Kako su Sjedinjene države izgubile utrku....

Ne radi se samo o vojnoj, i obavještajnoj opremi; radi se i o ogromnim energetskim potrebama koje zahtjeva kibernetički prostor; da ne spominjem zacrtane "pametne gradove" i ostale hi-tech ideje - bit je u tome da je za sve gore navedeno - potrebno imati dostupne i jeftine poluvodiče, ili čipove. Ovo je, dakle, u samom srcu i u službi same transhumanističke agende. To jest nešto što snažno promiču američki "patrioti", tipa Elona Muska ili Stevea Bannona. Ova vizija se u potpunosti oslanja na najnaprednije poluvodiče dostupne na svijetu, koji se slučajno nalaze i proizvode na Tajvanu... Tajvanu, koji je službeno priznat od strane tih istih Sjedinjenih država - kao dio Kine.

Doista jako nezgodna situacija. 

Sjedinjene države sada već dugi niz godinam bijesne zbog ove "slučajnosti" i vjerojatno su poluvodiči mogući glavni krivac za toliki pritisak za vojni pohod na Kinu. Možda se spore sa Kinom zbog "prava" na Tajvan.

Ali, može biti da je svijet zaista dočekao i božansku intervenciju. Ispada kako se kod proizvodnje poluvodiča pokazuje da Sjedinjene Države postanu apsolutni hegemon - nikako sada, vjerojatno ni poslije - u ovom području, koji je sad najvažniji za njihove zamisli. Jedini način na koji bi Sjedinjene Države imale bilo kakvu nadu u ostvarenju svoje vizije, uključujući transhumanizam i vojnu dominaciju - jest preuzimanje kontrole nad Tajvanom - naravno, kao pitanje "svjetske sigurnosti".

Dakle, kao što brojke gore prikazuju - proricanje sudnjeg dana o tome kako su Kini odbrojani dani i kako se nalazi usred ekonomskog kolapsa - ne može biti dalje od stvarnosti.

Razlog širenja ovakvih tračeva jest zbog održanja vjerovanja (a time i ulaganja) u staru ideju kako Sjedinjene Države i dalje održavaju svoj globalni status alfa-vuka, te je onda cijelom svijetu bolje neka stane iza tog alfa-vuka, čak i kada se radi o eskalirajućem i nepromišljenom (da ne kažemo i apsolutno nepotrebnom) - ekonomskom i geopolitičkom ratu protiv Rusije i Kine. U stvari se radi o zastrašivanju, i to svake zemlje koja bi bila dovoljno glupa da ubaci previše svojih jaja u rusko-kinesku košaru, misleći kako će biti ostavljene na milost i nemilost, onog trenutka kada cijeli svijet Ameri oslobode od kineskog "pritiska". Naravno, sve ovo se predstavlja kao neizbježno, ali je daleko od stvarnosti (uobičajeno, zar ne?).

Cilj je uvjeriti američki narod kako će se njihove daljnje žrtve, u pogledu egzistencije i životnog standarda, isplatiti. Možda će propaganda ići toliko daleko i proglasiti ovo ratno stanje nužnom "novom normalnom", i sve to zbog - svjetske sigurnosti. 

Stvarnost današnje situacije i koja bi trebala biti jasna svima u ovom trenutku jest kako trgovinske sankcije i tzv. carine Sjedinjenih Država, uz zabranu raznih vrsta trgovine s Rusijom i Kinom (navodno zbog osakaćivanja njihovih gospodarstava) -  nanose više štete svjetskim tržištima nego bilo što drugo, uključujući ovdje Europu i same Sjedinjene Države.

Ove sankcije su dovele svijet u vrlo predvidljivu energetsku i prehrambenu krizu, a za koju se europskim i američkim građanima govori kako je moraju pretrpjeti - u ime zapadne sigurnosti. Kriza je to koja neprekidno uništava bitnu infrastrukturu, sve ono što održava život razvijenih zemalja. Kriza je to gdje više nema brzog povratka na isti životni standard za građane.

Neprekidno se smatralo kako će ovakvi sankcijski manevri osakatiti rusko gospodarstvo, čak i izazvati unutarnje nemire gdje bi bila zatražena smjena predsjednika Putina. Umjesto toga: gledamo rusku rublju koja je jača nego ikada prije, velikim dijelom zahvaljujući 'kompetentnom' vodstvu Sergeja Glazjeva, koji radi na procesu organiziranja "novog ekonomskog poretka... [koji] će uključivati stvaranje nove digitalne valute plaćanja, utemeljene na međunarodnom sporazumu na načelima transparentnosti, pravednosti, dobre volje i učinkovitosti“, kako je objasnio u intervjuu s Pepeom Escobarom za 'The Cradle'. Naravno, nema tu nikakvog istog životnog standarda ni za ruskog čovjeka. I tako se ove igre ne igraju zbog boljitka čovjeka, samo o uzimanju čovjekove ušteđevine, rada i novca - zasad putem poreza i ostalih davanja - već sutra putem programirane digitalne valute. 

Drugim riječima: novi svjetski monetarni sustav, utemeljen na digitalnoj valuti, biti će podržan košaricom novih stranih valuta i prirodnih resursa. Osloboditi će globalni Jug od zapadnog duga, kao i mjera 'štednje' nametnutih od MMF-a. To znači, zaista jest moguće, da će se ovim novim sustavom zaštititi ekonomski suverenitet nacije; kako će zemlja bogata resursima konačno biti u poziciji koristiti profit od tih resursa za jačanje svojih valuta i izgradnju infrastrukture koja je zaista najbitnija stvar u današnjem modernom svijetu i za svaku naciju prvog svijeta. Dosada su ove zemlje bile prisiljene biti obvezno zaduženi proizvođač sirovina i ništa više, jer je to politika MMF-a, zacrtana tijekom posljednjih nekoliko desetljeća. Sada, pa vidjeti ćemo....uskoro. 

Rusko gospodarstvo nije propalo i savez između Rusije i Kine je ojačao. Unatoč pokušajima izolacije njihovih tržišta, njihove su trgovinske mogućnosti ostale brojne i vrlo su tražene. Istovremeno, Sjedinjene Države i Europa, koje odbijaju sudjelovati na ovim tržištima, same sebe sve više guraju u kut.

Umjesto da konačno preispitaju svoj stav, Sjedinjene Države (koje očito ipak nisu očekivale ovakav ishod) odlučuju sve više i više eskalirati ovaj ekonomski rat s Kinom, preko Rusije (kako to sada vidimo). Sve ovo će stvoriti daljnje poteškoće za svjetska tržišta, usred vrlo ozbiljnog zaostatka u proizvodnji poluvodiča, ali i njihovog nedostatka.

