Europska Unija

Velika Monarhija

Nakon Drugog svjetskog rata, mnogi nekonformisti, poput Roberta Arona i Alexandrea Marca (štićenik Otta Abetza, SS časnika i njemačkog veleposlanika u Francuskoj) oko kojih se okupio krug kolaboracionističkih intelektualaca i koji su zajedno sa de Rougemontom osnovali 'Ordre Nouveau' - postali su aktivisti europskih federalističkih pokreta, sudjelovali u Europskom pokretu, koji je doprinio ostvarenju sinarhističkog sna, tj. stvaranju Europske unije.

Zaista, nekoliko istih Europljana, koji su pomogli u pokretanju Europske Monarhije su također bili prisutni pri stvaranju Bilderberga, uključujući i "sivu eminenciju Europe", Josepha Retingera. Uz podršku bivšeg SS časnika, princa Bernharda od Nizozemske, Retinger je došao na ideju za osnivanje zloglasne Bilderberg grupe, koja se svake godine okuplja kako bi raspravljala o sudbini svijeta, u potpunoj tajnosti. Pripremni sastanak je održan 25. rujna 1952. godine, u vili baruna Françoisa de Nerva u Parizu, u prisutnosti Retingera, Van Zeelanda, princa Bernharda, Antoinea Pinaya i Guya Molleta i nekoliko nepoznatih osoba. Imenovani su i izvorni promotori Mouvement synarchique d’empire (MSE), zavjere koja je stajala iza Vichyjevskog režima, bilo ih je sedam, od kojih su trojica poznata: barun François de Nervo, Maxime Renaudin i Jean Coutrot. Baron de Nervo je bio dobar prijatelj Antoinea Pinaya, te će kasnije osnovati 'Le Cercle' - krovnu organizaciju Fašističke internacionale.

Upravo je kroz sinarhističku organizaciju, poznatu kao Paneuropska unija (PEU) - vizija Nietzschea, Mazzinija i Saint-Yvesa d’Alveydrea o Europskoj uniji dobila ozbiljni politički poticaj. Prvi praktični pokušaj uspostavljanja europskog jedinstva bila su neuspješna osvajanja u vrijeme Napoleona, koji je imao posebno poštovanje među podzemnim tajnim društvima. Stoga je Hegel smatrao Napoleona utjelovljenjem "svjetske duše", što znači da je u njemu ispunjen proces povijesti. Govoreći o Napoleonu, Hegel je rekao: "Doista je divan osjećaj vidjeti takvu osobu koja, ovdje koncentrirana u jednu točku, doseže svijet i dominira njime."

Nietzsche je često navodio Napoleona kao primjer Nadčovjeka i uvrstio je na svoje popise "dubljih i sveobuhvatnijih ljudi ovog stoljeća". U ujedinjenju Europe je Nietzsche vidio način za prevladavanje sustava nacionalnih država i demokracije. Europa nacionalnih država, prema Nietzscheu, naslijedila bi demokratske ideale, te se odmaknula od lažnog egalitarizma i robovskog morala kršćanstva. "Moral“, izraz koji koristi kako bi ismijao sav tradicionalni moral, mora ustupiti mjesto "dominaciji pobjednika". Nietzsche je smatrao kako će demokratski pokret u Europi prvo dovesti do stvaranja ljudskog lika koji je spreman za novo ropstvo, a zatim do "jakog čovjeka“, Supermana, "tiranina“. U Nietzscheovom umu, najbliži njegovoj ideji Supermana je bio upravo Giuseppe Mazzini, kojega je nazivao "čovjekom kojeg najviše štujem“ i s kojim je dijelio san o europskom ujedinjenju.

Izraz "Sjedinjene Države Europe" je upotrijebio Saint-Yvesov prijatelj, Victor Hugo, tijekom govora na Međunarodnom mirovnom kongresu održanom u Parizu, 1849. godine, kamo ga je pozvao Giuseppe Mazzini. Hugo je proglasio: "Doći će dan kada će svi narodi na našem kontinentu formirati europsko bratstvo... Doći će dan kada ćemo vidjeti... Sjedinjene Američke Države i Sjedinjene Države Europe licem u lice, kako se pružaju jedna drugoj preko mora." 1867. godine su se Giuseppe Garibaldi i John Stuart Mill pridružili Hugu na kongresu Lige za mir i slobodu, u Ženevi. Tamo je anarhist Mihail Bakunjin izjavio: "Da bi se postigao trijumf slobode, pravde i mira u međunarodnim odnosima Europe, i onemogućio građanski rat među raznim narodima koji čine europsku obitelj, otvoren je samo jedan put: osnivanje Sjedinjenih europskih Država.“

Nakon Prvog svjetskog rata se pojavio veliki broj pokreta, koji su bili posvećeni ekonomskom i političkom ujedinjenju Europe. Jedan primjer bio je fašistički orijentirani 'Verband für kulturne Zusammenarbeit', osnovan u Beču, 1921. godine, koji je blisko surađivao sa svojom sestrinskom organizacijom,' Fédération des Unions intellectuelles'. Kasnije su se ujedinili u "Udruženje za kulturnu suradnju" ("Kulturbund“). 'Kulturbund', koji je bio austrijski pandan 'Herrenclubu', Arthura Moellera van den Brucka, osnovao je princ Karl Anton von Rohan. Međutim, među kulturnim, ekonomskim i političkim organizacijama, Paneuropska unija (PEU) - 1923. godine je suosnovali Otto von Habsburg (1912.–2011.) i Richard von Coudenhove-Kalergi (1894.–1972.), austrijski političar i filozof, pionir europskih integracija - imala je najveći značaj i utjecaj.

Otto von Habsburg, veliki majstor Reda zlatnog runa i suosnivač Paneuropske unije

1990. je Pierre Plantard osmislio prijevaru vezanu uz Sionski priorat, a čija je svrha bila poinstalirati Nostradamusovog Velikog monarha; usto je revidirao svoje prijašnje tvrdnje i sada je govorio kako potječe samo od kadetske grane loze merovinškog kralja Dagoberta II. No, istovremeno je potvrdio kako je izravni potomak zapravo Otto von Habsburg, posljednji prijestolonasljednik Austro-Ugarske Monarhije i pretendent na prijestolje Jeruzalemskog Kraljevstva. Ottov otac je bio Karlo I. Austrijski, posljednji vladar Austro-Ugarske Monarhije, i nećak nadvojvode Franje Ferdinanda čije je ubojstvo, 1914. godine, bilo jedno od izravnih uzroka koji su izazvali Prvi svjetski rat. Otto, također poznat i kraljevskim imenom kao nadvojvoda Otto Austrijski, posljednji je  prijestolonasljednik Austro-Ugarske, od 1916. do raspada carstva, 1918. godine. Nakon toga postao je pretendent na bivša prijestolja, poglavar carske kuće Habsburg, član Malteškog viteškog reda i suveren Reda zlatnog runa.

Potpuni popis titula Otta von Habsburga uključivao je:

"Božjom milošću car Austrije; apostolski kralj Ugarske, kralj Češke, Dalmacije, Hrvatske, Slavonije, Galicije i Lodomerije; kralj Jeruzalema itd.; nadvojvoda Austrije; veliki vojvoda Toskane i Krakova; vojvoda Lorene, Salzburga, Štajerske, Koruške, Kranjske i Bukovine; veliki knez Transilvanije, markgrof Moravske; vojvoda Šleske, Modene, Parme, Piacenze, Guastalle, Auschwitza i Zatora, Tešina, Furlanije, Dubrovnika i Zadra; kneževski grof Habsburga i Tirola, Kyburga, Gorice i Gradiške; knez Trenta i Brixena; markgrof Gornje i Donje Lužice i Istre; grof Hohenemsa, Feldkircha, Bregenza, Sonnenburga itd.; gospodar Trsta, Kotora i Vindičke krajine, veliki vojvoda Vojvodstva Srbije, itd."

