Ratno kazališta ili globalna suradnja?
Strateška uloga Arktika
Danas se Arktik sve više identificira kao područje velikog prosperiteta i suradnje među svjetskim civilizacijama, s jedne strane, te područje sukoba i rata, sa druge strane.
Godine 2007. je ruska vlada prvi put je izrazila podršku izgradnji željezničkog tunela u Beringovom tjesnacu, koji povezuje američki i euroazijski kontinent. Ova je politika dobila novo lice nakon 2020. godine kada se Putinova strategija Velikog arktičkog razvoja spojila sa sjevernim proširenjem inicijative Pojas i put (nazvano Polarni put svile). Godine 2011. je ruska vlada ponovno potvrdila svoju obvezu u izgradnji projekta, vrijednog 64 milijarde dolara.
Sa strane onih koji žive u kamenom dobu: neokonzervativci američke duboke države također su na Arktik gledali kao na stratešku zonu od globalnog značaja, ali sa potpuno drugačijim mentalnim filterom od svojih ruskih kolega. Vodstvo NORAD-a, uz široki spektar raznih NATO-fila, više su puta pozivali proglasiti Arktik kao područje militarizacije i sukoba, sa svojim (uvijek dostupnim) glavnim "strateškim neprijateljima" Rusijom i Kinom.
Dakle, pretpostavimo sada kako luđaci iz mračnog doba nisu odnijeli pobjedu u ovoj svojoj zamisli i da se iz ruševina trenutno urušavajućeg svjetskog poretka pojavljuje novi sustav, koji bi mogao biti utemeljen na određenim načelima dugoročne suradnje, ulaganja u infrastrukturu i znanost, a ne na obožavanju novca i dužničkom ropstvu.
Dakle, ako se ovaj novi sustav pojavi i ako razumnije snage (među zapadnim nacijama) prihvate Putinov plan za razvoj Arktika, usput odbiju neokonzervativnu agendu Trećeg svjetskog rata, onda ovakav sretniji ishod ne bi bio nikad viđen događaj. Uostalom, isti povijesni američko-ruski bratski odnos, a koji je spasio Ameriku tijekom Građanskog rata, konačno bi ostvario veliku namjeru vodećih državnika Lincolne Amerike, i Rusije cara Aleksandra II. - od trenutka kada je Rusija prodala Aljasku Americi.
Građanski rat i kupnja Aljaske
Prodaja Aljaske ističe se kao neshvatljiva povijesna anomalija, mnogima koji su odlučili na povijest gledati kao na niz linearnih događaja, koji su određeni nekim "praktičnim donošenjem odluka“. Neuspjeh u prepoznavanju viših organizacijskih principa, koji oblikuju kolektivno iskustvo čovječanstva kao univerzalnog procesa, zaslijepio je mnoge povjesničare koji nisu prepoznali pravu dinamiku iz koje je takva odluka proizašla, a koja se mogla prepoznati samo iz perspektive odozgo prema dolje.
Baš kao što je Amerika 19. stoljeća patila od unutarnjih borba između frakcija koje su tumačile Ustav dijametralno suprotnim načinom, tako je i ruska država vodila sličnu bitku između sila, jednih koje su sudbinu Rusije uspoređivale sa Trećim Rimskim Carstvom, nasuprot drugih sila, koje su na sudbinu Rusije gledale kao na suverenu nacionalnu državu, koja je trebala biti primjer najviših moralnih i intelektualnih moći koje je ljudsko društvo postiglo. Ove figure, od kojih će neke uskoro biti predstavljene, predstavljale su najbolje tradicije, koje su pokrenute Leibnizovim reformama cara Petra Velikog (car od 1682. do 1725. godine).
Dok su oportunističke snage, koje su dominirale vladom cara Nikole I. (car od 1825. do 1855. godine) promovirale ruski ekspanzionizam, jurnjavom za osmanskim posjedima i opsesijom proširenja ruskog utjecaja u Srednjoj Aziji, posijalo se sjeme samouništenja Rusije. Ruski su ekspanzionisti očekivali lako osvajanje teritorija, koje je dugo zadržavalo propadajuće Osmansko Carstvo - ono na što su naišli je bila paukova mreža anglo-francuskih intriga i zamki, koje su gotovo uništile ponosnu naciju tijekom krvavog Krimskog rata, od listopada 1853. do veljače 1856. godine. Ishod rata koji su zapadnjaci očekivali bi bilo gledati Rusiju poniženu, zaduženu, te moralno i fizički osakaćenu.