Poluvodiči/čipovi su bitna komponenta za svaki 'pametni' uređaj, uključujući ovdje automobile, pametne telefone ili kuće. Neophodni su u proizvodnji umjetne inteligencije, kvantnog računarstva i mikroelektronike. Poluvodiči su također bitni za napredne sustave naoružanja, uključujući i hipersonične projektile.

Zanimljivo je pogledati kako su Sjedinjene Države same sebi pucale u koljeno, i to usred utrke za vojnu nadmoć, sve otkako je kriza zaostatka u proizvodnji poluvodiča/čipova (koju su opet pokrenule Sjedinjene Države i koja je teško pogodila potrošačko tržište, posebno automobilsku industriju) - također pogodila i sposobnost Sjedinjenih Država za proizvodnju naprednih vojnih sustava - u velikim količinama. Ovako su, otprilike, Sjedinjene Države to same sebi napravile:

U prosincu 2020. godine je SMIC, zajedno s drugim kineskim tvrtkama, stavljen na američku crnu listu za izvoz, koji nosi naslov: Entity List. To je bio pokušaj sprječavanja SMIC-a, najvećeg i najsofisticiranijeg kineskog proizvođača poluvodiča, pri uvozu potrebnih materijala i opreme za proizvodnju 14nm i 20nm poluvodiča/čipova: Također je ta situacija odsjekla svjetska tržišta od Kine, glavnog dobavljača ovih čipova.

TSMC (Tajvan) i Samsung (Južna Koreja) su trenutno glavni titani u najsuvremenijoj industriji poluvodiča (tj. 7nm i 5nm čipova), međutim, kineski je SMIC bio najveći dobavljač 20nm+ čipova, koji su bitni za potrošačko tržište. Kada je Kina uklonjena s ovog tržišta, stvorilo se usko grlo, jer su TSMC i Samsung, koji nisu specijalizirani za masovnu proizvodnju čipova niže kvalitete, već radili značajno iznad svojih kapaciteta. To je stvorilo ogromno globalno usko grlo pri proizvodnji poluvodiča/čipova. Npr. samo istočna Azija proizvodi oko 75% čipova za potrebe cijelog svijeta. 

Ironično, Sjedinjene Države bi lakše nastavile, čak i povećale, proizvodnju svojih naprednih sustava naoružanja da su Kinu ostavili na miru, tj. kao glavnog globalnog dobavljača 20nm čipova.

Tijekom 2022. godine je američki State Department bio je zauzet dogovaranjem prodaje oružja zemljama poput Japana (ugovor vrijedan 293 milijuna dolara, uglavnom s Raytheon Technologies za 150 projektila zrak-zrak koji se mogu utovariti na lovce F-35), Singapura (ugovor vrijedan 630 milijuna dolara za laserski navođene bombe i drugu municiju), Australije (ugovor vrijedan 235 milijuna dolara, s Lockheed Martinom za 80 projektila zrak-zemlja), Južne Koreje (130 milijuna dolara za 31 laki torpedo za korištenje s helikopterima MH-60R za protupodmorničko ratovanje) i Njemačke (potencijalna prodaja više od 35 lovaca F-35).

To su narudžbe koje ove tvrtke trenutno ne mogu ispuniti u kratkom roku, zbog zaostatka u isporuci poluvodiča, tako će zaostatak isporuke iznositi 1-2 godine, čak i puno više.

Sjedinjene Države pokušavaju povećati svoje kapacitete za proizvodnju poluvodiča na svom tlu, kako bi mogle kontrolirati puno veći dio lanca opskrbe, diljem domaćeg tržišta. Umjesto toga, postoji trenutna stvarnost i to je kako postoji nekoliko zemalja,  raspršenih diljem svijeta, koje su specijalizirani lideri u jednom od otprilike 50 koraka (svaki zahtijeva visoku i standardiziranu specijalizaciju) u proizvodnji vrhunskih poluvodiča.

Proces specijalizacije za sve komponente, koje su potrebne u proizvodnji čipova, nevjerojatno je skup (stotine milijardi dolara),  i dodatno, zahtijeva visoku preciznost, tako da se procjenjuje da treba najmanje 4-6 godina za svako područje specijalizacije.

"Ako želite otporan [samodostatan] lanac opskrbe čipovima, ne samo da vam trebaju tvornice čipova, nego vam je potreban i cijeli niz dobavljača kritičnih kemikalija i preciznih komponenti“, rekao je direktor japanskog Daikina, a izvijestio je NIKKEI Asia. "Izgradnja tvornice poluvodiča traje nekoliko godina, ali izgradnja kemijskih tvornica će potrajati još i dulje, obzirom na opsežne procjene utjecaja na okoliš i propise za rukovanje kemikalijama.“

Kratak video govori o proizvodnji poluvodiča: 

Trenutno nijedna zemlja nije ni blizu samodostatnosti u proizvodnji poluvodiča. 

Zar je Kina toliko zaostala u proizvodnji?

Naravno, ovdje se odigrava jako dobro poznata, prije svega uporna, igra. Koristi se uvjerenje da ako se nešto dovoljno puta ponovi naglas, onda ti i ostvariti. Zapadni narativ godinama jest kako je Kina previše zaostala da bi bila ozbiljni konkurent u utrci proizvodnje poluvodiča. Dakle, iako imamo američku zabranu Kini za kupnju nekih esencijalnih materijala za proizvodnju čipova (iz prosinca 2020. godine), kina je uspjela već 2021. godine povećati svoju proizvodnju poluvodiča - 33%.

Prema Bloombergu, kineska industrija čipova je najbrže rastuća industrija na svijetu, uključujući ovdje i svjetske lidere, TSMC i Samsung, koji posjeduju 19 od 20 najbrže rastućih tvrtki u industriji čipova na svijetu (podaci 2022. godine). 

SMIC i Hua Hong Semiconductor Ltd., najveći su proizvođači čipova prema ugovorima. Uspjeli su održavati svoje tvornice, sa sjedištem u Šangaju, gotovo pod punim kapacitetom, čak i dok je najgora epidemija Covida-19, 2020. godine, paralizirala druge tvornice i logistiku diljem Kine. U to isto vrijeme su druge vodeće industrije poluvodiča, poput TSMC-a i Samsunga, radile sa 60% kapaciteta ili manje (zbog nedostatka esencijalnih materijala). SMIC je tek krajem 2022. godine izvijestio o rastu kvartalne prodaje od 67%, i tako su nadmašili daleko veće konkurente, GlobalFoundries Inc. i TSMC.