Otto von Habsburg je zajedno sa nećakom, princom Vincenzom od Liechtensteina, i svojim sinom, nadvojvodom Karlom von Habsburg, bio značajno uključen u reorganizaciju Drevnog reda sv. Jurja, dinastičkog viteškog reda Kuće Habsburg, tijekom 2008. godine. Podrijetlo današnjeg Reda sv. Jurja, europskog reda Kuće Habsburg-Lorraine, seže u 1308. godinu. Car Henrik VII. donirao je Red Starog plemstva (ili kasnije, Red četiri rimska cara), koji se može smatrati prethodnikom današnjeg reda. Sto godina kasnije, potomak Henrika VII., Žigmund Luksemburški, tadašnji kralj Ugarske, osnovao je Red Zmaja. Današnji Red sv. Jurja također ima tradicionalne korijene u austrijskom Redu sv. Jurja, koji su (1469.) u Rimu osnovali car Fridrik III. Habsburški i papa Pavao II. Car Maksimilijan I. Habsburški, veliki majstor Reda zlatnog runa, bio je poseban pokrovitelj reda. Vjeruje se da je Red sv. Jurja (osnovao ga Fridrik III.) bio povezan s drugim prethodnim redom, Austrijskim društvom zmajeva, osnovano 1409. godineu Ödenburgu, koje je pak bilo izravno povezano s Redom zmajeva. Kada je 1769. godine, grof Philipp Ferdinand, ponovno uspostavio zajednicu kao dinastički red Kuće Limburg-Stirum, želio je odati tako počast i četvorici careva iz dinastije Luksemburg, odnosno: Henriku VII., Karlu IV., Vaclavu i Žigmundu.

Osim suvereniteta, koji je rezerviran za poglavara Kuće Habsburg-Lorraine, viteštvo u Redu zlatnog runa nije nasljedno. Veliki majstor ne otkriva kako vrši svoje nominacije. Samo oko trinaest vitezova su Habsburgovci. Nenasljedno podrijetlo Zlatnog runa uključuje i vojvodu od Braganze, bugarskog princa Kubrata. Među nedavnim vitezovima Zlatnog runa nalaze se: sadašnji vladar, Ottov sin, Karl von Habsburg; kralj Albert II. od Belgije, princ Lorenz od Belgije; nadvojvoda Andreas Salvator; vojvoda Georg von Hohenberg; princ Albrecht von Hohenberg, unuk ubijenog nadvojvode Franza Ferdinanda; Jean i Henrik, veliki vojvode od Luksemburga; nadvojvoda Josip Árpád od Austrije; Hans-Adam II., vladajući princ od Liechtensteina; i princ Hugo zu Windisch-Graetz, veleposlanik Malteških vitezova u Sloveniji.

1987. godine je papa Ivan Pavao II. imenovao je Windisch-Graetza gospodinom Njegove Svetosti, uloga koja uključuje susrete s gostujućim šefovima država i veleposlanicima, te njihovu pratnju do susreta s papom. Albert II. je sin Leopolda III., velikog majstora Reda Fleur de Lys, koji je izvorno osnovao René od Anjoua, navodni veliki majstor Sionskog priorata. Prema Glenu Covertu, u djelu "Habsburški najslavniji red zlatnog runa: Njegova potencijalna relevantnost za modernu kulturu u Europskoj uniji“: brojni Habsburgovci i španjolski vitezovi zlatnog runa su članovi Europskog vijeća, kolegijalnog tijela, koje definira ukupne političke smjerove i prioritete Europske unije, te imaju mogućnost utjecati na kulturnu politiku EU. Stavljajući Europsku uniju u kontekst Statuta Reda, Windisch-Graetz je objasnio: "Inspiracije Reda ne mogu biti prikladnije u vremenu u kojem živimo. Na primjer, Europa pokušava postići nešto u čemu je Red uglavnom uspio prije 600 godina. Nažalost, do sada, Europska unija u tome nije uspjela." Windisch-Graetz se time referirao na dinastičke saveze Svetog Rimskog Carstva i Habsburgovaca sa Španjolskom i Portugalom, koji su proizveli cara Karla V., velikog majstora Reda zlatnog runa, koji je vladao "carstvom nad kojim Sunce nikada ne zalazi“.

Grof Richard Nikolaus von Coudenhove-Kalergi (1894.–1972.)

Paneuropska Unija 

Pokret PEU-a je u početku podržavao i Tomáš Masaryk, koji je bio uključen u Max Theonov, 'Kozmički pokret'. U prosincu 1921. godine se Coudenhove-Kalergi pridružio masonskoj loži Humanitas u Beču, čije je članstvo podržavalo njegov pokret. Sredinom 1925. godine, majstor bečke lože, Richard Schlesinger, poslao je okružnicu majstorima velikih loža svijeta tražeći od njih neka  podrže Coudenhove-Kalergijeve političke projekte. Masonske novine, 'The Beacon', pišu u ožujku 1925. godine:

"Slobodno zidarstvo, posebno austrijsko slobodno zidarstvo, može biti izuzetno zadovoljno što ima Coudenhove-Kalergija među svojim članovima. Austrijsko slobodno zidarstvo s pravom može izvijestiti kako se brat Coudenhove-Kalergi bori za svoja paneuropska uvjerenja: političku iskrenost, društveni uvid, borbu protiv laži, težnja za priznanjem i suradnjom svih dobre volje. U tom višem smislu, program brata Coudenhove-Kalergija je masonsko djelo najvišeg reda, a mogućnost zajedničkog rada na njemu uzvišena je zadaća za svu braću masone." 

U svojoj knjizi "Sinarhija i moć", iz 1968. godine, André Ulmann i Henri Azeau su intervjuirali jednog od članova Jean Coutrotovog 'Mouvement Synarchique d’Empire' (MSE), koji je tvrdio da je inspirirao djelovanje grofa Coudenhove-Kalergija i njegov paneuropski pokret. Coudenhove-Kalergi bio je također uključen u skupinu pod nazivom "Les Veilleurs" ("Čuvari“), koju je osnovao francuski okultist René Adolphe Schwaller de Lubicz, a u kojoj je bio i osnivač MSE-a, Postel du Mas. U razgovoru s Mauriceom Girodiasom, osnivačem 'Olympia Pressa', Postel du Mas imenovao je Coudenhove-Kalergija jednim od dva glavna promicatelja svojih i Canudovih planova. Girodias je o Postelu du Masu i Canudovim magičnim salonima rekao: "Vidio sam pred njegovim nogama znanstvenike, direktore tvrtki i bankare." Girodiasu je rečeno kako su oni "raskolnički teozofi s političkim planovima, a povezani su s grofom Coudenhove-Kalergijem... koji je prvak Sjedinjenih Europskih Država... Njihov je cilj pokrenuti paneuropsku političku stranku i u cijelom svijetu, počevši od Europe, uspostaviti društvo poslušno spiritualističkoj ideji.“

Postel du Mas i Canudo su slijedili ciljeve Saint-Yvesa d'Alveydrea za Francusku i ujedinjenu Europu. Canudo je započeo 1933. godine, osnivanjem časopisa "Terre d’Europe" ("Zemlja Europe“), s podnaslovom "Revija graditelja ujedinjene Europe", kao i  osnivanjem 'Europskog tima za izdavanje časopisa', uz stvaranje mreže drugih proeuropskih organizacija. Vodeći istraživač sinarhizma, Raoul Hussan, ispričao je kako se "većina nakon srpnja 1940. godine nalazila, ili u hodnicima moći u Vichyju ili u kolaboracionističkim krugovima Pariza." Godine 1934. je Canudo osnovao ono što se kasnije proširilo u 'Generalne staleže europske mladeži', kako bi mobilizirao europsku mladež u potpori Sjedinjenim Državama Europe, što je uglavnom omogućeno zahvaljujući podršci Coudenhove-Kalergija.

Publikacija koja je pratila otvaranje Paneuropskog kongresa u Beču, 1926. godine, bila je postavljena pored portreta teozofskog mesije, Jiddua Krishnamurthija.

