Operacija Gladio

(Umjesto uvoda: ovo je drugi nezavršeni tekst, druga tema koja čeka dugo vremena ovdje kod mene. Započeto, nikada završeno. Pa, kada sam si dala forcu i završila ono o ravnoj zemlji, dokaz koji nikome normalnom nije potreban - ova tema jest danas preaktuelna. NATO i nova nekakva ujedinjena vojska EU neće marširati na Rusiju, nego su oni tu kako bi one koji ih plaćaju drže pod kontrolom. Operacija Gladio je jako dobro pokrivena, mnoštvo je tekstova i svjedočanstava....unaprijed se ispričavam ukoliko tekst u nekim dijelovima bude nepovezan, ili ako budu ispuštene neke stvari - evo, potrudila sam se koliko je bilo u mojoj moći. Teška tema, ružna tema, ružni ljudi, grozne stvari .... predstavljam vam, još jednom, operaciju Gladio. Pozdrav.)

****************************************

“Morali ste napadati civile, narod, žene, djecu, nevine ljude, nepoznate ljude, daleko od bilo kakve političke igre. Razlog je bio vrlo jednostavan. Trebali su natjerati te ljude, talijansku javnost, neka se obrate državi i zatraže veću sigurnost. To je politička logika koja stoji iza svih pokolja i bombardiranja koja ostaju nekažnjena, jer država ne može samu sebe osuditi, niti se proglasiti odgovornom za ono što se dogodilo.”

( Vincenzo Vinciguerra, osuđeni talijanski terorist, bivši član Avanguardia Nazionale (Nacionalna avangarda) i Ordine Nuovo (Novi poredak), dio talijanskog Gladia) 

Nacistička Njemačka: Bedem Zapada protiv komunizma

“Uništivši komunizam u svojoj [Hitlerovoj] zemlji, zapriječio joj je put prema Zapadnoj Europi...Njemačka se stoga s pravom mogla smatrati bedemom Zapada protiv komunizma.” 

(Grof od Halifaxa, zvani Lord Halifax (britanski veleposlanik u SAD-u 1940.-1946., državni tajnik britanskih vanjskih poslova 1938.-1940., potkralj i generalni guverner Indije 1926.-1931.)

Svima je poznat govor o Željeznoj zavjesi, koji je održao Winston Churchill, 05. ožujka 1946. godine. Međutim, nije Churchill začetnik tog izraza, već nacistički njemački ministar vanjskih poslova, grof Lutz Schwerin von Krosigk, koji je održao govor u Berlinu 03. svibnja 1945. godine (o čemu je izvijestio londonski Times 08. svibnja 1945.). U svom govoru Krosigk je koristio nacističku propagandnu frazu 'Željezna zavjesa', koju je u potpuno istom kontekstu upotrijebio Churchill manje od godinu dana kasnije. Ovakva zajednička politika između nacističke Njemačke i Engleske u ovom trenutku ne bi trebala biti iznenađenje, nakon poznate povijesti britanskog fašizma i Churchillove podrške tom cilju.

Pakt Molotov-Ribbentrop, koji je potpisan 23. kolovoza 1939. godine jest nešto što je ušlo u povijest po ozloglašenosti. No, često se izostavlja važna činjenica, koja potpuno mijenja karakter popularnog tumačenja sovjetskog kompromisa s nacizmom, i to jest kako je ovaj notorni pakt potpisan punih 11 mjeseci nakon što je britanski premijer Neville Chamberlain 30. rujna 1938. godine potpisao sporazum o nenapadanju s Hitlerom, poznat kao Münchenski sporazum (aka Münchenska izdaja).

Povjesničar Alex Krainer piše: 

“Priča koju su nas učili u školi jest kako je britanska vlada pristala na podjelu Čehoslovačke, samo kao očajničku mjeru kako bi izbjegla veći europski rat. Ovo se gledište temelji na ideji kako je Njemačka već tada bila nadmoćna vojna sila, koja je lako mogla slomiti slabu obranu Čehoslovačke. Međutim, ova ideja je očito lažna.

...nastala 1919. godine (nakon raspada Austro-Ugarske), Čehoslovačka je bila najuspješnija, najdemokratskija, najmoćnija i najbolje upravljana od svih država koje su proizašle iz Habsburškog Carstva... ideja kako su Nijemci imali vojnu prednost, te kako je sigurnost Češke bila vrlo slaba, bile su izmišljotine održive propagandne kampanje, koju su orkestrirali britanski mediji i predstavnici vlade, kako bi zaveli britansku i europsku javnost…

Po kvaliteti vojske, naoružanju i utvrdama, češka vojska je bila poznata kao najbolja u Europi i bila je nadmoćnija njemačkoj vojsci, u svemu osim u zračnoj nadmoći. Dana 03. rujna 1938. godine, britanski vojni ataše u Pragu napisao je depešu Londonu, u kojoj stoji: 'Nema nedostataka u češkoj vojsci, koliko sam mogao primijetiti...'

Osim toga, sigurnost Češke podupirala su strateška savezništva s Francuskom i Sovjetskim Savezom, koji su u to vrijeme bili vrlo zainteresirani za držanje Njemačke pod kontrolom, i koji su bili znatno superiorniji od Njemačke u smislu vojne snage.”

Odnosno, Čehoslovačka je zapravo kapitulirala bez otpora, ali to nije bilo zato što je njezina obrana bila slaba. To je bilo zato što je njezina vlada dobila lažna obećanja, i na kraju je izigrana i prevarena u korist Njemačke, zbog izdajničkih spletki britanske tajne diplomacije. Lord Halifax (gore citiran) je bio među vodećim britanskim pregovaračima i sudionicima kod potpisa Münchenskog sporazuma.

Godine 1936., Staljin je predvidio kako će njemačka agresija izbiti po svijetu:

“Povijest pokazuje kako kada bilo koja država namjerava ratovati protiv druge države...počinje tražiti granice preko kojih može doći do granica države koju želi napasti...Ne znam točno koje granice Njemačka može prilagoditi svojim ciljevima, ali mislim kako  će pronaći ljude voljne da joj 'posude' granicu.”

Ove su izjave izrečene prije potpisivanja Münchenskog sporazuma, koji je bio upravo to - "posudba granice". Osim toga, bilo je više drugih pokušaja Sovjeta da se pozovu na obrambeni pakt s Francuskom i Britanijom, u slučaju da Njemačka pokrene napad prema bilo kojoj strani. Dana 18. ožujka 1939. godine, prema Staljinovim uputama, Litvinov, sovjetski komesar za vanjske poslove, predložio je da se Francuska, Britanija, Poljska, Rusija, Rumunjska i Turska sastanu na konferenciji, kako bi sastavili sporazum o zaustavljanju Hitlera. Chamberlain je bio oštro protiv te ideje, pišući prijatelju: “Moram priznati kako gajim  najdublje nepovjerenje prema Rusiji. Ne vjerujem uopće u njezinu sposobnost da krene u učinkovitu ofenzivu, čak i kada bi to htjela. I ne vjerujem njezinim motivima.” 

14. travnja 1939. godine, lord Halifax, britanski ministar vanjskih poslova, rekao je kako Britanija neće proširiti savezništvo na Rusiju, u slučaju njemačkog napada. Rusiji je očito rečeno neka se brine za sebe, samostalno. 

Dana 16. travnja 1939. godine, Staljin je naredio Litvinovu neka predloži sir Williamu Seedsu, britanskom veleposlaniku, da Rusija, Francuska i Britanija sklope pakt koji bi obvezao njihove tri zemlje da objave rat Njemačkoj, ukoliko te zemlje ili bilo koja druga nacija između Baltika i Mediterana budu napadnute. Velika Britanija i Francuska ponovno su odbile.

Münchenski sporazum omogućio je Hitlerovoj Njemačkoj da stekne nadzor nad vojskom Čehoslovačke, te je pretvorio  Njemačku u kolosalnu vojnu prijetnju, koju će biti mnogo teže poraziti. Njemačkoj je bilo dopušteno neka postane najjača vojna sila, izravnom britanskom intervencijom. Tek 11 mjeseci kasnije Rusi su potpisali pakt Molotov-Ribbentrop, kao sredstvo i pokušaj da se spriječi ono što je bilo neizbježno - to bi bio njemački napad na rusko tlo, uz potporu Britanije i Francuske. Osim toga, Banka Engleske (BoE) i Banka za međunarodna poravnanja, preko guvernera BoE Montaguea Normana, dopustile su izravan prijenos zlata u vrijednosti od 5,6 milijuna funti Hitleru. To je zlato bilo u vlasništvu Banke Čehoslovačke.

Doista upitne akcije iz Engleske.

Operacija Gladio: NATO-ov bodež

S 'pobjedom' u Drugom svjetskom ratu, svijet je bio pod dojmom kako slogan 'Nikad više' trebaju uzeti k srcu, kao nikada zaista prije. Nažalost, oni koji su bili zaduženi za oblikovanje zapadne politike i geopolitičke strategije nakon Drugoga svjetskog rata, nekako se sa tim nisu mogli složiti.

Operacija Nezamislivo najbolji je primjer načina razmišljanja koji je preživio u Britaniji i Sjedinjenim Državama nakon Roosevelta. Operacija Nezamislivo bilo je kodno ime koje su britanski načelnici stožera, zaduženi za akcije protiv Sovjetskog Saveza 1945. godine, dali dvama povezanim mogućim budućim ratnim planovima. Izradu planova naredio je britanski premijer Winston Churchill, u svibnju 1945. godine, a razvili su ih u britanskom Združenom Stožeru oružanih snaga, zaduženih za planiranje, u svibnju 1945. godine. To je bilo na kraju Drugog svjetskog rata u Europi (Roosevelt je preminuo 12. travnja 1945. godine). Jedan je plan pretpostavljao iznenadni napad na sovjetske snage stacionirane u Njemačkoj, kako bi se Sovjetima "nametnula volja zapadnih saveznika". Drugi plan bio je obrambeni scenarij, u kojem su se Britanci trebali braniti od sovjetskog prodora prema Sjevernom moru i Atlantiku, nakon povlačenja američkih snaga s kontinenta.

Iako će prvi plan operacije biti stavljen sa strane, uz novu vladu pod vodstvom Clementa Attleeja, to jest ostalo dominantno vladajuće mišljenje britanske i američke obavještajne službe. Međutim, suprotno onome što nam je danas rečeno, drugi plan operacije Nezamislivo nije odložen. Zapravo je u potpunosti proveden na inicijativu premijera Winstona Churchilla. Ovaj plan bi se nastavljao kroz svaki drugi mandat britanskog premijera, koji bi došli nakon njega, bez znanja većine članova britanske vlade.

Tijekom Drugog svjetskog rata vršene su pripreme za moguću njemačku pobjedu, po Europi su bile stacionirane 'stay-behind' gerilske jedinice. Model je bio British Special Operations Executive, ili SOE, supertajne gerilsko-komando snage, osnovane 1940. godine. To je bila zamisao Winstona Churchilla i nazvana je 'Churchillova tajna vojska'. Taj će program na kraju biti usvojen u NATO-u. Nakon savezničke pobjede, te 'stay-behind' postrojbe nisu bile raspuštene, već su ojačane i proširene u gotovo svakoj europskoj zemlji, uz izravnu pomoć i poticaj Sjedinjenih Država.

Daniele Ganser, viši istraživač u Centru za sigurnosne studije pri Saveznom institutu za tehnologiju (ETH) u Zürichu, Švicarska, objavio je knjigu Tajne vojske NATO-a: Operacija Gladio i terorizam u zapadnoj Europi, 2005. godine. Ta se knjiga smatra osnovnim,  autoritativnim pregledom NATO-ove operacije Gladio, opisujući njegove mreže i funkcije. Ovdje će nadalje biti opširnije spomenut taj Ganserov pionirski rad o ovoj ključnoj povijesti zapadnog tajnog ratovanja, koje se nekoliko desetljeća vodilo protiv zapadnih civila i njihovih demokratski izabranih vlada, pod krinkom sovjetskog terorizma.

Daniele Ganser navodi u svojoj knjizi slijedeće: 

“Tajna mreža, koju su nakon otkrića talijanskog premijera [Andreottija] istraživali suci, parlamentarci, akademici i istraživački novinari diljem Europe, sada se pretpostavlja kako je u Italiji dobila kodno ime 'Gladio' (mač) - dok je u drugim europskim zemljama mreža radila pod različitim imenima uključujući: 'Absalon' u Danskoj, 'ROC' u Norveškoj, 'SDRA8' u Belgiji. U svakoj zemlji, vodeći članovi izvršne vlasti, uključujući premijere, predsjednike, ministre unutarnjih poslova i ministre obrane, bili su uključeni u zavjeru, dok je 'Saveznički tajni odbor' (ACC), ponekad također eufemistički nazvan 'Saveznički koordinacijski odbor', ili 'Odbor za tajno planiranje' (CPC), koji se ponekad manje upadljivo naziva i 'Odborom za koordinaciju i planiranje' NATO-vog vrhovnog stožera savezničkih snaga u Europi (SHAPE), koordinirao je mreže na međunarodnoj razini. Posljednji potvrđeni tajni sastanak ACC-a s predstavnicima europskih tajnih službi održan je 24. listopada 1990. godine, u Bruxellesu.

…Vodeći časnici tajne mreže obučavani su zajedno s američkim specijalnim snagama Zelenih beretki u Sjedinjenim Američkim Državama i britanskim specijalnim snagama SAS u Engleskoj…U slučaju sovjetske invazije na zapadnu Europu, tajni Gladio vojnici pod zapovjedništvom NATO-a… [formirana] je mreža za zadržavanje agresora, koja djeluje iza neprijateljskih linija.”

