Neki od preživjelih napada
08. lipnja 1967. godine je židovska država Izrael ubila i sakatila 205 američkih mornara na brodu USS Liberty, radio obavještajnom i nadzornom brodu američke mornarice u istočnom Mediteranu. Cilj Židova bio je ubiti svakog Amerikanca na brodu i zatim za napad okriviti Egipat - slijedeći, na krajnje zlonamjeran način, isti židovski obrazac koji vidimo i danas, kroz izmišljanja priča o zvjerstvima, gdje lažno okrivljuju neprijatelje Izraela za stvarna zvjerstva (koji sami počine) - time prevariti naivne Amerikance neka umjesto njih vode ratove za Židove.
Počnimo s osnovnim činjenicama slučaja, kako su predstavljene na American Dissident Voices, neposredno prije 30. godišnjice napada - kako ih je napisao i iznio osnivač National Alliancea, dr. William Pierce. Ne postoji bolji, ili bolje rečeno: iskreniji, sažetak činjenica. Ažurirao sam tekst gdje je bilo potrebno kako bih uzeo u obzir protok vremena.
https://www.natall.com/printable/USS_Liberty_flier.pdf
Dan sramote
dr. William L. Pierce i osoblje National Vanguarda
08. LIPNJA 1967. godine je dan koji će zauvijek ostati živjeti u sramoti. Na taj dan je brod američke mornarice, USS Liberty, namjerno napadnut u međunarodnim vodama od strane oružanih snaga Izraela, u podmuklom pokušaju da potope brod i ubiju sve na njemu. Liberty je bio elektronički brod za prikupljanje obavještajnih podataka i poslan je u istočni Mediteran kako bi pratio radio komunikacije. Izrael je pokrenuo svoj najnoviji rat otimanja zemlje protiv svojih susjeda samo četiri dana ranije, a američka vlada je bila znatiželjna oko toga što namjerava njen židovski "saveznik".
Židovi su, s druge strane, bili prilično odlučni u tome da Sjedinjene Države ne saznaju što rade. Židovski plan bio je zagrabiti što više arapske zemlje, prije nego što Sjedinjene Države shvate što se događa, te onda počnu inzistirati da Izrael zaustavi svoju najnoviju agresiju. Židovi nisu željeli da im Sjedinjene Države, njihov glavni izvor vojne, ekonomske i diplomatske potpore, kažu neka "ohlade" dok ne ostvare sve svoje ciljeve. Zato je židovskim gospodarima rata bilo važno zadržati američku vojsku u mraku još nekoliko dana.
Rano ujutro, 08. lipnja 1967. godine, Liberty je bio nešto više od 12 milja od egipatske obale u međunarodnim vodama i u vidokrugu je egipatskog grada El Arish, gdje prate radio signale, uz visoko istaknutu veliku američku zastavu. Židovske snage okupirale su El Arish dva dana ranije, a izraelska vojska je tog jutra sudjelovala u ubijanju velikog broja egipatskih ratnih zarobljenika. Skupine egipatskih zatvorenika odvedene su u pustinju, natjerane neka si iskopaju grobove, a zatim su ih njihovi židovski otmičari strijeljali. Američko osoblje na Libertyju nije moglo vidjeti ove zločine s udaljenosti gdje su se nalazili (veće od 12 milja), ali presretali su izraelske radio komunikacije u kojima se raspravljalo o lokalnim operacijama.
Ono što je mnogo ozbiljnije zabrinulo Židove bilo je presretanje radiokomunikacija Libertyja u vezi s njihovim strateškim vojnim namjerama: konkretno, njihovom planiranom invazijom na Siriju.
