JP Morgan Chase i saudijska naftna kolonija

Prvo je izraelski Rothschild cionistički entitet pojačao svoju genocidnu kampanju usmjerenu na potpuno uništenje Gaze. Zatim je napao Libanon, zamijenio socijalističku vladu u Siriji džihadistima i bombardirao Iran. Dok Trump pokazuje svoje pravo krunsko lice, bijes raste u regiji.

Gledajući u retrovizor, jedino što je upečatljivije od kolektivnog odgovora ove nacije na Arapsko proljeće – i paranoične desnice i izmučene ljevice – bilo je kumulativno novinarsko neznanje o bliskoistočnoj politici.

Stručnjaci su usporedili revolucionarni Iran - gdje još uvijek nacionalizirani naftni sektor ima velike naftne tvrtke koje se hvale profitom - s Alžirom i Jemenom, gdje su spletke CIA-e postavile reakcionarne vlade, kako bi zamijenile progresivne koje su se usprotivile Zaljevskom ratu 1991. godine. Usporedili su socijalističku Siriju - kasnije napadnutu od strane saudijsko-izraelskih  luđaka putem Al-Qaide - s američkim marionetskim monarhijama u Bahreinu i Jordanu.

Na Bliskom istoku uglavnom postoje dvije vrste arapskih vlada.

Demokratske su nam neprijatelji.

Monarsi i diktatori su nam prijatelji.

A sva se igra vrti oko nafte!

ARAMCO

Saudijska Arabija ima 261 milijardu barela sirove nafte ispod svog tla i ostaje ključnim područjem u međunarodnoj otimačini nafte,  kojom predsjedavaju (od prije nam poznata) Četiri jahača. Kao što je Joseph Story, analitičar za Bliski istok i bivši direktor ARAMCO-a, jednom rekao: "Samo je jedan faktor uključen u to gdje će krenuti cijena nafte, a to je Saudijska Arabija“.

Godine 1933. kalifornijska tvrtka, Standard Oil Company of California (Socal), pregovarala je o prvoj naftnoj koncesiji u Saudijskoj Arabiji sa saudijskim ministrom financija Abdullahom Sulaimanom. Saudijci su trebali dobiti zajam od 30.000 britanskih funti, plus odmah 5.000 funti za prvu godinu najamnine, sve plativo u zlatu. No, američki predsjednik Franklin Delano Roosevelt (FDR) je tada  uveo embargo na izvoz zlata kao odgovor na Veliku depresiju, a zahtjev Socal-a za izuzećem je odbio državni tajnik Dean Acheson.

Socal je zaobišao embargo, tako što je nabavio zlato od londonske podružnice Morgan Guaranty Trusta. Kada su Saudijci pitali dužnosnike Socala što bi trebali učiniti sa svojim novostečenim bogatstvom, Socal je naravno preporučio neka ga pohrane u Morgan Guaranty Trust. Saudijci su sa zadovoljstvom prihvatili ovaj savjet. 

Godine 1938. je Socal, koji je kasnije promijenio ime u Chevron, pronašao dodatne zalihe nafte u Saudijskoj Arabiji i Kataru, te je  osnovao Arabian American Oil Company (ARAMCO). Chevron je brzinski kao partnere doveo Standard Oil of New Jersey (kasnije Exxon), Standard Oil of New York (kasnije Mobil) i Texaco. Ova američka polovica Četiri jahača bi pretvorila ARAMCO u najveću naftnu kompaniju na svijetu, gotovo tri puta veću od Royal Dutch/Shella.

Dok su British Petroleum (BP) i Royal Dutch/Shell, dva europska jahača, posjedovali najveći udio u iračkoj naftnoj kompaniji i dominirali iranskim konzorcijem, američki jahači su sada držali u svojim kandžama dosad najveći plijen, ARAMCO.

U regiji su postignuti i drugi sporazumi. Chevron i Texaco osnovali su marketinšku podružnicu poznatu kao Caltex, zajednički su  posjedovali i Bahrain Petroleum Company. BP se udružio s Gulf Oilom, kojim je upravljala obitelj Mellon, kako bi razvijali naftna polja u Kuvajtu. Do 1949. godine su BP i Royal Dutch/Shell kontrolirali 52% naftnih rezervi na Bliskom istoku, dok je pet američkih naftnih divova - Exxon, Mobil, Chevron, Texaco i Gulf - kontroliralo 42%. 

