Geografski položaj Afganistana čini ga "nekretninom" na izvrstnom strateškom položaju. To je bio most između euroazijske kopnene mase za ruske, kineske i britanske trgovce. Kasnije je služio kao tampon zona između Sovjetskog Saveza i naftom bogatog Perzijskog zaljeva.
Aleksandar Veliki, Džingis-kan i britanski lord Timberlane, slali su trupe u Afganistan u različito vrijeme. Svi su bili poraženi. Država Afganistan osnovana je 1747. godine i njome je vladala monarhija krvne loze, koja se može povezati s Roshanijom. Godine 1933., kralj Mohammed Zahir Shah preuzeo je prijestolje, vladajući zemljom na feudalistički način, sve dok ga nije svrgnuo njegov rođak Mohammed Daoud, 1973. godine.
U travnju 1978. godine je Daoud ubijen u revoluciji koju je predvodio socijalistički vođa Nur Muhammad Taraki, koji je postao predsjednikom, i koji je pokrenuo ambiciozan program zemljišne reforme kako bi pomogao siromašnim afganistanskim poljoprivrednicima koji su, tradicionalno, bili prisiljeni obrađivati zemlju u vlasništvu kralja i njegovih prijatelja. Taraki je izgradio škole za žene, kojima je pod monarhijom bilo zabranjeno obrazovanje. Otvorio je afganistanska sveučilišta za siromašne i uveo besplatno zdravstvo. Kad su kontrarevolucionarni razbojnici počeli paliti sveučilišta i ženske škole, mnogi su Afganistanci vidjeli u tome daleku ruku CIA-e. Kako se kampanja sabotaža pojačavala, revolucionari iz Kabula su pozvali sovjetskog vođu Leonida Brežnjeva neka pošalje trupe, kako bi zajednički odbili bandite. Brežnjev je odbio.
1979. godine su pro-Taraki militanti, uvjereni u CIA-inu destabilizacijsku zavjeru, ubili šefa postaje CIA-e u Kabulu, Spikea Dubsa. Doista, u travnju 1979. godine, punih sedam mjeseci prije nego što je došlo do sovjetske "invazije" na Afganistan (koja je bila toliko razvikana) su se američki dužnosnici sastali sa afganistanskim ratnim gospodarima koji su željeli svrgnuti Tarakija. 03. srpnja 1979. godine je predsjednik Carter potpisao prvu direktivu o nacionalnoj sigurnosti kojom se odobrava tajna pomoć afganistanskim gospodarima rata. Carterov šef NSA, Zbigniew Brzezinski, hvalio se da je rekao Carteru, i time ga uvjerio kako će, prema njegovom: "...mišljenju, ova pomoć potaknuti sovjetsku vojnu intervenciju."
Taraki je imenovao Tabizullaha Amina ministrom zaduženim za zemljišnu reformu. Amin, za kojeg je sovjetski šef KGB-a, Jurij Andropov, vjerovao kako je CIA-in tajni agent provokator, pokrenuo je brutalnu kampanju terora protiv političkih protivnika. Ovo je svjetsko mnijenje okrenulo protiv ranije dobrodošle Tarikijeve vlade. Andropov vjeruje kako je CIA poslala Aminu da se infiltrira u vladu u Kabulu, s namjerom diskreditiranja revolucionara.
Taraki je otputovao u Moskvu kako bi se posavjetovao sa Sovjetima o strategiji kako se riješiti Amina. Na dan kada se vratio u Kabul, Amin je dao Tarakija pogubiti, i preuzeo je vlast. Nekoliko tjedana kasnije, gospodari rata koje podržava CIA, masakrirali su desetke afganistanskih vladinih dužnosnika u gradu Heratu, na zapadu zemlje. Kombinacija ova dva događaja konačno je uvjerila Brežnjeva da pošalje trupe u Afganistan.
U prosincu 1979. godine su sovjetski tenkovi prešli dolinu Panjshir, dok su operativci KGB-a upali u Kraljevsku palaču u Kabulu. Ubili su Tabizullaha Amina i postavili Babraka Karmala za novog vođu Afganistana. Brzezinski je sada imao opravdanje, koje je i tražio, kako bi počeo otvoreno naoružavati kontrarevolucionare u Afganistanu. Iako je afganistanski sukob ubio dva milijuna ljudi, Brzezinski se kasnije hvalio: “To (Carterova tajna direktiva) je bila izvrsna ideja. Učinak je bio uvlačenje Rusa u afganistansku zamku.”
1979. godine: dok je šah gubio svoj željezni stisak nad Iranom; s druge strane je Vernon Walters organizirao kontraše u Hondurasu - agenti CIA-e nahrupili su u Peshawar, u pakistanskoj sjeverozapadnoj graničnoj provinciji. Grad je ležao u podnožju prolaza Khyber, ulaza u Afganistan iz Pakistana. Deseci tisuća afganistanskih izbjeglica preplavili su Peshawar kako bi pobjegli od prijetećeg rata. Uz pomoć pakistanske obavještajne službe (ISI), CIA je pretražila izbjegličke kampove tražeći suvremene islamske fundamentalističke ubojice koji su bili spremni intenzivirati gerilski rat protiv socijalističke vlade u Kabulu; sada i odbiti Sovjete od Afganistana.
Tvrtka je pronašla ono što je trebala u Hezb-e-Islamiju: pronašli su hrpu feudalnih islamističkih boraca, koje su okupili i obučili ljudi iz CIA-e uz pomoć pakistanske vojske. Njihov vođa bio je Gulbuddin Hekmatyar, fanatik koji je početkom 1970-ih godina naredio svojim sljedbenicima neka bacaju kiselinu u lica afganistanskih žena koje su odbijale nositi burke. Godine 1972. je Hezb-e-Islami pobio stotine ljevičarskih studenata u Afganistanu; nakon toga su pobjegli u Peshawar, gdje su izbjegli kazneni progon i ostali pod zaštitom pakistanske vojne vlade, koja je bila saveznikom SAD-a. Ovu islamističku skupinu su i prezirali, kao i gadno bojali sljedbenika skupine, i Afganistanci i Pakistanci, podjednako. Smatrali su skupinu terorističkom organizacijom.
SAD je naoružavao teroriste sovjetskim oružjem kupljenim od Egipta, Kine i Čehoslovačke. Pakistanski vojni diktator, Zia ul-Huq, dopustio je CIA-i otvaranje obavještajne postaje, koja je djelovala protiv Sovjetskog Saveza; također, neka iskoriste pakistanske vojne baze kao mjesto odakle je CIA mogla letjeti u izviđanje iznad Afganistana. Iste te baze korištene su za naprednu obuku Hekmatyarovih trupa za gerilsko ratovanje. Njih će Reaganov State Department uskoro nazvati mudžahedinima. Koristili su taj izraz u nadi da će herojske konotacije te riječi unutar islama pridobiti muslimanski svijet prema Hekmatyarovim ubojicama. Predsjednik Zia, kojemu je Kongres SAD-a sredinom 1970-ih godina ukinuo vojnu pomoć (navodeći kao razlog korupciju vezanu uz drogu i nemilosrdnu potragu za nuklearnim oružjem) - sada se opet ukrcao na američki glavni vlak.
