"Trenutno završava 500-godišnji ciklus u europskoj povijesti, koji je izbio na površinu tijekom 15. stoljeća, koji je određen sukobom u nastajanju između dviju vodećih sila unutar europske kulture tijekom tog vremena. S jedne strane bile su snage zlatne renesanse, usredotočene oko ličnosti kao što su kardinal Nikola Kuzanski i Firentinski sabor 1439-40. godine. Na suprotnoj strani nalazila se snaga Europljanina usredotočenog na Veneciju, aristokratska i financijska oligarhija. Cijelom europskom povijesti, od 15. stoljeća unutar Europe i globalno, dominirao je kulturni sukob između izraženog utjecaja renesanse i suprotstavljenih snaga tzv. 'prosvjetiteljstva', koju je pokrenula Venecija."
(Lyndon H. LaRouche, Jr., "Dolazeći pad kuće Windsor")
Današnja britanska kraljevska obitelj je tipičan primjer mletačke stranke, te nastavlja izgledati i koristiti metode oligarhijske frakcije, koja se može pratiti daleko u starom svijetu. Oligarhizam je načelo iracionalne dominacije, povezan s nasljednim članovima oligarhije/plemstva i uz određene aristokratske dijelove svećenstva. U središtu oligarhije je ideja kako su određene obitelji rođene da vladaju kao proizvoljna elita, dok je velika većina bilo koje populacije osuđena na njihovo ugnjetavanje, ropstvo ili pokoravanje. U proteklih 2500 godina, oligarsi su identificirani po njihovoj podršci Aristotelovim filozofskim spisima, kao i njihovom odbacivanju Platonove epistemologije. Aristotel je ustvrdio da je ropstvo neophodna institucija, jer jedni su rođeni da vladaju, a drugi da se njima vlada. On je također sveo pitanje ljudskog znanja na najsiroviju osjetilnu i perceptivnu "činjenicu". Aristotelov formalizam jest sredstvo za ubijanje ljudske kreativnosti, i stoga predstavlja apsolutno zlo. Ovo zlo izražava se kroz
bestijalistički pogled oligarha na ljudska bića, za njih su isto kao i životinje.
Oligarsi identificiraju bogatstvo isključivo u novčanom smislu, te je prakticiranje kamatarenja, monetarizam i pljačka na račun tehnološkog napretka i fizičke proizvodnje. Oligarsi su uvijek bili povezani s proizvoljnim odbacivanjem istinskog, znanstvenog otkrića i znanstvene metode; sve u korist otvorene anti-znanosti, ili još suptilnijeg opskurantizma pseudo-znanosti. Oligarhija je vjerovala tisućljećima kako je Zemlja prenaseljena; oligarhijski komentar na Trojanski rat bio je kako je ovaj sukob bio potreban kako bi se spriječio veći broj čovječanstva kod ugnjetavanja “Majke Zemlje”. Oligarhija stalno naglašava rasu i rasne karakteristike, često kao sredstvo za opravdavanje ropstva. U međunarodnom poslovima, oligarsi preporučuju metode kao što su: geopolitika, shvaćena kao metoda "zavadi pa vladaj", koja dopušta jednoj sili neka prevlada igrajući protivnike jedan protiv drugoga. Oligarhijska politika nastoji održavati ravnotežu moći među takvim protivnicima za svoju vlastitu korist, ali ovakav pokušaj uvijek dugoročno propadne, nekada pokrene nove ratove.
Bit oligarhizma je sažeta u ideji carstva, u kojem elita koja se identificira kao gospodarska rasa, vlada nad degradiranom masom robova ili drugih potlačenih žrtava. Ako se oligarhijskim metodama dopusti da izdominiraju ljudskim poslovima, uvijek stvaraju slom i civilizacijsku krizu, s ekonomskom depresijom, ratom, gladi, kugom, bolestima. Primjeri za to su Crna kuga u četrnaestom stoljeću i tridesetogodišnji rat (1618—48), a obje su nesreće kreirane mletačkom inteligencijom. Postindustrijsko društvo i derivati izvedenice kriza, donijele su potencijal za novi kolaps civilizacije u našem vremenu. Ova kriza može može se preokrenuti samo odbacivanjem aksioma u praksi, odbacivanjem oligarhijskog mentaliteta.
