Drugi svjetski rat nije prekinuo Veliku depresiju

Glavni cilj knjige "Oštre stvarnosti" jest "razotkriti temeljne mitove diljem cijelog svjetskog političkog spektra". Malo je mitova koji su toliko univerzalno prihvaćeni kao ideja da je sudjelovanje SAD-a u Drugom svjetskom ratu (1941.-1945.) izvuklo američko gospodarstvo iz Velike depresije.

Ovaj mit je opasan, ne samo zato što navodi građane i političare da vide svijetlu stranu rata (koja zapravo ne postoji), već i zato što pomaže u poticanju uvjerenja da je državna potrošnja ključna za suzbijanje ekonomskih padova. To uvjerenje nas je, pak, dovelo do točke u kojoj nacionalni dug sada prelazi 34,6 bilijuna dolara, a samo kamate će doseći 1 bilijun dolara godišnje 2026. godine. To će dovesti do financijske katastrofe.

Djelomično, ovaj mit o ratnom prosperitetu proizlazi iz činjenice što su tijekom sukoba razmjera Drugog svjetskog rata, široke makroekonomske mjere poput bruto nacionalnog proizvoda (BNP) i stope nezaposlenosti, bile potpuno odvojene od najvažnijeg aspekta gospodarstva: životnog standarda, u kojem uživaju - ili njemu pridonose - obični ljudi.

Između 1940. i 1944. godine, realni BDP rastao je neviđenom godišnjom stopom od 13%. Koristeći samo BDP, moglo bi se pomisliti kako je rat donio veliko poboljšanje životnog standarda, pri čemu su Amerikanci uživali u većem obilju robe, uz porast kvalitete, izbora i pristupačnosti.

Stvarnost je bila upravo suprotna: Amerikanci su trpjeli racioniranje, nestašice, pad kvalitete proizvoda i potpunu nedostupnost mnogih novih dobara, poput automobila, kamiona i štednjaka. To je bio neizbježan rezultat preusmjeravanja tvornica i sirovina - sa stvaranja stvari koje potrošači žele - na izgradnju stvari poput tenkova i borbenih aviona, koji ne čine apsolutno ništa za poboljšanje života ljudi (zanemarujući ovdje pitanje bilo kakvu pravednost rata).

U mnogim aspektima je Amerika doživjela potpunu ekonomsku decentralizaciju. U prethodnom stoljeću, industrijalizacija i podjela rada su dovele do ogromnog povećanja produktivnosti. Međutim, tijekom Drugog svjetskog rata, nestašice su motivirale ljude, koji su se zadovoljno oslanjali na poljoprivrednike i počeli uzgajati vlastitu hranu i konzervirati je. Nedostatak nove odjeće je naveo kućanice da preusmjere vrijeme i energiju na šivanje vlastite odjeće, pa ponovno paranje i šivanje, kako bi je što više iskoristile.

"Oni koji su ostali na domaćem frontu bili su prisiljeni sami proizvoditi ono što su prije mogli kupiti", napisali su Steven Horwitz i Michael J. McPhillips. "Kućanstvo je ponovno postalo središtem proizvodnje, a ne samo potrošnje."

https://www.independent.org/pdf/tir/tir_17_03_01_horwitz.pdf

BDP nije bio jedina mjera koja je lažno signalizirala prosperitet u ratno vrijeme; brojke zaposlenosti iz tog doba također su bile obmanjujuće. Stopa nezaposlenosti u SAD-u je pala sa 17% 1939. godine na 1,2% 1944. godine. Međutim, treba napomenuti kako se pripadnici vojne službe ne smatraju dijelom radne snage; što znači da je regrutacija izvukla 11.5 milijuna muškaraca iz nazivnika pri izračunu stope nezaposlenosti.

Drugih 6.3 milijuna se dobrovoljno prijavilo; pritom su se mnogi prijavili zato jer su radije osigurali ulogu koju su preferirali, nego da se suoče sa mogućnošću da budu regrutirani kao pješaci. Iako je istina da su regruti i dobrovoljci bili "zaposleni" u oružanim snagama, svi ti milijuni muškaraca - bez obzira koliko plemenite bile njihove prekomorske misije - nisu činili ništa za stvaranje prosperiteta kod kuće!

