Drugi svjetski rat: podizanje zavjese

Tekst napisao: WALT KING; 19.05.2025. 

Objavljeno na: https://www.unz.com/

Rođen sam 1944. godine, u posljednjoj godini Drugog svjetskog rata. Rano sam djetinjstvo proživio u sjeni tog rata. Bili smo siromašni, svi koje smo poznavali su bili siromašni. Hrana je bila oskudna, a neke su se namirnice racionirale sve do 1954. godine. Nas djecu su učili kako su Saveznici izvojevali slavnu pobjedu, porazili su ratnog huškača i nacistu, Hitlera, i tako su  uspostavili svjetski mir.

Međutim, posljednjih mjeseci bio sam prisiljen preispitati tu tvrdnju. Prvo sam u internetskoj arhivi pronašao kopiju knjige AJP Taylora: "Uzroci Drugog svjetskog rata". Knjiga je, kada je objavljena, 1961. godine, izazvala pomutnju.

"Taylorova teza je bila slijedeća: Hitler nije bio demonska figura iz popularne mašte, nego je, u vanjskim poslovima, bio normalan njemački vođa. Citirajući Fritza Fischera, tvrdio je kako je vanjska politika nacističke Njemačke bila ista kao i politika Weimarske Republike i Njemačkog Carstva. Štoviše, djelomično odstupajući od svog pogleda na njemačku povijest, koji je zagovarao u "Tečaju njemačke povijesti", tvrdio je da Hitler nije bio samo uobičajeni njemački vođa, nego je bio i uobičajeni zapadni vođa. Kao normalan zapadni vođa, Hitler nije bio niti bolji, niti gori od npr. Gustava Stresemana, Nevillea Chamberlaina ili Edouarda Daladiera. Njegov je argument bio taj da je Hitler želio učiniti Njemačku najjačom silom u Europi, ali da nije želio, niti je planirao rat. Izbijanje rata, 1939. godine, bila je nesreća uzrokovana pogreškama svih, i nije bila dio Hitlerovog plana" (Wikipedia).

To je bio poziv na buđenje. Vođen znatiželjom, prvo što sam saznao je bilo da je Hitler bio veliki obožavatelj Britanije i njena Carstva, te da je Ujedinjeno Kraljevstvo bombardiralo civilne ciljeve u Ruhru i Berlinu, 1940. godine. Dakle, prije nego što je Hitler pokrenuo svoj Blitz na London, kao odmazdu. Neko sam se vrijeme opirao, ali na kraju je moja znatiželja postala prevelika i počeo sam istraživati povijest rata, ali iz godina puno prije nego što sam rođen, kako bi saznao istinu o tome. 

Koji je bio glavni uzrok Drugog svjetskog rata? Vjerojatno - neriješena pitanja i ostavština Prvog svjetskog rata. Ne namjeravam se vraćati dalje od toga, ali možemo započeti negdje sredinom 1916. godine. Iz mog kratkog pregleda shvaćam kako je te godine rat bio prilično neriješen, čak je Njemačka ostvarila nekoliko teritorijalnih dobitaka. Bitka kod Verduna se vodila od 21. veljače do 18. prosinca 1916. godine, na Zapadnom frontu, u Francuskoj, i trebala je biti najduža u Prvom svjetskom ratu. Procijenjeno je da je poginulo 377.231 Francuza, 337.000 Nijemaca, što bi bilo ukupno 714.231 ljudi, ili prosječno 70.000 mjesečno.

Oba sudionika bila su umorna od ovog groznog sukoba. U malo poznatoj komunikaciji, 18. kolovoza 1916. godine, kancelar Carske Njemačke je poslao tajni telegram svom veleposlaniku u Washingtonu. On i njegov Kaiser su očajnički željeli završiti ovaj rat i bili su spremni na kompromis: 

"S radošću prihvaćamo posredovanje predsjednika [Wilsona] kako bismo započeli mirovne pregovore među zaraćenim stranama koje to žele postići. Molimo vas da snažno potaknete predsjednikove aktivnosti u tom pogledu.“

Njemački zahtjev za posredovanje je bio bezuvjetan, odnosno, bili su se spremni odreći zauzetih teritorija, uključujući Belgiju, i vratiti se statusu 'quo ante bellum'. Više od pet mjeseci, od kolovoza 1916. do kraja siječnja 1917. godine, vođe Njemačke, Britanije i Sjedinjenih Država su se potajno borile i dogovarale okončanje Prvog svjetskog rata. To su činili daleko od očiju javnosti, što je jedan od razloga zašto se njihova bitka danas malo razumije.

Čak i u siječnju 1917. godine, kada je bio prozvan neka obrati pozornost na spremnost oružanih snaga, Woodrow Wilson, koji je upravo ponovno izabran sa sloganom "Sačuvao nas je od rata", oštro se okrenuo prema svom savjetniku i rekao: "Neće biti rata. Ova zemlja se ne namjerava uključiti u ovaj rat." Do travnja 1917. godine, Sjedinjene Države, u svojoj 141-godišnjoj povijesti, nikada nisu poslale niti jednog vojnika ili mornara da se bore na europskom kontinentu. Tijekom sljedeću godine i pol, SAD, tada zemlja sa oko sto milijuna stanovnika, poslati će dva milijuna njih preko Atlantskog oceana u rat. To će u potpunosti  promijeniti njegov tijek, što će na kraju dovesti do pobjede Saveznika.

Zašto je Wilson promijenio mišljenje?

Čini se kao da je Njemačka izgubila povjerenje u rasprave, koje nisu vodile nikamo, te ponovno pokrenula podmorničke napade u sjevernom Atlantiku, u veljači 1917. godine. Dana 02. travnja 1917. godine je predsjednik Woodrow Wilson izašao pred zajedničku sjednicu Kongresa, kako bi zatražio potvrdu za objavu rata Njemačkoj. Wilson je kao razloge naveo njemačko kršenje obećanja da će obustaviti podmorničko ratovanje u sjevernom Atlantiku i Sredozemlju, kao i pokušaj da uvuče Meksiko u savez protiv Sjedinjenih Država. Ovo potonje bila je očita laž, kao što ćemo vidjeti: prijedlog je bio angažirati Meksiko, ali u slučaju da SAD uđu u rat, pa u tadašnjoj situaciji uopće nije bilo nikakve prijetnje. Dana 04. travnja 1917. godine je američki Senat glasao za mjeru: objavu rata Njemačkoj.