Odmah nakon svitanja, izraelski izviđački avion s dva motora i propelerom je poletio s obale i tri puta polako preletio Liberty. Nešto prije 09:00 sati je i izraelski borbeni avion je uzletio i preletio Liberty. Tijekom jutra i ranog poslijepodneva, Židovi su slali jednu letjelicu za drugom neka kruže oko Libertyja. Neki od tih zrakoplova letjeli su tako nisko da su članovi posade na Libertyju mogli vidjeti lica pilota. Židovi su vrlo pažljivo promatrali Liberty i činilo se da su zabrinuti zbog prisutnosti prisluškivača.
Izraelci su se konačno odlučili riješiti te prijetnje zbog tajnosti svojih vojnih operacija. U 14:00 sati je nekoliko izraelskih mlaznih borbenih zrakoplova krenulo s obale i bez upozorenja počelo grabiti Liberty od pramca do krme raketama, topovima od 30 mm i napalmom. Nekoliko Amerikanaca na mostu i palubi Libertyja je odmah ubijeno. Židovski zrakoplovi prolazili redom iznad broda, jedan za drugim, sipajući svoju vatru na bespomoćnu i sporu američku metu, izrešetavši cijeli brod eksplozivnim napravama i ostavljajući ga da izgleda kao plutajući komad švicarskog sira. Trup i nadgrađe Libertyja imali su 821 rupu veću od čovječje šake od raketnog i topovskog udara. Između ostalog, židovski zračni napadi oborili su radio antene Libertyja i uništili radio sobu.
Čim su izraelski zrakoplovi potrošili svoje streljivo i odletjeli, posada je odmah podigla drugu američku zastavu kako bi zamijenila onu koju su Židovi odbacili. Nova zastava bila je prevelika, sedam stopa visoka i 13 stopa duga. Zatim, dok se posada borila s požarima izazvanim napadima napalmom iz zraka i pokušavala se pobrinuti za ranjene i umiruće ljude na palubi, pojavila su se tri izraelska torpedna čamca i počela pogađati palube Libertyja s 20-mm i 40-mm automatskom topovskom paljbom. Izraelci su mitraljirali splavi za spašavanje Libertyja, od kojih su neke bile u vodi. Tada je torpedo, s jednog od torpednih čamaca udario u brod, napravivši veliku rupu na boku ispod vodene linije i usmrtivši još 22 člana posade.
Neposredno prije udara torpeda, radiotehničari Libertyja uspjeli su postaviti antenu za hitne slučajeve i pokrenuti pomoćni odašiljač. Tijekom napada, Židovi su koristili opremu za ometanje radija, u pokušaju da priguše bilo kakvu radio poruku s Libertyja. Usprkos tome, Liberty je uspio poslati jednu radio poruku Šestoj floti SAD-a, gdje su izvjestili o napadu i pozvali u pomoć. Šesta flota, koja se nalazila zapadno u Sredozemnom moru, odgovorila je porukom kako šalju pomoć. Američki nosači zrakoplova, America i Saratoga, lansirali su mlažnjake koji su odjurili prema Libertyju.
Čim su Židovi shvatili kako je Šesta flota primila signal Libertyja, napadi su zaustavljeni. Jasna namjera Židova bila je onesposobiti radio-komunikacije broda i zatim ga potopiti, prije nego što bi se uspjela poslati radio poruka. Sve preživjele u vodi tada bi ubili Židovi. Nitko ne bi mogao dokazati kako su to učinili Židovi, nego bi se za to mogli okriviti Egipćani.
Čim su Židovi shvatili kako je njihov plan propao, prešli su s vojnog na diplomatski način rada. Ubojiti napad na USS Liberty bio je "pogreška", tvrdili su Židovi. Mislili su da je brod egipatski, rekli su to svojim prijateljima iz medija i svojim dobro potkovanim političarima u Washingtonu.
