje s grofom Coudenhove-Kalergijem. Liga naroda, iz koje su se Sjedinjene Države tako nepromišljeno – obzirom na svoje ogromne i rastuće interese – isključile, nužno je postala zapravo, ako ne i formalno, prvenstveno europska institucija. Grof Coudenhove-Kalergi predlaže koncentriranje europskih snaga, interesa i osjećaja u jednoj grani koja bi, ako bi rasla, postala samo deblo, i tako stekla očitu prevlast. Jer zamislite koliko je Europa moćna, da nema njenih podjela! Neka se Rusija vrati, kako grof Kalergi predlaže, i kako je to već uvelike činjenica, u Aziju. Neka Britansko Carstvo, koje je isključeno iz njegovog plana, ostvari svoj vlastiti ideal širenja po svijetu. Čak i tako, masa Europe, jednom ujedinjena, jednom federalizirana ili djelomično federalizirana, jednom kontinentalno samosvjesna, Europa sa svojim afričkim i azijskim posjedima i plantažama - predstavljala bi neusporediv organizam."
Primijetite kako koncept Europske unije i Britanskog Carstva (poznato kao Britanski Commonwealth naroda) nema sredstava za postojanje i održavanje svog traženog životnog standarda bez svojih "afričkih i azijskih posjeda i plantaža", kao svoje ekonomske potporne baze. To je činjenica koja ostaje jednako istinita i dan danas. Churchill je također jasno dao do znanja da je unutar ove vizije Lige naroda za svijet, Britansko Carstvo neka vrsta slobodnog agenta, prepušteno je ostvarenju svog "vlastitog ideala širenja po svijetu". Churchill nastavlja:
"Stav Velike Britanije prema europskom ujedinjenju, ili 'federalnim vezama', bio bi, u prvom redu, određen njezinom dominantnom koncepcijom ujedinjenog Britanskog Carstva. Svaki korak koji teži tome da Europu učini prosperitetnijom i mirnijom pogoduje britanskim interesima. Ali, čak se i ta kompulzivna koncepcija mora uskladiti sa drugim oblicima britanskih interesa. Canningova politika obdarila nas je posjedima i vezama u Južnoj Americi, a posebno u Argentini, koje, iako ni na koji način ne utječu na suverenitet neovisnih država, od čvrste su i trajne važnosti za nas. Shema Britanskog Carstva koje je ekonomski samosvjesno, trgovačke jedinice, čak možda i fiskalne jedinice, nikada se ne može dovoljno i široko izraziti isključivim terminima.
Ovdje je, dakle, aspekt Britanskog Carstva, koji bi narod Sjedinjenih Država trebao dobro proučiti. Kraljevi posjedi okružuju svijet. Nikada se ne možemo prepustiti nikakvom antagonizmu, ma koliko malo vjerojatnim ili udaljenim bio, ekonomskom ili ratobornom, između kontinenata ili hemisfera. Ne pripadamo nijednom kontinentu, već svima. Ne jednoj hemisferi, već objema; Novom svijetu, kao i starom. To [Britanija] je velika američka sila. To je australo-azijska sila. To je jedna od najvećih azijskih sila. To je vodeća afrička sila. Sama Velika Britanija je stoljećima bila dokazani i prihvaćeni prvak europske slobode. Ona je središte i glava Britanskog Commonwealtha naroda."
Dakle, prema Churchillu, postojati će ovih zamišljenih šest regija pod Ligom naroda. Međutim, sama Britanija nalazi se unutar svake od tih regija i velika je sila u svakoj od njih, te se očekuje da će to i nastaviti biti. Treba biti sve očitije kako vizija Lige naroda, koju čine Britanski Commonwealth, Pan-Europa, Pan-Amerika, Sovjetski Savez, Japan i Kina - nema nikakve veze sa suverenitetom država, nema nikakve veze čak niti sa suverenitetom regija, već ih treba smatrati vazalnim regijama Britanskog Carstva. Slobode koje će nekome biti dodijeljene će ovisiti o tome kako služi Britanskom Carstvu. Stoga, takvim gledištem, Britanija ima sve za dobiti od "prosperiteta", bilo koje od ovih regija. Churchill završava:
"Koncepcija Sjedinjenih Europskih Država je ispravna. Međutim, nužno je da, kako Europa napreduje prema većem međunarodnom jedinstvu, dođe do proporcionalnog rasta solidarnosti diljem Britanskog Carstva."
