Kako dobiti nuklearni rat bez nuklearnog oružje?

Kako se rat između Irana i Izraela pojačava, neizbježno će se postavljati pitanja o vojnim sposobnostima obiju strana. Kako će Iran točno pobijediti sile s nuklearnim oružjem?

Obzirom na to da je kopnena invazija na Iran pod vodstvom SAD-a malo vjerojatna, ključ iranske pobjede nad Izraelom biti će njihov raketni program, koji je jedan od najnaprednijih na svijetu. Nije riječ samo o fizičkoj šteti koju iranske rakete mogu nanijeti, nego i o psihološkom učinku koji imaju u odvraćanju Izraela i SAD-a kod eskalacije sukoba. Odvraćanje će biti konačni faktor u određivanju tko će prvi trepnuti, iako pitanje o spremnosti Izraela i SAD-a da upotrijebe nuklearno oružje zloslutno visi u zraku.

Odvraćanje se odnosi na "pokušaje odvraćanja neprijatelja od poduzimanja ofenzivne akcije predstavljanjem prijetnje vojnom odmazdom“. Odvraćanje je u biti psihološki učinak koji fizička vojna oprema proizvede kod neprijatelja, pritom bi troškovi korištenja vojne sile trebali nadmašiti koristi. Odvraćanje je istovremeno sredstvo sukoba i mehanizam za mir.

Ovdje je ključna spremnost aktera da uzvrate na agresiju i kako agresor gleda na tu spremnost. Kako bi odvraćanje bilo učinkovito, moraju biti ispunjena tri kriterija. To su:

1. Dio državnog arsenala trebao bi izgledati kao da može izdržati neprijateljski napad i biti korišten kao odgovor.

2. Država ne može reagirati na lažne tvrdnje o neprijateljskom napadu.

3. Država je sposobna održati autoritet i kontrolu.

Osim toga, postoje četiri ključna načela odvraćanja: sposobnost, kredibilitet, komunikacija i stabilnost.

Sposobnost opisuje sposobnost aktera da vojno odgovori na prijetnju. Vojne snage moraju biti sposobne uspješno slijediti prijetnje na način koji je nepoželjan po neprijatelja.

Kredibilitet je način na koji drugi percipiraju spremnost aktera da brani određeni interes. Većina neuspjeha odvraćanja proizlazi iz toga što se akter percipira kao nevjerodostojan, u smislu da drugi ne vjeruju kako ima volju i snage provesti prijetnje u djelo. Tvrdi se da je očuvanje kredibiliteta bio motivacijski faktor iza američkih vojnih intervencija u Iraku, Somaliji i bivšoj Jugoslaviji.

Komunikacija se odnosi na aktera koji jasno uspostavlja obrambenu strategiju usmjerenu na mirno rješenje i u kojoj su posljedice za agresora eksplicitno navedene. Međutim, čak i ako država jasno objasni svoje prave namjere, drugi akteri mogu sumnjati u obmanu.

Stabilnost se odnosi na odvraćanje koje izgubi svoj učinak kao odvraćanje ukoliko se koristi prečesto; tj. psihološki utjecaj odvraćanja na aktera protiv kojega se koristi može se smanjiti čestom upotrebom.

Od Iranske revolucije, 1979. godine, Iran provodi politiku dvosmjernog odvraćanja i na Bliskom istoku i na međunarodnoj razini.

Dvije osi odvraćanja su: 1) usklađene posredničke skupine; 2) njihov raketni program.

Glavne iranske savezničke skupine su Hezbollah u Libanonu, Hamas u Palestini i Hutiji (Ansar Allah) u Jemenu. Potpora ovih šijitskih skupina djelomično je inspirirana iranskim revolucionarnim nacionalnim duhom. Sam Iran, kao zemlja rođena iz revolucije protiv zapadnog kolonijalizma, Islamska Republika Iran je nastojala proširiti svoje revolucionarne ideale diljem regije.

Pojam "izvoz iranske revolucije“ jasno je utvrđen u ustavu zemlje. Članak 154. navodi:

154. Islamska Republika Iran smatra ljudsku sreću u cjelini ljudskog društva svojim idealom i priznaje neovisnost, slobodu i vladavinu istine i pravde kao pravo svih ljudi svijeta. Stoga, uz potpuno suzdržavanje od svih oblika miješanja u unutarnje stvari drugih naroda, podržava borbu potlačenih protiv tlačitelja diljem svijeta u ostvarivanju njihovih prava.