Predsjednik Lyndon Johnson nije niti čekao na ovaj izgovor od Židova. Čim mu je rečeno da su Izraelci napali brod američke mornarice i da američka Šesta flota šalje pomoć, naredio je neka se pomoć povuče. Bio je prestravljen da će američki zrakoplovi nanijeti gubitke Židovima koji su napadali Liberty, a Židovi će okriviti njega. Kada bi židovski napad na Liberty postao javnim "incidentom", koji uključuje sukob između Sjedinjenih Država i Izraela, Johnson bi bio prisiljen stati na američku stranu i mogao bi ga se smatrati "anti-Izraelom", što bi okrenulo američke Židove protiv njega. Stoga je poslao hitnu poruku Šestoj floti, naredivši neka se američki mlažnjaci, koji su letjeli u pomoć Libertyju povuku i da se više ne pruža nikakva pomoć. Možda bi pogođeni brod ipak mogao potonuti, pa bi se cijela stvar mogla zataškati.
Ali, USS Liberty nije potonuo, na veliku sramotu Židova i njihovih suradnika. Preživjeli među posadom su čak uspjeli ponovno pokrenuti brodske motore, a Liberty je odšepao prema moru i na kraju su se slijedećeg dana susreli s američkim razaračem, USS Davis. Ranjeni članovi posade - njih 171 - helikopterom su prebačeni s broda. Mnogi od mrtvih - njih 34 - nisu mogli biti izvučeni iz unutrašnjosti broda, sve dok nije stigao u luku na Malti.
Već kada su ranjeni članovi posade bili u Mornaričkoj bolnici, dobili su strogu naredbu da nikome, čak niti članovima svoje obitelji, ne govore o židovskom napadu na njihov brod. Američka mornarica prošla je kroz formalnost održavanja istražnog suda, ali to je bila potpuna laž. Tijekom istrage niti jedan Izraelac nije bio ispitan, a američka vlada je krotko prihvatila objašnjenje Židova da je napad na Liberty bio "pogreška". Mediji su o cijeloj priči nepristojno šutjeli. Očigledna zabrinutost Židova i njihovih simpatizera u Sjedinjenim Državama nije bila u tome što je američki brod bio podmuklo napadnut i 34 Amerikanca ubijena; njihova je glavna briga bila samo zbog toga da Izrael ne bude optužen za napad. A političari su se previše željeli složiti sa Židovima.
Članovi posade Libertyja, koji su ranjeni tijekom izraelskog napada, zatražili su odštetu od izraelske vlade. Izraelci su odbili platiti, a ranjeni članovi posade morali su angažirati odvjetnike i pokrenuti tužbu. Kada su Izraelci konačno platili, gotovo dvije godine kasnije, odvjetnički honorari pojeli su većinu plaćanja.
Zapovjedni časnik Libertyja tijekom izraelskog napada bio je kapetan William McGonagle. Iako teško ranjen tijekom napada, cijelo vrijeme je ostao na svom mjestu i ponašao se herojski. Godinu dana nakon napada kapetan McGonagle dobio je Kongresnu medalju časti za svoje junaštvo, ali je predsjednik Lyndon Johnson bio toliko očajan u namjeri da izbjegne uvrijediti Židove i odbio mu je sam uručiti medalju, kao što je uvijek bio običaj. Umjesto da primi Medalju časti od predsjednika na uobičajenoj ceremoniji u Bijeloj kući, McGonagleu je medalju tiho uručio ministar mornarice u Washington Navy Yardu, kako bi ovaj događaj privukao što manju pozornost javnosti. Navod koji prati medalju, a koji obično detaljno opisuje djelovanje za koje se medalja dodjeljuje, pažljivo je izostavio bilo kakvo spominjanje Izraela. Washington Post nije niti izvijestio o ovoj nagradi.