Kalergi, koji je bio u bliskoj raspravi sa Leom Ameryjem, napisao je slijedeće kao reakciju na Churchillov tekst:
"Sada je očito, da je Churchill bio premijer tijekom tridesetih godina, ne bi bilo Hitlera niti rata, već bolje integrirane, mirnije i prosperitetnije Europe. Svi Churchillovi prijatelji bili su simpatizeri ideje Europske unije, uključujući, naravno, Ameryja, koji je bio okosnica Churchillovih napora u tom smjeru. U borbi između Churchillove Engleske i Engleske [Nevillea] Chamberlaina, Churchill je konačno stekao prevlast, nakon što su mirotvorci gotovo uništili moralni kredibilitet njihove nacije."
Opet, ono što Kalergi ovdje u biti tvrdi jest: sa Churchillom na čelu, jasnim imperijalistom, vizija Lige naroda mogla se ostvariti, bez potrebe za još jednim svjetskim ratom. Tako niti fašizam ne bi trebao upotrijebiti toliko sile i nasilja kako bi nametnuo svoju vlast europskom narodu. Prema Kalergiju bi to bio 'relativno' miran prijelaz na globalni imperijalizam ili međunarodni fašizam. Churchill je napisao predgovor Kalergijevoj knjizi "Ideas Conquer the World" (1954.). Nije jasno da li je Kalergi zaista povjerovao u sve to, obzirom na Churchillov užasan vojni dosje i njegovo monstruozno postupanje sa Britanskom Indijom. Bilo je teško zamisliti brzo gušenje masovnih pobuna pod carem Churchillom, koji je sarkastično proglašen Mussolinijem u britanskom parlamentu.
Uobičajena je fantazija ovih romantičnih promicatelja fašizma i imperijalizma kako pogubljenje nikada nije bilo toliko lijepo kao što je moglo biti; tj. umanjuju ili izravno poriču patnju i uništenje koje ostavljaju za sobom, kao u slučaju Pinochetovog Čilea. Za takve vizionare će cilj uvijek opravdati sredstvo. Ako to znači nasilno postupanje i uklanjanje većine stanovništva, neka bude tako. Toliko o takozvanom uređenom svijetu 'gospode aristokrata'.
Godine 1938. Kalergi objavljuje svoju knjigu "Europa se mora ujediniti". Predgovor je napisao Leo Amery:
"Tema knjige grofa Coudenhove-Kalergija je sudbina europskog kontinenta, sa kojim naša sudbina uvijek mora biti tako bliska, te su europske kulture naš nerazdvojni dio. Nakon što Europljani mogu sebe smatrati [Europljanima], [oni] će slijediti i zauzvrat služiti jačanju osjećaja zajedničkog jedinstva. Ono što je potrebno, inzistira on [Kalergi], jest moralni temelj. Ne novi moralni temelj, već oživljavanje, za potrebe našeg vremena, tog moralnog jedinstva koje je nekoć bilo utjelovljeno u Rimskom Carstvu i u zapadnom kršćanstvu srednjeg vijeka. Temelj tog jedinstva je, po njegovom mišljenju, pogled na svijet oblikovan fuzijom tri elementa: klasične koncepcije građanstva, kršćanske koncepcije jednake temeljne vrijednosti svake pojedinačne duše, srednjovjekovne koncepcije viteštva, i sva tri sažeta, po njegovom mišljenju, u našoj vlastitoj engleskoj koncepciji gospodina."
Kalergi se prvi put susreće s Churchillom u veljači 1938. godine, u njegovoj seoskoj kući u Chartwellu, u Kentu. Kalergi piše:
"Zatekao sam ga vrlo sličnog kakvog sam ga zamišljao: dobrodušnog aristokrata, ogromnog intelektualnog razumijevanja. Podsjetilo me na poznate Nietzscheove riječi: 'Ovakog volim čovjeka'. Churchill nije ni tipičan Englez, ni tipičan proizvod našeg doba. Razgovarajući s njim, zadivljuje činjenica da bi bio jednako dominantna osobnost kao što je sada, da se rodio dvije tisuće godina ranije kao patricij drevnog Rima."
