Kako je ničim izazvana pomorska blokada zlobnog Carstva gurnula Europu u krvoproliće, sve zato da bi poništili svoje imperijalne gubitke.
London, 04. listopada 1911. godine, magla kao tihi suučesnik, vijuga gradskim arterijama poput špijuna u najmračnijim tajnim uglovima carstva. U pozlaćenom kavezu Orchard Lea, Lord Reginald Baliol Brett (vikont Esher), sjedi u svojoj radnoj sobi, svetištu stvorenom od mahagonija i zlobe. Vatra šišti, baca sjene, koje se izvijaju poput aveti budućih ratova.
Vikont Esher, mršav poput noža, očiju koje sjaje hladnim veseljem čovjeka koji je za sebe uzeo ulogu Boga, otvara dnevnik. Na prvoj stranici trećeg toma nailazimo na Benjamina Disraelija (lord Beaconsfield), torijevskog čarobnjaka koji je carstvo pretvorio u legendu, i nalazimo pisano tintom: "Najmoćniji ljudi nisu javni ljudi: javni čovjek je odgovoran, a odgovoran čovjek je rob. Privatni život upravlja svijetom." Esher se na ove riječi nasmiješi. On je trenutni avatar iste vjere, car iz sjene koji orkestrira nadolazeći pokolj, a koji će ugušiti zemaljsku kuglu.
(Journals and Letters of Lord Esher (Routledge, 1938), Bd. IV.)
Vrata zaškripe i ulazi Herbert Asquith, liberalni premijer, čije je iskreno lice prikriva drhtavu kralježnicu. Čini se kao da su mu ramena klonula pod teretom njegovih ideala. On je čovjek koji je vjerovao u demokraciju, ali je bio spremao naučiti njene granice. Asquith je pogledao na dnevnik, a zatim u Eshera. "Herberte", rekao je Esher, glatko poput otrova, "moramo riješiti posao Admiraliteta. I rata."
Asquith ostaje čvrst: "Manija Glavnog stožera da iskrca vojsku u Francuskoj je neumoljiva. Rekao sam tajniku Richardu Haldaneu četiri divizije, ne više. Ne ulazimo u kontinentalni stroj za mljevenje mesa, jer neke generale svrbi."
Esherov smijeh je poput krhotina stakla i razbija Asquithovu pobožnost: "Oh, Herberte, vidim da se opet držiš svoje krunice načela. Misliš da možeš zataškati apokalipsu? Ratni ured i francuski Glavni stožer godinama su se bavili tajnom - rasporedom vlakova, zone slijetanja, cijeli prljavi balet smrti. Gotovo je." Udara hrpu papira, od kojih je svaki kamen temelj desetljeće duge zavjere. "Naši časnici napisali su svaku scenu, a vaš Kabinet? Oni su slijepi kao šišmiši. Recite mi, vjerujete li iskreno da ne možemo imati britansku vojsku u Francuskoj sedam dana nakon početka pucnjave, samo zato što se vaši kolege igraju skrivača s istinom?"
Asquithov glas je istrošen, hrapav: "To je nemoguće. Kabinet nije konzultiran. Parlament to nikada ne bi prihvatio. Ovo je demokracija, Esher, a ne tvoje osobno carstvo."
"Demokracija?" Esherov podsmijeh mogao bi dovesti do prelijevanja Temze. "Nemoj mi ovdje bacati to smeće. Država je klaonica, Herberte, a mi brusimo oštrice od 1906. godine. Hankey, Wilson, Bell; svi su u tome. Reci im da je Britanija upala u rat nespremna, ismijati će te i izbaciti iz sobe, jer si pljunuo na njihovo krvavo remek-djelo." Naginje se, očiju poput kremena. "Planovi Admiraliteta i Ratnog ureda sada su spojeni, čekaju da unište vaš beskičmenjački kabinet kada se zavjesa podigne. Mislite da će parlament vrištati? Oni će pjevati o slavi, vidjeti ćete. Sve što im treba je prava... 'motivacija'."
Asquith se srušio u stolicu i svjetlo vatre je ocrtalo njegov očajni poraz. On je čovjek koji je sanjao kako će biti dobri pastir svom stadu, ali Esherove riječi su bacač plamena i spaljuju zabludu njegovog pastirstva, koji kleči pred svojim narodom. Planovi, likuje Esher, nisu iluzije megalomana; oni su uklesani u kamen. Kasnije su se njima hvalili, u svojim samodopadnim dnevnicima, Maurice Hankey, Henry Wilson i Archibald Bell - čiji tragovi na papiru ismijavaju ispričanu laž o britanskom "nespretnom" ulasku u rat. Dnevnici su jasno priznanje, podrugljivo hvalisanje pred budalama koje misle da ratovi nastaju sami od sebe.
Disraeli se smije u mraku: osobe, ljudi, a ne nikakvi javni poslovi, ispisuju epitaf svijeta. Odbor za imperijalnu obranu (CID), Esherov osobni Koloseum, kovačnica je u kojoj je iskovana ova kataklizma. Asquith vidi rovove, dječake koji će umrijeti i tamo istrunuti, glasače koji nikada neće saznati da je njihova propast zapečaćena u ovom zmijskom gnijezdu. Esher, nedirnut bilo čim, škraba po svom dnevniku: "Premijer se migolji, ali će se pokloniti. Uvijek to učine."
