Izrael kao jedinka

"Jedna izvanredna karakteristika židovske rase je njena upornost. Ono što ne može postići ova generacija, postići će sljedeća. Pobijedite li je danas, neće ostati poražena; njezini osvajači umiru, ali židovstvo ide dalje, nikada ne zaboravljajući, nikada ne odstupajući od svog drevnog cilja svjetske kontrole, u jednom ili drugom obliku.“

Ovako je napisao Henry Ford u knjizi "The International Jew". Doista, nijedan drugi narod nije bio sposoban za takvu upornost prema nepokolebljivom cilju, kojem se teži korak po korak, kroz mnoge generacije, kroz stotinu generacija, ako popratimo cionistički projekt do razdoblja babilonskog progonstva. Židovi se često nađu podijeljeni po ključnim pitanjima i uključeni u radikalno suprotstavljene pokrete; no, na kraju se čini kako čak i njihovi antagonizmi sinergijski unapređuju njihovu zajedničku višu svrhu. Mogu se pronaći mnogi primjeri izvanredne sposobnosti židovskih elita da se odvoje poput jata riba, a zatim ponovno ujedine.

https://www.unz.com/book/henry_ford__the-international-jew/

Je li hebrejska Biblija materijalistička?

Američki rabin, Harry Waton, imao je teoriju kojom je objasnio organsko jedinstvo, upornost i napredak Židova. U svom "Programu za Židove", objavljenom 1939. godine, napisao je: "Hebrejska religija je, zapravo, intenzivno materijalistička i upravo joj je to dalo trajnu i učinkovitu stvarnost.“

"Jehova se razlikuje od svih ostalih bogova. Svi ostali bogovi prebivaju na nebu. Iz tog razloga, sve ostale religije brinu se o nebu i obećavaju svu nagradu na nebu, i nakon smrti. Iz tog razloga, sve ostale religije negiraju zemlju i materijalni svijet, te su ravnodušne prema dobrobiti i napretku čovječanstva, na ovoj zemlji. Ali, Jehova silazi s neba da prebiva na ovoj zemlji i da se utjelovi u čovječanstvu. Iz tog razloga, judaizam se brine samo o ovoj zemlji i obećava svu nagradu upravo ovdje na ovoj zemlji.“

"Židovi koji dublje razumiju judaizam znaju da je jedina besmrtnost koja postoji za Židova, besmrtnost u židovskom narodu. Svaki Židov nastavlja živjeti u židovskom narodu i nastaviti će živjeti sve dok židovski narod bude živio.“

Waton objašnjava kako se to temelji na hebrejskom Tanahu:

"Biblija govori o besmrtnosti upravo ovdje na zemlji. U čemu se sastoji ta besmrtnost? Sastoji se u ovome: duša nastavlja živjeti i djelovati kroz djecu, unuke i ljude koji od njih potječu. Stoga, kada čovjek umre, njegova se duša okuplja s njegovim narodom. Abraham, Izak, Jakov, Mojsije i svi ostali nastavljaju živjeti u židovskom narodu, i u svoje vrijeme živjeti će u cijelom ljudskom rodu. To je bila besmrtnost židovskog naroda i Židovima je bila poznata cijelo vrijeme.“

To je vrlo blizu tvrdnji da Židovi imaju samo jednu kolektivnu besmrtnu dušu. Značajno je da je Izrael jedini narod koji nosi ime jedne osobe (Jakovu je dano ime Izrael u Postanku 32:29).

Je li Watonovo razumijevanje biblijske antropologije ispravno? I koliko daleko ide u objašnjavanju židovske moći? Odgovor na prvo pitanje jest - da. Watonovo stajalište bilo je oblikovano najboljim znanstvenim radom njegovog vremena, što od tada nije opovrgnuto. Bilo je, i još uvijek jest, široko rasprostranjeno među obrazovanim Židovima. U svojoj posljednjoj knjizi, "Mojsije i monoteizam", također objavljenoj 1939., godine Sigmund Freud je ispravno naglasio da su, po pitanju individualne besmrtnosti, Egipćani i Izraelci bili na suprotnom kraju spektra:

"Nijedan drugi narod antike [osim Egipćana] nije učinio toliko da porekne smrt, nije tako pažljivo osigurao zagrobni život […]. S druge strane, rana židovska religija potpuno se odrekla besmrtnosti; mogućnost postojanja nakon smrti nikada nije spomenuta nigdje.“

U Tori nema očekivanja zagrobnog života. Umjesto toga, postoji implicitno poricanje istog: "Znojem lica svoga zarađivati ćeš hranu svoju, dok se ne vratiš u zemlju od koje si uzet. Jer, prah si i u prah ćeš se vratiti“, kaže Jahve Adamu (Postanak 3,19). To je logična posljedica načina na koji je "Jahve, Bog, oblikovao čovjeka [adama] od tla zemaljskog [adamah] i udahnuo mu dah života [ruah] u nosnice, i čovjek postade živo biće [nephesh]“ (Postanak 2,7). Blizina između pojmova: adam, "čovjek“, i adamah, "zemlja“ ili "tlo“, pojačava ovu ideju. Kabalisti su izričito naglasili kako su - nephesh i ruah - dva pojma, koja označavaju besmrtni duh. Radi se o  nesporazumu, koji potječe iz grčkog prijevoda Septuaginte: hebrejska riječ, nephesh, prevodi se kao psiha. Ali, u stvarnosti ova riječ označava "živo biće“, životinju ili čovjeka. Ponekad riječ, jednostavno, znači sam "život“ i povezuje se s krvlju, u ritualnim propisima Levitskog zakonika 17. Hebrejska riječ ruah, koja je na grčki prevedena kao pneuma, znači "dah“, također označava život. Nigdje u hebrejskim spisima ovi pojmovi ne podrazumijevaju bilo kakav oblik individualnog zagrobnog života.

Ovaj biblijski anti-spiritualizam ne treba objašnjavati kao nekakvu "primitivnu“ osobinu, koja dokazuje veliku drevnost hebrejske Biblije, kao da je vjerovanje u Drugi svijet mrtvih kasniji razvoj u povijesti religijskih ideja. Naprotiv, hebrejsko poricanje zagrobnog života je bilo strogo povezano s odbacivanjem stranih kultova, koji su univerzalno uključivali brigu za zagrobni život. Knjiga Postanka, čiji je antropološki materijalizam najeksplicitniji, odaje mezopotamske i perzijske utjecaje, koji nikako ne mogu prethoditi babilonskom egzilu. Značajno je što Postanak koristi perzijsku riječ, Pardes, za označavanje "Vrta“ (Edena), ali izokreće njeno značenje naglavačke: dok je u indoeuropskim mitovima Raj sretan svijet, u kojem pravednici postaju besmrtni jedući s drveta života, u Postanku je to prošlost koja je zauvijek izgubljena za cijelo čovječanstvo, i pozornica drame koja je na svijet donijela dvostruku pošast smrti i rada; jer smrt ne nosi obećanje, a niti rad ne daje duhovnu nagradu.