Kalergi ponovno posjećuje Sjedinjene Države u jesen 1940. godine, kako bi održao niz predavanja. Prvo je trebalo biti održano Vijeću za vanjske odnose, a slijedeće Međunarodnoj kući:
"Međutim, bilo je vrlo malo Amerikanaca koji su u to vrijeme imali istinsku vjeru u stvaranje Sjedinjenih Europskih Država na demokratskim osnovama. Jedan od ljudi koji su imali tu vjeru bio je John Foster Dulles, kojega sam upoznao ubrzo nakon dolaska u New York. Kao predsjednik Vijeća protestantskih crkava Amerike, Dulles je čvrsto zauzeo stav na strani paneuropskog mirovnog programa."
John Foster Dulles, partner u odvjetničkom društvu Sullivan & Cromwell, najmoćnijem odvjetničkom društvu za korporativno pravo u zemlji, održavao je poslovne odnose sa nacistima putem zastupanja njemačkih kartela, poput zloglasnog IG Farbena. Došlo je do točke, u kojoj su njihovi odvjetnici u berlinskom uredu Sullivan & Cromwell, potpisivali svoju korespondenciju sa "Heil Hitler". Kada je Roosevelt pokušao blokirati sredstva BIS-a u SAD-u, nitko drugi nego John Foster Dulles je bio angažiran kao pravni savjetnik i uspješno je intervenirao u ime banke. John Foster Dulles služio je kao državni tajnik tijekom Eisenhowerove administracije, pritom je bio jedan od njegovih najbližih savjetnika.
Kalergi se ponovno vraća u New York 1948. godine:
"U Washingtonu sam predao memorandum koji sam sastavio vodećim dužnosnicima State Departmenta i nekolicini članova Kongresa. Naslov mu je bio 'Kako Europu može spasiti Marshallov plan'. Tvrdio sam da Europi treba, ne samo materijalna već i moralna pomoć, ne samo dolari već i jedinstvo; da bi bez nekog oblika Europske unije američki dolari bili rasipani, budući da sam novac ne može spriječiti treći svjetski rat, niti potpuno uništenje Europe koje bi uslijedilo nakon takvog rata. Amerika, nastavlja se u memorandumu, ima vitalni interes za europske integracije; Marshallov plan može postati instrument politike integracije.
Moji su prijedlozi pali na plodno tlo. Preambula Zakona o europskoj suradnji, kako ju je sastavio John Foster Dulles, vrlo je jasno istaknula odnos između europske integracije i američke pomoći. Govori vodećih senatora dodatno su pomogli u uvjeravanju europskih vlada da, iako je Amerika spremna pomoći ujedinjenoj Europi, nikada neće pomoći podijeljenoj."
Kalergi je prethodno posjetio New York u ožujku 1943. godine, vezano uz Kongres o Pan-Europi. Kalergi u svojoj knjizi piše da je zatražio od Churchilla neka petom Pan-europskom kongresu pošalje poruku dobre volje. Po prvi put otkako je preuzeo vodstvo Vlade, Churchill javno apelira na ujedinjenu Europu kao jedan od glavnih ciljeva britanske poslijeratne politike:
"Nadam se da nećemo odbaciti sav ogroman rad koji je postignut stvaranjem Lige naroda. Svakako moramo uzeti kao temelj uzvišenu koncepciju slobode, prava i morala koja je bila duh Lige naroda. Moramo pokušati stvoriti Vijeće Europe, sa svim najjačim uključenim snagama utkanim u njegovu teksturu; sa visokim sudom za rješavanje sporova i sa snagama, oružanim snagama, nacionalnim ili međunarodnim ili oboje, spremnim za provođenje ovih odluka i sprječavanje obnovljene agresije i pripreme budućih ratova."