Publikacija koja je pratila kongres PEU (1926.) je sadržavala i portret Krishnamurthija, uz fotografiju panteona koji je inspirirao njihovo osnivanje, uključujući: Kanta, Nietzschea, Mazzinija, Napoleona, Dantea i druge. Na osnivačkoj konvenciji u Beču, 1922. godine, PEU je pozvao na stvaranje jedinstvene europske države, po uzoru na Rimsko i Napoleonovo carstvo. Na otvaranju prvog kongresa PEU, 1924. godine, Coudenhove-Kalergijeva supruga, židovska glumica Ida Roland, recitirala je govor Victora Hugoa o europskom ujedinjenju, "u službi propagande za paneuropsku ideju“. Kongresi PEU su bili uvijek ukrašeni portretima velikih Europljana: Kanta, Nietzschea, Mazzinija, Napoleona, Dantea i drugih. Coudenhove-Kalergi je vjerovao kako je "Nietzscheova 'Volja za moći', ono mjesto gdje temeljne misli fašističke i paneuropske politike stoje jedna uz drugu.“ Nietzscheovi rukopisi 'Volje za moć' su bili dijelom obveznog popisa za čitanje, a koje je Coudenhove-Kalergi sastavio za buduće panevropske čitatelje. Popisi su uključivali i Napoleonov "Politički testament", uz desetak drugih djela Dantea, Komenskog, Grotia, Kanta i Mazzinija. Oslanjajući se na Mazzinijevo djelo "Europa: Njeni uvjeti i perspektive", Coudenhove-Kalergi se nadovezao na tradicije pokreta 'Mlada Europa', koji je premostio nacionalizam i kozmopolitizam.

Otac Coudenhove-Kalergija je bio bliski prijatelj Theodora Herzla, osnivača cionizma. Coudenhove-Kalergi u svojim "Memoarima" piše:

"Početkom 1924. godine smo primili poziv od baruna Louisa de Rothschilda. Jedan od njegovih prijatelja, Max Warburg iz Hamburga, pročitao je moju knjigu i želio nas je upoznati. Na moje veliko iznenađenje, Warburg nam je spontano ponudio 60.000 zlatnih maraka kako bi prebrodili prve tri godine... Max Warburg, koji je bio jedan od najuglednijih i najmudrijih ljudi s kojima sam ikada došao u kontakt, imao je načelo financiranja tih pokreta kao što je bio moj. Ostao je iskreno zainteresiran za Pan-Europu do kraja života. Max Warburg je organizirao putovanje u Sjedinjene Države, 1925. godine, kako bi me upoznao s Paulom Warburgom i financijerom Bernardom Baruchom."

Nakon 'Anschlußa' Austrije nacističkoj Njemačkoj (ožujak 1938. godine), baruna Louisa de Rothschilda su nacisti uhitili i pritvorili, zato jer je bio ugledni član židovske oligarhije. Dok je bio u zatvoru, posjetio ga je Heinrich Himmler. Louis je očito impresionirao vođu SS-a, koji je potom naredio da se poboljšaju Louisovi zatvorski uvjeti. Louis je pušten tek nakon dugih pregovora između obitelji i nacista, i nakon isplate 21.000.000 dolara, za što se vjeruje da je bila najveća otkupnina u povijesti za bilo koju osobu.

Među prisutnima, na Kongresima, bili su: Albert Einstein, Thomas Mann, Sigmund Freud, Konrad Adenauer i Georges Pompidou. Godine 1927. je Aristide Briand, koji je jedanaest mandata bio premijer Francuske tijekom Francuske Treće Republike, izabran za počasnog predsjednika. Prva osoba koja se pridružila PEU je bio Hjalmar Schacht. Carl Haushofer je bio gostujući predavač na događajima PEU. Kada su se sreli u Beču, Haushofer je rekao Coudenhove-Kalergiju da bi, da su se ranije sreli, Hess bio pristaša Pan Europe, umjesto nacionalsocijalizma. Coudenhove-Kalergi je opisao Haushofera kao "čovjeka rijetkog znanja i kulture“.  Coudenhove-Kalergi je također surađivao s političarima, poput: Engelberta Dollfussa, Kurta Schuschnigga, Winstona Churchilla i Charlesa de Gaullea. Coudenhove-Kalergi je nastojao zamijeniti nacionalistički njemački ideal rasne zajednice - etnički heterogenom i 'uključivom' europskom nacijom, koja bi bila utemeljena na zajedništvu kulture, nacije čiji su geniji (Nietzscheovim riječima) bili "veliki Europljani“, poput: Abbéa de Saint-Pierrea, Kanta, Napoleona, Giuseppea Mazzinija, Victora Hugoa i samog Nietzschea. Osim Nietzschea, intelektualni utjecaji na Coudenhove-Kalergija je imao i Oswald Spengler. U politici je bio oduševljeni pristaša "četrnaest točaka“, Woodrowa Wilsona.

Predgovor Coudenhove-Kalergijeve knjige "Pan-Europa" (1926.) napisao je američki sinarhist, Nicholas Murray Butler, direktor Carnegiejeve zaklade za međunarodni mir (CFIT), predsjednik Društva hodočasnika, povezano sa Sergejem Chahotinom iz Jeana Coutrota i Aldousa Huxleyja s CSHP-om. Poput Coudenhove-Kalergija, i Butler je bio dugogodišnji štovatelj Benita Mussolinija. Coudenhove-Kalergi je također tražio podršku fašista, poput Benita Mussolinija u Italiji, te Kurta Schuschnigga i Engelberta Dollfußa u Austriji. Coudenhove-Kalergi je ponosno izvijestio kako je 1923. godine napisao otvoreno pismo Mussoliniju, moleći ga neka  "spasi Europu", poticanjem pomirenja Njemačke i Francuske, kao prvog koraka prema Europskoj federaciji. Coudenhove-Kalergi se okrenuo Mussoliniju, vjerujući da u njemu vidi novog Mazzinija, koji bi mogao dovesti do trijumfa njegove stvari 'političke Europe'. Nakon Mussolinijevog marša na Rim, napisao je:

"S velikim zanimanjem pratim događaje u Italiji, jer u fašizmu vidim prvu političku realizaciju impulsa koje je dao Nietzsche: Mussolini, učenik D'Annunzia, i sam Nietzscheov sljedbenik, crpi duhovne snage svog pokreta iz Nietzscheove etike. Ako je uspjeh pokreta bio toliko iznenađujući, to je bilo zato što je u europsku politiku unio potpuno novi faktor, a nitko nije sumnjao u njegovo podrijetlo." 

U djelu "Križarski rat za Pan-Europu: Autobiografija čovjeka i pokreta", Coudenhove-Kalergi je sugerirao kako bi Hitler možda ostvario Pan-Europu u vrijeme pada Francuske, samo da je bio više "državnički nastrojen“. "Odmah nakon primirja“, piše Kalergi, "Hitler bi sklopio velikodušan i definitivan mir s fašističkom vladom Francuske, mir bez ikakvih teritorijalnih ustupaka, temeljen na vojnom, političkom i ekonomskom savezu. Zatim bi osnovao vrhovno vijeće za Europu, sastavljeno od njega, Mussolinija, Pétaina i Franca, a on bi bio njegov predsjedatelj. Ovo europsko vijeće, temeljeno na pravnoj jednakosti, ali na de facto hegemoniji Njemačke, postiglo bi ekonomsku uniju Europe, te osiguralo društvene reforme na cijelom kontinentu autoritarnim sredstvima. Na temelju takve federacije, mogao bi učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi osigurao dobre odnose s Rusijom i Amerikom, sve dok Britanija konačno ne bi prihvatila neki kompromis s ujedinjenim kontinentom.“

Arthur Koestler govori na prvom sastanku Kongresa za kulturnu slobodu.

Kongres za kulturnu slobodu (CCF)

C.D. Jackson i član Georgetown Seta i veteran OSS-a, Tom Braden, surađivali su i koordinirali napore frontovske CIA organizacije, Kongresa za kulturnu slobodu (CCF). Prema Frances Stoner Saunders, autorici knjige "Tko je platio svirača? CIA i kulturni hladni rat", CCF je bila zavjera za obuzdavanje utjecaja Sovjetskog Saveza, regrutiranjem intelektualaca iz tzv. nekomunističke ljevice. Za neke istaknute komuniste, poput Bertrama Wolfea, Jaya Lovestonea, Arthura Koestlera i Heinricha Brandlera, suđenje i demonstracija sile prema Buharinu je označilo njihov konačni prekid s komunizmom; čak su prva trojica postali strastveni antikomunisti. Kao komunistički, ili (točnije) lijevo orijentirani intelektualci, koji su se ipak protivili staljinizmu Sovjetskog Saveza, mogli su se iskoristiti za odvraćanje političke rasprave kod podrške Sovjetima.