Neprosperitetan put do pune zaposlenosti: Vojnici pod žestokom vatrom na plaži Omaha za Dan D

To nikako ne znači da ratni stroj nije zahtijevao radnu snagu. Sa toliko sposobnih muškaraca koji su uklonjeni iz gospodarstva, prazninu su preuzeli tinejdžeri, žene i umirovljenici, mnogi koji bi radije radili druge stvari.

U rastućem gospodarstvu, sve više ljudi proizvodi robu i usluge, te pritom podiže životni standard. To je bio daleko od slučaja tijekom Drugog svjetskog rata. Tvornice su brujale, ali su proizvodile bajunete, bombe i bojne brodove: "Četiri desetine ukupne radne snage nije se koristilo za proizvodnju potrošačke robe ili kapitala, sposobnog za proizvodnju potrošačke robe u budućnosti", primijetio je Robert Higgs.

https://www.independent.org/article/1992/03/01/wartime-prosperity-a-reassessment-of-the-u-s-economy-in-the-1940s/

Prkoseći konvencionalnoj mudrosti o "ratnom prosperitetu", životni standard Amerikanaca enormno je patio nakon ulaska njihove vlade u Drugi svjetski rat. U knjizi "Stvarnost ratnog gospodarstva" (link naveden gore u tekstu), Horwitz i McPhillips su iskoristili neke zanimljive izvorne materijale, kako bi oštro istaknuli sumornu ekonomsku stvarnost američkog života, tijekom Drugog svjetskog rata. Npr. niz novinskih oglasa koje je objavila tvrtka Canton Electric Light & Power Company - lokalna komunalna tvrtka u državi New York - prikazuje živopisan, ubrzani prikaz brzog pogoršanja uvjeta, nakon objave rata u prosincu 1941. godine:

   - Nagovještavaju očekivane nestašice, oglas za reklamu uređaja, od 17. ožujka 1942. godine, nosi naslov: "Još ih možete kupiti". Oglas uključuje optimističan opis, koji i dalje signalizira puzajuću nestašicu: "Imamo prilično dobru ponudu."

   - Samo dva mjeseca kasnije, oglas Canton Electrica kaže: "Sada je vrijeme" za kupnju raznih uređaja i opreme, upozoravajući da je "proizvodnja većine ovih artikala zaustavljena i da je dostupna samo kao zaliha na zalihama vaših prodavača."

   - Još dva mjeseca kasnije, oglas iz srpnja 1942., pokazuje da neki artikli koji kratko nisu bili dostupni ponovno na zalihama.

   - U studenom te prve godine američkog sudjelovanja u Drugom svjetskom ratu, Canton Electric počeo je upozoravati potrošače da je "zbog ratne krize gotovo nemoguće nabaviti zamjenske motore za civilnu upotrebu" i pozivao ih neka osiguraju pravilno održavanje svojih "ložišta i uljnih plamenika“.

   - Kasnije istog mjeseca, Canton Electric se usredotočio na potpuno unapređenje svog maloprodajnog poslovanja, umjesto toga su se usredotočili, koristeći svoj oglasni prostor, kako bi potaknuo čitatelje neka sami uzgajaju hranu, pojedu sve sa svojih tanjura i pridržavaju se pravila o bonovima za hranu.

Horwitz i McPhillips također su se oslanjali na pisma koja je Saidee Leach napisala između 1942. i 1945. godine, svom sinu koji je služio na Pacifiku. Suprotno slici prosperiteta, koju navodno označava skok BDP-a ili pad nezaposlenosti, ona mu govori o:

   - Štednji ono malo rijetkog goriva za grijanje doma tijekom najhladnijih dana, nošenjem krznenih kaputa u zatvorenom prostoru i boravkom samo u njihovoj kuhinji; 

   - Kako joj je vlada oduzela pisaći stroj, i sada koristi slabiji model koji je nabavila od Howard Johnsona, "koji se morao zatvoriti svoje pogone, zbog zabrane vožnje iz zadovoljstva“; 

   - Priprema uskrsne večere je usredotočena na prženi Spam, jer "nije mogla nabaviti svježe meso bilo koje vrste". Kasnije primjećuje da je "krumpir potpuno nestao"; 

   - Lokalni poljoprivrednici odbijaju prodavati svoja jata purana za obroke za Dan zahvalnosti prema cijenama koje je odredio Ured za upravljanje cijenama; što ilustrira ludost vladine kontrole cijena.

