Ovo je svijet u kojem živimo!

Vratite se i sjetite 06. listopada 2023. godine.

Razmislite o svim stvarima za koje ste znali da su postojale. Pristojnost muškaraca. Relevantnost međunarodnih institucija. Vjerovanje kako nema šanse da se genocid prenosi uživo gotovo dvije godine, i da nitko ne intervenira kako bi se zaustavilo. Zamislite onda negdje genocidni režim koji potpuno blokira svu vodu, hranu, lijekove i druge osnovne potrepštine, već godinama  zarobljenom i opkoljenom stanovništvu. Zamislite da su na TV-u onda prikazali tijela žena, djece i odraslih svedene na kožu i kosti. Zamislite režim koji bi ubijao novinare usred bijela dana, pa zatim objavljivao grafike i njihove fotografije i imena, pritom se hvali kako ih je poklao. Jeste li ikada zamišljali kako ćete uživo gledati bezbrojne videozapise izgladnjelih ljudi, koji satima stoje u redu za hranu, samo kako bi im se dobacilo ostatke hrane; gladne ljude koji bi zatim bili prisiljeni snalaziti se pod kišom metaka, tenkovskih granata, jurišnih dronova i snajperske vatre, kako bi osigurali svojoj obitelji taj paket kruha zaražen raznom plijesni? Ako bi bili sretni i preživjeli nemilosrdnu vatru? Kako će taj groteskni spektakl trajati mjesecima? Jeste li zamislili kako gledate bolnice, koje se  bombardiraju robotima i jurišnim dronovima, kako snajperisti ubijaju njihove liječnike i pacijente? Gdje su liječnici, medicinske sestre i pacijenti oteti, pa potom mučeni i silovani do smrti? Što kažete na izgladnjelu dojenčad, svedenu na jadni komadić, toliko slabi da ne mogu ni zaplakati? Što bi vi rekli da vam netko kaže kako će postojati dronovi koji će oponašati zvuk plačućih beba, kako bi izvukli zabrinute ljude na ceste, samo zato da bi ti dronovi neselektivno pucali i ubili većinu zabrinutih ljudi koji su izašli iz svojih šatora kako bi spasili ono što su mislili da je plačuća beba, kojoj je potrebna pomoć? Zar ne bi tako što nazvali bizarnim filmskim scenarijem, koji bi izazvao podsmijeh scenarista, čak i iz ureda producenta? Što bi rekli na to da vam ispričaju o vojsci koja iza sebe  ostavlja bombe oblikovane poput konzervi hrane, pa kad mršava i gladna djeca uzmu konzervu kao dobrodošlu poslasticu za utažiti višednevnu glad - ta im "poslastica" eksplodirala ravno u lice i pretvori ih u spaljeno meso? Što bi rekli: "Neobično? Nevjerojatno? Nemoguće. Ovo nikako ne može biti stvarno". Možete li zamisliti vodstvo jedne zemlje, koja narod koji živi u toj zemlji (više od dva desetljeća) naziva Amalekom, ljudskim životinjama, žoharima, da govori kako su prikladni samo za istrebljenje, za potpuno uništenje? Sigurno bi takav jezik izazvao osudu međunarodnih institucija. To bi sigurno pomislili, zar ne? Međunarodna zajednica sigurno ne bi to dozvolila, kamoli takav dehumanizirajući jezik, pitali bi sami sebe kako vam takva distopijska misao uopće može pasti na pamet, zar ne? Što bi pomislili kada vlada te iste zemlje javno kaže cijelom svijetu da će prisiliti sve u opsjednutoj enklavi napustiti svoje srušene domove i presele se u ratom razorenu zemlju u Africi, sa kojom nemaju ništa zajedničko? Da li se sjećate, prije listopada 2023. godine - gledati neprekidno skoro dvije godine sinova koji nose svoje mrtve ili ranjene roditelje na ramenima, jer nema dostupnih vozila; sina koji vozi svog mrtvog oca na biciklu; ili neutješnih majki jer nemaju što dati svojoj djeci jesti, niti piti; ljude koji pokapaju svoje mrtve voljene u zajedničke grobnice, u dvorištima bolnica ili usred nekadašnjih igrališta? Da li ste nekada vidjeli vojsku koja pretražuje groblja i traži svježe leševe - kako bi ukrali još svježe organe. Bilo je prizora bombardirane i iznurene, ali još uvijek žive djece za koju liječnici nisu mogli ništa učiniti, osim gledati kako sporo i bolno umiru sporo, mučnom smrću, jer nemaju nikakvih lijekova ili opreme koji bi im pomogla u spašavanju, ili možda olakšanju kod samih umiranja. Sjetite se kada ste prije ovog datuma igdje vidjeli sve ovakve scenarije, bolesne maštarije izopačenih umova koji se hrane ljudskom patnjom. Gdje? 