ARAMCO se ubrzo mogao pohvaliti i najvećim naftnim poljem na svijetu u Ghawaru i najvećim naftnim poljem na svijetu u Safaniyi. Također je polagao pravo na prostrana naftna polja u Berriju i Abqaiqu. Sveukupno, ARAMCO sada kontrolira više od jedne četvrtine svjetskih rezervi sirove nafte. Nakon arapskog naftnog embarga, 1973. godine, ARAMCO je započeo najskuplji pojedinačni industrijski projekt u povijesti čovječanstva - masivni petrokemijski i rafinerijski kompleks u Jubailu. Tvrtka također upravlja najvećom svjetskom lukom za 'duboke vode' u Ras Tanuri, na obali Perzijskog zaljeva, u Saudijskoj Arabiji. 

Saudijska vlada tvrdi kako je nacionalizirala svoj domaći naftni sektor. Sjajni ARAMCO World, koji se obično pojavljuje u javnim knjižnicama i stomatološkim ordinacijama diljem SAD-a, propagandna je ruka ove tvrtke. Hvale se kako je saudijska vlada do 1973. godine preuzela 25% udjela u ARAMCO-u; zatim povećala svoj udio na 60% 1974. godine; te je do 1980. godine posjedovala 100% ARAMCO-a - danas poznato kao Saudi ARAMCO. Prava priča je malo složenija.

Barem do 1988. godine su četiri američka naftna diva upravljala ARAMCO-om, čak i kada je saudijska vlada zapravo bila njegov vlasnik. Exxonov obrazac 10K, iz 1990. godine, podneseno američkoj Komisiji za vrijednosne papire i burze, navodi Exxon Overseas Corporation kao podružnicu u potpunom vlasništvu i zatim navodi da posjeduju 28,33% udjela u Arabian American Oil Company. Kralj Fahd je predsjedavao Vrhovnim vijećem saudijskog ARAMCO-a sve do teškog moždanog udara, a među članovima odbora su bivši predsjednici Exxona i Chevrona, kao i istaknuti američki bankar. 

Bez obzira tko je zapravo vlasnik ARAMCO-a, Četiri jahača i dalje drže sve konce u rukama putem ugovora o upravljanju, ugovora o uslugama i zajedničkih ulaganja. Te nizvodne niše su mjesto gdje se nalaze stvarne profitne marže, a Četiri jahača se općenito kreću u tom smjeru od ranih 1980-ih, u svojim globalnim operacijama.

Zajednička ulaganja sa Saudi ARAMCO-om uključuju ogromnu rafineriju u Yanbuu, poznatu kao Mobil Yanbu Refining Company, i jednako veliku rafineriju u Jeddahu, koja je u 50%-tnom vlasništvu Royal Dutch/Shella. Mobil posjeduje većinski udio u Luberefu, saudijskoj rafineriji baznog ulja, i u Petrolubeu, miješanoj sirovini koju izvozi u preko 40 različitih zemalja. Mobil i Royal Dutch/Shell su 50%-tni vlasnici dvaju postrojenja za krekiranje etilena, jednog u Yanbuu i jednog u industrijskom gradu Jubail.

Shell posjeduje: 50% udjela u tvrtkama Saudi Petrochemical Company i Saudi Arabian Markets & Shell Lubricants; 49% u tvrtkama Al Jomaih & Shell Lubricating Oil i Modern Automotive Services Company; te 25% u tvrtki Peninsular Aviation Services Marketing. Motiva je zajedničko ulaganje Shella i Saudijske Arabije u SAD-u, s rafinerijama u Norcu i Conventu u Louisiani. 

Exxon posjeduje i upravlja tvrtkom Al Jubail Petrochemical Company – daleko najvećim postrojenjem u industrijskom gradu Jubail – i tvrtkom Exxon Chemical Arabia, Inc. Njihova belgijska podružnica, Essochem, ima zajedničko ulaganje s bogatom saudijskom obitelji Algosaibi, poznato kao Oil Field Chemical Company.