To nije slika gospodarstva koje je oslobođeno Velike depresije. Umjesto toga: "Drugi svjetski rat institucionalizirao je pad životnog standarda uzrokovan depresijom, kroz kontrolu plaća i cijena, te opsežno racioniranje potrošačkih dobara i usluga", napisao je Peter Ferrara. "Ekonomska deprivacija i smanjeni životni standard nastavili su se, iako su ljudi smatrali da je to sada za dobar cilj."

https://www.forbes.com/sites/peterferrara/2013/11/30/the-great-depression-was-ended-by-the-end-of-world-war-ii-not-the-start

Američko poslijeratno iskustvo predstavlja još jednu oštru kontradikciju mitu o ratnom prosperitetu.

Kako se kraj rata približavao, kejnzijanski ekonomisti su jednoglasno predviđali kako će mir donijeti ekonomsku katastrofu. Primjerice, Paul Samuelson je rekao kako će Amerika doživjeti "najveće razdoblje nezaposlenosti i dislokacije, sa kojim se ijedno gospodarstvo na svijetu, ikada suočilo“.

Alvin Hansen je upozoravao kako se gospodarstvo mora održavati na centralno kontroliranim ratnim osnovama, čak i u mirnodopsko vrijeme: "Kada rat završi, vlada ne može samo raspustiti vojsku, zatvoriti tvornice streljiva, prestati graditi brodove i ukloniti svu ekonomsku kontrolu."

https://mises-media.s3.amazonaws.com/rae5_2_1_2.pdf

Nobelovac Paul Samuelson, koji je predvidio da će mir donijeti ekonomsku katastrofu, podučavao je Nobelovca Paula Krugmana, koji je predvidio da će utjecaj interneta biti sličan utjecaju faks-stroja.

Međutim, to se otprilike i dogodilo. ali Hansen, Samuelson i njihovi kolege ekonomski ravnozemljaši - nisu mogli biti više u krivu u pogledu posljedica. "Godina 1946., kada se civilna proizvodnja povećala za oko 30 posto, bila je najslavnija pojedinačna godina u cijeloj povijesti američkog gospodarstva", napisao je Higgs.

I sve to unatoč činjenici da su kupovine roba i usluga od strane vlade pale za 68% (između drugog tromjesečja 1945. i prvog tromjesečja 1946. godine). Uz to: više od milijun civilnih državnih službenika, kao i milijuni pripadnika vojske, su otpušteni.

Kako su se ratnici vraćali u civilni život, milijuni žena povuklo se kao radna snaga, i zadovoljno se vratilo svojim dužnostima kao  majke i upraviteljice kućanstava. Umjesto da naraste onako kako su predviđali "stručnjaci" - nezaposlenost je samo neznatno narasla, i to sa 1,9% 1945. godine na 3,9% 1947. godine. 

"Manje od godinu i pol nakon Dana pobjede nad Japanom“, klicao je predsjednik Truman, "više od 10 milijuna demobiliziranih veterana i milijuni drugih ratnih radnika, pronašli su zaposlenje u najbržoj i najgigantskoj promjeni koju je ijedna nacija ikada napravila, na prijelazu iz rata u mir.“ Imajte na umu kako se sve ovo dogodilo unatoč, ali i dijelom, zbog Trumanovog neuspjeha da uvede višu minimalnu plaću, nakon završetka rata.

Nakon što su se pokazali enormno u krivu u vezi sa ekonomskim implikacijama mira, kejnzijanci su se borili kako bi ratu pripisali  zasluge za omogućavanje poslijeratnog procvata, tvrdeći kako to potaknuto povlačenjem akumulirane ušteđevine, koja se stvorila kada je ponuda robe široke potrošnje bila oštro ograničena. Međutim, kako je Higgs utvrdio, proučavajući podatke iz tog vremena:  "...zalihe likvidne imovine uopće nisu opale nakon rata. Ljudi su financirali svoju potrošnju i kupovinu roba široke potrošnje smanjenjem stope štednje.“

https://www.independent.org/article/2008/10/08/the-great-escape-from-the-great-depression/

Još jednom motor pravog prosperiteta: Godine 1946., vozila nastavljaju izlaziti na Fordovoj prvoj poslijeratnoj traci.

Suprotno mitu: tek nakon Drugog svjetskog rata - oslobođena vladinog oduzimanja tvornica, radnika i resursa, te opterećena manje kontrolama cijena i drugim federalnim tržišnim uplitanjama - Amerika je konačno uspjela izaći iz Velike depresije.