Prijetnja rata, koji se proteže na Srednju Ameriku, iznesena je u Zimmermanovom telegramu. Njemački ministar vanjskih poslova, Arthur Zimmermann, poslao ga je njemačkom veleposlaniku u Mexico Cityju, predlažući njemačko-meksički savez u slučaju rata između Njemačke i Sjedinjenih Država. Telegram je presretnut i dešifriran u Londonu. Dobio je punu pažnju, posebno istaknuto u židovski kontroliranom 'The New York Timesu': 

Tekst telegrama prevedenog na engleski.

Kasnije te godine, 02. studenog 1917. godine, Arthur Balfour, britanski ministar vanjskih poslova, poslao je pismo lordu Rothschildu, vođi britanske židovske zajednice, da bi ovaj uputio pismo Cionističkoj federaciji Velike Britanije i Irske. Pismom je najvljena britanska podrška uspostavljanju "nacionalnog doma za židovski narod“ u Palestini, koja nije bila pod britanskom vlašću, budući da je bila dijelom Osmanskog Carstva: 

Zašto je to učinio?

Objašnjenje koje je ponuđeno bila je, naravno, vrlo čudna prevara. Naime, objašnjenje je bilo kako je to bila odmazda za suradnju cionista u Njemačkoj, koji su izdali tekst Zimmermannovog telegrama Britancima, koji su ga onda dešifrirali i upotrijebili kao sredstvo uvjeravanja predsjednika Woodrowa Wilsona, opet preko američkih Židova, neka uđe u rat s Njemačkom. To je odbačeno kao prijevara, a ja ću iznijeti dokaze koje sam pronašao. Vi sami možete odlučiti.

1. Godine 1936. je Samuel Landman napisao djelo "Velika Britanija, Židovi i Palestina". Landman je bio počasni tajnik 'Zajedničkog cionističkog vijeća Ujedinjenog Kraljevstva' tijekom 1912. godine; te je od 1917. do 1922. godine bio službeni odvjetnik i tajnik Cionističke organizacije. Dakle, bio je u središtu zbivanja, onda kada su se razmatrana pitanja odvijala. Evo što je napisao:

2. Na slijedećoj stranici piše:

Drugim riječima, sadržaj „prevare“ je bio, u to vrijeme, široko rasprostranjen po židovskom tisku. To bi, jer je vjerojatno na hebrejskom, trebalo pronaći i prevesti, kako bi se potvrdilo.

https://archive.org/details/great-britain-the-jews-and-palestine-by-samuel-landman-1936/page/n1/mode/2up

3. Njemačko stanovništvo je većinom vjerovalo da je Njemačka izgubila rat zbog ove židovske izdaje, a to je bio samo jedan od razloga za razvoj mržnje prema njima. U svojoj knjizi, "Kroz trideset godina", Henry Wickham Steed, urednik 'The Timesa' od 1919. do 1922. godine - što je opet otprilike kritično vrijeme - piše slijedeće:

4. Nahum Sokolow, istaknuti cionist, peti predsjednik Svjetske cionističke organizacije i koautor Balfourove deklaracije, izjavio je: "Osjećaj protiv Židova u Njemačkoj je posljedica činjenice da su shvatili kako je ovaj njihov veliki poraz uzrokovan našim posredovanjem i uvlačenjem Sjedinjenih Država u rat protiv njih“.

5. U govoru, 1961. godine, Benjamin Freedman, Židov, američki poslovni čovjek i glasni anticionist, rekao je: "Biti ću kratak, jer je ovo duga priča, ali imam sve dokumente koji dokazuju bilo koju moju izjavu, koju ovdje dam, i ako je netko ovdje znatiželjan, ili ne vjeruje da je ono što govorim uopće moguće - cionisti u Londonu su otišli u britanski ratni kabinet i rekli: 'Pogledajte. Još uvijek možete dobiti ovaj rat. Ne morate odustati. Ne morate prihvatiti pregovore i mir, koji vam sada nudi Njemačka. Možete dobiti ovaj rat ako Sjedinjene Države uđu u rat kao vaš saveznik'". Također, tvrdio kako je predsjednik Wilson bio ucjenjen zbog afere koju je imao dok je bio profesor na Princetonu.

https://highlanderjuan.com/wp-content/uploads/2019/06/Benjamin-H-Freedman-Speech-at-the-Willard-Hotel-1961.pdf

6. U izjavi pred britanskim Parlamentom, 1922. godine, Winston Churchill, tadašnji tajnik za kolonije, rekao je da se ne smije misliti kako je Britanija putem Balfourove deklaracije dala nešto Židovima i da nije dobila ništa zauzvrat.

7. Izviješteno je kako je premijer Lloyd George rekao da je izdao Balfourovu deklaraciju "u znak zahvalnosti za doprinose pri proizvodnji acetona u ratno vrijeme“ (!)

Pa, ako nije to, što je onda? Morali su uzvratiti nekom jako velikom uslugom, i ako ostavimo po strani dokaze, smatram da je sama odsutnost bilo kakvog drugog objašnjenja dovoljan dokaz: mislim kako su poricatelji morali smisliti neki dodatni razlog za ovu izvanrednu predanost.

Godine 1903. je u Baselu održan 6. cionistički kongres. Nazivao se "Ugandskim" kongresom, jer se bavio ponudom britanske vlade da se zemljište u Ugandi stavi na raspolaganje za židovsko naseljavanje. Ponuda je ozbiljno razmotrena i većina delegata je zapravo prijedlog odobrila, ali na kraju ponuda ipak nije prihvaćena. Neki su to vidjeli kao prvi korak na putu prema židovskom naseljavanju u Palestini.

Budući svjetski rat...bio je putnik kroz vrijeme, zar ne?

Tako se rat nastavio i na kraju je potpisan sporazum, Versajski ugovor. Konačna verzija Versajskog ugovora je predstavljena  njemačkoj delegaciji 07. svibnja 1919. godine. Potpisan je, nakon njihovih prigovora, 28. lipnja 1919. godine. Nijemci su ovaj ugovor oštro kritizirali, žaleći se kako im je "diktiran" i zahtijeva nepodnošljive žrtve koje će uništiti njihovo gospodarstvo. Ali,  alternativa je bila nezamisliva, jer bi nacija umrla od gladi.

