Obmana kroz razotkrivanje (4. dio)

Treći dio ove serije detaljno je proučio doprinos NLO obmane rastućem militarističkom trendu, koji je započeo sa američkim poslovnim čovjekom i vladinim dužnosnikom, Paulom Nitzeom, i njegovom manihejskom doktrinom: Dokumentom o politici Vijeća za nacionalnu sigurnost (NSC) 68, ili kraće: NSC-68.

Autori ove serije također su istražili kako su zagovornici Nitzeove filozofije Hladnog rata manipulirali NLO zajednicom divljim narativima o izvanzemaljskim prijetnjama, koji su i danas ostali dio NLO predaje. Nitze i njegova monstruoznost kroz NSC-68 svakako pomažu u kontekstualizaciji ranijih manifestacija NLO obmane. Međutim, enigmatični Nitze također može pomoći u razlučivanju što će se dogoditi u području NLO trikova. Detektivi i istraživači koji se nadaju predvidjeti sljedeću fazu manipulacije NLO-ima imali bi velike koristi od ispitivanja Nitzeove uloge u zloglasnom, iako neuspjelom, 'planu pod lažnom zastavom'.

Nitzeova uloga, u ovom zlokobnom planu pod lažnom zastavom, pronađena je u prijedlogu iz svibnja 1963. godine, koji je ovaj intelektualac napisao i poslao Bijeloj kući dok je bio pomoćnik ministra obrane. Prijedlog je sugerirao "mogući scenarij u kojem bi se napad na američki izviđački zrakoplov mogao iskoristiti za svrgavanje Castrovog režima". Istraživački novinar, James Bamford, sažima Nitzeov plan:

"U slučaju da Kuba napadne U-2, plan je predlagao slanje dodatnih američkih pilota, ovaj put na opasne, nepotrebne izviđačke misije na maloj visini, uz očekivanje da će i oni biti oboreni, čime bi se izazvao rat. "SAD bi mogao poduzeti razne mjere koje bi bile osmišljene tako da potaknu Kubance neka izazovu novi incident", navodi se u planu. Nitze se, međutim, nije dobrovoljno javio da bude jedan od pilota." 

Iako Bijela kuća nije podržavala takve provokacije, jedna od Nitzeovih ideja dobila je na snazi ​​u krugovima Pentagona. Ta je ideja uključivala letove na maloj visini, u cilju antagonizacije. Bamford pojašnjava:

"Jedna ideja uključivala je slanje boraca preko otoka na 'uznemirujuće izviđačke' i 'razmetanje' misije, razmećući se našom slobodom djelovanja, uz nadu da će potaknuti kubansku vojsku na akciju." "Dakle", pisalo je u dalje planu, "ovisno prije svega o tome jesu li Kubanci bili, ili bi se mogli natjerati da budu na okidaču, razvoj početnog obaranja izviđačkog zrakoplova mogao bi u najboljem slučaju dovesti do eliminacije Castra, možda uklanjanja sovjetskih trupa i postavljanja zemaljske inspekcije na Kubu, ili barem do naše demonstracije čvrstoće u izviđanju." Otprilike mjesec dana kasnije, niskoletni prelet je izvršen iznad Kube, ali nažalost za Pentagon, umjesto metaka izazvao je samo prosvjed." 

Nitzeovi suludi prijedlozi bili su dijelom još veće zbirke moralno prijekornih preporuka, poznato kao Operacija Northwoods. Ova operacija opisana je kao "ono što je možda najkorumpiraniji plan koji je ikada stvorila američka vlada". Osmislili su je predsjednik Združenog stožera (JCS), general Lyman L. Lemnitzer, i ostali poremećeni umovi iz JCS:

"....pozivala je na strijeljanje nevinih ljudi na američkim ulicama; na potapanje brodova koji prevoze izbjeglice sa Kube na otvorenom moru; na pokretanje vala nasilnog terorizma u Washingtonu D.C., Miamiju, i drugdje. Ljudi bi bili optuženi za bombaške napade koje nisu počinili; avioni bi bili oteti. Koristeći lažne dokaze, sve bi se svalilo na Castra, dajući tako Lemnitzeru i njegovoj kliki izgovor, kao i javnu i međunarodnu podršku, potrebnu za pokretanje rata." 

Operacija Northwoods bila je odgovor na pokušaje predsjednika Johna F. Kennedyja smiriti napetosti sa Castrovom Kubom. Predsjednikove namjere da smanji neprijateljstvo između Amerike i Kube objavljene su tijekom sastanka u Bijeloj kući, 26. veljače 1962. godine. Tijekom sastanka, predsjednik je zamolio svog brata, Roberta Kennedyja, neka naredi generalu Edwardu Lansdaleu, časniku Zračnih snaga Sjedinjenih Država, specijaliziranom za protupobunu, "neka odustane od svih anti-Castrovih napora". Robert je naložio Lansdaleu "neka se sljedeća tri mjeseca isključivo koncentrira na prikupljanje obavještajnih podataka o Kubi". Ovaj razvoj događaja ukazao je Lemnitzeru da se braća Kennedy povlače iz ratno huškačkog narativa. Predsjednik JCS-a je odlučio kako je došlo vrijeme da se skuje izuzetno nemoralna verzija plemenite laži zato da bi se spriječilo sklapanje mira. Lemnitzer i njegovi suradnici u JCS-u odlučili su da će "morati prevariti američku javnost i svjetsko mnijenje toliko da zamrze Kubu i onda će, ne samo pristati, već će inzistirati da on i njegovi generali pokrenu rat protiv Castra". 

Tajni dokument JCS-a, koji je Bamford dobio, otkrio je namjere Poglavica da Kubu pretvore u bauka i pokrene otvoreni rat koji su željeli. U njemu je pisalo: "Svjetsko javno mnijenje i forum Ujedinjenih naroda trebali bi biti povoljno pogođeni razvojem međunarodne slike kubanske vlade kao nepromišljene i neodgovorne, te kao alarmantne i nepredvidive prijetnje miru zapadne hemisfere". Rođena je Operacija Northwoods.