To ne bi saznali ako koristite procijene zdravlja gospodarstva putem kejnzijanske preferirane mjerne jedinice. Baš kao što je mjerač BDP-a pružao apsolutno pogrešno tumačenje ratnih ekonomskih stvarnosti, tako je i na slično spektakularan način zakazao i  tijekom poslijeratnog procvata, jer je (za njih) od 1945. do 1947. godine - BDP pao za 22%.

Osim što je dodatno rasvijetlio nedostatke agregatnih ekonomskih mjera, američko poslijeratno ekonomsko iskustvo je ponovno udarilo na mit o prosperitetu, koji je isključivo potaknut Drugim svjetskim ratom; uz stalnu ideju kako su državna potrošnja, centralno planiranje i tržišne intervencije - bitni za postizanje gospodarskog oporavka. Čak štoviše...

DODATNO (koga zanima): Mislite li da Amerika duguje 37 bilijuna dolara? Puno je gore od toga!

Obmanjujući računovodstveni sustav sakriva zapanjujući opseg financijskih obveza Washingtona

Na pitanje koliko je američka vlada zapala u crveno, mnogi fiskalno osviješteni Amerikanci reći će vam da je nacionalni dug dosegao 37 bilijuna dolara. Koliko god taj službeni broj uznemiruje - prava fiskalna situacija Amerike još je gora - i to puno gora. Prema jedva objavljenom izvješću Ministarstva financija: stvarni ukupni iznos obveza Ujaka Sama iznosi više od 151 bilijuna dolara.

https://www.usdebtclock.org/

Ova ogromna razlika proizlazi iz činjenice što se savezna vlada ne pridržava istih računovodstvenih standarda koje nameće tvrtkama. Umjesto korištenja obračunskog računovodstva - koje priznaje troškove kada nastanu - naši washingtonski gospodari sebično koriste jednostavno gotovinsko računovodstvo, priznajući troškove tek kada se plate. Kao rezultat toga: rasprava o saveznim obvezama isključivo se usredotočuje na nacionalni dug, koji se sastoji od trezorskih zapisa, mjenica i obveznica.

Međutim, jednom godišnje, neko opskurno izvješće donosi točniju verziju bilance Ujaka Sama.

Iako gotovo da ne dobiva pozornost novinara ili javnih dužnosnika, Ministarstvo financija dužno je podnijeti godišnje izvješće Kongresu, gdje se detaljno opisuje financijsko stanje vlade. Ključno za spomenuti: zakon iz 1994. godine, kojim je nametnuta ova  obveza za podnošenje ovog izvješća, nalaže da ono podnese i "nepokrivene obveze", odnosno obveze preuzete bez ikakve namjenske imovine ili tokova prihoda, kako bi se osiguralo njihovo ispunjenje. 

Zastupnik Thomas Massie, koji ima dvije MIT diplome, dizajnirao je i programirao značku za rever koja u stvarnom vremenu prikazuje rastući nacionalni dug. 

Jedna od većih kategorija tih nepokrivenih obveza su buduće beneficije za savezne zaposlenike i veterane. Na kraju fiskalne godine 2024. godine - samo je ova stavka predstavljala obvezu od 15 bilijuna dolara. Međutim, ogromne nepokrivene obveze proizlaze iz američkih obveza socijalnog osiguranja, i to prvenstveno socijalnog osiguranja i Medicarea. Na kraju fiskalne godine 2024. - ove su obveze iznosile čak 105.8 bilijuna dolara.

Ako se ove i druge nepokrivene obveze dodaju javnom nacionalnom dugu i drugim obvezama, dolazi se do ukupnog iznosa od 151.3 bilijuna dolara na kraju fiskalne 2024. godine. Ako se to kompenzira sa procijenjenih 7.9 bilijuna dolara komercijalne imovine američke vlade - uključujući nekretnine, postrojenja, opremu, ali i navodna zlatna sredstva - analiza Just Facts stavlja Ujaka Sama na ukupnih neto negativnih 143 bilijuna dolara.

Pišući u Heartland Institutu, predsjednik Just Factsa, James Agresti, stavio je taj gotovo neshvatljivi iznos u perspektivu: "143 bilijuna dolara iznosi 85% ukupnog neto bogatstva koje su Amerikanci akumulirali od osnutka nacije, a koje Federalne rezerve procjenjuju na 169 bilijuna dolara. To uključuje svu njihovu imovinu u štednji, nekretninama, korporativnim dionicama, privatnim poduzećima, pa čak i trajnim potrošačkim dobrima, poput automobila i namještaja."