Evo jedne ilustracije, među ostalima, koju spominjem u svojoj knjizi "Od Jahvea do Siona": kada se u Izaiji 38, dobri kralj Ezekija "razbolio i bio je na samrti", on ne izražava nikakvu nadu da će susresti svog Stvoritelja, ili započeti novi život u nekom Drugom svijetu. Umjesto toga, očajava zbog mogućnosti što više neće vidjeti Jahvu. Jer, kaže mu: "Šeol te ne može hvaliti, niti će te Smrt slaviti; oni koji silaze u jamu više se ne mogu nadati tvojoj postojanosti“ (Izaija 38:11-19). Šeol je jednostavno "jama“, i to je još jedna česta zabluda, koja proizlazi iz prijevoda riječi Šeol, kao Had u Septuaginti, kao svijet u kojem žive mrtvi. U Šeolu nema života, to je čisto negativan koncept smrti, možda je moguće puno bliže ne-konceptu, ništavilu. Pojam se ionako pojavljuje samo pet puta u Petoknjižju: četiri puta u Postanku kao konvencionalni naziv za smrt; i jednom u Brojevima 16, u priči o pobunjenim Židovima koje je, božanskom kaznom, zemlja iznenada žive progutala, sa svim njihovim stvarima.

Kao odgovor na njegovu molitvu, Ezekija dobiva samo dodatnih 15 godina zemaljskog života. Jer, Jahve ne priprema drugu nagradu za vjerne - osim dugog, plodnog i bogatog života, na zemlji. Poput Ezekije, Job ne očekuje utjehu u zagrobnom životu za svoju trajnu vjeru, već umjesto toga dobiva 140 godina produženja života na zemlji, brojno potomstvo, kao i "četrnaest tisuća ovaca, šest tisuća deva, tisuću jarmova volova i tisuću magarica“ (Job 42,12). U bilo kojoj drugoj kulturi, njegova uzorna odanost bogu bila bi nagrađena sretnim zagrobnim životom. Ali, Jahve ne mari za mrtve, kojih se "više ni ne sjeća“ (Psalmi 88,6).

Zapravo, Jahve se teško može smatrati "bogom“, ako definiramo boga kao nekoga tko prebiva u nekom svijetu izvan ovog. Jahve tvrdi kako vlada samo ovim svijetom, jer je on, doslovno, "kralj" (meleh, titula koja se primjenjuje više od 50 puta u hebrejskoj Bibliji). Jahve je doista vrlo poseban kralj: on je nevidljiv, sveznajući i vječan - vrlo praktično za nasljedne klanove svećenika i proroka, koji onda govore u njegovo ime.

Židovstvo kao kolektivna duša

"Materijalistička religija“ može zvučati proturječno. Doista, upitno je odnosi li se koncept "religije“, onako kako ga većina ljudi danas shvaća, i na biblijski judaizam. Evolucija judaizma je, u posljednje dvije tisuće godina, druga priča. U helenističkom razdoblju, grčko-egipatski dualizam se infiltrirao u židovsku misao. "Mudrost Solomona", napisana na grčkom, u Aleksandriji, u 01. stoljeću prije Krista, tvrdi kako je "Bog stvorio ljudska bića da budu besmrtna“ i kritizira one koji "ne vjeruju u nagradu za besprijekorne duše“ (2,22-23). Ali, takve knjige nikada nisu ušle u židovski kanon, jer je rabinski judaizam žestoko odbacivao sve grčko. Štoviše, čak i unutar helenističkog judaizma, prevladavao je materijalistički stav. Prema Propovjedniku: 

"sudbina ljudi i sudbina životinja ista je: kako jedni umiru, tako umiru i drugi; […] sve dolazi iz praha, sve se u prah vraća“ (3,19–20).

"Živi su barem svjesni da će umrijeti, a mrtvi ne znaju apsolutno ništa. […] Nema ni postignuća, ni planiranja, ni znanosti, ni mudrosti u Šeolu, kamo ideš“ (9,5–10).

Značajno je da je najtrajnija ostavština helenističkog judaizma, ideja fizičkog "uskrsnuća“, gruba materijalistička adaptacija grčke metafore života nakon smrti, kao anastasis ("uspon“). U ovoj židovskoj apokaliptičnoj fantaziji nije potrebna besmrtna duša. Dakle, čak i biblijski pojam uskrsnuća pokazuje kako je materijalizam dio biti judaizma.

U novije vrijeme, pod okolnostima usporedivim s helenističkim kontekstom, reformirani judaizam je ponovno uveo besmrtnu dušu u judaističku antropologiju. No, značajno je da se, kada je Mojsije Mendelssohn (1729.-1786.), otac Haskale iz 18. stoljeća, odlučio uvjeriti svoje židovske sunarodnjake neka prihvate vjerovanje o besmrtnosti individualne duše - što je prema njemu nužan uvjet za uzdizanje čovječanstva - on nije oslanjao na židovsku tradiciju, već je stvorio platonski dijalog, pod naslovom "Fedon ili besmrtnost duše".

Mnogi židovski intelektualci su prosvjedovali protiv uvođenja tog stranog tijela u židovsku misao, a njihova reakcija je kasnije postala središnjim načelom cionizma. Prema Mojsiju Hessu ("Rim i Jeruzalem: Posljednje nacionalno pitanje", 1862.): "Ništa nije stranije duhu judaizma od ideje spasenja pojedinca koja je, prema modernoj koncepciji, temelj religije.“ Za Hessa, bit judaizma je "živo vjerovanje u kontinuitet duha u ljudskoj povijesti“, jer "Židovi su nešto više od pukih 'sljedbenika religije', naime, oni su rasno bratstvo, nacija.“

Slično tome, prema cionističkom povjesničaru, Benzionu Netanyahuu, bivšem tajniku Zeeva Jabotinskog i ocu sadašnjeg izraelskog premijera, definiranje židovstva kao religije, a ne nacionalnosti, je "bio plod samoobmane“. On brani rasnu koncepciju, koja se svodi na razmatranje da su Židovi besmrtni, samo kao nacija:

"Samo miješanim brakom osoba se može iščupati iz nacije, i to samo u onoj mjeri u kojoj su u pitanju njezini potomci. Njegova individualnost, koja je izvadak i primjer kvaliteta njene nacije, tada se može izgubiti u budućim generacijama, pod dominacijom kvaliteta drugih nacija. Napuštanje nacije je, stoga, čak i s biološkog gledišta, čin samoubojstva.“

Netanyahu je u pravu: njegov koncept židovstva je jedini u skladu s Biblijom. Utjecajni židovski novinar, Lucien Wolf, pokušao je to objasniti tvrdnjom: "U judaizmu su religija i rasa gotovo zamjenjivi pojmovi“, što naravno nema smisla unutar općeprihvaćenog poimanja religije. Religija pozdravlja obraćenike, ali to nije tako i sa "religijom“ Izraela. Postoje iznimke: masovna prisilna obraćenja (s jedne strane); ili pojedinačni zetovi, koji donose dodanu vrijednost genskom fondu ili financijskom fondu (s druge strane). Ali, nijedan slučaj nije zabilježen u Bibliji.

