"Recikliranje" povećava problem onečišćenja plastikom

Priznajem grešku. Ja sam, pretpostavljam kao i mnogi ljudi, oduvijek mislil kako simbol trokuta sa brojem, otisnuto na dnu plastične posude ili ambalaže, govori kako se taj plastični predmet može reciklirati. Zato sam, očito sebi kupujući nekakav mir, kroz ovo samozavaravanje - bacala te predmete u kantu koja je predviđena za odlaganje plastike. 

Ali, onda pročitam kako taj znak nema nikakve veze sa mojim razmišljanjem. Kako se radi o oznakama platike, tj. radi se o nečemu naziva: Resin Identification Codes (RIC), uz numeričku oznaku od 1 do 7 - ovaj simbol samo identificira vrstu plastike od koje je predmet napravljen. Još je dalje od toga da je simbol na plastičnom predmetu nekakvo jamstvo reciklaže - zapravo, simbol često označava da se određeni predmet apsolutno ne može reciklirati!

Zakonodavci nerado opterećuju Građane podacima o tome koje se plastike mogu reciklirati, jer bi time mogli smanjiti dobrovoljno sudjelovanje u odvajanju otpada, i uzrokovati dodatnu zbunjenost. Recikliranje raznih plastika se mijenja vremenom. Mnogi gradski i općinski programi recikliranja jednostavno potiču ljude neka bace svu svoju plastiku u za to određenu kantu, pa onda  puste reciklere neka je razvrstaju.

Koju plastiku recikleri zapravo žele odvojiti? Najrecikliranija plastika je označena brojem "1", što identificira predmet kao polietilen tereftalat (PET). Nalazimo ga na bocama za pića, posudama za ulje za kuhanje i mnogim drugim plastičnim bocama, koje sadrže razne tekućine. Oznaka "2" označava kako se radi o polietilenu visoke gustoće (HDPE). To je slijedeća vrsta plastike, koja je većinom pogodna za recikliranje, koristi se kod posuda za mlijeko, posuda za deterdžente, kao i boce za tekućine za čišćenje.

Odavde sve ide nizbrdo. Vjerojatno se u vašoj kanti isto nalazi puno plastike sa oznakom "5", što je oznaka za polipropilen (PP). Ova vrsta plastike se koristi za jednokratne kapsule za aparate za kavu, posude za jogurte i vrhnje, lijekove na recept i meki tofu, između ostalih prouzvoda, kao i poklopci na raznim kutijama (može biti i kartonskim). Nažalost, iako je nedavno došlo do blagog porasta i interesa za više recikiranja plastike, PP se npr. uopće ne reciklira u SAD-u, kao i većem dijelu svijeta. 

Što se tiče ostatka RIC spektra, slobodno se raspitajte kod svoje gradske uprave, ali šanse su izuzetno male kako će se bilo koji plastični proizvod oznaka: 3, 4, 6 ili 7 - koji ubacite u svoju kantu za plastiku - ikada reciklirati, ili pretvoriti u nešto drugo. Ovaj cijeli spektar plastike uključuje: većinu ambalaže, kartonskih kutija za jaja koje uopće nisu od kartona, posuda za brzu hranu, stiropornih čaša i posuda za hranu za van, fleksibilnih prstenova za pakiranje od 6 komada, vrećica za kruh, itditd. 

Osjećate se pomalo obeshrabreno? Pripremite se: zbrka tek započinje.

Vratimo se na favorita: PET plastiku, oznaka broj "1". Čak i za ovu najomiljeniju plastiku, veliki dio onoga što se stavlja u određene kante - se ne reciklira. To je pitanje konfiguracije. Recikleri vole prozirne PET boce, ali većina njih ne želi PET ambalažu, u obliku čaša i posuda. U tim formatima PET drugačije reagira na toplinu recikliranja. Npr. ako se kombinira sa bocama, pri recikliranju ove ambalažne PET posude stvaraju pepeo, koji kontaminira cijelu seriju. "Ovo je savršen primjer zašto ne gledamo oznake za platiku. Zato jer posuda za dostavu broj "1" nije isto kao boca oznake broj "1" i ne mogu se reciklirati na isti način", objašnjavaju iz pogona za recikliranje plastike. 