Vječna polja maka
Pakistan je postao treći najveći primatelj američke vojne pomoći u svijetu - odmah iza Izraela i Egipta. Veliki dio te pomoći trebao je naoružati mudžahedine koji su pokrenuli napade na Afganistan, zaplijenivši velike dijelove nekretnina.
Pojavio se obrazac.
Odmah nako što bi Hezb-e-Islami "osigurao" zemlju, odmah bi je zasadili makom. Između 1982.-1983. godine su se žetve opijuma, duž afganistansko-pakistanske granice, udvostručile. Do 1984. godine je Pakistan izvozio 70% svjetskog heroina. Tijekom tog vremena, postaja CIA-e u Islamabadu, glavnom gradu Pakistana, jest postala najvećom jazbinom sablasti na svijetu. Proizvodnja heroina iz Zlatnog polumjeseca je nadmašila proizvodnju iz Zlatnog trokuta, baš onda kakda je CIA započela svoju najveću operaciju od Vijetnama.
Dok su Hekmatyarove trupe sadile mak, vođa mudžahedina, Sayyid Ahmed Gailani, je opskrbljivao turski kriminalni sindikat Sivih vukova opijumom Pathan. Zalihe Sivih vukova u Iranu su presušile kada je njihov dobar prijatelj šah svrgnut, a iranski revolucionari suzbili heroinsku epidemiju po zemlji. Gailani je bio bogati afganistanski aristokrat, s vezama s bivšim kraljem Zaher Shahom. Bio je vlasnikom zastupništva Peugeota u Kabulu, a njegovo krijumčarenje heroina i opijuma su pokrivali Saudijci. Izvješće State Departmenta iz 1989. godine priznaje kako je Afganistan postao vodećim svjetskim izvorom heroina.
Jedno od najvažnijih zlatnih pravila CIA-e jest koncept poricanja. Time što su Hekmatyarove trupe sadile mak unutar Afganistana - Tvrtka je imala dva sloja poricanja. Prvo, Hekmatyarove trupe posadile bi mak u svojoj CIA-inoj zamjenskoj ulozi i moglo bi se tako zaključili kako su vi bili "lopovi koji djeluju sami". Drugo, i još važnije, mak je rastao po neprijateljskom terenu, kako bi Tvrtka mogla tvrditi da je afganistanska vlada odgovorna - baš kao što su to pokušali učiniti sandinistima u Nikaragvi, sa zlosretnim fotografom, sablasnim Barryjem Sealom kao vozačem.
Gulbuddin Hekmatyar slijedio je stope: Vang Paoa, Phoumija Nosavana, Khun Saa - heroinskih gospodara CIA-e iz Zlatnog trokuta. Uskoro je Hekmatyar prepoznat kao svjetski kralj heroina. Alfred McCoy je u svojoj knjizi "Politika heroina u jugoistočnoj Aziji" prvi razotkrio ulogu CIA-e u omogućavanju quid pro quo prodaje oružja za drogu. Pristup CIA-e naziva "radikalnim pragmatizmom". Čini se kako ovaj pristup opovrgava sklonost Tvrtke u podupiranju islamskih ekstremista. Procjenjuje se kako je heroin u vrijednosti 8 do 10 milijardi dolara izvezen iz Pakistana, baš u vrijeme kada je CIA podržavala mudžahedine. Mak je zasađen u Afganistanu. Požnjeveni opijum su mazgama prenosili preko planina u Pakistan, gdje bi ga preuzeli ISI, pakistanski vojni čelnici i BCCI siledžije.
1978. godine je general-pukovnik Fazle Haq imenovan guvernerom sjeverozapadne granične provincije i tako je Peshawar postao supermarketom oružja za mudžahedine, kao i dom stotinama rafinerija heroina. Haq je bio jedan od najvećih štediša u BCCI-ju, najbliži povjerenik predsjednika Zije i dobar prijatelj Zijinog sina koji je vodio podružnicu BCCI-ja u Karačiju. Haq je postao de facto gospodarem mudžahedinskih operacija, te je osiguravao zaštitu heroinskim laboratorijima. Hekmatyar je samostalno vodio šest laboratorija, južnije u pokrajini Baluchistan. Službenik State Departmenta za suzbijanje narkotika sa sjedištem u Islamabadu je optužio američkog veleposlanika u Pakistanu, Ronalda Spiersa, kako je ovaj odbio DEA-i proslijediti bilo kakve dokaze o umiješanosti pakistanskih vojnih dužnosnika u trgovinu heroinom, iako je bilo opće poznato da su Haq i drugi ključni igrači.
U 1980-ima je Pakistan je postao pokaznim svjetskim pokazom političke korupcije. Neumorna podrška islamabadske hunte Reaganovim mudžahedinima bila je u korijenu ove korupcije. Visoki američki dužnosnik je izjavio kako "ključni zapovjednici Hekmatyara, bliski ISI-ju, vode heroinske laboratorije u jugozapadnom Pakistanu, i ISI surađuje u operacijama s heroinom". U rujnu 1985. godine je Pakistan Herald izvijestio kako su vojni kamioni (koji pripadaju Nacionalnoj logističkoj ćeliji pakistanske vojske) korišteni za prijevoz oružja iz luke Karachi u Peshawar u ime CIA-e, te kako su se ti isti kamioni vraćali u Karachi, gdje bi ih zapečatila pakistanska vojska, natovareni heroinom. Praksa je, prema Heraldu, trajala od 1981. godine, baš kada su Hekmatyarove snage počele saditi polja maka.
Časopis Time je izvijestio kako je 19. travnja 1989. godine, brod koji je krenuo iz Kolumbije, nakon što je prošao kroz Fidži i Filipine, pristao u luci Karachi. Ondje ga je čekao agent CIA-e, koji preuzima odgovornost za istovar. Agenti, koji su radili s crnom mrežom BCCI-ja, bi platili pakistanskim carinicima 100.000 dolara, kako bi okrenuli glave na drugu stranu, dok bi se dio tereta iskrcavao na kamione pakistanske vojske. Drugi dio tereta bi bio ukrcan u neoznačeni Boeing 707. Zrakoplov bi odmah dobio prioritetno odobrenje za polijetanje, zbog čega bi redovni let Pakistan International Airlinesa morao prekidati polijetanje u posljednjem trenutku. 707 bi zatim odletio u Prag, gdje je cvjetalo crno tržište sovjetskog oružja, zahvaljujući naporima Reaganove administracije destabilizacije Istočne Europe i Sovjetskog Saveza.
Dva visoka pakistanska vojna časnika uhvaćena su s 220 kilograma heroina, ali nikada nisu bili procesuirani. SAD je imao sedamnaest DEA agenata stacioniranih u Pakistanu. Tijekom svog mandata nisu uhitili nikoga. Heroin Zlatnog polumjeseca je osvojio 60% američkog tržišta droge, na kojem su se pojavile cigle hašiša s logotipom dviju prekriženih jurišnih pušaka AK-47, zaokružene riječima: "Otpušite Sovjete". Od 1982. do 1992. godine, otprilike u razdoblju američkog angažmana u Afganistanu, ovisnost o heroinu u SAD-u porasla je za 50%.