Ali, ovo nisu samo bolesne maštarije izopačenog uma, nego je to stvarnost. Svjedočimo svi zajedno tome uživo gotovo dvije godine, svakog dana i noći, počevši od 07. listopada 2023. godine. Ono što ste također mogli gledati je ogromna skupina ljudi, koji sve ovo nekako opravdavaju. Sve ovo. Kažu da su novinari teroristi. Neutješna majka je terorist jer je othranila dijete terorista. Otac je isto  terorist. Liječnici su teroristi. Djeca skoro pa jesu teroristi, neki su već zreli teroristi (iako nose pelene). Kuće su isključivo skloništa terorista. Bolnice su glavni teroristički centri. Novinarski šatori sakrivaju ulaze u terorističke tunele, koji su baš ispod šatora. Škole obučavaju djecu terorizmu. Sveučilišta uče svoje studente kako napraviti bombe. Pjesnici pišu kako bi potaknuli terorizam. Kažu kako nema gladi, unatoč tome što mjesecima nije dopuštena dostava hrane ovoj opkoljenoj enklavi. Kažu kako izgladnjela djeca zapravo nisu gladna, nego boluju od nekih genetskih bolesti. Gledate medije kojima ste nekada vjerovali gjde neprekidno ponavljaju cijela brda laži i odgovorno tvrde kako je ono što oni kažu istina, jedina istina koja postoji. Svjedočimo tome kako naši  političari opravdavaju zločince, koji ovi čine pred našim očima; naši nas političari nisu pitali za mišljenje, oni vjeruju u priče o terorizmu i negladi. Vidjeli ste kako bi policajci pretukli savjesne ljude koji bi izašli na ulicu prosvjedovati, jer jednostavno više ne mogu podnijeti ove zločine. Po cijelom Zapadu su svjedočili otimanju prijatelji ili djece, iz kampusa i fakulteta, jer su se usprotivili genocidu. Gledamo kako su poslije svega izbaćeni iz tih školskih institucija, samo zbog pokazivanja osnovnog ljudskog dostojanstva. Vidjeli ste kako su vam kolege otpustili s posla, samo zato jer su se usprotivili genocidu po društvenim mrežama. Vidjeli ste kako one koji prosvjeduju protiv nehumanih zločina - nazivaju antisemitima, ili nečim puno gorim. Naše su vlade proglasile ilegalnim zalaganje za ljudska prava, vapaj protiv neselektivnog klanja ljudi, prosvjed protiv trovanja bunara, proglasile su da je zločin pomagati potrebitima, siromašnima, pogođenima tugom. Nije više dopušteno pokazati emocije. Nije više dopušteno biti čovjek. Vaša ljudskost odlazi sve dalje sa svakom osobom koju vidite da izgori u požaru. Žele da gledate najnovije starlsete na svojim streaming uređajima, žele da navijate za tipa koji može najbrže trčati, najduže udarati loptu, nekoga tko može najljepše pjevati....dok, perverzno, političari navijaju u pogotku i rušenju kuće na glave djece. Dok vam hvale ljetnu sezonu i turistički ugođaj, hvale gdje možete dobiti tretmane za besprijekorno preplanulu kožu - isti ti političari drže palčeve iza leđa kada vojska i vlada koju podržavaju vatrom ogule kožu drugih mladih djevojčica i dječaka. Kažu vam: kupite si haljinu iz snova za sljedeći spoj, istovremeno odobravaju naživo zakopavanje djece, koja su obukla svoje najbolje odjelo za Božić ili Bajram. Kupite si najnoviji dodatak prehrani kako bi produžili svoj život, ali svaki dan osiguraju da stotine i više ljudi i djece nikada više ne vide slijedeći dan. I to redom svi političari rade javno, rade to pred svima. Nije ovo nikakva teorija zavjere. Ako ste imalo obratili pažnju, onda ste svjedočili svemu ovome, i još puno gorim stvarima - uživo - tijekom proteklih 22 mjeseca. 