Northwoodovi planovi "predviđali su rat u kojem bi mnogi domoljubni Amerikanci i nevini Kubanci umrli besmislenom smrću – sve kako bi se zadovoljio ego izopačenih generala u Washingtonu, sigurnih u svojim domovima i limuzinama, financiranim od poreznih obveznika". Planovi su zagovarali ubijanje nevinih ljudi, a zatim prebacivanje krivnje za gubitak života na Castra, nadajući se da će se iskoristiti naknadno javno ogorčenje. Jedan od predloženih ciljeva bio je Mercury-Atlas 6 (MA-6), NASA-misija, po kojoj je astronaut John Glenn postao slavan. Dok je Glenn planirao postati prvi Amerikanac koji će kružiti oko Zemlje, dok je JCS razmišljao o pretvaranju slavnog astronauta u mučenika. Bamford objašnjava:

"Jedna ozbiljno razmatrana ideja uključivala je lansiranje Johna Glenna, prvog Amerikanca koji je obišao Zemlju. 20. veljače 1962. godine je Glenn trebao poletjeti sa Cape Canaverala na Floridi na svoje povijesno putovanje. Let je trebao ponijeti zastavu američkih vrlina istine, slobode i demokracije u orbitu, visoko iznad planeta. Ali, Lemnitzer i njegovi šefovi imali su drugačiju ideju. Predložili su Lansdaleu da, ako raketa eksplodira i ubije Glenna,"cilj je pružiti neopoziv dokaz da krivnja leži na komunistima i ostalim Kubancima [sic]." "To bi se postiglo", nastavio je Lemnitzer, "izradom raznih dokaza, koji bi dokazali elektroničko ometanje od strane Kubanaca." Dakle, dok se NASA pripremala poslati prvog Amerikanca u svemir, Združeni stožeri pripremali su iskoristiti moguću smrt Johna Glenna kao izgovor za pokretanje rata." 

Edward Lansdale

"Glenn se bez problema uzdigao u povijest, i ostavio Lemnitzeru i Šefovima neka počnu smišljati nove planove, koje su predložili da se provedu 'unutar sljedećih nekoliko mjeseci'." 

Operacija Northwoods predložila je mornaričku bazu u zaljevu Guantanamo kao mjesto za niz sintetičkih terorističkih djela, u kojima su angažirani Kubanci, koji su bili američki resursi. Ovi "prijateljski" Kubanci preuzeli bi ulogu Castrovih lojalista i dizali svakakav zamišljeni pakao. Činovi nasilja i kaosa pomogli bi stvoriti iluziju da je američka pomorska baza na Kubi pod opsadom komunističke prijetnje. Bamford objašnjava:

"Među preporučenim akcijama bio je "niz dobro koordiniranih incidenata, koji bi se dogodili u i oko" američke mornaričke baze u zaljevu Guantanamo na Kubi. To je uključivalo odijevanje "prijateljskih" Kubanaca u kubanske vojne uniforme, a zatim bi ih natjerali neka "započnu nerede u blizini glavnih vrata baze. Drugi bi se pretvarali da su saboteri unutar baze." Streljivo bi bilo dignuto u zrak, podmetnuti požari, sabotirani zrakoplovi, minobacači bi ispaljivali na bazu, oštetili bi instalacije." 

Preporuke dane u dokumentima Operacije Northwoods, prema Bamfordu, "postajale su sve nečuvenije". Doista, jesu. Potapanje Mainea, povijesni presedan koji je možda bio operacija pod lažnom zastavom, čini se kao da je djelovao kao izvor inspiracije. Bamford piše:

"Još jedan [Northwoodsov prijedlog] pozivao je na akciju sličnu zloglasnom incidentu iz veljače 1898. godine, kada je eksplozija na bojnom brodu 'Maine', u luci Havana, ubila 266 američkih mornara. Iako točan uzrok eksplozije nije utvrđen, ona je izazvala Španjolsko-američki rat sa Kubom. Potaknuti smrtonosnom eksplozijom, više od milijun ljudi dobrovoljno se prijavilo za dužnost. Lemnitzer i njegovi generali smislili su sličan plan. 'Mogli bi dići u zrak američki brod u zaljevu Guantanamo, i okriviti Kubu', predložili su; 'popisi žrtava u američkim novinama izazvali bi koristan val nacionalnog ogorčenja'." 

Bamford navodi popis raznih djela kaosa, osmišljenih kako bi se potaknulo nacionalno ogorčenje i anti-Castro osjećaji:

   - "Eksplozija nekoliko plastičnih bombi na pažljivo odabranim mjestima, uhićenje kubanskih agenata i objavljivanje pripremljenih dokumenata koji potkrepljuju kubansku umiješanost također bi bili korisni u projiciranju ideje o neodgovornoj vladi"; 
   - "Može se iskoristiti osjetljivost Zračnih snaga Dominikanske [Republike] na upade u njihov nacionalni zračni prostor. 'Kubanski' zrakoplovi tipa B-26 ili C-46 mogli bi noću izvoditi napade paljenjem trske. Mogla bi se pronaći zapaljiva sredstva sovjetskog bloka. To bi se moglo povezati sa 'kubanskim' porukama komunističkom podzemlju u Dominikanskoj Republici i 'kubanskim' pošiljkama oružja koje bi se pronašle ili presrele na plaži. Korištenje zrakoplova tipa MiG od strane američkih pilota moglo bi pružiti dodatnu provokaciju";    
   - "Pokušaji otmice civilnih zrakoplova i površinskih letjelica mogli bi se činiti kao uznemirujuće mjere koje odobrava kubanska vlada"; 
   - Bamford također dijeli Northwoodsov plan koji je bio izuzetno složen i, da je proveden, koristio bi civilno registrirani zrakoplov tvrtke u vlasništvu CIA-e i zrakoplov u zračnoj bazi Elgin.

Prebojavanje i promjena brojeva na zrakoplovu zračne baze Elgin pretvorili bi ga u točnu kopiju civilno registriranog zrakoplova CIA-e. Kopija zrakoplova bila bi natovarena putnicima, koji bi imali "pažljivo pripremljene pseudonime". Nakon toga bi započeli  putovanje do odredišta, "odabranog samo zato da bi ruta plana leta prešla Kubu". Tijekom putovanja, kopija i stvarni civilni zrakoplov susreli bi se na mjestu sastanka, južno od Floride. Tamo bi kopija zrakoplova sletjela na jedno od pomoćnih polja zračne baze Elgin, gdje bi putnici trebali biti iskrcani. 

Stvarno registrirani zrakoplov, sada pretvoren u daljinski upravljani dron, nastavio bi sa podnesenim planom leta. Jednom u kubanskom zračnom prostoru, dron bi počeo odašiljati poruku "Prvi maj". Radio postaje Međunarodne organizacije civilnog zrakoplovstva (ICAO) bile su namijenjene primateljima poruke. U poruci bi se navodilo da zrakoplov napada kubanski MiG. Dok bi se poruka "Prvi maj" odašiljala, radio signal bi pokrenuo uništenje drona. Ova zamršena zavjera stvorila bi iluziju da su kubanski MiG-ovi izveli ničim izazvan napad na američki zrakoplov, što bi rezultiralo žrtvama.

Drugi plan, koji je također podijelio Bamford, bio je namješteni sukob između kubanskih MiG-ova i zrakoplova američkog ratnog zrakoplovstva iznad međunarodnih voda. U ovom lažnom incidentu, kubanski MiG-ovi bi, naravno, bili agresori. Amerikanci bi bili navedeni povjerovati da je zrakoplov američkog ratnog zrakoplovstva uništen, što je, prema Bamfordu, "bila posebno uvjerljiva operacija, obzirom na desetljeće obaranja koja su se upravo dogodila". 