Glavni agent ove CIA strategije je bio Koestler. Odlomak iz recenzije Anne Applebaum Koestlerove biografije vrijedi citirati u cijelosti, samo zato da bi razumjeli širinu Koestlerovih veza:

"[Koestler] je započeo svoje obrazovanje u sumrak Austro-Ugarskog Carstva, u eksperimentalnom vrtiću u Budimpešti. Njegova majka je kratko bila pacijentica Sigmunda Freuda. U međuratnom Beču je postao osobni tajnik Vladimira Jabotinskog, jednog od ranih vođa cionističkog pokreta. Putujući po sovjetskom Turkmenistanu, kao mladi i vatreni komunist, naišao je na Langstona Hughesa. Boreći se u Španjolskom građanskom ratu je upoznao W. H. Audena na "ludoj zabavi“ u Valenciji, prije nego je završio u jednom od Francovih zatvora. U Weimaru u Berlinu je upao u krug agenta Kominterne, Willija Münzenberga, preko kojega je upoznao vodeće njemačke komuniste [i suputnike] tog doba, uključujući Johannesa Bechera, Hannsa Eislera i Bertolta Brechta. U strahu da će ga Gestapo uhvatiti i dok je bježao iz Francuske, posudio je tablete za samoubojstvo od Waltera Benjamina. Uzeo ih je nekoliko tjedana kasnije, kada se činilo da neće moći izaći iz Lisabona, ali nije umro. Usput je ručao s Thomasom Mannom, opijao se s Dylanom Thomasom, prijateljevao s Georgeom Orwellom, flertovao s Mary McCarthy i živio u stanu Cyrila Connollyja u Londonu. Godine 1940. je Koestler pušten iz francuskog logora, dijelom zahvaljujući intervenciji Harolda Nicolsona i Noëla Cowarda. Pedesetih godina prošlog stoljeća je pomogao u osnivanju Kongresa za kulturnu slobodu, zajedno s Melvinom Laskyjem i Sidneyjem Hookom." 

Kako izvještava Saunders, 1948. godine, na brodu kojim je putovao u Ameriku na turneju predavanja, Arthur Koestler sastao se s Johnom Fosterom i Allenom Dullesom, te razgovarao o tome kako se najbolje suprotstaviti sovjetskoj propagandi. Jednom u Americi, Koestler se zatim sastao s Billom Donovanom, jednim od glavnih arhitekata CIA-e, kako bi razgovarali o svemu tome. Koestler je uspostavio radni odnos s CIA-om i zajedno su ciljali na ono što je State Department nazivao "nekomunističkom ljevicom“. U Europi bi pritom ciljali na demokratski socijalistički pokret, dok su u SAD-u u fokusu njihovog napada bili mnogi pristaše New Deala predsjednika Roosevelta.

John Clinton Hunt, Michael Josselson i Melvin Lasky.

U kolovozu 1949. godine, Arthur Koestler, Ruth Fischer, Franz Borkenau i Melvin Lasky, sastali su se u Frankfurtu kako bi razvili plan, kojim bi uvjerili CIA-u neka financira ljevičarsku, ali antikomunističku organizaciju. Plan je potom proslijeđen Michaelu Josselsonu, koji je radio za Obavještajni odjel Odjela za psihološko ratovanje, tijekom Drugog svjetskog rata. Wisner je prihvatio prijedlog u travnju i postavio je Josselsona za šefa. Lasky je dobio financije iz Marshallovog plana za stvaranje časopisa na njemačkom jeziku,  'Der Monat', koji bi zrakoplovima bio prebačen u Berlin, tijekom sovjetske blokade, 1948. godine. Njegova je svrha bila podržati američku vanjsku politiku i pridobiti stavove njemačkih intelektualaca koji su bili društveno progresivni, i antikomunisti. 'Der Monat' je nastavio izlaziti kao prestižni časopis, uključujući eseje i članke mnogih zapadnoeuropskih i sjevernoameričkih intelektualaca, kao i disidenata iz Istočnog bloka. Među suradnicima časopisa su bili: Theodor Adorno, Hannah Arendt, Thomas Mann, Arthur Koestler, T.S. Eliot i Saul Bellow. Časopis je također financiran od Zaklade Ford i CIA-e.

Financiranje CCF-a su osiguravale Fordova i Rockefellerova fondacija, koje su, kako je objasnio Stonor Saunders: "bili svjesni instrumenti tajne američke vanjske politike, s direktorima i časnicima koji su bili blisko povezani s, ili čak i sami, članovima američke obavještajne službe.“ John Foster Dulles je bio predsjednik Rockefellerove fondacije, dok je njegov brat, Allen, bio bliski prijatelj Davida Rockefellera. Davidov djed, John D. Rockefeller, zajedno s Davidovim ocem, Johnom D. Rockefellerom mlađim, osnovali su Rockefellerovu fondaciju, 1913. godine. Kao što je Stonor Saunders primijetio: "Ponekad se čini kao da je Fordova fondacija jednostavno produžetak vlade u području međunarodne kulturne propagande. Fondacija je, evidentno, bila blisko uključena u tajne akcije u Europi, blisko surađivali kod primjene Marshallova plana, kao i dužnosnicima CIA-e na određenim projektima.“ Richard Bissell, Marshallov planer i član 'Georgetown' je postao predsjednik ove fondacije 1952. godine, i često se sastajao s Dullesom i drugim dužnosnicima CIA-e. Bissell je postao posebni asistent Allena Dullesa 1954. godine. Pod Bissellom, Fordova zaklada je postala "avangardom hladnoratovskog razmišljanja“. John McCloy, koji je bio povjerenik Rockefellerove zaklade (1946. do 1949.), poslije je postao predsjednik Fordove zaklade i unutar nje stvorio istu administrativnu jedinicu, koja je radila posebno za CIA-u. Do tada je McCloy već bio pomoćnik ministra rata, predsjednik Svjetske banke i visoki povjerenik Njemačke. Otprilike u isto vrijeme je McCloy bio i predsjednik Vijeća za vanjske odnose (CFR), gdje ga je poslije naslijedio David Rockefeller. Opet, njih su dvojica izuzetno blisko  surađivali i u Chase banci.

Uz uvjerenje kako će poslijeratna Europa bila naklonjena ljevičarskim stavovima, iako su njihovi zapadni saveznici bili konzervativni, odlučeno je kako će nametanju američke nadmoći najbolje poslužiti njihova svesrdna podrška demokratskoj ljevici. Stoga je program i započeo tako što su se podržavale umjerenije, posebno antistaljinističke ljevičare, u nastojanju ublažavanja sovjetskog  utjecaja. Arthur Schlesinger se kasnije prisjetio kako su nekomunističku ljevicu podržavale sve vodeće osobe establišmenta, poput članova 'Georgetown Seta', Chipa Bohlena, Isaiaha Berlina, Averella Harrimana i Georgea Kennana. Rekao je: "Svi smo smatrali da je demokratski socijalizam najučinkovitiji bedem protiv totalitarizma. To je postala podstruja - ili čak prikrivena - tema američke vanjske politike, tijekom tog razdoblja.“

Stonor Saunders je razotkrio širok popis intelektualaca, koji su također bili na platnom spisku CIA, uključujući: Bertranda Russella, Isaiaha Berlina, Johna Deweyja, Arthura Schlesingera Jr., Lionela i Dianu Trilling, Juliana Huxleyja, Arthura Koestlera, Roberta Lowella, Daniela Bella, Mary McCarthy, Melvina J. Laskyja, Tennesseeja Williamsa i Sidneyja Hooka. Britansko ministarstvo vanjskih poslova je subvencioniralo distribuciju 50000 primjeraka knjige "Tama u podne", što je bio Koestlerov antikomunistički klasik. Predsjednik Izvršnog odbora CCF-a je bio švicarski državljanin Denis de Rougemont, istovremeno i vođa Fakulteta za sociologiju,  kojega je suosnovač bio George Bataille.