"Fondo"
Stup oligarhijskog sustava je obiteljsko bogatstvo, ili fondo, kako se kaže na talijanskom. Kontinuitet obiteljskog bogatstva, koje zarađuje novac kamatarenjem i pljačkom je često važnija od biološkog kontinuiteta, kroz generacije obitelji koja posjeduje bogatstvo. U Veneciji je najveći fond bio zadužbina Bazilika svetog Marka, koja je bila usko povezana s mletačkom državnom blagajnom, a koji je apsorbirao obiteljska bogatstva plemića koji su umrli bez nasljednika. Ovim fondom su upravljali prokuratori sv. Marka, čiji je položaj bio jedan od najmoćnijih u mletačkom sustavu. Oko ovog središnjeg fonda, bila su grupirana individualna obiteljska bogatstva velikih oligarhijskih obitelji, kao što su: Mocenigo, Cornaro, Dandolo, Contarini, Morosini, Zorzi i Tron. Sve do kraja osamnaestog stoljeća, desetak najbogatijih mletačkih obitelji imale su posjede usporedive, ili
daleko superiornije, od najbogatijih obitelji bilo gdje u Europi. Kada je mletačka oligarhija prenijela većinu svojih obitelji i imovine u sjevernu Europu, Venecijski fond je predstavljao jezgru velike Banke Amsterdama, koja je dominirala Europom tijekom 17. st., i Banke Engleske, koja je postala vodeća banka 18. stoljeća.
U pretkršćanskom svijetu oko Sredozemlja oligarhijske političke snage uključivale su Babilon u Mezopotamiji. “Babilonska bludnica” osuđena u Otkrivenju svetog Ivana Bogoslova, nije mistični konstrukt, nego je vrlo specifičan kartel moćnih, zlih oligarhijskih obitelji. Ostali oligarhijski dijelovi su uključivali Hirama iz Tira, i Feničane. Perzijsko Carstvo bilo je oligarhija. U grčkom svijetu središte oligarhijskog bankarstva i obavještajne službe bio je Apolonov hram na Delfima, čiji su agenti bili Likurg iz Sparte i, kasnije, Aristotel. Delfijski Apolon je pokušao i nije uspio osigurati osvajanje Grčke od strane Perzijskog Carstva.
Zatim je delfijski Apolon razvio Izokratov plan, koji je pozivao kralja Filipa Makedonskog neka osvoji Atenu i druge velike gradove-države, kako bi uspostavili oligarhijski imperij, koji bi djelovao kao zapadna verzija Perzijskog Carstva. Ovaj plan je propao kada je Filip umro, i kada je Platonova akademija u Ateni odlučno utjecala na Aleksandra Velikog, koji je konačno uništio Perzijsko Carstvo, prije nego što ga je Aristotel ubio. Kasnije se delfijski Apolon umiješao u ratove između Rima i etruščanskih gradova, kako bi Rim postao ključna sila Italije, a zatim i cijeloga Sredozemlja. Rim je dominirao Mediteranom od oko 200-te godine prije Krista. Uslijedio je niz građanskih ratova, koji su imali za cilj odlučiti gdje bi bila prijestolnica novog carstva i tko bi bio vladajuća obitelj. Oni su nadalje proizveli Društveni rat (sukob između Mariusa i Sulle), prvi trijumvirat (Julije Cezar, Pompej Veliki, i L. Crassus), te drugi trijumvirat (Oktavijan, Marko Antonije i Lepid). Marko Antonije i Kleopatra su htjeli da prijestolnica novog carstva bude u Aleksandriji, u Egiptu. Oktavijan (August) osigurao je savez s kultom Sol Invictus Mithra, te je postao carem, porazivši ostale pretendente. Nakon serije carskih čudovišta, nazvanih Julijansko-Klaudijevci carevi (Tiberije, Kaligula, Neron i dr), carstvo je stagniralo između 80. i 180. godine, pod likovima poput Hadrijana i Trajana. Zatim se , između 180. i 280. godine, carstvo urušilo. Reorganizirali su ga Aurelijan, Dioklecijan, i Konstantin nizom mjera; osnova je bila zabrana svake promjene u tehnologiji sredstava za proizvodnju, i vrlo visokim porezima. Dioklecijanov program je doveo do pražnjenja gradova, nestanka kmetstva za zemljoradnike, a propast civilizacije se pretvorilo u dugotrajno Mračno doba.
476. godine konačno se raspalo Rimsko Carstvo na Zapadu. Ali, Rimsko Carstvo na Istoku, ponekad zvano i Bizantsko Carstvo, nastavilo se gotovo još tisuću godina, do 1453. godine. Ukoliko se prihvati kako je Osmansko Carstvo bilo osmanskom dinastijom postojećeg Bizantskog Carstva, onda možemo reći kako je Bizantsko Carstvo opstalo sve do nakon Prvog svjetskog rata. Uz određene iznimke, vladajuće dinastije Bizanta nastavile su voditi oligarhijsku politiku Dioklecijana i Konstantina.