Kao najvažniji ugovor Prvog svjetskog rata, okončano je ratno stanje između Njemačke i većine savezničkih sila. Ugovor je zahtijevao od Njemačke da se razoruža, učini teritorijalne ustupke, izruči navodne ratne zločince, pristane na suđenje Kaiseru Wilhelmu, prizna neovisnost država čiji je teritorij prethodno bio dio Njemačkog Carstva, te da plaća reparacije. Kritična i kontroverzna odredba ugovora je glasila: "Savezničke i pridružene vlade potvrđuju, a Njemačka prihvaća odgovornost Njemačke i njenih saveznika za uzrokovanje svih gubitaka i šteta, kojima su savezničke i pridružene vlade i njihovi državljani bili izloženi kao posljedica rata, koji im je nametnula agresija Njemačke i njenih saveznika.“ Neki kritičari, uključujući Johna Maynarda Keynesa, proglasili su ugovor prestrogim, nazivali su ga "mirom iz Kartage" (rat između Rima i Kartage završio je potpunim uništenjem Kartage), te je rekao kako su reparacije pretjerane i kontraproduktivne.

Pobjednik je proglasio gubitnika krivim i zahtijevao je reparacije za plaćanje ratne štete. Komisija, koja je procijenila gubitke  civilnog stanovništva, utvrdila je iznos od 33 milijarde dolara, 1921. godine. Iako su ekonomisti toga vremena govorili kako se tako ogroman iznos nikada ne može prikupiti bez narušavanja međunarodnih financija, saveznici su inzistirali da Njemačka bude prisiljena platiti. Ugovor im je dopuštao da poduzmu kaznene mjere, ako Njemačka zaostane s plaćanjima. Čini se kako je  veliki dio tog novca završio u džepu SAD-a, kao otplata ratnog duga. U godinama nakon ratifikacije, Versajski ugovor je revidiran i mijenjan, uglavnom u korist Njemačke. Isplata reparacija je završila 1932. godine. Francuzi su se osjećali prevarenima, a Nijemci opljačkanima.

U kolikoj su mjeri za to bile odgovorne reparacije nije sigurno, ali njemačko gospodarstvo jest zasigurno neko vrijeme bilo uništeno. Hiperinflacija je uzela maha između 1921. i 1923. godine. Vrijednost marke je pala s 320 maraka po dolaru, sredinom 1922. godine - na čak 7400 maraka do prosinca 1922. godine.

U studenom 1923. godine je 1 američki dolar vrijedio je 4.210.500.000.000 maraka.

Vekna kruha u Berlinu, koji je krajem 1922. godine koštao oko 160 maraka, do kraja 1923. godine je koštao 200.000.000.000, odnosno 200 milijardi maraka. Do 1924. godine se valuta stabilizirala i ponovno su započele isplate zaustavljenih njemačkih reparacija. Na kraju su neki dugovi vraćeni, samo zato da bi se vjerovnicima djelomično nadoknadilo katastrofalno smanjenje vrijednosti dugova, koji su bili izraženi u papirnatim markama prije hiperinflacije. Dekretom iz 1925. godine su vraćene neke hipoteke, i to na 25% nominalne vrijednosti u novoj valuti, što je efektivno bilo 25.000.000.000 puta više od njihove vrijednosti u starim papirnatim markama.

Dakle, sada je konačno vrijeme da suzim priču na pravi uzrok Drugog svjetskog rata. Prvo sam rekao kako je to bila ostavština Prvog svjetskog rata. Sada ćemo to suziti na uvjete Versajskog ugovora, a unutar njega, na ono što zaključujem da je bio glavni uzrok. U konačnici, najproblematičniji aspekt ugovora je bio u tome što je Njemačkoj oduzeo 65 000 km2 teritorija i 7 milijuna ljudi, uglavnom Nijemaca i što su te teritorije dodane postojećim zemljama i stvorene su opet nove. Očiti recept za katastrofu.

Pogledajmo kako je to funkcioniralo.

Dolje, karta iz 1900. godine. Ispod toga, karta iz 1920. godine (nakon Versaillesa).

Glavne razlike između tih godina su bile rušenje Austro-Ugarske i stvaranje novih država: najkritičnije je ovdje bilo stvaranje Čehoslovačke i Poljske. Čehoslovačka je izdvojena iz stare Austro-Ugarske, i sama je već bila nestabilna kompilacija dviju bivših regija, koje će se na kraju raspasti. Ponovno je stvorena Poljsku, ranije nestala s karte, 1785. godine, dijelom od Njemačke.

Broj stanovnika i teritorij Njemačke je smanjen Versajskim ugovorom za oko 10%.

Stvarne teritorijalne promjene su prikazane u nastavku.

Na zapadu su Francuskoj vraćeni Alsace i Lorraine. Saarland je stavljen pod nadzor Lige naroda do 1935. godine. Sjevernije: mala su područja dana Belgiji, a nakon plebiscita je sjeverni Schleswig vraćen Danskoj.

Upravo su promjene na istoku, u konačnici, uzrokovale probleme. Poljska je dobila većinu bivše njemačke Zapadne Pruske i Poznan (Posen), koridor do Baltičkog mora (koji je odvajao Istočnu Prusku od ostatka Njemačke), te dio Gornje Šleske (nakon plebiscita). Gdanjsk (Danzig) je proglašen slobodnim gradom. Sve njemačke prekomorske kolonije: u Kini, na Pacifiku i u Africi,  preuzele su Britanija, Francuska, Japan, i druge savezničke nacije.

Zašto su Njemačkoj nametnute ove promjene?

Ponovno pogledajte kartu njemačkih teritorijalnih gubitaka.

One praktički završavaju okruženje, u biti, neprijateljskim i poluneprijateljskim državama. Stvaranje Čehoslovačke postavlja klin između Njemačke i Austrije, čineći integraciju s Njemačkom manje izvedivom. Ali, temeljna slabost ovog plana jest bila u tome što su mnoge od tih umjetno stvorenih 'barijera' prije bili dijelovi Njemačke, koji su bili naseljeni Nijemcima. Stoga je njihovo stanovništvo, nakon što su 1935. godine vidjeli reintegraciju Saarlanda, počelo imati vlastite ambicije.