Veličina je također važna. Bez obzira koje je vrste plastika, ali ako je komad malen, onda većina onih koji se bave recikliranjem ne žele da im ti sitni komadi zatrpavaju posao. Onda niti ne čudi kada danas pročitate po msm gdje "savjetuju" da jednostavno ne odvajate sitnu plastiku. Također, ako su komadi pretanki, onda je tu dodatni problem - što znači da vaše plastične vilice, žlice i slamke također nisu prihvatljive.

Zatim, imamo i problem sa bojama. Bilo koja vrsta crne plastike se gotovo zajamčeno neće reciklirati, jer infracrveni skeneri u automatiziranim strojevima za sortiranje ne mogu "prepoznati" većinu crne plastike. Tako je ovdje dodatni problem: prozirne PET boce oznake broj "1" su na vrhu popisa recikliranja, dok su sve obojene PET boce manje omiljene.

Namjerno se stvara lažno povoljna percepcija prema javnosti kada se govori o recikliranju plastike. Zna se kako su potrošači sve više zabrinuti zbog utjecaja svojih odluka pri kupnji proizvoda na okoliš - zato proizvođači plastike i ambalaže, na sva zvona, govore kako se ambalaža može reciklirati - ne prave razliku između plastike koja se tehnički može reciklirati od one koja se zapravo i  reciklira u praksi.

Tri vrste plastike: "1" PET, "2" HDPE i "5" PP - imaju oznake kao "široko reciklažne", i to od globalnog konzorcija koji se bavi reciklažom plastike, How2Recycle, konzorcija koji su osnovali Exxon Mobil i neki drugi proizvođači plastike. Međutim, danas se na svijetu ukupno reciklira samo oko 2,7% "5" PP-a. Unatoč tome, možete vidjeti oznaku "široko reciklažno", otisnuto na mnogoj kutijici jogurta, koja ima male (ili nikakve) šanse za recikliranje. Ekolozi su se bunili, govorili su državnim regulatorima neka se pobrinu za kontrolu nad ovim oznakama, kako bi spriječili zavaravanje potrošača.

Međutim, i vlade diljem svijeta su se uključile u ovu prevaru. Mnogi gradovi, države, ali i zemlje izračunavaju svoju stopu recikliranja samo temeljem onoga što se preusmjerava na odlagališta. Oni ne računaju plastiku koja se spaljuje, ili otprema u drugu zemlju, gdje je njena sudbina daleko od izvjesne... 

Mitologiju oko recikliranja plastike također pojačava desetljećima dug niz reklama javnih službi. Iako navodno potiču recikliranje, kritičari kažu kako im je prava svrha odvratiti javnost od osporavanja dominacije plastike u ambalaži, njegujući lažno ružičastu sliku o tome što se postiže recikliranjem. Bilo koju lijepo snimljenu reklamu, koja veliča recikliranje, nije snimio ekolog, nego su PR proizvodi kemijskih i prerađivačkih tvornica. I ako se malo bolje pozabavite izvorom - onda primjetite kako su i oni koji snimaju reklamu u vlasništvu istih kompanija. Čak i djelatnici centara za recikliranje danas govore otprilike ovako: "Marketing svega, cijela desetljeća je vrištao: 'Spašavate Zemlju. To je sve što trebate učiniti, javnosti. Nastavite konzumirati. Možete koristiti sav ovaj otpad za jednokratnu upotrebu i sve što trebate učiniti jest samo ga ubaciti u označenu kantu za reciklažu plastike. Time je vaš posao kao građanina obavljen.' Nitko nije građanima objasnio kako je to dovelo do previše plastičnog otpada od predmeta za jednokratnu upotrebu, jer smo putem tog marketinga oprali i ublažili svoju krivnju."

U velikoj mjeri je cijeli režim recikliranja - zapravo tvorevina tvrtki, koje profitiraju od proizvodnje plastike. Ako pogledamo unatrag, u niz predloženih zabrana plastike, krajem 1980-ih, ondje pronalazimo velike naftne i kemijske tvrtke koje su kreirale razna Vijeća za rješenja krutog otpada, koji su onda financirali pilot-programe recikliranja komunalnog otpada. "Stav industrije bio je ovakav: mi  ćemo ovo postaviti i pokrenuti, ali ako javnost to zaista želi, onda će to morati i platiti. Omogućiti recikliranje je način kako će naši proizvodi i dalje ostati na tržištu", govorili su tvorci programa recikiranja. 

Danas je sve jasnije kako recikliranje plastike ne funkcionira, a najžešće kritike dolaze od ekologa.