Prebacimo se na 26. veljače 1923. godine. Esher, koji je sada već srebrokosi ghoul, opsjeda istu onu radnu sobu, preturajući po svojim relikvijama. Svojoj supruzi piše tonom poput djeteta koje samo sebe želi pohvaliti: "Prolazim kroz sve svoje papire u vezi s pripremama za Veliki rat. Počelo je 1905. i 1906. godine, a do 1908. godine smo već jako napredovali. To mogu dokazati dokumentima."
Veliki rat nije bio samo tragedija - to je bila prevara koju su odigrali ljudi koji su na svijet gledali kao na svoj stol za poker, a ljude kao žetone. Njegovi dnevnici, koji su kasnije objavljeni, mašu Disraelijevim citatom poput tetovaže gangstera - dokaz sile iz sjene, koja je koreografirala masakr, dok su mase pokleknule pred onim što se danas naziva "našom liberalnom demokracijom".
No, one davne 1911. godine, Asquith izlazi iz sobe i posrće u maglu. Njegovi se ideali rasplinuli poput pepela u oluji. Boriti će se, kune se sam sebi, preoteti će uzde Esheru, Hankeyju i Wilsonu, koji se spremaju igrati rata kao da je riječ o okladi u seoskom klubu. Ali, stroj je levijatan, njegovi zupčanici su usklađeni kroz desetljeća prevare, i već su se zakotrljali.
Admiralitet i Ratni ured zapečatili su svoje planove, kao hidra koja je još sklupčana i spremna za udar; Parlament, katedrala samoobmane, ispuzati će iz tame kada ih svjetla reflektora udare u oči. Esherova radna soba je lončić u kojoj je skuhana budućnost gdje će milijuni umrijeti zbog pohlepe, dok je Asquith, usprkos svoj svojoj napuhanosti, samo komarac zarobljen u Disraelijevom mračnom proročanstvu.
Zatim, u kolovozu 1914. godine - Britanija je podigla svoje trublje i zatrubila o svom maršu u rat u ime "demokracije". To je šuplja priča koja danas, 111 godina kasnije, odjekuje jezivo poznato. To su laži reciklirane kroz povijesni stroj za mljevenje mesa.
Odbor za imperijalnu obranu (CID) je bio mračna utroba iz koje je porođen britanski rat protiv Njemačke, rođen iz septičke jame ljubomore. Začeo ga je 1902. godine premijer Arthur Balfour, torijevski aristokrat, koji je imao dobar nos za osjetiti puls Carstva, bio je Esherovo kopile.
Dana 04. rujna 1903. godine je Balfour ponudio mjesto ministra rata Esheru, koji ga je otjerao kao dosadnu muhu - javna služba bila je za budale. Umjesto toga, nahranio je Balfoura nizom pisama, koja su opisivala debakl britanskog Burskog rata.
Iz tog dopisivanja izvukao se CID, kabinet u sjeni koji je Esheru dopuštao povlačiti konce unutar Ministarstva rata, bez pomnog pregleda. Balfour mu je uvalio tajne, poput kladioničara koji prenosi napojnice; Sir George Clarke, prvi tajnik CID-a i birokrat koji nije shvaćao što je red, bio je njegov revni trgovac.
Prvo izvješće Odbora, izrečeno u siječnju 1904. godine je bilo ratni poklič zamaskiran kao reforma, zahtijevajući "konačnu ratnu politiku utemeljenu na čvrstim podacima." Zvuči poznato? Trebalo bi. Bio je to nacrt za apokalipsu, stvoren od ljudi koji su planirali pokolj, dok su javnosti pjevušili himne mira.
Osamnaest mjeseci je CID proveo u embrionalnom limbu, napola oblikovana ideja, koja je slabašno udarala iz sjene. Zatim, 04. svibnja 1904. godine je Arthur Balfour, čovjek koji potpisuje vražji pakt, udahnuo službeni život u ovo. CID više nije bila prošaptana zavjera, nego postaje državni organ, zajedno sa stalnim tajništvom napunjenim vojnim i mornaričkim čelnicima. Njihova je misija bila iskovati jedinstvenu politiku, besprijekoran ratni stroj, zaogrnut bljutavom retorikom učinkovitosti.
Balfourov gambit trebao je zaštititi CID od uplitanja liberala, koji bi se mogli usuditi dovesti u pitanje njegove imperijalne ambicije. Ali, nije se trebao previše brinuti. Kada je vlast, 1905. i 1906. godine, prešla u kabinet Henryja Campbella-Bannermana, liberalno-imperijalistički vukovi - Richard Haldane i Edward Grey - bez previše napora su zauzeli ključne uloge ministara rata i vanjskih poslova. Dugotrajni vremenski rok između izbora i formiranja vlade je ostavio državnom aparatu slobodu manevriranja, neometanu dosadnim nadzorom demokratskog procesa. U središtu ovih makinacija je bio lord Esher, politički lutkar, koji je osigurao da "pravi" ljudi (kojima je curila slina zbog imperijalnog projekta) budu postavljeni u "prave" urede, kako bi podmazali kotače rata.
Balfour je možda postavio kamen temeljac CID-a, ali su liberalni imperijalisti bili oni koji su isklesali njegov pravi oblik. Na samom početku se na Francusku gledalo kao na glavnog europskog suparnika Britanije, zgodni bauk. Ipak, pogled odbora je vrlo brzo prebačen na Njemačku, to je promjena u planu koju su liberalni imperijalisti zagovarali, čak i iz oporbenih klupa. Esher je jasno vidio budućnost, vidovitošću proroka pijanog od moći.