Lemnitzer je podnio plan Operacije Northwoods ministru Obrane, Robertu McNamari, na razmatranje. Njegova konačna preporuka McNamari bila je da se Operacija Northwoods i kasnija invazija na Kubu dodijele pod zapovjedništvo JCS-a. 

U utorak, 13. ožujka 1962. godine, Lemnitzer je "otišao na 'poseban sastanak' u McNamarin ured". Nakon sastanka sa ministrom obrane, Leminitzer se "sastao sa Kennedyjevim vojnim predstavnikom, generalom Maxwellom Taylorom". Ovi sastanci nisu završili odobrenjem Kennedyjeve administracije za Operaciju Northwoods. Bamford piše:

"Što se dogodilo tijekom tih sastanaka nije poznato. Ali, tri dana kasnije, predsjednik Kennedy rekao je Lemnitzeru da praktički nema mogućnosti da SAD ikada upotrijebi otvorenu vojnu silu na Kubi". 

McNamara je bio čovjek sa mnogim manama i teško ga se može opisati kao političkog "goluba" koji je nastojao izbjeći rat pod svaku cijenu. On je učinkovito predstavljao neintervencionistički stav Kennedyjeve administracije prema Kubi kada je imao posla sa Lemnitzerom. McNamarin otpor planovima za vojnu invaziju na Kubu čini se kao da je samo učinio Lemnitzera i ostale vođe odlučnijima. Bamford objašnjava:

"Nepokolebljivi, Lemnitzer i šefovi su ustrajali, gotovo do te mjere da su zahtijevali da im se izda ovlaštenje za invaziju i preuzimanje Kube. Otprilike mjesec dana nakon podnošenja Operacije Northwoods, sastali su se u "tenku", kako se nazivala konferencijska soba JCS, i dogovorili se o formulaciji oštrog memoranduma McNamari. 'Združeni načelnici stožera vjeruju da kubanski problem mora biti riješen u bliskoj budućnosti', napisali su. 'Nadalje, ne vidimo nikakve izglede za rani uspjeh u rušenju sadašnjeg komunističkog režima, bilo kao rezultat unutarnjeg ustanka ili vanjskih političkih, ekonomskih ili psiholoških pritisaka. Sukladno tome, vjerujemo da će za rušenje sadašnjeg komunističkog režima biti potrebna vojna intervencija Sjedinjenih Država'." 

Lemnitzer je bio gotovo bijesan u svojoj mržnji prema komunizmu općenito, a posebno prema Castru. "Združeni načelnici stožera vjeruju da Sjedinjene Države mogu poduzeti vojnu intervenciju na Kubi bez rizika od općeg rata", nastavio je. "Također vjeruju da se intervencija može provesti dovoljno brzo da se minimiziraju komunističke mogućnosti za traženje akcije UN-a." 

Međutim, ono što Lemnitzer nije predlagao bilo je oslobađanje kubanskog naroda, koji je uglavnom podržavao Castra, već njihovo zatvaranje u policijskoj državi koja bi bila pod kontrolom američke vojske. "Snage bi osigurale brzu, bitnu vojnu kontrolu nad Kubom", napisao je. "Bila bi potrebna kontinuirana policijska akcija." Zaključujući, Lemnitzer nije štedio riječi: "Zajednički načelnici stožera preporučuju da Sjedinjene Države usvoje nacionalnu politiku rane vojne intervencije na Kubi. Također preporučuju da se takva intervencija provede što je prije moguće, a po mogućnosti prije puštanja na slobodu Nacionalne garde i pričuvnih snaga koje su trenutno na aktivnoj dužnosti." 

Lemnitzerovi ponovljeni pokušaji pokretanja rata sa Kubom su uništili njegov legitimitet. Prema Bamfordu: "McNamara praktički nije imao povjerenja u svog vojnog zapovjednika i odbijao je gotovo svaki prijedlog koji mu je general poslao". Možda su odbijeni prijedlozi, sa svojim ekstremnim i opasnim idejama, naveli McNamaru da Lemnitzera smatra mentalno neuravnoteženom osobom, koja više nije bila sposobna voditi JCS. Što god bilo, Bamford izvještava: "U roku od nekoliko mjeseci, Lemnitzeru je odbijen drugi mandat predsjednika JCS-a i premješten je u Europu kao šef NATO-a". 

Iako je Operacija Northwoods umrla u maternici, njen duh je preživio u nizu iteracija. Brojne lažne zastave, koje su se dogodile nakon Operacije Northwoods, otkrivaju da su koncepti koje su stvorili Nitze i drugi istomišljenici ostali u modi. Pregled Operacije Northwoods navodi istraživače da postave važno pitanje: Postoje li planovi za lažnu zastavu, koja uključuje lažne izvanzemaljske neprijatelje, koji napadaju naš zračni prostor u naprednim letjelicama? Je li kozmička Operacija Northwoods u pripremi?

Sa vremena na vrijeme, utjecajni ljudi unutar struktura moći kažu nešto što izaziva sumnju. Izjave kolumnista New York Timesa i dobitnika Nobelove nagrade, Paula Krugmana, iz ljeta 2011. godine, dobar su primjer. Dok je razgovarao sa novinarom Fareedom Zakarijom, Krugman je ponudio invaziju vanzemaljaca kao rješenje za ekonomsku krizu, koja je zahvatila zemlju.  Krugman je izjavio: "Ako otkrijemo da vanzemaljci iz svemira planiraju napad, i ako nam bude potrebno masovno gomilanje snaga da bi se suprotstavili prijetnji vanzemaljaca, onda inflacija i proračunski deficiti postanu sekundarni i ova kriza bi završila za 18 mjeseci". 

Krugmanova sklonost ekonomskom poticaju, vođenom stranim osvajačima, mogla bi biti samo još jedan pokazatelj da je on zapravo vrlo loš ekonomist. Nitko se ne bi trebao dati zavarati Krugmanovom Nobelovom nagradom.

Početkom 2021. godine je Krugman bio među ekonomistima koji su vršili pritisak na Bidena da znatno poveća saveznu potrošnju. Krugman je tvrdio da je problem inflacije "uvelike preuveličan", te je upozorio Bidena neka "ide na veliko i ignorira one koji brinu". Krugman i njemu slični su pobijedili, i Bidenov tim je odbacio sav oprez. Rezultat? Osam mjeseci nakon što je Krugman promovirao trošačku orgiju, zemlju je pogodila 30-godišnja maksimalna razina inflacije. Nobelovac je, veći dio katastrofalnih Bidenovih godina, proveo zatvarajući oči pred ekonomskim teškoćama koje su pogodile većinu Amerikanaca. Njegova elitistička neosjetljivost je najbolje uočena tijekom intervjua sa Christiane Amanpour. Tijekom tog intervjua, Krugman je opisao ekonomsko zdravlje nacije kao "nadrealno dobro", izrazivši pritom zbunjenost činjenicom što su ankete pokazivale zapanjujućih 71% Amerikanaca koji smatraju da gospodarstvo "nije dobro ili loše". 