Godine 2006. je tadašnji iranski predsjednik, Mahmoud Ahmadinejad, bio domaćin konferencije o 'Holokaustu'. Tamo je niz revizionističkih znanstvenika i političkih osoba održalo govore, od kojih bi mnogi bili zabranjeni u njihovim vlastitim zemljama.

Članci 15. i 16. iranskog ustava navode kako je namjera Irana:

15. Proširiti i učvrstiti islamsko bratstvo i kolektivni ta'avon među svim ljudima.

16. Organizirati vanjsku politiku zemlje na temelju islamskih kriterija, bratske predanosti svim muslimanima i nepokolebljive podrške mustadha'finima svijeta.

Mustadha'fīn (مستضعفین) znači "potlačeni“. U islamskom političkom i društvenom diskursu se ovo odnosi na marginalizirane, iskorištavane ili ranjive ljude, koji pate pod nepravednim političkim, ekonomskim ili društvenim sustavima. To se poklapa s revolucionarnim stavom iranskog vođe ajatolaha Homeinija, koji je iransku borbu uokvirio kao dio globalnog pokreta protiv imperijalizma i ugnjetavanja.

Ta'avon (تعاون) znači "suradnja“ ili "uzajamna pomoć“. Dolazi iz kur'anskog koncepta vjernika koji rade zajedno za pravednost i pobožnost. Ova politika nadahnjuje iransku podršku onima koji se opiru američkom/izraelskom ugnjetavanju (tj. Hezbollahu i Hamasu).

Druga os - i vjerojatno važnija - jest iranski raketni program.

Ovaj program uglavnom je nastao iz iranskog rata s Irakom (1980.-1988.), u kojem je zemlja bila prisiljena boriti se protiv jedne od najvećih vojski u regiji, dok je sama bila pod embargom na oružje.

Iranska hipersonična raketa Fattah-2

Dok se Irak mogao hvaliti mnogim konvencionalnim i nekonvencionalnim oružjem, koje su dobivali iz 80 zemalja, Iran je bio prisiljen razvijati vlastite sustave, oslanjajući se na transfere projektila iz nekolicine zemalja, uključujući Sjevernu Koreju i Kinu.

U prvim godinama sukoba je Irak lansirao više od 1700 projektila na Iran; uključujući ondašnji Frog-7, od kojih je samo jedan ubio 70 Iranaca u jugozapadnom gradu Dezfulu. Tehnologiju raketa Scud je Libija prenijela Iranu, sa svrhom izravne vojne upotrebe i obrnutog inženjeringa. Nakon iračkih raketnih napada na iranske gradove, 1985. godine, Iran je ispalio nekoliko raketa Scud na ključnu iračku infrastrukturu, uključujući rafineriju u Kirkuku, što je rezultiralo odustajanjem Saddama Husseina od raketnih napada, u strahu od budućih sličnih odmazdi.

Nakon što je Libija sve više podržavala Irak kako je rat napredovao, Iran se bio prisiljen okrenuti Sjevernoj Koreji od koje je dobio  rakete i ključnu tehnologiju, uključujući 90 raketa Hwasong-5, kao dio ugovora vrijednog 500 milijuna dolara. Sukob s Irakom inspirirao je iranski režim kako bi dao prioritet vlastitom programu razvoja projektila. Osim značajnih sposobnosti odvraćanja projektila, financijski trošak projektilnog programa je niži od programa potrebnog za modernizaciju svih rodova vojske, tj. zrakoplovstva, mornarice i kopnenih snaga. 

Od uspješnog razvoja rakete Shahab-1 (dometa 300 km), Iran je uveo u upotrebu više od 60 modela raketa i projektila; uključujući hipersoničnu raketu Fattah-2. Iran sada ima najveći raketni arsenal od bilo koje bliskoistočne zemlje, s naglaskom na balistiku. Balističke rakete slijede zakrivljenu putanju zbog sile gravitacije; sastoje se od pogonskog sustava, sustava navođenja i bojeve glave. Službeni domet iranskih raketnih sposobnosti je oko 2000 km, no izvješća sugeriraju da njihove rakete Shahab-6 imaju domet između 8500 km i 14 000 km (što bi im omogućilo da dosegnu istočnu obalu SAD-a).