Što je s obrezivanjem, mogli bi pitati. Nije li to obred prijema u židovsku zajednicu? Ne, u Bibliji. Kao "znak saveza“, koji je Jahve nametnuo Abrahamu, za "tebe, i tvoje potomstvo poslije tebe, iz koljena u koljeno“ (Postanak 17:9) - obrezivanje zapravo pojačava strogo genetsku, čak i genitalnu, prirodu židovstva. Kao "žig na tijelu“, koji se prenosi s oca na sina, savršeno simbolizira neduhovnu prirodu jahvizma.

U Bibliji postoji stroga jednakost između monoteizma i rasne čistoće: Jahve zabranjuje Židovima da vjenčavaju svoju djecu sa  nežidovima, jer bi "tvoj sin bio zaveden da me ne slijedi i da služi drugim bogovima“ (Ponovljeni zakon 7,3-4). Kada neki Izraelci uzmu žene među Moapcima (abrahamskim narodom), ono što smeta Jahvi jest: te su ih žene "pozvale na žrtve svojih bogova, a narod je jeo i klanjao se pred njihovim bogovima“ (Brojevi 25,1-2). S gledišta evolucijskog psihologa, poput Kevina MacDonalda, isključivi kult ljubomornog boga samo je religijski izgovor za eugenički projekt, utemeljen na strogoj endogamiji, a judaizam je u osnovi "grupna evolucijska strategija među narodima“.

Lišavajući Židove svake pojedinačne duše i, umjesto toga, obogotvorujući njihov rasni identitet, Tora programira Izrael kao najholističkiju naciju. Besmrtnost, koja se uskraćuje pojedincu, u potpunosti se ponovno ulaže u narod kao cjelinu: "Ustanovio sam vječni narod“ (Izaija 44:7) - kao da su Židovi ujedinjeni jednom, nacionalnom, genetskom dušom, koju personificira Jahve. U "Eseju o židovskoj duši“ (1929.), Isaac Kadmi-Cohen, zapravo opisuje judaizam kao "produhovljenje koje obogotvoruje rasu“, tako što je "božanstvo u judaizmu sadržano u uzvišenju entiteta, koji predstavlja rasa“. Izrael posjeduje jedinstvenu sudbinu, a svaki Židov doprinosi toj sudbini. Židovski apologeta, Maurice Samuel, piše u djelu "Vi pogani" (1924.): "Osjećaj u Židovu, čak i u slobodnomislećem Židovu, poput mene, jest da biti jedno sa svojim narodom znači time biti primljen u moć uživanja u beskonačnom.“ Njemački cionist, Alfred Nossig, napisao je 1922. godine: "Židovska zajednica je više od naroda u modernom političkom smislu te riječi. [...] Ona tvori nesvjesnu jezgru našeg bića, zajedničku supstancu naše duše.“

S religijskog gledišta, čini se kao da individualna besmrtnost nedostaje u biblijskoj antropologiji. Ali, pojam kolektivne besmrtnosti, koji je zamjenjuje, izvor je najveće snage židovskog naroda. Pojedinac ima samo nekoliko desetljeća za ostvariti svoju sudbinu, dok nacija ima stoljeća, čak i tisućljeća. Jeremija može uvjeriti babilonske prognanike kako će se za sedam generacija vratiti u Jeruzalem ("Jeremijino pismo“, u Baruhu 6:2). Sedam generacija u povijesti jednog naroda, nije puno drugačije od sedam godina u životu čovjeka. Dok Goj čeka svoje vrijeme na skali stoljeća, odabrani narod vidi mnogo dalje. Nacionalna orijentacija židovske duše unosi u svaki kolektivni projekt duhovnu snagu i izdržljivost, s kojom se nijedna druga nacionalna zajednica ne može natjecati.

Izrael djeluje u potpuno drugačijoj vremenskoj skali od drugih naroda. Definira se parnoramskom vizijom, koja skenira tisućljeća, bilo u prošlost ili u budućnost. Čuva živo sjećanje na svoje početke, prije 3000 godina, te sa iščekivanjem gleda na ispunjenje svoje sudbine na kraju vremena. Nema nikakve razlike ako njegovo sjećanje nije točna povijest. Kao što Yosef Hayim Yerushalmi ističe u "Zakhor: Židovska povijest i židovsko sjećanje": "Samo se u Izraelu, i nigdje drugdje, naredba o sjećanju osjeća kao vjerski imperativ cijelom narodu.“ Ova karakteristika je svakako naslijeđena iz njihove nomadske prošlosti, jer su nomadski narodi intenzivnije posvećeni kolektivnom sjećanju i genealogiji od sjedilačkih ljudi, koji su također ukorijenjeni, ali u zemlji (zemlja čuva njihovo sjećanje). Sjećanje je individualnost, a izvanredno Izraelovo sjećanje ga čini individualnošću izvanrednog karaktera.

Paradigma "nacionalne duše“, ukorijenjena u biblijskom poricanju individualne besmrtnosti, kombinira se s paradigmom "izabranog naroda“, još jednim temeljnim aspektom biblijske matrice. Jer, ako se židovska duša nekako može identificirati s Jahvom, i ako je Jahve Bog - onda slijedi da je židovska duša Bog.  Ova kombinacija biblijskog materijalizma i biblijskog etnocentrizma (ili pseudo-univerzalizma) jest jednostavna jednadžba: E=mC2; koja objašnjava "židovski um“ (bolje od knjige Raphaela Pataija, istog naslova).