Međutim, do očekivane sovjetske invazije, nikada nije došlo. I tako su te tajne vojske našle drugu svrhu. Trebalo ih je upotrijebiti protiv naroda. Želja je bila da se izvođenjem operacija pod lažnom zastavom, za koje bi obavezno okrivili komuniste, izazove paniku i odbojnost prema komunistima - šaljući buduće birače neka pohrle u ruke dobrodošlice takozvanim 'sigurnim' desničarskim vladama. Italija, koja je imala najveću i najmoćniju komunističku partiju u Europi, bila bi prva na listi za odstrel. Očekivalo se kako će Komunistička partija Italije, cijenjena zbog vođenja borbe protiv Mussolinija, pobijediti na prvim poslijeratnim izborima u Italiji, u lipnju 1946 godine. To se, naravno, smatralo nepodnošljivim, zbog diktata Željezne zavjese.

Istraživački novinar Christopher Simpson piše u svojoj knjizi Blowback kako je znatan dio financiranja protivnika Komunističke partije Italije, koja je tada bila Kršćansko-demokratska stranka, dolazio od zarobljene nacističke imovine, koju su uglavnom držali Amerikanci. Ova intervencija prevagnula je vagu u korist talijanske Kršćansko-demokratske stranke, koja je u svojim redovima skrivala tisuće fašista. Demokršćanska stranka bila je dominantna stranka u Italiji pet desetljeća, sve dok nije na kraju raspuštena, 1994. godine.

U ožujku 2001. godine, general Giandelio Maletti, bivši šef talijanske protuobavještajne službe, sugerirao je kako su uz Gladio tajnu vojsku, talijansku tajnu službu i skupinu talijanskih desničarskih terorista, masakre koji su diskreditirali talijanske komuniste također podržavali i Bijela kuća u Washingtonu, kao i CIA. Na suđenju desničarskim ekstremistima optuženima za umiješanost u masakr na Piazza Fontana, general Maletti je svjedočio:

“CIA je, slijedeći direktive svoje vlade, željela stvoriti talijanski nacionalizam sposoban zaustaviti ono što su oni smatrali klizanjem ulijevo, a za tu su se svrhu možda poslužili desničarskim terorizmom... Dojam je bio kako će Amerikanci učiniti sve da zaustave Italiju da sklizne ulijevo... S Italijom se postupalo kao s nekom vrstom protektorata [Sjedinjenih Država]...”

Kako bi se osiguralo da se u Italiji više ne pojavi komunistička potpora, Operacija Gladio, uz smjernice i potporu CIA-e i MI6, vodila je kampanju brutalnog nasilja nad Talijanima. Ta se kampanja protegla velikim dijelom u slijedeća dva desetljeća. U Italiji je taj period poznat kao 'godine olova,' anni di piombo.

Daniele Ganser nadalje piše:

“Prema nalazima belgijske parlamentarne istrage o Gladiu, tajno neortodoksno ratovanje čak je prethodilo osnivanju saveza [NATO]. Od 1948. godine, neortodoksno ratovanje koordinirao je takozvani 'Tajni odbor Zapadne unije' (CCWU).

…kada je 1949. godine potpisan Sjevernoatlantski ugovor, CCWU [Tajni odbor Zapadne unije] jest tajno integriran u novi međunarodni vojni aparat; od 1951.godine je djelovao pod novom oznakom CPC [Tajni odbor za planiranje]. U to vrijeme europsko sjedište NATO-a bilo je u Francuskoj, a CPC je također bio smješten u Parizu. Kao i CCWU prije njega, CPC se bavio planiranjem, pripremom i vođenjem neortodoksnog ratovanja, koje bi provodile pozadinske vojske i specijalne postrojbe. Samo časnicima s najvišom sigurnosnom dozvolom NATO-a dopušten je ulazak u sjedište CPC-a… pod vodstvom stručnjaka CIA-e i MI6, šefovi zapadnoeuropskih tajnih službi sastajali su se u redovitim razmacima tijekom godina, kako bi koordinirali mjere neortodoksnog ratovanja po zapadnim zemljama Europe.”

Interni zapisnik brifinga NATO-a, od 01. lipnja 1959. godine, dospio je u ruke britanskih novinara. Taj je spis otkrio kako je zadaća pozadinskih jedinica prebačena od suočavanja sa sovjetskom invazijom na suočavanje s "unutarnjom subverzijom". Tajne vojske su imale "odlučujuću ulogu... ne samo na razini opće politike [domaćeg] ratovanja, već i na politici [domaćeg] izvanrednog stanja." To je značilo kako je tajna vojska ostala -pozadinske jedinice, pod vodstvom NATO-a, u nedostatku sovjetske prijetnje -  trebale su preusmjeriti svoje akcije na unutarnja pitanja, koja bi uključivala špijunažu i teroristička djela protiv samih građana Europe, uz potporu i pokriće policijskih jedinica tih zemalja. To bi se koristilo za daljnju pojačanu centralizaciju kontrole, unutar desničarskih vlada, koje su podržavale NATO aparat.

Operacija Gladio, koja je koristila taktiku izazivanja Strategija napetosti - funkcionirala je na tri osnovne razine. Prvi je bio gerilski rat, koji bi se prvenstveno vodio na ulicama, kako bi se odvukla lojalnost od Sovjetskog Saveza. Druga razina bila je politička fronta, uključivala bi zavjere inspirirane NATO-ovom ideologijom, koje bi obično optuživale određene vlade kako su u tajnom partnerstvu sa SSSR-om; kako bi se zbacili demokratski izabrane vlade, koje nisu bile naklonjene NATO-u, te ih zamijenili svojim marionetskim režimom. Treća razina bila bi ubojstva (tvrda i meka), onih osoba za koje se smatralo kako ometaju zacrtane ciljeve NATO-a. Primjeri Gladio atentata uključuju ubojstva: bivšeg talijanskog premijera Alda Mora 1978. godine; švedskog premijera Olofa Palmea 1986. godine (poznatog kao švedski JFK); turskog premijera Adnana Menderesa 1961. godine, zajedno s dvojicom kolega iz kabineta; američkog predsjednika Kennedyja 1963. godine. Također, kao meki atentat (ubojstvo lika), bo je na  britanskog premijera Harolda Wilsona. Ova ubojstva obično bi slijedila nakon što su NATO/SAD podržali puč. Pokušaji atentata,  iz Operacije Gladio, uključivali su predsjednika de Gaullea i papu Ivana Pavla II.

Yves Guerin-Serac: glavni majstor crnih operacija iza operacije Gladio

“On [Yves Guerin-Serac] je bio zarobljen svojom osobnom vizijom kršćansko-fašističkog Novog svjetskog poretka. Bio je i intelektualni mentor Gladio terorizma. Napisao je osnovne priručnike za obuku i propagandu, koji bi se mogli pošteno opisati kao Gladio borbeni poredak.”

(Richard Cottrell, Gladio: NATO-ov bodež u srcu Europe)

Guerin-Serac je bio ratni heroj, agent provokator, ubojica, bombaš, obavještajni agent, mesijanski katolik i intelektualni velemajstor koji stoji iza programa 'Strategije napetosti', koji je bio ključan za uspjeh operacije Gladio. Guerin-Serac objavio je, putem Aginter Pressa, Gladio priručnik (koji u sebi uključuje Našu političku aktivnost, to bi bilo ono nešto što se prikladno može opisati kao Gladio's First Commandment): 

“Naše jest uvjerenje kako bi prva faza političke aktivnosti trebala biti stvaranje uvjeta koji pogoduju uvođenju kaosa u sve strukture režima... Po našem mišljenju, prvi potez koji bismo trebali učiniti jest uništiti strukturu demokratske države, pod pokrićem komunističkih i prosovjetskih aktivnosti… Štoviše, imamo ljude koji su se infiltrirali u te skupine.”

Guerin-Serac nastavlja: 

“Dva oblika terorizma mogu izazvati takvu situaciju [raspad države]: slijepi terorizam (činjenje neselektivnih masakra koji uzrokuju veliki broj žrtava); i selektivni terorizam (eliminacija odabranih osoba)…

Ovo uništenje država mora biti izvedeno pod okriljem 'komunističkih aktivnosti.' Nakon toga, moramo intervenirati u srcu vojske, pravosuđa i crkve, kako bismo utjecali na javno mnijenje, predložili rješenje i jasno pokazali na slabost trenutnog  pravnog aparata. Narodno mnijenje mora biti polarizirano na način da nas se predstavlja kao jedini instrument koji može spasiti naciju.”

Anarhično nasumično nasilje trebalo je biti rješenje za stvaranje takvog stanja nestabilnosti, čime bi se omogućio potpuno novi sustav, globalni autoritarni poredak. Yves Guerin-Serac, koji je bio otvoreni fašist, ne bi bio prvi koji je koristio taktiku pod lažnom zastavom, za koju bi onda okrivljavali komuniste, korištenu kako bi opravdali strožu policijsku i vojnu kontrolu države.

Dana 27. veljače 1933. godine, Hermann Göring, Hitlerov drugi zapovjednik, uzviknuo je ispred zapaljenog Reichstaga:

“Ovo je početak komunističke revolucije! Ne smijemo čekati niti minute. Nećemo pokazati milosti. Svaki komunistički dužnosnik mora biti strijeljan, gdje god se nađe. Svaki komunistički poslanik mora se još danas razapeti!”

Sasvim je nevjerojatno kako se ljudi nikada ne umore od te vrste teatralnosti, koju prodaju kao popularne priče o tome što nam  oblikuje našu povijest, bez obzira koliko smo je puta već prije čuli. Linija očiglednih poveznica i naljepnica jest isto nešto što, kako se vidi, nikada ne dosadi i uvijek upali. U slučaju požara u Reichstagu, koji je sada naširoko priznat kao lažna zastava, odmah je optužen neki zbunjeni nizozemski Židov.

Dan nakon požara, šest dana prije zakazanih općih izbora, Hitler je uvjerio starijeg i zbunjenog predsjednika von Hindenburga (ikonu Prvog svjetskog rata) kako je kriza toliko duboka, te kako se može riješiti samo potpunim ukidanjem svih osobnih sloboda. Zakon o požaru u Reichstagu, koji je donio Hindenburg, dao je Hitleru mnoge instrumente koji su mu bili potrebni za potpuno preuzimanje vlasti. U roku od dva tjedna, parlamentarna demokracija je svedena na tinjajući žar povijesti, nestala je. Naravno, to nije bila jedina lažna zastava koju je orkestrirao Hitler.

Richard Cottrell piše u knjizi, Gladio: NATO-ov bodež u srcu Europe:

“Jedinice SS-a prisilile su malu skupinu zarobljenika koncentracijskog logora, 'puštenih' iz Buchenwalda i prerušenih u poljske uniforme, neka organiziraju lažni napad, pod lažnom zastavom, na glavni radio toranj u slobodnoj državi Danzig, koja je bila  pod kontrolom nacista. Navodeći to kao provokaciju od strane Poljaka, uslijedila je njemačka invazija na Poljsku.”

Guerin-Serac posvetio je svoj cijeli život svom novom Crnom Carstvu, za koje je sanjao kako će kombinirati univerzalno božanstvo Rimske crkve, uz Sjedinjene Države i Europu, kao nasljednici Svetog Rimskog Carstva. Bio je to kršćanski fašizam,  Yves Guerin-Serac bio je njegov križar. Bio je pripadnikom nekoliko starih bandi, uključujući prvu generaciju 'bivših' nacista i fašista. Također je pripadao veteranskom klanu francuskih časnika, koji su vodili krvave sukobe u indokineskim i korejskim ratovima, bio je član elitnih postrojbi 11ème Demi-Brigade Parachutiste du Choc, koja je radila sa SDECE (Francuska obavještajna agencija). Njegova veza s francuskom obavještajnom službom bila jest ključna u tome što je postao osnivačem Organizacije Armée Secrète (OAS), francuske terorističke skupine, sastavljene od nezadovoljnih francuskih časnika. Imala je sjedište u Španjolskoj, borila se protiv neovisnosti Alžira. Guerin-Serac će formirati zamršenu paravojnu i terorističku mrežu diljem Europe, kao i objekte za obuku za pružanje usluga Operaciji Gladio, preko naslovnice Aginter Pressa.

Cottrell dalje piše: 

“Guerin-Serac je stigao u Lisabon 1966. godine, s inspirativnim nacrtom za sljedeću fazu borbe protiv bezbožnog liberalizma. Predložio je… organizaciju koja bi djelovala, ni manje ni više, nego kao međunarodna putnička agencija za teroriste. Glavna sredstva osigurala bi CIA, prema Pellegrino komisiji koju je 1995. godine osnovao talijanski Senat, kako bi istražili anni di piombo. Guido Salvini bio je sudac imenovan za ispitivanje bombaškog napada na poljoprivrednu banku na milanskom trgu Piazza Fontana, 1969. godine. Imao je čvrstu optužbu protiv Guerin-Seracova Aginter Pressa. Salvini je rekao senatorima kako su operativci Agintera bili aktivni u Italiji od 1967. godine nadalje, učeći lokalne militantne neofašističke organizacije kao koristiti  eksploziv. Iz ovog čvrstog grumena, CIA je pozitivno povezana s Gladio valom terorizma, koji je otada preplavio Europu.”

Iza običnog poslovnog izloga Aginter Pressa ležala je nevidljiva mreža osmišljena za prijevoz terorista po Europi, Latinskoj Americi i Africi, osiguravajući im lažne dokumente i putovnice....ubojice su se predstavljali kao novinari i fotografi, uključujući i samog Guerin-Seraca.

Cottrell nastavlja: 

“Aginter… je bila Gladio završna škola, gdje su regruti tajnih vojski iz cijele Europe obučavani u vještinama izrade bombi, osnovama atentata, psiholoških operacija, destabilizacija i same borbe protiv pobunjenika. Mnogo toga je posuđeno iz udžbenika Centra američke vojske za tajno ratovanje u Fort Braggu. Gosti instruktori, s vremena na vrijeme, uključivali su članove britanskog SAS-a, Zelenih beretki... Guerin-Serac je bezbrižno pozivan u susjednu Španjolsku neka organizira odrede smrti koji su slamali otpor Francovom režimu. Međusobne aktivnosti su popraćene u svim onim zemljama u kojima je Strategija napetosti bila na vrhuncu: Turska, Grčka, Cipar, Italija, Njemačka i Belgija.”