Bilo je dokaza kako je i sam predsjednik Zia bio uključen u trgovinu heroinom. Godine 1984. je pakistanski državljanin, po imenu Hamid Hashain, uhvaćen u krijumčarenju heroina u Norvešku. Tijekom rutinske pretrage Hashaina, carinici su pronašli originalne kopije osobnih bankovnih izvoda predsjednika Zije. Incident je izazvao veliki skandal u Pakistanu, gdje su optužbe o Zijinoj korupciji postajale sve glasnijima. SAD je predsjednika sve više doživljavao kao teret.
1988. godine je Zijin helikopter eksplodirao kao vatrena kugla. On i američki veleposlanik u Pakistanu, Arnold Raphael, su ubijeni. Nesreća je jezivo podsjećala na onu, u kojoj je 1981. godine, poginuo predsjednik Paname Omar Torrijos. Za ovu je nesreću čak i general Noriega, koji je došao na vlast zbog Torrijosove smrti, kasnije tvrdio kako je atentat učinjen od strane CIA. SAD je okrivio Sovjete i dužnosnike američkih zračnih snaga koji su ogradili olupinu, zabranivši pakistanskim vlastima da istraže nesreću. Reagan je izrazio sućut, navodeći kako je Zia bio "snažan pristaša aktivnosti protiv narkotika u Pakistanu".
Računi naftnih šeika
SAD je neko vrijeme obučavao pakistansku vojsku, čineći je jednom od najboljih borbenih snaga u regiji.
Pakistanske trupe raspoređene su neka čuvaju GCC šeike Saudijske Arabije, Kuvajta, Katara, Bahreina, Omana i Ujedinjenih Arapskih Emirata. GCC monarsi dobivaju svoju pretorijansku gardu, obučenu od strane SAD-a, zauzvrat SAD dobivaju jeftinu sirovu naftu u izobilju (čime podmiruju svoj kronični dug šeicima), dok Pakistan dobiva vojnu pomoć od oboje.
Ova nafta za oružje quid pro quo jest ono što je držalo afganistanske mudžahedine naoružanima i opasnima. Prema američkom veleposlaniku Saudijske Arabije, princu Bandaru bin Sultanu, saudijski par američkih mudžahedina ih je financirao peni po peni. Ako je ovo istina, onda su Saudijci uštedjeli 3,8 milijardi dolara. Saudijski milijarderi su također davali i privatne doprinose i nitko nije pridonio više od šeika Khalida bin Mahfouza, drugog najvećeg dioničara BCCI-ja i vlasnika National Commercial Bank (najveće banke u arapskom svijetu). Saudijci su regrutirali islamske fundamentaliste iz Perzijskog zaljeva neka se bore protiv Sovjeta u Afganistanu. Njihov glavni čovjek u ovom nastojanju bio je Osama bin Laden.
Druge zemlje GCC-a su također podržavale mudžahedine, često kroz razrađene sheme financiranja. 1990. godine je irački veleposlanik u SAD-u, Mohammed al-Moshat, izjavio na CNN-u, kako se veliki dio kuvajtskog naftnog bogatstva koristi za financiranje pakistanske mudžahedinske pobunjeničke trgovine heroinom u Zlatnom polumjesecu. Samo nekoliko mjeseci prije nego što je Moshat iznio svoju tvrdnju, šeik Talal al-Sabah, nećak kuvajtskog emira šeika Jabera al-Sabaha, uhićen je u Francuskoj. U svom je posjedu imao 1,5 kilograma heroina.
Dok su Saudijci i Kuvajćani financirali trgovinu heroinom, a američka mladež pušila afganistanski hašiš - Nancy Reagan je bila zauzeta osnivanjem Fonda za zlouporabu droga, s 3,6 milijuna dolara početnog novca, koje je dobila od kralja Fahda i drugih bogatih Saudijaca. Sultan od Bruneja, koji je pridonio s 10 milijuna dolara, u naporima u borbi protiv kokaina - dao je prvoj dami 500.000 dolara za pokretanje njezinog sljedećeg nastojanja, Nacionalne federacije roditelja za mlade bez droge. Kralj Fahd dao je još milijun dolara. U isto vrijeme, bivši direktor CIA-e Richard Helms, vodio je Community Foundation of Greater Washington, glavni izvor financiranja za DARE i kampanju "Samo reci ne".
Još jedan pothvat financiranja mudžahedina odigravao se u Hong Kongu. Tamo je, 1981. godine, Bill Casey Hardy Boy John Shaheen, osnovao Tetra Finance i Hong Kong Deposit & Guaranty - direktori su bili: visoki poručnik čelnika UAE Sheika Zayeda i bliski suradnik šefa saudijske obavještajne službe Kamal Adham. Zayed je bio najveći dioničar BCCI-ja, dok je Adham oprao najveću količinu BCCI-jeva novca. 20 milijuna dolara, koliko je bilo potrebno za pokretanje hongkonških banaka, došlo je od princeze Ashraf, sestre iranskog šaha. Sredstva je tražio Cyrus Hashemi, koji se godinu dana ranije sastao s DCI Caseyem u Madridu. Cyrusov brat, Jamshid, upravljao je šahovom tajnom policijom SAVAK.
Još jedan Casey Hardy Boy, švicarski biznismen Itzhak “Bruce” Rappaport, imao je bliske veze s Nacionalnom bankom Omana - čijem je monarhu, Sultanu Qaboosu, pakistanska vlada dala 100 hektara vrhunskog zemljišta u blizini luke Karachi, kao odštetu za njegovu financijsku potporu mudžahedinima. Narodna banka Omana bila je u vlasništvu BCCI-ja i posjedovala je veliki dio BCCI-ja. Banka je bila glavni kanal pri financiranju pomoći CIA-e i GCC-a mudžahedinima. Imala je bliske odnose s omanskom tvrtkom Tetra Tech, koju je vodio agent CIA-e James Critchfield, koja je financirala prodaju oružja kineske vlade mudžahedinima. Bahreinski monarh, Sheik al-Khalifa, još jedan dioničar BCCI-ja, također je pridonosio afganistanskoj stvari.
Sredinom 1980-ih godina je UN pokušao posredovati u mirovnom sporazumu u Afganistanu, koji bi uključivao potpuno sovjetsko povlačenje iz zemlje, u zamjenu za prestanak podrške SAD-a i GCC-a afganistanskim pobunjenicima. Reaganova administracija odbila je dogovor sklopljen u UN-u. Oni su htjeli "dati Sovjetima njihov Vijetnam", kao dio većeg plana za rasparčavanje Sovjetskog Saveza. Također su htjeli da socijalistička Karmalova vlada napusti Kabul. 1986. godine je američka vojna pomoć mudžahedinima dramatično porasla - na 1 milijardu dolara godišnje.
1988. godine, u obnovljenim mirovnim naporima UN-a - SAD i Rusija su potpisale Ženevski sporazum, koji je pozivao na embargo na oružje Afganistanu. Obje zemlje su zanemarivale ovaj dogovor i borbe su se nastavile. Mudžahedinski borci su rutinski mučili i sakatili zarobljene ruske i afganistanske vojnike (u stilu Ružičastog plana); često u prisutnosti američkih savjetnika. Godine 1989. su se Sovjeti povukli iz Afganistana. Premijera Babraka Karmala, kojeg su oni sami postavili, zamijenila je demokratski izabrana Najibullahova vlada.