Dana 07. rujna 1906. godine je napisao pismo vojvotkinji od Sutherlanda, gdje se poziva na “zakone povijesne i etnografske evolucije” kako bi proglasio rat “jednom od najmoćnijih vojnih carstava ikada poznatih”, i što je za njega bilo "neizbježno". "Vrijeme", upozorio je, "ističe". CID, hvalio se, nije samo savjetodavno tijelo, nego je "organ" koji je osmišljen da pripremi vladajuću elitu za "najbolje moguće vođenje budućeg rata". Usporedio ih je s ulogom Lazarea Carnota pod Napoleonom, usporedba puna oholosti i prijetnje.
Jedva godinu dana nakon Entente Cordiale, 1904. godine, CID je već bio zagrijan za ideju da se britanske trupe bore uz svoje nekadašnje francuske neprijatelje. Za Francusku je sporazum bio pozlaćena pozivnica na vojni pakt usmjeren direktno na Njemačku. Prilika u kojoj Francuska može vratiti pokrajine izgubljene u Francusko-pruskom ratu, 1870. godine.
Nakon što je lord French orkestrirao zajedničke vojne manevre u Francuskoj, Esher je 04. rujna 1906. godine, napisao svom sinu Mauriceu, jedva susprežući radost: "Antanta je napredovala, i to niti trenutka prerano. Prijetio je gigantski sukob, borba za europsku prevlast koja će odjeknuti Napoleonskim ratovima, ali sa Njemačkom, a ne Francuskom, kao poželjnim hegemonom."
Njemačkih 70 milijuna duša, uz razvijeniju industrijsku i tehnološku sposobnost, nadvijalo se poput kolosa nad bijednih 80 milijuna Francuske i Britanije zajedno. Ovo je bila završna igra stvarne civilizacije, gdje je Kaiserova utopija nadmašila Britance koji su ispijali čaj i Francuze koji su žvakali bagete, u svim važnim pokazateljima.
Ishod je, priznao je Esher, bio daleko od sigurnog. Nervirao se zbog Niskih zemalja, koje više nisu bile tampon protiv Francuske, već bedem protiv "daleko opasnije" Njemačke. Bauk rata ga je progonio, a Britanija nije bila spremna. "Za vojni rok", procijenio je, "potrebno je pet godina da se proda javnosti, koja je još dovoljno naivna da vjeruje u mir". Poznato?
Ovo je samo nastavak britanske doktrine "ravnoteže snaga", cinična igra kontinentalnog šaha, koju je Britanija igrala od 1688. godine. Službeno, radilo se o sprječavanju bilo koje pojedinačne sile da dominira Europom. Zapravo, to je mehanizam koji je držao kontinent rascijepljenim, upletenim u beskrajne ratove; dok je Britanija, povučeni otočni lutkar, stezala stisak globalne dominacije. Argument je uvijek bio "dominacija". Pravo pitanje koje se i danas nameće: kojim pravom se Britanija usuđuje diktirati i uređivati sudbinu cijele Europe? Pravi je cilj bio udariti u koljena najjaču silu, osiguravajući da se Europa nikada ne stabilizira, nikada ne ujedini, nikada ne postane ozbiljni protivnik britanskom carstvu.
Nizozemska i Belgija su samo pijuni - raspoređeni kao tampon ili bojna polja, prema potrebi. Britanska strategija je elegantno parazitska: uskladiti se i povezati sa drugom najjačom silom ili blokom, osakatiti im vođu, a zatim gledati kako novi pobjednik tetura pred nišanom. Očistite, ponovite, do beskraja. I ponovili su.
Kroz ovu alkemijsku ravnoteže snaga, Britanija je zadržala Europu podijeljenom, krvavom i rastrojenom, dok je pljačkala cijeli preostali svijet. Kao otočna utvrda, Britanija je uživala jedinstvenu prednost. Britanska pomorska nadmoć je bio jarak koji je štitio njene navodne parlamentarne pretenzije, poticao njenu ekonomsku proždrljivost i osiguravao njenu stabilnost. Više od dva stoljeća, od 1688. do 1914. godine, ova je formula djelovala s đavolskom preciznošću, čime je bilo dopušteno Britaniji neka glumi svjetskog policajca, trgovca i krvnika, sve odjednom.
Opijeni svojim legendarnim trijumfima nad posrnulom Francuskom, šepurili su se kao neprikosnoveni europski titan, svjetsko razmetljivo carstvo, koje se vinulo u nebesa. Ali, u svojoj aroganciji, odabrali su neprijatelja kojega nisu mogli slomiti samo brodovi, niti ikakva pojedinačna hrabrost.
Tijekom zime 1906. na 1907. godinu je admiral Fisher izvukao Mauricea Hankeya iz mraka, neka služi kao tajnik tajnog odbora zaduženog za izradu pomorske strategije za slamanje Njemačke. Fisher je mrzio stavljati planove na papir, čemu razvodniti vlastitu nezamjenjivost? Ipak, u Hankeyu je vidio iskru briljantnosti, čovjeka koji je nadmašio svoje kolege u natjecanju pisanja eseja o "poboljšanju mornarice", osiguravši si željeno mjesto u mornaričkoj obavještajnoj službi.
Fisherovo predviđanje, govore Britanci, bilo je vizionarstvo koje je naoružalo Britaniju za sukob s Njemačkom. Ali, odbacimo štovanje heroja: ovo nije bio nikakvi plemeniti križarski rat. Bila je to paranoična makinacija carstva, koje je očajnički pokušavalo održati svoju svjetsku slavu koja je blijedila, pritom su gledali uspon Njemačke kao ogledalo vlastitog pada.