Međunarodni karakter iranskog raketnog programa znači da zemlja razvija i prenosi tehnologiju prijateljskim nacijama, poput Rusije. S druge strane, Rusija, Kina i Sjeverna Koreja su glavni iranski dobavljači ključne tehnologije, koja se koristi u proizvodnji raketa. Iran također pruža tehnologiju svojim savezničkim skupinama, poput Hezbollaha, Hamasa i Hutija, koji je koriste u vlastitim raketnim programima. Iran održava bliske odnose s iračkim skupinama koje također podržava pri transferu tehnologije.

Upravo ovakva zajednica usklađenih skupina (ili posrednika) čini okosnicu iranske internacionalizirane strategije odvraćanja. Vojne operacije SAD-a/NATO-a i Izraela protiv skupina u Jemenu, Libanonu, Siriji i Palestini, u biti, su operacije protiv samog Irana. Ove operacije imale su mješovite rezultate; Hezbollah jest poprilično oslabljen gubitkom opskrbnih linija kroz Siriju. Hutiji u Jemenu naizgled ostaju nepromijenjeni. Čini se kako Hamas još uvijek ima sposobnost uzrokovati izraelske vojne žrtve, unatoč izraelskoj genocidnoj kampanji bombardiranja u Gazi. Iran je također inspiracija za niz drugih skupina u Saudijskoj Arabiji, Turskoj, Azerbajdžanu, Nigeriji, Somaliji, Sudanu i Keniji.

Od samog početka je uspjeh iranskog raketnog programa bio vrlo impresivan, uz neke njihove sposobnosti koje su sada u mnogim aspektima superiornije od izraelskih. Iran navodno ima više od 2000 balističkih projektila, koje je izuzetno teško presresti. Izraelski arsenal balističkih projektila navodno se broji u stotinama. Još jedno ključno tehnološko bojno polje jest tehnologija hipersoničnih projektila. Iran tvrdi da je njegova raketa Fattah-2 hipersonična i bojeva glava doseže 15 Macha u završnim fazama svoje putanje. Također se tvrdi kako Fattah-2 može promijeniti svoju putanju, kako bi izbjegao raketnu obranu, s dometom od 1500 km. Izviješteno je kako je Iran rasporedio hipersonične rakete Fattah-2 protiv ciljeva u Izraelu, tijekom posljednjeg kruga napada.

Izrael ima prednost u zračnim snagama. Značajan broj napada na Iran je izveden iz F-35, uz korištenje iračkog zračnog prostora. Međutim, postoje izvješća kako su Iranci oborili najmanje tri ova stealth zrakoplova.

Iran ima još jednu važnu kartu u rukama - Hormuški tjesnac. Tjesnac je od ogromnog gospodarskog značaja za svijet, jer tankeri za naftu polaze iz raznih luka u Perzijskom zaljevu, te prevoze otprilike petinu svjetskih zaliha nafte i trećinu svjetskog ukapljenog prirodnog plina (LNG). Iran zauzima gotovo cijelu sjevernu obalu tjesnaca (uz niz jako dobro postavljenih otoka). Zatvaranje tjesnaca za promet tankera moglo bi potencijalno uništiti gospodarstva i SAD-a i Europe.

Iran i Izrael su u nuklearnom ratu, bez obzira je li nuklearno oružje raspoređeno ili ne. Ovaj rat je jednako rat odvraćanja, koliko i kinetička ofenziva. Ovo je istovremeno psihološki i fizički rat. 

Ključno pitanje za Iran usredotočuje se na to koliko su SAD spremne ići, u svojoj namjeri da obrane Izrael. Je li Trump spreman postati drugi američki predsjednik u povijesti koji bi naredio upotrebu nuklearnih bombi? Ili njegova naizgled nepokolebljiva podrška Židovima i cionizmu ima nekakvu čvrstu granicu? I, ukoliko Izrael posjeduje nuklearno oružje, hoće li ga biti spremni  upotrijebiti, ako osjete egzistencijalnu prijetnju svom postojanju?

Iran je do sada pokazao kako ima sposobnost nanijeti štetu Izraelu svojim balističkim projektilima. Koliko dugo može održavati ovu razinu agresije će biti ključno, kako u stvarnosti, tako i u percepciji. Iran je također povećao svoj kredibilitet brzim i odlučnim odgovorom na novu izraelsku agresiju. Stabilnost iranskog odvraćanja ovisi o tome hoće li se psihološki utjecaj napada na Židove u Izraelu održati negativni psihološki utjecaj i tijekom koliko vremena.