Godine 1933. je član CCF-a, James Burnham, zajedno sa Sidneyjem Hookom, pomogao u organiziranju Američke radničke stranke. Tijekom tog razdoblja je Burnham postao dobar prijatelj Lava Trockog. Burnham je imao opsežne kontakte u Europi, te je kao bivši trockist bio smatran autoritetom za komunističke stranke i frontovske organizacije. Burnham se udružio s trockističkim Američke radničke stranke, koje je ipak isključeno vremenom. To je dovelo do formiranja Socijalističke radničke stranke (SWP), krajem 1933.  godine. Unutar SWP-a je Burnham počeo govoriti kako je SSSR novi oblik imperijalističkog klasnog društva, pa stoga nije vrijedan čak niti kritičke podrške socijalističkog pokreta. Tijekom Drugog svjetskog rata je Burnham radio za OSS. No, na kraju se okrenuo 'udesno' i postao je poznati i javno priznati intelektualac američkog konzervativnog pokreta.

Burnhama su poznavali kao "vrlo artikuliranog tumača u odjelu prljavih trikova". Na preporuku Georgea F. Kennana, Burnham je pozvan neka predvodi odjel "Političkog i psihološkog ratovanja" OPC-a. Burnham je kasnije imenovan u upravni odbor CCF-a, te je bio ključna veza s Wisnerom. Kada je Wisner izrekao kako mu se čini da je plan za Operaciju Ajax previše grub, te kako mu je potreban "dašak Machiavellija“, okrenuo se Jamesu Burnhamu za lekciju iz povijesti. U svojoj knjizi iz 1943. godine, "Makijavelisti, branitelji slobode", koja je zapravo postala priručnikom za stratege CIA-e, Burnham je iskoristio (naravno, uz Machiavellija), ideje osnivača fašističkog terorizma, likove poput Mosce, Pereta, Michelsa i Sorela, kako bi "osporio egalitarnu političku teoriju i ukazao na upornost i neizbježnost vladavine elite, čak i u doba jednakosti“.

Braden, koji je bio zadužen za CCF, bio je voditelj Odjela za međunarodne organizacije (IOD), odjela CIA, osnovanog 1950. godine, zbog promicanja antikomunizma, manipuliranja međunarodnim operacijama putem psihološkog ratovanja. Braden je nadgledao financiranje skupina poput: Nacionalnog studentskog udruženja, Komunikacijskih radnika Amerike, Američkog ceha novina, Ujedinjenih automobilskih radnika, Nacionalnog vijeća crkava, Afroameričkog instituta i Nacionalnog udruženja za obrazovanje.

Lijevo: Michael Josselson i Arthur Schlesinger, 1955. godine. Desno: Jay Lovestone i David Dubinsky na sindikalnom skupu 1930-ih.

Braden je također podržavao rad Jaya Lovestonea, vođe Komunističke partije SAD-a, a zatim i savjetniku za vanjsku politiku vodstva AFL-CIO-a. Prema agentu CIA, kasnije i provalniku u aferi 'Watergate', E. Howardu Huntu: "Komunistička partija Sjedinjenih Država, zapravo, u tom je trenutku bila praktički ogranak Ministarstva pravosuđa.“ Lovestone je Jamesu Jesusu Angletonu odavao informacije o aktivnostima komunističkih sindikata, kako bi potkopao komunistički utjecaj u međunarodnom sindikalnom pokretu, te je pružao obavještajne podatke američkoj vladi. Lovestone je također bio šef agentu CIA-e, Irvingu Brownu, pri Američkoj federaciji rada (AFL). Brown je opisivan kao "cijeli OSS u samo jednom čovjeku." 1948. godine ga je George Kennan razmatrao postaviti za čelnika OPC-a, prije nego što je posao dodijelio Franku Wisneru. Wisner je zatim postavio Browna u upravni odbor CCF-a. Kao europski predstavnik AFL-a, Brown je bio kanal za prijenos ogromnih svota državnog novca i sredstava iz Marshallovog plana u tajne operacije, koristeći pokriće time da novac dolazi od sindikata.

Glavne aktivnosti CCF-a su, između ostaloga, uključivale festivale sa renomiranim američkim zabavljačima, uz promociju kulture  apstraktnog ekspresionizma i umjetnika, poput Jacksona Pollocka. Na taj su se način mislili suprotstavili sovjetskom utjecaju time što su forsirali 'kvalitetu' američke kulture. U travnju 1952. godine je CCF organizirao jednomjesečni festival u Parizu, pod nazivom:  "Remek-djela 20. stoljeća". Kako bi uvjerili cijeli svijet da je američka kultura superiornija nad sovjetskom, CIA je sponzorirala američke jazz umjetnike, operne recitale, ali i europske turneje Bostonskog simfonijskog orkestra. CIA je također sponzorirala turneje afroameričke operne zvijezde Leontyne Price, koja je sebe nazivala Wisnerovom "čokoladnom sestrom". 

Početkom 1951. godine je Wisner otputovao u London i tamo se sastao sa svojim kolegama u britanskoj Tajnoj obavještajnoj službi (SIS). Tijekom niza sastanaka je odlučeno stvoriti vodeći intelektualni časopis za CCF, poznat kao 'Encounter', londonski književni časopis. 'Encounter' su, 1953. godine, osnovali pjesnik Stephen Spender i novinar Irving Kristol, kum neokonzervne stranke. Na fakultetu je Kristol bio prijatelj i kolega Melvina Laskyja, također je bio poznat kao "ljubitelj ljubavi". 'Encounter' se nalazio u uredu Britanskog društva za kulturnu slobodu (BSCF), čiji su osnivači bili: T.S. Eliot, Isaiah Berlin, Lord David Cecil i Richard Crossman (glavni tajnik Britanske laburističke stranke).

Blagajnik BSCF-a je bio Frederic Warburg. Njegova izdavačka kuća, 'Secker & Warburg', objavila Orwellovu "Životinjsku farmu" (1945.), također i "1984." (1949.), ali i djela drugih vodećih književnika, kao što je Thomas Mann ili Franz Kafka. Jedan od čelnika ove izdavačke kuće je bio Roger Senhouse, održavao je sado-mazo homoseksualnu vezu s Lyttonom Stracheyjem iz Bloomsbury grupe, gdje je prikazano lažno raspeće. 'Secker & Warburg' su bili kanal za financiranje 'Encountera' od strane Odjela za istraživanje informacija (IRD), odjela britanskog Ministarstva vanjskih poslova, kojim je opet upravljao MI6. IRD, neformalno poznat i kao "odjel prljavih trikova", osnovan je kako bi se suprotstavio sovjetskoj propagandi i infiltraciji, posebno među zapadnim radničkim pokretom. Jedan od najvažnijih ranih savjetnika IRD-a je bio upravo Arthur Koestler. Za IRD je radio Lord Bertrand Russell, jedan od pet počasnih predsjednika CCF-a. IRD je subvencionirao objavljivanje triju knjiga Bertranda Russella: "Zašto komunizam mora propasti", "Što je sloboda?" i "Što je demokracija?". Ključni projekt IRD-a je bila "Životinjska farma". Roman je pročitan i emitiran na radiju 'Glas Amerike', producirana je animirana verzija i distribuirana na više stranih jezika, kao i što su sponzorirana prevedena izdanja djela diljem svijeta. Sam Orwell je pomogao IRD-u kod izrade strategije distribucije.

Animacija Orwellove "Životinjske farme", sponzorirana od strane CIA-e.

CIA je nakon što je Orwell umro, pridobila filmska prava za "Životinjsku farmu", te su tajno financirali animiranu verziju knjige. Voditelj CIA operacije za dobivanje filmskih prava je bio nitko drugi nego E. Howard Hunt, kasnije poznat kao Nixonov 'provalnik', iz afere Watergate. Veliki dio proračuna je osigurao Ured za koordinaciju politika, putem jedne od mnogih fiktivnih korporacija, Touchstone Inc. Neki izvori tvrde kako je sam kraj priče izmijenjen od strane CIA, kada ostaju samo svinje, umjesto da su udruženi sa ljudima, navodno kako bi naglasile antikomunističku poruku.