Engleska vladajuća elita, pijana zabludama o svom novom Rimu, zadrhtala je pri pomisli na vlastito vizigotsko polaganje računa. Pitanje nije bilo hoće li djelovati kako bi očuvali svoju hegemoniju, nego koliko nemilosrdno će nastupiti. Odgovor leži u hrpi dokumenata (1871.-1914.), gdje su opisane njihove imperijalne strepnje, planovi da se britanska čizma zadrži na grlu svijeta.
(Clifford, Brendan: "Ireland in the Great War", 1992.)
1871. godina nije bila godina nekakvog velikog moralnog buđenja, nego je bitna zato što je rodila Njemački Reich, rivala koji se usudio zasjeniti britansku okaljanu robu na globalnoj sceni. Njemačka roba koja je bila jeftinija i bolja je preplavila europska i svjetska tržišta, čime je preotela dionice na koje su Britanci smatrali da imaju pravo raspolagati rođenjem. U početku je otrov poticalo ekonomsko rivalstvo, ne ideologija. Britanska je elita ismijavala Njemačku kao nezahvalnog skorojevića, barbara koji je razbijao vrata na banketu svjetskog tržišta, za koje su Britanci tvrdili da su ga "civilizirali".
Ironija kaplje kap po kap, poput kiseline: ovi samoproglašeni arhitekti globalne trgovine, koji su izgradili svoje carstvo na pljački i prisili - sada su grčevito prosipali bisere zbog njemačke smjelosti da uđe u natjecateljski ring. Oslanjali su se na lijene rasne tropove. Govorili su kako su Nijemci, sa svojim "anglosaksonskim korijenima", jednostavno previše ambiciozni i stoga "previše slični Britancima". Oni nastoje "postati kraljevima u socijalno darvinističkoj džungli, a to se jednostavno ne može prihvatiti."To je bio mrzovoljni napad bijesa monopolista koji se suočava sa vlastitom zastarjelošću.
Merkantilistička Britanija, ovisna o protekcionizmu, jednostavno nije mogla podnijeti komparativnu prednost Njemačke. Dakle, okrenuli su se ratnom planiranju - ne kako bi obranili čovječanstvo, već kako bi obranili svoje profitne marže.
Kraljevska mornarica, na koju svaki razuman pojedinac na ovoj kugli zemaljskoj gleda kao na napuhani simbol imperijalne arogancije, vladala je morima od Sedmogodišnjeg rata. Time je postavila temelj britanskoj globalnoj kleptokraciji. Hankey je inzistirao na tome da će svaki sukob s Njemačkom ovisiti o pomorskoj nadmoći, promijeniti će samo alate. Kako čudno prikriva istinu: ovdje se radilo o osiguranju britanskog pritiska na trgovačkim putovima, a ne o nekoj galantnoj obrani slobode.
(Clifford, Brendan: "1914: England’ s Darwinist War on Germany", 2001.)
Fisherova "velika reorganizacija" mornarice (nazivano renesansom) je bila manje vezana za inovacijame, radilo se o pripremama za preventivni napad. Kao drugi gospodar svjetskih mora (1903.), zatim i prvi gospodar svjetskih mora (1904.), Fisher nije samo predvidio rat; on je rat orkestrirao. Preoblikovao je flotu i reorganizirao svoju globalnu mrežu stanica za ugljen kako bi ugušio njemačke ambicije. Hankeyjeve vlastite cinične riječi u Vrhovnom zapovjedništvu: Fisherove reforme (tada kontroverzne), bile su potaknute Antantom, uz Francusku i Rusiju, kao i "rastućom prijetnjom" iz Njemačke. Prijetnja? Poštedite me. Poznato?
Nije bilo nikakve egzistencijalne opasnosti, pojavio se suparnik koji se usudio uvesti u utakmicu bolje igrače. Realizam u političkoj teoriji razotkriva o čemu se ovdje radilo: gambit ravnoteže snaga, usmjereno prema čašici koljena protivnika (odnosno, igraj prljavo), prije nego bi ovaj mogao poništiti britansku unipolarnu svjetsku dominaciju.
The 'National Review', koji je uređivao Leopold Maxse i gdje su pisali sluge Edwarda Greya, razotkrio je ovaj ratoborni stožer još 1901. godine. To nisu bila besposlena razmišljanja, već nacrt za okruživanje, maskirano kao prosvijećena državnička vještina. Usporedite ovo s liberalnom zabludom kako diplomacija potiče mir: ovdje je to bio uvod u pokolj, proračunata eskalacija, sve zato da bi se očuvalo carstvo koje je obogatilo nekolicinu, a osiromašilo mnoge. Fisher i njemu slični nisu služili čovječanstvu; oni su služili isključivo kapitalu, prikrivajući svoju pohlepu retorikom sudbine.
Njemački Reich, u svojoj "odvažnosti" da se pridruži globalnom tržištu, "usudio se" izgraditi svoju mornaricu; i to ne zato da ospori britansko samoproglašeno "božansko pravo" vladanja morima, nego kako bi osigurali hranu za svoje tvorničke radnike i zaštitili svoju rastuću trgovinu. Ovaj novopečeni marinac Kaiserliche, malenkost pored levijatana Kraljevske mornarice, bio je dovoljan da pošalje britansku patetičnu elitu u histeriju - vrišteći i držeći svoja imperijalna žezla, jer navodno i samo postojanje Njemačke prijeti njihovim svrgavanjem sa pomorskog prijestolja.