Ali, Najibullah je također bio socijalist, kao što niti demokracija nikada nije bila prioritet State Departmenta. Iako su Sovjeti otišli, SAD je nastavio financirati gerilsku kampanju protiv Kabula. Godine 1992. Najibullah je svrgnut, a vlast je preuzela jedna od sedam mudžahedinskih frakcija, koju je vodio Burhaddin Rabbani. Šest od sedam pobunjeničkih skupina položilo je oružje i stalo iza Rabbanija. Onaj koji nije to učinio su bili Hezbi-i Isbmi Gulbuddina Hekmatyara, koji je i nadalje nastavio natapati ulice Kabula drugom rundom krvi. Iako je UN sada priznao frakciju pod vodstvom Rabbanija kao legitimnu afganistansku vladu, CIA je Rabbanija i dalje smatrala prevelikim ljevičarom.
Hekmatyarove snage su konačno zauzele Kabul. Rabbani i njegova vlada su pobjegli na sjever, u regiju Mazar-i-Sharif. Tamo su se, pod zapovjedništvom vojnog zapovjednika Ahmada Shaha Massouda, svrgnute frakcije mudžahedina ponovo ujedinile pod nazivom Sjeverni savez. 1995. godine je skupina Hezb-e-Islami iznenada odstupila, kako bi prepustili Kabul drugoj pakistanskoj ISI tvorevini, koja je već bila na čelu u Kandaharu - talibanima.
Više od dva milijuna Afganistanaca je pomrlo je u desetljeću dugom ratu, koji je potaknula CIA, u svojoj najvećoj tajnoj operaciji od Vijetnama. Američki porezni obveznici potrošili su 3,8 milijardi dolara na procesuiranje genocida. SAD nisu učinile ništa kako bi pomogle obnovi Afganistana, a snage koje je CIA stvorila za borbu protiv njihovog posredničkog rata sve su više usmjeravale svoj bijes prema Zapadu.
Frankenštajn uzvraća udarac
Nasljednica premijera Zia ul-Haqa bila je Benazir Bhutto. Nakon što je preuzelao dužnost, Bhutto je smijenila mnoštvo dužnosnika ISI-ja za koje se znalo da su umiješani u trgovinu heroinom. Osnovala je novo ministarstvo kako bi se usredotočila na rastući problem droge u svojoj zemlji. Godine 1989. izjavila je kako se novac od heroina koristi za destabilizaciju njezine vlade. Ona je vođu Hezb-e Islamija, Hekmatyara, smatrala narko-teroristom i jednom je upozorila predsjednika Georgea Busha starijeg kako SAD "stvara Frankensteina".
Bhuttoin križarski rat bio je osoban. Bila je kći bivšeg pakistanskog premijera Zulfikara Bhuttoa, čije je ubojstvo otvorilo vrata vojnoj vladi Zije. Dvojica njezine braće također su ubijena. Njezin otac bio je oštri nacionalist, koji se borio protiv korupcije kao premijer početkom 1970-ih. Nacionalizirao je BCCI Agha Hasana Abedija, kao i Attock Oil, suradnika BCCI-ja sa sjedištem u Londonu. Godine 1989., ubrzo nakon što je Benazir Bhutto počela omalovažavati mudžahedine, njezina je vlada svrgnuta vojnim udarom.
Generali su postavili Nawaza Sharifa za marionetu diktatora. Obitelj Sharif jedna je od dvadeset i dvije koje su kontrolirale gospodarstvo Pakistana, sve otkako se zemlja odvojila od Indije 1947. godine. Zulfikar Bhutto nacionalizirao je mnoge Sharifove tvrtke prisilivši ga da preseli svoj konglomerat čelika u UAE. Selidbu je financirao BCCI. Zulfikar Bhutto ubrzo je ubijen. Sharif je preselio svoju čeličanu natrag u Pakistan i njegov dug prema BCCI-ju tiho mu je oprošten. Benazir Bhutto smatra kako da su BCCI i prijatelji Nawaza Sharifa odgovorni za smrt njezina oca i braće.
Benazir Bhutto ponovno je izabrana 1993. godine, ali do sljedeće jeseni su mediji bili prepuni tvrdnji o njezinoj navodnoj korumpiranosti. Predsjednik Farooq Leghari otpustio je Bhutto i doveo izvršnog direktora Svjetske banke, Javeda Burkija, koji je nadgledao privatizaciju pakistanskog gospodarstva, koju je odobrio MMF. Slična se tranzicija dogodila tri godine ranije, kada je Nawaz Sharif bio prisiljen otići u korist lupeža Svjetske banke Moeena Qureshija, koji je s MMF-om dogovorio novi paket zajma nakon provedbe uobičajenih mjera štednje. Niz vojnih hunti vladao je Pakistanom od tada, što je kulminiralo pučem u listopadu 1999. godine, koji je na vlast doveo generala Perveza Musharrafa.
Musharraf je podržavao uspon islamskog fundamentalizma u Pakistanu. Bio je u upravnom odboru Rabit Trusta za rehabilitaciju zapuštenih Pakistanaca, paravan za prikupljanje sredstava za Osamu bin Ladena. Nakon 09/11, terorističkih napada na SAD, Bushova administracija dala je Musharrafu 36 sati neka odstupi iz odbora Rabite. Kad je on to odbio, State Department je Rabitu jednostavno uklonio s popisa skupina sponzoriranog terorizma. Benazir Bhutto je bila prisiljena otići u egzil u London, a njezina upozorenja upućena SAD-u nisu poslušana.
Gulbuddin Hekmatyar pridružio se mnogim drugim vođama mudžahedina u izražavanju bijesa i prijezira prema SAD-u, jer ih je napustio. Tijekom Zaljevskog rata je nekoliko bivših mudžahedinskih zapovjednika podržavalo Irak. Nakon rata, bogati Saudijac, Osama bin Laden, radio je kao izaslanik kuće Saud u regrutiranju afganistanskih arapskih boraca, dok je svoju građevinsku pozadinu upotrijebio za izgradnju CIA-inih kampova za obuku mudžahedina u Khostu u Afganistanu 1986. godine i sada je pozivao na džihad protiv “križarsko-cionističkog saveza”. Mnogi od njegovih kolega, bivših mudžahedinskih boraca, poslušali su njegov poziv i Al Qaeda je postala najružnijim Frankensteinom dosad.
Godine 1993. ekstremisti Al Qaide, predvođeni Ramzijem Yousefom, pokušali su dići u zrak Svjetski trgovački centar postavljanjem bombe u garažu ispod tornjeva. Šest ljudi je umrlo. Tjedan dana prije bombardiranja, u Kairu je zaprimljeno upozorenje o predstojećem napadu na američke interese. Fax je prikladno poslan iz Peshawara, gdje je CIA prvi put regrutirala mudžahedine. Potpisala ga je al-Gamaa al-Islamiya (Islamska grupa), frakcija mudžahedina.
U ožujku 1993. godine je bivši pripadnik mudžahedina prišao sigurnosnoj kontrolnoj točki u sjedištu CIA-e u Langleyu i otvorio vatru, ubivši dva agenta. U ožujku 1995. godine je dva agenta CIA-e, koji su radili u američkom veleposlanstvu u Karachiju, ubio drugi mudžahedinsli veteran. Oba napadača koristila su jurišne puške AK-47 koje je platila saudijska vlada, a nabavila CIA. Višak mudžahedinske opreme koju je opskrbljivala CIA, uključujući rakete Stinger, također je stigao do Irana i Katara.