Warburg je surađivao s Malcolmom Muggeridgeom, članom upravnog odbora CCF-a, koji je bio veza s britanskim MI6. CIA-ini terenski agenti su ovu dvojicu nazivali "Rođacima". Kao financijske kanale za CCF, Muggeridge je koristio Sir Alexandera Kordu, filmskog redatelja, kao i Lorda Victora Rothschilda, koji je usmjeravao sredstva za 'Encounter'. Victor Rothschild je bio član obitelji Rothschild, usto je bio viši direktor u 'Royal Dutch Shellu' i 'N.M. Rothschild & Sons'. Pridružio se 'Cambridge Apostles', tajnom društvu, koje je u to vrijeme bilo pretežno marksističko. Sprijateljio se s Guyem Burgessom, Anthonyjem Bluntom i Kimom Philbyjem, članovima 'Cambridge Spy Ring'. Rothschild je regrutiran za rad u MI5 tijekom Drugog svjetskog rata.

Dana 20. svibnja 1967. godine je Braden je napisao članak, objavljen u 'Saturday Evening Postu', naslova "Drago mi je što je CIA nemoralna". U tom se tekstu nahvalio time kako je CIA više od deset godina subvencionirala progresivne časopise, poput londonskog književnog časopisa 'Encounter', i to putem CCF-a. U početku je 'Encounter' objavljivao i tekstove Juliana Huxleyja, Mircee Eliadea, Andrea Malrauxa i Guida Piovenea. Melvin Lasky je naslijedio Kristola 1958. godine, pa je pomogao da ovaj mladi časopis postane jedna od najcjenjenijih periodičnih publikacija u Europi. Lasky je potvrdio kako časopisi, poput 'Der Monat' i 'Encounter', moraju izraziti određena neslaganja sa američkom vladom, ili riskiraju da budu nazvani propagandom. 

Od 25. do 28. veljače 1949. godine u Bruxellesu, Međunarodno vijeće Europskog pokreta održava svoju inauguracijsku sjednicu, tijekom koje europski aktivisti pozivaju (posebni naglasak) na usvajanje Europske povelje o ljudskim pravima i usvajanje statuta Europskog suda. U sredini: Winston Churchill, bivši britanski premijer; sjedi Paul-Henri Spaak, belgijski ministar vanjskih poslova.

Europski pokret 

CIA je iskoristila CCF kako bi podržala stvaranje ujedinjene Europe. Glavna skupina koja se zalagala za ujedinjenu Europu u partnerstvu sa Sjedinjenim Državama je bio Europski pokret, krovna organizacija koja je svoje napore usmjerila na Vijeće Europe. Pet počasnih predsjednika ubraja "osnivače" Europske unije: Winstona Churchilla, belgijskog političara Paul-Henrija Spaaka, Konrada Adenauera, Leona Bluma i talijanskog predsjednika Alcidea de Gasperija. Kulturni ogranak Europskog pokreta je bio  Europski centar za kulturu (Centre européen de la culture), čiji je direktor bio Denis de Rougemont iz CCF-a. De Rougemont i Alexandre Marc su bili članovi 'Sohlbeg kruga', na čelu s pripadnikom SS-a, Ottom Abetzom, kasnije njemačkim veleposlanikom u Vichyjevskoj Francuskoj i ključnim zagovornikom "europske ideje“. Jean Luchaire (suosnivač Sohlbeg kruga) je bio prisutan na  prvom paneuropskom kongresu Coudenhove-Kalergija. Abetzovi ključni učenici su bili Alfred Fabre-Luce i Bertand de Jouveval;  obojica su podržavali Coudenhove-Kalergijev san o ujedinjenoj Europi. Coudenhove-Kalergi je čak zamolio Fabre-Lucea neka predvodi francusku sekciju paneuropskog pokreta. Ovaj je ponudu odbio, uvjeravajući Coudenhovea kako se u potpunosti slaže s potrebom za propagandom za europsku ideju. Alexandre Marc i Robert Aron su bili osnivači nekonformističkog 'Reda Nouveau' i njihovog časopisa, dok su među suradnicima bili de Rougemont i Jean Coutrot (autor "Sinarhističkog pakta"). Nakon Drugog svjetskog rata su mnogi nekonformisti postali aktivisti u europskim federalističkim pokretima. Marca, posebno, neki znanstvenici  prepoznaju kao jednog od najpoznatijih osnivača europskog federalizma. Marc je 1946. godine postao prvi tajnik Unije europskih federalista (UEF). Marc je također bio dugogodišnji suradnik Altiera Spinellija, talijanskog komunističkog političara, kojega se imenuje kao jednog od osnivača Europske unije.

Marc i Spinelli su sudjelovali na Haaškom kongresu, ili Europskom kongresu, koji mnogi smatraju prvim federalnim trenutkom u europskoj povijesti. Održan je u Haagu, 1948. godine, a sudjelovalo je 750 delegata iz cijele Europe, kao i promatrači iz Kanade i Sjedinjenih Američkih Država. Važne političke osobe, koje su bile uključene u Kongres su bili: Konrad Adenauer, Winston Churchill, Harold Macmillan, Sir David Maxwell-Fyfe, Pierre-Henri Teitgen, François Mitterrand, tri bivša francuska premijera, Paul Reynaud, Édouard Daladier, Paul Ramadier, Paul van Zeeland i Albert Coppé.

Monsinjor Fernando Cento (lijevo) u razgovoru sa Josephom Retingerom.

Kongres je organizirao vitez Malteškog reda, Jozef Retinger. Retinger, koji je rođen u Poljskoj, u katoličkoj obitelji, od malih nogu je bio namijenjen svećeništvu, te je zbog utjecaja kardinala Rampolle (kojega Aleister Crowleyjev OTO smatra jednim od svojih) je  primljen u Academie dei nobili ecclesistici. Poznato kao Papinska crkvena akademija, posvećeno je obuci svećenika za službu u diplomatskom zboru i Državnom tajništvu Svete Stolice, koju je pohađao i Rampolla. Mnogi crkveni vođe su bili alumni ove akademije, uključujući pape Klementa XIII., Lava XII., Lava XIII., Benedikta XV. i Pavla VI.

Retinger je svoju obitelj opisao kao "vatrene domoljube i vrlo vatrene katolike“, sa"vrlo jakim antiruskim i antinjemačkim kompleksom... možda reakcionarnim... i ne bez antižidovske pristranosti“. Prema riječima njegovog unuka, glasine o Retingerovom židovskom podrijetlu su bile samo antisemitske izmišljotine. Međutim, Retingerov biograf, Bogdan Podgorski, otkrio je dokumente koji dokazuju kako Retignerov pradjed jest bio Židov, ali je prešao na katoličanstvo 1827. godine; obrazac koji odgovara sabatskom podrijetlu. U Retingerovim dokumentima, jedan ga francuski zapis opisuje kao pripadnika "dobre židovske građanske obitelji, poljske po fasadi“. Njegov tjelohranitelj je nazivao Retingerovog oca preobraćenikom na rimokatoličanstvo iz judaizma.

Retingerov otac, Jozef Stanislaw Retinger, bio je osobni pravni savjetnik grofa Wladyslawa Zamoyskog. Retinger je obitelj Zamoyski nazivao svojom "vezom s legitimnom tradicijom europske aristokracije iz doba Napoleona III... živim primjerom poznate enciklike Lava XIII., Rerum Novarum.“ Papa Lav XIII., kojemu je državni tajnik bio kardinal Rampolla, zatražio je javno objavljivanje Mazzinijeve "Alta Vendita", gdje je detaljno opisana masonska zavjera za infiltraciju u Katoličku crkvu i konačno postavljanje masonskog pape. Kada je Retingerov otac umro, grof Zamoyski primio je Jozefa u svoje kućanstvo. U godinama prije Prvog svjetskog rata, Retinger je uspostavio kontakte s opsežnom mrežom utjecajnih aristokrata i intelektualaca. U svijetu umjetnosti se upoznao sa Andreom Gideom, među mnogima drugima. Financiran od strane grofa Zamoyskog, Retinger je studirao ekonomiju u Londonu. Tamo je upoznao Josepha Conrada (autor "Srce tame") i on je Retingera regrutirao u MI6.