Unatoč tome što su Sjedinjene Države već i prije pritisnule Nizozemsku neka zabrani ASML Holdingu NV prodaju EUV tehnologije (smatra se ključnom za proizvodnju vrhunskih poluvodiča). Tijekom 2022. godine su Sjedinjene Države radile  dodatni pritisak na Nizozemsku neka zabrane čak i DUV sustave (koji prethode EUV-u, te generacijama zaostaju za vrhunskom litografskom tehnologijom) Kini - i sve to rade u očajničkom pokušaju da uklone, ili makar obuzdaju Kinu, na koju gledaju kao glavnog konkurenta. Sjedinjene su Države također pokušale izvršiti pritisak na japanski Nikon (jedinog drugog proizvođača DUV-a, ima 5% tržišnog svjetskog udjela).

Ondašnji nizozemski premijer, Mark Rutte, je tada rekao kako se protivi dodatnom razmatranju trgovinskih odnosa s Kinom i pozvao je EU neka razvije vlastite politike prema Pekingu. Kina je treći najveći trgovinski partner Nizozemske, nakon Njemačke i Belgije. ASML se protivi zabrani prodaje DUV litografske opreme kineskim kupcima, jer je to već 'starija' tehnologija. Možda ovakvi odgovori postanu 'nova normalnost' za Sjedinjene Države, ali vrlo lako moguće i ne. Bolesno razmišljanje, kako svi 'saveznici' (dakle, ne samo SAD) trebaju biti spremni na vlastito samoubojstvo - samo zbog nastavka američke hegemonije.

Morali bi sami sebi priznati kako je užasno teško danas prodati ovu priču, jer je danas Kina jedan od glavnih trgovinskih partnera većine zemalja svijeta. S druge strane, Sjedinjene Države traže od zemalja svijeta neka budu spremne na česta krvoprolića, te da budu prve koje će proviriti iz rovova u nepromišljenom vojnom poziranju - i sve to samo u ime interesa, i u  službi angloameričkog carstva, koje godinama dosljedno pokazuje kako ih nije briga za budućnost ostalih zemalja.

Ova stvarnost postaje utegom američke težnje za globalnom vojnom nadmoći...

Kineski SMIC ima kapacitet proizvodnje 7nm čipova, od 2022. ili kraja 2021. godine. Ovaj se čip smatra ekvivalentan tajvanskom TSMC-ovom N7 (7nm čip) u optimizaciji prinosa (dodatno: TSMC je sposoban za proizvodnju 5nm čipova, kao i što se očekuje da će postići proizvodnju 3nm čipova do kraja ove godine). Ali, ova stvarnost pokazuje kako je Kina u prednosti, i ispred američkog Intela, koji još nije postigao proizvodni kapacitet 7nm čipova (danas ima taj proizvodni kapacitet).

Ali, evo prikaza kako je to išlo zadnjih godina za kineski SMIC: 

Također, dobro je poznata činjenica da je TSMC-u zabranjeno prodavati poluvodiče proizvedene američkom tehnologijom - Huawei-ju (kao odgovor, danas Huawei ima samostalnu proizvodnju čipova). Huawei je do tada bio najveći klijent TSMC-a.

TSMC je davno, tijekom 2003. i 2006. godine, podnio tužbe američkim sudovima protiv SMIC-a, zbog proizvoda koji su imitirali  poslovne tajne TSMC-a, od koji je zadnja završila nagodbom. To je bio prilično kontroverzan manevar od strane TSMC-a, jer Sjedinjene Države nisu neutralno tlo, te bi mogli imati velike koristi od osakaćivanja nečega što je danas postalo najvećim kineskim  proizvođačem poluvodiča. Međutim, TSMC je odlučio sklopiti nagodbu sa SMIC-om, umjesto da pokušaju dobiti punu cijenu. Zanimljivo je napomenuti: jedan od uvjeta nagodbe je bio prijenos oko 10% dionica SMIC-a na TSMC.

Nakon toga, nema nikakvih naznaka za podizanje nove tužbe od strane TSMC-a protiv SMIC-a. Međutim, kada bi to i pokušali i čak i ako bi bili u tome uspješni - time bi vjerojatno Kini bilo onemogućeno trgovanje 7nm čipovima s 'neprijateljskim' zemljama, ali bi nastavili s proizvodnjom i primjenom čipova unutar Kine, kao i trgovinom s Kini 'prijateljskim' zemljama. Za Sjedinjene Države je najgora stvar u svemu što nisu više u poziciji postići ništa više od navedenog. 

Pojavom SMIC-ovih N+1 i N+2 (7nm čipova), Kina sada zaostaje 4-6 godina za liderima (TSMC, Samsung) pri proizvodnji najsuvremenijih čipova. HiSilicon i Huawei zajedno će bez sumnje puno postići s N+2, te su sposobni za masovnu proizvodnju.

Kako god bilo da bilo...ovo jest velika vijest. 

Ono što je žalosno, ili presmiješno (kako god gledali na ove stvari), jset činjenica koliko zapadni tisak šuti o ovom ogromnom proboju za Kinu, koji ju je doveo gotovo na čelo utrke. Umjesto toga, čini se kako nam plasiraju, sve više i više, priču o tome kako je kinesko gospodarstvo usred kolapsa...Ma, nije baš da nije, ali ovdje govorimo o poluvodičima. 

Kina je postigla ono što su gotovo svi smatrali nemogućim. Naime, smatra se izuzetno teško, ako ne i nemoguće, proizvesti 7nm čipove s visokom optimizacijom prinosa, bez EUV tehnologije (koju je Kini zabranjeno koristiti nakon što su SAD izvršile pritisak na vladu Nizozemske). Kini je također bilo zabranjeno korištenje drugih komponenti koje su se smatrale ključnima, a ipak su, ili pronašli način da zaobiđu 'sankcije', ili su se uspješno specijalizirali za vlastitu proizvodnju tih istih poluvodiča.

U siječnju 2022. godine je legendarni direktor istraživanja i razvoja TSMC-a, dr. Burn Lin, u intervjuu spomenuo kako SMIC čak može proizvesti N5 ekvivalentne čipove, s višestrukim uzorkovanjem, bez potrebe za EUV tehnologiju (TSMC je također postao prilično dobar u izradi vrhunskih poluvodiča, isto prije nego što se pojavila EUV tehnologija).

Stoga, oni koji danas optužuju Kinu kako samo "kopira" TSMC N7, ne shvaćaju kako je uspješna proizvodnja TSMC N7 čipova s optimizacijom prinosa slična uspješnoj izgradnji Star Trek Enterprisea (samostalno proizvode 60% dijelova), kao i korištenje tehnologije za koju se smatralo da Kina zaostaje makar oko 20 godina. Gotovo su svi smatrali da je to za Kinu - nemoguće.