Još 1923. godine je Njemačkoj prijetila opasnost od daljnjeg raspada. Francuzi su napali Njemačku, okupirali Ruhrsku oblast i zauzeli su nekoliko njemačkih gradova u Porajnju. To je bilo flagrantno kršenje međunarodnog prava. Nijemci se nisu mogli učinkovito braniti, jer su već bili razoružani, i to prema odredbama Versajskog ugovora. Na jugu je bavarski pokret za neovisnost dobivao sve veću podršku.

Upravo u tom kontekstu, dok je bio u zatvoru, Hitler je napisao prvi svezak "Mein Kampf". Hitler je 01. travnja 1924. godine započeo sa služenjem petogodišnje zatvorske kazne u tvrđavi Landsberg am Lech, nakon presude Narodnog suda u Münchenu. Zajedno sa slavnim ratnim zapovjednikom, Ludendorffom, demonstrirao je protiv rastućeg pokreta za bavarsku neovisnost. Događaj za neovisnost je bio najavljen u Bürgerbräu Kelleru. Tamo su se okupila bavarska patriotska društva. Premijer, dr. von Kahr, počeo je čitati svoj službeni proglas, koji je praktički značio proglašenje bavarske neovisnosti i odcjepljenja od Weimarske Republike. Dok je von Kahr govorio, Hitler i Ludendorff su ušli u dvoranu, te je sastanak prekinut.

Slijedećeg su dana njegovi sljedbenici izašli na ulicu s ciljem organiziranja masovnih demonstracija za nacionalno ujedinjenje.  Marširali su u masovnoj formaciji, predvođeni Hitlerom i Ludendorffom. Kada su stigli do jednog od središnjih gradskih trgova, vojska je otvorila vatru na njih. 16 prosvjednika je odmah ubijeno, a dvojica su umrla od zadobivenih rana. Nekoliko drugih je teško ranjeno. Hitler je pao na pločnik i slomio ključnu kost. Ludendorff je marširao ravno do vojnika koji su pucali sa barikada, ali nitko od tih vojnika se nije usudio pucati na svog starog zapovjednika. Hitler je pušten iz zatvora nakon 13 mjeseci.

"Mein Kampf" je mješavina autobiografije i politike. Npr. Hitler nam govori o svojim ranim danima i odrastanju u Austriji; kako je njegov otac bio odlučan u tome da postane vladin dužnosnik, ali kako je on želio biti slikar, umjetnik. Ali, pročitao sam ovaj tekst i sažeti ću njegov weltanschauung kako se pojavljuje u prvom svesku. Snažno je pod utjecajem ranih dana u Beču i početne situacije u Austriji, gdje je formirao politička mišljenja, prije nego što se preselio u Njemačku. Ističu se i neke općenitije izjave:

   - Njemačka i Ostererreich (istočnonjemačka država, Austrija) se trebaju ujediniti; 

   - Dvije opasnosti koje predstavljaju strašno značenje za postojanje njemačkog naroda su marksizam i judaizam; 

   - Socijaldemokratski tisak u Austriji je pretežno kontroliran od strane Židova; 

   - Marksizam je pretežno židovska doktrina; 

   - Engleska je bila "zemlja klasične demokracije"; 

   - Britanski parlamentarni domovi su ukorijenjeni u njenoj povijesti, što je značilo da su "hram Doma lordova i Donjeg doma bili posvećeni slavi nacije“; 

   - "dostojanstven način na koji je britanski Donji dom ispunio svoju funkciju me jako impresionirao“, ali su "ta razmatranja pružila same motive mog neprijateljstva prema austrijskom parlamentu"; 

   - "u pitanjima koja su bila od kritične važnosti za njemački element, socijaldemokrati su uvijek zauzimali protunjemački stav, jer su se bojali gubitka svojih sljedbenika među drugim nacionalnim skupinama“ i "više se nisu mogli smatrati njemačkom strankom"; 

   - "Parlamentarni princip davanja zakonodavne moći odlukama većine odbacuje autoritet pojedinca i na njegovo mjesto postavlja numeričku kvotu anonimnih glava"; 

   - "parlamentarni princip“ je "loše osmišljen“ i "sasvim je očito da se samo u maloj mjeri zadovoljavaju javne želje ili javne potrebe,  načinom na koji se izbori održavaju; jer svatko tko pravilno procjenjuje političku inteligenciju masa lako može vidjeti da ona nije dovoljno razvijena kako bi im omogućila da sami formiraju opće političke sudove, ili da odaberu ljude koji bi mogli biti kompetentni i koji bi mogli provesti njihove ideje u praksi"; 

   - "Javno mnijenje... proizlazi iz načina na koji su javne stvari predstavljene ljudima, putem izuzetno impresivnog i upornog sustava 'informacija'“; 

   - "daleko najučinkovitiju granu političkog obrazovanja, koju u ovom kontekstu najbolje izražava riječ 'propaganda', provodi tisak. Tisak je glavno sredstvo koje se koristi u procesu političkog 'prosvjetiteljstva'... Međutim, ova obrazovna aktivnost nije u rukama države, već u kandžama moći koje su dijelom vrlo inferiorne prirode“, te je "tisku potrebno samo nekoliko dana da neku smiješnu i  trivijalnu stvar pretvori u pitanje od nacionalne važnosti, dok su vitalni problemi potpuno ignorirani, ili ukradeni i skriveni od javne pozornosti"; 

   - "postoji veća šansa vidjeti devu kako prolazi kroz iglene uši, nego vidjeti doista velikog čovjeka 'otkrivenog' putem izbora“, te "Za razliku od ove vrste demokracije imamo njemačku demokraciju, koja je prava demokracija; jer ovdje je vođa slobodno izabran i dužan je preuzeti punu odgovornost za sve svoje postupke i propuste"; 

   - "ljudska prava su iznad prava države". 

Možda ćete osjetiti kako je on izvrsno opisao situaciju na Zapadu u današnje vrijeme.