Texaco ima dva zajednička poduzeća sa Saudi ARAMCO-om u Sjedinjenim Državama: Texas Refining & Marketing i Star Enterprises. Sappco-Texaco Insulation Products je poduzeće koje povezuje Texaco i Saudi Olayan Group, kojim upravlja Sulaiman Olayan. Od 1990. godine je Texaco 92% svoje sirove nafte za SAD dobivao iz Saudijske Arabije.

Prema 'Platt's Oilgram Newsu', saudijski ARAMCO također opskrbljuje velike naftne kompanije sirovom naftom s popustom, dajući im 5 dolara po barelu popusta na objavljenu spot cijenu, bilo koje vrste sirove nafte koju Jahači požele kupiti. Dužnosnik ARAMCO-a, James McPherson, dao je ostavku u znak zgražanja, jer se tvrtka suzdržavala od izravne konkurencije s američkim Jahačima. McPherson je potom saudijskim vlastima otkrio poreznu prijevaru ARAMCO-a, vrijednu 17 milijuna dolara. Abdullah Tariki, saudijski direktor za naftu i minerale, javno je objavio optužbe i najavio nove tranzitne naknade koje će se naplaćivati ​​​​Jahačima kako bi se kompenzirala prijevara. U roku od nekoliko dana od proglašenja, Tarikija je s dužnosti smijenio sam kralj Fahd. 

ARAMCO-ov odvjetnik je bio John McCloy. On je predsjedavao Chase Manhattanom i Svjetskom bankom. McCloy, koji je pomogao Davidu Rockefelleru da izvuče šaha iz Teherana, bio je jedan od šest "mudraca" koji su savjetovali predsjednika Johnsona. Također je bio utjecajni član Warrenove komisije koja je "istraživala" atentat na Kennedyja.

Od 1990. godine ARAMCO je proizvodio preko 8 milijuna barela sirove nafte dnevno, osigurao saudijskoj državi ulogu "neizvjesnog proizvođača". Tijekom Zaljevskog rata 1991. godine, ARAMCO je doživio još jedno širenje, te sada proizvodi neviđenih 10 milijuna barela dnevno. Nakon svrgavanja šaha, saudijska polovica Twin Pillarsa je dobila mnogo veći značaj.

Dok su Izraelci i američki State Department pokušavali iskoristiti egipatsku revoluciju kao pokriće za poticanje kontrarevolucija i prosvjeda po Iranu i Siriji, prava revolucija je započela na ulicama Alžira, Sane i Amana.

Prosvjedi su stigli čak i do Bahreina, koja je jedna od britanskih monarhija i čuva naftna polja Perzijskog zaljeva za iluminatske bankare. Ako se problemi prošire na Saudijsku Arabiju, stvari će postati vrlo zanimljive. U tom trenutku cinizam, kao ni neznanje zapadnih kolonijalnih gospodara, neće napraviti nikakvu bitnu razliku. Biti ćemo na rubu globalne revolucije.

Bechtel

Glavni izvođač radova tvrtke ARAMCO je Bechtel, sumnjiva privatna tvrtka sa sjedištem u San Franciscu, koja je najveća inženjerska tvrtka na svijetu. Knjiga Latona McCartneyja, "Prijatelji na visokim položajima", opisuje bliske veze Bechtela s američkim State Departmentom i CIA-om, koja tvrtku koristi poput "imuniteta", jer Bechtel radi na mnogim mega-projektima u raznim dijelovima svijeta. Gdje god se Četiri jahača kreću, Bechtel prati i nadzire. U naftom bogatoj Venezueli su izgradili naftovod Mena Grande. U Saudijskoj Arabiji su izgradili ARAMCO-ov "industrijski grad" u Jubailu, najveći industrijski projekt na svijetu ikada.

Bechtel je izgradio japansku zračnu luku Tokio Narita i kongresni centar za Zimske olimpijske igre u Naganu 1998. godine. Izgradili su Asuansku branu u Egiptu, tematski park Euro-Disney i most Golden Gate u San Franciscu. Gotovo svaku branu u SAD-u izgradio je Bechtel, uključujući i masivnu Hooverovu branu. Izgradili su prvu nuklearnu elektranu u zemlji za ARCO u Idahu, 1951. godine. Također grade gotovo svaku nuklearnu i električnu elektranu, bilo koje veličine, bilo gdje na svijetu. Grade vojne instalacije i morske luke. Odaberite svoje moderno inženjersko čudo i postoji velika vjerojatnost kako ga je izgradio Bechtel. Tvrtka je u vlasništvu obitelji Bechtel. Trenutno je vodi Stephen Bechtel, koji se 1973. osobno sastao s kraljem Fahdom, kako bi isplanirao projekt Jubail.

