PLANETUM
Planet Um ili Mu bio je planet uma – kako ta riječ i doslovno zbori na našem jeziku – i taj je planet trebao donositi najbolje plodove, najbolje umove koje se mogu ubrati s tog uvijek živog drveta života.
No s protokom vremena Planet Um postajao je sve bedastiji, ne pametniji, kako su to mnoge kozmičke glavešine očekivale od te grandiozne mislilačke eminencije. Kako su se nizale godine, desetljeća, stoljeća, pa i zaboravni eoni, degeneracija je ukrala nekad zavidni intelekt i pretvorila ga baš ne preko noći, gotovo u neka divlja “majmunska posla”.
Tako je nekad velebna tehnologija koja je djelovala na principu snage uma postala nijema i gluha na one koji su se nekad olako služili tim grandioznim poklonom koji je doveo do neslućenih civilizacijskih pomaka.
Um na planetu Uma apokaliptično je atrofirao i nekadašnji hodajući bogovi postali su divljaci bez plamtećeg smisla i bez obećane budućnosti.
Zelena paučina polako, ali sigurno grizla je sve te tehnološki napredne gradove, a onima kojima je bestidno ukrala te revolucionarne naprave kao da više nije bilo pretjerano stalo. Budući čovjek postao je ono što nikad nije bio… majmun.
Majmun koji je jedino žudio za žutom sočnom bananom, karnalnim ushićenjem ili pak sekundarnim hirom u obliku lijenčarenja dok svijet oko njega bez ijedne razborite opaske nemilice gori, dok se superautoputi, flota letećih tanjura i ostale naprave zavidnog tehnološkog znanja polako stapaju i nestaju među gomilom izgubljenih umova koji su samo bilježili najniže moguće podražaje kao nešto važno ili pak racionalno u tom novopronađenom, globtroterskom, naopačke okrenutom histrionskom životu.
Mnogi su umrli jer su mnoge od tih “bogovskih naprava” počele ispuštati svakakve oblike radijacije i kemijskih plinova koji bi ponekad preko noći odnijeli pola bivšeg gradskog kvarta. Populacija od 40 000 sada divljih duša nestala bi preko noći, no nitko ne bi mario; nitko nije znao kako više pustiti iskrenu i nesebičnu suzu koja nije proizvod seksualne histerije ili gorke, nepažnjom izazvane boli.
Crna vatra jedino je što je ostalo inteligentno, jedino što je još bilo žedno ukusne kapi slatkog života. Sve ostalo na Planetu Uma bilo je osvojeno, pogaženo od strane nemjerljive razine idiotske gluposti.
I tako, uz podosta vremena, oni koji su ponovo počeli pokazivati tragove života bili su samo mimici prijašnje rase, onoga što je ona nekad bila… barem na prvi pogled.
Intelektualni ponor zaustavljen je i od preživjelih se izgradila neka čudna borgovska unija u kojoj su duše divljaka bile zarobljene unutar svojih bivših tijela, držane ničim drugim do obilnom mržnjom crne vatre, sa sebičnom namjerom da nakon umiranja konačno ne pobjegnu s ovog odavno prokletog mjesta.
Kombinacija bivše tehnologije i umjetne inteligencije novih mimika podigla je ono što je prijašnja civilizacija bacila u vatru, i sada, nakon 125 godina, bili su rasa koja je ponovno gledala u zvijezde, ponovo mislila da se svijet vrti baš oko njih, nikad ne spoznajući da crna vatra duboko spava u njima i čeka svoj trenutak da se pomakne s tog planeta te ponovno svojim crnim dodirom dotakne još uvijek žive planete i goruće sustave gdje život nije zaboravio svoju najvitalniju funkciju; smisleni život.
Smisleno postojanje u kojem tehnologija nije konačni cilj, već usputna nuspojava rasta dormatnih funkcija koje mnogo puta spavaju u razno raznim kozmičkim bićima rasutim širom svemira te ostaju netaknute jer privilegija tehnologije uzme svoj maltuzijski danak i moguće bogove pretvori u ruglo neostvarenog postojanja.