"Recikliranje plastike je slijepa ulica", Greenpeace otvoreno izjavljuje u izvješću iz 2022. godine, gdje je sažeto prazno obećanje recikliranja plastike, vezano uz zaštitu okoliša: "Mehaničko i kemijsko recikliranje plastičnog otpada uglavnom je propalo, uvijek će i dalje propadati, jer je plastični otpad: izuzetno teško prikupiti, praktički nemoguće sortirati za recikliranje, štetno je za okoliš i za ponovnu obradu, često kontaminirano otrovnim materijalima i nije ekonomično za recikliranje."

Važno je napomenuti da se, za razliku od aluminija, koji se može beskonačno reciklirati, plastika može reciklirati samo dva ili tri puta prije nego što se razgradi do te mjere da je neupotrebljiva. Za razliku od aluminija, reciklirana plastika košta puno više od nove plastike. Otprilike ovako stoje stvari: reciklira se oko 8,7% plastičnog otpada, u usporedbi sa oko 68,2% papira i kartona, ili 50,4% aluminija. To bi bili materijali koje trebamo odvajati u našim reciklažnim kantama. 

Ima još jedno bitno pitanje: što se događa sa svom plastikom koju pogoni za reciklažu odbace? Može se spaliti, ili se može poslati na odlagalište. To je dobra vijest. Vjerovali ili ne, veliki dio plastike koju građani svijeta toliko marljivo "recikliraju" - završava po rijekama, poljima, rijekam, morima i oceanima svijeta. 

Npr. SAD već dugo vremena izvozi veliki dio svoje neželjene plastike u inozemstvo. Godinama im je Kina bila daleko najveći uvoznik, pritom su koristili jeftinu radnu snagu za ručno prebiranje po milijunima tona plastike. Neodgovorno rukovanje svim ovim plastičnim materijalom, od toksičnih spaljivanja na otvorenom do ilegalnog odlaganja neželjene plastike, bilo je znak kako je Kina uvozila i zagađenje u ogromnim razmjerima. No, 2018. godine je Kina učinkovito zatvorila svoja vrata uvozu plastičnog otpada. Međutim, druge zemlje u razvoju su se odmah aktivirale; među njima su Malezija, Vijetnam i Indonezija. Predvidljivo, iste strašne prakse, koje su uzrokovale promjenu kursa Kine, primjećuju se i u ovim zemljama. Pri tome, prerađivači plastike iz hrpa nesortirane plastike izdvajaju "dobre stvari", dok ostatak ostavljaju gdje god žele. Kao što je put u pakao popločan dobrim namjerama - ispada da bi svjetski tok "recikliranja" plastike mogao 'odložiti' plastičnu kutiju za van iz McDonaldsa u neku azijsku rijeku, a zatim dalje u Tihi ocean.

Novinari PBS-a, "Frontline", snimili su ovu hrpu američke "reciklirane plastike" odbačene na indonezijskom polju. 

Zablude o recikliranju plastike imaju i dodatne kolateralne štete. "Ako isperete plastičnu bocu vrućom vodom, neto rezultat je više ugljikovog dioksida u atmosferi, nego da ste je bacili u smeće." Možda je samo ovaj podatak dovoljno teško čuti, u kontekstu plastične boce, koja se zapravo reciklira. Sada zamislite neizmjernu količinu vruće vode koja je besmisleno prolivena na plastiku koja se nikada nije trebala reciklirati. I to samo zato jer lokalne vlasti nisu htjele opteretiti građane istinom o održivosti recikliranja.

Čak i u svojim najboljim trenucima - recikliranje plastike, samo je po sebi, izvor otpada i zagađenja. Čak i kod obrade onih relativno cijenjenih PET boca broj "1", oko 30% materijala se obično baca i mora se dodatno zbrinuti. U međuvremenu, obrada plastičnog otpada troši energiju, pri čemu se veliki dio energije potrošene obradom te plastike - neće reciklirati. Reciklaža također stvara mikroplastiku i oslobađa toksine, koji su povezani tisućama kemikalija, koje se dodaju plastici u izvornom proizvodnom procesu.

"Ako se neki materijali mogu učinkovito reciklirati i sigurno ponovno izraditi od recikliranog sadržaja - plastika to ne može. Recikliranje plastike ne funkcionira i nikada neće funkcionirati."