Venecija, grad izgrađen na otocima u lagunama i močvarama sjevernog Jadrana, za koji se pretpostavlja kako su ga osnovali izbjeglice s talijanskog kopna koji su bježali od Huna Atile, oko 452. godine. Venecija je rano postala sjedištem benediktinaca, u
samostanu na otoku Jurja Velikog. Sveti Juraj nije kršćanski svetac, već je krinka za Apolona, Perzeja i Marduka, koji su idoli oligarhije. Oko 700. godine, Mlečani tvrde kako su izabrali svog prvog Dužda, odnosno vojvodu. Ova pozicija nije bila nasljedna, ali jest kontrolirana izborima na kojima je samo plemstvo moglo sudjelovati. Iz tog razloga je Venecija pogrešno sebe nazivala republikom.
Venecija nikada nije bila dio Zapadne civilizacije
Oko 800. godine, Karlo Veliki, kralj Franaka je, koristeći se idejama sv. Augustina, pokušao oživjeti civilizaciju iz mračnog srednjeg vijeka. Venecija je bila glavni neprijatelj Karla Velikog. Sin Karla Velikog, kralj Pipin od Italije, bezuspješno pokušao osvojiti mletačke lagune. Karlo Veliki je bio prisiljen priznati Veneciju kao dio istočnog ili Bizantskog Carstva, pod zaštitom cara Nicefora. Venecija nikada nije bila dio zapadne civilizacije.
Tijekom sljedeća četiri stoljeća Venecija se razvila kao druga prijestolnica Bizantskog Carstva putem bračnih saveza s pojedinim bizantskim dinastijama, bila je u sukobu sa Svetim Rimskim Carstvom, čije je sjedište bilo u Njemačkoj. Mletačko gospodarstvo naraslo je zbog rasprostranjenog lihvarstva i robovlasništva. Do 1082. godine, Mlečani su imali pravo trgovanja bez poreza po cijelom Bizantskom Carstvu. Mlečani su bili jedan od glavnih čimbenika iza križarskih ratova protiv muslimana, zbog vlasti u istočnom Sredozemlju. U Četvrtom križarskom ratu, godine 1202., Mlečani su iskoristili francusku vojsku feudalnih vitezova neka zauzmu i opljačkaju Carigrad, pravoslavni kršćanski grad, koji je bio glavni grad Bizantskog Carstva. Mletački dužd Enrico Dandolo proglašen je gospodarem gotovo jedne trećine Bizantskog Carstva. Mlečanin je nametnuo kratkotrajnu marionetsku državu nazvanu Latinsko Carstvo. Do tog trenutka Venecija je već zamijenila Bizant kao nositelj oligarhijskog naslijeđa rimskog Carstva.
Tijekom 1200-ih godina, Mlečani, sada na vrhuncu svoje vojne i pomorske moći, krenuli su u stvaranje novog Rimskog Carstva, sa središtem u Veneciji. Proširili su se na grčke otoke, Crno more i talijansko kopno. Pomogli su u porazu Hohenstaufena, vladara Njemačke i Italije. Mletački obavještajci su pomagali Džingis-kana, dok je ovaj napadao i izbrisao moći ostalih koji su se odupirali Veneciji. Mlečani su uzrok smrti pjesnika i političkog lika, Dantea Alighierija, koji je razvio koncept moderne suverene nacionalne države, koja je bila u suprotnosti s mletačkim planovima za carstvo. Dok je serija ratova s Genovom dovela kasnije, do de facto, spajanja Venecije i Genove. Često nazivani venecijanski bankari, Langobardi, počeli su lihvarstvom pljačkati mnoge dijelove Europe, putem zajmova. Henrik III od Engleske je u godinama nakon 1255. godine postao nesolventan, nakon što je uzeo goleme lombardne kredite, za financiranje stranih ratova, uz kamatu od 120-180 posto. Ove su transakcije stvorile osnovu za Mletačku stranku u Engleskoj. Kad su lombardijski bankari bankrotirali, jer Englezi nisu platili, uslijedila je kriza europskog gospodarstva. To je dovelo do novog kolapsa europske civilizacije, uključujući početak Crne kuge, koja je ispraznila kontinent. Usred sveg tog kaosa, Mlečani su hrabrili svog saveznika, Edwarda III od Engleske, neka povede rat protiv Francuske, sukob koji je prerastao u Stogodišnji rat (1339.--1453.), rat koji je bacio Francusku u kaos. Onda je sv Ivana Orleanska porazila Engleze. Zatim su uslijedili Ratovi ruža u Engleskoj. Kao rezultat mletačke dominacije, 14. stoljeće bilo je katastrofalno za civilizaciju.
Osnova zlatne renesanse
Usred krize 1300-ih, prijatelji Dantea i Petrarke su postavili temelj za talijansku Zlatnu renesansu, koja je svoj vrhunac doživjela s Nikolom Kuzanskim, papom Pijom II. i sponzoriranom od strane Medicija - Firentinsko vijeće, 1439. godine. Mlečani su se borili protiv Renesanse s politikom ekspanzije na talijansko kopno, odnosno terra firmu, koja ih je dovela na periferiju Milana. Još temeljnije, Mlečani su promovirali pogansku filozofiju Aristotela protiv kršćanskog platonizma Firentinaca. Škola Rialto je bila aristotelovska akademija, gdje su venecijanski patriciji predavali i proučavali svog omiljenog filozofa.