Hitler zatim opisuje svoju želju da se 1912. godine preseli u München i radi kao arhitekt na njemačkom ujedinjenju sa Austrijom: 

"Budući da je moje srce uvijek bilo uz Njemačko Carstvo, a ne uz Austrijsku Monarhiju, čas raspada Austrije kao države činio mi se samo kao prvi korak prema emancipaciji njemačke nacije. Sva ta razmatranja pojačala su moju čežnju da odem u zemlju za kojom je moje srce potajno čeznulo od dana moje mladosti.“

Hitler dalje razmatra činjenicu da se stanovništvo Njemačke povećava za 900000 godišnje i kako se s tim nositi. On gravitira prema "politici teritorijalnog širenja, ili kolonijalnoj i trgovačkoj politici. Obje politike su uzete u obzir, ispitane, preporučene i odbačene, iz različitih stajališta, s rezultatom da je konačno usvojena druga alternativa. Međutim, razumnija alternativa bila bi nesumnjivo ona prva.“

Lebensraum (Životni prostor). Zaključuje:

"Načelo stjecanja novog teritorija, na kojemu bi se mogao naseliti višak stanovništva, ima mnogo prednosti, posebno ako uzmemo u obzir budućnost kao i sadašnjost, te isključiti stjecanje kolonija. Takva teritorijalna politika, međutim, ne može pronaći svoje ispunjenje u Kamerunu, već gotovo isključivo ovdje u Europi... Ako bi se novi teritorij stekao u Europi, to bi moralo biti uglavnom na štetu Rusije... Međutim, za takvu politiku postojao je samo jedan mogući saveznik u Europi. To je bila Engleska. Samo savezom s Engleskom bilo je moguće zaštititi stražnji dio novog njemačkog križarskog rata... Preostala je još jedna alternativa... To je bilo: industrija i svjetska trgovina, pomorska sila i kolonije... Nakon što smo krenuli tim putem, Engleska bi neizbježno bila naš neprijatelj u nekom trenutku".

Dakle, to je bila politika usvojena u to vrijeme. Možemo vidjeti paralele s Kinom danas, i reakciju SAD-a na njene uspjehe.

"Budući da je usvojena trgovačka i industrijska politika, nije ostalo motiva za vođenje rata protiv Rusije".

Pa, i to mišljenje se, naravno, promijenilo.

Sada saznajemo više o Hitlerovom mišljenju o Židovima: 

"Ljudi koji se mogu ušuljati, poput parazita, u ljudsko političko tijelo i natjerati druge da rade za njih, pod raznim izgovorima, mogu formirati državu bez posjedovanja ikakvog određenog teritorija. To se uglavnom odnosi na onu parazitsku naciju koja, posebno u sadašnje vrijeme, vreba pošteni dio čovječanstva; mislim na Židove. Židovska država nikada nije bila ograničena u prostoru. Proširena je po cijelom svijetu, bez ikakvih granica, i oduvijek je bila sastavljena isključivo od pripadnika jedne rase. Zato su Židovi oduvijek formirali državu unutar države. Jedan od najdomišljatijih trikova ikada smišljenih je bila plovidba židovskog državnog broda pod zastavom religije, i time je osigurana tolerancija koju su Arijevci uvijek spremni dati različitim vjerskim uvjerenjima."

03. kolovoza 1914. godine se Hitler pridružio bavarskoj pukovniji i obukao uniformu koju će nositi slijedećih šest godina. Izlazeći iz vojske, njegove su se misli okrenule osnivanju nove političke stranke: 

"Na takvim načelima, stav države prema kapitalu bio bi relativno jednostavan i jasan. Njen jedini cilj bi bio osigurati da kapital ostane podređen državi, i da si ne pripisuje pravo dominiranja nacionalnim interesima. Stoga bi mogao ograničiti svoje aktivnosti unutar ove dvije granice: s jedne strane, osigurati vitalan i neovisan sustav nacionalnog gospodarstva, i sa druge strane, zaštititi socijalna prava radnika. Prije nisam s dovoljnom jasnoćom prepoznavao razliku između kapitala, koji je isključivo proizvod kreativnog rada, kao postojanja i prirode kapitala, koji je isključivo rezultat financijskih špekulacija.“

Ne razumijem ekonomiju i prepustiti ću procjenu drugima, koji ovo područje bolje razumiju, ali čini mi se da je Hitlerova razlika između bitno produktivnih i neproduktivnih financija bila daleko ispred svog vremena, ima implikacije za danas i ilustrirana je razlikom između američkog i kineskog gospodarstva. Izlazeći iz Velike depresije, Hitler je, 1933. godine, ciljao na punu zaposlenost,  kroz masovno širenje javnih radova (Reinhardtov program): izgradnjom bolnica, škola i javnih zgrada, poput Olimpijskog stadiona iz 1936. godine. Zaposlenost u građevinarstvu porasla je na 2 milijuna ljudi. Uvođenje sustava autocesta, rano prepoznavanje važnosti infrastrukture za doba cestovnog prometa, koji se u Velikoj Britaniji nije pojavio sljedećih 30 godina, stvorilo je 80000 radnih mjesta. Volkswagenov narodni automobil je predstavljen 1937. godine. Ponovno naoružavanje dovršilo je ovaj zadatak.

Poglavlje posvećuje svojim razmišljanjima o nadmoći bijele rase, posebno "arijevske" rase, i navodnim katastrofalnim posljedicama miješanja rasa. Navodi: "Svemu čemu se danas divimo u svijetu, njegova znanost, umjetnost, tehnički razvoj i otkrića, proizvodi su  kreativnih aktivnosti nekoliko naroda, i možda je istina da se njihovi prvi počeci moraju pripisati jednoj rasi“, ne prepoznaje pritom  jedinstvena postignuća, npr. kineskog i arapskog naroda. Židovima upućuje kontra-kompliment:

"Židovi nude najupečatljiviji kontrast Arijevcima. Vjerojatno ne postoji drugi narod na svijetu koji je toliko razvio instinkt samoodržanja, kao takozvani 'odabrani' narod. Najbolji dokaz za ovu tvrdnju nalazi se u jednostavnoj činjenici da ova rasa još uvijek postoji. Gdje se može pronaći drugi narod, koji je u posljednje dvije tisuće godina prošao kroz tako malo promjena u mentalnom pogledu i karakteru, kao židovski narod? Pa ipak, koji je drugi narod tako stalno sudjelovao u velikim revolucijama? Ali, čak i nakon što su prošli kroz najveće katastrofe koje su preplavile čovječanstvo, Židovi ostaju isti kao i uvijek. Kakva beskrajno uporna volja za životom, za očuvanjem vlastite vrste, dokazuje se ovom činjenicom!“