Admiral Fisher je gledao na njemačke pomorske ambicije kao neizbježne i nepodnošljive. Nacija koja štiti svoj ekonomski pojas? Neprihvatljivo. Njegovo rješenje? Uništite skorojevića, prije nego što naraste. Sa samozadovoljstvom čovjeka koji je sebe smatrao Nelsonovim nasljednikom, Fisher je otvoreno razmišljao o "drugom Kopenhagenu" (pohvala britanskom bezočnom prikrivenom napadu iz 1807. godine, koji je uništio dansku flotu, bez ikakve objave rata). Razmetao se prijetnjom i pred kraljem i pred kontinentom, ravnodušan prema diplomatskim posljedicama. Zašto? Zato što je, u svom umu, kanalizirao "svete tradicije Kraljevske mornarice" - što je eufemizam za ničim izazvanu agresiju.
Sarkazam na stranu, jer Fisherovo upozorenje Njemačkoj nije bilo nikakvo džentlmensko upozorenje, nego obično nasilničko ruganje: odstupi ili budi slomljen. No, kada je Njemačka, predvidljivo, nastavila svojim putem, Fisher je onda mogao tvrditi da su bili upozoreni, oslobađajući se krivnje za krvoproliće koje je jedva čekao pokrenuti.
Fisher je znao da njemačka mornarica nije dorasla britanskoj. To je priznao i odbacio je Kaiserliche Marine kao manje prijeteću od Francuske. Britanija bi lako mogla blokirati oskudnu obalu Njemačke, uz nekoliko prekomorskih baza; istovremeno su francuske luke i kolonije, koje su se širile, predstavljale daleko veći izazov.
Ipak, Njemačka, sila u usponu, postala je glavni negativac u britanskoj melodrami o ravnoteži snaga; dok je Francuska, zvijezda koja isto blijedi, zgodno preinačena u saveznika. Bilo je to kazalište kojim se opravdalo slamanje konkurenta. Fisherovi postupci govore priču: opozvao je udaljene eskadrile, preusmjerio je 88% mornaričkog oružja prema Njemačkoj i pretvorio Sjeverno more u stalnu ratnu igru, ponavljajući Nelsonovu mantru kako bojno polje treba biti poligon.
Britanija nije čuvala nikakvu svoju sigurnost - nego svoju ekonomsku hegemoniju - koristeći pritom svoju vojnu nadmoć da potisne suparnika koji ju je nadmašivao u trgovini. Hankey, uvijek ulizica, kasnije je pljuštao po Fisherovom "velikom planu", osmišljenom 1904. godine. Plan koji je flotu pretvorio u Veliku flotu 1914. godine. Desetljeće spletkarenja, maskirano u predviđanje, kako bi Britanija i dalje mogla nametati svoje uvjete cijelom svijetu.
Do kasne 1906. godine je Fisherov remont mornarice postao majstorskim tečajem militarizirane paranoje. Premjestio je flotu tako da može napadati Njemačku po želji, utvrdio je pomorske baze najmodernijim oružjem i naručio izradu Dreadnoughte, glomazne simbole imperijalne nesigurnosti. Topništvo je unaprijeđeno, obuka je revolucionarizirana, naručeni su novi bojni brodovi i pomorske mine. Portsmouth je pokrenuo pomorski ratni koledž, dok je Admiralitet izradio detaljne nacrte za rat s Njemačkom. Trošak? Do 1910. godine su pomorski izdaci gutali četvrtinu britanskog proračuna, što je bilo trostruko više od njemačkih pomorskih izdataka. Britanija je, držeći se merkantilističkih zabluda, ulila bogatstvo u ratni stroj, sve kako bi zaštitila tržište koje je već izgubila zbog njemačke učinkovitosti.
Radilo se ovdje o ponosu, o tome da se nitko ne usudi osporiti monopol carstva. Fisher i njemu slični nisu služili čovječanstvu - oni su poslužili trulom sustavu koji se održao do današnjeg dana, pritom žrtvujući živote i imovinu - kako bi podupirali i dalje gurali svjetski poredak koji je obogatio nekolicinu, dok je istovremeno ugušio napredak svijeta.
Dok je Britanija bila zauzeta pokoravanjem Burskih republika, njena Mornarička obavještajna služba imala je dovoljno dalekovidnosti (ili paranoje) uspostaviti Trgovački odjel. Njihova misija? Pratiti britanske brodove i teret, smisliti kako zaštititi zalihe hrane u ratnim uvjetima.
Do kolovoza 1906. godine je kapetan Henry Campbell preuzeo kormilo, sastavio je iscrpne statistike i grafikone koji su otkrivali sve veći prodor Njemačke na tržište. Campbell je, sa samodopadnom sigurnošću čovjeka koji u ambiciji vidi slabost, ustvrdio kako njemački ekonomski uspon, iako naporan, od toga napravio nakovanj po kojem će lupiti britanski pomorski čekić.
Njegovi su dijagrami vrištali o ranjivosti: Njemačka se oslanja na uvozne sirovine i hranu, točka gušenja koja je molila da se jače pristisne. Izračunao je kako bi dvogodišnja pomorska blokada mogla izgladniti Njemačku, koja bi se onda pokorila. Pritom bi ciljali na sve brojniju njemačku radničku klasu; klasu koja bi zbog gladi (jezivo je primijetio) mogla izazvati nemire.
(Offer, Avner: "The First World War: An Agrarian Interpretation", 1989.)
Do srpnja 1908. godine je Campbellov izvještaj otvoreno govorio o tome kako bi pomorska blokada njemačke radnike dovela na "nepodnošljivu" bijedu, uz nezaposlenost i ogromne troškove, koji bi otvorili put ekonomskom kolapsu. Nijedna nacija, rugao se, ne bi mogla izdržati rat pod takvim pritiskom. Opet: sadizam zaodjenut u državništvo, plan da se izgladnjivanje pretvori u oružje protiv rivala, čiji je jedini zločin bio industrijski uspjeh.