Parazitska nacija

Holistički princip, ukorijenjen u biblijskom materijalizmu, ipak nije dovoljno objašnjenje za uporne židovske napore za svjetskom dominacijom. Do određene mjere je svaka nacija, makar do nedavno, bila organska. Riječ "nacija" dolazi od latinskog, i označava  "rođenje" ili "rasu". Moglo bi se reći: nacija postoji kada se ljudi koji žive u istoj "domovini" (la Patrie, na francuskom) osjećaju "poznato", prepoznaju jedni druge kao braću, dijele zajedničke pretke. Za razumjevanje toga koliko je židovska nacija posebna, moramo preciznije definirati njen organski karakter. Henry Ford ima prijedlog:

"Židovski problem u Sjedinjenim Državama jest, u biti, problem gradova. Karakteristično je za Židove da se okupljaju u velikom broju, ne tamo gdje je zemlja otvorena, niti gdje se nalaze sirovine, već tamo gdje živi najveći broj ljudi. To je značajna činjenica kada se uzme u obzir, uz tvrdnju Židova kako su ih pogani ostrakizirali; Židovi se okupljaju u najvećem broju na onim mjestima i među onim ljudima, gdje se mogu žaliti da su najmanje potrebni. Najčešće objašnjenje je ovo: genij židovstva jest živjeti od ljudi, ne od zemlje, niti od proizvodnje robe od sirovina, već od ljudi. Neka drugi ljudi obrađuju zemlju; Židov, ako može, živjeti će od ratara. Neka drugi ljudi rade u trgovini i proizvodnji; Židov će iskorištavati plodove njihovog rada. To je njihov osebujni genij. Ako se ovaj genij opiše kao parazitski, čini se kao da je taj izraz opravdan i podoban.“

Ovaj nacionalni genij je ukorijenjen u Bibliji. Jahve je odredio za Izrael da bude, ne samo organizam poput drugih naroda, već parazitski. Od Mojsijevog vremena, Jahve se zakleo dati svom narodu zemlju "s velikim i bogatim gradovima koje nisi gradio, s kućama punim dobrih stvari koje nisi pripremio, s bunarima koje nisi iskopao, s vinogradima i maslinama koje nisi sadio“ (Ponovljeni zakon 6,10-11). Proroci potiču parazitsku sudbinu Izraela: "Sisati ćeš mlijeko naroda, sisati ćeš bogatstvo kraljeva“ (Izaija 60,16); "Stranci će dolaziti da pasu vaša stada, stranci će biti vaši orači i vinogradari; ali, vi ćete se zvati 'svećenici Jahvini' i nazivati ćete se 'slugama Boga našega'. Hraniti ćete se bogatstvom naroda, zamijeniti ćete ih u njihovoj slavi“ (Izaija 61,5-6); "Bogatstvo svih okolnih naroda će biti nagomilano: zlato, srebro, odjeća, u velikoj količini“ (Zaharija 14,14); "Potresti ću sve narode i blaga svih naroda će se sliti, i ispuniti ću ovaj Hram slavom, govori Jahve nad Vojskama. Moje je srebro, moje je zlato! objavljuje Jahve nad Vojskama.“ (Hagaj 2,7-8).

Lihvarstvo jest kvintesencija parazitiranja, i koliko ja znam, jahvistički svećenici jesu bili prvi, koji su zamislili porobljavanje cijelih naroda, putem dugova: "Ako te Jahve, Bog tvoj, blagoslovi, kao što je obećao, biti ćeš vjerovnik mnogim narodima, a dužnik  nikome; vladati ćeš nad mnogim narodima, a nitko neće vladati tobom“ (Ponovljeni zakon 15,6).

Arhetipski parazitski junak je Josip, sin Jakovljev. Uzdigao se od statusa roba do statusa kancelara faraona, on favorizira svoje rođake i za njih dobiva "zemljišne posjede u Egiptu, u najboljem dijelu zemlje“. Odgovoran je za upravljanje nacionalnim rezervama žitarica, skladišti velike količine žitarica tijekom godina obilja; a zatim, kada nastupi glad, pregovara o visokoj cijeni za monopolizirano žito, pa je tako "akumulirao sav novac, koji se mogao pronaći u Egiptu i Kanaanu“. Sljedeće godine, stvorio je novčanu nestašicu, prisiljava seljake neka se odreknu svojih stada u zamjenu za žito: "Predajte svoju stoku, a ja ću vam dati hranu u zamjenu za vašu stoku, ako vam je novac ponestao.“ Godinu dana kasnije, seljacima ne preostaje ništa drugo, "osim naših tijela i naše zemlje“. Svedeni su na prosjake, a zatim se moraju prodavati kako bi preživjeli: "Uzmite nas i našu zemlju, u zamjenu za hranu, i mi s našom zemljom postati ćemo faraonovi kmetovi; samo nam dajte sjeme, da možemo preživjeti i ne umrijeti, i da se zemlja ne vrati pustinji!“. I tako su Hebreji, nakon što su se naselili u Egiptu, "stekli tamo imanje; bili su plodni i vrlo brojni“ (Postanak 47,11-27), siguran znak Božjeg blagoslova. Lawrence Wills, koji je sastavio nekoliko židovskih legendi tipa Josipa, piše: "Koliko god to modernom čitatelju bilo teško prihvatiti, pred nama su zapravo legende o herojima koji sakupljaju porez, kao da čitamo legendu o Robinu Hoodu, ispričanu iz perspektive šerifa Nottinghama.“ Narod, koji je naoružan takvom svetom knjigom, zaista  ima ogromnu prednost u natjecanju za kontrolu svjetskog bogatstva.

Od napoleonskih ratova, s početka 19. stoljeća, izraelski parazitizam se demonstrirao u ratnom profiterstvu, velikih političkih razmjera, pri čemu je svaki europski masovni pokolj poslužilo kao odskočna daska za cionistički svjetski poredak. Ova tradicija je nedavno kulminirala potpunom kontrolom nad američkom imperijalnom politikom, što je Greg Felton, između svih ostalih, dokumentirao u knjizi "Domaćin i parazit".

Parazitiziranje unutar carstva je još jedna lekcija izvučena iz Biblije, posebno iz knjiga Ezre i Nehemije. U to vrijeme, carska sila je bila Perzija. Nakon što su Perzijanci osvojili Babilon, 539. godine prije Krista, i to uz pomoć judejskih prognanika, potonji su stekli utjecajne položaje u novoj carskoj upravi, te ih iskoristili za uspostavljanje svoje teokratske tiranije nad Palestinom. Oko 42360 ljudi, sa svojih 7337 slugu i 200 pjevača i pjevačica (prema Ezri 2,64-67) se vratilo u Jeruzalem, nakon što je:

"Jahve probudio duh perzijskog kralja Kira da izda proglas i da ga javno istakne po cijelom svom kraljevstvu: ‘Kir, kralj perzijski, ovako govori: Jahve, Bog nebeski, dao mi je sva kraljevstva zemaljska i odredio me da mu sagradim hram u Jeruzalemu, u Judeji.’“ (Ezra 1,1-2).