Drugim riječima: Churchill je pozivao na stvaranje globalnog suda, globalne policije i vojske, kako bi se spriječili budući ratovi i osigurao svjetski mir. Zanimljivo je što, unatoč ovoj povijesnoj Churchillovoj izjavi - koju Kalergi opisuje kao uspješno generiranu, uz veliku količinu razgovora i podrške za paneuropsku ideju u Sjedinjenim Državama - Roosevelt se odbio sastati sa Kalergijem kako bi razgovarali o paneuropskoj viziji:
"Kada sam prvi put stigao u New York, zamišljao sam da će biti prilično lako dobiti podršku u Sjedinjenim Državama za ideju Europske unije. Moj je plan bio što prije razgovarati s predsjednikom Rooseveltom i uvjeriti ga u ispravnost mojih ideja. Gotovo odmah nakon našeg dolaska, Nicholas Murray Butler napisao je predsjedniku pismo, predstavljajući me vrlo srdačnim riječima. Na moje veliko razočaranje, predsjednik je odgovorio da ga veliki pritisak posla sprječava da mi zasad odobri audijenciju.
Drugi pokušaj da me spoji s Rooseveltom napravio je moj prijatelj William Bullitt. Bullitt je imao zanimljivu i šaroliku karijeru. Kao mladić, njegova izvanredna inteligencija i snažna osobnost privukle su pozornost predsjednika Wilsona. Sastavio je poznatih Četrnaest točaka i sudjelovao je na mirovnoj konferenciji u Parizu. Nažalost, njegov pristup Rooseveltu u moje ime također nije bio uspješan. Nekoliko mjeseci kasnije Bullitt je slučajno predao Rooseveltu memorandum, dug oko dvadeset stranica, o savezničkim ratnim ciljevima. Što se tiče Europe, Bullittovi prijedlozi težili su u smjeru federalnog sustava. Kada sam ga ubrzo nakon toga vidio, Bullitt mi je rekao da je Roosevelt pažljivo proučio njegov memorandum, ali je glatko odbio prijedloge koje je sadržavao. Činilo se da se predsjednik protivi ideji Europske unije, i da je to činjenica koju jednostavno moram prihvatiti.
Ovaj nagovještaj bio je najteži politički udarac koji su moje ideje ikada primile. Svi planovi i nade koje sam imao, utemeljene na Rooseveltu, naglo su se srušili. Srećom po nas, malo je ljudi bilo svjesno predsjednikovog stava.”
Kalergi je okrivio Roosevelta da je "razlog zašto je Churchillov govor 'Ujedinjene Europe' imao tako loš prijem u službenim krugovima Washingtona. Godinu dana kasnije, u svibnju 1944. godine, kada je Churchill ponovno govorio u Parlamentu o nužnosti stvaranja Ujedinjene Europe, Bijela kuća i State Department, ponovno su ostali nijemi."
Atlantska povelja je izvorno bila napisana od strane Roosevelta kao smrtna presuda za kolonijalna carstva. Zapadna Europa i Amerika su na to gledale kao na sigurnost unutar granica, ali Treći svijet je čuo pravi duh - nacionalni suverenitet. Trebale su godine da se proširi svijetom, ali vatreni duh je zapalio među koloniziranim narodima. Churchill se složio sa poveljom samo zato što je morao. Daljnji opstanak Britanskog Carstva je bio u pitanju i samo ga je Amerika mogla spasiti.
Kako je opisano u djelu Elliota Roosevelta, "Kako je to vidio", Roosevelt je jasno izrazio svoje mišljenje o tom pitanju: "Mislim da govorim kao američki predsjednik i u ime američkog naroda, kada kažem da Amerika neće pomoći Engleskoj u ratu, samo zato da bi mogla nastaviti grubo gaziti kolonizirane narode."
Churchill nikada nije razumio FDR-ovu ideju da je ekonomska neovisnost, a ne ropska ovisnost, najbolje ekonomsko rješenje za svjetske probleme. Nije razumio da je FDR vjerovao da je težnja za stvaranjem i održavanjem kolonijalnih carstava uzrok Drugog svjetskog rata (kao što je vjerovao i Staljin), te da će prije nego što se postigne neovisnost tih zemalja u međuvremenu biti potrebno snažno i uravnoteženo vodstvo četiriju sila - SAD-a, Rusije, Kine i Velike Britanije - kako bi se obranilo pravo nacija na suverenitet.