Autori poput Barbaroa i Bemba popularizirali su aristotelovski "humanizam." Sveučilište u Padovi postalo je veliki europski centar aristotelovskih studija. Venecija je također poticala Osmanske Turke na napredovanje protiv Carigrada, koji je sada bio pod kontrolom Paleološke dinastije careva. Kada su Kuzanski i njegovi prijatelji uspjeli ponovno ujediniti rimokatoličku
Crkvu, i pravoslavne i druge istočne crkve na koncilu u Firenci, Mlečani su pokušali sabotirati ovaj rezultat. Konačna sabotaža bilo je osmansko osvajanje Carigrada, 1453. godine, kojega su pomogli mletački agenti i provokatori. Venecija je odbila odgovoriti papi Piju II. (Aenea Silvius Piccolomini), kada je pozvao na oporavak Carigrada.
Program Kuzanskog, Pio II., Machiavelli, Leonardo da Vincija i drugih talijanskih renesansnih vođa za stvaranje moćnih nacionalnih država pokazao se nemogućim za provesti izvan Italije. Prva nacionalna država stvorena je u Francuskoj, od strane kralja Luja XI, tijekom 1460-ih i 1470-ih. Uspješne metode izgradnje nacije Luja XI privukle su pažnje i oponašanja po Engleskoj i Španjolskoj. Usprkos svojim neprestanim spletkama, Mlečani su sada bili suočeni s velikim nacionalnim državama, čija je vojna moć uvelike premašvala sve što je Venecija mogla mobilizirati.
Liga iz Cambraija
Mlečani su pokušali iskoristiti moć novih nacionalnih država (posebno Francusku), slomiti Milano i omogućiti daljnju mletačku ekspanziju. Ali, veleposlanici kralja Francuske i austrijskog cara su se sastali su se u Cambraiju, prosinca 1508. godine. Tamo su dogovorili stvaranje europske lige za komadanje Venecije. Liga iz Cambraija je uskoro uključivala Francusku, Španjolsku, Njemačku, papinstvo, Milano, Firencu, Savoy, Mantovu, Ferraru i druge. U bitci kod Agnadella, u travnju 1509. godine, mletački plaćenici su bili poraženi od Francuza, dok je Venecija privremeno izgubila svojih osamsto godina kopnenih osvajanja.
Mletačka diplomacija igrala je na pohlepu Genovežanina, pape Julije II Della Rovere, koji je podmićen neka razbije ovu ligu.
Brzim manevrom i diplomatskim putem, Venecija je uspjela preživjeti, iako su im strane vojske prijetile kako će preplaviti lagune u nekoliko navrata, a grad je bio skoro bankrotirao. Venecijanski dugoročni izgledi su bili vrlo mračni, pogotovo zato što su Portugalci otvorili put u Aziju, oko Rta Dobre nade. Mlečani su razmišljali o izgradnji Sueskog kanala, ali su naknadno odustali.
Jedna od posljedica krize u Cambraiju, bila je odluka mletačke obavještajne službe za stvaranje protestantske reformacije.
Cilj je bio podijeliti Europu, na jedno do dva stoljeća, u vjerskim ratovima koji bi spriječili svaku moguću kombinaciju, kao što je bila Liga iz Cambraija, da se ikada više okupe protiv Venecije. Dakle, vodeća figura u protestantskoj reformaciji, prvi protestant u modernom vremenu u Europi, bio je venecijanski kardinal Gasparo Contarini, koji je bio i vođa katoličke protureformacije.
Contarini je bio učenik padovanskog Aristotelijanca, Pietra Pomponazzija, koji je zanijekao besmrtnost ljudske duše. Contarini je bio pionir protestantske doktrine spasenja samo vjerom, bez obzira na činjenja dobrih djela milosrđa. Contarini je organizirao grupu talijanskih protestanata koji se nazivaju gli spirituali, uključujući oligarhe poput Vittoria Colonna i Giulia Gonzaga. Contarinijeve su mreže poticale i štitile Martina Luthera, i kasnije Johna Calvina iz Ženeve. Contarini je poslao svog susjeda
i rođaka Francesca Zorzija u Englesku, neka podrži plan kralja Henrika VIII da se razvede od Katarine Aragonske. Zorzi je djelovao kao Henryjev seksualni savjetnik. Kao rezultat toga, Henry je stvorio anglikansku crkvu po venecijansko-bizantskom uzoru, i otvorio fazu novih neprijateljstva prema Španjolskoj. Od sada, Mlečani će koristiti Englesku za napade na Španjolsku i Francusku. Zorzi je stvorio stranku rozenkrojcersko-slobodnozidarskog društva na engleskom dvoru, koja je kasnije dala pisce
poput Edmunda Spensera i Sir Philipa Sidneya.