Jedan od časnika Libertyja, poručnik James Ennes, napisao je detaljan izvještaj o židovskom napadu na njegov brod i njegovim posljedicama. Ovaj njegov izvještaj je objavljen 1979. godine, u obliku knjige, pod naslovom "Assault on the Liberty". Židovi su odmah započeli kampanju neka se knjiga ne pojavi u knjižarama i da kritike knjige ne dođu u novine. Ennes izvještava da, kada god bi knjižara nabavila njegovu knjigu, lokalni Židovi bi se počeli žaliti vlasniku trgovine kako je knjiga "anti-izraelska" i da je "uvredljiva za Židove posvuda." Židovi su dugi niz godina bili prilično uspješni u držanju knjige izvan ruku javnosti, ali od uspona interneta je ona postala sve poznatija, unatoč kampanji židovske cenzure. U pripremi za 50. obljetnicu napada, 2017. godine, članovi ekipe započeli su rad na igranom filmu: http://usslibertymovie.com
Svaka mu čast, poručnik Ennes održavao je na životu istinu o židovskom pokušaju potapanja Libertyja pola stoljeća, suočen s zajedničkim naporima kontroliranih medija, židovskog establišmenta i američke vlade, uključujući američku mornaricu, kako bi ubili i zatrli ovu istinu. U zamjenu za njegove napore, Židovi i njihovi suradnici nazivali su Ennesa "antisemitom", "neonacistom", "profesionalnim mrziteljem Židova" i puno toga ostaloga (što je previše grubo da bih mogao napisati). Među tim suradnicima Židova koji napadaju Ennesa su i pojedinci koji tvrde da su veterani i domoljubi, ali jasno je gdje njihova odanost zapravo leži.
Ennes je uvijek odbijao odgovoriti istom mjerom na te napade i bio je nepogrešivo pristojan. Mogli bismo ga kriviti što nije uspio izvući neke općenite zaključke o Židovima i što je nastavio tvrditi kako nije antižidovski, ali umjesto toga odajmo mu priznanje što se zauzeo za istinu na svoj način, protiv gotovo nevjerojatno intenzivne baražne vatre mržnje koja je bila usmjerena protiv njega.
Ono što bi svakom Amerikancu trebalo biti šokantno i odvratno, što bi nas sve trebalo razbjesniti, nisu laži Židova ili njihovi napadi na poručnika Ennesa — takvo ponašanje od Židova očekujemo — već bi trebali biti ogorčeni suradnjom američke vlade sa Židovima. Tijekom napada na Liberty, kada je zvao u pomoć i bio u opasnosti da bude potopljen, predsjednik Lyndon Johnson prisjetio se američkih zrakoplova, koji su požurili u pomoć njegovoj posadi. Više je brinuo o tome da ne uvrijedi Židove u Sjedinjenim Državama, nego o svojoj odgovornosti kao vrhovnog zapovjednika američkih oružanih snaga.
Dean Rusk, Lyndon B. Johnson i Robert McNamara
Johnsonovo povlačenje američkih mlažnjaka ne može se objasniti kao zabuna ili nesporazum u žaru trenutka. Ovaj Johnsonov postupak bio je namjeran. Bilo je to u skladu s njegovim ponašanjem u svakom slučaju koji je uključivao Liberty. Johnson je čak provjerio kod izraelskog veleposlanika, godinu dana nakon napada, ima li izraelska vlada ikakvih primjedbi da kapetan McGonagle primi Kongresnu medalju časti, a zatim je odbio sam uručiti medalju. Takvo ponašanje nadilazi nečuveno, čak i za jednog političara. To nije ništa drugo nego najniža izdaja.
Imali smo prljavštinu u Bijeloj kući prije 50 godina, koja je strane interese stavila iznad interesa našeg naroda. I svaki predsjednik, od tada, bilo koje stranke, služio je istim interesima. I ne radi se samo o tome da su ti političari osobno komadi prljavštine. Sustav je sam po sebi prljav, i stoga ne bi trebalo biti iznenađenje kada se prljavi pojedinci popnu na njegov vrh.