Ne navode se detalji o vrsti pritiska, koji je bio potreban da se "probudi duh Kirov“, kojega je, kako dodaje Izaija, Jahve "uhvatio za desnicu“ i obavijestio:

"Radi sluge svoga Jakova i Izraela, izabranika svoga, zazvao sam te tvojim imenom, dao sam ti titulu, iako me ne poznaješ. […] Iako me ne poznaješ, naoružao sam te.“ (Izaija 45:1-5)

Umrežavanje zavjera

Nemojmo se zanijeti našim organskim metaforama. Uspjeh židovskih elita, pri promicanju njihovih nacionalnih ciljeva, ne može se objasniti samo nekim spontanim nacionalnim instinktom, ili grupnom dušom koja ih nesvjesno duboko povezuje, unatoč njihovim površnim podjelama. Istina je da snaga modernog cionizma počiva na organskoj, a ne hijerarhijskoj vezi među Židovima, kako to naglašava Gilad Atzmon: "Dok organizam funkcionira kao cjelina, određeni organ ispunjava elementarnu funkciju, bez da je svjestan svoje specifične uloge unutar cijelog sustava.“ Ipak, kako Atzmon također naglašava, ovo organsko jedinstvo stvaraju, njeguju i koriste kognitivne elite, koje su vrlo svjesne moći koju iz njega mogu izvući.

Drugim riječima: Izrael nije samo krv, nego je i savez. Religiozni Židovi vjeruju da židovstvo seže do Mojsijevog saveza između Boga i jedinog naroda do kojeg mu je stvarno stalo. No, velika većina židovske intelektualne, kulturne, financijske, političke ili kriminalne elite - npr. članovi B'nai B'ritha ("Sinovi Saveza“) ili Saveza Izraelskog Svemira - pretpostavljaju kako se radi o savezu samih Židova među sobom.

U praksi, tajanstvena sposobnost židovskih pokreta pokretanja povijesti se temelji na praksi umrežavanja, koja je usavršavana kroz 2500 godina. Etničko umrežavanje znači da, bez znanja nežidovske javnosti, židovske elite koordiniraju svoje napore na određenom pitanju, zato da bi primijenile neodoljiv pritisak, sve dok se ne postigne željeni učinak. To se provodi u svakom području i u najrazličitije svrhe, uključujući i akademsku sferu, kako bi se stvorio umjetni konsenzus. Brenton Sanderson i Andrew Joyce, obojica pišu za 'Occidental Observer', Kevina MacDonalda, briljantno su pokazali kako usklađeni napori židovskih znanstvenika, tijekom nekoliko desetljeća, mogu transformirati bilo koju manju figuru, poput Gustava Mahlera ili Barucha Spinoze, u personifikacije "židovskog genija": 

"Prvo, napuhnite značaj intelektualnog ili umjetničkog postignuća židovske figure do točke u kojoj se smatra da je 'svjetske' veličine. Drugo, naglasite židovsko podrijetlo i pripadnost figure, tako da se njegovo 'svjetsko' postignuće smatra prirodnim izrazom njegovog židovskog podrijetla i identiteta.“

Proces savršeno ilustrira vezu između aspekta "nacionalne duše" židovstva i njegove praktične primjene u umrežavanju: za predane Židove, svako židovsko postignuće je židovsko postignuće, kao i posebna manifestacija židovske duše.

U mračnim sferama duboke političke moći, elitni Židovi ujedinjuju se u zavjereničke krugove, kako bi usmjerili povijest u željenom smjeru. Jedan od njih bio je 'Red Parušima', koji je Sarah Schmidt, profesorica židovske povijesti na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, opisala kao "tajnu, podzemnu, gerilsku silu, odlučnu utjecati na tijek događaja na tih, anoniman način“.     

Na inicijaciji je svaki novi član ove skupine dobio upute:

"Dok se naša svrha ne ostvari, biti ćete član bratstva, čiju ćete vezu smatrati većom od bilo koje druge u svom životu - dražom od obitelji, škole, nacije. Ulaskom u ovo bratstvo postajete predani vojnik u vojsci Siona.“

Posvećenik bi odgovorio zavjetom:

"Pred ovim vijećem, u ime svega što mi je drago i sveto, ovime se zavjetujem, svoj život, svoju sreću i svoju čast, za obnovu židovske nacije. [...] Potpuno se zavjetujem da ću čuvati, pokoravati se i držati u tajnosti zakone i rad zajednice, njezino postojanje i njene ciljeve. Amen.“

Louis Brandeis (1856.–1941.), kojega je na Vrhovni sud imenovao Woodrow Wilson, i njegov štićenik i nasljednik, Felix Frankfurter (1882.–1965.), bili su članovi ovog tajnog kruga. "Radeći zajedno, tijekom 25 godina, postavili su mrežu učenika na utjecajne položaje i marljivo radili na provođenju svojih željenih programa“, piše Bruce Allen Murphy, u svojoj knjizi "The Brandeis/Frankfurter Connection". Brandeisov mentor, Samuel Untermeyer (1858.-1940.), koji je (prema glasinama) ucijenio Wilsona da imenuje Brandeisa, i koji je imao neuporediv utjecaj na Bijelu kuću do svoje smrti, najvjerojatnije je bio jedan od osnivača Parušima.

Skupina Straussovih bliskih učenika, primatelja učiteljevog "ezoteričnog" učenja, čini još jedan od ovakvih zavjereničkih krugova. Ništa više ne otkriva njihovu filozofiju od samog Straussovog razumijevanja Machiavellija. U svojim "Mislima o Machiavelliju", Strauss definira Machiavellija kao domoljuba najvišeg stupnja, jer je shvatio da samo nacije mogu biti besmrtne i da su najbolji vođe oni koji se ne boje prokletstva svoje individualne duše, budući da je niti nemaju. Pravi domoljub ne postavlja moralna ograničenja onome što može učiniti za svoju zemlju. U članku časopisa "Jewish World Review", 07. lipnja 1999. godine, Straussov učenik, Michael Ledeen, osnivač Židovskog instituta za nacionalnu sigurnost (JINSA), pretpostavlja kako je Machiavelli morao biti "tajni Židov", budući da "ako slušate njegovu političku filozofiju, čujete židovsku glazbu“.

http://www.jewishworldreview.com/0699/machiavelli1.asp

Straussovci su činili izvornu jezgru neokonzervativaca. U dvije je generacije ova mreža, koja je brojala manje od stotinu ljudi,  prodrla je u živčane centre američke države i preuzela poluge američke vanjske i vojne politike. Transgeneracijska održivost neokonzervativaca ilustrira organsku pozadinu židovskog umrežavanja: Irvinga Kristola naslijedio je sin William; Donalda Kagana je naslijedio sin Robert; Richarda Pipesa sin Daniel, a Normana Podhoretza sin John i zet Elliott Abrams.

Takve mreže pametnih, plemenskih, makijavelističkih, zavjereničkih Židova su ključ izvanrednog jedinstva svjetskog židovstva. Strukturu židovske zajednice možemo usporediti s koncentričnim orbitalnim sferama u gravitacijskom polju, s Jahvinom ideologijom i proročanstvima u središtu; u unutarnjim sferama je elitna manjina za koju su židovstvo i Izrael trajne brige; u vanjskim sferama su "meki“ Židovi, koji se u orbiti održavaju samo niskom gravitacijom, te će vjerojatno vremenom otpasti. Kao potpuno asimilirani Židovi, oni igraju važnu ulogu u odnosima s javnošću, a još se većina njih uvijek može okupiti, kada je to  potrebno, pod zastavom borbe protiv antisemitizma.