Britanski Gladio

Uglavnom nepoznat na Zapadu, tajni rat protiv komunizma započeo je odmah nakon ruske revolucije, onda kada su Velika Britanija i Sjedinjene Države rasporedile tajne vojske protiv novoosnovane nacije Sovjetskog Saveza. Između 1918. i 1920. godine, London i Washington stali su na stranu ruske desnice i financirali su desetke vojnih intervencija protiv SSSR-a na sovjetskom tlu, koje su sve propale...Naravno, prije toga su orkestrirale i rušenje ruskog cara i platile rusku revoluciju. 

U srpnju 1936. godine je fašistički diktator Franco izveo državni udar protiv španjolske ljevičarske vlade, te je u građanskom ratu koji je uslijedio, porazio opoziciju i španjolske komuniste, dok je istodobno uživao tihu potporu vlada u Londonu, Washingtonu i Parizu. Tijekom Španjolskog građanskog rata, Hitleru i Mussoliniju je bilo dopušteno bombardirati španjolsku opoziciju. Nakon što je započeo Drugi svjetski rat, Hitler je pokrenuo tri masovna napada na Rusiju: 1941., 1942. i 1943. godine.

Dana 22. lipnja 1941. godine pokrenuta je operacija Barbarossa. U roku od tjedan dana Nijemci su zarobili 400 000 vojnika, nepopravljivo oštetili više od 4 000 zrakoplova i prodrli 300 milja u Rusiju, zauzevši Minsk. Još 200 000 vojnika zarobljeno je drugog tjedna. Staljin je, pribravši se od šoka zbog takve razine razaranja, održao govor 03. srpnja 1941. godine, probudivši duh Rusije i uvjerivši njezin narod kako je pobjeda moguća i protiv tako strašnog neprijatelja. U svojim primjedbama izjavio je kako  će se ruska borba “stopiti s borbom naroda Europe i Amerike za njihovu neovisnost, za demokratske slobode. Biti će to ujedinjena fronta naroda koji se zalažu za slobodu i protiv porobljavanja.” Međutim, Sovjetskom Savezu će i dalje trebati potpora, ako su htjeli pobijediti Hitlerovu vojsku.

Dana 08. rujna 1941. godine je započela opsada Lenjingrada i završiti će tek u siječnju 1944. godine. Hitler je namjeravao izgladnjivati ​​2,2 milijuna ruskih stanovnika, izjavljivao je: “Zahtjevi neka im se dopusti predaja biti će odbijeni... Nemamo interesa u očuvanju bilo kojeg dijela stanovništva tog velikog grada.”

U Americi je postojalo snažno protivljenje pomoći Rusiji iz raznih razloga, no osnovna je misao bila u tome kako Rusi ne zaslužuju američku potporu, jer se ne razlikuju od nacista.

Mnogi su mislili kako Sovjeti neće dugo izdržati u ratu s Hitlerom. Britanski obavještajci procijenili su kako će Wehrmacht stići do Moskve "za tri tjedna ili manje." Roosevelt je mislio drugačije. Uspostaviti će Lend-Lease u ožujku 1941. godine, kojim je omogućio SAD-u neka opskrbljuje antihitlerovske saveznike s potrebnim materijalom. Unatoč tome što je ova pomoć kasnila mjesecima u slučaju Sovjetskog Saveza, ona je ipak stigla, i to niti minutu prerano. Rooseveltov Lend-Lease program bio je glavni čimbenik spasa Rusije. Popis robe koju se Roosevelt obvezao poslati u Sovjetski Savez bio je zapanjujući. Uključuje isporuke svakog mjeseca 400 aviona, 500 tenkova, 5000 automobila, 10 000 kamiona i ogromne količine protutenkovskih topova, protuavionskih topova, dizelskih generatora, poljskih telefona, radija, motocikala, pšenice, brašna, šećera, 200 000 pari čizama, 500.000 pari kirurških rukavica i 15.000 pila za amputaciju. Do kraja listopada 1941. godine su brodovi već prenosili 100 bombardera, 100 borbenih zrakoplova, 166 tenkova sa rezervnim dijelovima i streljivom, plus 5500 kamiona.

Opsada Moskve je trajala od listopada 1941. do siječnja 1942. godine i odnijeti će 926.000 sovjetskih života, prije nego što je završila. Sovjetski Savez je dobivao opskrbu iz SAD-a, ali je sam preuzimao puni teret napada vojske Wehrmachta. Prema povjesničaru Drugog svjetskog rata i autoritetu za nacističku Njemačku, Gerhardu Weinbergu, brojke same njemačke vojske pokazuju kako je deset tisuća ruskih ratnih zarobljenika bilo strijeljano, ili su poubijani glađu i od bolesti - baš SVAKI POJEDINI DAN tijekom prvih sedam mjeseci rata. To iznosi dva milijuna ljudi, dodajući još milijun sovjetskih civilnih građana koji su umrli u tom razdoblju - 3 milijuna Rusa umrlo je u prvih sedam mjeseci rata!

Eisenhower je izradio plan kodnog naziva Malj za organiziranje druge fronte za potporu Rusiji, ali se oslanjao na potpunu potporu Velike Britanije, odakle bi ta operacija bila pokrenuta, za smještaj i potporu zrakoplovima. Churchill je tvrdio kako je, tijekom rata i nakon njega, bio uvjeren kako se Staljin ne razlikuje od Hitlera i kako se nijednom savezu sa Staljinom ne može vjerovati. To je poprilično dvojben stav, obzirom na ono što danas znamo o Churchillovoj podršci britanskom fašizmu. Churchill je tvrdio kako se bojao da je Staljinova najveća želja bila osvojiti i pokoriti Zapadnu Europu, zato nije želio pomoći Rusiji u porazu nacista. Taj je strah iskorišten kao opravdanje za skoro dvogodišnje odgađanje formiranja druge fronte od strane Saveznika.  Britanci su u potpunosti odbacili Eisenhowerovu operaciju Malj, kao i što su odložili operaciju Overlord za nekoliko mjeseci. To je bila odluka koja je koštala mnogo milijuna nevinih života.

General bojnik Ismay, šef britanskog Ureda ministra obrane, bio je među onima koji su smatrali velikom pogreškom što su generala Georgea Marshalla i Harryja Hopkinsa doveli u zabludu o britanskoj potpori operaciji, izjavivši:

"Naši američki prijatelji sretno su otišli pod pogrešnim dojmom kako smo se mi posvetili i Roundupu i Sledgehammeru...Kada im je morao reći, nakon najtemeljitijeg proučavanja Sledgehammera, kako se tome apsolutno protivimo, smatrali su kako su gadno pogriješili vjerujući u nas … mislim kako smo trebali biti čisti, puno čišći nego što jesmo, i reći, 'Iskreno smo užasnuti zbog svega onoga kroz što smo prošli u prošlosti.” 

Druga fronta ponovno je odgođena, umjesto nje došlo je do invazije francuske Sjeverne Afrike, zajedničkom američko-britanskom operacijom. Zanimljivo je primijetiti kako je onda Churchill bio zabilježen zbog svoje frustracije zato što su Sovjeti uništili njemačko oružje, nakon što su zarobili njemačke vojnike. Bio je bijesan, jer je želio da se to oružje zadrži, u slučaju ako im  zatreba protiv Rusa u budućem ratu?!

Daniele Ganser piše: 

“Uz najviše žrtava, od bilo koje druge države tijekom Drugog svjetskog rata, Sovjetski Savez je izgubio preko 15 milijuna civila i 7 milijuna vojnika, dok ih je još 14 milijuna bilo ozlijeđeno...[i] unatoč hitnom zahtjevu Moskve...Velika Britanija se namjerno suzdržala od uspostave druge fronte protiv Hitlera na Zapadu, što bi prirodno odmah odvratilo nacističke trupe od SSSR-a, te bi tako olakšalo obranu SSSR-u.

…u ožujku 1938. godine, nedugo nakon Hitlerove aneksije Austrije, u MI6 je stvoren novi odjel, označen kao Odjel D, sa zadatkom razvijanja subverzivnih operacija u Europi… Odjel D, dio MI6, bio je odjel tajnog ratovanja, ograničeno na Veliku Britaniju. To se promijenilo, kada je u srpnju 1940. godine, britanski premijer Winston Churchill naredio stvaranje tajne vojske pod oznakom SOE [Special Operations Executive], koji bi radili na tome da 'zapale Europu pomažući pokretima otpora i provodeći subverzivne operacije na teritoriju pod kontrolom neprijatelja.' Memorandum ratnog kabineta od 19. srpnja 1940. godine bilježi kako je 'premijer nadalje odlučio, nakon konzultacija s dotičnim ministrima, da će se nova organizacija uspostaviti odmah i u inozemstvu.'... Pod ministrom Daltonom, operativno zapovjedništvo nad SOE-om, je predano general-bojniku Sir Colin Gubbinsu - koji će kasnije biti utjecajan element pri izgradnji britanskog Gladija.

…Izvršni odbor za specijalne operacije zapošljavao je mnogo osoblja Odjela D, te je na kraju postao velika organizacija, sama po sebi…djelujući na globalnoj razini i u bliskoj suradnji s MI6…'SOE je pet godina bio glavni instrument britanskih akcija miješanja  u unutarnje politike država Europe', navodi se u izvješću britanskog kabineta....'bio je to iznimno moćan instrument', jer je mogao služiti mnoštvu zadataka i stoga: 'Dok god je SOE bio na djelu, nijedan europski političar nije mogao biti u iluziji kako su Britanci nezainteresirani, ili bi bio mrtav.'

Službeno je SOE raspušten nakon rata u siječnju 1946. godine, zapovjednik SOE-a Gubbins je dao ostavku. Ipak, Sir Edward Menzies, koji je bio na čelu MI6 od 1939. do 1952. godine, nije namjeravao odbaciti tako vrijedan instrument kao što je tajna vojska, te se kao direktor odjela za specijalne operacije MI6 pobrinuo se da se britanska tajna akcija nastavi u Hladnom ratu. Nakon što je SOE zatvoren 30. lipnja 1946. godine, novi odjel 'Specijalne operacije' (SO), podignut je unutar MI6 i stavljen [ponovno] pod zapovjedništvo general-bojnika Colina Gubbinsa…Gubbins se pobrinuo kako bi nakon 1945. godine sve osoblje SOE-a ostalo u zemljama, uključujući: Njemačku, Austriju, Italiju, Grčku i Tursku; jer su SOE i njeni nasljednici imali 'političke brige izvan samo one jedne, odnosno jednostavno samo poraza Njemačke'.”

Frank Wisner, direktor odjela za tajne operacije CIA-e, Ureda za koordinaciju politike (OPC), osnivao je tajne vojske po zapadnoj Europi, te je svojim je operacijama blisko surađivao s odjelom za specijalne operacije MI6, pukovnika Gubbinsa. SAS i američke Zelene beretke, obučeni za tajno izvršavanje posebnih misija na teritoriju pod kontrolom neprijatelja, bili su u brojnim slučajevima tijekom Hladnog rata braća po oružju i među ostalim operacijama su obučavali tajne pozadinske vojske. SAS je raspušten na kraju rata u listopadu 1945. godine, ali je ubrzo ponovno rođen 1947. godine. Korišteni su za borbu iza neprijateljskih linija u Maleziji. U svom najvećem rasporedu od Drugog svjetskog rata, jedinice SAS-a služile su u Zaljevu 1991. godine, te su zajedno s američkim Zelenim beretkama tajno obučavale i opremale snage Oslobodilačke vojske Kosova (OVK), prije i tijekom NATO bombardiranja Srbije i te srpske pokrajine, 1999. godine.

Ganser piše:

“Obje paravojne jedinice blisko su surađivale. Kao znak prisne suradnje, pripadnici američke jedinice specijalnih snaga nosili su prepoznatljivu zelenu beretku, neslužbeno još od 1953. godine - kako bi oponašali svoje SAS idole, koji su dugo koristili tu oznaku… Uzvraćajući poštovanje, i Britanci su njegovali savez zajedničkih specijalnih snaga, te je stoga 1962. godine, zapovjednik američkih Zelenih beretki, vojni časnik general bojnik William Yarborough, postao je počasnim članom SAS-a.”

Ugled SAS-a bio je obavijen zlom slikom, zbog njihovih osjetljivih rasporeda po cijelom svijetu, uključujući obuku Pol Potovih snaga u Crvenim Kmerima. Jedinice SAS-a bile su stacionirane u Sjevernoj Irskoj, gdje su irski republikanci gledali na SAS, ni manje ni više, nego kao na teroriste. "Može se iznijeti vrlo jak argument kako je, čak i s britanskog gledišta, SAS bio dio problema u Sjevernoj Irskoj, a ne dio rješenja."

Britanska izdaja svoje grčke braće po oružju 

Britanija nije sačekala kraj Drugog svjetskog rata kako bi surađivala s nacistima. Pod Mussolinijevim vodstvom, talijanske trupe su napale Grčku, tijekom Drugog svjetskog rata 1940. godine, ali su poražene zbog masovnog otpora grčkog stanovništva. Hitler je zauzvrat poslao svoje njemačke trupe, koje su osvojile zemlju, i stavile je pod kontrolu Sila Osovine, 1941. godine. Grci su ponovno organizirali masovnu operaciju otpora, te se tijekom rata njemačka vojska suočavala s velikim poteškoćama, kako bi zadržala zemlju pod svojom kontrolom. Isto kao i u Italiji, i u Francuskoj, najjačom organizacijom otpora fašizmu u Grčkoj su dominirali komunisti. ELAS, Narodna oslobodilačka vojska, osnovana je na inicijativu Grčke komunističke partije (KKE), nekoliko mjeseci nakon njemačke invazije. EAM, političkim krilom Narodnooslobodilačke vojske, također su dominirali grčki komunisti. Od 7 milijuna grčkih stanovnika, skoro do 2 milijuna Grka bili su članovi stranke EAM, dok se njih 50.000 aktivno borilo u redovima vojske ELAS.