Jasno je da je Krugmanov učinak, tijekom Bidenovih godina, pokazao da je on tek nešto više od ekonomskog ekvivalenta prodavača zmijske masti. Ipak, on ima utjecaj u elitnim krugovima, gdje se čini kao da njegov ugled ostaje netaknut. Kada je dao svoje čudne primjedbe u vezi sa invazijom vanzemaljaca, možda je izrazio želju svojih elitnih sponzora. Krugman i njegovi prijatelji na visokim položajima možda žele vidjeti kozmičku Operaciju Northwoods da bi ih izvuklo iz nereda koji su napravili. Ako su lažni zviždači ispitani u prva tri nastavka ove serije ikakav pokazatelj, onda tajni politički krugovi ne odbacuju prijedlog kao lošu komediju. Naprotiv, možda čine sve što mogu da udovolje ovim zahtjevima.

73 godine prije Krugmanovih čudnih primjedbi o invaziji vanzemaljaca, plan za lažna izvanzemaljska neprijateljstva je možda i  zapisan. Nije se prvi put pojavio u ezoteričnim zapisima tajnih društava, ili u političkim dokumentima nekog opskurnog think-tanka. Umjesto toga, čini se kao da se u početku pojavio na stranicama fikcije.

Godine 1948. je Bernard Newman objavio sf roman, naslova "Leteći tanjur". Prema Marku Pilkingtonu: roman ima "jedinstvenu odliku da je bila prva knjiga o NLO-ima na svijetu". Knjiga čitateljima predstavlja kliku znanstvenika i obavještajnih operativaca, koji teže dobro poznatom cilju okončanja rata i uspostavljanja utopije. Kako bi ostvarili svoj globalistički san o ujedinjenom planetu, znanstvenici stvaraju prijetnju iz svemira.

Newmanov roman, prema Pilkingtonu, "čini se kao da namjerno spaja fikciju i činjenice". Newman je možda postao svjestan želja unutar elitističkih i obavještajnih krugova, za stvaranje vanzemaljske prijetnje, tijekom svog rada sa britanskim Ministarstvom informiranja (MOI), koje je "bilo središnji vladin odjel odgovoran za publicitet i propagandu u Drugom svjetskom ratu" ("Learn About the Art: The Ministry of Information, INF series and INF 3"). Smješteno u Senatu Sveučilišta u Londonu, tijekom Drugog svjetskog rata, MOI je navodno poslužio kao model za Ministarstvo istine, ministarstvo propagande Oceanije, u distopijskom romanu Georgea Orwella, "1984.". Prema neovisnoj istraživačici, Jackie Juri, Orwellova supruga Eileen je "radila u Ministarstvu informiranja, u Odjelu za cenzuru, od 1939. do 1942. godine." Jura tvrdi da je MOI spriječio objavljivanje Orwellove knjige tijekom rata zbog njene snažne antikomunističke i antistaljinističke poruke. U to vrijeme, Ministarstvo unutarnjih poslova širilo je pro-sovjetsku propagandu da bi britansko stanovništvo Staljina smatralo "dobroćudnim saveznikom". Jura piše:

"Orwell se suočio sa "anonimnim redateljskim mozgovima" u Ministarstvu informiranja u ožujku 1944. godine, kada nije mogao pronaći izdavača za "Životinjsku farmu". Smatralo se kako je ovo djelo previše antistaljinističko i antikomunističko za tadašnju Britaniju, a niti Amerika nije htjela izdati ovo djelo. Zatim, kada je konačno pronašao izdavača, Fredericka Warburga, još uvijek nije bila tiskana zbog ratne nestašice papira. Tek u kolovozu 1945. godine – godinu i pol nakon što ju je završio pisati – "Životinjska farma" je konačno objavljena. Do tada je Eileen bila mrtva pet mjeseci, i nije mogla dijeliti sreću za uspjeh djela. Bila je velika pomoć Orwellu u planiranju. Noću je sjedila u krevetu i čitala što je on napisao tijekom svakog dana. Trauma, koju je Orwell proživio zbog gušenja "Životinjske farme", pridonijela je opisu emocija koje je Winston tako snažno izrazio u "1984.", objavljenoj četiri godine kasnije, u lipnju 1949. godine. I kao i Eileen prije njega, Orwell nije doživio uživati u svjetskom priznanju koje je uslijedilo." 

Newman se, prema autoru Robertu Calderu, pridružio Ministarstvu unutarnjih poslova kao stalni predavač nakon poraza Britanije kod Dunkerquea, 1940. godine. Tijekom vremena provedenog u ministarstvu, Newman je "napisao niz knjiga za promicanje britanske stvari", uključujući: "Priču o Poljskoj" (1940.), "Siegfried Spy" (1940.), "Savoy! Corsica! Tunis!" (1940.), "Smrt petoj koloni" (1941.), "Pogled jednog čovjeka" (1941.), "Tajno oružje" (1942.) i "Nova Europa" (1942.).

Newman je otputovao u Sjedinjene Države kako bi širio probritansku propagandu, nakon što ga je "ravnatelj Ministarstva informiranja, u ljeto 1942. godine, zamolio neka obiđe Sjedinjene Države da bi pomogao u otklanjanju dijela američkog neznanja o Britancima". Ministarstvo unutarnjih poslova mu je platilo putne troškove i Newman je proveo opsežnu turneju po Americi.  Calder navodi detalje o Newmanovom posjetu Sjedinjenim Državama:

"Nakon savjetovanja sa britanskim visokim povjerenikom u Ottawi, Malcolmom McDonaldom, i nakon što je pozvan da govori diljem Kanade, on [Newman] je započeo svoj američki posjet u Washingtonu. Tamo se sastao sa predsjednikom Rooseveltom i održao predavanje na forumu za senatore, članove Kongresa, visoke dužnosnike i državne službenike, o temama kao što su:  Indija, Drugi front, Churchill, cenzura, sabotaža, britanski komunizam, zračne snage i Europa nakon rata. Osim toga, radijski program, koji je radio sa Henryjem Baukhageom, dosegao je publiku procijenjenu na 11 milijuna slušatelja, što je dovelo do mnogo više poziva za emitiranje na više lokalnih mreža diljem zemlje.

Iz Washingtona, Newman je putovao preko Sjedinjenih Država do Alabame, Kansas Cityja, Santa Fea, Albuquerquea, Hollywooda, San Francisca i drugih mjesta. U Chicagu je govorio pred publikom od četiri tisuće, a u jednom vojnom logoru bilo je prisutno tisuću vojnika, i još mnogo tisuća koji su slušali oko zvučnika." 