Godine 1996. Bin Ladenovi operativci bombardirali su vojarnu Khobar Towers u američkoj bazi u Saudijskoj Arabiji. Bin Laden Construction izgradio je ove objekte. Godine 1997., dva dana nakon što je američki sud osudio Pakistanca odgovornog za pucnjavu u sjedištu CIA-e, četiri revizora Texas Union Oil Company ubijena su u Karachiju. Godine 1998. bin Ladenovi lojalisti digli su u zrak američke ambasade u Keniji i Tanzaniji, u razmaku od nekoliko minuta. Stotine su umrle. Godine 2000. operativci Al Qaide zabili su splav pun eksploziva u bok razarača USS Cole, dok je pristajao u Jemenu, odakle i potječe bin Ladenova obitelj. Poginulo je 26 američkih mornara.
SAD je konačno bio prisiljen izvršiti javni pritisak na pakistansku vladu, koja je još uvijek bila domaćinon CIA-im Frankensteinima. Direktor CIA-e, Clinton James Woolsey, rekao je kako je Pakistan blizu stavljanja na popis država koje sponzoriraju terorizam, od strane State Departmenta. Ovaj javni pritisak dodatno je razbjesnio pakistanski narod, koji je cijelo desetljeće gledao kako CIA stvara i uzgaja ove narko-teroriste, koristeći njihovu zemlju kao poligon. Sada su SAD htjeli svoju krivnju prebaciti na pakistanski narod. Mudžahedini su bili bijesni.
Abu Taha, jordanski mudžahedin je rekao ovako: "Sjedinjene Države su krvopija... a Pakistan je marioneta Amerike." Još jedan veteran mudžahedina, Abu Saman, rekao je: “Nismo bili teroristi sve dok smo mi i Amerikanci imali isti cilj – poraziti supersilu. Sada to ne odgovara američkim i zapadnim interesima pa smo označeni kao teroristi.”
Karachi je postao južnoazijska verzija Beiruta. Oružje i droga bili su posvuda. Svakodnevno je bilo političkog nasilja. Antiameričko raspoloženje je bilo na visokoj razini. Kružile su glasine kako Amerikanci žele zauzeti luku Karachi i pretvoriti je u bescarinsku zonu, po uzoru na Hong Kong ili Dubai. Doista, 100 hektara u lučkom gradu Gwadaru je misteriozno predano omanskom sultanu Qaboosu. Budući planovi su pretvoriti ovaj "poklon" u američku pomorsku bazu.
Frankenštajnova kantica za ulje
1994. godine, iz vjerskih škola poznatih kao medrese, u SZ Pakistanu, pojavili su se - talibani. Škole je vodio Jamiat Ulema-e-Islam (JUI), islamska fundamentalistička skupina s bliskim vezama s pakistanskim ISI-jem, financirana od strane saudijske vlade.
Talibani su pokrenuli napade s pakistanskog tla, baš kao što su to učinili i mudžahedini, koji su postali ozloglašeni kada su oslobodili pakistanski vojni konvoj zarobljen u Afganistanu. U roku od godinu dana kontrolirali su jednu trećinu Afganistana, uspostavivši privremenu vladu u Kandaharu.
Rabbanijevu vladu u Kabulu je svrgnuo Hekmatyarov Hezb-e Islami. Dok su talibanske snage napredovale prema Kabulu, Hekmatyarove trupe iznenada su položile oružje, prepuštajući kontrolu nad Kabulom talibanima. Jedan je zapadni diplomat rekao o talibanima 1995. godine: "Jasno je kako Pakistanci igraju neku ulogu". Nikada nije spomenuo ulogu CIA-e.
Kada su talibani 1996. godine došli na vlast, rekavši kako će uspostaviti “islamski emirat”, u Kabul su sletjeli zrakoplovi s talibanskim vođama i sedam najviših pakistanskih vojnih časnika. Pakistan, Saudijska Arabija i UAE odmah su priznali talibane, koji su pokrenuli brutalnu kampanju puritanskih čistki. Žene su bile potisnute u isti status kakav su imale pod kraljem. Muškarci se nisu smjeli brijati. TV i glazba bili su zabranjeni.
Četiri jahača su zasijali kod talibana, smatrajući ih "stabilizacijskom snagom u regiji". Željeli su uvjeriti feudaliste u važnost izgradnje plinovoda preko Afganistana do Indijskog oceana, iz golemih polja prirodnog plina u Turkmenistanu, koji graniči s Afganistanom na sjeveru. Rabbanijeva vlada pregovarala je s argentinskim konzorcijem pod nazivom Bridas o izgradnji plinovoda. To je razljutilo Četiri jahača, koji su podržali konzorcij pod vodstvom Unocala poznat kao Centgas. Mnogi građani Kabula bili su uvjereni kako je CIA dovela talibane na vlast u ime Big Oila.
Četiri jahača bila su zauzeta iskorištavanjem svojih novih rezervi nafte i plina u Kaspijskom moru, u novoosnovanim republikama srednje Azije, sjeverno od Afganistana. Azerbajdžan i Kazahstan sadrže ogromne rezerve sirove nafte koje se procjenjuju na preko 200 milijardi barela. Susjedni Turkmenistan je virtualna plinska republika, koja sadrži neka od najvećih nalazišta prirodnog plina na svijetu. Najveće plinsko polje nalazi se u Dauletabadu na jugoistoku zemlje u blizini afganistanske granice. Sve u svemu, procjenjuje se da u regiji Kaspijskog mora ima 6,6 trilijuna kubičnih stopa prirodnog plina.
U Turkmenistanu ima i nafte. Konzorcij Centgas, predvođen Unocalom, također je planirao izgraditi cjevovod koji bi povezivao naftna polja oko Chardzhoua u Turkmenistanu sa sibirskim naftnim poljima sjevernije. Turkmenistan također ima ogromne rezerve bakra, ugljena, volframa, cinka, urana i zlata. Kad je Rabbani izbačen iz prizora, Centgas je počeo ozbiljno pregovarati s talibanima o pravima na izgradnju njihovog plinovoda, od Dauletbada preko Afganistana i Pakistana do luke Karachi, gdje se gradila američka mornarička baza, na lokaciji od 100 jutara predanoj omanskom sultanu Qaboosu.
Četiri jahača doveli su sa sobom u središnju Aziju neke odane saudijske poslovne partnere. Saudijski milijarder, Sheik Khalid bin Mahfouz, vlasnik BCCI i National Commercial Bank, kao i oduševljeni pristaša mudžahedina, prigrlio je talibane. Bin Mahfouz, čije je neto bogatstvo procijenjeno na preko 2 milijarde dolara, kontrolira Nimir Petroleum, sada partnera Chevron Texaca, u razvoju kazahstanskog naftnog polja od 1,5 milijardi barela. Revizija vlade Saudijske Arabije otkrila je kako je bin Mahfouzova Nacionalna komercijalna banka prebacila više od 3 milijuna dolara dobrotvornim organizacijama Osame bin Ladena 1999. godine.