Contarini je također bio vođom katoličke protu-reformacije. Kumovao je sv. Ignaciju Loyolskom i osigurao je papinsko odobrenje za osnivanje Društva Isusovaca, kao službenog reda Crkve. Contarini je također započeo proces organiziranja Tridentskog sabora, uz pismo o crkvenoj reformi (gdje je nahvalilo Aristotela), u kojoj je osuđivao Erazma, tadašnjeg vodećeg platonista. Mlečani su dominirali kardinalskim kolegijem i stvorili su Indeks zabranjenih knjiga, gdje su zabranjena djela Dantea i Eneje Silvija Piccolominija (pape Pija II).
Kako je protureformacija napredovala, Contarinijeve mreže su se podijelile u dva krila. Jedna je bila protestantski spirituali, koja je kasnije prerasla u stranku mletačke oligarhije nazivana giovani, a koja je služila širenju rastućih mreža u Francuskoj, Nizozemskoj, Engleskoj i Škotskoj. Na drugom krilu bili su zelanti, orijentirani prema represiji i inkviziciji, a tipičan je po tome bio papa Pavao IV Caraffa. Zelanti su evoluirali u stranačke oligarhije nazvane vecchi, koja je služila mletačkoj mreži u Vatikanu i katoličkom dominionu Habsburgu. dominionima. Prividni sukob dviju skupina bio je orkestriran, sve u cilju kako bi poslužio budućim mletačkim projektima.
Novi pristup uništavanja znanosti
Tijekom desetljeća, tamo nakon 1570. godine, salon Ridotto u vlasništvu obitelj Morosini, bio je središte okupljanja protestanta,
krila Contarinijeve spirituali mreže. Ovo su bili giovani, čije su mreže bile najjače po atlantskim silama Francuske, Engleske, Nizozemske i Škotske. Središnja figura ovdje je bio servitski redovnik Paolo Sarpi, uz pomoć svog zamjenika Fulgenzia Micanzia. Sarpi je bio glavni mletački propagator u borbi protiv papinstva, za vrijeme papinskog interdikta protiv Venecije, 1606. godine. Sarpi i Micanzio bili su u bliskoj vezi sa Stuartovim dvorom u Londonu, a posebno sa Sir Francisom Baconom i Thomasom Hobbesom, koji su prihvatili njihove ideje, iz Sarpijevih Pensieri (Misli) i Arte di Ben Pensare (Umjetnost dobrog razmišljanja). Sarpijevi agenti u Pragu, Heidelbergu i Beču su namjerno organizirali Tridesetogodišnji Rat, koji je ubio polovicu stanovništva Njemačke i jednu trećinu stanovništva Europe.
Sarpi također označava skretanje glavnih točka u metodama koje su koristili mletački obavještajci u borbi protiv znanosti.
Pod Zorzijem i Contarinijem, Mlečani su bili otvoreno neprijateljski raspoloženi prema Kuzi i drugim vodećim znanstvenicima.
Sarpi je shvatio kako sada Mlečani sebe moraju predstaviti kao velike i jedine prvake znanosti, onoj koja je temeljena na aristotelovskom formalizmu i osjetilnoj sigurnosti. Preuzimanjem kontrole nad znanstvenom zajednicom iznutra, Mlečani su mogli korumpirati znanstvenu metodu i zaustavljati procese otkrivanja novih stvari. Sarpi je sponzorirao i usmjerio karijeru
Galileo Galileja, kojeg su Mlečani upotrijebili za empirijski protunapad protiv platonske metodologije Johannesa Keplera.
Rast mletačke stranke
Tijekom 1600-ih, venecijanski fondovi su prebačeni sjevernije, često u Amsterdamsku banku, a kasnije u novoosnovanu Bank of England. Za vrijeme vladavine “Krvave” Meri, Stuartovog razdoblja, građanskog rata u Engleskoj, Cromwellove diktature, Stuartove restauracije, i 1688. godine - instalacije Williama Oranskog kao kralja Engleske, od strane promletačke engleske oligarhije, narasla je u snazi Venecijanska stranka Engleske.