ELAS-ove operacije podržavala je britanska tajna vojska SOE. Mnoga su se osobna prijateljstva razvila između grčkih boraca otpora ELAS-a i britanskih časnika za vezu SOE-a. Međutim, to je naglo prekinuto u ožujku 1943. godine, kada je premijer Winston Churchill odlučio zaustaviti svu britansku potporu ELAS-u, jer se bojao kako bi Grčka nakon poraza Sila osovine mogla doći pod komunističku kontrolu. Grčka je u to vrijeme bila na vrhuncu rata s njemačkim nacistima.

Kako bi minimizirao moć grčkih komunista i socijalista, London je planirao ponovo postaviti grčkog konzervativnog kralja, Georgea II., koji je surađivao s fašističkim diktatorom Ioannisom Metaxasom (koji je bio premijer Grčke od travnja 1936. do siječnja 1941.), kako bi kreirali buduću pro-fašističku vlast. Metaxas je pozivao na fašistički "novi poredak" u Grčkoj. On je tvrdio kako je 1943. godine Velika depresija dokazala neuspjeh demokracije, te kako je fašizam jedino krajnje rješenje. Ovo fašističko rješenje dogodilo bi se u skladu s obnovom grčke monarhije. Ključna direktiva britanskog ministarstva vanjskih poslova, od 20. ožujka 1943. godine, glasila je: “SOE bi uvijek trebala skrenuti u smjeru skupina koje su spremne podržati kralja i vladu, nadalje bi trebali oponirati skupinama koje bi mogle biti antimonarhističke, činjenicom kako kralj i vlada uživaju punu potporu Vlade Njegovog Veličanstva [Britanije].” Kralj George II nije bio baš popularan među Grcima, zato što je surađivao s fašističkim diktatorom Metaxasom. Pa ipak, London je slijedio konzervativnu politiku, tako da je u listopadu 1943. godine, britansko Ministarstvo vanjskih poslova čak razmišljalo o "direktnoj politici napada i slabljenja EAM-a svim sredstvima koja su u našoj moći."

‘Bivši’ suradnici nacista, kao i desničarske specijalne jedinice (poput fašističkih X Bandova), uz britansku potporu su počeli loviti i ubijati borce ELAS-a. Međutim, te skupine nisu uživale podršku javnosti i regrutirali su samo oko 600 muškaraca. Stoga je Churchill odlučio povećati ulog, te je krajem 1944. godine, izdao zapovijed za stvaranje nove postrojbe grčke vojske, koja je postala poznata pod raznim nazivima: Grčka brdska brigada, Helenska jurišna snaga ili LOK, grčki akronim Lochos Oreinon Katadromon. Budući kako je bila usmjerena na borbu protiv komunista i socijalista, postrojba je isključivala “gotovo sve muškarce s stajalištima u rasponu od umjereno konzervativnih do ljevičarskih. Pod britanskim vojnim nadzorom i po Churchillovoj izričitoj naredbi, jedinica je popunjena rojalistima i antirepublikancima.”

Ganser piše:

“Kako se ELAS borio i protiv njemačkih nacističkih okupatora, i protiv Helenskih napadačkih snaga koje su bile sponzorirane od britanske strane, Churchill se zabrinuo zbog moguće katastrofe u odnosima s javnošću, ukoliko britanska javnost nekako sazna kako je London potajno podržavao fašiste protiv komunista u Grčkoj. U kolovozu 1944. godine je zato naložio BBC-ju neka eliminira 'bilo kakvu zaslugu' ELAS-a, pri izvještavanju o oslobađanju Grčke. Ali, samo nekoliko tjedana kasnije, ELAS je osigurao pobjedu nad njemačkim okupatorima, te je Hitler bio prisiljen povući svoje vojnike iz Grčke. Churchill je odmah zahtijevao neka  se pokret otpora razoruža. To je bila naredba koju je ELAS bio voljan poslušati, ukoliko se ista naredba primijeni i na njihovog jedinog preostalog neprijatelja na terenu, od Britanije sponzorirane Hellenic Raiding Force."

Britanija je odbila raspustiti tajnu desničarsku vojsku. Velike grčke demonstracije protiv britanske potpore fašističkoj monarhiji su se održale 03. prosinca 1944. godine, samo šest tjedana nakon što su Hitlerove snage poražene i potisnute iz zemlje. Mala skupina od 200-600 mirnih prosvjednika (muškaraca, žena i djece) se okupila na trgu Syntagma u Ateni, glavnom trgu ispred grčkog parlamenta. Puno veća skupina od 60.000 prosvjednika ograđena je policijskim blokadama. Britanske trupe i policija s mitraljezima bile su razmještene po krovovima. Iznenada, bez upozorenja, mirne demonstracije su se pretvorile u masakr,  nakon što je izdana zapovijed: "Pucajte na gadove". Ubrzo nakon krvoprolića, glavna skupina prosvjednika je stigla na trg. Pokazujući izuzetnu suzdržanost, ovih 60.000 prosvjednika održalo je mirne demonstracije protiv britanske potpore fašističkoj monarhiji, dok su stajali pokraj mrtvih tijela svojih nedavno ubijenih drugova.

U Londonu se Churchill suočio s ljutitim Donjim domom koji je tražio objašnjenje za barbarstvo. Priznajući kako je to bila “šokantna stvar”, Churchill je naglasio kako je jednako glupo dovesti veliki broj nenaoružane djece na prosvjede, dok je grad pun naoružanih ljudi. Uloga tajne desničarske vojske u masakru u Syntagmi nikada nije istražena.

Nakon demonstracije sile, Britanci su ponovno postavili kralja Georgea II., nakon toga je godinama uslijedio niz slabih britanskih marionetskih vlada, desničarskih naklonosti. Frakcija grčkog pokreta otpora se ponovo naoružala i otišli su u brda. U jesen 1946. godine je započela građanski rat protiv Britanaca i lokalne korumpirane desnice. Iscrpljena Britanija zatražila je, početkom 1947. godine, potporu Sjedinjenih Država. Truman je svojom poznatom 'Trumanovom doktrinom', u ožujku 1947. godine, uspio uvjeriti Kongres neka otvoreno intervenira u Grčkoj. Grčka je bila prva zemlja koju su napale Sjedinjene Države, tijekom Hladnog rata. U sljedećim desetljećima, Washington je iznio isti argument korišten u Grčkoj, kako bi opravdao svoje otvorene ili tajne invazije na: Koreju, Gvatemalu, Iran, Kubu, Vijetnam, Kambodžu, Nikaragvu, Panamu i nekoliko drugih zemalja.

Sjedinjene Države potajno su započele operaciju Baklja, upotrijebile su kemijsko ratovanje kako bi porazile grčki otpor, bacanjem tisuća galona napalma na Grčku. Krajem 1948. godine, grčki otpor koji je porazio talijanske fašiste, njemačke naciste i britanske trupe, konačno je pao nakon mnogih godina herojskih borbi i otpora. Izdubljena Grčka pridružila se NATO-u 1952. godine, do tog vremena “bila je oblikovana u krajnje pouzdanog saveznika-klijenta Sjedinjenih Država. Bila je čvrsto antikomunistička i dobro integrirana u NATO sustav.”

Peter Murtagh, u knjizi: Silovanju Grčke: kralj, pukovnici i otpor, piše: 

“[Hellenic] Raiding Force udvostručio je svoje snage, kao grčki ogranak tajne pan-europske gerilske mreže koju su 1950-ih postavili NATO i CIA, i koju je iz sjedišta NATO-a u Bruxellesu kontrolirao Saveznički koordinacijski odbor… Grčki ogranak mreže bila je... poznata kao operacija Ovčja koža."

Da li je to ono što je Kalergi nazivao svojim "Križarskim ratom za Pan-Europu"; "tajnom paneuropskom gerilskom mrežom" za "obranu" Europe? 

Ganser još piše: 

“Grčka hunta učvrstila je svoju moć kroz režim zatvaranjima i mučenjima... Komunisti, socijalisti, umjetnici, akademici, novinari, studenti, politički aktivne žene, svećenici, uključujući njihove prijatelje i obitelji, bili su [užasno] mučeni... 'Svi smo mi ovdje demokrati', volio je naglašavati inspektor Basil Lambro, šef tajne policije Atene. 'Svi koji ovdje dođu pričaju. Ne kvarite nam dosje.” Sadistički mučitelj jasno je dao do znanja svojim žrtvama: “Mi smo vlada, vi ste ništa. Vlada nije sama. Iza vlade stoje Amerikanci.’ Ako bi bio raspoložen, Basil je znao ponudio i svoju analizu svjetske politike: ‘Cijeli svijet se sastoji od dva dijela, Rusa i Amerikanaca. Mi smo Amerikanci. Budite zahvalni što smo vas samo malo mučili. U Rusiji bi vas pobili.'"

Američka Gladio poluga 

Zakon o nacionalnoj sigurnosti iz 1947. godine, trojanski konj, bio je dio nove vrste zakonodavstva nakon Roosevelta i doveo je do stvaranja Središnje obavještajne agencije (CIA), stavljajući je pod vodstvo Vijeća za nacionalnu sigurnost (NSC). Iako nije izričito ovlastio CIA-u za provođenje tajnih operacija, odjeljak 102 bio je dovoljno nejasan da dopusti zloporabu. Do prosinca 1947. godine, manje od četiri mjeseca nakon stvaranja CIA-e, uočena je potreba da se "zaustavi tijek komunizma" u Zapadnoj Europi - posebno u Italiji - otvorenim i prikrivenim "psihološkim ratom", te je time rođen NSC 4-A. NSC 4-A biti će zamijenjen s NSC 10/2, manje od godinu dana kasnije. Sve je odobreno od strane predsjednika Trumana, 18. lipnja 1948. godine, te je stvoren  Ured za koordinaciju politike (OPC). NSC 10/2 bio je prvi predsjednički dokument koji je definirao mehanizam za odobravanje i upravljanje tajnim operacijama. Također je bio prvi dokument u kojem je definiran pojam "tajnih operacija".

Nakon skandala Watergate, američki parlament istražio je CIA-u i NSC,  putem saslušanja u Senatskom odboru, koj je utvrdio:

“Nacionalni izbori u Europi 1948. godine su bili primarna motivacija za uspostavu OPC-a… Usmjeravanjem sredstava strankama centra i razvijanjem medijske imovine, OPC je pokušao utjecati na izborne rezultate – sa značajnim uspjehom… Ove su aktivnosti stvorile osnovu za tajno političko djelovanje u sljedećih dvadeset godina. Do 1952. godine, otprilike četrdeset različitih tajnih akcijskih projekata bilo je u tijeku samo u jednoj srednjoeuropskoj zemlji... Sve do 1950. godine, OPC-ove paravojne aktivnosti (također se nazivaju i preventivnim djelovanjem) bile su ograničene na planove i pripreme za stvaranje mreže za zadržavanje u slučaju budućeg rata. Na zahtjev Združenog stožera, ove projektirane operacije OPC-a ponovo su se usredotočile na zapadnu Europu i bile su osmišljene za potporu snagama NATO-a protiv sovjetskog napada.”

George F. Kennan izabrao je Franka Wisnera za prvog zapovjednika CIA-ine jedinice za tajne akcije OPC. Wisner i drugi časnici američkog OPC-a "bili su uglavnom bijeli anglosaksonski patriciji iz starih obitelji sa starim novcem... i donekle su naslijedili tradicionalne britanske stavove prema obojenim rasama svijeta." Wisner je postao glavni arhitekt mreže tajne vojske u zapadnoj Europi. Od 1948. do 1950. godine je OPC bila otpadnička operacija koju su vodili Allen Dulles i Frank Wisner. Godine 1950., OPC je preimenovan u Upravu za planove i nastavio je s radom pod izravnim vodstvom Franka Wisnera. George F. Kennan, nadzornik OPC-a u to vrijeme, snažno je podržao donošenje NSC 10/2, kao i tajnih akcija CIA-e u Italiji i šire.

Ganser piše: 

“…pored Pentagona, američke specijalne postrojbe također su bile izravno uključene u tajni rat protiv komunista u zapadnoj Europi, jer su zajedno sa SAS-om obučavale članove mreže za prikrivanje. Nakon što je američka ratna tajna služba OSS raspuštena, nakon završetka rata, američke specijalne postrojbe ponovno su rođene sa sjedištem u Fort Braggu, Virginia, 1952. godine. General McClure osnovao je Centar za psihološko ratovanje u Fort Braggu, te je u ljeto 1952. godine osnovana prva postrojba specijalnih snaga, pomalo pogrešno nazvana 10. grupa specijalnih snaga. Ustrojena je na iskustvu OSS-a tijekom Drugog svjetskog rata, te je izravno naslijedila misiju navedenih da (poput britanskog SAS-a), provodi diverzantske misije, novači, oprema i obučava gerilce, kako bi iskoristili potencijal otpora u istočnoj i zapadnoj Europi.

…Svo to vrijeme, dok su američke specijalne snage bile postavljene u Fort Braggu 1952. godine, naziv CIA-inog ogranka za tajne akcije se promijenio iz 'OPC' u 'Directorate of Plans' (DP), a Wisner je promaknut u zamjenika direktora planova. Zajedno s direktorom CIA-e, Allenom Dullesom, intenzivirao je tajne akcije SAD-a na globalnoj razini. Dulles je odobrio CIA-ine pokušaje atentata na Castra i Lumumbu, kao i CIA-ine eksperimente s LSD-om s nesvjesnim subjektima...”

De Gaulle vs. NATO

“Francuska je odlučna u namjeri da na cijelom svom teritoriju ponovno ostvari puni suverenitet.”

(Predsjednik Francuske, Charles de Gaulle)

Mnogi od profašističkih imperijalističkih uvjerenja smatrali su kako će ih de Gaulle na kraju izigrati. Iako je možda kritizirao fašizam, on je na kraju dana bio antikomunist i imperijalist, te je stoga bilo neizbježno kako će na kraju 'ugledati svjetlo'. To je bilo nešto s čime su profašisti mislili kako se mogu boriti u 'restrukturiranju' Europe usred Hladnog rata.