Prema francuskom piscu Olivieru Royu: "Kada su talibani preuzeli vlast u Afganistanu, to je u velikoj mjeri orkestrirano od strane pakistanske tajne službe (ISI) i naftne kompanije Unocal, sa svojim saudijskim saveznikom Delta".
U siječnju 1998. godine je Centgas pristao plaćati talibanskoj vladi 100 milijuna dolara godišnje za provođenje njihovog plinovoda kroz Afganistan. Centgas je organizirao sastanke na visokoj razini u Washingtonu između talibanskih dužnosnika i State Departmenta. Unocal je predstavljao Zalmay Khalilzad, koji je bio pomoćnikom podtajnika obrane u administraciji Busha starijeg i radio je u Cambridge Energy Research Associates, prije nego što je počeo raditi u Unocalu. Khalilzad je rođen u Mazar-i-Sharifu u obitelji bogatih afganistanskih aristokrata. Njegov otac je bio pomoćnikom kralja Zaher Shaha. Khalilzad je također radio u Rand Corporationu, koji je dugo pripadao CIA-i. Khalilzad je napustio svoje mjesto u Unocalu kako bi se pridružio Vijeću za nacionalnu sigurnost u administraciji Busha Jr. Godine 2002. Bush je imenovao Khalilzada za prvog američkog izaslanika u Afganistanu, u više od 20 godina. Prva točka njegovog dnevnog reda bila je oživljavanje pregovora o izgradnji plinovoda Centgas.
Khalilzad je ohrabrio Clintonovu administraciju neka angažira talibane. Ali, projekt plinovoda Centgas je propao nakon što je predsjednik Clinton naredio neka se kampovi za obuku Al Qaide u Afganistanu, zajedno sa sudanskom farmaceutskom tvornicom, bombardiraju - nakon sinkroniziranih bombaških napada na veleposlanstva SAD-a u Keniji i Tanzaniji, 1998. godine. Prema Davidu Roseu iz Vanity Faira, vlada Sudana, gdje je Osama bin Laden živio prije nego što se preselio u Afganistan, ponudila je Amerikancima obavještajne podatke o bin Ladenu, tijekom 1997. i 1998. godine. Američka vlada je odbila ponudu. U Sudanu je bin Laden posjedovao tvrtku koja je proizvodila gumu arabiku, ključni sastojak američkih tvrtki za bezalkoholna pića Pepsi i Coca-Cola. Također je imao interese u rudnicima dijamanata u Kongu, kojima upravlja Oryx Resources.
Sada već pokojni bin Mahfouz bio je pod istragom zbog financiranja terorističke mreže Al Qaeda, Osame bin Ladena. U SAD-u ga je zastupala vašingtonska odvjetnička tvrtka Akin, Gump, Strauss, Hauer & Feld. Tvrtka predstavlja kuću Saud i najveću svjetsku islamsku dobrotvornu organizaciju - Holy Land Foundation for Development and Relief, sa sjedištem u Saudijskoj Arabiji. Unutar tri mjeseca od terorističkih napada 09/11, Ministarstvo financija zamrznulo je imovinu saudijske zaklade. Akin, Gump je uspješno branio bin Mahfouza kada je izbio skandal BCCI. Tri partnera u tvrtki dobri su prijatelji predsjednika Georgea W. Busha. Partner James C. Langdon jedan je od Bushovih najbližih prijatelja. George Salem je bio uključen u prikupljanje sredstava za Bushovu kampanju. Bush je imenovao Barnetta “Sandy” Cressa na čelo obrazovne inicijative, koju je sponzorirala Bijela kuća.
Prema francuskom obavještajnom analitičaru Jean-Charlesu Brisardu, predsjednik Bush mlađi blokirao je istrage američke tajne službe o ćelijama "spavačima" al-Qaide, sa sjedištima u SAD-u, dok je nastavio tajno pregovarati s talibanskim dužnosnicima. Posljednji sastanak bio je u kolovozu 2001. godine, samo pet tjedana prije 09/11. Bush je želio da talibani isporuče bin Ladena u zamjenu za američku i saudijsku ekonomsku pomoć, kao i podršku talibanima. Zamjenik direktora FBI-a, John O’Neill, podnio je ostavku na svoju dužnost u srpnju 2001. godine, u znak prosvjeda zbog povlađivanja Bushove administracije talibanima. Brisard kaže kako mu je O'Neill rekao da su "glavne prepreke istraživanju islamskog terorizma američki korporativni interesi i uloga Saudijske Arabije." O’Neill je preuzeo posao šefa sigurnosti u Svjetskom trgovačkom centru u New Yorku i ubijen je tijekom napada 09/11.
Prema francuskim novinama Le Figaro, CIA se sastajala s bin Ladenom nekoliko puta tijekom mjeseci prije 09/11. Prema Washington Postu, Kompanija se sastala s izaslanikom talibanskog vođe, Mullahom Mohammed Omara Rahmatullahom Hashemijem, u srpnju 2001. godine. Hashami je ponudio da ostane bin Ladenu dok ga CIA ne uhvati, ali je, prema Village Voiceu, Busheva administracija odbila ponudu. Istog mjeseca CIA se sastala s vođom Jamaat-e-Islamija, Qazijem Hussainom Ahmadom.
Američka vlada je dala 43 milijuna dolara pomoći talibanima 2000. godine, uz dodatnih 132 milijuna dolara 2001. godine. Busheva Bijela kuća je rekla talibanima neka angažiraju PR tvrtku iz Washingtona kako bi popravili imidž. Tvrtku je vodila Laila Helms, nećakinja bivšeg direktora CIA-e i prijatelja BCCI, Richarda Helmsa. Predstavnici Big Oila bili su prisutni na pregovorima Busha i talibana, gdje je jedan dužnosnik rekao talibanima, na tom sastanku u kolovozu: "Ili prihvaćate našu ponudu zlatnog tepiha, ili ćemo vas zakopati pod tepihom od bombi."
Čak i nakon terorističkih napada 09/11, predsjednik Bush izostavio je imena dviju skupina koje financira kuća Saud - Međunarodne islamske humanitarne organizacije i Muslimanske svjetske lige - koje su financirale Al Qaidu, s popisa skupina čiju će imovinu zamrznuti Ministarstvo financija SAD-a . Kao što francuski obavještajni analitičar Brisard primjećuje: "Američka ovisnost o saudijskoj nafti i novcu od oružja prijeti potkopavanjem nacionalne sigurnosti na Zapadu".
Godine 1997., osnivač Trilateralne komisije Zbigniew Brzezinski, kum afganistanskog Frankensteina, napisao je knjigu pod naslovom "Velika šahovska ploča: američki primat i njegovi geopolitički imperativi". U knjizi Brzezinski, koji sada sjedi u upravnom odboru tvrtke BP Amoco, koja posjeduje ogromna naftna polja u Bakuu na obali Kaspijskog mora u Azerbajdžanu, tvrdi da ključ globalne moći leži u kontroli Euroazije i da je "ključ kontrole Euroazije u kontroli srednjoazijskih republika”. New York Times je 1996. godine središnju Aziju nazvao novom Velikom igrom - frazom koja se povijesno koristila za opisivanje neuspjelih britanskih i ruskih pokušaja kolonizacije Afganistana.