Hankeyev prethodnik, kontraadmiral Sir Charles Ottley, nije bio ništa manje krvoločan. Od 1907. do 1912. godine, kao tajnik Imperijalnog obrambenog odbora, Ottley je uvjeravao Prvog gospodara mora u pismu, iz prosinca 1908. godine, kako je njemu osobno pomorska blokada Njemačke bila opsesija tijekom tri godine, koje je proveo kao šef mornaričke obavještajne službe.
Njegov nasljednik, admiral Slade, održavao je ovaj plamen na životu i fiksirao se na "zajamčenu i jednostavnu" metodu gušenja Njemačke na moru. Ottleyjeve riječi su prožete imperijalističkom arogancijom: Britanska geografska i pomorska moć bi, u dugotrajnom ratu, samljela njemačke industrijske mase u prah. desilo bi se polako, ali bilo bi to "izvanredno i dobro". Zamišljao je hamburške ulice obrasle travom, sliku smrti i propasti.
(Marder, A. J.: "From the Dreadnought to Scapa Flow")
Nije bilo nikakve egzistencijalne prijetnje po Britaniju, postojala je samo zavist ukorijenjena u merkantilističkoj logici nesigurnog gubitnika, gdje britanska dominacija ovisi o slamanju konkurenata. Usporedite ovo s liberalnom fantazijom o pomorskoj moći, koja štiti prosperitet: to bi bila batina koja nameće oskudicu, osiguravajući britanskoj eliti neka se gosti dok drugi gladuju.
Stoljeće ranije, ista ovakva britanska dogma o "ravnoteži snaga" je opravdavala rat s Francuskom. Time su natjerali parlament, koji je tada bio prepun zemljoposjednika, neka zabrani uvoz žitarica, kladeći se na domaće zalihe kako bi se nahranile mase za vrijeme rata. Do 19. stoljeća, hegemonija Kraljevske mornarice je okrenula scenarij: mogla je jeftino zaštititi globalnu trgovačku mrežu, dopuštajući tako Britaniji da uvozi jeftino žito, kako bi umirili svoj proletarijat.
Zakon o reformi iz 1832. godine, koji je osnažio industrijsku buržoaziju i ukinuo embargo na žitarice - izrodio je novi sustav "slobodne trgovine" kako bi prehranili radničke horde kapitalista. Ali, to je vezalo Britaniju za inozemnu opskrbu, kao i za željezni stisak mornarice. Druge industrijalizirane sile, poput Njemačke, nisu imale drugog izbora nego slijediti ovakav primjer, jer su se njihovi radnici nadimali pod istim pritiscima.
Bojnik Stewart Murray i njegovih 1900 pamfleta je vrištalo o ranjivoj britanskoj opskrbi hranom, što je kulminiralo trikom iz 1903. godine - koji su podržali zastupnici, lordovi, admirali i vojni čelnici. Prestravljeni tadašnji premijer Balfourje osnovao komisiju, čija je presuda bila predvidljivo samozadovoljna: Kraljevska mornarica može odbiti svaku prijetnju. Ipak, ostalo je mučno pitanje: Imaju li i njihovi suparnici, poput Njemačke, isto pravo kako bi zaštitili svoje radnike pod sličnim pritiskom? Britanski stratezi, kao lešinari koji kruže oko ranjene zvijeri, označili su njemačku radničku klasu kao slabu kariku.
Iskorištavanje ove uočene slabosti je zahtijevalo pomni plan, te je admiral Fisher uspostavio još jedan odbor kako bi naoštrili već oštri nož. U prosincu 1906. godine, pod Hankeyjevim vodstvom, ista je grupa stvorila radnu skupinu na novom Naval War Collegeu u Portsmouthu. Hankey je, s marljivošću čovjeka koji planira tuđu propast, osvježio svoj njemački kako bi proučio primarne izvore, secirajući do detalja kako Njemačka funkcionira, i kako je razbiti.
Nakon šest mjeseci mučnog rada, proizveli su izopačeni ratno-ekonomski manifest na 60 stranica. Hankey je kasnije likovao: osjetljivost Njemačke na ekonomski pritisak je "frapantna", iako je priznao kako nije siguran koliko će vremena trebati da se Njemačka prisili na pokornost, posebno uz pomoć kontinentalnih susjeda.
Prije 1905. godine, misija Kraljevske mornarice bila je "džentlmenska igra" mačke i miša: pratiti neprijateljske flote, napadati ako se usude napustiti luku, slomiti ih u slavnoj i odlučujućoj pomorskoj bitci u kojoj bi bila dokazana britanska nadmoć. Bio je to pomorski rat kao visoko kazalište, sukob čelika i oholosti, odigrano na otvorenim valovima. Ali do 1914. godine je Britanija ovaj romantizirani scenarij zamijenila daleko ružnijim igrokazom: ekonomsko gušenje.
Promjena nije bila slučajna, to je bila jednostavno smišljena, hladnokrvna strategija, kako bi se ugušila njemačka linija spasa kroz blokadu, potez koji je razotkrio britansku spremnost gdje samu trgovinu pretvara u oružje. Zaboravite viteške dvoboje na moru, ovo je bio rat u naslovnoj ulozi, s gladovanjem kao tintom. Zaokret otkriva ne samo taktičku inovaciju, već i jezivu predanost totalnom ratu, gdje su civili postali kolateral u bilanci moći. Pretvarati se kako je ovo bila samo vojna evolucija znači ignorirati moralnu trulež u njenoj srži - Britanija nije samo imala za cilj poraziti Njemačku, već i slomiti njezin narod.