Nakon Drugog svjetskog rata, Retinger je objasnio svoju zabrinutost za europsko ujedinjenje na sastanku u Kraljevskom institutu za međunarodne poslove, poznatijem kao Chatham House: "Kraj razdoblja, tijekom kojega je bijeli čovjek proširio svoje aktivnosti po cijelom svijetu, doveo je do toga da sam kontinent prolazi kroz proces unutarnjeg raspada.“ Nakon dva svjetska rata "u kontinentalnoj Europi nije ostalo velikih sila, [čiji] stanovnici uostalom predstavljaju najvrjedniji ljudski element na svijetu.“ Iako su Europljani odbacili Hitlerov fašizam, kao i komunizam, Retinger je objasnio kako bi trajno rješenje za slabljenje Europe bilo stvoriti federaciju europskih zemalja, gdje bi se zemlje sudionice "odrekle dijela svog suvereniteta".

Predvođen Winstonom Churchillom, Averellom Harrimanom i Paulom-Henrijem Spaakom, Europski pokret je nadzirala, i gotovo u potpunosti financirala CIA, putem fronte pod nazivom Američki odbor za ujedinjenu Europu (ACUE), čiji je izvršni direktor bio Tom Braden. Financiranje ACUE je pristizalo od Fordove i Rockefellerove zaklade, koje su obje služile kao kanali za tajne aktivnosti CIA-e, kao i poslovnih skupina koje su održavale bliske veze sa američkom vladom. Predsjednik ACUE je bio "Divlji" Bill Donavan, a Allen Dulles je bio potpredsjednik. Član odbora je bio Walter Bedell Smith, tadašnji šef CIA-e.

Strukturu ACUE su skicirali, početkom ljeta 1948. godine, Donovan i Allen Welsh Dulles, kao odgovor na zahtjev za pomoć Richarda von Coudenhove-Kalergija i Churchilla. Coudenhove-Kalergi je bio u egzilu u SAD-u od 1943. godine. 1947. godine je uspješno izlobirao kod američkih senatora, J.W. Fulbrighta i E.D. Thomasa, za podršku Kongresa, te je uspio Senatu i Zastupničkom domu iznijeti prijedloge u korist "Sjedinjenih Europskih Država“. Allen Dulles i Bill Donovan, koji su se pridružili Coudenhove-Kalergijevoj kampanji za američku podršku, sada su se udružili kako bi stvorili kratkotrajni Odbor za slobodnu i ujedinjenu Europu, koji je  osmišljen zbog promicanja europskog jedinstva u Sjedinjenim Državama i pružanje podrške federalističkim skupinama u Europi. Ovaj je Odbor formalno osnovan 19. travnja 1948. godine, sa senatorom Fulbrightom kao predsjednikom, te Williamom Bullittom, bivšim veleposlanikom u Francuskoj, kao potpredsjednikom.

Tijekom rata, Coudenhove-Kalergi nastavio pozivati na ujedinjenje Europe, duž osi Pariz-London, aktivnosti koje su poslužile kao stvarna osnova za izmišljenog filmskog junaka Otpora, Victora Laszla, u filmu "Casablanca". Njegov apel za ujedinjenje Europe je  uživao veliku podršku Allena Dullesa, "Divljeg Billa" Donovana (bivši šef OSS), kao i Winstona Churchilla, koji je počeo promovirati europsko jedinstvo već 1930. godine i predsjedavao je Europskim kongresom. Churchill je napisao predgovor za grofovu knjigu, "Ideja osvaja svijet".

1947. godine je Coudenhove-Kalergi osnovao Europsku parlamentarnu uniju (EPU), koja je igrala istaknutu ulogu u Europskom kongresu u Haagu. EPU se kasnije spojio s Europskim pokretom i Coudenhove-Kalergi (1952.) izabran za počasnog predsjednika.

Osnivač Bilderberga, Antoine Pinay (1891.–1994.) i Conrad Adenauer (1876.–1967.)

Grupa Bilderberg

Jedan od Retingerovih ključnih njemačkih partnera kod osnivanja Europskog pokreta, financiranog od strane CIA-e i Bilderberg grupe, bio je Hermann Abs. On je bio vodeća osoba koja se trudila sačuvati nacističku vlast nakon rata i bio poznanik Waltera Benjamina, prije nego se pridružio nacistima. Najmoćniji komercijalni bankar Trećeg Reicha, Abs, pridružio se upravnom odboru Deutsche Bank tijekom uspona nacista, a bio je i član nadzornog odbora IG Farbena. Upravo je Abs bio zadužen za dodjelu Marshallove pomoći njemačkoj industriji, pa je do 1948. godine učinkovito upravljao njemačkim gospodarskim oporavkom.

Kada je Konrad Adenauer došao na vlast, 1949. godine, Abs je bio njegov najvažniji financijski savjetnik. Adenauer se smatrao jednim od trojice "osnivača Europske unije", uz Roberta Schumana i Henrija Spaaka. Prema izvještaju Ambrosea Evans-Pritcharda, deklasificiranih dokumenata američke vlade: "Vođe Europskog pokreta - Retingera, vizionara Roberta Schumana i bivšeg belgijskog premijera Henrija Spaaka - su njihovi američki sponzori tretirali kao plaćenike. Uloga SAD-a je provođena kao tajna operacija.“

Tijekom 1952. i 1953. godine (godinu dana prije osnivanja Bilderberga), Pinay je osnovao 'Le Cercle', s Konradom Adenauerom i Franz Josefom Straussom, pod imenom 'Cercle Pinay'. Godine 1940. je Pinay glasao za punu ovlast režimu maršala Pétaina za izradu novog ustava, čime je efektivno okončana Francuska Treća Republika i uspostavljena Vichyjevska Francuska. Godine 1941. je Pinay imenovan u Nacionalno vijeće Vichyjevskog režima, također je odlikovan i Ordenom Franje Franje, ordenom i medaljom koje je dodjeljivao Vichyjevski režim. Međutim, Pinay je kasnije dao ostavku u Nacionalnom vijeću i odbio bilo kakvu službenu poziciju u Vichyjevskom režimu. Službena komisija, 1946. godine, je ove njegove postupke prepoznala kao protivljenje nacistima i pomoć Pokretu otpora, te su ga oslobodili krivnje. Pinay i Adenauer, prvi predsjednici 'Le Cercle', imenovali su bivšeg člana Cagoulea,  agenta SDECE-a i BND-a, Jeana Violeta, kao pravog osnivača 'Le Cercle'. Violet je uhićen nakon Drugog svjetskog rata zbog suradnje s nacistima, ali je pušten "po naredbi odozgo". Pomagao je u stvaranju konzervativne stranke, Nacionalnog centra neovisnih i seljaka (CNIP). Stekao je ugled jednog od najživahnijih francuskih političaragodine je postao premijer, kao najpopularniji izabrani dužnosnik CNIP-a. Pokrovitelj Violeta je bio Otto von Habsburg.

Jean Monnet (1888.–1979.) i Robert Schuman (1886.–1963.)

Članovi 'Le Cercle' su bili i osnivači Europske unije, Robert Schuman i Jean Monnet. Robert Shumann, član Opusa Dei i prema Jonathanu Marshallu, koji je pisao za časopis 'Lobster', Opus Dei je "navodno utjecao na Roberta Schumanna, Antoinea Pinaya i Paula Baudoina, bivšeg predsjednika Banque de L’Indochine i ministra vanjskih poslova Vichyja." Baudoin, važna osoba u Opusu Dei, identificiran je kao jedan od izvornih članova MSE-a. Godine 1955., Pinay je bio jedan od sudionika Messinske konferencije, koja će 1957. godine dovesti do Rimskog ugovora, koji je doveo do stvaranja Europske ekonomske zajednice (EEZ), poznatija kao Europska zajednica (EZ). Izvornu ideju je osmislio Jean Monnet; objavio ju je Robert Schuman, francuski ministar vanjskih poslova, u deklaraciji 1950. godine. 