Bechtel je predvodio napore za privatizaciju vodovodnih sustava Trećeg svijeta i bio je glavni podupiratelj Sporazuma o slobodnoj trgovini Amerike. Godine 1999. je Bechtel preuzeo pokrajinski vodovodni sustav Cochabambe, u Boliviji. Prema bolivijskom aktivistu Oscaru Oliveri, iz 'Koalicije za obranu vode i života', Svjetska banka je promovirala otimanje vode ljudima, u ime Bechtelove podružnice, Aqua Sentuary. Dajući novo značenje riječi "privatizacija" - ruralni bolivijski poljoprivrednici su gledali u čudu kako im država oduzima privatne bunare, te su bili prisiljeni priključiti se na Bechtelovu mrežu. Cijene su porasle za 300% za stanovnike gradova, koji su odjednom trošili 25% svog mjesečnog prihoda na vodu. Bolivijski seljaci odgovorili su četveromjesečnim blokadama i prosvjedima, od siječnja do travnja 2000. godine. Nekoliko ih je ubijeno, stotine ozlijeđeno i tisuće zatvoreno od strane Bechtelu podređene bolivijske vlade. Konačno, vlada je bila prisiljena raskinuti ugovor sa Bechtelom. U veljači 2002. godine, na tajnom sastanku i sudu Svjetske banke, Bechtel je tužio pokrajinsku vladu za 25 milijuna dolara, tvrdeći kako su izgubili profit za sljedećih 40 godina.

Bechtel je, zajedno s ARAMCO-om, pet desetljeća uživao isti kvazi-vladin status na Bliskom istoku. Među bivšim direktorima Bechtela su zamjenik direktora CIA-e za Kennedyja John McMahon, i dužnosnici Reaganova kabineta: državni tajnik George Shultz, ministar obrane Caspar Weinberger i savjetnik za kontrolu naoružanja, Kenneth Timmerman.

George Schultz, koji je bio predsjednik Bechtela i prije Reaganova imenovanja, vratio se u upravni odbor Bechtela početkom 1990. godine, kada se pridružio i upravnom odboru Chevrona. Direktori CIA-e, Bill Casey i Richard Helms, također su radili za Bechtel, kao i Philip Habib, Carterov izaslanik za Bliski istok, koji je sastavio sporazum iz Camp Davida, između Egipta i Izraela.

Od 1978. godine, Stephen Bechtel i suosnivač John McMahon, posjedovali su 40% dionica Bechtela; preostalih 60% je držalo 60 Bechtelovih rukovoditelja. Bechtel posjeduje 15% Peabody Coala i veliki dio investicijske banke Dillon Read, gdje je radio Bush stariji i njegov ministar financija Nicholas Brady. Bechtel je osnovao Fremont Group kao holding tvrtku za Bechtel Energy Resources, Bechtel Investments Realty, Crown Pacific, Offshore Bechtel Exploration i Coldwell Banker. Coldwell je jedna od najvećih tvrtki za nekretnine u zemlji i kupljena je od Carlyle Group. Tamo rade James Baker III., George Bush stariji i Frank Carlucci. Od 1994. godine je upravni odbor Fremont Groupa uključivao i Stephena Bechtela, kao i Eisenhowerova ministra obrane Cordella Hulla, Georgea Schultza i predsjednika Citibanka Waltera Wristona.

U poslovnim pothvatima u Saudijskoj Arabiji, strane tvrtke moraju raditi preko agenata, koji moraju biti saudijski državljani. Bechtel je regrutirao dispečera iz ARAMCO-a, po imenu Sulaiman Olayan, neka bude njihov partner u osnivanju saudijske tvrtke Bechtel. Olayan, siromašni šijit iz radničke klase, posjedovao bi 50% nove tvrtke i tako isti tren postao milijarder. Prije dolaska Četiri jahača, Saudijska Arabija je bila prilično egalitarno društvo. Isto je bilo i u Kuvajtu, Omanu, Kataru, Bahreinu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Većina modernih milijarderskih naftnih šeika bili su vozači kamiona, mehaničari i ronioci bisera.