Oni su nas sve uvjerili kako smo nemoćni i kako to ne možemo zaustaviti. Oni prijete kad podignemo glas protiv ubijanja. 

I to je stvarni svijet u kojem mi svi živimo nakon 07. listopada 2023. godine!

Pitam ja sve nas: Tko će ih zaustaviti kada krenu na naše obitelji? Jer, sigurno hoće.

Ako to dosad niste shvatili, oprostite, ali nikada i nećete. 

Hvala na čitanju. 

BY: Palestine Will Be Free; 13.08.2025. 

U nastavku imate pismo iz Gaze, nakon nekoliko dana tišine....

Da. Oni žive u tim improviziranim šatorima u svojim srušenim kućama. 

Gaza....posljednja želja čovjeka osuđenog na smrt

Dolazak trgovačke robe je malo pomogao u razbijanju monopola lopova. Koliko god čudno bilo govoriti o tome kao da je normalno, rat iskrivljuje stvarnost - pa ono što bi trebalo biti normalno postaje abnormalno i najružniji dijelovi društva izranjaju na površinu,  dok njihovi poslovi ne postanu svakodnevica. Ovo je sada Gaza: prisiljeni smo birati između monopola trgovaca i monopola lopova. To je dinamika koju okupacija namjerno njeguje, kako bi još više oslabila i ponizila društvo.

Svaki dan moja rođakinja Dania prolazi pored naše "kuće". Uvijek je pitam da li je doručkovala. Ovaj put je rekla kako je njena obitelj jela, ali ona nije. U početku nisam razumio zašto to govori. Brzo smo joj napravili jednostavan sendvič sa sirom i sastojcima za zaatar, koji su danas gotovo luksuzn, nakon mjeseci gladi u Gazi. Pokušavao sam sačuvati ono malo što je moja obitelj sakupila i to što je duže moguće. Prestali smo i sami jesti, kako bi što više sačuvali za najmlađeg brata, koji svakodnevnu traži uobičajenu hranu, poput jaja i proizvoda od piletine, ali mi te stvari jednostavno više ne možemo nabaviti.

Dva dana kasnije sam saznao zašto je Dania namjerno preskočila jesti kod kuće. Njena majka, koja nije imala ništa osim tradicionalne gazanske duqqe (suhe mješavine začina), mogla je od toga napraviti samo male sendviče. Dania je namjerno došla k nama gladna, uz nadu da će je netko od ujaka, ili moj otac, ili moja baka, pitati je li nešto pojela. Znala je: ako kaže "ne", onda možda i pojede nešto bolje od ponavljajuće, bezukusne duqqe.

Rekao sam joj: "Vrati se sutra, napraviti ćemo ti poseban doručak". Mi svi ujutro, obično, pojedemo samo mali sendvič kako bi  sačuvali dragocjeni kruh, i prostale zalihe hrane. Tako preživljava svaka obitelj u Gazi, koja još ima nešto sačuvane hrane. Oni kojima su ponestale ovakve mogućnosti, oni provode jutra i dane tražeći nešto čime bi prehranili svoju djecu.

Sljedećeg dana je Dania došla. Pojela je cijeli krumpir, sir, zaatar i maslinovo ulje. Jela je puno. Stalno sam je pitao da li želi još, svaki put kada bi joj se tanjur ispraznio. Ona je stalno govorila "da", sve dok se konačno nije zasitila. 

Dan prije ovog rijetkog blagdana u Danijinom životu je Bajram stigao u Gazu. Hodajući ulicom, vidio sam ljude kako nose kutije sa  topljenim sirom ili egipatskom fetom, neke od stvari koje nismo vidjeli mjesecima. Prije samo nekoliko tjedana, jedan komad sira je koštao preko 20 dolara, ali bi jedva mogao nahraniti obitelj, niti za pola dana.