Newmanova propagandna misija u SAD-u sugerira kako je pisac bio barem površno upoznat sa tehnikama semiotičke manipulacije, koje su pionirski razvili teoretičari komunikacije. Takvi teoretičari su bili zaposleni u Ministarstvu unutarnjih poslova. Kao uvjerljiv pisac i vješt propagandist, Newman je možda cijenio potencijal koji narativ o izvanzemaljskoj prijetnji postiže u svrhu propagande i društvenog inženjeringa. Stoga, njegova knjiga, "Leteći tanjur", koja je stigla do obala Amerike 1950. godine, može predstavljati romaniziranu preporuku, ili predviđanje učinkovitog iskorištavanja ljudskog straha od onoga što je onostrano ili nepoznato. Može čak biti i mješavina obojega, mješavina prorečenih događaja i predloženih postupaka. Posljednja mogućnost je vjerojatno najvjerojatnija i, ako je točna, onda je "Leteći tanjur" kozmička Operacija Northwoods odjevena i skrivena u književnom ruhu.

Roman započinje razgovorom između tri glavna zavjerenika. Prvi je Drummond, briljantni znanstvenik, čija je "znanost generaciju ispred" ostatka svijeta. Drugi je Pontivy, kojega Newman opisuje kao "nekadašnjeg vodećeg operativca – za Amerikance, asa – francuskog Deuxieme Bureaua i Surete Generalea, jednog od najpoznatijih kontrašpijuna u Europi".  Konačno, tu je Newman, glavni propagandist kabale i, naravno, autor romana. Trojac privlači novinski članak o govoru premijera Anthonyja Edena.

Jedan odlomak im privlači pažnju. Piše: "U svom govoru, gospodin Eden je rekao da se čini kao nesretna činjenica što su nacije svijeta bile zaista ujedinjene tek kada su se suočavale sa komunističkom prijetnjom. Ono što nam je stvarno trebalo bio je napad sa Marsa". Pontivy izražava afinitet kabale prema toj ideji: "Pametno je, zar ne? Zamislite, evo Rusije, Amerike, Engleske i Francuske, koje se kao i obično prepiru oko neke sitnice. Tada dolazi poruka. Ljudi sa Mjeseca su napali Zemlju. Kako se sada čine sitni argumenti naših političara! Kako su sitni!" Pontivyjeve riječi zapanjujuće podsjećaju na one koje je izgovorio noviji šef američke države: Ronald Reagan, 40. predsjednik Sjedinjenih Država. Dok je govorio na 42. zasjedanju Opće skupštine UN-a, 21. rujna 1987. godine, Reagan je razmatrao ideju o izvanzemaljskoj prijetnji koja djeluje kao katalizator za prestanak napetosti iz Hladnog rata, ukidanje ratova i moguće ujedinjenje svijeta. Reagan je rekao:

"Danas sam govorio o viziji i preprekama njenoj realizaciji. Prije više od stoljeća je mladi Francuz, Alexis de Tocqueville, posjetio Ameriku. Nakon tog posjeta je predvidio da će dvije velike sile budućeg svijeta biti, sa jedne strane Sjedinjene Države, koje će biti izgrađene, kako je rekao, "plugom", i sa druge strane Rusija, koja će ići naprijed, ponovno, kako je rekao, "mačem". Pa ipak, mora li biti tako? Ne mogu li se mačevi pretvoriti u plugove? Ne možemo li mi i svi narodi živjeti u miru? U našoj opsesiji antagonizmima trenutka, često zaboravljamo koliko toga ujedinjuje sve čovječanstvo. Možda nam je potrebna neka vanjska, univerzalna prijetnja, koja će nas natjerati prepoznati ovu zajedničku vezu. Povremeno razmišljam koliko bi brzo naše razlike diljem svijeta nestale da se suočimo sa tuđinskom prijetnjom, koja je izvan ovog svijeta. Pa ipak, pitam vas, nije li već tuđinska sila među nama? Što bi moglo biti stranije univerzalnim težnjama naših naroda od rata i prijetnje ratom?"

Reaganovoj želji da vidi kraj neprijateljstva između istoka i zapada ne može se ništa zamjeriti. Ako ništa drugo, bio je to vrlo plemenit cilj. Reaganove suptilne aluzije na svjetsku vladu i univerzalno razoružanje, međutim, izazvale su uzbunu kod antiautoritarnih ljudi diljem svijeta. Opravdano, obzirom na činjenicu da gubitak prava na samoobranu i centralizacija moći obično prethode kmetstvu. Nadalje, činjenica da je 40. američki glavni izvršni direktor prizvao toliko bizaran poticaj da bi donio radikalne društvene i političke promjene izaziva čuđenje. Čovjek se ne može ne zapitati: Jesu li 1987. godine postojali stvarni pandani zavjerenika iz Newmanovog romana, koji su pažljivo utjecali na razmišljanje američkog predsjednika?

Postoje dokazi koji upućuju na to da je Reaganovo razmišljanje oblikovano socijalnim inženjeringom i temom NLO-a. Tijekom Ženevskog samita, 1985. godine, sovjetski premijer Mihail Gorbačov je bio iznenađen kada ga je Reagan pitao hoće li Sovjetski Savez odbaciti svoju hladnoratovsku mržnju i udružiti se sa Sjedinjenim Državama u slučaju invazije izvanzemaljaca (Blazeski). Nakon samita, Reagan je ponovio scenarij invazije izvanzemaljaca srednjoškolcima u Marylandu. Posramljeni Colin Powell, koji je u to vrijeme bio zamjenik savjetnika za nacionalnu sigurnost, izbrisao je svako spominjanje izvanzemaljaca ili NLO-a iz budućih predsjedničkih govora. New York Times je izvijestio kako je Powell vjerovao da je klasični znanstvenofantastični film iz 1951. godine, "Dan kada je Zemlja stala" izvor inspiracije za Reaganov scenarij invazije izvanzemaljaca. 

Godinama je ne mali broj istraživača bio uvjeren da je navedeni film bio tek nešto više od psihološke operacije, umotane u filmsko ruho. Istraživač Robbie Graham otišao je toliko daleko da je ovaj film opisao kao "CIA-in projekt aklimatizacije na NLO-e", i to je napisao sa dobrim razlogom. Davne 1983. godine, priprema i istraživanje filmašice i novinarke, Linde Moulton Howe, dobitnice nagrade Emmy, za dokumentarac o NLO-ima, dovelo je do razgovora sa časnicima obavještajne službe Zračnih snaga, gdje je otkriveno da je radnja filma "Dan kada je Zemlja stala", bio "inspiriran CIA-om". Časnici obavještajne službe Zračnih snaga također su tvrdili da je film bio "jedan od prvih vladinih testova javne reakcije na takav događaj". 

U produkciji filma su sudjelovali pojedinci vrlo zanimljive pozadine. Scenarist filma, Edmund H. North, bio je bojnik u Korpusu za signale vojske. Dok je bio u Korpusu, North je snimao dokumentarce za obuku i edukaciju.