Dakle, židovstvo je također sustav kontrole uma židovskih masa, od strane židovskih elita. Dok u europskim društvima ekstremi imaju tendenciju marginalizacije, Kevin MacDonald ističe kako je to u židovskoj zajednici suprotno:

"U svim prekretnicama, upravo su etnocentričniji elementi (mogli bi ih nazvati radikalima) određivali smjer židovske zajednice i na kraju pobijedili. [...] Radikalni pokret počinje među predanijim segmentima židovske zajednice, zatim se širi, te na kraju postaje glavni tok unutar židovske zajednice. [...] Židovi koji se ne slažu s onim što je sada glavni stav se istiskuju iz zajednice, etiketiraju ih kao "samomrzeće Židove" ili još nešto gore, te ih svedu na nemoćnu manjinu.“

To se događa od babilonskog progonstva, kada je Ezekijelova opsesija čistoćom krvi i kulta prevladala nad Jeremijinom probnom reformom: od svećeništva prema internijoj, moralnijoj i univerzalnijoj religiji. Kao što je napisao biblijski znanstvenik,  Karl Budde: "Tendencija prema potpunoj izolaciji Izraela od pogana i izbjegavanju svakog onečišćenja, prenesena je iz Ezekielovih vizija u praktične zakone“, čineći tako Ezekiela pravim "ocem judaizma“. Ista opsesija je i središnja tema Knjige o Ezri. Kada je saznao da su se Judeo-Babilonci, koji su se već vratili u Palestinu, okrenuli miješanim brakovima, te da je "sveti rod onečišćen od strane ljudi zemlje“, Ezra ih je natjerao neka se zakunu da će "otpustiti sve strane žene i njihovu djecu“ (Ezra 9,2; 10,3). Tri stoljeća kasnije, u istom duhu, Makabejci su vodili krvavi građanski rat protiv asimilacionističkih Židova, kako bi uspostavili svoju hasmonejsku dinastiju. Knjiga Jubileja, iz tog razdoblja, proglašava: "Ako tko u Izraelu htjedne dati svoju kćer ili sestru za bilo kojeg čovjeka koji je od potomstva neznabožaca, sigurno će umrijeti i kamenovati ga; jer je učinio sramotu u Izraelu; a ženu će spaliti vatrom, jer je obeščastila ime doma svoga oca, i iskorijeniti će je iz Izraela“ (30,7).

Dakle, koheziju židovske zajednice uvijek održavaju najpredaniji Židovi, među elitama, kroz paranoični teror istrebljenja, u kombinaciji s kompleksom superiornosti. Možda se ne slažu svi oko toga "što je dobro za Židove", u bilo kojem trenutku, ali svi su apsolutno predani grandioznoj sudbini Izraela. I u kritičnim trenucima povijesti su sposobni prisiliti svjetsko židovstvo neka djeluje "kao jedan čovjek" (Suci 20:1). Dobar primjer za ovo je kampanja pokrenuta protiv Njemačke, u ožujku 1933. godine, nakon što je Hitler postao kancelar Reicha, i to člankom na naslovnici britanskog 'Daily Expressa': "Judeja objavljuje rat Njemačkoj. Židovi cijelog svijeta, ujedinite se“. Tamo se proglašava: "Izraelski narod diljem svijeta objavljuje ekonomski i financijski rat Njemačkoj. Četrnaest milijuna Židova, raspršenih diljem svijeta, udružilo se kao jedan čovjek, kako bi objavilo rat njemačkim progoniteljima svojih istovjernika.“ Samuel Untermeyer, koji je predvodio ovaj napad, nazvao je "izdajicama svoje rase" sve one Židove koji su se odbili pridružiti njemačkom bojkotu.

https://www.nationalists.org/library/hitler/daily-express/judea-declares-war-on-germany.html

Ovi vječni leviti, koji kontroliraju ostatak Židova, najbiblijskiji su: poput Davida Ben-Guriona (1936.), oni kažu: "Biblija je naš mandat.“ Oni su također i najendogamniji. Čak i danas, unutar židovske zajednice, endogamija je sve intenzivnija, kako se čovjek penje u društvenoj hijerarhiji. Od 58 brakova, koje su sklopili potomci Mayera Rothschilda, polovica je bila između rođaka. U razdoblju od nešto više od stotinu godina, vjenčali su se 16 puta rođaci između rođaka u prvom koljenu; dok su istovremeno u lozu primili i nekoliko pažljivo odabranih gojskih aristokrata. Uzorak je, opet, biblijski: endogamija je toliko cijenjena u Bibliji i nadmašuje zabranu incesta, onako kako to shvaća većina kultura. Abraham se ženi svojom polusestrom Sarom. Njegov sin Izak se ženi Rebekom, kćeri svog rođaka Betuela (čija se majka, Milka, udala za njegovog ujaka Nahora). Izakov sin, Jakov, se ženi dvjema kćerima svog ujaka, s majčine strane Labana. Da i ne spominjemo Judu, osnivača Judejaca (kasnije Židova), koji svojoj snahi Tamari napravi dijete. 

Problem kršćanskog individualizma

Poruka Evanđelja je antiteza židovskog materijalizma. Isusovo učenje, "sakupljamo blago za sebe na nebu" (Matej 6,20-21) je u potpunoj suprotnosti s Jahvinom pohlepom za "blagom svih naroda" (Hagaj 2,7-8). Isusov naglasak na osobnom spasenju također dolazi sa snažnim neprijateljstvom prema krvnim vezama, a Pavao uči kako ponovno rođenje kroz Krista poništava etničke solidarnosti, društvene hijerarhije, pa čak i rodne identitete:

"Nema ni Židova ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muškog ni ženskog - jer svi ste jedno u Kristu Isusu. I jednostavno time što ste Kristovi, vi ste potomstvo Abrahamovo, baštinici imenovani u obećanju" (Galaćanima 3,28-29).

Izraelska religija ne razlikuje se od snažnog osjećaja rasnog jedinstva. Nasuprot tome, kršćanstvo je, blago rečeno, neprijateljski nastrojeno prema konceptu rase. Katolička doktrina posebno je razvila atomističku, negenetsku i egalitarnu koncepciju ljudske duše, koja ne može objasniti višeslojnu složenost ljudske psihe, ili "nevidljive odanosti", koje svakoga vežu za njegove pretke, da ovdje upotrijebimo taj izraz Ivana Boszormenyi-Nagyja. Augustin, glavna referenca srednjovjekovnog katolicizma, izgradio je zid između živih i mrtvih, osuđujući svako davanje i uzimanje između dva svijeta, kao djelo đavola. Tako, nagrizajući veze solidarnosti između mrtvih i živih, koje su glavni dio privatnih i javnih kultova u tradicionalnim društvima, katolicizam je postupno transformirao "solidarnu smrt“ u "usamljenu smrt“, riječima Philippea Ariesa.