Dana 23. veljače 1944. godine, FDR je na konferenciji za novinare iznio svoje misli o Ujedinjenim narodima:
"P: Vjerujete li savjesno da Konferencija može biti temelj svjetskog mira za više od generacije ljudi koji grade taj mir?
FDR: Mogu odgovoriti na to pitanje ako mi možete reći tko će biti vaši potomci 2057. godine.
P: Možemo li gledati unaprijed?
FDR: Možemo gledati koliko god čovječanstvo vjeruje u ovakve stvari. Ujedinjeni narodi će se razviti u najbolju metodu ikada osmišljenu za zaustavljanje rata, a ujedno će biti i početak nečeg drugog što će uz to ići."
01. ožujka 1944. godine je FDR govorio pred prepunom zajedničkom sjednici Kongresa, izjavivši:
"Krimska [Jaltska] konferencija bila je uspješan pokušaj triju vodećih nacija [SAD-a, SSSR-a i Velike Britanije] da pronađu zajednički temelj za mir. Trebala bi označiti kraj sustava jednostranog djelovanja, ekskluzivnih saveza, sfera utjecaja, ravnoteže snaga i svih ostalih sredstava koja su se stoljećima isprobavala – i uvijek su propala. Predlažemo da se sve to zamijeni univerzalnom organizacijom, kojoj će se konačno moći pridružiti sve miroljubive nacije."
Kalergi dobiva američku podršku
Kalergijevo nezadovoljstvo Rooseveltom bilo je kratkog vijeka. U poglavlju naslova "Dobijam američku podršku", piše:
"13. travnja 1945. godine je Roosevelt umro, a Truman je postao predsjednik. Promjena u Bijeloj kući nije donijela nikakvu promjenu u vanjskoj politici Sjedinjenih Država. Cijelo američko javno mnijenje bilo je hipnotizirano, vjerovalo kako iz rata nastati jedan jedinstveni svijet – predvođen konzorcijem Velike četvorke: Amerike, Rusije, Britanije i Kine.
Istina, činjenica da se Ujedinjenim narodima tada posvećivala velika službena pozornost donekle je skrenula pozornost sa ideje Ujedinjene Europe. Ali, taj se publicitet nije bio prot naše ideje. Bilo je sasvim moguće pronaći mjesto za Pan-Europu u predloženoj svjetskoj organizaciji, kao jednu od nekoliko regionalnih skupina [sada kada je Roosevelt mrtav]. Ako Konferencija odluči da osnivanje regionalnih skupina mora biti podložno vetu velikih sila, onda se svaka nada u Pan-Europu mora zasad odložiti.
Ovo je pitanje bilo na dnevnom redu Konferencije u San Franciscu [prva konferencija Ujedinjenih naroda], koji je sazvan kako bi se odlučilo o organizaciji Ujedinjenih naroda. Po dolasku sam odmah uspostavio kontakt. Najzanimljivija osoba koju sam upoznao u San Franciscu je bio premijer Južnoafričke Unije, feldmaršal Jan Christian Smuts, koji je bio bliski Churchillov prijatelj. Razgovarali smo o pomirenju između Bura i Britanaca nakon Južnoafričkog rata, koji je kulminirao osnivanjem Južnoafričke unije i gdje je sam Smuts odigrao odlučujuću ulogu. Dijelili smo nadu da će Europa slijediti ovaj primjer i raditi na ujedinjenju nakon sadašnjeg rata. Smuts me bezrezervno podržao u mom zahtjevu za regionalnom organizacijom.
Rasprave u San Franciscu o regionalizmu dovele su do sada poznatog članka 52. Povelje Ujedinjenih naroda, koji je dopuštao osnivanje regionalnih skupina unutar okvira UN-a."
Članak 52. spasio je viziju Pan-Europe i učinkovito oteo Rooseveltovu viziju poslijeratne strategije Velike četvorke Ujedinjenih naroda (u ponovno pokrenutu Ligu naroda). Naravno, ništa od ovoga ne bi bilo moguće da je predsjednik Roosevelt još bio živ i nadgledao prvu konferenciju Ujedinjenih naroda, kojaje odredila kakakv će svjetonazor prevladati.