Kao odgovor na ovu neuspjelu ekspanzionističku politiku, pojavila se nova vrsta državnika, onda kada je car Aleksandar II. preuzeo uzde od pokojnog Nikole, 1854. godine. Pod njegovim vodstvom, državnici poput velikog vojvode Konstantina (Aleksandrovog brata), generala Nikolaja Muravjeva, ministra vanjskih poslova Gorčakova i ruskog veleposlanika u Americi, Eduarda de Stoekla, stekli su novu razinu utjecaja i stvorena je nova doktrina ruske vanjske politike. Ovu doktrinu oličilo je pojačano uvažavanje i prepoznavanje destruktivne uloge globalne strategije Britanskog Carstva, ali i važnosti Amerike kao suradnika i partnera.
Aleksandar II. vrlo je brzo počeo rješavati endemsku korupciju. Radio je na velikoj transformaciji Rusije, tako i oslobađanjem kmetova 1861. godine, što mu je donijelo ime "Veliki osloboditelj".
Počast zajedničkom duhu i viziji Abrahama Lincolna i cara Aleksandra II., koja se sada nalazi u srcu Moskve.
Iako je Amerika do 1861. godine pala u građanski rat, Britansko Carstvo, koje je toliko učinilo da svijet ostane pokoren tijekom Krimskog rata, opijumskih ratova i gušenja velikih indijanskih ustanaka, bilo je prestravljeno da će rusko-američko prijateljstvo pokrenuti savez velikih sila, koji je sposoban poništiti njihovu globalnu hegemoniju.
Jedan od rijetkih načina na koje je Britanija mogla spriječiti ujedinjenje ova dva povijesna saveznika su bili teritoriji Kanade pod njihovom kontrolom, posebno kolonija Britanska Kolumbija. Ova kolonija je tada bila izolirana i bankrotirana ispostava na zapadnoj obali, odvojena sa 3000 km nerazvijene divljine, u privatnom vlasništvu tvrtke Hudson's Bay.
Primarna ekonomska veza Britanske Kolumbije nije bila Britanija, nego Kalifornija. Veliki pokret kolonista je pozvao na odvajanje od britanskog Carstva kako bi se pripojio tada prosperitetnim Sjedinjenim Državama.
Godine 1860. je ruski veleposlanik Stoeckl napisao ruskom caru: "Ako Sjedinjene Države osvoje vlast nad našim posjedima, Britanski Oregon (Britanska Kolumbija) biti će stisnuti od strane Amerikanaca sa sjevera i juga, i teško će moći pobjeći."
Veliki vojvoda Konstantin je ponovio Stoecklove riječi: "Sjedinjene Države bi trebale, tijekom ovih događaja, željeti osvojiti cijelu Sjevernu Ameriku, stoga će nas prije ili kasnije dočekati, te nema ni najmanje sumnje da će bez velikog napora zauzeti naše kolonije i nećemo ih moći zadržati."
Već 1853. godine je general Murajev promovirao ideju prodaje Aljaske, u pismu caru, gdje je naveo: "Zbog sadašnjeg nevjerojatnog razvoja željeznica, Sjedinjene Države će se uskoro proširiti po cijeloj Sjevernoj Americi. Moramo se suočiti s činjenicom da ćemo im morati prepustiti naše sjevernoameričke posjede."
Građanski rat i Rusija
Do 1862. godine Građanski rat je započeo punom snagom, uz britanske korporacije i Ministarstvo vanjskih poslova koji su podržavali Konfederaciju (i, naravno, bankama koje su pokrenule financijski rat protiv Unije), plima se gadno okrenula protiv Lincolna. Britanski posjedi Toronta i Montreala su poslužili kao baze Konfederacije, odakle su sa sjevera pokrenuti deseci terorističkih napada na Lincolnovu Uniju (uključujući i atentat na predsjednika u Montrealu), dok su se bitke vodile i sa južne strane, također pod britanskim pokroviteljstvom.