Tijekom prve polovice 1700-ih, najvažnijim djelovanjem mletačke obavještajne službe upravljao je salon pod nazivom conversazione filosofica e felice, koji je bio okupljen oko lika Antonija Schinelle Contija. Conti je bio mletački plemić, podrijetlom Descartesov sljedbenik, koji je jedno vrijeme živio u Parizu, gdje je bio blizak Malebrancheu. Conti je otišao u London, gdje je postao prijateljem Sir Isaaca Newtona. Conti je upravljao operacijama koje su Newtona učinile međunarodnom slavnom osobom, uključujući stvaranje pro-Newtonove stranke francuskih anglofila i anglomana, koji su poslije postali poznati kao francusko prosvjetiteljstvo. Contijevi agenti u ovom nastojanju su uključili Montesquiea i Voltairea. Conti je također bio aktivan
u intrigama protiv njemačkog filozofa, znanstvenika, i ekonomista Gottfried Wilhelm Leibniza, kojeg je Conti prikazao kao Newtonovog plagijatora. Conti je utjecao i na Georga Ludwig od Hannovera, kasnije kralja Georgea od Engleske, protiv Leibniza.
Contijeve conversazione također su sponzorirale Emo i Memmo oligarhijske obitelji. Sudionici, što je uključivao Giammaria Ortesa, venecijanskog ekonomista koji je ustvrdio kako nosivost planete Zemlje nikada ne bi mogao premašiti tri milijarde ljudi. Ortes je bio student pro-Galilejevog aktivista, Guida Grandija, iz Pise. Ortes je primijenio Newtonovu metodu na takozvane društvene znanosti. Ortes je zanijekao mogućnost napretka ili višeg životnog standarda, podržavao je slobodnu trgovinu, protivio se dirigiranoj ekonomiji, i polemizirao protiv ideja američke revolucije. Ideje Contija, Ortesa i njihova mreža dovedena je u Veliku Britaniju pod nadzor Williama Pettyja, grofa od Shelburnea, koji je bio de facto dužd britanske oligarhije, za vrijeme američke revolucije. Štala Shelburne pisaca, uključujući Adama Smitha, Jeremyja Benthama, Thomasa Malthusa, Jamesa Milla, Johna Stuarta Milla, Charlesa Darwina i drugih predstavnika radikalne britanske filozofije - svi oni preuzimaju svoje glavne ideje od Contija i osobito od Ortesa.
Francesco Algarotti, autor rasprave “Newtonova znanost za dame”, bio je još jedan Venecijanac, u orbiti Contijeve conversazione. Algarotti je bio blizak sa Voltaireom, te je zajedno s francuskim znanstvenikom Pierreom Louisom de Maupertuisom, pomogao formiranju homoseksualnog harema oko britanskog saveznika, Fridrika Velikog od Pruske.
Fridrik Veliki bio je glavni britanski kontinentalni saveznik tijekom Sedmogodišnjeg rata protiv Francuske, kada su britanske pobjede u Indiji i Kanadi, postavili kao vrhovnu pomorsku silu svijeta. Homoseksualac Fridrik je Algarottija postavio za svog dvorskog komornika u palača Sans Souci. Maupertuis je postao slavan kada je otišao u Laponiju izmjeriti stupnjeve lokalnih meridijana, i vratio se tvrdeći kako je potvrdio jedan od Newtonovih postulata. Frederick je njega postavio za predsjednika Berlinske akademije znanosti. Fridrik se cijeli život dopisivao s Voltaireom; Voltaire je živio u Sans Souci i Berlinu između 1750.
i 1753. godine. Naknadno se Voltaire posvađao s Maupertuisom i napao ga u svojoj “Dijatribi doktora Akakije”. Matematičari Leonhard Euler iz Švicarske, i Joseph Louis Lagrange iz Torina, također su bili povezani s Fredrickovom kabalom.
Venecija je prestala postojati kao samostalna država nakon Napoleonovog osvajanja 1797. godine, i austrijskog preuzimanja vlasti nad lagunum prema Ugovoru iz Campo Formia. Ali, utjecaj mletačke oligarhije na kulturu i politiku je ostala golema do danas, oboje izravno utječu na svijet kroz vlastite kulturne operacije poput Europskog kulturnog društva (SEC) i Zaklade Cini,
ali što je još značajnije - izuzetno utječu na sve kroz institucije međunarodne oligarhije, predvođene Britancima, kao što su: MMF, UN, Svjetski fond za prirodu princa Phillipa, i mnoge druge (npr. venecijanska komisija).
Mlečani oblikuju i kontroliraju način ljudskog razmišljanja
Između 1200. i otprilike 1600. godine, svijet postaje središtem gravitacije za kancerogene sile oligarhizma, koja je bila oligarhija Venecije. Pred kraj tog vremena mletačka se oligarhija odlučila za razne razloge kako bi izmjestili svoje obitelji, bogatstva i karakteristični pogled na stvarnost - u novu operativnu bazu, na Britansko otočje. Stari svjetski program, odnosno novo Rimsko Carstvo sa prijestolnicom u Veneciji su zamijenili novim svjetskim programom: odnosno, novim Rimskim Carstvom, sa glavnim gradom Londonom — što je na kraju dovelo do nečega što danas poznajemo kao Britansko carstvo.