Ali, on nastavlja:

"Jer, iako među Židovima instinkt samoodržanja nije bio slabiji, već mnogo jači nego među drugim narodima, i iako se lako može stvoriti dojam da su intelektualne moći Židova barem jednake onima drugih rasa, Židovima potpuno nedostaje najbitniji preduvjet kulturnog naroda, naime idealistički duh. Kod židovskog naroda spremnost na žrtvu se ne proteže dalje od jednostavnog instinkta individualnog očuvanja. Kada bi Židovi bili jedini narod na svijetu, valjali bi se u prljavštini i blatu, te bi iskorištavali jedni druge i pokušavali istrijebiti jedni druge u ogorčenoj borbi, osim u onoj mjeri u kojoj bi njihov potpuni nedostatak ideala žrtve, koji se pokazuje u njihovom kukavičkom duhu, spriječio razvoj ove borbe.“

Hitler je konačno opisao kako je, još u uniformi, osnovao i pridružio se novoj Njemačkoj rasničkoj stranci, koja se sastojala od samo šačice ljudi i transformirao je u Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei (NSDAP; Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka). Broj sastanaka se povećavao i 24. veljače 1920. godine je održan prvi masovni sastanak. Prisustvovalo mu je 2000 ljudi.

Njegov drugi svezak u potpunosti je posvećen Nacionalsocijalističkom pokretu u svim njegovim aspektima i vjerojatno je zasad najbolje da ga ostavimo na polici....

Zanimljivo je primijetiti da je, 12 godina nakon završetka Prvog svjetskog rata, baš kao što je London doživio poslijeratni period razvoja 1960-ih, Berlin uživao u izljevu veselja, razuzdanosti i dobrog života. Homoseksualnost, preoblačenje u druge žene, pornografija i prostitucija su cvjetale. Bio je to jedno od najliberalnijih, najtolerantnijih i najdekadentnijih mjesta na svijetu. Postojalo je 900 noćnih klubova koji su bili žarišta jazza, droge i seksa. Došlo je do buđenja umjetničkih oblika, umjetnici su još uvijek bili poznati: Bertold Brecht, dramatičar i pjesnik; Marlene Dietrich, filmska zvijezda, prije nego je emigrirala u Hollywood; Walter Gropius je osnovao arhitektonsku školu Bauhaus; Leni Riefenstahl ubrzo će početi režirati filmove; itd.

Na dan izbora, 14. rujna 1930. godine, Hitlerova stranka je ušla u parlament i postala drugom najvećom političkom strankom u Njemačkoj. Hitlera je za kancelara Njemačke imenovao predsjednika Hindenburga, 30. siječnja 1933. godine, na strogo ustavni način. Nije se radilo o preuzimanju vlasti. Na drugim izborima, 05. ožujka 1933. godine su osvojili 43,9% glasova, kao i većinu mjesta u Reichstagu, zajedno sa svojim koalicijskim partnerom, Njemačkom nacionalnom narodnom strankom.

Manje od mjesec dana kasnije, 01. travnja 1933. godine je započela kampanja bojkota židovskih poduzeća. Ova akcija dobiva izuzetno široku medijsku pokrivenost (danas), ali ne uzima u obzir da je to bila odmazda za prethodni agresivni bojkot, a koji su Židovi organizirali prethodnog mjeseca i koji je, najvjerojatnije, bio neposredan antidemokratski odgovor na izborne rezultate.

"Antižidovski bojkot tolerirao je i moguće ga organizirao sam režim" (Wikipedia).

"Izraelski narod diljem svijeta objavljuje ekonomski i financijski rat Njemačkoj. Četrnaest milijuna Židova stoji zajedno kao jedan čovjek, kako bi objavili rat Njemačkoj. Židovski veletrgovac napustiti će svoju tvrtku, bankar svoju burzu, trgovac svoju trgovinu, a siromah svoju jadnu šupu, kako bi se udružili u svetom ratu protiv Hitlerovog naroda." (Daily Express, 24. ožujka 1933.)

19. kolovoza 1934. godine je Njemačka održala plebiscit na kojem je Adolf Hitler osvojio 90% podrške. Već je bio neslužbeno postavljen za predsjednika, nakon smrti njemačkog predsjednika Paula von Hindenburga, dva tjedna ranije. Hitler je sada i službeno bio potvrđen za predsjednika zemlje. U siječnju 1935. godine, Saarland, odvojen od Njemačke Versajskim ugovorom, održao je nesumnjivo slobodan plebiscit, i protiv svih očekivanja, 90% ljudi je glasalo za pridruživanje "autoritarnoj i diktatorskoj" Njemačkoj. To je bio znak onoga što dolazi, pa će uskoro inspirirati slične frakcije u Austriji, Čehoslovačkoj i Poljskoj.

Općenito se svi slažu kako je Prvi svjetski rat konačno poništen Locarnskim ugovorima, dogovoreni između Njemačke, Francuske, Velike Britanije, Belgije, Italije, Poljske i Čehoslovačke, krajem 1925. godine. U glavnom ugovoru, pet zapadnoeuropskih zemalja se  obvezalo jamčiti nepovredivost granica između Njemačke i Francuske, te Njemačke i Belgije, onako kako je definirano u Versaillesu. Također su obećale poštivati demilitariziranu zonu njemačkog Porajnja i mirno rješavati sporove pod pokroviteljstvom Lige naroda. U dodatnim arbitražnim ugovorima, s Poljskom i Čehoslovačkom, Njemačka je pristala na mirno rješavanje sporova, ali nije bilo jamstva za njenu istočnu granicu, što je Njemačkoj otvorilo put u pokušaju revidiranja Versajskog ugovora i povratu teritorija koji je izgubila na istoku prema uvjetima tog ugovora.