Kada se North preselio u Hollywood, napisao je scenarije za niz filmova koji su trebali potaknuti patriotski žar kod publike, uključujući "Potopi Bismark!" (1960.) i "Podmornica X-1" (1968.). Moglo bi se tvrditi kako je njegovo krunsko postignuće bio scenarij za film "Patton", Francisa Forda Coppole, za koji je podijelio Oscara za najbolji originalni scenarij. Sve to, prema Grahamu, "pokreće mogućnost da je [North] tijekom svoje karijere održavao službenu ili kvazi-službenu ulogu u vladinim filmskim propagandnim kampanjama". 

Osoba koja je nadgledala produkciju filma "Dan kada je Zemlja stala" je bio Darryl Zanuck, šef produkcije 20th Century Foxa.  Poput Northa, Zanuck je bio veteran Army Signal Corpsa i zapravo je bio zadužen za tu određenu granu vojske. 

U vrijeme kada se snimao film "Dan kada je Zemlja stala", Zanuck je bio član upravnog odbora Nacionalnog odbora za slobodnu Europu (NCFE). Odbor je osnovala CIA "navodno kao privatnu antisovjetsku organizaciju". Graham piše:

"Kao zvijezda NCFE, Zanuck je bio izravno povezan sa izvršnim odborom organizacije, u kojem su bili budući direktor CIA-e, Allen Dulles, i budući predsjednik, Dwight D. Eisenhower. Godine 1951., tj. kada se pisao, producirao i objavljivao film 'Dan kada je Zemlja stala', predsjednik NCFE je bio general Charles Douglas. Jackson, koji je služio kao zamjenik načelnika Odjela za psihološko ratovanje Vrhovnog zapovjedništva savezničkih ekspedicijskih snaga (SHAEF) tijekom Drugog svjetskog rata, kasnije će biti imenovan posebnim savjetnikom predsjednika Eisenhowera za psihološko ratovanje. Bio je, riječima povjesničarke Frances Stoner Saunders, "jedan od najutjecajnijih tajnih stratega u Americi". Jackson je Darryla Zanucka spomenuo kao člana skupine holivudskih "prijatelja", uz Cecila B. DeMillea, Jacka Warnera i Walta Disneyja – na koje se vlada mogla osloniti "da u svoje scenarije i svoje akcije unesu prave ideje odgovarajućom suptilnošću."

Producent filma, Julian Blaustein, također je bio veteran Vojnog signalnog korpusa. Suradnja između Zanucka, Blausteina i Northa na navedenom filmu je bila prilično zanimljiva. Činilo se kao da su njih trojica željeli da film ima određeni psihološki utjecaj na publiku, onaj koji ostaje uz gledatelja dugo nakon što napuste kino. Zanuckov memorandum Blausteinu i Northu, od 10. kolovoza 1950. godine, čini se da podupire ovu tvrdnju. Graham dijeli dio sadržaja tog memoranduma:

"U memorandumu od 10. kolovoza 1950. godine, Zanuck naglašava da treba uložiti sve napore kako bi se "publika prisilila da u potpunosti prihvati [naglasak u originalu] ovu priču kao nešto što bi se moglo dogoditi u ne tako dalekoj budućnosti." Zanuck je posebno naglasio sada već kultnu scenu, u kojoj izvanzemaljac Klaatu slijeće svojim letećim tanjurom u Washingtonu, D.C., prije nego što se obrati javnosti. Zanuck je savjetovao Blausteinu i Northu neka "prikažu što realističnije", čak je predložio da se scena odigra u dokumentarnom stilu: "Trebali bi odjednom čuti kako se radio programi prekidaju zapanjujućim kratkim najavama iz Washingtona, New Yorka, Los Angelesa, itd. Cijela nacija 'sluša'. Ovo bi trebalo biti dramatizirano poput otvaranja dokumentarnog filma. Publika mora "prihvatiti' cijeli naš projekt", rekao je Zanuck."

Blaustein i North ozbiljno su shvatili Zanuckove preporuke. Graham piše: "Gotovo svi [Zanuckovi] prijedlozi su prihvaćeni." Konačni rezultat, objavljen javnosti 01. siječnja 1951. godine, bio je snažan i realističan prikaz zastrašujućih i onostranih događaja. Reaganov dojmljivi um upio je film poput spužve, i nije stoga čudno zašto je njegov govor u UN-u toliko podsjećao na Pontivyjeve i Edenove primjedbe iz knjige "Leteći tanjur".

U romanu "Leteći tanjur", Newman stvara izmišljenu verziju sebe i koristi kulturne artefakte da bi unaprijedio projekt aklimatizacije NLO-a, slično onome što se, čini se, dogodilo sa filmom "Dan kada je Zemlja stala". Više će biti rečeno o društvenom inženjeringu, koji se odvija na stranicama "Letećeg tanjura", kasnije u ovom članku.

Pontivyjeva razmišljanja o Edenovoj izjavi odjekuju kod Drummonda i Newmana. Njih trojica počinju "ležerno" planirati lažiranje invazije vanzemaljaca. Kozmička operacija Northwoods je započela. Zavjerenici pokreću niz pada raketa. Prva pada u Leicestershire, ceremonijalnu grofoviju u Engleskoj. Treća raketa slijeće na rusko seosko selo. Utvrđeno je da rakete sadrže hijeroglife. Stručnjaci za kodove daju "inteligentnu pretpostavku" o čudnoj kolekciji slika i simbola: "Britanska raketa je upozorila na ono što je palo u Americi: ova je pak upozorila da će jedna pasti u Rusiji, sjeverno od Crnog mora". Kineski profesor orijentalne književnosti i jezika, po imenu Lai Kan, igra ključnu ulogu u dešifriranju hijeroglifa. Malo tko zna da je Lai Kan jedan od zavjerenika, a hijeroglifi su njegovi izumi.

U međuvremenu, Newman, propagandist zavjere, marljivo radi na sijanju kulture artefaktima, koji potiču vjerovanje u izvanzemaljce. Newman piše:

"Bio sam jako zauzet. Doista, mnogo prije nego što su Drummondovi planovi bili dovršeni, bio sam prvi koji je krenuo u akciju. Moj je zadatak bio unaprijed pripremiti um ljudi – učiniti ga prijemčivim za ideje o drugim planetima. U tu svrhu potaknuo sam članke u popularnom tisku diljem svijeta. Oživio sam stare kontroverze o kanalima na Marsu, pa čak i neobjašnjivim bijelim prugama na Mjesecu. Nabavio sam knjige, poput Wellsovog 'Rata svjetova', i američkih pulp časopisa, 'Scientifiction', ponovno izdanih u većini zemalja, uključujući Rusiju. I, kao što je već spomenuto, potaknuo sam film kako bi se pojavio u točno pravom trenutku." 