Ovaj rat je rat projektila i umova, tko ima jače oružje i jaču volju. Iako nema nuklearno oružje, Iran je dokazao kako ima raketnu tehnologiju za zadavanje razornog udarca Izraelu. Iranska kultura je arijska kultura, a njihov je narod spreman na mučeništvo. Upravo ta volja za pobjedom i žrtvom će, na kraju, presuditi. 

BY: The Right to Dissent; 17.06.2025.

Craig Nelsen, pisac ovog teksta, putuje Amerikom u ovom kamperu. Kaže dalje: "Slogan, na vrhu murala kaže: "Više neću biti suučesnik u genocidu.“ Učiniti ću ga čitljivijim, dodavanjem crne sjene."

Aaron Bushnell se također borio protiv neprijatelja čovječanstva. I točno je prepoznao tko su oni, razinu njihovog zla i potpunu neprihvatljivost njihovog ponašanja za bilo koje pristojno ljudsko biće, koje živi na ovom planetu. Vidio je kako je njegov narod suučesnik u genocidu. Uzeo je kanister benzina i šibice, te je prišao - ne Bijeloj kući, ne Pentagonu - izraelskom veleposlanstvu, koje jest zapravo ispravna lokacija. Znajući što će učiniti, uživo je prenosio ono što je moralo biti zastrašujuća šetnja. Uputio je svoje posljednje riječi nama, svom narodu (možete vidjeti agoniju na njegovom licu, dok se prisiljava provesti svoj plan). Rekao je, uz Kristovo prodiranje u ljudsku dušu: "Mnogi od nas vole se pitati što bismo učinili tijekom ropstva. Odgovor je: to radite upravo sada."

Onda se polio benzinom, zapalio šibicu, i prisilio svoj narod neka pogleda u naše zločine - naš kukavičluk - našu podmićivanje - našu podložnost zlu. Koljemo djecu, vas sve. Slobodna Palestina.

New York Times, autoritativni glasnogovornik genocidnih zločinaca koji nama vladaju, završio je svoje izvješće o žrtvi Aarona Bushnella (nazvali su je samoubojstvom) vještim udarcem čekićem, što je bilo dovoljno da se Aaronov monumentalni čin učinkovito neutralizira. Besplatni broj za one koji pate od problema s mentalnim zdravljem. Inače, nema baš ništa mentalno nezdravo u tome što "najmoćnija zemlja na svijetu" kolje djecu, u ime boga klanja, u divljini. Krećemo se prema još većem klanju u Iranu i uskoro će bog klanja divljati diljem Sjeverne Amerike. Sve se to, prema mišljenju New York Timesa i ovaca koje ga čitaju, smatra zdravim u našem sotonističkom svijetu. Ali, dopustite mi da vam kažem, iz perspektive svijeta, povijesti, čovječanstva i bilo kojeg pravog Boga: nevjerojatno hrabar čin Aarona Bushnella tog dana ga ističe kao svjetionik zdravog razuma u ovom moru izdaje, korupcije, gluposti, lažnih religija i krvi nevinih.

Na svijetu je ostalo samo oko 50 preživjelih iz napada na Liberty. Apsolutno je nevjerojatno što sam slučajno naletio na jednog od njih u Wacu, gdje sam zaglavljen već više od tjedan dana. Baš u Teksasu, srcu zle pošasti kršćanskog cionizma. Želim pozvati gospodina Warda neka vam ispriča priču koju mi ​​je ispričao jučer. Možda će vas zagrcnuti, kao što je mene zagrcnula.

Želim iskoristiti kamper, Aaronovu žrtvu i priču Jerryja Warda kako bi pomogao u nastojanju da shvatimo potpunu nemoralnost naše podrške Izraelu. Mislim da nas je više uključeno u ovaj napor nego što mnogi shvaćaju, ali to se mora zaustaviti pod svaku cijenu. Da, zahtijevati će žrtvu, ali mora prestati. Svatko od nas mora reći - sa Aaronom uz sebe - Neću biti suučesnik u genocidu!

BY: Craig Nelsen: 17.06.2025.