Jednog od ovih dana moramo promijeniti ovaj sustav — radikalno, ali to će zahtijevati potpunu revoluciju. Ono što do tada moramo učiniti jest da se čujemo. Ono što moramo učiniti jest podići glas. Razlog zbog kojeg Izrael može voditi Ameriku za nos jest taj što Židovi, kroz svoju kontrolu nad medijima i industriju zabave u Americi, imaju jedini učinkovit glas, jedini glas na koji prokleti političari reagiraju. Lyndon Johnson nije izdao ljude Slobode, jer je volio Židove. Nitko ne voli Židove. Oni su najnevoljenija rasa na ovoj zemlji. Johnson se tako ponašao, jer se bojao Židova. A bojao ih se, jer je znao kako oni svojom kontrolom medija kontroliraju političke procese u ovoj zemlji.
To je ključna činjenica, glavna činjenica i najvažnija činjenica u životu naših ljudi danas: židovska kontrola medija.
Što mislite, zašto su Židovi učinili tako nepromišljenu stvar kao napad na Liberty? To je, uostalom, bila vrlo nepromišljena stvar. Da su Sjedinjene Države bile nacija koju vode časni ljudi, nacija koja kontrolira vlastitu sudbinu, takav napad bi značio kraj postojanja Izraela odmah i tamo. Zašto su Židovi to učinili? Jesu li glupi?
Mislim da ne. Učinili su to, jer su znali da se mogu izvući. Učinili su to, jer je moglo upaliti, a nisu imali što izgubiti ako nije upalilo. Znali su da se mogu izvući. I znali su da se mogu izvući s tim, jer kontroliraju naše vijesti i zabavne medije.
I tako smo ovdje, pola stoljeća u ovoj sramnoj epizodi, pola stoljeća nakon podmuklog i arogantnog napada Izraela na USS Liberty, koji je ubio 34 Amerikanca i ranio njih 171 - napada koji je namjeravao ubiti sve na našem brodu. I svih tih godina mediji su šutjeli, a političari su se mučno pretvarali o našem "galantnom, malom židovskom savezniku" na Bliskom istoku. Ovo je židovski saveznik, koji nastavlja jadikovati svijetu o tome kako ga "progone" svi ostali, te nastavlja zahtijevati od svijeta novac za koji tvrdi da mu svijet duguje.
Naši političari drže pobožne govore o kineskoj zloupotrebi ljudskih prava — i ne sumnjam da su optužbe protiv Kine istinite — ali, onda ti isti političari glasaju neka se više našeg novca da Izraelu, zemlji koja na veliko ubija ratne zarobljenike i koja rutinski muči Palestince, za koje se sumnja kako žele slobodu za svoj narod. To su isti političari koji glasaju za zakone koji zahtijevaju ispiranje mozga naše djece židovskom propagandom o takozvanom "holokaustu" u njihovim školama i koji izražavaju svoje gnušanje prema "antisemitizmu" kada god bilo koji Amerikanac, poput poručnika Ennesa, kaže gadnu istinu o našem "galantnom, malom židovskom savezniku".
Sigurno su građani Sodome i Gomore bili uzori vrline i čestitosti u usporedbi sa sadašnjim stanovnicima Kongresa, Bijele kuće i federalnih sudova. I sigurno će im se dogoditi ono što se dogodilo građanima Sodome i Gomore.
Ali, dok ne dođe ta očišćujuća vatra, dignimo svoj glas. Govorimo sve hrabrije i sve glasnije. Podsjetimo sve naše sugrađane na USS Liberty. I riješimo sada kako ćemo stati na kraj sramoti koju su nam nanijeli naša vlast i kontrolirani mediji!
(Bile su to riječi dr. Williama Piercea, utemeljitelja Nacionalnog saveza, iznoseći detalje o incidentu s brodom USS Liberty.)
1997. godine, na 30. godišnjicu izraelskog napada na USS Liberty, domoljubi su pokušali postaviti nacionalni spomenik Amerikancima koje je ubila i osakatila židovska država, ali je savezna vlada rekla ne. Pisac i neovisni istraživač National Vanguarda, David Sims, kaže: “Osobno su mi rekli da je ‘običaj’ da se značajan događaj ove vrste odaje priznanje na 50. obljetnicu – a ne na 30.”.