Ganser piše:

“Na inicijativu američkih i britanskih specijalnih snaga SAS, u Francuskoj je osnovana tajna vojska pod imenom 'Plan Bleu' (Plavi plan), čiji je zadatak bio tajno spriječiti moćnu PCF [Komunističku partiju Francuske] da dođe na vlast. Plavi plan, drugim riječima, imao je za cilj spriječiti Francusku da ne postane crvena...SAS, specijaliziran za tajno ratovanje, kontaktirao je novostvorenu francusku tajnu službu Direction Generale des Etudes et Recherche (DGER), te su se zajednički složili u uspostavi tajne vojske u sjevernoj Francuskoj, preko kanala u Bretanji.”

Mjesec dana nakon što su izbacili komuniste iz vlade, francuski socijalisti napali su vojnu desnicu i CIA-u, te us razotkrili tajnu vojsku Plan Bleu. Dana 30. lipnja 1947. godine je francuski socijalistički ministar unutarnjih poslova, Edouard Depreux, razotkrio kako je u Francuskoj, iza leđa političara, osnovana tajna desničarska vojska sa zadatkom destabilizacije francuske vlade. “Krajem 1946. godine, doznali smo za postojanje crne mreže otpora, sastavljene od boraca otpora ekstremne desnice, suradnika Vichyja i [pro] monarhista... Imali su tajni plan napada nazvan 'Plan Bleu', koja je trebala stupiti u akciju krajem srpnja, odnosno 06. kolovoza [1947.].”

Ganser nastavlja:

“Tajni rat protiv komunista nije završio kada je Plan Bleu razotkriven i zatvoren 1947. godine. Upravo je suprotno, jer se francuski socijalistički premijer Paul Ramadier pobrinuo da njegovi drugovi od povjerenja (unutar vojne tajne službe) ne budu uklonjeni zbog skandala. Kada se ova oluja stišala, on je naredio Henriju Ribiereu, šefu SDECE-a, i Pierreu Fourcandu, zamjeniku direktora SDECE-a, krajem 1947. godine, neka uspostave novu antikomunističku tajnu vojsku pod kodnim imenom 'Rose des Vents' (Ruža vjetrova, tj. Ruža kompasa) - što je službeni simbol NATO-a, u obliku zvijezde. Kodno ime bilo je dobro odabrano, jer kada je NATO stvoren 1949. godine sa sjedištem u Parizu, SDECE je svoj antikomunistički tajni rat blisko koordinirao s vojnim savezom. Tajni vojnici shvatili su kako je u svom izvornom pomorskom kontekstu ruža kompasa uzorak kartice ispod igle kompasa prema kojoj se postavlja kurs i prema kojem se poduzimaju ispravci ako je brod u opasnosti kada skrene s kursa.”

(lijevo) simbol NATO-a; (desno) 'Rose des Vents (Ruža vjetrova, tj. Ruža kompasa) je naziv francuske antikomunističke tajne vojske osnovane 1947. godine. Prvo sjedište NATO-a osnovano je u Francuskoj 1949. godine.

Međutim, postojala je jedna vrlo velika pogreška koja je napravljena pri uspostavljanju NATO-ove baze u Francuskoj. De Gaulle ipak nije htio igrati njihovu igru...

Nakon Drugog svjetskog rata postojao je sve veći pritisak na europske nacije neka se pokore diktatu NATO-a. Predsjednik Francuske Charles de Gaulle (1959.-1969.) nije se slagao s tom orijentacijom. Jedna od glavnih točaka ovog neslaganja bila je force de frappe (nuklearna udarna snaga), za koju je de Gaulle smatrao kako bi se trebala čvrsto držati izvan kontrole NATO-a. Odbio je mogućnost da Francuska bude automatski uvučena u vatreni rat između NATO-a i Varšavskog pakta. De Gaulleova neumoljiva potraga za francuskim nacionalizmom i neovisnošću, u vanjskoj i vojnoj politici, očito je bila nespojiva s poveljom Sjevernoatlantskog saveza. Kada je de Gaulle počeo govoriti o tome da Alžiru osigura neovisnost, bivši saveznici, pripadnici njegove vojske i policije, odlučili su da de Gaulle mora otići.

Dana 21. travnja 1961. godine, zavjera za svrgavanje predsjednika de Gaullea, koju je organizirala OAS (Organisation Armée Secrète, francuska teroristička skupina koju je vodio Yves Guerin-Serac) prešla je iz riječi u djelo. Toga su dana četiri nezadovoljna generala, poznata kao 'ultra grupa', izvela državni udar u Alžiru. Građanski klub u Washingtonu, Pentagon i sjedište NATO-a u Francuskoj bili su upleteni u zavjeru eliminacije francuskog predsjednika, kao i osiguranju Alžira za Zapad. Vođa državnog udara, general zračnih snaga Maurice Challe, bivši je zapovjednik NATO-ovih snaga u srednjoj Europi.

Prvi obrisi državnog udara dogovoreni su u ljeto 1960. godine, kada je bivši guverner Alžira, Jacques Soustelle, imao tajni tête-à-tête s Richardom M. Bissellom - Bissell, zamjenik direktora CIA-e za planove (ranije zvan OPC), krilo za tajne operacije CIA-e i bliski suradnik Allena Dullesa i Franka Wisnera. Iste godine Challe je inscenirao alžirski odlazak iz NATO-a. U siječnju 1961. godine, okupili su se glavni zavjerenici. Glavna točka na dnevnom redu bila je formiranje OAS-a kao alternativne vlade koja bi zamijenila de Gaulleovu vladu, nakon što on bude svrgnut. Sve ključne osobe u Planu Bleu bile su prisutne. Challeove snage u Alžiru bile su tajno financirane putem kanala usko povezanih s francuskim Gladioom. Uoči državnog udara, Bissell je imao nepoznati sastanak s Challeom u Alžiru. Challeu je rečeno da ako uspije staviti zemlju pod kontrolu u roku od 48 sati, tada će američka vlada službeno priznati njegov režim. Puč je na kraju propao.

Ganser piše: 

“Kada je NATO osnovan 1949. godine, njegovo sjedište, uključujući SHAPE [Vrhovni stožer savezničkih snaga u Europi], izgrađeno je u Francuskoj. Francuska je nakon toga bila posebno ranjiva na tajno ratovanje NATO-a i CIA-e, kako se de Gaulle tada žalio – jer je zajedno s NATO-om i tajni Gladio zapovjedni centar CPC [Komitet za tajno planiranje] bio smješten u Parizu. To nam otkriva talijanski dokument 'Specijalne snage SIFAR-a [talijanske obavještajne službe] i Operacija Gladio' iz lipnja 1959. godine:  ‘Na razini NATO-a moraju se spomenuti sljedeće aktivnosti: 1. Aktivnost CPC-a iz Pariza… pripojena SHAPE-u.’”

To je značilo kako je zapovjedni centar Gladija, Odbor za tajno planiranje (CPC), bio smješten u Parizu, kako bi izravno koordinirao sa sjedištem NATO-a. Drugim riječima, Gladio je radio izravno za NATO zapovjedni centar.

Ganser nastavlja:

“Nadalje, tajni Gladio zapovjedni centar ACC [Saveznički tajni odbor] opetovano se sastajao u Parizu. Bio je veliki šok za Bijelu kuću u Washingtonu kada je de Gaulle u veljači 1966. godine – zbog niza strateških i kadrovskih motiva, koje povjesničari još uvijek ne mogu objasniti – odlučio direktno izazvati Sjedinjene Države. Onse obratio NATO-u i Sjedinjenim Državama da, ili će staviti svoje vojne baze u Francuskoj pod francusku kontrolu, ili će ih on demontirati. SAD i NATO nisu reagirali na ultimatum,  nakon čega je de Gaulle spektakularnom odlukom, 07. ožujka 1966. godine, izveo Francusku iz vojnog zapovjedništva NATO-a i protjerao je cijelu organizaciju NATO-a (zajedno s agentima za tajnih operacija) s francuskog teritorija. Uz ljutnju Washingtona i Pentagona, europsko sjedište NATO-a moralo se preseliti u Belgiju. U Bruxellesu, Monsu i Casteauu su se podizala nova europska sjedišta NATO-a, gdje su i ostala sve do danas. Belgijska parlamentarna istraga o Gladiou i tajnom ratovanju kasnije je potvrdila kako se '1968. godine predsjedavajući CPC-a preselio u Bruxelles' [kako bi ostao uz NATO]. Istraživanje u Belgiji je nadalje otkrilo kako je centar za tajno ratovanje ACC-a održao sastanak s međunarodnim sudjelovanjem Bruxellesa tek 23. i 24. listopada 1990. godine.

Autor belgijskog Gladija, Jan Willems, skrenuo je pozornost na osjetljivu činjenicu kako su, kada je de Gaulle povukao francusku vojsku iz vojno integriranog zapovjedništva NATO-a, poništeni neki od tajnih sporazuma između Francuske i Sjedinjenih Država. 'Ovom prilikom je otkriveno kako postoje tajni protokoli koji se tiču ​​borbe protiv komunističke subverzije, bilateralno potpisani od strane Sjedinjenih Država i njihovih NATO saveznika. De Gaulle je osudio protokole kao povredu nacionalnog suvereniteta. Slične tajne klauzule otkrivene su i u drugim državama NATO-a. U Italiji, Giuseppe de Lutiis je otkrio kako je Italija, kada je postala članicom NATO-a 1949. godine, potpisala ne samo Atlantski pakt, već i tajne protokole koji su predviđali stvaranje neslužbene organizacije 'zadužene jamčiti unutarnje svrstavanje Italije uz zapadni blok na bilo koji način , čak i kada bi biračko tijelo pokazalo drugačiju sklonost.' Također, u početnom sporazumu NATO-a iz 1949. godine, zahtijevano je da prije nego što se država može pridružiti NATO-u, mora već uspostaviti nacionalnu sigurnosnu vlast za borbu protiv komunizma, putem tajnih građanskih kadrova'.

Ne samo da se de Gaulle nije namjeravao složiti s tajnim vojskama NATO-a, nego je namjeravao aktivno intervenirati kako bi osigurao suverenitet europskih nacija protiv fašističkog imperijalističkog krajnjeg cilja NATO-a i njegovog tajnog oružja Gladio. Bio je to pravi sveobuhvatni rat u podzemnom svijetu inteligencije i tajnog ratovanja, a de Gaulle je bio jedan od rijetkih koji je bio potpuno opremljen za igranje te igre.

Kasnije će biti više od 30 pokušaja atentata na de Gaulleov život tijekom njegova predsjedničkog mandata. Nakon 43 godine, 2009. godine, Francuska će se konačno ponovno pridružiti NATO-u, što je bila odluka koju je donio predsjednik Nicolas Sarkozy, koji je imao "zanimljivu evidenciju pobjeđivanja na izborima s dramatičnim savršeno tempiranim postterorističkim intervencijama..." Treba napomenuti kako je uloženo puno truda da se glatko porekne ili umanji uloga Francuske u Gladiju, kao i umiješanost NATO-a - no, to je laž. Kada je talijanska operacija Gladio napokon otkrivena svijetu ranih 1990-ih, nastala je medijska pomama koja se raspitivala jesu li i druge vlade u Europi također bile umiješane u tu operaciju.

Francuzi i Britanci zanijekali su kako su njihove vlade bile upletene u Gladio mreže. Talijanski premijer Andreotti, ne želeći ostati osamljen na brodu koji tone, nemilosrdno je razbio francusko zataškavanje. 10. studenog 1990. godine je izjavio kako je Francuska također sudjelovala na nedavnom sastanku Gladio vodstvenog tijela ACC (Allied Clandestine Committee), u Belgiji, 23. listopada 1990. godine. Tek nakon ove optužbe, Francuska je promijenila stav i priznala svoju ulogu u Gladiju, pod francuskim ministrom obrane Jean Pierre Chevènementom, koji je tvrdio kako je francuska tajna vojska bila "potpuno pasivna..."

U tišini maloga grada

“Seksualna trgovina, industrijska pedofilija, izvještaji o snuff filmovima napravljenim za političke i financijske ucjene, ili samo za profit, sve je bilo upleteno u crnu paučinu špijuna, službeno počinjenog trgovanja drogom, tajne paravojne mreže i stalnog uplitanja NATO-va vrhovnog zapovjedništva u unutarnje poslove zemlje.”

(Richard Cottrell, Gladio: NATO-ov bodež u srcu Europe)

Belgiju čine flamansko i francusko etničko stanovništvo. Tijekom Drugog svjetskog rata, mnogi su Flamanci otvoreno ili simbolično stali na stranu Nijemaca, u nadi kako će flamanska nacija – čak i unutar nacističkog Commonwealtha – potpuno ukinuti Belgiju.

Richard Cottrell piše:

“Ostatak ratnog bratimljenja s Nijemcima doveo je do poganske simbolike u nacističkom stilu, i mističnih obreda krvnog spajanja unutar belgijske skrivene mreže i elemenata nacionalnih oružanih snaga, koje su u svakom slučaju bile naklonjene desnici. Ova mistična crta postavljena je za jeziv značaj u oblikovanju mnogih perverzija koje će se tek dogoditi Belgiji.”

Ganser piše, u NATO's Secret Armies: 

“Prema belgijskom autoru Gladija, Janu Willemsu, stvaranje WUCC-a (tajnog odbora Western Uniona), u proljeće 1948. godine, bilo je izravna posljedica govora u javnoszi britanskog ministra vanjskih poslova Ernesta Bevina, održanog u Londonu 22. siječnja 1948. godine. Ispred Britanskog parlamenta, Bevin je iznio svoj plan za 'Union Occidental', međunarodnu organizaciju osmišljenu kako bi se suprotstavila onome što je on smatrao sovjetskom prijetnjom u Europi...”