Ljudima koji su sada bili uvjetovani za kontakt sa izvanzemaljcima, tada se govorilo da izvanzemaljci nisu potpuno altruistična bića. Profesor Lai Kan obavještava ljude na Zemlji da izvanzemaljci imaju svoje zahtjeve. Ovi posjetitelji iz drugog svijeta, prema Lai Kanu, pate od onoga što nazivaju "bolest propadanja". Određeni element, rijedak na izvanzemaljskom svijetu, ali obilan na Zemlji, može izliječiti njihovu bolest propadanja. Taj element je, kaže Lai Kan, zlato. Izvanzemaljce pokreće mješavina očaja i pohlepe. Ne žele samo dio Zemljinog zlata. Ovi izvanzemaljci zahtijevaju sav žuti metal iz cijelog svijeta. Newman objašnjava zašto su zavjerenici u svoju priču o prijetnji izvanzemaljcima uključili zlato: "Zlato je univerzalna roba. Ništa drugo ne bi toliko izazvalo protivljenje – ili jedinstvo protiv nekoga tko to želi oduzeti". 

Kampanja panike i straha zavjere sada živi vlastitim životom. Newman primjećuje: "Sada je shema napredovala vlastitim zamahom, a ja sam se zadovoljio povremenim nagovještajima". Pozivi na ujedinjenje svijeta počinju se pojavljivati. Težnja za ujedinjenjem u potpunosti je vidljiva u Ujedinjenim narodima. Udruživanje snaga razmatra se kao jedini način da se odbiju izvanzemaljci, za koje se sada utvrđuje da su najvjerojatnije Marsovci, i koje američki glasnogovornik opisuje kao "gangstere ili pljačkaše banaka".  Britanski ministar vanjskih poslova ustaje i izražava ono što se čini kao osjećaju svi ostali iz Općeg vijeća:

"Pod svaku cijenu moramo biti ujedinjeni. Svaka podjela ili slabost bila bi kobna. Možemo učiti iz nedavne povijesti kao i iz drevne. Da su demokratski narodi čvrsto stajali jedan uz drugoga 1939. godine, ne bi bilo Hitlerovog rata. (Glasan pljesak svih osim ruskog bloka.) U ime Vlade Njenog Veličanstva, obećavam podršku Britanije svakoj akciji o kojoj Skupština odluči." 

Newman pruža više jasnoće u vezi sa fantomskom prijetnjom kabale. On opisuje rad Percivala Lowella. Iz rotirajućeg opservatorija sa kupolom, Lowell je "mapirao i mjerio, objavljivao i proglašavao, neprestano rasplamsavao plamen javnog interesa". Među onima koji su bili očarani izgledima života na Marsu, nalazio se i zloglasni zagovornik Britanskog Carstva, H.G. Wells.

Ian Taylor piše:

"Teza o životu na Marsu privukla je pozornost engleskog pisca znanstvene fantastike tog vremena, H.G. Wellsa, koji je 1898. godine napisao "Rat svjetova", koji je klasik i danas. Interes je oživljen generaciju kasnije, kada je radiodrama temeljena na Wellsovoj knjizi emitirana u New Yorku, 1938. godine, i izazvala malu paniku među slušateljima." 

Naravno, "malu paniku" koja je izazvana emitiranjem 'Rata svjetova' intenzivno je proučavao Princeton Radio Research Project. Ovaj je projekt bio pothvat koji je financirao Rockefeller. Rockefelleri su samo jedna od nekoliko dinastija čiji su potomci naselili globalni oligarhijski establišment. Fanatična eshatološka vizija, koja oblikuje nastojanja takvih ljudi, jest tehnokratski svjetski poredak. Wells je zamislio sličan eshaton unutar povijesti, i marsovski ratni strojevi su bili njegov preteča. Lowell je bio teoretičar koji je pružio znanstvenu potvrdu za takvu naraciju.

Međutim, Lowellova opažanja možda nisu bila dovoljno pouzdana da bi se na njima utemeljila tako velika priča. Prema Tayloru, Lowellovom teleskopskom pogledu na Mars nedostajala je potrebna jasnoća za potvrdu prisutnosti kanala. On navodi: "Mars, kako se činio u Lowellovom teleskopu, pod najboljim uvjetima gledanja, prilično je mali disk, a promatranje detalja je gotovo na granici razlučivosti ljudskog oka. Ali, tijekom godina je broj kanala koje je Lowell prijavio i imenovao narastao na više od 700." 

Obzirom na Lowellov znatno ograničen pogled na Mars, moramo se zapitati kako je uspio identificirati preko 700 kanala. Možda Lowellova opažanja nisu filtrirana kroz oko, već kroz maštu. Ako ova tvrdnja prevladava, onda je potrebno ispitati utjecaje mašte na Lowella. Prema Tayloru: "Lowellovu maštu je potaknulo izvješće talijanskog astronoma Schiaparellija, iz 1877. godine, koji je rekao da je vidio 'kanale' na planetu Mars". Razrađujući ovo izvješće, Taylor piše:

"Bilo je to vrlo oprezno izvješće, a 'kanali' su jednostavno bili zamišljeni kao ravne linije. Kasnije je Schiaparellijev izvještaj pokazao da su to bile dvostruke linije, a na engleskom je talijanska riječ "canali" postalo kanali. Popularna mašta to je shvatila kao znak inteligentnog života, te je uslijedila javna kontroverza, gotovo jednako oštra kao ona koja je uslijedila nakon objavljivanja Darwinovog "Podrijetla vrsta". Prigovori su dolazili od teologa, koji su prijedlog o izvanzemaljskom životu vidjeli kao prijetnju doktrini o Posebnom Stvaranju. Njihov argument je bio da je Bog stvorio život samo na Zemlji i nigdje drugdje. Čovjek je, tako je logika glasila, bio jedino razumno biće, jedinstveno favorizirano među svim Božjim stvorenjima i središte njegove pažnje."

Dok bi neki takve argumente mogli okarakterizirati kao hirovito antropocentrične, Schiaparellijevi teološki kolege shvatili su da njegovi "nalazi" imaju značajne kreatološke implikacije. Uspješno potkopanom doktrinom o Posebnom Stvaranju, određene druge tvrdnje mogle bi se ugurati u prazninu, koju je ostavila prognana doktrina o imago Dei.

Ako je inteligentan život postojao negdje drugdje, onda čovjek više nije bio "razumno biće", koje je "jedinstveno favorizirano" od Boga. Zapravo, sam Bog više nije bio nužnost. Doktrinom imago Dei, koja se smatrala neodrživom, bilo je samo pitanje vremena kada će moderni um zaključiti da nikada nije postojao Bog, čiju je sliku odražavalo čovječanstvo. Barem bi to bio slučaj sa Bogom kršćanstva. Naravno, priroda se gnuša vakuuma, a najneposrednija zamjena za Boga bila je intramundana božanstvenost Božice Zemlje. Darwinove evolucijske ideje već su nagovještavale imanentno božanstvo. Nije zato iznenađujuće da je Lowell bio upoznat sa darvinizmom. Taylor objašnjava:

"Obrazovan u Europi, a zatim na Harvardu, mogao je uživati ​​u privilegiranom životu financijski neovisnog intelektualca, putujući i družeći se sa bogatom industrijskom aristokracijom Nove Engleske, koja je općenito bila strastveni praktičar socijalnog darvinizma. Kasnije u životu, psiholog William James i Ernst Haeckel u Njemačkoj, postali su mu osobni prijatelji. Darwinov utjecaj dopro je do samih izvora Lowellovih misli, a potonji je široko primijenio ideju evolucije i u znanosti i u društvu, što se može vidjeti u njegovim brojnim spisima." 