"Početkom prosinca 1945. godine, 'Collier's', vrlo čitani mjesečni časopis, objavio je članak Georgea Creela o predsjedniku Trumanu i Sjedinjenim Europskim Državama. U Prvom svjetskom ratu, Creel je bio glavni časnik za informiranje u osoblju predsjednika Wilsona. Od Trumanovog dolaska u Bijelu kuću, Creel je bio tamo redoviti gost. Jednog dana Creel je pitao Trumana što on zapravo misli o Sjedinjenim Europskim Državama. 'To je izvrsna ideja', bio je Trumanov spontani odgovor. Creel je zatražio dopuštenje za objavljivanje ovog mišljenja. Nakon što ga je u načelu dobio, nastavio je pisati opsežan članak o paneuropskom pokretu, njegovoj pozadini i ciljevima. Dodao je da [predsjednik] Truman dijeli stavove njegovih sponzora i da se od njega očekuje odlučna inicijativa u tom pogledu. Truman je pročitao rukopis i dao svoje odobrenje. Truman je tako postao prvi vodeći američki državnik koji se javno identificirao sa projektom Sjedinjenih Europskih Država.
Do sredine 1946. godine, Sjedinjene Države – iz Bijele kuće do State Departmenta, od Kongresa do javnog mnijenja – bio je spreman promovirati Sjedinjene Europske Države."
Churchillovom najavom željezne zavjese, 05. ožujka 1946. godine, koja je podijelila Istok od Zapada i efektivno pokrenula Hladni rat, Kalergi je pronašao još veću podršku za ideju ujedinjene Europe, a protiv komunističke prijetnje:
"U New Yorku me zapanjio ogroman porast antikomunističkih osjećaja, koji se dogodio tijekom pet mjeseci otkako smo otišli. Oni koji su fanatično simpatizirali sa Sovjetskom Rusijom do jučer - sada su odjednom postali jednako fanatični protivnici sovjetskog režima. Postojala je velika zabrinutost da će europske zemlje biti uništene od strane Sovjeti iznutra i izvana, te će tako postati lak plijen antiameričkog tabora. Nije bilo teško uvjeriti Amerikance da samo europska federacija može spriječiti takvu katastrofu. Strahota cijelog američkog razmišljanja bilo je Sovjetsko Carstvo, koje se proteže od Behringovog tjesnaca do Lisabona i Dakara, i koje prijeti Sjedinjenim Državama sa istoka i zapada. Obzirom na takvo stanje duha, bilo je lako pronaći snažnu podršku među Amerikancima za ideju ujedinjene Europe.
Odlučujuću važnost u ovom razvoju događaja imao je govor Johna Fostera Dullesa, održan 19. siječnja 1947. godine, u velikoj plesnoj dvorani hotela Waldorf-Astoria u New Yorku, o američkom interesu za ujedinjenje Europe. Učinak ovog govora na američko razmišljanje je bio usporediv sa onim koji je Churchillov govor u Zürichu imao unutar Europe. John Foster Dulles govorio je glasom autoriteta, i to ne samo za Republikansku stranku, u kojoj je nekoliko godina bio poznat kao stručnjak za vanjsku politiku, već i za samu administraciju i za Kongres. Dulles je tako postao glasnogovornik dvostranačke vanjske politike koju je pomogao pokrenuti."
Churchillov govor u Zürichu, 19. rujna 1946. godine:
"Želim vam danas govoriti o tragediji Europe. Kada bi Europa jednom bila ujedinjena u svojoj zajedničkoj baštini, onda ne bi bilo granica sreći, prosperitetu i slavi koju bi uživalo njenih tristo milijuna ili četiristo milijuna ljudi [napomena: to je neobično niska procjena tadašnjeg europskog stanovništva].
Postoji lijek koji bi, kada bi ga općenito i spontano usvojila velika većina ljudi u mnogim zemljama, kao čudom preobrazio cijelu scenu i za nekoliko godina učinio cijelu Europu, ili veći dio, slobodnom i sretnom kao što je Švicarska danas. Koji je taj suvereni lijek? To je ponovno stvoriti europsku obitelj, ili što veći njen dio, i osigurati joj strukturu po kojoj može živjeti u miru, sigurnosti i slobodi. Moramo izgraditi neku vrstu Sjedinjenih Europskih Država.