U svojoj pomno detaljnoj "Povijesti blokade Njemačke", A.C. Bell razotkriva makinacije ove promjene. Do 1906. godine je Admiralitet službeno uvjerio Odbor za obranu Carstva kako blokada njemačke obale nije samo izvediva, nego je postalo središnjim elementom za njihovu strategiju.
Admiralitet je utemeljio Mornaričko ratno učilište samo zato da bi secirao rat sa znanstvenom preciznošću, dok je Odbor za ratno planiranje bio čvrsto ukopan u birokratskom srcu Whitehalla. Predsjednik ovog ratnog koledža odmah je postavljen u Odbor, osiguravajući tako da strategija nije prepuštena hirovima slatkih admirala, nego osmišljena s kliničkom strogošću.
Staroškolski pristup davanja zapovjednicima slobodne ruke smatrao se zastarjelim, reliktom manje nemilosrdnog doba. Umjesto toga, Britanija je zahtijevala planove, i to pedantne planove vođene podacima i koji su secirali svaku njemačku ranjivost poput leša na ploči. Između 1905. i 1907. godina su ratni planovi ispočetka iscrtani, što je kulminiralo nacrtom iz srpnja 1908. godine, koji je izričito skrojen za Njemačku. Naredbe su bile jasne: sakupiti nadmoćne snage u Sjevernom moru, zagušiti La Manche i - što je najvažnije - zadaviti njemačku trgovinu. Po prvi put je ekonomska devastacija navedena kao primarni cilj, direktiva koja je ismijavala čudan pojam ratovanja kao posla vojnika. Britanski apologeti mogli bi tvrditi da je to bila samo pragmatika, nužna prilagodba modernom ratovanju. Ali, nemojmo kukavičluk pretvarati u strategiju: ciljanje trgovačkih ruta za izgladnjivanje nacije nije inovacija.
Blokade ometaju opskrbne lance, taktika je to stara koliko i opsadno ratovanje, ali ovdje je naoružana industrijskom preciznošću. Njemačka, uvelike ovisna o uvozu hrane i sirovina, bila je jedinstveno ranjiva, i tu je činjenicu Britanija iskoristila predatorskom radošću. Cilj je bio srušiti superiornu ekonomiju, kako bi se potaknuli unutarnji domaći nemiri. Zamislite to kao šahovsku partiju u kojoj Britanija nije ciljala na šah-mat, već na spaljivanje same ploče.
Usporedite ovo s današnjim sankcijama: modernim blokadama koje osakaćuju nacije, dok se zapadne sile tapšu po ramenima, jer izbjegavaju "čizme na zemlji". Licemjerje je bezvremeno: ekonomski rat vam omogućuje da uništite društvo, dok tvrdite da su vam ruke čiste. Pa ipak, neki bi mogli braniti britansku blokadu kao majstorski potez, tvrdeći da je ubrzala poraz Njemačke. Njima bi ukazala na njemački narod koji je gladovao - jesu li oni bili neprijatelji? Nasljeđe blokade nije pobjeda; to je presedan, koji jačemu daje prednost moći nad čovječanstvom.
Tajnovitost koja okružuje Bellovu "Povijest blokade Njemačke" samo produbljuje cinizam. Izradio ga je povijesni odjel Odbora za obranu carstva, dokument je dovršen 1921. godine, ali je desetljećima bio zaključan i označen žigom "Samo za službenu upotrebu". Whitehall je izbacio pregršt primjeraka za svoj najuži krug, dok je javnost ostala u blaženom neznanju sve do 1961. godine, kada ju je Ured njenog veličanstva nevoljko predao na uvid. Čak i tada, nacisti su se već dočepali nejavne verzije, objavili su skraćeni prijevod, 1943. godine. Ovo ispada sumorna ironija, dok jedan brutalni režim ispisuje bilješke iz knjige drugoga, jačajući pritom želju da spale britanski otok do temelja.
Ova se tajnovitost nije odnosila na zaštitu osjetljivih taktika; radilo se o zaštiti imidža Britanije kao "časnog" carstva. Ako je blokada bila toliko neobranjiva, čemu onda skrivati njen nacrt? Odgovor je jednostavan: istina razotkriva namjeru. Britanija se nije borila protiv Njemačke. Britanija je tražila je njemačko uništenje i nikakva mornarička pompa to ne može izgladiti.
"Povijest blokade Njemačke" je prava knjiga, ima tisuću stranica, pisana hladnom, nepoštednom preciznošću mrtvozorničkog izvješća. Nije "rah-rah" ratna kronika; to je mračna knjiga britanske odvratne kampanje gdje se Njemačka izgladnjuje do pokornosti. Knjigu je napisao insajder insajdera, koji nisu trebali čitati grozote zašećerene moralnim frazama.
Bell počinje pisati ovaj plan cijelo desetljeće prije početka sukoba, secirajući opsesivne pripreme Admiraliteta i Odbora za obranu carstva i ciljanu pripremu za ekonomski rat. Samo postojanje knjige vrišti cinizmom: vitalni je to zapis za buduće ratove, ali Britanija ju je duboko zakopala, prestravljena kada javnost primjeti toliko krvi na njihovim rukama. Zašto? Ipak je odgovornost za više milijuna mrtvih moglo narušiti plemenitu fasadu carstva, koja se prikazuje prema van. Pa, čak i danas, mnoge povijesne činjenice na vrhovima prstiju zaobilaze blokadu, kao da je milijun leševa samo fusnota. Tako su i povjesničari postali suučesnici kod namjernog sakrivanja i prepisivanja očitog britanskog moralnog bankrota.