Ernest Bevin (britanski državni tajnik za vanjske poslove od srpnja 1945. do ožujka 1951.) je pomogao u stvaranju NATO-a; bio je  ključan u osnivanju Odjela za istraživanje informacija (IRD), tajnog odjela za hladnoratovsku propagandu britanskog Ministarstva vanjskih poslova, specijaliziranog za u prokolonijalnoj, antikomunističkoj, dezinformacijskoj propagandi, uključujući crnačku propagandu. Njegova privrženost zapadnoeuropskom sigurnosnom sustavu učinila ga je vrlo nestrpljivim kako bi potpisao Bruxelleski ugovor, 1948. godine. On je uvukao Britaniju, Francusku, Belgiju, Nizozemsku i Luksemburg u dogovor o kolektivnoj sigurnosti, otvorivši put formiranju NATO-a 1949. godine. Bevin je također odigrao ulogu u dezinformiranju parlamentarnih zastupnika i neizručivanju jeruzalemskog muftije (dok je bio u francuskom pritvoru). Njega je  postavila i financirala britanska vlada u Palestini, i on je blisko surađivao s nacistima tijekom Drugog svjetskog rata.

Mala Belgija je, ubrzo nakon preseljenja NATO-a u Bruxelles, dobila druge najmoćnije i najnametljivije kriminalne kartele u zapadnoj Europi. U vrlo kratkom vremenu, europska pilotska kabina je postala njihovo glavno središte za narkotike i ilegalno oružje, s usputnom trgovinom seksom. Prema istraživačkom novinaru Richardu Cottrellu, CIA je regrutirala belgijske naciste – uglavnom, ali ne isključivo i Flamance – čim je rat završio, te ih je postavila na visoke dužnosti na državnoj i pokrajinskoj razini. Takve 'bivše' belgijske nacističke figure su bile zaštićene od pravde, ili su pušteni iz zatvora pod zaštitom CIA-e. NATO-ove makinacije, zajedno s uvezenim stručnjacima generala Lemnitzera za borbu protiv pobunjenika, bile su odgovorne za formiranje belgijskih operacija Gladio; podijeljenih na: SDRA-8 (francuski) i STC/Mob (flamanski) odjel.

Cottrell piše: 

“Prema novinaru Manuelu Abramowitzu – vodećem istraživaču krajnje desnice u Belgiji – neonacisti su bili potaknuti neka se infiltriraju u sve državne mehanizme, s posebnom pozornošću rezerviranom za policiju i vojsku. Do 1980-ih ta je razina prodora postala toliko duboka – zahvaljujući fašističkim frontama, kao što su neonacistička milicija Westland New Post, i njen pandan francuskog govornog područja, Front de la Jeunesse – da se moglo reći kako su belgijske vojne snage gotovo u potpunosti pale pod kontrolu ekstremista. Niti jednom, u jeku mnogih operacija pod lažnom zastavom, tijekom nadolazećih desetljeća, nije se pojavio uvjerljiv dokaz o postojanju vjerodostojne koordinirane subverzivne snage ljevice koja djeluje na belgijskom tlu, dok su buntovničke organizacije krajnje desnice otvoreno cvjetale.”

Senator Hugo Coveliers, predsjednik posebnog istražnog odbora, koji istražuje operiranje bandi i terorizam u Belgiji (1988.-1990.), pratio je prisustvo inkriminirajućih materijala u posebnoj jedinici pod nazivom "pravosudna policija". Evo što je Coveliers rekao o onome što je postalo poznato kao 'skandal dosjea X':

“Zamislite, posvuda čujete tu priču o ucjenjivačkom dosjeu, prema kojemu organizacije ekstremne desnice posjeduju slike i videa na kojima se vidi niz uglednih ljudi u Bruxellesu i okolici kako se seksa s mladim djevojkama, maloljetnicama. Postojanje ovog dosjea uvijek je oštro poricano. Sve dok se nije dokazalo kako su svjedočanstva i video snimke ovih afera zaista u posjedu policijskih službi.

Ispostavilo se onda kako nepostojeći dosjei ipk  postoje. Videozapisi bez sadržaja, pokazali su se dovoljno zanimljivima da budu predani istražnom sucu zaduženom za istragu o bandi Nivelles [koja se smatra odgovornom za neke masakre u trgovinama]. Ali, ta se osoba naknadno boji svjedočiti o tome! Što mislite da se ovdje događa!”

Cottrell, koji je bivši zastupnik u Europskom parlamentu i proveo je službene istrage koje je naredio Europski parlament, u svojoj knjizi detaljnije istražuje ove načine ucjena. Zaključuje kako se ti lanci trgovine ljudima unutar Belgije, koji uključuju zlostavljanje i ubojstvo djece, potiču među javnim službenicima iz dva razloga. Prvi je proizvesti inkriminirajuću ucjenu koja onemogućuje političko povlačenje. Drugi razlog je taj što su neke od tih aktivnosti, koje su bile zabilježene i čuvane u strogo povjerljivim dosjeima, bile dio ceremonije u inicijacije kulta.

Cottrell piše: 

“Navodno su te inicijacije uključivale poganske neonacističke rituale, poput rituala krvi - koje su prakticirali elementi unutar tajnih državnih snaga, kao i ortodoksne vojne strukture.”

U kontekstu ovoga, NATO-ov twitter skandal s objavljivanjem nacističkog okultnog simbola Crnog sunca za Međunarodni dan žena 2022. godine, onda možda ipak nije bio pogreška...

Talijanska tajna paralelna država

Kako bi postavili bedem protiv komunizma u Italiji, Sjedinjene Države osnovale su Kršćansko-demokratsku stranku (DCI), "prožetu kolaboracionistima, monarhistima i običnim nerekonstruiranim fašistima." Alcide de Gasperi iz DCI-ja postao je i  premijerom, dok je od 1945. do 1953. godine vodip osam različitih kabineta vlade. "Ozbiljna čistka se nikada nije dogodila, čime je omogućeno preživljavanje većeg dijela stare fašističke birokracije." Premijer De Gasperi, zajedno s ministrom unutarnjih poslova Mariom Scelbom, osobno je nadgledao "ponovo zapošljavanje osoblja koje je ozbiljno kompromitirano fašističkim režimom." CIA-in ogranak za tajne akcije OPC, koji je pod vodstvom Franka Wisnera uspostavio i upravljao tajnim Gladio vojskama u Zapadnoj Europi, upumpao je deset milijuna CIA-inih dolara u DCI.

Ganser piše: 

“Princ Valerio Borghese, zvani 'Crni princ', bio je među najozloglašenijim fašistima, koje su regrutirale Sjedinjene Države. Kao zapovjednik ubojite antipartizanske kampanje pod Mussolinijem, tijekom Republike Salo, Borghese se sa svojim Decima MAS-om (XMAS), korpusom specijalnih snaga od 4000 ljudi osnovanim 1941. godine (i službeno priznatim od strane nacističkog vrhovnog zapovjedništva), specijalizirao za praćenje i ubijanje stotina talijanskih komunista. Na kraju rata partizani su uhvatili Borghesea i htjeli su ga objesiti. 25. travnja 1945. godine, admiral Ellery Stone, američki prokonzul u okupiranoj Italiji i blizak prijatelj obitelji Borghese, instruirani zaposlenik OSS-a, uz kasnije proslavljenog agenta CIA-e James Angletona, su spasili  Borghesea. Angleton... ga je zatim otpratio ,u Rim gdje mu se trebalo suditi za ratne zločine. Zbog zaštite Sjedinjenih Država, Borghese je u krajnjem slučaju proglašen 'nevinim'. Agent CIA-e Angleton [bliski suradnik Allena Dullesa], primio je Legiju za zasluge od američke vojske za svoja 'iznimno zaslužna' postignuća, te je ugodinama koje su uslijedile napravio karijeru kao šef protuobavještajne službe CIA-e. Postao je 'ključna američka figura koja kontrolira sve u redu krilne organizavije neofašističkih političkih i paravojnih skupina u Italiji u poslijeratnom razdoblju'.”

Junio ​​Valerio Borghese bio je zapovjednik talijanske mornarice za vrijeme Mussolinijevog režima. Borghese će postati vodeći član talijanske Gladio tajne vojske. Italiji pod upravom stranke DCI koju podržavaju SAD, dopušteno je pridružiti se novostvorenom NATO-u 04. travnja 1949. godine, kao jedna od članica utemeljiteljica. Samo nekoliko dana ranije, 30. ožujka 1949. godine je u Italiji, u bliskoj suradnji s CIA-om, stvorena prva poslijeratna vojna tajna služba. Smještena unutar Ministarstva obrane, tajna talijanska vojna obavještajna jedinica nazvana je SIFAR (Servizio di Informazioni delle Forze Armate).

Ganser piše: 

“Tajna služba SIFAR je od samog početka bila “regulirana strogo povjerljivim protokolom, koji su nametnule Sjedinjene Države, a koji predstavlja stvarno i potpuno odricanje od talijanskog suvereniteta”. Prema tom protokolu, koji je bio usklađen s planiranjem NATO-a, obveze SIFAR-a prema sjedištu CIA-e u Sjedinjenim Državama, navodno su uključivale stavljanje na raspolaganje svih prikupljenih obavještajnih podataka i davanje prava nadzora Sjedinjenim Državama, prije svega u pogledu izbora osoblje SIFAR-a, koje je u svakom trenutku morala odobriti CIA. SIFAR zapravo nije bio suverena talijanska služba, već je bio pod velikim utjecajem CIA-e....

....dijeleći ovu procjenu, Pentagon je u strogo povjerljivoj direktivi naredio da u 'Operaciji Demagnetiziraj'; CIA zajedno s vojnim tajnim službama u Italiji i Francuskoj, započne 'političke, paravojne i psihološke operacije' kako bi oslabili komuniste u dvije zemlje. Direktiva američkog Združenog stožera od 14. svibnja 1952. godine, dovoljno je osjetljivo inzistirala kako je 'ograničavanje snaga komunista u Italiji i Francuskoj glavni prioritetni cilj. Taj se cilj mora postići primjenom svih sredstava, uključujući implicirano tajni rat i terorističke operacije. 'Talijanska i francuska vlada možda ne znaju ništa o planu 'Demagnetize', jer je jasno kako plan može utjecati na njihov nacionalni suverenitet'.”

Kada je John F. Kennedy postao američkim predsjednikom u siječnju 1961. godine, politika Sjedinjenih Država prema Italiji se promijenila, jer je Kennedy (za razliku od svojih prethodnika Trumana i Eisenhowera), simpatizirao PSI (Socijalističku stranku Italije). Kennedy nije vidio nikakav problem u dopuštanju PSI-u neka pobijedi na izborima i takav razvoj događaja smatrao je pomakom prema "demokratskijem obliku socijalizma."

Došlo je do apsurdne situacije u kojoj se predsjednik Kennedy našao u sukobu protiv državnog tajnika Deana Ruska i direktora CIA-e Allena Dullesa. Na dan talijanskih izbora, u travnju 1963. godine, noćna se mora CIA-e ostvarila. Komunisti su ojačali, dok su sve ostale stranke izgubile mjesta. Pristaše talijanske ljevice slavile su na ulicama novost kako su socijalisti dobili i mjesta u kabinetu u talijanskoj vladi, pod premijerom Aldom Morom, iz lijevog spektra DCI-ja. Predsjednik Kennedy bio je neizmjerno zadovoljan, te je u srpnju 1963. godine, odlučio posjetiti Rim na veliko oduševljenje mnogih Talijana.

U studenom 1963. godine, Kennedy je ubijen, a "pet mjeseci kasnije CIA sa SIFAR-om, tajnom vojskom Gladio i paravojnom policijom, izvela je desničarski državni udar koji je prisilio talijanske socijaliste neka napuste svoja mjesta u kabinetu na kojima su bili......Gladijatori opremljeni proskripcijskim listama, na kojima je imenovano nekoliko stotina osoba, imali su izričitu naredbu neka pronađu označene socijaliste i komuniste, uhite ih i deportiraju na otok Sardiniju, gdje je tajni Gladio centar trebao služiti kao zatvor.”

Dana 07. prosinca 1970. godine je Junio ​​Valerio Borghese, u bliskoj suradnji s CIA-om u Rimu, započeo drugi desničarski Gladio coup d’état, kodnog naziva Operacija Tora Tora. Prema planu, Italija i svijet bi se probudili 08. prosinca 1970. godine i ustanovili bi  novu desničarsku vladu. Nakon toga, Borghese i njegovi zavjerenici namjeravali su provesti vladin program, koji je predviđao "održavanje sadašnje vojne i financijske obveze prema NATO-u, i pripremu plana za povećanje doprinosa Italije Atlantskom savezu", kao i imenovati posebnog izaslanik u Sjedinjenim Državama za organiziranje talijanskog vojnog doprinosa Vijetnamskom ratu. Zavjera državnog udara nije uspjela i Borghese je bio prisiljen prijeći granicu kako bi izbjegao uhićenje i ispitivanje. Godine 1984., deset godina nakon Borgheseove smrti, Vrhovni kasacijski sud presudio je kako se nikada nije dogodio pokušaj državnog udara. Unatoč tome, pokušaj je dobro poznat u Italiji, prikazan je čak i popularnim satiričnim filmom Vogliamo i colonnelli, koji je 1972. godine, na tu temu snimio Mario Monicelli.

Italija se još uvijek nadala novom početku, stoga je vršitelj dužnosti talijanskog ministra vanjskih poslova Aldo Moro iz DCI-a, zajedno s talijanskim predsjednikom Giovannijem Leoneom, u rujnu 1974. godine, odletio u Washington kako bi razgovarali o uključivanju talijanske ljevice u vladu. Sjedinjene Države glatko su odbacile ovaj scenarij za Italiju. Po povratku u Italiju, Moro je danima bio bolestan i razmišljao je o potpunom povlačenju iz politike. Nakon Morova ubojstva, Eleonora (njegova supruga),  kasnije je svjedočila: “To je jedna od rijetkih prilika kada mi je moj suprug rekao točno ono što mu je rečeno, a da mi nije rekao ime dotične osobe… pokušat ću to sada ponoviti:' Morate napustiti svoju politiku dovođenja svih političkih snaga u vašoj zemlji u izravnu suradnju. Ili ćeš odustati od ovoga, ili ćeš to skupo platiti’.”