Brzezinskijev plan igre poziva na vladanje središnjom Azijom, putem kontrole nad nacijom Uzbekistan, koja na sjeveru graniči s Afganistanom. Kada je krajem 2001. godine započelo američko bombardiranje Afganistana, Uzbekistan je postao redovitom usputnom stanicom za svakog važnog američkog dužnosnika koji je posjećivao ovu regiju i osigurao je SAD-u pravo na pristup svojim bazama tijekom bombardiranja. U zemlji se sada gradi nekoliko američkih vojnih baza. Mat? Ne tako brzo. Godine 2005. je Uzbekistan zatražio od SAD-a neka napusti zemlju i pridružio se proruskom Šangajskom vijeću za suradnju.
Drugistan
Središnja Azija proizvodi 75% svjetskog opijuma. Prema UN-u, porast proizvodnje opijuma u regiji koincidirao je s raspadom Sovjetskog Saveza, koji su "poticali" Reaganova administracija i CIA.
Također se poklopio s naftnim bumom Četiri jahača u Kaspijskom moru. Proizvodnja opijuma u Afganistanu dosegnula je 4600 metričkih tona, u razdoblju između 1998.-1999. godina. Proizvodnja se proširila na sjever s islamskim fundamentalistima, koji se sada bore u Uzbekistanu, Čečeniji i Dagestanu.
Godine 1999. talibani su najavili slamanje proizvodnje opijuma u Afganistanu. Taj je potez zacijelo razljutio CIA-u i njihove turske saveznike Sive vukove, čije rute krijumčarenja odražavaju one naftovoda Kaspijskog mora, koji je nedavno otvoren za poslovanje kroz Tursku. S novim američkim marionetskim premijerom Hamidom Karzaijem u Kabulu i naftom koja teče iz središnje Azije, regija će i dalje ostati heroinskim središtem. Pisac Asia Timesa, Pepe Escobar, cijelu regiju naziva "Drugistan".
Srednjoazijske islamske gerilce, kao i njihove prijatelje mudžahedine i talibane, obučavao je pakistanski ISI, uz pomoć CIA-e. Kada je Hekmatyar prepustio Kabul talibanima, 1995. godine, kampove za obuku talibana u Pakistanu i Afganistanu je preuzeo Jamiat-ul-Ulema-e-Islam (JUI). Oni su, uz pomoć saudijskih vehabističkih svećenika, regrutirali i obučavali islamske fundamentalističke dobrovoljce za borbu u ratovima destabilizacija diljem Balkana i središnje Azije.
Financirani heroinom Zlatnog polumjeseca, ovi teroristi isporučuju se u borbu protiv čečenskih pobunjenika, Oslobodilačke vojske Kosova, Armije bosanskih muslimana, Nacionalne oslobodilačke armije (albanski separatisti koji se bore protiv vlade Makedonije) i kineskih ujgurskih pobunjenika u istočnom Turkistanu koji se bore protiv Pekinga.
Mreža Al Qaeda, Osame bin Ladena, odradila je velik dio obuke u tim kampovima, koje je on osobno izgradio za CIA-u. Iz istih kampova izašli su borci, obučeni od strane Al Qaide, koji su terorizirali Indijce iz svojih pakistanskih baza u Kašmiru. Dana 13. prosinca 2001. godine su članovi Lashkar-e-Taiba i Jaish-e-Mohammed (JeM) napali indijski parlament u New Delhiju, ubivši četrnaest zakonodavaca. Time su isprovocirali Indijce na masovno vojno raspoređivanje duž pakistanske granice, što je zaprijetilo time da bi dovelo do sveopćeg rata. Kampovi JUI i Al Qaide također su iznjedrili islamiste koji su ciljali ljevičarsku vladu Uzbekistana, ključ u Brzezinskijevoj "Velikoj igri".
Početkom 1990-ih godina je CIA pomogla afganistanskim mudžahedinskim veteranima kako bi dobili putovnice za useljenje u SAD. Izbjeglički centar Al-Kifah u Brooklynu, u koji su se iskrcali mnogi Afganistanci, pretvorio se u regrutnu bazu CIA-e za ratove u Jugoslaviji i srednjoj Aziji. Među onima koji su posjećivali centar bili su: El Sayyid Nosair (ubio krajnje desnog izraelskog rabina Meira Kahanea), i šeik Omar Abdel Rahman (fundamentalistički egipatski svećenik, povezan s ubojstvom egipatskog predsjednika Anwara Sadata). CIA je dovela šeika u Brooklyn, jer im je služio kao alat za novačenje. Njegov sin je ubijen u prosincu 2001. godine, bio je ključni vođa Al Qaide i borio se protiv SAD-a u Afganistanu.
CIA je organizirala kako bi egipatski vođe Al Qaide pobjegli u Albaniju 1997. godine, gdje su pomogli u obuci, i borili se s Oslobodilačkom vojskom Kosova. Bin Ladenov čovjek No2, Ayman al-Zawahiri, vodio je egipatski Islamski džihad. Al-Zawahirijev pomoćnik, Ali Mohammed, došao je u SAD još 1984. godine. Trenirao je teroriste u Brooklynu i Jersey Cityju vikendom. Njegov redoviti posao bio je i podučavanje američkih specijalnih snaga u Fort Braggu. Godine 1998. pomogao je u bombardiranju američkih veleposlanstava u Africi.
Prema britanskom zastupniku Michaelu Meacheru, u članku za The Guardian, M16 je regrutirao oko 200 britanskih muslimana neka se bore u Afganistanu i Jugoslaviji. Meacher kaže kako zaklada sa sjedištem u Delhiju opisuje Omara Saeeda Sheikha, čovjeka koji je odrubio glavu američkom novinaru Danielu Pearlu 2002. godine - kao britanskog agenta. Kaže da je Sheikh bio taj koji je, po nalogu generala ISI-ja Mahmooda Ahmeda, poslao 100.000 dolara Mohammedu Atti prije 09/11, što je potvrdio i Dennis Lomel, direktor FBI-eve jedinice za financijski kriminal.
Dvojica glavnih vođa čečenskih pobunjenika, Shamil Basayev i emir al-Khattab (rođen u Saudijskoj Arabiji), obučavani su u kampovima pod pokroviteljstvom CIA-e po Afganistanu i Pakistanu. 1994. godine je 35.000 čečenskih boraca obučavano u kampu Amir Muawia, u afganistanskoj provinciji Khost. Kamp je izgradio Osama bin Laden za CIA-u, a vodili su ga ISI i Gulbuddin Hekmatyar.
Čečenski pobunjenici su ciljali na glavni ruski naftovod i plinovod, koji prolazi kroz glavni grad Čečenije Grozni i kroz Dagestan, gdje se još jedna skupina islamističkih ubojica borila protiv trupa ruske vojske. Godinama su korporativni mediji prikazivali čečenske pobunjenike kao heroje, ali je nakon 09/11 zavladala jeziva tišina.
Čečenski pobunjenici sada kontroliraju veliki dio trgovine heroinom Zlatnog polumjeseca, radeći s čečenskim kriminalnim obiteljima povezanim s ruskim konglomeratom Alpha Group, koji je poslovao s Halliburtonom potpredsjednika Dicka Cheneya.