Dok je svijet sve ovo promatrao, veleposlanik Stoeckl je napisao Gorčakovu: "Raspad Sjedinjenih Država kao nacije jest nešto, što bi sa našeg gledišta, trebalo osuditi. Američka konfederacija djelovala je kao protuteža britanskoj moći, i u tom smislu njeno daljnje postojanje predstavlja važan element u ravnoteži snaga.“ Nastavio je da želi "očuvanje Američke Unije kao nedjeljive nacije."
Sigurno bi ishod Građanskog rata bio mnogo mračniji da nije bilo razmještaja ruske mornarice cara Aleksandra II. po kalifornijskoj i atlantskoj obali Amerike, 1863. godine. Time je spriječio britanske i francuske snage da pomognu konfederaciji, u otvorenom ratu protiv Lincolnove Unije. Kasnije, opisujući svoj motiv, car Aleksandar II. je rekao:
"U jesen 1862. godine, vlade Francuske i Velike Britanije su predložile Rusiji, formalno, ali ne i službeno, zajedničko priznanje neovisnosti Konfederacijskih Američkih Država, od strane europskih sila. Moj neposredni odgovor je bio: 'Neću surađivati u takvoj akciji; i neću pristati. Naprotiv, prihvatiti ću priznanje neovisnosti Konfederacijskih Država od strane Francuske i Velike Britanije, kao casus belli za Rusiju. Kako bi vlade Francuske i Velike Britanije shvatile da ovo nije prazna prijetnja; poslati ću pacifičku flotu u San Francisco, i atlantsku flotu u New York... Sve sam to učinio iz ljubavi prema svojoj dragoj Rusiji... Postupio sam tako, jer sam shvatio da bi Rusija imala ozbiljniji zadatak ako bi se Američka Republika, sa naprednim industrijskim razvojem, raspala; te ako bi Velika Britanija kontrolirala većinu grana modernog industrijskog razvoja."
Do 26. prosinca 1864. godine, kada je ishod rata u korist unije procvjetao, državni tajnik William Seward je ohrabrio velikog vojvodu Konstantina neka dođe u Ameriku: "Mislim da bi to bilo korisno za nas, a nipošto neprofitabilno za Rusiju. Suzdržavam se od navođenja svojih razloga - oni će vam lako pasti na pamet, kao što bi pali na pamet i njegovoj carskoj visosti, ako bi njegove misli bile usmjerene u tom smjeru."
Prodaja Aljaske završena
Godine 1866. je Stoeckl pozvan natrag u Rusiju, te je nakon dugog sastanka s carem Aleksandrom II., velikim vojvodom Konstantinom, ministrima vanjskih poslova i ministrom financija, dobio je odobrenje za pokretanje prodaje Aljaske Americi.
U večernjim satima, 29. ožujka 1867. godine, veleposlanik Stoeckl je prenio vijest Williamu Sewardu, odlazeći u njegovu privatnu rezidenciju, Washington D.C. Na Stoecklovo pitanje, želi li Seward sazvati sastanak za slijedeći dan, državni tajnik je rekao: zašto čekati do sutra, za ono što se može učiniti iste večeri?
U ponoć je otvoren ured State Departmenta, skupila se odabrana skupina, poput senatora Charlesa Sumnera, Sewarda i nekoliko pouzdanih članova ruskog konzulata, uz Stoeckla. Kada je sunce izašlo 30. ožujka, potpisan je ugovor, kojim je finalizirana prodaja za 7,2 milijuna dolara. Prije nego što se tinta osušila, ovaj je ugovor predstavljen šokiranim članovima Kongresa, koji ga je i usvojio u sljedećim tjednima. Sam Seward je opisao ovaj ugovor kao najvažniji diplomatski manevar svog života, rekavši: "Ovaj ugovor stoji sam za sebe u povijesti diplomacije, kao važan ugovor, koji je zamišljen, pokrenut, proveden i dovršen, bez prethodnih dogovora, ili popraćen protokolima i diplomatskim depešama."