Hitler je odbacio Locarnske ugovore, te je 07. ožujka 1936. godine, poslao trupe preko Rajne. Opravdao je remilitarizaciju Njemačke, kao i kršenje Versajskog i Locarnskog ugovora, pozivajući se na njemačko pravo na samoodređenje i francusko-sovjetski Ugovor o uzajamnoj pomoći (02. svibnja 1935.), koji je nazivao antinjemačkim ugovorom, kršenjem Locarnskih ugovora i jasnom prijetnjom Njemačkoj. U britanskom parlamentu je bivši britanski premijer, David Lloyd George, koji je simpatizirao Njemačku, izjavio: "Ako bi gospodin Hitler to dopustio, bez zaštite svoje zemlje, bio izdajica domovine“. U Britaniji je gotovo jednoglasno podržano oslobođenje  Njemačke vlastitih oduzetih teritorija. Zato i nije bilo reakcije potpisnika Locarnskih ugovora, osim verbalne osude. Italija je obećala da neće djelovati, a Francuska nije imala podršku Velike Britanije. Iako su Locarnski ugovori tehnički ostali na snazi, njemačka remilitarizacija Porajnja, kao i nedostatak odgovora - označili su njihov praktični kraj. Njemačko ponovno naoružavanje je započelo 1934. godine. Ipak, Britanija je suosjećala s Njemačkom. Godine 1934. je Times napisao: "U godinama koje dolaze, više se treba bojati za Njemačku, nego od Njemačke“. Laburistička stranka je inzistirala na općem razoružanju kao jedinom putu do sigurnosti.

Hitler se sada okrenuo svom dugogodišnjem uvjerenju i želji da je pravo mjesto Austrije, kao njemačke nacije s većinom njemačkog naroda, biti u državnoj uniji s Njemačkom. Imajte na umu kako je, u prethodnom stoljeću, ono što je na kraju postalo Njemačka bilo rasprostranjeno na 25 neovisnih država, poput Pruske i Bavarske, koje su se ujedinile između 1866. i 1871. godine:

Tako da se priključivanje Austrije činilo kao nedovršen posao. To se činilo toliko prirodno, pa se čini čudnim da se nije smatralo, niti je bilo u interesu druge strane dopustiti Njemačkoj da toliko ojača. Godine 1936. je Njemačka sklopila Džentlmenski sporazum sa  Austrijom, prema kojem je Njemačka priznala puni suverenitet Austrije, a Austrija je zauzvrat priznala da je njemačka država. I tako je uključivanje Austrije, kao punopravne države unutar Njemačke (postalo poznato kao Anschluss), postignuto bez ispaljenog metka, 12. ožujka 1938. godine. "Invazijske snage", od samo 25000 ljudi, dočekane su oduševljenim mnoštvom Austrijanaca. Akcija je dobila ogromnu podršku u Njemačkoj. Kada čitamo izvještaje po internetu u današnja vremena, spominju se brojne horor priče, ali se mora priznati kako je ovaj potez uglavnom pozdravilo i austrijsko stanovništvo.

Priča nas sada vodi do samog početka Drugog svjetskog rata. Ovdje treba imati na umu: granice zemalja, ocrtane za zemlje, npr.  Srednje Europe (i koje na kartama izgledaju kao da su oduvijek takve), zapravo su prilično besmislene ako se pitaju narodi koji tamo žive. Započeti ćemo sa regijom Sudeta, koja se od 1930-ih godina, našla u nedavno izmišljenoj državi Čehoslovačkoj. Sudete su od srednjeg vijeka pretežno naseljavali govornici njemačkog jezika. Karta ispod prikazuje češko stanovništvo plavom bojom, a sudetske Nijemce ružičastom bojom na sjeveru, odnosno na južnom krilu Njemačke. Stoga ne čudi kako je prevladavajući dio njemačkog govornog stanovništva, koji se upravo našao u Čehoslovačkoj, tj. njima potpuno stranoj zemlji, smatrao ujedinjenje s Njemačkom prikladnim razvojem događaja. Naravno, njihove želje i nadanja nisu bila na vrhu liste prioriteta čehoslovačke vlade.

Dana 15. rujna 1938. godine se britanski premijer, Neville Chamberlain, sastao s Hitlerom i pristao na prijenos teritorija. Tri dana kasnije, francuski premijer je učinio isto. Sporazum je stupio na snagu 01. listopada 1938. godine, Sudeti su postali dio Njemačke. Po povratku u Ujedinjeno Kraljevstvo, Chamberlain je dao poznatu izjavu, kako je to "svađa u dalekoj zemlji, između ljudi o kojima ništa ne znamo", što je bilo izrazito razumno odbacivanje situacije u koju se Ujedinjeno Kraljevstvo nije imalo pravo miješati, a koju su ratni huškači odmah odbacili kao čin "smirivanja". Čehoslovačka je posljedično raspadnuta, Bohemija i Moravska proglašene su protektoratima, Slovačka je stekla neovisnost. Oslobođenje Sudeta je izazvalo veliko uzbuđenje u Memelu, dijelu Istočne Pruske,  koji je bio pripojen Litvi. I ovo je vraćeno Njemačkoj, bez rasprave, 23. ožujka 1939. godine.

Dakle, do sada je jasno kako ono što se onda smatralo pomirenjem, zapravo nije bilo ništa više od iracionalnog prigovora na pripajanje Njemačkoj teritorija: teritorija koji je prije Versajskog ugovora bio dio Njemačke, naseljenog pretežno dugogodišnjim njemačkim stanovništvom, koje je željelo povratak u Njemačku. Sada dolazimo do konačne katastrofe koja je srušila cijelu kuću. To je bio njemački zahtjev za povratom zemlje na istoku koja je bila pripojena novoosnovanoj državi Poljskoj. Hitler je želio održati dobre odnose s Poljskom, te je postavio samo jedan teritorijalni zahtjev. Dragulj u kruni je bio Danzig, 90% njemačkog stanovništva, preimenovan u Gdanjsk i stavljen pod jurisdikciju Lige naroda. Iako je gotovo u potpunosti bio naseljen Nijemcima i proglašen slobodnim gradom, sada je bio poljski grad po svemu, osim imenu. 14. listopada 1938. godine je Hitler predao zahtjev za povrat, a također je zatražio mogućnost uspostavljanja njemačke cestovne i željezničke veze kroz sada poljski koridor, preko bivšeg njemačkog teritorija, do odvojene države Istočne Pruske. Poljska je odbila oba zahtjeva. Zahtjevi su ponovljeni u ožujku 1939. godine. Ponovno su odbijeni. Ništa nije rečeno, sve dok 29. kolovoza 1939. godine, Hitler nije još jednom ponovio zahtjev. Nakon toga, 01. rujna 1939. godine je njemački ratni brod napao Danzig. Odmah, 03. rujna, Britanija i Francuska, koje su potpisale obrambene sporazume s Poljskom, imale su obvezu objaviti rat Njemačkoj. Drugi svjetski rat je započeo.