Umjesto što optužuju Kinu za samo puko kopiranje,  kritičari bi se zapravo trebali zapitati i odati priznanje za ovaj impresivni uspjeh, baš zato što to jest izvanredni uspjeh. Kina je zaista, u ovom području, trenutno u prednosti ispred SAD-a, unatoč tome što je jedina zemlja kojoj je zabranjeno otvoreno sudjelovanje na ovom tržištu.

Ipak, SAD su prve koristile metodu transfera tehnologije "Točno Prekopiraj!"

Ne bi bilo loše spomenuti i ove činjenice, koje bi trebali znati svi (posebno Amerikanci) kada krenu sa kritikom Kine.

Osamdesetih je godina Japan bio vodeći u svijetu, u proizvodnji najsuvremenijih poluvodiča. To se posebno odnosilo na određenu vrstu memorijskog čipa, DRAM. Japanski proizvod nije bio samo superiorniji od onoga što su proizvodile Sjedinjene Države, nego je bio i puno jeftiniji, zahvaljujući japanskim ulaganjima u proizvodne alate i proces automatizacije. To je rezultiralo puno manjim nedostacima proizvoda, ali i većim prinosima.

To se dogodilo i zato što su Amerikanci bili ovisni o NMOS-u za svoje DRAM tehnologije. Japanci odlučili ići težim i rizičnijim putem s CMOS-om, koji je bio skuplji i teži za izvedbu. Brzi napredak u litografskoj tehnologiji je znatno snizio cijenu CMOS-a, koji je postao industrijski standard.

Američki proizvođači čipova su ostali vlasnicima zastarjele i skupe tehnologije. Japan je postao kralj u svijetu poluvodiča.

1985. godine je recesija pogodila tržište računala, pa je tržište mikroračunala zabilježilo pad od 8%. Taj pad je imao ogromne posljedice na cijeli lanac opskrbe. Cijene su pale za 60%.

Intel, pionir u proizvodnji DRAM-a, doživio je najveći pad narudžbi u zadnjih 10 godina, što je rezultiralo potpunim izlaskom iz DRAM industrije. Vodeće američke poluvodičke industrije su zabilježile pad prihoda od 14 do 17%. Do 1986. godine, američka DRAM industrija je pala sa 14 proizvođača (1970.) na samo 3 proizvođača. 

Krenule su pritužbe iz određenih krugova u Sjedinjenim Državama, kao i kritika Japana zbog "predatorskih“ i "nepoštenih“ trgovinskih praksi, unatoč tome što je recesija 1985. godine imala problem u potražnji, a ne u konkurentnosti. Ove pritužbe su prvenstveno tvrdile: 

1. kako Japanci prodaju poluvodiče na američkom tržištu ispod fer tržišne vrijednosti; 

2. kako Japanci nisu stranim proizvođačima čipova pružali dovoljan pristup njihovom domaćem tržištu.

Međutim, japanska prisutnost poluvodiča u SAD-u nije naštetila baš svim američkim proizvođačima, jer su neki od njih, IBM i AT&T, uvelike profitirali od tih nižih cijena DRAM-a.

Počele su rasprave o uvođenju trgovinskih barijera, čime bi Amerika posatla samo još skuplje mjesto za proizvodnju i ubrzalo bi već započeti trend offshoringa kod elektroničke montaže.

U lipnju 1985. godine je Micron podnio anti-damping tužbu protiv japanskih izvoznika 64K DRAM-a. Intel, AMD i National Semiconductor su ubrzo slijedili ovaj primjer, čineći isto za tržište EPROM-a. Reaganova administracija podnijela je vlastitu tužbu zbog 256K DRAM-a (64K DRAM je Japan izdao 1982.godine; a 256K DRAM 1984. godine).

Predsjednik Reagan, koji je trebao zagovarati slobodna tržišta, u proljeće 1986. godine je prisilio je METI (Ministarstvo gospodarstva, trgovine i industrije u Japanu) na sklapanje Sporazuma o poluvodičima između SAD-a i Japana. Dio uvjeta ovog sporazuma je bio u tome da se američki udio poluvodiča na japanskom tržištu poveća na 20-30% u pet godina; i da svaka japanska tvrtka prestane s "dumpiranjem" na američkom tržištu. Također, Amerikanci su željeli zasebno nadzorno tijelo koje bi pomoglo u provedbi sporazuma. 

Mnoge japanske tvrtke su smatrale kako je njihova vlada popustila, i osjećali su se izdanima. Oni su se nadali jednostavnoj, poštenijoj kazni. Bilo je nevjerojatno, s punim pravom, da se podaci o trgovini između njihovih tvrtki sada moraju dostavljati nekoj trećoj strani, koja bi sve to pregledala i procijenila da li je u skladu sa zahtjevima američkog tržišnog konkurenta.

Ne samo to, nego se od tih japanskih tvrtki tražilo neka trguju s američkim tvrtkama, bez obzira na to je li američki proizvod superiorniji ili povoljniji od konkurencije, kako bi zadovoljili američko traženje o 20-30% japanskog tržišnog udjela. Nije iznenađenje što su japanske tvrtke ovo odbile učiniti; METI nije imao način kako bi ih na sve ovo prisilili. 

Predsjednik Reagan je na sve ovo odgovorio nametanjem 100%-tne carine na japansku robu, trgovinu vrijednu 300 milijuna dolara u travnju 1987. godine. U kombinaciji s Plaza sporazumom (1985.), kojim je revalviran japanski jen, američko-japanski sporazum o poluvodičima je dao američkom tržištu (u proizvodnji računalne memorije) dodatni potrebni poticaj. Naravno, taj poticaj bio je sličan guranju japanskih glava pod vodu na neko vrijeme i tijekom utrke. Međutim, ono što je Sjedinjene Dežave gadno pogodilo je bila činjenica da je Japan i dalje zadržao svoju vodeću poziciju. 

SAD nije mogao pobijediti Japance u njihovoj dominaciji u poluvodičkoj industriji.

Zato, nije bilo drugog načina nego... kopirati japansku tehnologiju, u ime američke nadmoći.

Čini se kako se nijedna zemlja svijeta ipak nema pravo zasluženo se probiti ne vrh, osim Sjedinjenih Država. Znamo kako samo u SAD-u postoje najpametnije, najinovativnije i najbrže rastuće industrije. Ipak svi, na kraju dana, rade za globalnog šefa, koji zadržava pravo odlučivati o sudbini vaše tvrtke i promijeniti pravila u skladu s onim što odgovara potrebama tog globalnog šefa, od slučaja do slučaja - neka su svjetska tržišta prokleta, ipak smo mi gazde.