Također, imali su veze s albanskim laboratorijima heroina, koje su vodili operativci Oslobodilačke vojske Kosova, koje su obučavali njemačka obavještajna služba i CIA. Od 1. srpnja 2001. godine - prema Mossadovim obavještajnim izvješćima - 120.000 metričkih tona opijuma bilo je uskladišteno u Afganistanu čekajući na isporuku.
Obnavljanje monarhije krvne loze
S afganistanskim skladištima prepunim opijuma, američko bombardiranje Afganistana započelo je u listopadu 2001. godine. Dok su američki mediji događaj pretvorili u JDAM video igricu za lov na Osamu bin Ladena, tisuće afganistanskih civila je pobijeno, osakaćeno, ili prisiljeno napustiti svoje domove .
Profesor Hampshire Collegea, oslanjajući se na novinska izvješća iz cijelog svijeta, procijenio je kako je bilo 3700 do 5000 mrtvih u američkom bombardiranju, samo 10. prosinca 2001. godine. Novinar Robert Fisk iz londonskog Independenta, koji je bio u Afganistanu za vrijeme bombardiranja, potvrdio je te procjene.
SAD je nekima od afganistanskih gospodara rata platio po 200.000 dolara, te im dao satelitske telefone neka vode kopneni napad na talibane, pod vodstvom surogat vojske Sjevernog saveza. Preko 7 milijuna dolara je potrošeno na potkupljivanje afganistanskih gospodara rata. Jedan od gospodara rata bio je ozloglašeni uzbečki mesar, Rashid Dostum.
Amnesty International i UN-ova povjerenica za ljudska prava Mary Robinson, pozivali su na istragu incidenta u Mazar-i-Sharifu, gdje je Dostum nadgledao predaju stotina talibana i boraca Al Qaide, koji su zatim masakrirani u bombaškom napadu američkih zrakoplova tijekom navodnog zatvorskog ustanka. “Američki taliban”, John Walker Lindh, bio je među rijetkim preživjelima. Zatvorenici su došli iz Kunduza, gdje je (prema istraživačkom novinaru Seymouru Hershu iz The New Yorkera), Bijela kuća naredila američkim specijalnim snagama neka stvore koridor za evakuaciju, gdje je pakistanskim vojnim zrakoplovima bilo dopušteno odletjeti s najmanje 2500 boraca Al Qaide i talibana, zajedno sa svojim ISI savjetnicima i najmanje dva pakistanska generala, na sigurno u Pakistan. Tamo su se ponovno uspostavili kao borbena snaga, u pakistanskim plemenskim područjima, i Kašmiru.
Povjerenica UN-a Robinson, kasnije se pridružila Human Rights Watchu, Međunarodnom Crvenom križu i Europskoj uniji u kritiziranju američkih zatočeničkih logora za zatvorenike Al Qaide u zaljevu Guantanamo na Kubi, gdje su zatvorenici držani u žičanim kavezima 8’x8’. SAD je odbio klasificirati zatočenike kao ratne zarobljenike, klasifikaciju koja bi im pružila zaštitu prema Ženevskoj konvenciji. Umjesto toga, SAD je zatvorenike nazvao "nezakonitim borcima" i pripremio im je sud pred vojnim sudovima, u stilu nacista. Dok je Bushova administracija koristila navodni savez Al Qaeda/Saddam Hussein kao izgovor za usmjeravanje oružja prema naftom bogatom Iraku, vodstvo Al Qaide ostalo je neozlijeđeno u Pakistanu, koji je bio saveznikom SAD-a.
U Afganistanu, američki izaslanik i bivši izvršni direktor Unocala, Zalmay Khalilzad, bio je zauzet utiranjem puta za izgradnju plinovoda Centgas. Kasnije je Khalilzad postao američkim veleposlanikom u Iraku. Američka veleposlanica u Pakistanu, Wendy Chamberlain, okupila je pakistanskog ministra nafte Usmana Aminuddina, i saudijskog veleposlanika u Pakistanu, kako bi isplanirali naftovod koji bi prolazio pored Kandahara, doma talibanskog vođe, Mullaha Mohammeda Omara.
Omar je favorizirao konzorcij Centgas i misteriozno je na slobodi. U međuvremenu, čelnik Sjevernog saveza, Rabbani, još je jednom tiho izbačen iz nove vlade u Kabulu, navodno zbog favoriziranja konzorcija plinovoda Bridas, predvođenog Argentinom. Svjetska banka i MMF otvorili su radnju u Kabulu nakon 25 godina stanke. Brown & Root, kao i drugi poslijeratni “specijalisti za obnovu”, stali su u red za ugovore. Dana 27. prosinca 2002. godine su Turkmenistan, Pakistan i Afganistan, potpisali ugovor kojim se otvara put za plinovod Centgas.
Afganistanski premijer Hamid Karzai, izabran od strane SAD-a (pojavio se nakon ubojstva Abdula Haqa, koji je ušetao u zamku unutar Afganistana, dok je navodno bio pod zaštitom CIA-e). Haqov voditelj bio je Robert "Bud" McFarlane, Reaganov NSA, koji sada vodi konzultantsku tvrtku za naftu K Street. Haq nije imao veze s naftnom industrijom i CIA ga je smatrala previše bliskim Iranu i Rusiji. Haq je eliminiran, Rabbani je maknut, Rabbanijev vojni zapovjednik Sheik Massoud ubijen samo dva dana prije napada 09/11 na New York i Washington.
Prema iranskim, afganistanskim i turskim vladinim izvorima, Hamid Karzai je bio glavnim savjetnikom Unocala tijekom njihovih pregovora s talibanima. Također je bio kontaktom CIA-e tijekom desetljeća dugog rata u Afganistanu. Bill Casey pobrinuo se da Karzaijeva obitelj bude sigurno preseljena u SAD, nakon što je u Kabulu zavladala anarhija. Karzai je blizak kralju Zaher Shahu, koji je sazvao Loya Jirgu, u srpnju 2002. godine. Kada su svi drugi predsjednički kandidati misteriozno odustali od utrke za predsjednika, 24 sata prije izbora, Karzai je dobio odobrenje za šefa države. Njegovi su ljudi tada prekinuli raspravu na konferenciji, blokirali formiranje parlamenta i odbili imenovati vladu. Karzaijeva tajna policija lutala je terenom konferencije tražeći disidente po zatvorima. Prema predstavniku plemena, Hassanu Kakaru, delegatima koji se nisu slagali s Karzaijem nije bilo dopušteno govoriti.
Uslijedili su neredi, mogao se čuti zvuk ratnih bubnjeva plemenskih gospodara rata, koji su zaprašivali svojom artiljerijom udaljene kutove Afganistana. Karzaijeva vlada je bila poslušna prema interesima SAD-a i Četiri jahača u regiji. On je bio monarhist i duhovno mnogo srodniji Roshaniji. Godine 2005. je Chevron Texaco kupio Unocal, učvrstivši kontrolu Big Oila nad trans-afganistanskim naftovodom Centgas. 2009. godine je Benazir Bhutto ubijena u Karachiju.
Hvala na čitanju.
BY: Dean Henderson (ovim tekstom opisuje ukratko događaje iz regije, završno sa otprilike 09.11.2011.)
Add comment
Comments