Pred talijanskom parlamentarnom istragom Gladija, general De Lorenzo je bio prisiljen priznati kako su mu Sjedinjene Države i NATO naredili neka organiziran dosjee, kojima su tajno nadzirali cijelu talijansku elitu. Parlamentarna istraga je izvijestila: “Najteži aspekt cijele ove afere sastoji se u činjenici kako se značajan dio aktivnosti tajne službe SIFAR-a sastojao od prikupljanja informacija za zemlje NATO-a i za Vatikan…Ova situacija nije u skladu s ustavom. To je otvoreno narušavanje nacionalnog suvereniteta, narušavanje načela slobode i jednakosti građana i stalna prijetnja demokratskoj ravnoteži naše zemlje.”

Na nacionalnim izborima, u lipnju 1976. godine, PCI (Komunistička partija Italije) je osigurala svoj najbolji rezultat na biralištima (34%) i jasno porazila DCI. Slijedom toga, vršitelj dužnosti premijera DCI-ja Aldo Moro (prosinac 1963. – lipanj 1968., te studeni 1974. – srpanj 1976. godine), smogao je hrabrosti skinuti veto SAD-a. Aldo Moro želio je proširiti demokratsku bazu vlade, uključujući PCI u parlamentarnu većinu. Između 1976. i 1977. godine, Enrico Berlinguer, vođa PCI-a, raskinuo je s Komunističkom partijom Sovjetskog Saveza, zajedno sa španjolskim i francuskim komunističkim partijama implementirao je novu političku ideologiju, poznatu kao eurokomunizam. Takav je potez učinio eventualnu suradnju prihvatljivijom demokršćanskim biračima. Prijedlogu Alda Mora iz rane 1978. godine, o osnivanju vlade sastavljene od demokršćana i socijalista, uz vanjsku potporu komunista, oštro su se usprotivile Sjedinjene Države i NATO. Morov prijedlog postao je poznat kao 'povijesni kompromis'.

Dana 16. ožujka 1978. godine, Aldo Moro je spakirao dokumente 'povijesnog kompromisa' (compromesso storico) u svoj kofer i naredio svom vozaču, kao i svojim tjelohraniteljima, neka ga odvezu u palaču talijanskog parlamenta u Rimu, gdje je odlučio predstaviti plan i uključiti talijanske komuniste u izvršnu vlast. Na putu do parlamenta su dvojica muškaraca otvorila vatru na Morovih pet tjelohranitelja. Nakon povratka iz Washingtona, Moro je postao nesiguran i tražio je neprobojni automobil, no zahtjev je odbijen. Tako su hici prošli kroz automobil, njegovi su tjelohranitelji ubijeni na mjestu. Moro je zarobljen i držan kao talac u središtu Rima pedeset pet dana. Nakon toga, Morovo izrešetano tijelo pronađeno je u prtljažniku napuštenog automobila u središtu Rima, simbolično parkiranog na pola puta između sjedišta DCI-ja i sjedišta PCI-ja.

Vojna tajna služba i vršitelj dužnosti premijera Giulio Andreotti, odmah su za zločin okrivili ljevičarsku terorističku organizaciju Crvene brigade, i obračunali se s ljevicom. Dok je bio u zatočeništvu, izvjesno je kako je i sam Moro shvatio da je žrtva političkog zločina, u kojem politička desnica i SAD instrumentaliziraju Crvene brigade. U svom posljednjem pismu, tražio je da niti jedan član korumpiranog DCI-a, ne bude prisutan na njegovom sprovodu. "Ljubite i milujte sve za mene, lice po lice, oko po oko, kosu po kosu", napisao je svojoj ženi i djeci. “Svakom šaljem neizmjernu nježnost kroz tvoje ruke. Budi jaka, slatka moja, u ovom apsurdnom i neshvatljivom suđenju. Ovo su putovi Gospodnji. Sjećaj me se sa svim našim rođacima i prijateljima s neizmjernom ljubavlju, a tebi i svima njima šaljem najtopliji zagrljaj, kao zalog svoje vječne ljubavi. Htio bih znati, svojim malim, smrtnim očima, kako ćemo se poslije pokazati jedno drugome”.

Povjerenstvo talijanskog Senata, koje je istraživalo Gladio početkom 1990-ih, osumnjičilo je CIA-u i talijansku vojnu tajnu službu (uključujući njezine Gladio udarne odrede), kako su organizirali zločin protiv Alda Mora. Stoga je ponovno otvorilo slučaj, ali je s velikim iznenađenjem ustanovilo kako su gotovo svi dosjei o otmici i ubojstvu Moro misteriozno nestali iz arhiva MUP-a. Senat je također s kritikom primijetio kako je 1978. godine, “administracija Sjedinjenih Država odbila uopće pomoći u istragama o uzimanju talaca.”

Ganser piše: 

“Kako je naziv diskreditirane vojne tajne službe nakon skandala promijenjen iz SIFAR u SID, a general Giovanni Allavena imenovan je njezinim novim ravnateljem, parlamentarci su naredili De Lorenzu neka uništi sve tajne dosjee [koji sadrže podatke o talijanskoj eliti iz godina tajnog nadzora ]. To je i učinio, nakon što je dao kopiju... generalnom direktoru SID-a, Giovanniju Allaveni. Bio je to izvanredan dar, koji je njegovom posjedniku omogućio tajnu kontrolu Italije iznutra. Godine 1966. generala Allavenu na mjestu direktora SID-a zamijenio je general Eugenio Henke, ali je prvi ostao aktivan u tajnoj borbi protiv talijanske ljevice. Godine 1967. Allavena se pridružio tajnoj antikomunističkoj masonskoj loži Slobodnih zidara u Italiji, pod nazivom ‘Propaganda Due’, ili skraćeno P2, a njezinom direktoru Liciu Gelliju dao je kao vrlo poseban dar kopiju 157.000 dosjea.

Godinama kasnije otkriveno je koliko su direktor P2 Licio Gelli i CIA manipulirali talijanskom politikom kako bi komuniste zadržali izvan vlasti…Frank Gigliotti iz masonske lože SAD-a osobno je regrutirao Gellija, te mu dao upute da uspostavi antikomunističku paralelnu vladu u Italiji, koja bi bila u bliskoj suradnji s CIA-inom postajom u Rimu.

'Ted Schackley, direktor svih tajnih akcija CIA-e u Italiji 1970-ih' potvrdio je interni izvještaj talijanske antiterorističke jedinice, 'koji je predstavio šefa masonske lože Alexanderu Haigu.' Prema dokumentu Nixona, Vojni savjetnik general Haig, koji je zapovijedao američkim trupama u Vijetnamu i nakon toga od 1974. do 1979. godine služio kao NATO-ov SACEUR; zajedno sa Nixonovim savjetnikom za nacionalnu sigurnost, Henryjem Kissingerom 'ovlastili su Gellija, u jesen 1969. godine, neka regrutira 400 visokih talijanskih i NATO časnika u ovu ložu '.”

U lipnju 1981. godine je došlo do zapanjujućeg otkrića, koje je dospjelo na naslovnice diljem svijeta, uključujući i časopis TIME. Pronađen je popis s imenima gotovo 1000 pojedinaca iz uglednog talijanskog establišmenta kao članova Propaganda Due (P2) Lože. Popis je pronađen u prostorijama istaknutog talijanskog financijera Licia Gellija, tijekom policijske racije. Gelli je bio velemajstor lože P2 i istaknuti akolit Benita Mussolinija. Njegov jedini cilj bila je restauracija talijanskog fašizma. Među popisom od gotovo 1000 članova su bili oni koji su planirali preuzeti vlast i uspostaviti fašističku državu. Opisi lože Propaganda Due u Italiji bili su uvelike pokriveni izvješćima o mističnim ceremonijama, zaklinjanju na vjernost i zavjetima vezivanja.

Još jedan predmet koji je Gelli ostavio u svojoj vili, kada je pobjegao, bio je il piano di rinascita democratica (Demokratski plan oživljavanja), koji detaljno opisuje svaki korak planiranog Gladio puča koji je podupirao NATO, kao i uspon talijanske duboke države, po uzoru na američku, te zatim uspostavljanje protektorata NATO-a.

Federico D’Amato bio je talijanski tajni agent, koji je vodio Ured za pričuvne poslove Ministarstva unutarnjih poslova od 1950-ih do 1970-ih, kada je aktivnost obavještajne službe bila tajna i nije bila poznata javnosti. D’Amato je postao šef Posebnog ureda Sjevernoatlantskog ugovora, poveznice između NATO-a i Sjedinjenih Država. D’Amatova glavna odgovornost je bila jezgra tajnih karabinjera (nacionalna žandarmerija Italije koja je primarno obavljala domaće policijske dužnosti) smještena unutar Ministarstva unutarnjih poslova, pod njegovom osobnom kontrolom. To je bilo pod Uredom za rezervne poslove, također poznatim kao Zaštitna služba. D’Amato je bio ciljano odabrani delegat, koji je pregovarao o Atlantskom paktu (preteči NATO-a), u ime Italije. Zaštitna služba, pod kontrolom D’Amata, bila je rana geneza Gladija.

Godine 1969., Italiju je ubrzo zahvatila potpuna politička kriza, koja je u svojim korijenima uglavnom bila izmišljena. Ogromna eksplozija u Banca Nazionale dell’Agricoltura, na milanskom trgu Piazza Fontana, 12. prosinca 1969. godine, označila je početak neprijateljstava koja su postala poznata kao 'olovne godine'. Krivnja je odmah pripisana istim ljevičarskim radikalima koji su optuženi za izazivanje nemira u talijanskom industrijskom središtu.

Istražni sudac Guido Salvina počeo je istraživati ​​aferu 1988. godine, i zaključio je kako je bombaški napad na poljoprivrednu banku bila operacija isplanirana od Aginter Pressa, Yvesa Guerin-Seraca; uz dvije istaknute talijanske neofašističke jedinice: Ordine Nuova (Novi poredak) i Avanguardia Nazionale (Napredna narodna garda). U kolovozu 1990. godine, talijanski premijer Giulio Andreotti (vođa Kršćansko-demokratske stranke, šest puta premijer), je pozvan u posebno istražno povjerenstvo, koje je žurno sazvao Senat, kako bi istražili izvješća o postojanju tajne paralelne države na talijanskom tlu. Dodatno se potvrdilo kako je ova tajna paralelna država bila opremljena vlastitom tajnom vojskom komandosa, koja je djelovala izvan uspostavljenih vojnih struktura.

Službeni prijepis "Plana demokratskog preporoda" lože P2, koji je objavila relevantna parlamentarna istražna komisija. https://it.wikipedia.org/wiki/Piano_di_rinascita_democratica

Andreotti je priznao kako je Italija godinama doista bila domaćinom tajne vojske. Međutim, formalno je to bio element stalne strukture NATO-a. Smireno je uvjeravao svoje slušatelje kako nema nikakve prijetnje od razborite mjere opreza za obranu Italije, u slučaju invazije od strane Sovjeta. Kada se činilo da prijetnja jenjava, Andreotti je tvrdio kako su tajni vojnici raspušteni 1972. godine. Andreotti je inzistirao na tome kako je to samo tajna, jer Rusi nisu trebali znati za takozvanu vojsku 'ostani iza'. Dodao je kako, u svakom slučaju, Italija nije sama, jer sve zemlje NATO-a imaju takve snage. Tijekom svog svjedočenja, Andreotti je priznao kako je ta tajna vojska bila poznata kao Gladio. Međutim, ono što Andreotti tijekom svjedočenja nije otkrio jest da je i on sam bio dio Gladija, dugogodišnjeg moćnog dioničara podzemne Italije.

Kao posljedica njegovog svjedočenja, Andreotti je prvotno osuđen na 24 godine zatvora, što je izazvalo buru u Italiji.

Ganser piše:  

“Ipak, unatoč svim strahovima, Andreotti nije završio iza zatvorskih rešetaka, jer su presude poništene u listopadu 2003. godine, i 'ujak' [Andreotti] je izašao na slobodu.

Tijekom prvih Gladio otkrića pred talijanskim senatorima, 03. kolovoza 1990. godine, 'ujak' je, govoreći o tajnoj povučenoj vojsci, lukavo tvrdio kako su se 'takve aktivnosti nastavile sve do 1972. godine', kako bi ograničio osobnu štetu koja mu je prijetila.  1974. godine, kao vršitelj dužnosti ministra obrane, Andreotti je javno izjavio u sudskoj istrazi koja je istraživala desničarske masakre: 'Mogu reći kako je šef tajnih službi više puta i nedvosmisleno isključio postojanje skrivene organizacije bilo koje vrste, ili bilo koje veličine.' 1978. godine je dao sličan iskaz pred sucima koji su istraživali desničarski bombaški napad u Milanu.

Kada je talijanski tisak otkrio kako je tajna Gladio vojska daleko od toga kako je zatvorena 1972. godine i još uvijek je aktivna, Andreottijeva laž je pala… Kako međunarodna potpora nije stigla, premijer je, u strahu za svoju moć… upotrijebio učinkovitu, ali pomalo nezgrapnu strategiju. Dana 18. listopada 1990. godine je njegov glasnik dostavio Andreottijev izvještaj, pod naslovom 'Takozvani "Paralelni SID" - Slučaj Gladio' u ... Palazzo Chigi [SID je talijanska obavještajna agencija]. Član parlamentarne komisije, senator Roberto Ciciomessere…nakon što je pregledao tekst…bio je silno iznenađen, jer u njemu Andreotti nije dao samo kratak opis operacije Gladio, već je suprotno svojoj izjavi od 03. kolovoza [1990.] također priznao kako je okultni Gladio organizacija koja je jeoš uvijek bila aktivna.