Iz tih razloga se tvrdi da je kršćanstvo postavilo temelje modernog zapadnog individualizma, kolektivnog stanja uma, što je vrlo ironično. Antropolog Louis Dumont, u svojim "Esejima o individualizmu", objašnjava kako su tradicionalna društva holistička i hijerarhijska: podređuju pojedinca zajednici i pripisuju pojedincu vrijednost, koja ovisi o njegovoj/njezinoj društvenoj ulozi. Takva društva priznaju da neki pojedinci napuštaju svoje društveno postojanje, kako bi potražili individualno prosvjetljenje; i sve dok ti pojedinci ne osporavaju društveni poredak i njegovu holističku dinamiku, ostaju iznimke koje potvrđuju ovo pravilo. Kršćanstvo je, prema Dumontu, poremetilo tu civilizacijsku ravnotežu - naglaskom kako je spasenje od ovog svijeta svačija stvar. Svaki kršćanin definira "sebe u odnosu prema Bogu“, čak i ako se ne odrekne svijeta, kao pustinjak ili redovnik, te onda tako postaje "pojedinac u svijetu“. Postupno će "holizam nestati iz ideologije" i "vanzemaljski pojedinac će postati moderni, unutarzemaljski pojedinac“.

Crkva je pružila novi holistički okvir, kojim je zamijenila stari, naglašavajući kako zajednica kršćana tvori "tijelo Kristovo". Ali, kada se to organsko tijelo počelo raspadati, sve što ostaje bi bio individualizam i egalitarizam. Tada su se pojavile čudne političke teorije, koje su tvrdile da čovjek po prirodi nije društvena životinja, već sebična individua, koja se u društvene ugovore upušta samo iz vlastitog interesa. Thomas Hobbes (1588.-1679.), prvi teoretičar "društvenog ugovora", učio je kako je u prirodnom stanju "čovjek čovjeku vuk", te se pristaje odreći samo dijela svoje individualne slobode, iz straha od nasilne smrti. Nakon Hobbesa je stigao Adam Smith (1723.-1790.), koji je također govorio kako je svako ljudsko biće motivirano isključivo vlastitom dobiti, ali se kladio da će u društvu slobodne konkurencije, zbroj individualnih sebičnosti stvoriti pravedno društvo. Rezultat: vladavina novca temeljito je desocijalizirala zapadnog čovjeka, pri čemu najmanja organska jedinica, nuklearna obitelj, jedva preživljava.

Svakako postoji određena istina u uzročno-posljedičnoj vezi između kršćanstva i modernog individualizma. Ali, dokaze treba pažljivo odvagnuti. Moramo uzeti u obzir činjenicu da je zapadno srednjovjekovno društvo, iako kršćansko, bilo snažno organsko i holističko. Individualizam je moderni fenomen. Pitanje se može postaviti ovako: je li europska civilizacija bila holistička zahvaljujući kršćanstvu, ili unatoč kršćanstvu? Čini se kao da je slučaj drugi: feudalizam, sa svojim složenim društvenim tkivom, temeljio se na drevnom indoeuropskom etosu, koji je Crkva snažno osuđivala. Naglašavao je etničku solidarnost, priznavao da duh nije neovisan od krvi i smatrao osvetu rođaka svetom dužnošću. Temeljne su vrijednosti bile herojske, predstavljale su delikatnu ravnotežu između holizma i individualizma. Od davnina je heroj bio iznimna osoba koja, utjelovivši najviši ideal svoje zajednice i/ili žrtvujući svoj život za nju, nastavlja osnaživati svoju zajednicu i nakon smrti. Iako je kršćanstvo djelomično uključilo herojske kultove, sa svecima i njihovim relikvijama, znatno je suzilo ovaj koncept: mučeništvo je jedini herojski put unutar kršćanstva.

Ipak, možda je pretjerano za zapadni individualizam u potpunosti okriviti kršćanstvo, kao što to čini Dumont. Čak je i sumnjivo jesu li teorije "društvenog ugovora“ zapravo kršćanske inspiracije. Pojavile su se u duboko judaiziranoj Engleskoj, Olivera Cromwella, i mogu se prije smatrati židovskim napadima na organsku supstancu kršćanskih naroda. Hobbes je bio puritanac, ali njegove religijske ideje su toliko tipično židovske: "Kraljevstvo Božje je prvi put uspostavljeno Mojsijevom službom nad Židovima“, tvrdi on i zato su neki nagađali o njegovom mogućem maranskom podrijetlu.

Mislim kako je nemoguće doći do bilo kakvog jednostavnog zaključka o zaslugama i neuspjesima kršćanstva, jer ne možemo objektivno razlikovati ono što pripada kršćanstvu, a što ne, u bilo kojem od postignuća kršćanstva. Nijedna civilizacija ne može napredovati bez javne religije. Je li neka druga religija mogla bolje proći za kršćanstvo od kršćanstva, stvarno je uzaludno pitanje. Koju je ulogu kršćanstvo odigralo u propadanju i padu kršćanstva, jednako je besmisleno. Pa ipak, izazovi s kojima se naša civilizacija danas suočava zahtijevaju ozbiljna antropološka istraživanja kršćanskog nasljeđa i mogućih nedostataka, te potragu za lijekom.

Njemačka holistička reakcija

Trebali bi barem nešto naučiti iz nedavne povijesti. Primjer: način na koji se njemačka kultura pokušala oduprijeti razarajućoj moći engleskog merkantilizma i francuskog prosvjetiteljstva. Njemačka reakcija je vezana uz ime Johanna Gottfrieda von Herdera (1744.-1803.), Kantovog učenika i mentora Hegela, Nietzschea, Goethea i mnogih drugih. U svom eseju, "Ideje o filozofiji povijesti čovječanstva" (1784.-91.), Herder kritizira kontraktualističke političke teorije i zamjenjuje individualističku antropologiju prosvjetiteljstva (koja postulira nepromjenjivu ljudsku prirodu) - tipologijom nacija. Nacije se smatraju kolektivnim bićima, koja imaju (svaka od njih) poseban "genij", koji je iskovan rasom, geografijom i poviješću. Protiv francuske škole, koja je smatrala da je nacionalnost osobe slučajna, Herder je inzistirao na tome da su bitne osobine pojedinca određene njegovom nacionalnošću. On je bio inicijator onoga što se naziva etničkom teorijom nacionalnosti. Njegov pojam naroda (Volk) se nalazi u podrijetlu velike struje romantizma, a utjecao je i na Shellingov idealizam. Herder je također duboko utjecao na Hegela (1770.-1831.), čija filozofija povijesti predstavlja vrhunac njemačkog nacionalizma: njegovim konceptom Države kao "Božjeg hoda na zemlji“ i konceptom "svjetsko-povijesnog čovjeka", koji razvija povijest.