(Ne)reakcija predsjednika Trumpa na molbe Amerikanaca za obilježavanje Dana Libertyja nije bila tako loša kao što ova slika sugerira - ali, nije bila ni puno bolja.
U godini 50. godišnjice napada - 2017. godine - predsjednik Trump održao je čak tri velika govora na događajima "Spomen-podsjećanja na holokaust" i proglasio cijeli mjesec svibanj "Mjesecom židovsko-američke baštine" - ali, nije poduzeo nikakav korak u obilježavanju sjećanja na Amerikance na Libertyju koje je ubila židovska država. Trump se klanjao židovskoj moći i novcu na takozvanom Zidu plača, kada je trebao odati počast ljudima slobode, učinkovito nagraditi ubojice tih američkih mornara i časnika. (Hodočašće “Zida plača” je ono koje židovske strukture moći očito očekuju od ambicioznih i aktualnih nacionalnih vođa, ali primjećuje se neobična šutnja ovih vođa, medija i feministica, kada su suočeni s činjenicama da je pristup zidu spolno odvojen i da se samo njegovo postojanje temelji na židovskom rasnom suprematizmu.)
Godine 1991. potvrđeno je prijašnje izraelsko predznanje kako je Liberty američki brod. Dokazi, koje je te godine objavilo američko veleposlanstvo u Bejrutu, uključivali su presretnuti radio razgovor izraelskog pilota koji je komunicirao sa svojom bazom: "To je američki brod". Njegov stožer mu je naredio neka nastavi napad.
Britanski reporter Anthony Pearson u svojoj knjizi "Conspiracy of Silence" izvještava kako je Židov, koji je zapovijedao trima avionima Mirage koji su napali Liberty, rođen u Baltimoreu i služio je kao borbeni pilot u Vijetnamu. Pilot drugog izraelskog zrakoplova također je bio vijetnamski veteran i služio je u Zračnom korpusu američke mornarice. Treći pilot bio je rođeni Izraelac. Prilično je obeshrabrujuća pomisao da su američke oružane snage obučavale dva borbena pilota koji su toliko malo mislili na svoju zemlju rođenja, te su se pridružili zračnim snagama druge zemlje i izveli ubojiti zračni napad na američki brod. Ali, takva je odanost i priroda Židova.
Načelnik Združenog stožera admiral Thomas Moorer i državni tajnik Dean Rusk javno su izjavili kako je Izrael namjerno napao Liberty. Rusk je u svojim memoarima izjavio: “Nikada nisam bio zadovoljan izraelskim objašnjenjem... Tada im nisam vjerovao, a ne vjerujem im ni danas. Napad je bio nečuven.” Ipak, mediji su umanjili značaj afere, koja bi, da ju je počinila bilo koja druga država osim Izraela, bila slavnim (ili mogućim) povodom za rat. Preživjeli James Ennes, Jr., koji je bio na Libertyju tog strašnog dana, nedavno je izjavio: "Službeno zataškavanje ove priče ostaje gotovo jednako čvrsta kao i onog dana kada je prvi put primijenjena."
Napad na Liberty ostaje jedini pomorski incident u povijesti SAD-a u kojem su poginule američke vojne snage, a koji američki Kongres nikada nije istražio. Mornarički istražni sud, koji je zapravo zataškao izraelski napad, vodio je admiral Isaac Kidd. Pod Kiddom je radio i pomagao u zataškavanju admiral John S. McCain, otac dosljednog ratnog huškača, republikanskog predsjedničkog kandidata i fanatično proizraelskog senatora, Johna McCaina.
Sada postoje dokazi koji upućuju na to kako su namjere Židova u tragediji Libertyja bile daleko zlonamjernije, daleko ubojitije i mnogo više zle, nego što smo mi ili čak očevici napada, ikada mogli i zamisliti. Ovi dokazi snažno upućuju na to da su Izrael i Lyndon Baines Johnson bili na rubu da zahvate svijet nuklearnim ratom i počine masovna ubojstva milijuna nevinih, pod krajnje lažnim izgovorima.