Intel je bio prvi koji je implementirao masovno kopiranje japanske poluvodičke tehnologije, samo kako bi ostali u konkurenciji. Craig Barrett, izvršni direktor (1998.-2005.) i predsjednik upravnog odbora (1968.-2009.) Intela, bio je prvi koji je implementirao metodu "Točno Kopirajte!" (Technology Transfer Method). Mislim kako je jasno što izraz podrazumijeva.

https://en.wikipedia.org/wiki/Copy_Exactly!

Opet, ako smo išta naučili iz velikodušnih lekcija koje nam je dao veliki arbitar, Sjedinjene Američke Države, to je: "Radi kako ti  ja kažem, a ne onako kako ja to radim".

Očito je kopiranje kršenje autorskih prava i krađa patenata samo kada to rade druge zemlje. Pretpostavljamkako je ovo slično američkim lekcijama gdje se bio-istraživački laboratoriji i objekti pretvaraju u opasne bio-laboratorije i kao takvi prijete svjetskoj sigurnosti samo kada su u posjedu Rusa. No, kada su u posjedu Amerikanaca, onda se to jednostavno naziva biološkim istraživanjem i entomologijom (proučavanje kukaca).

Nakon svega, prinosi u američkim tvornicama (tvornice za proizvodnju poluvodiča, poznate i kao ljevaonice) poboljšali su se za 60% (1986.) na 84%, već 1991. godine. U istom tom razdoblju je proizvodnja u Japanu narasla sa 75% (1986.) na 93% (1991.). Dakle, u 5 godina je smanjena razlika za 6%, između ova dva konkurenta.

1984. godine su SAD donijele Zakon o nacionalnom kooperativnom istraživanju, koji je (između svega ostaloga), omogućio reviziju zakona zbog omogućenja partnerstva uzmeđu nacionalnih istraživačkih instituta i privatnih tvrtki, te da te privatne tvrtke mogu steći ekskluzivna prava na generirana istraživanja na pet godina, čak i dulje.

Ova je inicijativa djelomično oponašala ono što su Japanci učinili u smislu suradnje između tvrtki, kod njihovog istraživanja i razvoja, ali sve što je proizašlo iz takvih partnerstava je bilo u vlasništvu japanske vlade. U slučaju Sjedinjenih Država, javno financirana istraživanja su trebala biti u vlasništvu privatnih tvrtki, koje su onda mogle odabrati hoće li ono što nauče iz takvih istraživanja iskoristiti isključivo za vlastitu korist, moguće i 'pokopati' ako nije bilo "profitabilno" i u skladu s njihovim ciljevima, kakvi god bi ti ciljevi trebali biti. 

Dakle, već 1987. godine se 14 američkih tvrtki za poluvodiče, zajedno s DARPA-om, udružilo kako bi osnovali SEMATECH. SEMATECH je postao posrednik u odnosima unutar američke industrije poluvodiča. DARPA je kratica za Agenciju za napredne obrambene istraživačke projekte (Defense Advanced Research Projects Agency). DARPA je agencija za istraživanje i razvoj Ministarstva obrane Sjedinjenih Država i odgovorna je za razvoj novih tehnologija koji se koriste u vojsci.

Na gornjoj slici primijetite kako je SEMATECH ondje uvrstio TSMC i Samsung.

U slučaju da jeziva stvarnost ovoga nije u potpunosti shvaćena - osnivanje SEMATECH-a, zajedno sa Zakonom o nacionalnoj kooperativnoj istraživačkoj suradnji - znači kako je Ministarstvo obrane SAD-a jedini vlasnik istraživanja i razvoja, u praktički SVIM područjima znanosti i inženjerstva. Drugim riječima: Ministarstvo obrane SAD-a je jedini kanal koji je u središtu odlučivanja o tome kamo ide financiranje, kojim projektima treba dati prioritet i koje treba degradirati, te koje projekte treba ukinuti u kolijevci, kako se o njima više nikada ne bi govorilo (s prijetnjom po život).

Za one koji osporavaju sav napredak tehnologije, jer se boje kako idemo prema distopijskim vizijama, koje smo gledali u filmovima poput Terminatora, Matrixa ili Blade Runnera - to nije zato što je to ono što ljudi "prirodno" rade i nije čak pošteno tvrditi da će sve zemlje na svijetu učiniti isto i neizbježno. Radi se o tome što će učiniti zemlja čiji je jedini razlog postojanja - njen vojnoindustrijski kompleks. Hraniti će ovo čudovište na štetu dobrobiti i egzistencije svojih ljudi, kao što toliko jasno vidimo kako se trenutno i događa, i baš posebno u Sjedinjenim Državama.

Od zadnje velike financijske krize, 2007. i 2008. godine, SAD još uvijek nisu ništa učinili, vezano za upravljanje svojim financijama, unatoč tome što su bezbrojni Amerikanci izgubili svoje domove, poslove i živote; dok su istovremeno velike banke više puta spašavane novcem tih istih poreznih obveznika.

Danas SAD nastavlja trošiti stotine milijardi dolara na svoj vojno-industrijski kompleks. Ostavlja svoje stanovništvo na nemilost  rastućem siromaštvu, sve većem broju samoubojstva i ne riješavaju zlouporabe droga, ali glasno izgovaraju i provode svoje "woke" liberalne ili tehnokratsko milijarderske prioritete. Ljudi bi se trebali probuditi i shvatiti kako nisu ludi zbog ove ili one etikete, nego zato što vam je budućnost ukradena, i to je učinila ruka vaše vlastite vlade.

Ugnjetavanje leži u sve većem nedostatku prilika i sve većem nedostatku pravog izbora za bolju budućnost. U današnjem zapadnom svijetu ste slobodni odabrati bilo koji avatar koji želite, ali niste slobodni mijenjati status quo kojim upravlja vojnoindustrijski kompleks, koji američki narod trpa u sve veće siromaštvo i uništava pritom druge nacije, i to diljem cijelog svijeta. Kakva je to sloboda?

To je sigurno i jedan od razloga zašto se nijedan pristojan znanstvenik ne može nadati kako će postići velike koristi za svoje ljude i društvo, bilo kakavim istraživanjem koje se provodi u Sjedinjenim Državama. Na kraju dana se sve svodi na posao, a u Sjedinjenim Državama nema većeg posla od vojnog posla, osim možda "bioloških istraživanja" koja su odmah posao iza vojnog posla; iako, tehnički gledano, i bio-istraživanja se ubrajaju u vojni posao...

U stvari, izgleda da je sve na gornjem grafikonu samo procjena.