Ovo je bila metastaza, veliko izmještanje mletačke stranke sa Jadrana na obale Temze, i ovo je bio glavni projekt svjetske oligarhije
tijekom proteklih pet stoljeća. Venecijanska zabava, gdje god bila, vjeruje u epistemološki rat. Mletačka stranka to zna: ideje su moćnije oružje nego oružje, flote i bombe. Kako bi osigurali prihvaćanje svojih imperijalnih ideja, Mletačka stranka nastoji kontrolirati način na koji ljudi razmišljaju. Ako možete kontrolirati način na koji ljudi razmišljaju, kažu Venecijanci, onda možete kontrolirati način na koji će oni reagirati na događaje, bez obzira o kojim se događajima radi. Stoga je Venecijancima od vitalne važnosti kontrolirati filozofiju, a posebno znanost, područje gdje ljudske moći, hipoteze i kreativno razmišljanje, postaju snaga za
poboljšanja u prirodnom poretku. Mletačka stranka je neumoljivo neprijateljski raspoložena prema znanstvenim otkrićima. Budući kako slijede naslijeđe Aristotelovih dana, pokušali su ugušiti znanstvena otkrića, pomoću formalizma i fetišizma, bez mjerodavnog stručnog mišljenja. Mletačka stranka je također stvorila tijekom stoljeća niz znanstvenih prijevara i obmana, koje su podignute na status nepobitnih i neosporivih činjenica, napisane od tzv. autoriteta. Oni su korišteni za uzurpiranje zasluga koja pripada pravim znanstvenicima, kojima su Mlečani učinili sve moguće, kako bi ih uništili, i kako bi ih izbrisali iz povijesti. Možemo identificirati venecijansku frakciju, koja je bila odgovorna za najvažnije od tih znanstvenih i epistemoloških prijevara. Možemo te Mlečane promatrati kroz tri grupe:
- Prva je grupa oko Pietra Pomponazzija, Gaspara Contarinija, i Francesca Zorzija, koji su bili aktivni u prvom dijelu 1500-ih;
- Druga je grupa oko Paola Sarpija i njegove desne ruke, Fulgenzija Micanzija (voditelj slučaja Galilea Galileija). Ovo je skupina koja se suprotstavila Johannesu Kepleru, početkom 1600-ih;
- Treće, imamo skupinu oko Antonija Contija i Giammarija Ortesa, početkom 1700-ih. Ovo je bila grupa koja je stvorila Newtonov mit, moderni materijalizam ili utilitarizam, skupina koja se borila protiv Gottfrieda Wilhelma Leibniza.
Ove su tri skupine venecijanskih majstora igre odgovorne za veliku količinu mračnjaštva i smeća koje danas pritišće i izaziva noćne more u glavama čovječanstva. Ovi venecijanski obavještajni službenici su izvorni ateisti i materijalisti suvremenog svijeta, što se ogleda u simpatijama sovjetskih pisaca prema figurama poput Galileja, Newtona i Voltairea, kao predaka ono što je kasnije nazvano dijalektički materijalizam.
Antonio Schinella Conti
Paolo Sarpi i Galileo
Galileo Galilei je predavao matematiku na Sveučilištu u Padovi, od 1592. do 1610. godine. Bilo je to za vrijeme njegova boravka na mletačkom teritoriju, gdje je postao poprilično slavna osoba. Galileo je bio plaćeni agent Paola Sarpija, šefa mletačke obavještajne službe, te nakon Sarpijeve smrti, plaćenik Sarpijeve desne ruke, Micanzija. Galilei je stekao slavu kada je iskoristio mali teleskop, kojim je promatrao četiri najveća mjeseca, Jupiter, Saturnove prstene i Venerine faze (prvi teleskop je napravio Leonardo da Vinci, oko sto godina prije Galileja), Izvijestio je o ovim promatranjima u obliku eseja, u Zvjezdanom glasniku. Odmah je proglašen najznačajnijim, prvim znanstvenikom Europe, i time automatski postaje vrlo važan agent, od značaja za mletačku stranu. Cijelu ovu operaciju teleskopa je osmislio Paolo Sarpi, koji je pisao o Galileju kao o "našem matematičaru".
Godine 1611., poljski posjetitelj Venecije, Rey, napisao je kako je “savjetnik, autor i redatelj” Galileovog projekta teleskop bio Pater Paolo Sarpi. Kepler i Galileo su bili u čestom kontaktu više od trideset godina. 1609. godine je Kepler objavio svoje Astronomia Nova, gdje izlaže svoj prijedlog prvog i drugog planetarnog zakona. Ipak, u Galilejevom djelu: Dijalozi o dva velika svijetska sustava,
objavljenog 1633. godine, Kepler se gotovo niti ne spominje. Na kraju, jedan od likova kaže kako je on iznenađen Keplerom, jer je tako "djetinjasto"pripisao plimu i oseku silama i privlačenju Mjeseca.