Senator Ciciomessere tražio je fotokopiju, no to je odbijeno, jer je prema važećim procedurama izvješće prvo trebao pročitati predsjednik komisije, senator Gualtieri. Ipak, Gualtieri nikada nije uspio pročitati ovu prvu verziju Andreottijeva izvješća o operaciji Gladio....jer ga je [nazvao telefonom] sam premijer [Andreotti], koji je rekao senatoru da mu je hitno potrebno njegovo izvješće, 'jer nekoliko odlomaka treba preraditi.' Gualtieri je bio ljut, ali je nevoljko pristao i poslao dokument nazad u   Andreottijevu Palazzo Chigi, nakon što su napravljene fotokopije. Neobični manevri Giulija Andreottija odjeknuli su Italijom i pobudili pozornost. Novine su naslovile 'Operacija Giulio' u igri riječi o 'Operaciji Gladio'. U isto je vrijeme između 50.000 i 400.000 ozlojeđenih, uplašenih i bijesnih ljudi u organizaciji PCI (Komunističke partije Italije) marširalo središtem Rima, u jednom od najvećih prosvjeda zadnjih godina, u glavnom gradu, skandiraju i nose transparente: 'Hoćemo istinu'…

Dana 24. listopada, senator Gualtieri je ponovno u rukama imao Andreottijev izvještaj o 'Paralelnom SID-u'. Skraćen je za dvije stranice, te je ova konačna verzija sada imala samo deset stranica. Senator Gualtieri ju je usporedio s fotokopijama prve verzije i odmah primijetio kako su izrezani osjetljivi dijelovi, posebno o međunarodnoj vezi i sličnim tajnim organizacijama u drugim zemljama. Nadalje, o tajnoj paralelnoj organizaciji, o kojoj se prije govorilo u sadašnjem vremenu (podrazumijevajući kontinuirano postojanje), sada je govorilo u prošlom vremenu. Nespretna Andreottijeva strategija gdje je poslao dokument, poslije ga povukao i dopunio (samo kako bi ga ponovno dostavio), nije mogla ništa sakriti. Promatrači su se složili kako je manevar nužno skrenuo pozornost upravo na izmijenjene dijelove, dakle međunarodnu dimenziju afere, upravo kako bi se skinuo dio tereta s Andreottijevih ramena...”

U svom završnom izvješću, Andreotti je objasnio kako su nakon rata, talijanska vojna tajna služba SIFAR (prethodnik SID-a, tj. Servizio Informazioni Difesa) i CIA potpisale “sporazum koji se odnosi na 'organizaciju i aktivnost post-okupacijske tajne mreže. ' Sporazum koji se obično naziva 'stay-behind', u kojem su ponovno potvrđene sve prethodne obveze vezana za pitanja koja se tiču ​​Italije i Sjedinjenih Država.” Suradnja između CIA-e i talijanske vojne tajne službe, kako je Andreotti objasnio u dokument, nadgledali su i koordinirali tajni, nepoznati, ratni centri NATO-a: “Jednom kada je osnovana tajna organizacija otpora, Italija je pozvana neka  sudjeluje... u radovima KPK (Komiteta za tajno planiranje) 1959. godine, koji je djelovao unutar područja djelovanja SHAPE-a [NATO-a Vrhovni stožer savezničkih snaga u Europi]…; 1964. godine je talijanska tajna služba također ušla u ACC (Allied Clandestine Committee)” .

Vinciguerra, koji je bio član neofašističkih organizacija Ordine Nuovo i Avanguardia Nazionale, koje su izvodile terorističke akcije i ubojstva, trenutačno služi doživotnu zatvorsku kaznu za ubojstvo trojice karabinjera bombom u automobilu u Peteanu, 1972. godine. Njegova su svjedočanstva pomogla u spajanju Gladio mreža širom Zapadne Europe, koje je istraživala tužiteljica Felice Casson. Godine 1984., upitan od strane sudaca koji su ispitivali bombu na kolodvoru u Bologni 1980. godine, u kojoj su ubijene 82 osobe i za koju su osuđena dva agenta tajne službe, Vincenzo Vinciguerra je izjavio:

“S masakrom u Peteanu, svima onima koji su pratili saznanja bi do sada trebalo biti jasno kako je postojala stvarna živa struktura, okultna i skrivena, sa sposobnošću davanja strateškog smjera nedjelima... [Ova struktura] leži unutar same države. U Italiji postoji tajna snaga paralelna oružanim snagama, sastavljena od civila i vojnika, u antisovjetskom svojstvu, a to je organiziranje otpora na talijanskom tlu protiv ruske vojske... [To je] tajna organizacija, super organizacija s mrežom komunikacija, oružjem i eksplozivom, ljudima obučenim da ih koriste… [Ova] super organizacija koja je, u nedostatku sovjetske vojne invazije… preuzela zadatak, u ime NATO-a, spriječiti otklizavanje ulijevo, zbog političke ravnoteže zemlje [Italija]. To su i učinili, uz pomoć službenih tajnih službi, kao i političkih i vojnih snaga.”

U intervjuu za The Guardian, objavljen 05. prosinca 1990. godine, Vinciguerra je dao sljedeću izjavu:

“Terorističku liniju pratile su kamuflirane osobe, osobe iz sigurnosnog aparata, ili one koje su bile povezane s državnim aparatom preko veza, ili kolaboracije. Kažem kako se svaki pojedini bijes, koji je uslijedio od 1969. godine, uklopio u jednu organiziranu matricu... Avanguardia Nazionale, poput Ordine Nuovo (glavne desničarske terorističke skupine aktivne tijekom 1970-ih), bile su mobilizirane u bitku kao dio antikomunističke strategije, koja potječe od organizacija devijantnih od institucija vlasti, unutar same države, a posebno iz okvira državnih odnosa unutar Atlantskog saveza.”

Više od tri desetljeća je prošlo otkako je desničarski terorist Vinciguerra ponudio ovo svjedočanstvo, ono koje je po prvi put u povijesti Italije povezalo Gladio (koji je ostao u pozadini) i NATO - izravno s terorističkim masakrima, od kojih je zemlja desetljećima patila. Nakon Vinciguerrinog svjedočenja, on je isti tren izgubio svu višu zaštitu koju je uživao tijekom prethodnih godina. Za razliku od drugih desničarskih terorista, koji su surađivali s talijanskom vojnom tajnom službom i izašli na slobodu, Vinciguerra je nakon svojih otkrića osuđen na doživotni zatvor.

NATO se izjašnjava kao peti za operaciju Gladio

Nakon gotovo mjesec dana šutnje u ponedjeljak, 05. studenog 1990. godine, NATO je kategorički demantirao Andreottijeve navode o svojoj umješanosti u operaciju Gladio i tajne vojske. Viši glasnogovornik NATO-a, Jean Marcotta, rekao je u sjedištu SHAPE-a, u Monsu, u Belgiji, kako “NATO nikada nije razmišljao o gerilskom ratu, ili tajnim operacijama; uvijek se bavio vojnim poslovima i obranom savezničkih granica.” Zatim, u utorak 06. studenoga 1990. godine, glasnogovornik NATO-a objašnjava kako je NATO-vo poricanje umješanosti od prethodnog dana bilo lažno. Glasnogovornik nije ponudio mnogo više. Izjavio je kako je politika NATO-a bila da nikada ne komentira pitanja vojne tajne, te kako Marcotta nije trebao reći ništa. NATO diplomat, koji je inzistirao na tome da ostane anoniman, rekao je novinarima: “Budući da je ovo tajna organizacija, ne bih očekivao previše odgovora na pitanja, iako je Hladni rat završio. Da je bilo ikakvih poveznica s terorističkim organizacijama, takve bi informacije bile doista duboko zakopane. Ako ne, što onda nije u redu s poduzimanjem mjera opreza za organiziranje otpora, ako zaista mislite kako bi Sovjeti mogli napasti?”

Prema španjolskom dnevniku El Pais, glavni tajnik NATO-a, Manfred Wörner, je odmah nakon debakla u odnosima s javnošću, 05 i 06. studenog, održao iza zatvorenih vrata informativni sastanak Gladija, na razini veleposlanika NATO-a, dan poslije 07. studenog 1990. godine. Visoki vojni časnik NATO-a u Europi, američki general John Galvin, potvrdio je kako je ono što mediji izvještavaju u velikoj mjeri točno, ali kako to mora ostati tajna. El Pais piše: “Tijekom ovog sastanka iza zatvorenih vrata, glavni tajnik NATO-a ispričao je kako su ispitana gospoda vojnici – točnije general John Galvin, vrhovni zapovjednik savezničkih snaga u Europi – naznačili kako je SHAPE koordinirao operacije Gladio. Od tada je službeni stav NATO-a bio da neće komentirati službene tajne.”

Portugalski dnevnik Expresso napisao je: “Činjenica da je tajne Gladio strukture koordinirao međunarodni odbor sastavljen samo od članova različitih tajnih službi, dovodi do još jednog problema, koji se tiče nacionalnog suvereniteta svake države… očito različite europske vlade nisu kontrolirali svoje tajne službe... Implikacija jest kako NATO očito slijedi doktrinu ograničenog povjerenja. Takva doktrina tvrdi kako određene vlade ne bi dovoljno dobro djelovale protiv komunista, te stoga nisu bile vrijedne informiranja o aktivnostima NATO-ove tajne vojske.”

Ganser piše: 

“Pod naslovom: 'Manfred Wörner objašnjava Gladio', portugalski tisak prenio je daljnje pojedinosti sastanka NATO-a, od 07. studenog. 'Njemački glavni tajnik NATO-a Manfred Wörner objasnio je funkciju tajne mreže – koja je stvorena 1950-ih, kako bi  organizirala otpor u slučaju sovjetske invazije – veleposlanicima 16 savezničkih zemalja NATO-a.' Iza zatvorenih vrata 'Wörner je potvrdio kako je vojno zapovjedništvo savezničkih snaga – Vrhovni stožer savezničkih snaga u Europi (SHAPE) – koordinirao aktivnosti „Gladio mreže “, i oni su ti koji su podigle tajne službe u raznim zemljama NATO-a kroz odbor osnovan 1952. godine, kojim trenutno predsjeda general Raymond Van Calster, šef belgijske vojne tajne službe”; za koji se kasnije otkrilo kako je to  ACC [ Saveznički tajni odbor]. 'Konstrukcija je prvo podignuta u Italiji prije 1947. godine, a nakon toga se proširila na Francusku, Belgiju, Ujedinjeno Kraljevstvo, Nizozemsku, Luksemburg, Dansku, Norvešku, Grčku', izvijestile su novine. 'Glavni tajnik također je rekao kako je SHAPE objavio "lažne informacije" kada je zanijekao postojanje takve tajne mreže, ali je odbio objasniti brojne proturječnosti u koje su razne vlade zapale, potvrđujući ili negirajući postojanje Gladio mreže unutar svojih zemalja'."

U ožujku 1995. godine, komisija talijanskog Senata na čelu sa senatorom Giovannijem Pellegrinom, nakon što je istražila Gladio i masakre u Italiji, uputila je CIA-i zahtjev za FOIA. Talijanski senatori zatražili su od CIA-e sve zapise koji se odnose na Crvene brigade i aferu Moro, kako bi saznali je li se CIA prema zadacima domaće kontrole Gladija doista infiltrirala u Crvene brigade, prije nego što su ubile bivšeg talijanskog premijera i vođu DCI-ja, Alda Mora, 1978. godine. Odbijajući suradnju, CIA je podigla iznimke B1 i B3 FOIA-e, te je u svibnju 1995. godine, odbila sve zahtjeve za podatke i odgovorila kako "ne može niti potvrditi, niti zanijekati, postojanje CIA-ine dokumentacije koja se odnosi na vaš upit." Talijanski tisak naglasio je koliko je to “sramotno” i napisao: “CIA je odbila zahtjev surađivati s parlamentarnom komisijom na misterijama otmice. Moro, državna tajna za SAD.”

MI6 nije zauzeo stav o aferi Gladio 1990-ih, jer je (uz legendarnu opsjednutost tajnovitošću), službeno potvrdila postojanje vlastite Tajne obavještajne službe (SIS) tek 1994. godine, donošenjem Zakona o obavještajnim službama koji je specificirao kako je MI6 prikupljao strane obavještajne podatke i bavio se tajnim akcijama u inozemstvu. “Britanska uloga u uspostavljanju stand-behind diljem Europe bila je apsolutno temeljna”, izvijestio je britanski BBC, u svom izdanju Newsnighta 04. travnja 1991. godine.

Začudo, prvi službeni izvještaj iz Britanije o njezinoj izravnoj uključenosti u operaciju Gladio došao je iz muzeja - Imperial War Museum, sa sjedištem u Londonu, u srpnju 1995. godine, kada su otvorili novi stalni postav pod nazivom "Tajni ratovi". Kao komentar uz jedan od muzejskih izložaka je napisano: "Među pripremama MI6 za Treći svjetski rat bilo je stvaranje 'pozadinskih' skupina spremnih djelovati iza neprijateljskih linija u slučaju sovjetskog napredovanja u zapadnoj Europi." 

Ganser piše:

“Bivši časnici MI6 s pravom su shvatili izložbu kao znak da sada mogu govoriti o supertajnoj operaciji Gladio. Nekoliko mjeseci nakon otvaranja izložbe, bivši časnici Kraljevskih marinaca Giles i Preston, jedini agenti MI6 koji su imenovani na izložbi Gladio,  pored fotografije 'u austrijskim Alpama 1953.-1954.', potvrdili su autoru Michaelu Smithu kako su, tijekom kasnih 1940-ih i ranih 1950-ih, Britanci i Amerikanci postavili pozadinske jedinice u zapadnoj Europi, zbog pripreme za očekivanu sovjetsku invaziju.

…Giles se sjetio kako su također sudjelovali u sabotažnim operacijama britanskih vlakova koji su bili u javnoj službi, kao i na primjer tijekom vježbe u Eastleigh Marshalling Yards…’Igrali smo za stvarno’, objasnio je Giles.”

Hvala na čitanju. 

Vjerovali ili ne, ovo je maksimalno skraćeno sve ono što se događalo/događa vezano uz operaciju Gladio (ja bih ju nazvala dugom, skrivenom rukom britanske neokolonijalne težnje za ponovnim uspostavljanjem starog rimskog carstva, uz sva zla i žrtve koje i danas prinose kako bi ostvarili zacrtani cilj. NATO jest samo jedna od mnogih korisnih alatki.)

Pozdrav.