Njemački nacionalizam je procvjetao bez potrebe za odbacivanjem kršćanstva. Možda je to zato što je njemački luteranizam imao snažan nacionalni okus, poput današnjeg ruskog pravoslavnog kršćanstva, a za razliku od francuskog katolicizma, koji je oduvijek zahtijevao odanost stranoj i transnacionalnoj sili, sa sjedištem u Vatikanu. S druge strane, bilo bi teško potvrditi kako  je kršćanstvo igralo ikakvu značajnu ulogu u germanizmu 18. stoljeća.

Hitler je bio proizvod ovog pokreta. "Ein Reich, ein Volk, ein Führer“, izraz je temeljite organske doktrine, kao i nacistička krilatica "Volksgemeinschaft" ("zajednica naroda“). U "Mein Kampf", Hitler hvali spremnost Arijevaca da "stave sve svoje sposobnosti u službu zajednice“. Zanimljivo, ali je 1939. godine, rabin Harry Waton napisao sljedeće o Hitleru i nacizmu:

"Nacizam je imitacija judaizma; nacizam je usvojio principe i ideje judaizma, s kojima će uništiti judaizam i Židove.“

"Nacistička filozofija počinje s postulatom: Krv rase određuje prirodu, tijek evolucije, i sudbinu te rase. [...] svjesno ili ne, nacisti su ovu teoriju preuzeli iz same Biblije."

Waton dalje dodaje:

"Hitlerova izjava da je židovska svijest otrov za arijske rase je najdublji pogled, kojim je zapadni svijet do sada pogledao u vlastitu prirodu; a njegova sposobnost da to shvati je dokaz njegovog genija, kao i tajna njegove moći i neobične fascinacije, koju njegova osobnost izaziva. […] nije ga strah od praktične moći, ili bogatstva Židova, već od karaktera židovskog uma. […] Opasnost je skriveno prodiranje židovskog duha u nežidovski um; a to je opasnost, jer se 'arijski' um ne može oduprijeti, već mora podleći.“

Waton je pogriješio u vezi izvora Hitlerovih stavova, jer oni nisu potjecali iz hebrejske Biblije. Niti su išta dugovali Evanđelju. Crpili su se iz iste kulturne struje kao i Herder, koja je imala svoj glavni izvor u predkršćanskom herojskom mentalitetu. Osim toga, Hitlerovi antropološki pojmovi su se temeljili na univerzalnim načelima, koja je većina židovskih intelektualaca istog razdoblja vrlo dobro poznavala, ali su radije držali nežidove u neznanju. 

Zanimljivo je da su dvojica najvažnijih osnivača moderne sociologije i antropologije, tj. znanstvenog proučavanja društava kao holističkih sustava koji određuju ponašanje i obrasce mišljenja pojedinaca – njemački Židovi (iako nijedan od njih nije izražavao neku pretjeranu simpatiju prema Židovima): Emile Durkheim (1858.–1917.) i Ludwig Gumplowicz (1838.–1909.).

Evo reprezentativnog Gumplowiczevog citata:

"Velika pogreška individualističke psihologije jest pretpostavka da čovjek misli. […] jer, ne misli sam čovjek, već njegova društvena zajednica. Izvor njegovih misli je u društvenom mediju u kojem živi, društvenoj atmosferi koju diše, i ne može misliti ništa drugo osim onoga što zahtijevaju utjecaji njegovog društvenog okruženja, koji se koncentriraju na njegov mozak. […]. Pojedinac jednostavno igra ulogu prizme koja prima zrake, rastvara ih prema utvrđenim zakonima, te ih pušta neka ponovno izlaze u unaprijed određenom smjeru, i s unaprijed određenom bojom". 

Gumplowicza, nekada profesor političkih znanosti u Grazu, sada bije zao glas, jer njegove teorije pokazuju preveliku bliskost s Hitlerovim. U svojoj glavnoj knjizi, "Borba rasa" (1883.), Gumplowicz formulira prirodni zakon "singenizma“ (od grčke riječi syngenea, što znači srodstvo). Singenizam se odnosi na skup čimbenika koji ujedinjuju pripadnike iste rase ("rasa“ tada ima prilično slabo značenje, i ne mnogo drugačije od "naroda“ ili "nacije“). U podrijetlu formiranja singeničkog osjećaja se, prije svega, nalazi krvno srodstvo, ali i obrazovanje, jezik, religija, običaji, zakon i način života (sve do kulinarskih navika). Drugim riječima: singenički osjećaji temelje se na fizičkoj i intelektualnoj sličnosti.

Zapadne nacije trenutno pate od patološkog slabljenja singeničke kohezije, što je uglavnom rezultat (ali, ne isključivo) masovne imigracije. Kevin MacDonald poziva se na nekoliko neovisnih studija, koje pokazuju kako rasna heterogenost slabi društveno tkivo i jača individualizam. Npr. sociolog, Robert Putnam, ukazuje: 

"Imigracija i etnička raznolikost imaju tendenciju smanjenja društvene solidarnosti i društvenog kapitala. Novi dokazi iz SAD-a sugeriraju kako su, u etnički raznolikim susjedstvima, stanovnici svih rasa skloni 'zadržavanju'. Povjerenje (čak i prema vlastitoj rasi) je niže, altruizam i suradnja zajednice rjeđi, a prijatelja je sve manje.“

Spremnost Europljana da dočekaju milijune migranata iz Trećeg svijeta, u ime univerzalističkih moralnih načela, naslijeđenih od kršćanstva, zajedno s kriminalizacijom svakog izraza bijelog ponosa, stoga je oblik "patološkog altruizma". 

Kršćanstvo nije isključivo odgovorno za ovo stanje. Ono je narušilo tradicionalni etnički singenizam i dugoročno je oslabilo naš kolektivni imunološki sustav, putem svog koktela individualizma i univerzalizma. Ali, kako je MacDonald također dokumentirao:  židovske elite bile su glavni promotori masovne imigracije i proizvođači javnog pristanka na te politike. Time su oslabili nacionalne organizme, koje istovremeno žele povampiriti, a istovremeno su ojačali singenetsku vitalnost vlastitog nacionalnog parazitskog organizma.

Hvala na čitanju. 

Napisao: Laurent Guyénot, dr. sc. Autor je knjiga: "Od Jahve do Siona: Ljubomorni Bog", "Izabrani narod", "Obećana zemlja… Sukob civilizacija" (2018.), i "JFK-9/11: 50 godina duboke države" (Progressive Press, 2014.).