Te su brojke odražavale stanje vlade 30. rujna 2024. godine. Ne samo da su se značajno pogoršale u međuvremenu, već se pogoršavaju munjevitom brzinom, čak i dok ovo čitate. Ne računajući čak ni nepokrivene obveze, koje predstavljaju najveći dio problema - sam nacionalni dug raste po stopi od oko 156 milijuna dolara na sat.

Prepirke oko proračuna neće nas spasiti. Kongresne rasprave obično se usredotočuju na diskrecijsku potrošnju, tj. izdatke koji zahtijevaju glasanje Kongresa tijekom procesa odobravanja sredstava. Međutim, američki stalni pohod prema insolventnosti je  potaknut tkz. obveznom potrošnjom - koja je ukorijenjena u prethodno donesenim zakonima.

U onome što bi mogao biti najzloslutniji pokazatelj kako se američka vlada nalazi na autopilotu koji je kurs usmjerio na katastrofu, udio ukupnih saveznih izdataka, a koji je potaknut obveznom potrošnjom se više nego udvostručio od 1965. godine: sa 34% na 73% u 2024. godini. Samo dvije godine ranije, odnosno 2022. godine je iznosio 71%.

Iz knjige Manhattan Instituta, "Spending, Taxes & Deficits: A Book of Charts" (Potrošnja, porezi i deficiti: Knjiga grafikona)

Dva najveća primjera obvezne potrošnje su socijalno osiguranje i Medicare. Ti programi su za starije osobe i oni su danas na rubu ogromne krize, na koju se upozoravalo već generacijama. Prema najnovijem izvješću njihovih programskih povjerenika, fondovi socijalnog osiguranja i Medicare su danas samo sedam godina udaljeni od totalne insolventnosti.

Dok savezna vlada zahtijeva da mirovinski planovi privatnog sektora održavaju imovinu jednaku sadašnjoj vrijednosti budućih obveza - savezna vlada sebe izuzima od pružanja iste sigurnosti građanima, koju prisiljava u program socijalnog osiguranja. Suprotno mitologiji, koja govori kako se porezi na plaće stavljaju na pojedinačne "račune" i koji se vode za našu buduću korist, taj se novac odmah isplaćuje drugim ljudima, koji su već dosegli fazu primanja naknada - zbog čega se socijalno osiguranje može razumno usporediti s Ponzijevom shemom.

Budući da omjer poreznih obveznika i korisnika stalno opada - sa 5,1 u 1960. godini na 2,7 u 2023. godini - isplate socijalnog osiguranja premašile su prihode u posljednjih 15 godina. Kao rezultat toga, fondovi socijalnog osiguranja i Medicarea trebali bi se totalno iscrpiti 2033. godine. Prema zakonu koji regulira socijalno osiguranje, isplate će te godine biti ograničene na prihode programa - što se može prevesti kao iznenadno smanjenje isplata od 23%.

Iako to predstavlja političku tempiranu bombu, ne očekujte nikakvu hitnost u njezinom uklanjanju. Osmogodišnje odbrojavanje je kratko, ali je još uvijek izvan okvira sljedećih izbora, koji pokreću bilo kakvo djelovanje izabranih dužnosnika. Ti političari znaju da će svatko tko predloži dugo očekivano preispitivanje socijalnog osiguranja i Medicarea - biti oportunistički optužen za "napad" na navodne socijalne programe. Međutim, kada kriza konačno bude u njihovim rukama, nemojte se iznenaditi kada dio njihovog rješenja bude novo posuđivanje novca - kako bi poduprli isplate.

Postoji još jedna ključna komponenta obvezne potrošnje, koja se ne uračunava u državni dug. To je plaćanje kamata na dug, koji se koristio za pokrivanje prošlih i trenutnih troškova. "Ukupno, socijalni programi i kamate na državni dug, koji uglavnom proizlaze iz socijalnih programa, čine 75% svih saveznih troškova", napominje Agresti.

Plaćanje kamata također predstavlja stalno rastući udio ukupnih izdataka, te će ove godine iznositi gotovo 1 bilijun dolara. U roku od 10 godina se predviđa kako će dosegnuti 2 bilijuna dolara, što je otprilike jednako cijelom deficitu u 2025. godini. Prošla godina doživjela je sumornu prekretnicu, jer su troškovi kamata premašili potrošnju, i što se tiče obrane i Medicare-a.