Dakle, to nas, u biti, dovodi do kraja priče o uzrocima rata, ali je potrebno dodati još nekoliko zapažanja. Hitler se držao svoje riječi i u početku nije bombardirao Ujedinjeno Kraljevstvo. Britanci su to nazivali lažnim ratom, sve dok nisu bombardirali civilne mete u Ruhru i Berlinu, nevjerojatno besmislena i glupa akcija, koja je rezultirala bombardiranjem mnogih gradova po Britaniji, tijekom  nekoliko godina, uz mnogo smrti i razaranja. Francuzi su utvrdili granicu s Njemačkom samo po Maginotovim obrambenim postavama. Njemačka ih je pogledala i napala kroz stražnja vrata, kroz Niske Zemlje, te stigla do Pariza 14. lipnja 1940. godine. 

Dakle, Hitler je već dobio rat na zapadu, iako privremeno. Britanske snage su se evakuirale iz Dunkerquea, također u lipnju 1940. godine. Ali, ono što većina zapadnjaka zaboravlja, ili nikada nije razumjela, jest da je ono što smatramo Drugim svjetskim ratom zapravo bila samo sporedna predstava. Pravi rat, prije svega u smislu brojeva i kolosalnih žrtava, bio je zaseban rat između Njemačke i SSSR-a, koji je započeo operacijom Barbarossa, 22. lipnja 1941. godine. Neću birati strane, ali ću napisati osobno uvjerenje, i to je: nacionalsocijalisti i komunisti se, kao susjedi, nisu mogli dugo tolerirati, nigdje na svijetu, ni u koja vremena. 

Ali, na drugoj strani svijeta se odvijao još jedan značajan sukob. Kažu kako se povijest ne ponavlja, samo ponekad miruje. SAD su se ponovno pokazale kao zakašnjeli kandidat. Zašto su se ponovno htjeli uključiti? Grok kaže:

"Sjedinjene Države su ušle u Drugi svjetski rat prvenstveno zbog japanskog napada na Pearl Harbor, 07. prosinca 1941. godine, u kojem je poginulo preko 2400 Amerikanaca i osakaćena je američka Pacifička flota. Ovaj ničim izazvan napad potaknuo je predsjednika Franklina D. Roosevelta da 08. prosinca 1941. godine zatraži objavu rata Japanu, što je Kongres gotovo jednoglasno odobrio. Nekoliko dana kasnije, Njemačka i Italija, saveznice Japana preko sila Osovine, objavile su rat SAD-u, prisiljavajući Ameriku na globalni sukob."

Ha, nijanse Rusije/Ukrajine. Ničim izazvano, zar ne? 

DeepSeek kaže:

"Ideja da su SAD namjerno izazvale Japan da napadne Pearl Harbor je kontroverzna, ali često raspravljana tema među povjesničarima... SAD su nametnule ekonomske sankcije Japanu, uključujući zamrzavanje japanske imovine i prekid izvoza nafte (srpanj 1941.), kao odgovor na japansku invaziju na Kinu (1937.) i širenje u francusku Indokinu (1940.-1941.). Ove su sankcije ozbiljno oslabile japanski ratni stroj, jer se oslanjao na američku naftu, i to za oko 80% svoje opskrbe...

Diplomatski napori i Hullova nota (studeni 1941.): SAD su zahtijevale od Japana da se povuče iz Kine i Indokine, u zamjenu za ukidanje sankcija. Japan je to vidio kao ultimatum koji prijeti njegovim imperijalnim ambicijama. Neki povjesničari tvrde da je tvrdokorni stav državnog tajnika Cordella Hulla ostavio Japan bez mirnog izlaza, čineći tako rat neizbježnim."

Stoga je Hitler objavio rat SAD-u, koji se na kraju pridružio zapadnim savezničkim naporima. U kojoj su mjeri ponovno postojali unutarnji pritisci, zahtjevi za borbu protiv Njemačke?

Charles Lindbergh, poznati pilot i poznata zvijezda u SAD-u, održao je govor u Des Moinesu, formalno nazvan: "Tko su ratni agitatori?", na skupu Odbora America First, 1941. godine. U govoru je Lindbergh potvrdio kako sudjelovanje u Drugom svjetskom ratu nije u interesu Sjedinjenih Država, te je optužio tri skupine da pokušavaju gurnuti zemlju u rat: Britance, koji su "propagirali" Sjedinjene Države; Židove, koje je Lindbergh optužio za prekomjeran utjecaj i kontrolu medija; i predsjedništvo samoga Roosevelta, koji je želio iskoristiti rat za učvršćivanje moći. Čini se, dakle, kako su opet američki Židovi barem djelomično odgovorni za guranje SAD-a u oba rata protiv Njemačke, pa su stoga vjerojatno, barem djelomično, i odgovorni za 53400 smrti američkih vojnika u Prvom svjetskom ratu i 183000 u Drugom svjetskom ratu, što je ukupno 236400 mrtvih američkih vojnika u Europi.

Sada preostaje samo sažeti kako je samo srce srednje Europe, tj. Sudeti, prošli nakon rata. Kako se rat bližio kraju, vlada lažne čehoslovačke nacije u egzilu je odlučila, kada se ukaže prilika, započeti s prisilnim protjerivanjem njemačkog stanovništva Sudeta. Ideju je prvi predložio Winston Churchill. Dana 28. listopada 1945. godine je čehoslovački predsjednik pozvao na "Konačno rješenje njemačkog pitanja“ (!). Protjerivanja su provodile skupine naoružanih dobrovoljaca. Nekoliko tisuća ljudi umrlo je nasilnom smrću, a još mnogo više od gladi i bolesti. Oko 1,3 milijuna etničkih je Nijemaca deportirano iz Sudeta u Zapadnu Njemačku, a oko 800000 u Istočnu Njemačku, pod sovjetskom kontrolom.