U slučaju Kine, ono što vidimo da se zbiva je suprotno od onoga što se događa u Sjedinjenim Državama. Kao što Svjetska banka i BBC potvrđuju, iznenađenje-iznenađenje, Kina izgleda radi kako bi riješila problem razine siromaštva, i o tome se može pročitati na BBC-jevoj web stranici s vijestima. Prema Svjetskoj banci - koja postavlja višu granicu siromaštva za zemlje s gornjim srednjim dohotkom (navodno, kako bi odražavali ekonomske uvjete) - Kina je sada zemlja s gornjim srednjim dohotkom. 

Stoga, Kina može, ne samo konkurirati američkoj utrci u naoružanju (u samoobrani, pa sve do jasne eskalacije rata), već je sposobna konkurirati i u drugim područjima korisnijih nastojanja, kao i podizanju vlastitog naroda iz siromaštva. Kina nije podređena svom vojno-industrijskom kompleksu i korištenju lijene logike kako ono što sr događa u SAD-u, vjerojatno će se dogoditi i u Kini. Zapravo se na ovaj način ne zanemaruje samo ono što se danas događa u Kini, nego se ozbiljno zanemaruje kulturna orijentacija svoje vlastite zemlje i svog naroda.

Ali, vratimo se natrag na osnovnu priču....

Intel, koji će izaći iz DRAM-tehnologija 1985. godine, usmjerio je svoju pozornost na logičke čipove, u kojima je sada svjetski lider.

Godine 1991. je puknuo japanski nekretninski balon. Balon nekretnina se prenapuhao zbog aprecijacije jena, koju je potaknuo Plaza Accord, iz 1985. godine. 1983. godine je Samsung primio transfer tehnologije od Microna (tvrtke koja je pokrenula tužbu protiv Japana i koja je pokrenula cijelu ovu stvar) za 64K DRAM. Na čast Samsungu, iskoristili su ovaj transfer tehnologije do maksimuma, i to zajedno s LG i Hyundai-jem, te su uspjeli proizvesti 4M DRAM. Njihov je proizvod stigao je na tržište samo 6 mjeseci nakon japanskog.

Micron je bio jedan od rijetkih američkih proizvođača DRAM-a koji je preživio 80-te godine, te su napravili prilagodbe, tako su  učinili proizvodnju jeftinijom za svoje DRAM čipove niže klase. Istovremeno: Samsung se počeo natjecati s Japancima za primat u najsuvremenijoj DRAM tehnologiji; Micron je u hvatačkom potezu preplavio japanska tržišta s pola generacije zaostalih DRAM čipova po cijeni od 4 dolara, dok ih je Japan prodavao po 6 dolara.

Japansko tržište poluvodiča je preplavio Samsung sa svojim vrhunskim proizvodima, i Micron sa svojim jeftinijim proizvodima, poznatim kao Micron Shock. Micron Shock pokrenuo je ozbiljni pad japanske industrije proizvodnje poluvodiča.

Cijene 128 milijuna DRAM-a su pale za 50% u samo jednoj godini. Fujitsu je izašao s tržišta DRAM-a 1998. godine. Japanske tvrtke, Hitachi i NEC, spojile su svoje poslovanje kako bi stvorile Elpidu, 1999. godine. Kasnije su, 2002. godine, preuzele i Mitsubishi DRAM diviziju. Elpidu je kasnije preuzeo nitko drugi nego...Micron Technology.

Japanska industrija poluvodiča i dalje je jaka, ali su puno manji igrači na svjetskom tržištu. Ostali su bez vlastite sposobnosti  razvoja vrhunskih poluvodiča. Tvrtke, poput TSMC-a, Samsunga, SMIC-a i Intela, i dalje predvode igru. 

Sjedinjene Države danas su ponovno otvorile svoje ruke Japanu, slično kao obećavajući ljubavni zagrljaj. Japan će do kraja 2022. godine otvoriti istraživačko-razvojni centar za 2nm čipove sljedeće generacije, u sklopu partnerstva sa SAD-om, kao dio njihovih napora za uspostavljanje sigurnih lanaca opskrbe čipovima i usred napetosti oko vodećeg proizvođača u industriji, Tajvana.

Možda Japan zaista vjeruje kako će stvari ovaj put biti nekako drugačije....

Da li su SAD previše u zaostatku, iza Kine?

Intel je trebao imati svoje 7nm čipove u proizvodnji do 2021. godine. Ali, niti godinu dana kasnije Intel još nije razvio sposobnost proizvodnje 7nm čipova, što su se nadali postići do kraja 2022., ili možda početka 2023. godine. 

Međutim, unatoč tome što je Kina sve to napravila još 2021. godine, mi bi i dalje trebali vjerovati kako Kina beznadno zaostaje za SAD-om u utrci za proizvodnju poluvodiča. U srpnju 2021. godine je Intel imao velike najave o svom povratku, sada su te nade pomaknute u 2025. godinu, i još uvijek čekamo....

Od 2021. do 2025. godine je vrijeme koje je gotovo svjetlosnim godinama udaljeno kod istraživanja i razvoja poluvodiča. Tko zna što će TSMC, Samsung i SMIC postići u to vrijeme, možda čak postoji novi oblik tehnologije koji će zamijeniti cijeli dosadašnji način rada. Možda su SAD navikle davati ova predviđanja, pretpostavljajući pritom kako i svi ostali stagniraju? Netko bi trebao obavijstiti Sjedinjene Države, ali i njihove investitore kako danas nije više 1985. godina. 

Dakle, sada kada znamo kako planirani poslovi u proizvodnji poluvodiča im ne idu po planu, da li je moguća perspektiva da Sjedinjene Države povećaju svoje kopnene proizvodne kapacitete, samo zato da bi mogle kontrolirati puno veći dio lanca opskrbe, i to svog domaćeg tržišta?