Prema BBC-jevom dokumentarcu, "Mrtvi u vodi", incident je bio "odvažan trik Izraela da lažira egipatski napad" kako bi Amerika ušla u rat protiv Egipta. Prvi val napadačkih izraelskih zrakoplova bio je prefarban egipatskim oznakama. Uvjeren kako napad dolazi iz Egipta (ili igrajući svoju ulogu pod lažnom zastavom), predsjednik Lyndon Johnson je, prema dokumentarcu, dao odobrenje nuklearnim zrakoplovima neka naciljaju na Kairo, te polete s američkog nosača zrakoplova. Zrakoplovi su povučeni - gotovo je bilo prekasno - tek kada je postalo jasno kako će na brodu biti preživjelih, kao i brojnih drugih koji su bili svjesni da je Izrael odgovoran.
Ovi drugi bi, što je najvažnije, bili ljudi iz američke Šeste flote, koji su čuli pozive u pomoć Libertyja i koji su bili na putu pomoći - i, drugo: vjerojatno je bilo i drugih koji su slušali, uključujući obavještajne službe Rusije i drugih nacija, koji bi potencijalno čuli prijenose koji su prošli kroz izraelsko ometanje. Židovi su u početku bili uvjereni kako su u potpunosti uništili antene i radio sobu Libertyja, čime su ih onesposobili za bilo kakvu buduću komunikaciju. A postupci Židova koji su uslijedili jasno dokazuju kako je njihova namjera bila poubijati sve na brodu, ne ostavljajući svjedoke da pozovu pomoć ili ispričaju priču. Ako su BBC-jevi istražitelji u pravu, onda je nuklearni napad na Kairo zaustavljen samo zato što je radio-tehničar na brodu Liberty riskirao gotovo sigurnu smrt kako bi između jarbola broda provukao žicu, koja je služila kao antena s dugom žicom, te zatim uspio popraviti, ili opremiti jedan pomoćni odašiljač plovila. Ime tog radiofonista je Richard Sturman. Još jedan radiofonist, James Halman, zatim je poslao poruku, koja je nekako stigla do flote, unatoč intenzivnom ometanju od strane Izraelaca. Prema Judy Morris:
"Peter Hounam piše u operaciji Cyanide: “Libertyjev radiofonist Richard Sturman zaključio je kako su se napadači pažljivo pripremili za napad, s posebnom namjerom da spriječe komunikaciju broda s vanjskim svijetom. Da bi to učinili učinkovito, morali su imati prethodno znanje s obalnih prijemnika o pet frekvencija koje koristi brod, kako bi se oprema za ometanje mogla prilagoditi njima. Sturman se prisjetio svog bijesa kada je otkrio da je međunarodna frekvencija za pomoć, koja se koristila za poruke za pomoć, također bila ometana.”
Međutim, oštroumna posada došla je do zapanjujućeg otkrića. Izraelske mogućnosti ometanja nisu radile kada su stvarno bili uključeni u bombardiranje, i posada USS Liberty imala je nekoliko sekundi prilike [neposredno prije i tijekom] napada da pošalje poruku.
Hounam piše: “Isprva su signalisti smatrali da je njihov zadatak beznadan. Avion za avionom oblijetao je brod, pucao iz topova, ispaljivao projektile i bacao napalm... Onda je netko primijetio da je došlo do predaha od ometanja, koji je trajao samo nekoliko sekundi, kada su napadački zrakoplovi ispalili svoje projektile. Halman je zgrabio priliku i viknuo u mikrofon: 'Bilo koja postaja, ovo je Rockstar. Napali su nas neidentificirani mlazni zrakoplovi i potrebna nam je hitna pomoć!’” Na brodu USS Saratoga (pozivni znak ‘Shematski’) radist je uhvatio poruku, ali je bila iskrivljena, vjerojatno zbog daljnjeg ometanja. “Rockstar, ovo je 'Schematic', rekao je. ‘Reci opet, iskrivljen si.’”