Vijeće za vanjske odnose (CFR)

George Pratt Schultz, insajder iz Bechtela, također je i trenutni direktor Vijeća za vanjske odnose (CFR), moćnog američkog think tanka za vanjsku politiku, čiji geopolitički imperativi najčešće budu usvojeni od strane američkog State Departmenta. CFR je osnovan 1922. godine i sjedište mu je u Harold Pratt Houseu, New York. Zgradu je donirala Prattova udovica, čiji je suprug stekao bogatstvo kao partner u Standard Oil Companyju, Johna D. Rockefellera.

Schulz, rođak gospođe Harold Pratt, zamijenio je člana CFR-a, Alexandera Haiga, kako bi postao Reaganov državni tajnik. CFR je američka podružnica Kraljevskog instituta za međunarodne poslove (RIIA), iz Londona. Oba vanjsko politička think tanka puna su moćnih čelnika iz industrije, akademske zajednice i vlade. Imaju ogroman utjecaj na američku i britansku vanjsku politiku, pružaju vezivo za tzv. "posebni odnos" između SAD-a i Velike Britanije.

CFR objavljuje 'Foreign Affairs', dvomjesečni časopis o globalnoj političkoj situaciji, koji mnogi u State Departmentu smatraju svojevrsnim vodičem "kako" voditi vanjsku politiku. Među osnivačima CFR-a bili su: braća John Foster i Allen Dulles, kolumnist Walter Lippman, bivši državni tajnik Elihu Root i pukovnik Edward Mandell House, koji je kao savjetnik predsjednika Woodrowa Wilsona progurao Zakon o Federalnim rezervama, stvorivši tako privatnu američku središnju banku, koja je u privatnom vlasništvu nekoliko bogatih bankarskih obitelji.

Godine 1912., godinu dana prije osnivanja Federalnih rezervi, House je napisao djelo "Philip Dru: Administrator". Knjiga opisuje zavjeru unutar Sjedinjenih Država usmjerenu na uspostavljanje središnje banke, postupnog uvođenja poreza na dohodak i kontrolu nad objema političkim strankama. Prošla sredstva za CFR su dolazila od međunarodnih financijera, kao što su: David Rockefeller, JP Morgan, Bernard Baruch, Jacob Schiff, Otto Kahn i Paul Warburg. Međunarodne banke: Kuhn Loeb, Lazard Freres, Lehman Brothers (sada dio Barclaysa) i Goldman Sachs - čiji su direktorati međusobno povezani - uvelike utječu na postupke CFR-a. 

Članovi CFR-a su se zakleli na tajnost u vezi sa svojim ciljevima i operacijama. No, admiral Chester Ward, dugogodišnji član CFR-a, dopustio je saznati kako je cilj skupine "donijeti predaju suvereniteta i nacionalne neovisnosti Sjedinjenih Država... Primarno žele svjetski bankarski monopol od bilo koje sile, koja na kraju dođe pod kontrolu globalne vlade.“

Članovi CFR-a dominirali su svakom administracijom od FDR-a, a većina predsjedničkih kandidata dolazi iz njihovih redova. Adlai Stevenson, Dwight Eisenhower, Richard Nixon, John F. Kennedy, Lyndon Johnson, Hubert Humphrey, George McGovern, Walter Mondale, Jimmy Carter, George Bush stariji, kao i Al Gore, svi su bivši članovi CFR-a. David Rockefeller neko je vrijeme bio predsjednik CFR-a, ustupivši mjesto kolegi predsjedniku iz Chase Manhattana i odvjetniku ARAMCO-a, Johnu McCloyu.

Svaki direktor CIA-e od Allena Dullesa je bio član CFR-a, uključujući: Richarda Helmsa, Williama Colbyja, Georgea Busha starijeg, Billa Caseyja, Williama Webstera, Jamesa Woolseyja i Johna Deutscha. CFR-ov časopis Foreign Affairs dosljedno zagovara američku vojnu intervenciju i najčitaniji je časopis u američkom State Departmentu.

Prema bivšem zamjeniku direktora CIA-e, Victoru Marchettiju, i bivšem analitičaru State Departmenta, Johnu Marksu: CFR je glavna baza CIA-e, budući da elita koja vodi CFR posjeduje inozemnu imovinu, koju CIA i američka vojska štite. 