Događaji se brzo odvijaju u godinama nakon Građanskog rata
Kako bi se spriječilo da proameričke snage u Kanadi proglase neovisnost od oslabljenog britanskog Carstva, proglašen je Zakon o Britanskoj Sjevernoj Americi, 1867. godine, kojim se uspostavlja sjeverna monarhija na načelima duboke države, idućih 160 godina.
Britanska ruka iza Građanskog rata je bila razotkrivena cijelom svijetu u Zahtjevima Alabame, iz 1872. godine; što je zapravo bilo prvo međunarodno suđenje na svijetu, i kojim je britanska vlada proglašena krivom za vojno podupiranje Konfederacije. Kao naknadu za ovaj zločin, Sumner i Seward su željeli da Britanci ustupe sve svoje preostale posjede u Sjevernoj Americi. Takav bi čin zasigurno dao veliki poticaj povezivanju Transkontinentalne željeznice sa Euroazijom. Gradnja željeznice je započeta tijekom vrhunca Građanskog rata, a završena je 1869. godine.
U očajnom pokušaju spriječavanja svoje neovisno orijentirane kolonije u pripojenju Americi, britansko Ministarstvo vanjskih poslova je ponudilo mito svojoj pacifičkoj koloniji. Očajna Britanija je kupila privatno zemljište u Hudsonovom zaljevu, 1870. godine, otpisala dugove kolonije i obećala izgraditi željeznicu od Ontarija do Pacifika, u okviru dogovorenog programa.
Rusija se do tada već pokrenula i započela izgradnju vlastite transkontinentalne željeznice, uz pomoć američkih inženjera, koja je konačno dovršena 1905. godine, pod vodstvom sljedbenika tzv. "Američkog sustava" grofa Sergeja Wittea. Na svom prvom putovanju je Transsibirska željeznica prevozila vagone, koji su proizvedeni u Philadelphiji, preko samog srca ruske zemlje; stoga, nije nikakva slučajnost što su svi ključni igrači, koji su bili uključeni u kupnju Aljaske, tada bili uključeni i u ruski kontinentalni željeznički program, sa obje strane oceana.
Kineska veza
Charles Sumner i William Seward također su bili snažni zagovornici ujedinjenja američke sudbine s Kinom. Seward i američki konzul u Pekingu, general Anson Burlingham, radili su zajedno sa Sewardovim sinom, George Frederick Sewardom, koji je tada bio američki konzul u Šangaju, kako bi dogovorili Seward-Burlinghamski ugovor sa Kinom, iz 1868. godine. Tim ugovorom je Kini dana slobodna emigracija i putovanja u Ameriku, recipročan pristup u obrazovanju za građane koji žive u zemlji onih drugih, kao i status povlaštene nacije sa Sjedinjenim Državama, što se tiče trgovine.
Iako su izdajnički političari kasnije poništili ovaj sporazum, njegovo postojanje je dovelo novu generaciju kineskih revolucionara u Ameriku, uključujući mladog studenta, Sun Yat-sena. On će poslije, 1911. godine, predvoditi revoluciju, pritom uspostavljajući novu kinesku republiku na Tri načela - koja je prvi razradio Abraham Lincoln.
Senator Sumner je objasnio svoje gledište američke veze sa Kinom, kao i važnosti transkontinentalne željeznice, tijekom svog govora 1867. godine, kada je branio odluku o kupnji Aljaske:
"Ujediniti istok Azije sa zapadom Amerike je trgovinska težnja sada, kao kada je engleski moreplovac (Meares) zabilježio svoje putovanje. Naravno, sve što pomaže ovom rezultatu je prednost. Pacifička željeznica je takva prednost; jer, iako ide prema zapadu, biti će, kada bude dovršena, nova autocesta prema istoku."
Kada je predsjednik Ulysses Grant došao na vlast, 1869. godine, dao je veliku podršku ovoj internacionalizaciji američkog sustava; istovremeno se hrabro borio za unapređenje Lincolnovih planova za obnovu i pomirenje.