Ljudi su nosili i šećer, datulje i, što je najvažnije, brašno. Naravno, ne svi, nisu to nosili svi. Mnoge obitelji nisu si mogle priuštiti čak niti ovakve "niske" cijene, koje su im trgovci naplaćivali tog dana.

Kako bi bolje razumjeli, morate znati brojke. Izrael je nedavno najavio kako će dopustiti trgovcima neka unesu robu u Gazu sa  Zapadne obale, Egipta i samog Izraela, i to potpuno odvojeno od humanitarne pomoći, koja je trebala biti besplatna. Dva tjedna prije toga, "besplatna pomoć" bude u potpunosti pokradena, zbog namjernog stvaranjem kaosa i gladi, od strane okupacije. Odbijaju zaštititi humanitarne konvoje sa pomoći, ostavljaju ih otvorenima za napade bandama i mafijama, koji pokradu sve i preprodaju onda poslije po suludim cijenama, time kontrolirajući tržište.

Toga "dobrog" dana je kilogram brašna koštao između 10 i 18 šekela. Prije rata je vreća od 25 kilograma brašna koštala samo 20 šekela. Sada jedan kilogram košta koliko je nekada koštala cijela vreća, ali ljudi su i ovo smatrali blagoslovom, nakon što su samo nekoliko tjedana ranije plaćali čak 100-200 šekela za kilogram brašna. Šećer, koji je nekada koštao 5 šekela i bio je uvijek dostupan u svakom domu, skočio je na preko 400 šekela, prije nego što je toga dana pao na 50 šekela, što su ljudi doslovno proslavili.

Mali blok sira, koji je prije koštao 2 šekela, narastao je na 70 šekela tijekom krize. Sada košta 10-15 šekela, što je živo čudo za stotine tisuća ljudi bez prihoda, plaća i gotovine, i nakon gotovo dvije godine genocida, ali ipak je bilo nešto.

Ova je roba razbila monopol lopova. Čudno je reći: ovo kao da je pobjeda, ali u ratu pobjeda izgleda čudno. U Gazi sada važemo razliku između iskorištavanja od strane trgovaca i iskorištavanja od strane lopova, a oboje je dio plana okupacije da nas slomi.

Ali, onda dolazi odluka o okupaciji grada Gaze, prijeti kako će poništiti ovu malu i prolaznu radost ljudi. Izraelski kabinet je odobrio potez, tj. korak prema potpunoj okupaciji cijelog Pojasa. Započeli bi sa prisiljavanjem stanovnika Gaze da krenu na jug; pritom ih  opsjeda, pregledava i kontrolira. Tako prisiljavaju sve koji su ostali - na predaju ili na borbu.

Rekli smo: Nećemo otići. Ovaj put nećemo otići. Umrijeti ćemo ovdje ili živjeti ovdje. Nema drugog izbora.

Bojimo se. Svi se bojimo. Ali, danas jedemo. Nastavljamo jesti, odgađamo bol za koju znamo da dolazi, dok ne pojedemo sir.

Ovaj novi priljev trgovaca i robe je donio: šećer, brašno, datulje, kavu, ali i obećanja o još više: povrću, voću, piletini. Ljudi čekaju, znajući kako će cijene biti vrtoglavo visoke, pod okupacijskom politikom "inženjerskog izgladnjivanja". Trgovci, iako nas nemilosrdno iskorištavaju, također plaćaju ogromne svote kako bi uopće uvezli robu i osigurali je preko nefrakcijskih posrednika,  kako ne bi bili meta Izraela; kao drugo, plaćaju visoke "koordinacijske naknade" na prijelazima koji su pod izraelskom kontrolom. Kada roba stigne na tržišta Gaze, cijene su 5-10 puta veće nego prije rata.