Upravo putem CFR-a se međunarodni bankari i globalna obavještajna zajednica umiješaju u poslove. Bankari i špijuni dijele zajednički cilj očuvanja sigurnosti svijeta - u ime globalnog monopolističkog kapitalizma. Često se i obavještajni operativci regrutiraju iz bankarskih kuća, gdje je njihova odanost bankarskoj eliti temeljito istestirana. Osnivač OSS-a, William "Divlji Bill" Donovan, bio je agent za JP Morgan.

Mogućnost između bankarstva i obavještajnih službi se otvara i u drugom smjeru. Najbolji agenti CIA-e, Mossada i MI6 se  regrutiraju kako bi postali bolje plaćeni privatni špijuni za multinacionalna korporativna i bankarska carstva, kao što je dokumentirano u knjizi Jima Hougana, "Spooks: The Haunting of America - Private Use of Secret Agents".

Kao što je napisao autor Donald Gibson: "Početkom 1960-ih godina su interesi CFR-a, Morgana i Rockefellera, te obavještajne zajednice, bili toliko isprepleteni da su praktički bili jedna cjelina.“

CFR je također primarni inkubator za pozicije u predsjedničkom kabinetu. Nixonova administracija je imala 115 članova iz CFR-a, dok je Clintonova administracija uključivala preko 100 bivših članova CFR-a. Među njima su bili: predsjednik CFR-a Peter Tarnoff, savjetnik za nacionalnu sigurnost Anthony Lake, potpredsjednik Al Gore, državni tajnik Warren Christopher, ministar obrane Les Aspin i njegov nasljednik William Cohen, ministar financija Lloyd Bentsen, ravnatelj CIA-e James Woolsey, Colin Powell, Tim Wirth, Winston Lord, Laura Tyson, George Stephanopoulos i Samuel Lewis.

U jesen 1998. godine, dok se nad Clintonom nadvijao impeachment, predsjednik je požurio u New York kako bi pokušao pridobiti podršku svojih "rukovoditelja“ iz CFR-a. Kao što je izjavio izdavač John F. McManus: "Bill Clinton dobro zna da služi kao predsjednik samo zato jer su ga izabrali članovi 'tajnog društva' koji ga posjeduju, i koji očekuju da će provesti njihove planove.“

JP Morgan Chase

ARAMCO-ov bankar oduvijek je bio Morgan Guaranty Trust. Saudijska vlada također drži većinu svog novca kod Morgana. Morgan je davao zajmove Saudijcima temeljem prihoda od nafte, koje su Saudijci primali od ARAMCO-a, prihoda koji su potjecali s računa Morgan ARAMCO-a i reciklirani su natrag na račune Morgan Saudi. Baš kao što je iranski šah uživao u ekskluzivnom odnosu sa  Davidom Rockefellerom i Chase Manhattanom, tako je i kuća Saud bila isprepletena s Morgan Guaranty Trustom.

Morgan Guaranty nastao je kada se stara JP Morgan Bank podijelila na tri dijela. To se dogodilo nakon donošenja Glass-Steagall zakona iz 1933. godine, čiji je cilj bio obuzdati moć banaka s Wall Streeta, koje su mnogi smatrali odgovornima za financijski krah 1929. godine. Morgan Stanley ispunio je svoju ulogu kao investicijska banka, Morgan Guaranty Trust postao je komercijalna banka, a JP Morgan & Company postala je ekskluzivna privatna banka za superbogataše svijeta, uključujući obitelj Bechtel.

2000. godine, JP Morgan je nesmetano, nakon ukidanja Glass-Steagallova zakona (krajem 1990-ih), se spojio sa Chase Manhattanom i stvorio JP Morgan Chase. To su Mega-banke Rockefellera i Morgana, koje su desetljećima reciklirale petrodolare za Twin Pillars Iran i Saudijsku Arabiju - sada je postala Hiper-Mega-Banka. 

Sulaiman Olayan, insajder tvrtke Bechtel, bio je direktor Međunarodnog vijeća Morgan Guaranty Trusta. Njegova Olayan Group najveća je privatna investicijska tvrtka na Bliskom istoku i kontrolira velike dijelove Saudi Bechtela, JP Morgan Chasea, Occidental Petroleuma i CS First Bostona. JP Morgan Chase, ARAMCO i Bechtel koriste Olayan kao vezu za zajedničko ulaganje s Kućom Saud. 