Gilpinov svjetski kopneni most
Lincolnov bivši tjelohranitelj i prvi guverner Colorada, William Gilpin, nije bio manje važan član ove skupine. Gilpin je bio poznat kao jedan od najranijih zagovornika američke transkontinentalne željeznice, još od 1846. godine.. Njegovih stotine govora, objavljenih karata i spisa su otišle dalje u promišljanju od bilo kojeg drugog državnika, u objašnjenju toga kako će ti međunarodni javni radovi izgledati. Opisujući svoj grandiozni plan za međunarodne javne radove, Gilpin je u svom široko čitanom djelu iz 1890. godine, 'Kozmopolitska željeznica', napisao:
"Željeznice se nastavljaju širiti i uskoro će postati univerzalni sustav veza, preko svih zemalja svijeta. Vidjeli smo energiju američkog naroda, koja usklađuje i koristi ove nove sile, kako premošćuju svoj kontinent pacifičkim željeznicama... nastaviti će širiti svoj rad do Beringovog tjesnaca, gdje su onda svi kontinenti ujedinjeni. To će se proširiti, duž slično povoljnog termalnog ruba orijentalnih ruskih obala, u Kinu. Produljenje ove neprekinute linije kozmopolitskih željeznica duž geografske širine azijske visoravni, preko Moskve i Londona, neće se dugo odgađati. Manje značajni i izolirani kontinenti južne hemisfere - Južna Amerika, Afrika i Australazija - biti će dosegnuti dovodnim putovima kroz Panamu, Sueski kanal, lanac orijentalnih poluotoka i otoka. Cijelo područje i sva populacija svijeta biti će tako ujedinjeni i spojeni kopnenim prometom i željeznicom."
Gilpin je ponovio svoje stajalište kako Amerika može izbjeći ponovno padanje pod britansku manipulaciju, samo punim prihvaćanjem prometejske baštine, kao i potpunom predanošću u razvoju Aljaske. Kao i tada, tako vrijedi i za današnji savez četiriju sila u nastajanju i širenju inicijative Pojas i put, Gilpin je znao da nacionalne institucije moraju biti predvodnici:
"Prošlo je već dvadeset četiri godine otkako smo prvi put preuzeli odgovornost za vlasništvo, a što smo od tada učinili? Koliko smo poboljšali uvjete života poluciviliziranih Rusa i Aleuta! Nikakve... Postavite Aljasku na liniju svjetske željeznice, dajte joj poseban zakon, koji odgovara njenim potrebama, dajte poduzetnike i kapitaliste neka razvijaju njene resurse, i ona bi pet puta platila za cestu. Postoji svaki razlog vjerovati da bi Rusija s radošću pozdravila otvaranje svoje velike istočne unutrašnjosti. Time bi imala sve za dobiti, a ništa za izgubiti... Od vremena Petra Velikog, ambicija ruskih vladara nije bila samo proširiti svoje posjede, već i poboljšati uvjete onih koji ih naseljavaju."
U svojoj knjizi iz 1890. godine, Gilpin je ponovno i kontinuirano naglašavao svoje dugogodišnje uvjerenje kako će neizbježno buđenje Kine biti osnova za obnovu i spasenje Zapada:
"U Aziji je civilizacija koja počiva na temeljima daleke antike doista imala dugu pauzu, ali određena civilizacija - iako dotad hermetički zatvorena od europskog utjecaja - nastavila je postojati. Drevni azijski kolos, u određenom smislu, trebao je samo biti probuđen u novi život, a europska kultura tamo pronalazi osnovu na kojoj može graditi buduće reforme."
Do 1906. godine, ruski car Nikola II. je podržao plan za američko-ruski tunel u Beringovom tjesnacu, te je službeno odobrio tim američkih inženjera za provođenje studije izvedivosti. Članak The New York Timesa od 27. ožujka 1906. godine je izvijestio:
"Ruski car je izdao naredbu kojom se ovlašćuje američki sindikat, kojega predstavlja baron Loicq de Lobel, neka započne radove na projektu Transsibirske željeznice. Plan je izgraditi željeznicu od Sibira do Aljaske, premošćivanjem i probijanjem tunela kroz Beringov tjesnac. Navodi se kako će se kapitalizacija poduzeća kretati od 250 do 300 milijuna dolara, te da će se od financijskih središta Rusije, Francuske i Sjedinjenih Država, tražiti neka uzmu obveznice."