Schuman je postao prvim predsjednikom Europskog parlamenta, 1958. godine. Ali, Jean Monnet je postao predsjednik novog tijela, nazvanog Visoki autoritet, koji je bio glavni utjecaj iza cijelog pokreta. Prema Vivien Postel du Mas, navodnoj autorici "Sinarhističkog pakta": "Uz Coudenhove-Kalergija, Monnet je bio utjecajni promicatelj sinarhističke agende". Drugi, Ulmannov i Azeauov MSE,  informator je opisao Monneta kao "pravog sinarha... čije članstvo u pokretu nikada nije bilo upitno za istinski posvećene". Monnet je potaknuo i stvaranje međunarodne europske banke za financiranje projekata u zemljama Trećeg svijeta, od strane Hippolytea Wormsa (osnivač 'Banque Worms', financirao MSE) i Jean-Pierrea Francoisa, kojega je s Pinayem upoznao vođa MSR-a Raymond Abellio. Francois, čije je pravo ime bilo Joachim Pick Felberbaum, sin rumunjskog Židova, inspirirao je Coudenhove-Kalergijev PEU. Monnet je u to vrijeme bio najutjecajniji ekonomist i poslovni čovjek poslijeratne Europe. Monnet je prozvan "Ocem Europe", zbog njegovog ključnog zalaganja kroz Europsku zajednicu za ugljen i čelik, što je zapravo prethodnica Europske unije.

Bivši SS časnik, princ Bernhard od Nizozemske, predsjedavao je Prvom Bilderberškom konferencijom u Oosterbeeku, Nizozemska, 1954. 

Retinger je također bio jedan od osnivača supertajne Bilderberške skupine, godišnje privatne konferencije svjetske političke, intelektualne i industrijske elite, uključujući mnoge članove Okruglog stola, RIIA-e i CFR-a. Godine 1952. je Retinger izrazio svoju  zabrinutost zbog rasta anti-amerikanizma u Zapadnoj Europi, pa je predložio međunarodnu konferenciju na kojoj bi se okupili čelnici iz europskih zemalja i Sjedinjenih Država, s ciljem promicanja atlantizma. Retinger se obratio bivšem SS časniku, princu Bernhardu od Nizozemske, bivšem belgijskom premijeru, Paulu Van Zeelandu i tadašnjem vođi Unilever grupe za potrošačku robu, Nizozemcu Paulu Rijkensu. Princ Bernhard je kontaktirao svog prijatelja Waltera Bedella Smitha, tadašnjeg šefa CIA-e, koji je zamolio C.D. Jacksona neka napravi preporuku.

Iako je Bernhard izjavljivao: "Nikada nisam bio nacist“, Stephen Dando-Collins piše: "Lagao je. To je bila prikladna laž mnogih Nijemaca koji su se pridružili Nacističkoj stranci i nacističkim organizacijama, kako bi unaprijedili svoje karijere 1930-ih.“ Međutim, Bernhardovo članstvo u Nacističkoj stranci, SA, Reiter-SS (SS konjičkom korpusu) i NSKK je sada veoma dobro dokumentirano; i to stoga jer je 1936. godine radio za njemački kemijski koncern IG Farben u Parizu. Dakle, članak u 'Newsweeku', iz 1976. godine je izvijestio kako je tijekom Nürnberškog procesa otkriveno da je Bernhard bio član posebne tajne nacističke prekomorske obavještajne službe, osnovane unutar IG Farbena, gdje je radio kao špijun za njemačku vladu u Parizu. Godine 1936. je Bernhard posjetio Hitlera kako bi se oprostio, prije nego je krenuo za Nizozemsku na službenu objavu zaruka s nizozemskom princezom Julijanom. Iako je Hitler kasnije opisao Berhnarda: "Po mišljenju firera, princ je bio 'potpuni imbecil'“, Hitler je princu dao svoj blagoslov. Njemačka će vlada čak tvrditi kako je brak učvrstio savez između nizozemske dinastije Orange i Njemačke, tvrdnja koju kraljica Wilhelmina nije oklijevala javno poreći.

Dana 07. siječnja 1937. godine su se vjenčali Berhnard i Juliana. Bernhard, koji je uzeo nizozemsko državljanstvo i dobio titulu nizozemskog princa, protivio se njemačkoj invaziji na tu zemlju. Ubrzo nakon što je, 1940. godine, svoju obitelj odveo na sigurno u Englesku, Bernhard je zatražio od britanske vlade neka mu dopuste da se priključi njihovim obavještajnim službama. Međutim, zbog svog njemačkog podrijetla, njegov je zahtjev zaprimljen sa sumnjom. Ipak, sprijateljio se s Ianom Flemingom, koji će kasnije neke karakteristike svog izmišljenog književnog lika, Jamesa Bonda, zasnovati na liku Bernharda. Fleming je imao čin zapovjednika britanske Kraljevske mornarice, što je služilo kao maska za njegovu stvarnu špijunsku djelatnost. Nakon što je 1940. godine dobio čin kapetana u nizozemskoj mornarici i pukovnika u vojsci, Bernhard je preuzeo na sebe veću odgovornost, pa je do 1944. godine, kao zapovjednik Nizozemskih unutarnjih snaga, zapovijedao svim nizozemskim oružanim snagama. Imenovanje su odobrili vrhovni zapovjednik savezničkih snaga Dwight D. Eisenhower i premijer Winston Churchill, nakon što ga je princa Fleming osobno provjerio, na Churchillov zahtjev.

Početkom 1945. godine je situacija postajala sve očajnija, jer su Nizozemci gladovali pod njemačkom okupacijom. Bernhard je dobio dopuštenje od Churchilla i američkog predsjednika Roosevelta, te je Eisenhower isplanirao Operaciju Manna i Operaciju Chowhound, humanitarne isporuke hrane putem savezničkih bombardera, u posljednjim danima Drugog svjetskog rata. Bernhard je osobno predvodio nizozemske trupe tijekom savezničke ofenzive u Nizozemskoj. Nakon oslobođenja Nizozemske se vratio u Nizozemsku sa obitelji i aktivno se uključio u pregovore o predaji Njemačke, koja se i desila 05. svibnja 1945.godine.  Dana 04. rujna 1948. godine se njegova punica, kraljica Wilhelmina, odrekla prijestolja, pa je Juliana postala nizozemska kraljica i Bernhard je postao nizozemski princ suprug.

Kraljica Julijana i princ Bernhard s predsjednikom Sjedinjenih Država Harryjem S. Trumanom i prvom damom Bess Truman, u Nacionalnoj zračnoj luci, Washington, 02. travnja 1952. godine. 

Pripremni sastanak Billderberga je održan 25. rujna 1952. godine, u vili osnivača MSE-a, baruna Françoisa de Nerva, u Parizu. Bili su prisutni: Retinger, Van Zeeland, princ Bernhard, tadašnji francuski premijer Antoine Pinay, Guy Mollet kao pokrovitelja SFIO, te nekoliko stranih osoba. Inauguracijski sastanak je održan od 29. do 31. svibnja 1954. godine, u hotelu Bilderberg, koji se nalazi u Oosterbeeku, Nizozemska. Prisustvovalo je 50 delegata iz 11 zapadnoeuropskih zemalja, uz 11 Amerikanaca, uključujući Davida Rockefellera. Osnivačka skupina je uključila neke važne europske političare, poput Alcidea De Gasperija iz ACUE-a, francuskog socijalističkog političara Guya Molleta i kasnijeg premijera Francuske, te članova britanske Laburističke stranke, lorda Denisa Healyja i Hugha Gaitskella, koji su obojica bili povezani s CCF-om.

Godine 2001. je Healey, koji je 30 godina bio član upravnog odbora Bilderberga, priznao: "Reći da težimo jednoj svjetskoj vladi je pretjerano, ali ne i sasvim nepravedno. Mi u Bilderbergu smatrali smo da ne možemo zauvijek ratovati jedni protiv drugih ni za što, ubijati ljude i ostavljati milijune beskućnicima. Stoga smo smatrali kako bi jedna svjetska zajednica bila dobra stvar.“