Mnogo je posla učinjeno na ovom zadatku naporima Paneuropske unije, koja toliko duguje grofu Coundenhove-Kalergiju, a koja je zahtijevala i usluge poznatog francuskog patriota i državnika, Aristidea Brianda.
Neka se Europa digne!"
Europa: Vjera i plan
1958. godine će Mosley objaviti knjigu "Europa: Vjera i plan", pritom pozivajući na Ujedinjenje Europe:
"Cilj ove knjige je pokazati kako je potpuna unija Europe, sa jednom europskom vladom sada nužnost i knjiga predlaže sveobuhvatnu politiku za novu Europu. Posebno se predlaže ekonomska metoda kojom bi potpuno slobodan sustav, na velikom i održivom području poput Europe i Afrike, mogao riješiti ponavljajuću krizu sadašnjih europskih zemalja.
Normalno je da se veliki narodi boje trenutnog gubitka nacionalnog identiteta kada se stope s drugim narodima u veću nacionalnost i život. Ali, zapravo se to ne događa. U našem engleskom slučaju nije tako davno bilo, u povijesnom smislu, otkako se selo borilo protiv sela, sve dok se njihova borba nije stopila u sukob saksonskih kraljevstava, i konačno riješila u većim ratovima između Engleske i Walesa, te Engleske i Škotske, koji su prethodili ujedinjenju Velike Britanije. Vjerujemo da je sada potrebno stvoriti europsku naciju sa europskom vladom, potpuno spajanje sadašnjih nacionalnih suvereniteta u ujedinjenoj europskoj državi. Zapravo, malo je vjerojatno da će osjećaj protiv potpune unije biti jači od otpora koji sada usporava djelomičnu uniju, posebno kada se može jasno objasniti da narod, i vrijedne institucije poput britanske krune, ne smiju ni na koji način biti pogođene. Komunizam nikada ne može doći u Europu bez snažne pomoći koju proizlazi iz prirodnog konzervativizma europskih naroda."
Stoga, Mosley tvrdi da je potreba za Europskom unijom imperativ, kao novim ekonomskim poretkom, koji će povezati Europu sa Afrikom, i posebno će se koristiti kao obrana od komunizma. Dalje se žali što su Europljani nakon Prvog svjetskog rata brzo zaboravili te mračne ratne dane, ali da nakon Drugog svjetskog rata Europljani nikada nisu prestali govoriti o strašnim nedjelima koja su počinjena. Prema Moselyju, ovo sjećanje na ta strašna djela stoji na putu ujedinjene Europe. Drugim riječima: fašizam je bio loš, ali ga ne treba u potpunosti napustiti. Stoga, prošlost treba zaboraviti kako bi mogli početi iznova, ovaj put sa fašizmom kao saveznikom za ujedinjenje europskih naroda:
"Zašto su onda, od svih tragičnih događaja u povijesti, upravo određeni događaji u mračnoj privatnosti njemačkih koncentracijskih logora tijekom posljednjeg ludila mučnog poraza u odlučujućem ratu korišteni za poticanje mržnje i umjetno održavanje podjela među narodima koje bi svaki prirodni instinkt i zajednički interes trebali ujediniti? Odgovor je, sigurno, da komunizam i njegovi svjesni i nesvjesni saveznici - u mnogim aspektima zlokobniji od samog komunizma, jer su dobro skriveni - imaju najveći interes u održavanju podjela Europe, a tim interesima trenutno iz raznih nejasnih razloga marljivo služi neprestana propaganda kojom zapovijeda dominantna novčana sila Zapada."
Dakle, prema Mosleyju, još uvijek sirovo sjećanje na njemačke koncentracijske logore, a ne zaborav tih mračnih dana, oblik je "propagande" od strane "svjesnih i nesvjesnih saveznika" komunizma i dominantne novčane sile na Zapadu. Kada Mosley spominje dominantnu novčanu silu, je li moguće da je toliko brzo zaboravio na nedjela Međunarodne banke za poravnanja, Banke Engleske, Dresdner banke, Deutsche banke, J.P. Morgana, J. Henry Schroder banke i mnogih drugih, koji su pomogli u financiranju nacističkog stroja i Mussolinija? Čini se da je dominantna novčana sila poprilično podržavala Mosleyjev cilj.