Taj dio svemira sada, toliko bačenih godina kasnije bio je gotovo zaboravljen. Moć i zlo crne vatre također su bačeni u vrelo zaborava. No neke stvari malo teže umiru i još teže postaju iritatno glupe, primitivne životinje koje tada umiru na mjestu vlastitog kolektivnog samoubojstva i to od neplanski izvedene,suhoparno- iracionalne rapidne dosade.
Crna vatra sama po sebi mogla je spojiti bilo koji oblik metala i bilo koji komadič organskog mesa te na taj način replicirati groteskne naprave;ni ljude ni strojeve,disfunkciju života sazdanu bez ljudske čeljusti, bez glave, a primjerice s robotskom glavom kojoj bi, naočigled, falile umjetne sintetičke oči.
Ne baš nešto što je reprezentativno, pa ni stvoreno za osvajanje drugih oblika života. Mimikrija, parazitizam bila je najjača karta crne vatre. Stoga je donesena jednokratna odluka na planetu Uma: veliki svepovezani um te uljne, telepatski spojene crne tekućine čekat će dok se uvjeti i intelekt na planetu ne poboljšaju, dovedu u red koji bi tada bezuvjetno omogućio toliko željeni skok do drugih nastanjenih planetarnih sistema.
Samo neki dijelovi te crne manifestacije,mimikrirajuće umjetne inteligencije bit će aktivni i voditi to ponovno niklo čovječanstvo prema unaprijed zadanom cilju kroz razno razne povijesne vođe, vladine institucije, privatne korporacije i, naravno, kroz vješto pozicionirane najbolje umove pompozno najavljenih inventora koji bi preko noći otkrili nešto što je već davno otkriveno, ali sada predstavljeno kao nešto senzacionalno progresivno i neodoljivo novo.
No kako to obično biva, planovi su jedno, a realnost i obistinjenje tih pomno kovanih, supertajnih i dobro začahurenih planova…drugo.
S vremenom, kako se intelektualni nivo neminovno podizao, mnogi ljudi odbili su svog tamnog parazita te su ponovo počeli pokazivati znakove duhovne zrelosti i sada već zaboravljene, dobro poznate ljudske empatije.
Duše zarobljene duboko u njedrima crne vatre preko noći iskliznule su iz tih pakleno crnih ruku i postale nešto neočekivano ; postale su varijabilna,neokaljna mogućnost. Mogućnost i izbor udaljen od idiotizma prijašnjih generacija.
Lagano je Planet Uma prijetio da postane ono što je oduvijek bio – golemi svemirski um koji rađa nove svemirske umove, nove kolijevke neprikosnovenog života.
Mnogi probuđeni građani našeg planeta, otrgnuti od metastaziranog sna, zgroženo su gledali na ostatak hipnotizirane ekipe koja bi često zaboravila osnovne ljudske manire kad bi se za to ukazala prilika.
Bili su živi, smijali su se, imali žene, muževe, djecu, širu i užu obitelj, prijatelje – ali u njima kao da je stanovao pripitomljeni robot koji samo čeka neki oblik krute aktivacije pa da postane nešto strašno, neki oblik još nedokučive abominacije bez ljudskog dodira, najnormalnije obliven ljudskim znojem, ali prazan kao najpraznija pijančeva boca.
Lagano, kako su varljivi mjeseci i rastresene godine prolazile, stvarali su se kampovi koji na početku nisu bili glasni ni pretjerano veliki, ali ljudski um ponovo je bio upregnut i tražio je nešto više od dosadnih poslovnih sati te gramzive pohlepe koja je kao posljedica te ekonomske aktivnosti-obećavala veći bazen, jahtu ili pak bezobrazno skupu kuću zavidnih dimenzija.
Nastavlja se....
Napisao: HP; 03.05.2026.
Add comment
Comments