Sarpijevo postignuće za Venecijanku inteligencija jest bilo apstrahirati aristotelovsku metodu iz mase razmišljanja, koja je iznio Aristotel o ovom ili onom konkretnom pitanju. Na ovaj način (Keplerov), osjetilna sigurnost bi mogla biti zadržana kao osnova znanstvenog pokusa, te bi Aristotelovi neugodno zastarjeli pogledi na određene prirodne pojave mogle biti odbačene. U Umijeću razmišljanja, Pater Sarpi polazi od smisla percepcije i osjetilne sigurnosti. Galilejeva epistemologija je identična onoj Sarpijevoj.
Za Galileja, suđenje pred Inkvizicijom je bio jedan od najvećih uspjeha u odnosima s javnošću, velikog uspjeha za sva vremena. Gestom ove represije protiv Galileja, koju su izvršili dominikanci Santa Maria Sopra Minerva iz Rima, je uspostavljena jednadžba: “Galileo = moderna eksperimentalna znanost koja se bori protiv zlih mračnjaka.” Jednadžba postoji i funkcionira od tada, i ovaj tragični nesporazum je imao strašne posljedice za ljudsku misao. Izgubljen zbog velike bruke koja se podigla oko Galilea, ono što je ispušteno jest kako je relevantnije činjenice koje je Kepler iznio, osudila inkvizicija više od desetljeća prije.
Antonio Conti i Newton
Za oligarhiju su Newton i Galileo jedni dva kandidata, koji su zaslužili tu čast da budu najveći utjecajni znanstvenici, što se tiče mletačke frakcije, još od samog Aristotela. Britanska oligarhija hvali Newtona kao utemeljitelja moderne znanosti.
Ali, Newtonov pravi interes nije bila matematika ili astronomija. Bila je to alkemija. Njegov laboratorij na Trinity Fakultetu, Cambridge, bio je opremljen za alkemiju. Evo, njegovi prijatelji su rekli, kako vatra u laboratoriju nikada nije bila upaljena tijekom šest tjedana u proljeće, kao i šest tjedana u jesen. I što je to alkemija? Kakavim istraživanjima se to Newton bavio? Njegovi izvori bile su knjige poput: Theatrum Chemicum Britannicum, Eliasa Ashmole, rozenkrojcera i vođe britanskog spekulativnog masonstva.
Newtonova ljubav prema alkemiji i magičnim površinama, kao temelj njegova gledišta, uključuju i njegove navodne znanstvene
spise. U svom djelu Opticks, on pita: “Nemojte imati male čestice tijela određenih moći, vrline ili sile, po kojima djeluju na daljinu... kako se te atrakcije mogu izvesti, ja ovdje ne razmatram. Ono što Ja zovem privlačnost može biti izvedena Impulsom, ili nekim drugim meni nepoznatim sredstvom.” Ovo je Newtonov pojam gravitacije kao djelovanja na daljinu, koji Leibniz s pravom ismijava kao crnu magiju. Newtonov sustav bio je nesposoban opisati bilo što izvan interakcije dva tijela i pretpostavljeni entropijski svemir koji bi bio zatvoren poput satnog mehanizma, kojeg treba povremeno ponovo namotati.
Kako je onda nastao današnji mit o Newtonu znanstveniku? Apoteozu Newtona je priredio Antonio Conti iz Venecije. Conti je razumio kako je Newton, lud kakav je bio, predstavljao idealnu kultnu figuru za novu opskurantističku izmišljotinu, koju su zvali i predstavljali kao deduktivno-induktivni pseudo-matematički formalizam - i to su oni maskirali u znanost. Veneciji je trebao engleski
Galileo, te je Conti osigurao dovoljnu razinu intriga kako bi privukao pažnju javnosti. Nakon kreiranog prvog u Italiji, isti su odnosi upotrebljeni za kreiranje drugog u Britaniji, ali kasnije i trećeg: kroz francusku mrežu kreirali su Malebranchea, a kasnije i Voltairea.
Napisao: Webster g. Tarpey
Napomena autora teksta: Ovaj je članak izvorno pripremljen kao pozadinska dokumentacija "Dolazećeg pada kuće Windsor", posebnog izvješća koje je pripremio Executive Intelligence Review, pod režijom Lyndon H. LaRouchea, Jr. Dodatni materijal je preuzet iz autorove „Kako su mrtve duše iz Venecije iskvarile znanost”, govor održan pred Laburistima, na dnevnoj konferenciji, organiziranoj od Schiller instituta i Internationacionalnog Kluba radničkih odbora, Virginia, 04. rujna 1994. godine. Tekst koji je u cijelosti objavljen u Executive Intelligence Review, sv. 21, br. 38; 23. rujna 1994. godine.
Hvala na čitanju. Pozdrav
Add comment
Comments