Na kraju je poruka USS Libertyja prihvaćena i autentificirana, 10 minuta nakon početka napada. USS Saratoga potvrdio je Libertyjevu poruku s "Razumijem, Rockstar. Autentifikacija je točna..." Poruka je odskočila posvuda, a čak su je priznala i dva američka veleposlanstva u regiji. Nadalje, bilo je nemoguće da Pentagon ne zna za Libertyjevu [situaciju], jer se sve poruke također automatski usmjeravaju Pentagonu i drugim vladinim agencijama. Mora da su Izraelci također presreli radio poruku.
Posadi Libertyja je laknulo i vjerovali su da je pomoć na putu. Krivo! Iako su zapovjednici flota brzo naredili operacije spašavanja, dva puta je naređeno neka se misije spašavanja povuku od strane ministra obrane Roberta McNamare, bliskog prijatelja i pouzdanog suradnika LBJ-a. Zapravo, dokumentirano je kako se tijekom jednog od razgovora između zapovjednika Šeste flote i McNamare, LBJ javio na telefon i zaurlao: “Nećemo osramotiti saveznika,” kako bi pojačao McNamarinu izravnu zapovijed LBJ-a da se ne spašava pogođeni USS Liberty i njegova posada.
Prema Jamesu Ennesu, cijeli napad je trajao 1 sat i 15 minuta, iako neki članovi posade vjeruju da je bio i duži. Nedvojbeno, napad je bio pravi pakao za one na brodu USS Liberty, a agonija je produljena činjenicom da [zračna] pomoć Šeste flote nikada nije stigla, kako se očekivalo.
Tada se dogodilo nešto izvanredno. Izraelci su prestali napadati, unatoč tome što su imali više nego dovoljno vatrene moći da završe posao potapanja USS Libertyja i njegove posade. Dokumentirano je kako su Izraelci imali komandoske posade helikoptera, koje su lebdjele iznad USS Libertyja, s posadom koja je trebala dovršiti posao. Jasno je da je posadu USS Libertyja očekivala smrt.
Ali, uz poruku i kada svi znaju za nju, uključujući Ruse, koji su znali što se događa, jer su bili u blizini u svojim maskiranim špijunskim brodovima, dok su isto presreli poruku - ili možda čak promatrali - USS Liberty je napadnut, Izrael se uspaničio, odustao od napada i nikada nije završio posao."
Da Richard Sturman — neka se njegovo ime uvijek pamti u našem narodu — nije imao hrabrosti popeti se na gornji dio broda, pod izravnom neprijateljskom vatrom, svi njegovi kolege iz posade sigurno bi bili ubijeni, a moglo je doći i do katastrofalnog nuklearnog rata, koji bi uslijedio. Neka njegovo ime bude zauvijek urezano u našu svijest i jednog dana bude uklesano u kameni spomenik visok 300 metara, zajedno s imenima ostalih heroja Libertyja. Da ti ljudi nisu smislili, u gotovo djeliću sekunde, protumjere protiv izraelskog radio ometanja, krv svakog Amerikanca na brodu obojala bi more - a vrlo vjerojatno i spaljena tijela milijuna ljudi, uključujući Ruse i Amerikance - bi lažala beživotno na spaljenoj Zemlji.
Kada su se ovi heroji probudili 08. lipnja 1967. godine, nisu imali pojma koliku će važnost imati njihove odluke i djela tog dana, vjerojatno još i stoljećima koja tek dolaze. Vi ste danas u sličnoj poziciji.
Zapamtite Liberty!
Izvor: prema emisijama American Dissident Voices, od 20. i 27. svibnja 2017. godine.
Tekst napisao: Kevin Alfred Strom; 08.06.2018.
Objavljeno na: National Vanguard
Add comment
Comments