Kratak odgovor je: ne. Ne mogu. Ali, nemojte vjerovati meni, vjerujte Morrisu Changu, starijem osnivaču poluvodičke industrije, koji je predsjedavao TSMC-om i koji je uputio ovu izjavu o realnosti u toj proizvodnji, najizravnije što je mogao prema SAD-u, kako je izvijestio NIKKEI Asia:

"Ako želite ponovno uspostaviti potpuni lanac opskrbe poluvodičima u SAD-u, to nećete moći ostvariti", rekao je na industrijskom forumu. "Čak i nakon što potrošite stotine milijardi dolara, i dalje ćete vidjeti kako je vaš lanac opskrbe nepotpun i već dotad užasno skup, puno skuplji od onoga što trenutno imate.“

Unatoč svim ovim savjetima, usred onoga što mislim da se može nazvati ekonomskom recesijom (ako ne i ekonomskom depresijom), Sjedinjene Države su nedavno usvojile Zakon o poluvodičima, vrijedan 52 milijarde dolara. Od toga je 39 milijardi dolara planirano za domaću potrošnju, odnosno, direktno u korist vojno-industrijskog kompleksa. Ovako otprilike razmišljaju, manje-više, svi američki dužnosnici (ovo je izjava bivše američke misnistrice trgovine za CNBC): 

"Ako si dopustite razmišljati o scenariju u kojem Sjedinjene Države više nemaju pristup čipovima koji se trenutno proizvode u Tajvanu, to je zastrašujući scenarij... To je duboka i neposredna recesija. To dovodi do nemogućnosti proizvodnje vojne opreme za našu zaštitu. Moramo to proizvoditi u Americi."

Vjerojatno primjećujute jedinu brigu koju navodi točno po imenu? Vojnoindustrijski kompleks. I tako to rade i dan danas. Ali, u nekom se trenutku Amerikanci moraju zapitati: čemu služi sva ta vojna oprema ukoliko egzistencija američkog naroda nije ekonomski osigurana, a na čemu počiva jedna od četiri američke slobode, tj. obećanje oslobođenja američkih ljudi od siromaštva. Kakvu to sigurnost pruža američka vlada američkom narodu, ako ovi nemaju dovoljno hrane, ne mogu si osigurati dom za obitelj, nego ih sve više i više getoiziraju, u zajednice u kojima žive kao u mravinjaku. Ili, ono što Elon Musk prikazuje kao kuću, najobičnija smiješna kutija. Oni doslovno prodaju kutije umjesto kuća, kao da je to neka vrsta luksuznog proizvoda.

Zašto je toliko u redu da Amerikanci sve manje imaju pristup najosnovnijim osnovnim potrebama, dok se istovremeno stotine milijardi njihovih zarađenih dolara ulijevaju u Frankenstein-projekte američkog Ministarstva obrane?

U slučaju da niste primijetili, Hladni rat traje već skoro 80 godina. Kada je to vojnoindustrijski kompleks ikada bio opravdan, a ne utemeljen na svjesnim lažima i nečijim privatnim financijskim dobicima? Predsjednik Eisenhower je napustio predsjednički ured, te je otvoreno priznao u svom oproštajnom govoru kako ostavlja iza sebe čudovište koje i dalje raste u podrumu i da nema pojma kako ga se riješiti:

"U odlukama buduće vlade moramo se čuvati od neopravdanih utjecaja, bilo poželjnog ili neželjenog, od strane vojno-industrijskog kompleksa... Potencijal za katastrofalan uspon ove pogrešno raspoređene moći postoji danas i nastaviti će rasti." 

Mogao je jednako tako sjesti u helikopter i napustiti zemlju, mašući poput Nixona, dok bi Amerikanci zapanjeno zurili. Nekako danas smatramo taj govor nečim upozoravajućim. Ali, nazovimo stvari pravim imenom. Što se dogodilo slijedećem američkom predsjedniku, koji se krenuo pozabaviti ovim pitanjem? Ubijen je u autu, usred bijela dana, dok je televizija prikazivala uživo.

U svakom slučaju, opet skrećem s teme, pa se vraćam pitanju američke nadmoći...

Sjedinjene su Države uvjerene kako mogu ponovno osloboditi svoju nadmoć, urlikom kao iz džungle. Što se poluvodiča tiče - nadmoć misle postići uz pomoć TSMC-a. TSMC planira izgraditi tvornice, tj. specijalizirana postrojenja za proizvodnju poluvodiča, u SAD-u i Japanu.

Intel i dalje ne očekuje kako će njihovi novi proizvodni pogoni u Ohiju započeti s proizvodnjom prije kraja 2025. godine. Intel također gradi i dvije nove tvornice u Arizoni, koje su trebale biti otvorene tijekom 2024. godine. Nakon svega toga, TSMC i Samsung također planiraju otvoriti nove tvornice u Teksasu, kao i u Arizoni. To, u biti, znači kako su pristali podijeliti neke od svojih poslovnih tajni sa SAD-om.

Koliko u ovom dijeljenju učestuju dobrovoljno i bez nekih vrlo zastrašujućih prijetnji, pokazati će vrijeme. 

Kako je izvijestio NIKKEI Asia, tajvanska vlada je itekako svjesna da preseljenje proizvodnih pogona TSMC-a može ozbiljno oslabiti sigurnosni položaj otoka, kažu analitičari. Za mnoge analitičare su ove tvornice i njihova uloga u globalnom gospodarstvu, upravo kao polica osiguranja za otok.

"Tajvanska vlada se definitivno nada kako će TSMC zadržati svoje najsuvremenije tvornice na Tajvanu“, rekao je Su Tzu-yun, direktor Instituta za istraživanje nacionalne obrambene sigurnosti u Taipeiju. "To bi Tajvan moglo učiniti sigurnijim mjestom. Nitko ne bi želio oštetiti TSMC-ove napredne proizvodne kapacitete čipova, koji su srce mnogih elektroničkih uređaja... Ne mislimo kako će napetost i konkurencija između SAD-a i Kine uskoro prestati... Kao ključni dobavljač, TSMC bi se kasnije mogao suočiti s teškim problemom - da mora odabrati stranu." 

TSMC se trenutno nalazi u vrlo teškoj situaciji. Ono što Taipei također treba shvatiti jest kako je sam Tajvan i njegovi ljudi - potrošna roba za Sjedinjene Države, ali ne i za Kinu. Umjesto toga, Tajvan je zapravo ključan za sigurnost Kine. Tajvan mora shvatiti kako su riječi i dalje samo riječi, dok su djela nešto sasvim drugo. Neovisnost Tajvana nije stvarnost. Nije ekonomska stvarnost. Kao što nije niti politička stvarnost (da ovdje niti ne spominjem kulturnu stvarnost).

Sjedinjene Države neće prestati sve dok Tajvan ne postane njihova vlastita vojna baza (dodana na popis američkih vojnih baza Južne Koreje i Japana) i dok ne postane oslonac američke hegemonije u tom području. To je, zasigurno, u suprotnosti s interesima doslovno svake zemlje u jugoistočnoj Aziji. Opet, Tajvan se dobrovoljno može vratiti u okrilje Kine i dobiti zaštitu od američkog huškanja na rat. Kina će to učiniti na ovaj ili onaj način, odnosno braniti će svoju zemlju od američke invazije, ali bilo bi lijepo da Tajvan bude priseban, ili makar neutralan, ako dođe do ovakvog sukoba.