Bellova analiza otkriva pravo lice blokade: oružje putem ekonomskog razaranja, a ne samo pomorska taktika. Admiralitet je pretpostavio da će njemačke luke na Sjevernom moru biti čvrsto zatvorene, predviđajući kaskadu bijede koja se prelijevala prema unutrašnjosti. Blokirajte luke i njemačke financije bi eksplodirale; prihodi od izvoza bi presušili, uvozne carine bi nestale, a industrije bi se zaustavile bez sirovina. Neutralne luke u Belgiji ili Nizozemskoj? Beskoristno, premalno da bi podnijele opseg njemačke trgovine. Tvornice bi se zatvorile, nezaposlenost i bi skočile, gurajući tako civile u siromaštvo. Obitelj u Berlinu jede pljesnivi kruh dok britanski admirali nazdravljaju šampanjcem svom "uspjehu".
Bell ne tvrdi u knizi da bi sama blokada dobila rat, ali je jasan: Njemačku bi to iskrvarilo. Što je rat duže trajao, rane su bile dublje. Machiavelli bi to nazvao onim što jest: vlast bez principa, gdje ciljevi opravdavaju izgladnjivanje nacije.
Ovo je bio ekonomski rat na steroidima - zahtijevao je hrpe statistike, ekonomsko modeliranje i novu vrstu planiranja, koja je njemačko gospodarstvo tretirala kao laboratorijskog štakora. Britanija nije željela samo pobjedu - željela je demontirati Njemačku i njeno postojanje. Branitelji blokade mogli bi kukurikati o "učinkovitosti", ali po koju cijenu? Milijun života ugušenih, ne mecima nego glađu, orkestrirano od strane ljudi u Whitehallu koji nikada nisu propustili obrok. Sofisticiranost ove strategije je čini još više grotesknijom - majstorska klasa okrutnosti, a ne lukavstva.
Od 1908. godine su britanski ratni planeri pretvarali ekonomsku sabotažu u znanost. Admiral Slade zahtijevao je duboko zaranjanje u njemačke komercijalne arterije. Ministarstvo vanjskih poslova oslobodilo je svoje konzule diljem Europe, koji su proveli godinu dana prikupljajući detaljne podatke o njemačkom gospodarstvu: trgovinskim tokovima, zalihama hrane, radovima. Ti su izvještaji dospjeli na stol Eyrea Crowea, koji ih je proslijedio Edwardu Greyu, ministru vanjskih poslova pokeraškog lica i bez srca. Presuda? Sama blokada ne bi dovoljno brzo slomila Njemačku; Nijemci bi mogli izdržati stisak.
Tako je onda Britanija shvatila kako treba više od brodova - potrebni su joj saveznici, poput Rusije, Francuske i britanskih ekspedicijskih snaga, kako bi zakucali Njemačku u zemlju. Blokada nije bila završnica, bila je to samo prva salva prema totalnom ratu. Neki bi mogli tvrditi da je to bio samo strateški realizam, nužno zlo za osiguranje pobjede. Ali, pobjeda čega, točno? Podupirati i dalje prevlast britanskog napuhanog carstva, koje je tonulo opterećeno plijenom opljačkanom od kolonija, na koje nije imalo pravo? A zašto? Njemačka nije ispalila nijedan hitac, nije ničim izazvana zveckala sabljama.
Krvlju natopljena nesreća koja je uslijedila: milijuni koji su dahtali u smrdljivim rovovima, trunuli u blatu, krvarili na plodnim poljima koja su pretvorena u neplodne pustoši - direktno pada na glavu britanske elite. Strahote Prvog svjetskog rata, prečesto ublažene u sjećanju, odgovaraju okrutnostima Drugog svjetskog rata. Vojnici koji se dave u iperitu, pluća im gore dok se bore za udah; tijela raskomadana šrapnelima, ostavljena nepokopana, usred nemilosrdnog granatiranja; promrzle noge koje se gnoje, po poplavljenim jarcima, svaki korak je vrisak.
Među vojnicima šokiranim granatama, mrmljale su se strašne priče i polako su gubili razum: vidjeli su sablasne oblike koji su treperili u magli, priče o palim suborcima koji i dalje lutaju ničijom zemljom i gdje su navodno lutala neobična vukolika stvorenja; neprirodne tišine prije svitanja, povremeno razbijene fantomskim jaucima koji su ledili krv u žilama i najsnažnijim veteranima, pritom nagrizalo njihov razum i gušilo volju za preživljavanjem. Za neke od preživjelih je ovakva muka potrajala, samo kako bi se godinama kasnije suočili s strojem za mljevenje mesa Drugog svjetskog rata.
Ove noćne more se jedva spominju danas, oprže ti dušu; kopanje previše po tim pričama ostaje samo najhrabrijima, jer san nakon pročitanog ne dolazi više baš lako. Otisci prstiju britanske elite su posvuda po ovom pokolju. Samo je njihova oholost bio onaj kremen koji je zapalio Europu. Oni, u stvari, nisu ratovali; oni su smislili i orkestrirali genocid iscrpljivanjem, njihove ruke u svilenim rukavicama još uvijek zaudaraju na prolivenu krv. No, danas se oni i dalje odmaraju uronjeni u mit o svojoj herojskoj pobjedi nad fašističkim sjenama, koje su zaprijetile "našim liberalnim demokracijama".
Rat koji je započeo i isplaniran u skrivenim hodnicima davnih 1900-tih traje i dan danas.
Hvala na čitanju.
Add comment
Comments