Godine 1950. su saudijski monarsi počeli ubirati tantijeme od profita iz ARAMCO-a. Vlasnici ARAMCO-a, Exxon, Mobil, Chevron i Texaco, lobirali su kod američke vlade za porezne olakšice na tantijeme isplaćene Saudijcima, tako da su američki porezni obveznici platili taj račun. To je bilo povezano s nevjerojatno niskim porezima koje su ove tvrtke uplaćivale u američku državnu blagajnu. Godine 1974. su Mobil i Texaco oporezovani su po stopi od 1,6%. Chevron je plaćao 4,3%, dok je Exxon dao velikodušnih 5,9% svoje dobiti američkoj riznici. Čak su i navedene brojke previsoke, budući da multinacionalne korporacije često prijavljuju dobit putem podružnica na mjestima poput Paname ili Hong Konga, gdje nema poreza na dobit, dok u SAD-u prijavljuju samo gubitke. Često ove korporacije ne plaćaju nikakve poreze u SAD-u. Neke čak dobivaju i porezne olakšice.

One godine kada su Saudijci počeli primati naftne tantijeme, pokrenut je trenutni američko-saudijski ugovor o nafti za oružje, quid pro quo. Pomoćnik državnog tajnika, George McGhee, pregovarao je o američko-saudijskom sigurnosnom sporazumu. Nafta je postala pokretačkom snagom procvata SAD-a nakon Drugog svjetskog rata. ARAMCO je postao vitalna ekonomska veza koja bi premostila saudijsku sirovu naftu s povećanim američkim bruto domaćim proizvodom. Kako su se gomilali dokazi da Saudijci drže većinu svjetskih nalazišta nafte, ARAMCO je dobio status nacionalne sigurnosti u State Departmentu. Saudijska Arabija ima 261 milijardu barela naftnih rezervi. Nijedna druga nacija nema puno više od 100 milijardi barela rezervi; iako se Irak, Iran, Kuvajt i Ujedinjeni Arapski Emirati kreću blizu te brojke. Procjene Rusije i Srednje Azije još su uvijek predmetom rasprave.

Krediti Export-Import banke, za koje jamče američki porezni obveznici, počeli su slijevati u Saudijsku Arabiju frenetičnom žurbom, u vezi financiranja infrastrukture za rukovanje ovom novootkrivenom naftom. Bechtel je predvodio skupinu gladnih američkih inženjerskih tvrtki, poput Fluor Daniela, MW Kellogga i Foster Wheelera, koje su, plaćene od strane Saudijaca kreditima Ex-Import banke, gradile rafinerije nafte, naftovode, dubokomorske luke i platforme za bušenje, sve za konzorcij ARAMCO. Također je trebalo izgraditi financijsku infrastrukturu za rukovanje prihodima od reciklirane nafte.

Godine 1952., odmah nakon potpisivanja Sigurnosnog sporazuma između SAD-a i Saudijske Arabije, osnovana je Saudijska monetarna agencija (SAMA) kao Središnja banka Kraljevstva. Do 1958. godine je SAMA-om upravljao pakistanski državljanin Anwar Ali, kasnije savjetnik kralja Faisala. Anwar je bio šef Odjela za Bliski istok Međunarodnog monetarnog fonda. Regrutirao je tri zapadna bankara kao savjetnike u SAMA-e. Poznati su kao Tri mudraca ili Bijela oca, i ovi su zapadni bankari odlučivali sve za SAMA, dok je Ali ostao i poslužio kao pokazna figura na čelu.

Najmoćniji od te trojice je bio John Meyer, Jr., predsjednik Međunarodnog odjela Morgan Guarantyja, a kasnije i predsjednik cijelog matičnog broda Morgan. Bijeli Očevi usmjeravali su tantijeme od petrodolara SAMA na račune Morgan Guarantyja. Morgan je zauzvrat poslužio kao dobro plaćeni investicijski savjetnik SAMA. Anwar Alijev sin čak je dobio posao u Morgan Guarantyju. 

Hvala na čitanju. 

BY: Dean Henderson; 18.06.2025.