U slučaju da niste obaviješteni, Tajvan je međunarodno priznat (uključujući i od strane Sjedinjenih Država) - kao dio Kine. Kina ima dovoljno projektila za obranu Tajvana, vjerojatno bez prevelikih problema. Za više informacija o kineskim vojnim sposobnostima pogledajte podcast 'The New Atlas', bivšeg marinca Briana Berletica.

Dakle, iako Intel ima velike ambicije i želi nekako preuzeti primat tijekom 2025. godine, izgleda kako se to ipak neće dogoditi. Ne pomaže ni situacija što su SAD izgubile svaku sposobnost biti inovatori u ovom području. Jedino što ih trenutno i dalje drži u igri, kao vodećeg proizvođača poluvodiča, jest njihovo zastrašivanje rato, tj. prijetnja primjene sile. 

Stvar je očita: kako Rusija i Kina stječu ekonomsku i vojnu nadmoć, tako će Južna Koreja i Tajvan moći slobodnije poslovati, kako žele i s kim žele. Neće biti obvezni stalno davati besplatno usluge SAD-u, uz neprekidne i neugodno napete situacijame, koje prijete samom suverenitetu i opstanku tih tvrtki, a kamoli samih država.

Još jedan prilično važan faktor pogrešne procjene SAD-a, u težnji za premoći, je pitanje malog minerala zvanog fluorit.

Fluoro-polimeri su ključni materijal za proizvodnju poluvodiča. Fluoro-polimeri se proizvode i prerađuju od fluorita, poznatog i kao fluorit. To je mineral čiju proizvodnju Kina kontrolira, sa udjelom od gotovo 60% globalne proizvodnje, prema podacima tvrtke za istraživanje tržišta, IndexBox. Kina je dugo identificirala fluorit kao strateški resurs, te su krajem 1990-ih ograničili  izvoz, zbog njegove važnosti za industrije: od poljoprivrede, elektronike i farmaceutike, do zrakoplovstva, svemira i obrane.

U dokumentu, gdje je prikazan pregled lanca lanca opskrbe, a koji je Bijela kuća objavila 2021. godine, istaknut je rizik od nestašice kritičnih materijala, koji su podložni stranoj dominaciji. Pritom je fluorit identificiran kao jedan od materijala koji je na  popisu "nedostatnih strateških i kritičnih materijala".

Neovisna komisija, koju je nedavno osnovao američki Kongres, je zaključila:

"Ako potencijalni protivnik dugoročno nadmaši Sjedinjene Države u poluvodičima, ili iznenada potpuno prekine pristup SAD-a najsuvremenijim čipovima, mogao bi steći prednost u svakom području ratovanja.“

Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS) izvještava kako su "kineski čelnici postavili cilj izgraditi 'potpuno modernu' vojsku do 2027. godine, temeljenu na 'informatizaciji', 'inteligentizaciji' i 'mehanizaciji', ulažući pritom velika sredstva u tehnička područja koja podržavaju takav pristup, poput umjetne inteligencije, kvantnog računarstva, hipersonike i mikroelektronike.“

Kao što je potpredsjednik Komisije za nacionalnu sigurnost za umjetnu inteligenciju (NSCAI) rekao 2021. godine:

"Ne želimo preuveličavati nesigurnost našeg položaja, ali obzirom na to da se velika većina vrhunskih čipova proizvodi u jednoj tvornici, koja je odvojena samo 110 milja vodom od našeg glavnog strateškog konkurenta, moramo ponovno procijeniti značenje otpornosti i sigurnosti lanca opskrbe."

Ovisnost SAD-a o tajvanskoj proizvodnji čipova, za obrambene sustave, proteže se puno dalje od same umjetne inteligencije. TSMC proizvodi poluvodiče koji se koriste u borbenim zrakoplovima F-35, uz širok raspon uređaja "vojne klase" koje koristi američko Ministarstvo obrane (DOD). Zanimljivo je kako gore spomenuto izvješće CSIS-a priznaje kako je napredak u tehnologiji poluvodiča prvenstveno potaknut razvojem uređaja za komercijalnu upotrebu.

Na to se Kina upravo usredotočila. Podsjetimo opet, Kina je vodeći svjetski dobavljač poluvodiča za komercijalnu upotrebu, sa 75% sve ukupne svjetske proizvodnje poluvodiča, koja dolazi iz istočne Azije.

Ono što je Kina zapravo učinila jest da je uspostavila 'ekosustav' u Shenzhenu, koji će omogućiti vrhunski industrijski fokus na svim razinama proizvodne linije poluvodiča za komercijalnu upotrebu; istovremeno se SMIC, HUAWEI i HiSilicon fokusiraju na najsuvremeniju tehnologiju proizvodnje poluvodiča. Kao što Pascal Coppens ističe, kineski ekosustav proizvodnje poluvodiča je zapravo nekakav oblik decentralizacije, dok Sjedinjene Države pristupaju utrci poluvodiča centralizirano, jer se sav posao vrti oko vojno-industrijskog kompleksa.

TSMC je usko grlo, zbog mnogih razloga, a neki od njih su u tekstu spomenuti. TSMC danas radi samo sa oko 60% kapaciteta, a postizanje 80% kapaciteta bi se danas smatralo nevjerojatnim postignućem. Kina ima sposobnost ispraviti nedostatak kod proizvodnje poluvodiča, koji trenutno dovodi do bankrota zapadnih tvrtki, uključujući i automobilsku industriju. 90% čipova, koji su potrebni za stvaranje "pametnog svijeta" će morati stići iz Kine. Podsjetimo, TSMC posjeduje 10% dionica kineskog SMIC-a.  Zato, ako kineski SMIC uspije zadovoljiti sve potrebne zahtjeve, onda će i TSMC od toga imati velike koristi, puno više od onoga što su trenutno sposobni proizvesti kao izlazni proizvod. Možda i više nego pod američkim kišobranom. 

Ali, kao što svi jako dobro znaju, nema veće romanse od zabranjene romanse....

Hvala na čitanju. 

Osobno zahvaljujem Cynthiji Chung na ovom objedinjenom tekstu, jer se potrudila odgovoriti na mnoge upite, dodatno ažurirala stariji tekst, te napisala ovako jasan i točan pregled svjetske utrke u proizvodnji poluvodiča (što objašnjava mnoge stvari). Htjeli mi to sebi priznati ili ne - zapadni svijet gubi utrku u informatičkoj tehnologiji. Prilažem vam, za kraj, jedan interesantni video, koji pokazuje koliko je daleko Kina stigla u istraživanju oceanskih dubina, točnije u istraživanju Marijanske brazde. Uživajte.