Mosley ide toliko daleko da navodi "nesvjesne saveznike" komunizma. Dakle, svatko tko stoji na putu ovoj paneuropskoj viziji se sada smatra saveznikom komunizma. To jest poslije iskorišteno za opravdanje atentata na političke vođe i terorističkih djelovanja protiv europskih građana u okviru Gladio programa, kako bi se potaknula i opravdala podrška ekstremno desničarskim vladama, zbog obrane od navodne prijetnje komunizma. Mosley je bio povezan sa Gladio programom.
Mosley zaključuje svoj jezivi uvod u knjigu ovim ulomkom:
"U svjetlu cijele nedavne europske povijesti, neiskrena je besmislica pretvarati se da je Njemačka jedini krivac. To je više, to je namjerna laž, koja se širi sa podlim ciljem ovjekovječenja podjele Europe i promicanja konačne pobjede komunizma. U međuvremenu, to služi i bijednoj svrsi onih koji grabe financijsku dobit od propadanja i sloma umirućeg sustava, umjesto da se potrude koristiti sebi i cijeloj Europi pošteno dajući daleko veće nagrade i konstruktivne zadatke u izgradnji novog sustava.
U svoj prirodi, porođajne boli su teške, posebno političke prirode. Nijedan potpuno odrastao čovjek ne bi trebao biti kriv za bol, ili čak i krv koja je pratila njegovo rođenje. Dugo sjećanje na te stvari stvara kompleks koji može biti katastrofalan za cijelu psihu Europe. Upravo zato smo pozvani da o tome stalno razmišljamo.
Stvari su učinjene u žurbi i strasti, sve to bi sada trebalo zaboraviti. Svi koji su bili privučeni novim pokretom europske renesanse su bili u prevelikoj žurbi. Bila je to greška na pravoj strani, jer su rezultati slijedeće inercije sada jasno vidljivi. Osjećali smo da se nešto mora učiniti, i to brzo, kako bi se oslobodile nove i blagotvorne snage znanosti, te kako bi se izbrisala nepotrebna patnja sa lica čovječanstva. Bili smo nestrpljivi sa silama inercije, reakcije i anarhije, koje su se protivile novom europskom poretku uma i volje, i za koje smo vjerovali da same mogu učiniti te stvari potrebnom brzinom.
Katastrofa ove generacije uništila je stare orijentire politike, a moderni um trebao bi jednako tako eliminirati njihovo sjećanje. Prošli smo dalje od fašizma i dalje od mnogih načela stare demokracije, jer ih je znanost učinila nebitnima u svijetu koji nas suočava sa novim činjenicama. Ne samo da su činjenice poslijeratnog razdoblja nove, već znanost neprestano dodaje još novije činjenice. Stare politike nemaju veze sa sadašnjošću, a ni stara sjećanja na gorčinu ne bi trebala ovdje naći mjesta.
Samo jednu veliku lekciju svi možemo izvući iz prošlosti. Europi dugujemo samokontrolu, strast i ljubaznost, u svakom trenutku prema našoj rodbini. Ove zle stvari koje su se dogodile nisu samo pogrešne, već se nikako ne isplate. Na kraju uništavaju one koji ih počine. Samo tradicionalni standardi Europljana mogu opstati. U događajima velikog doba, čast, istina i muška suzdržanost nisu samo jednako potrebni kao u prošlosti, nego su i bitniji nego ikada. Velike osobine u čovjeku trebale bi rasti proporcionalno sa proteklim vremenom, a ne se smanjivati. Sjećajmo se prošlosti samo toliko dugo da to naučimo. Zatim zaboravimo [prošlost].
Europa treba veliki čin zaborava, prije svog novog rođenja."
Hvala na čitanju (ovog kratkog teksta).
Nadam se da ste saznali još pokoju interesantnu sitnicu.
Zdravi i veseli bili. Pozdrav.
Add comment
Comments