Ipak, ljudi su slavili. Fotografije sendviča sa sirom i slatkim čajem su se proširile internetom. Male, glupe radosti za stvari koje su zapravo toliko osnovne, nekada su bile besmislene. Na Twitteru piše: "Sva ovolika proslava i radost oko sira i šećera, Gaza? Zamislite kako pijete kavu". Kava, nekada 14 šekela za četvrt kilograma, sada je 500 šekela. Šalica kave je ovdje živa fantazija.

Obećao sam Karamu rođendansku zabavu za njegov deseti rođendan. Rekao sam mu to prije mjesec dana, još kad smo mislili da bi primirje moglo doći za nekoliko dana. Rekao sam mu: "Do 18. kolovoza će tržnice opet biti pune, imati ćemo svega dovoljno za pravu rođendansku zabavu.“ To se nije dogodilo. Ali, kako roba sada polako pristiže, rekao sam mu da ćemo to svejedno učiniti.

Broji dane, svima priča kako će pozvati svoje rođake, kako će pjevati. Pitao je možemo li unajmiti čovjeka sa šećernom vatom i njegovim kolicima, ne samo za njega, već i za svu ostalu djecu iz susjedstva.

Sada se nad nama ponovno nadvio plan okupacije i zauzimanja Gaze. Vlada ga je odobrila. Prijetnja je jasna: okupirati, uništiti, izgladnjeti, izbrisati. Rekli smo: Nećemo otići. Ovaj put nećemo otići. Jedemo i jedemo, odgađamo strah, čekamo kamione koje su obećali, kamione koji bi mogli dovesti piletinu i meso, ili smrt i raseljavanje. Istina je da ljudi ovdje slave svoju malu pobjedu nad glađu, ali duboko u sebi znaju kao da je to ispunjavanje posljednje želje osuđeniku na smrt.

Netanyahu daje naredbe i rokove za napuštanje Gaze, obraća se Južnom Sudanu neka nas prime u izbjegličke kampove. Ali, on ne razumije kako se moj narod već suočio sa svakakvom smrću i nikada nećemo odustati od svoje zemlje. Znamo kako će bilo kakvi pregovori, o kojima izvještavaju arapski, strani i izraelski mediji - propasti. To je poznata Netanyahuova strategija: odvratiti svijet, uljuljkaj ga i smiri pred velikim zločinom koji istovremeno planira.

Nijedna "neuspješna" vojna operacija nikada nije bila odrađena zbog nekakvog uspjeha, nego samo zbog ubijanja, uništavanja domova, uništavanju cijele Gaze. Cilj nikada nije bio pobjeda, cilj je natjerati nas na još veću patnju. Sve to svijet gleda, plješće zbog neuspjeha plana, moli se da oni koji nas bombardiraju "počivaju u miru". Gaza je postala žrtvom cijelog svijeta.

Pomisao na uništavanje grada Gaze pred našim očima je zastrašujuća. Sve što smo do sada pretrpjeli nije ništa u usporedbi s onim što dolazi. Suočavamo se sa brisanjem, i to ne samo zgrada, nego identiteta, budućnosti i općenito postojanja. Vojska će doći rušiti i uništavati. Kada oni odu, više neće biti ulica za hodanje, domova za bilo kakvu obranu, svetih mjesta za zaštitu. Ništa neće ostati.

Prema ovom ratnom kalendaru, svaka vojna operacija nam je nešto oduzela: obiteljski dom, zatim susjedstvo, šatorsko naselje, moju vlastitu kuću, sam grad, sve dok nas sve nije svelo na nulu.

Spasite Gazu prije nego što bude prekasno. Prije nego što sve nestane. Proglasite nulti sat za intervenciju. Pozovite arapske i međunarodne snage. Učinite nešto, bilo što.

Nemam nade u pregovore, nemam vjere u njihova obećanja. Smrt je bliža od bilo kojeg dogovora.

Uništili smo sami sebe političkom glupošću, svaki put kada bi mogli napraviti korak naprijed, padnemo deset koraka unatrag. A između toga izgubimo tisuće života....

Duqqa je tradicionalna mješavina mljevene pšenice, sumaka i crvene čili papričice iz Gaze, pomiješana s uljem. Ovi sastojci su sada rijetki i skupi, ali i dalje jeftiniji od zaatara, koji je dosegao cijenu od preko 100 dolara po kilogramu.