No, tada je angloamerička revolucija svrgnula ruskog cara i njegovu obitelj 1917. godine. Današnja ruska vlada, pod vodstvom Vladimira Putina, radeći u tandemu s Xi Jinpingovom Kinom, vratila je ovaj projekt na dnevni red, a Gilpinova nova paradigma dobiva novu priliku za život, ali iz drugog dijela svijeta.
Pogled u sadašnjost
Neizbježnim slomom dereguliranog poretka, nakon 1971. godine nastaje novi poredak, te ostaje za vidjeti tko će od toga, na kraju, imati najviše koristi.
Dok neokonzervativci i tehnokrati pokušavaju preuzeti prevlast usred nadolazećeg pucanja balona derivata od 1,5 kvadrilijuna dolara, zvanog zapadno gospodarstvo, pojavila se nova epoha ozbiljne izgradnje nacije uz novi rusko-kineski savez, i inicijativu "Pojas i put". Ta bi inicijativa proširila razvojne koridore, industrijske zone i masovnu infrastrukturu, predvođeno transportom putem željeznice, diljem Azije, Afrike i sve više u ruski Arktik, pod tzv. "Polarnim putem svile".
U svojoj bitnoj prirodi, ovo partnerstvo predstavlja oblik razmišljanja i djelovanja koji je mnogo više u skladu s okvirnim načelima prirodnog prava, i koja se ne temelje na 'Moć stvara pravo', nego na 'Pravo stvara moć'", kako je to slavno izrekao veliki kineski predsjednik i revolucionar u svojim "Trima načelima naroda" (po uzoru na njegove studije iz Lincolnovih načela vlasti). Rekao je: "Vladavina prava poštuje dobročinstvo i vrlinu, dok vladavina moći poštuje samo silu i utilitarizam. Vladavina prava uvijek utječe na ljude s pravdom i razumom, dok vladavina moći uvijek tlači ljude grubom silom i vojnim mjerama."
Današnji potencijalni ponovni oporavak plana povezivanja željeznice Aljaska-Kanada, koja bi se vozila prema pro-pacifičkom i pro-arktičkom modelu razvoja, predstavlja prvi istinski prikaz ove paradigme u Sjevernoj Americi, nakon puno desetljeća.
Ako se svjetski čelnici mogu dogovoriti o planu ozbiljne suradnje na Arktiku, tada je moguće kako će se, temeljem obilnih resursa zaključanih u nepristupačnom Arktiku, stvoriti preko deseci tisuća prijeko potrebnih radnih mjesta izravno, kao i milijuni radnih mjesta neizravno, te moguće usmjeriti ekonomsku sudbinu Sjeverne Amerike prema stalno rastućim azijskim tržištima, koja su danas predvođena Kinom. Najvažnije je što bi ovo uvelike moglo pomoći Zapadu da se oslobodi dvostruke zamke antirazvojnih verzija "ulaganja u okoliš", s jedne strane, i pro-militarizacijskih desničarskih stavova, s druge strane, čime bi dosegli politiku suradnje u kojoj svi dobivaju, zajedno sa našim euroazijskim partnerima.
Naravno, alternativa suradnji je orvelovsko preuređenje svijeta u zatvorene blokove moći, pod nekom vrstom perverzne „multipolarnosti“, a koju zagovaraju ljudi poput grofa Coudenhove-Kalergija, ili transhumanista iz Technocracy Inc.; bila bi to regionalna fašistička carstva, koja se bore samo za još više kontrole nad depopuliranim i podijeljenim svijetom.
Ostaje za vidjeti hoće li takvi programi, koji se sada mogu pojaviti nakon što su odbačeni globalizirani čudovišni programi, poput NAFTAe i TPP, pritom dati nacionalnim državama ovlasti za vršenje upravljačke uloge, pri dugoročnom gospodarskom planiranju.
Hvala na čitanju.
BY: Matthew Ehret; 13.08.2025.
Add comment
Comments