Lowell je izrazio neke izrazito darvinističke osjećaje u djelu "Duša Dalekog istoka", koje se oslanja na diferencijaciju vrsta kao potvrdu evolucijske teorije. Lowellov evolucionizam prilično se dobro uskladio sa njegovim kozmičkim pretpostavkama o životu na Marsu. Darwinovo imanentno božanstvo, hipostazirano kao Božica Zemlje, obično se tumači kao sveprisutna generativna sila koja oživljava causa sui svemir. Dakle, prsti Božice navodno se protežu kroz cijeli kozmos, dodiruju primordijalne juhe drugih svjetova. Iz tih variva rađaju se bića koja, u cjelini, čine panteon unutarsvjetskih božanstava. Božica Zemlje rađa vanzemaljske "bogove". Komentirajući skladan odnos između evolucijske teorije i vjerovanja u izvanzemaljce, Taylor navodi:

"Ako bi [teorija o izvanzemaljcima] bila istinita, uvelike bi poduprla teoriju evolucije, jer se tvrdilo: ako se život mogao razviti iz neživota na Zemlji, onda je moguće da se razvio pod sličnim okolnostima bilo gdje drugdje u svemiru. Međutim, važnija je bila mogućnost da se život mogao prvo razviti na udaljenom planetu, a potom biti donesen na Zemlju. Štoviše, svaka od milijuna zvijezda u vidljivom svemiru bila je potencijalno sunce za planetarni sustav poput našeg, a samom težinom brojki zaključilo se, uglavnom od strane Lowella, kako ih mora biti mnogo sa uvjetima pogodnim za život." 

Schiaparellijevi 'kanali' su smatrani empirijskom potvrdom evolucijski izazvanih organizama na Marsu. Pa ipak, jesu li takvi 'kanali+ uopće postojali? Samo četiri godine prije slijetanja sonde Viking na Mars, izviđanje planeta je otkrilo kako "nema kanala, nema znakova inteligentnog života". U nedostatku kanala, Lowellova teorija je "odmah umrla". Ipak, Lowellov prijedlog o Marsovcima je zauzimao središnje mjesto u Newmanovoj naraciji. Newman nam otkriva: 

"Poduzeo sam mjere opreza kako bih pripremio za objavu novo izdanje originalne studije profesora Lowella, "Mars kao prebivalište života". Pojavila se na 14 različitih jezika. Kombinirani učinci bili su odlučujući. U roku od nekoliko tjedana, od dolaska najnovije rakete, sve su spekulacije utihnule. Mjesec i Venera odbačeni su iz nagađanja; ostao je samo Mars, a do tada je bilo relativno malo sumnjičavaca." 

Knjiga ide dalje: ljudska rasa odbija zahtjeve Marsovaca. Marsovci, međutim, namjeravaju natjerati Zemlju na kapitulaciju  demonstracijom svoje snage. Ova demonstracija uključuje slanje upozoravajuće rakete, koja je usmjerena na Bialowiešku šumu, na poljsko-bjeloruskoj granici. Newman opisuje ovu lažnu zastavu kao "prvi eksperiment straha" u zavjeri. Lažni izvanzemaljci koriste vrlo stvarno oružje, jer uzrokuju nestanak Bialowieške šume. Newman svojim čitateljima pruža opis demonstracije:

"Bilo je jezivo, fantastično, nevjerojatno. U roku od dvije minute, spina je doslovno nestala pred našim očima. Činilo se kao da je zemlja apsorbirala crni oblak". 

Drummond utvrđuje da je korišteno oružje bila "protonska bomba". "Ova protonska bomba", tvrdi Drummond, "dokazuje da su Marsovci napredovali dalje od atomske bombe". Ruski znanstvenik, Bogulov, promatrač demonstracije, slaže se sa ovom procjenom. Međutim, nitko ne zna da je Bogulov "vodeći član" zavjere. Oni koji ispituju posljedice protonske bombe duboko su pogođeni. Newman piše: "Prizor je bio jeziv, nevjerojatan. Ogromno prostranstvo drveća jednostavno je nestalo, ostavljajući za sobom smeđu pustinju. Tlo je bilo tvrdo, ispucalo kao od intenzivne vrućine i povremeno je promijenilo boju, kao u vulkanskim područjima". Nastavlja:

"Sada sam vidio Hirošimu, gdje su betonske zgrade preživjele atomsku bombu - iako im je unutrašnjost potpuno izgorjela. Ovdje je bilo sasvim drugačije. Ploče od betona bile su iskrivljene u fantastične oblike. Prve na koje smo naišli bile su potpuno urušene, sa nepravilnim komadima betona koji su ležali popadali, prošarani čudnim bojama, a ponekad i spojeni jedan u drugi." 

Što se tiče uništenja, jedan Amerikanac tmurno izjavljuje: "U usporedbi sa ovim, atomska bomba u Hirošimi bila je kao da dijete pukne papirnatu vrećicu". Lažna zastava zavjere je ogroman uspjeh. Prestravljeno čovječanstvo traži učinkovit odgovor. Srećom, Drummond ima gotovo rješenje. Znanstvenik svijetu govori da namjerava dovesti borbu protiv marsovskih neprijatelja tako što će konstruirati raketu koja će biti sposobna dosegnuti cilj na Marsu. Svijet zagrize ovaj mamac, i kako Newman primjećuje: "Uznemireni ljudi, lišeni samih ideja, uvijek će se okupiti oko ideje koje se čvrsto drže". Ljudi na Zemlji prihvaćaju Drummondovu ideju, potpuno nesvjesni činjenice da se bolest i lijek pripremaju u istom laboratoriju.

Blaženo neznanje svijeta kompenzira činjenicu da je plan zavjere sve samo ne siguran. Što da se čovječanstvo odlučilo ne boriti? Što da je svijet, saznavši za zahtjeve Marsovaca, jednostavno podigao bijelu zastavu kapitulacije? Newman razmatra ovaj ishod koji se, srećom, nikada ne događa:

"Ako bi Ujedinjeni narodi u posljednjem trenutku odustali od ovog pitanja i odlučili predati svoje zlato 'Marsovcima', bili bi u nevolji. Mogu nas samo zamisliti kako ispaljujemo rakete zlata u atmosferu! Istina, moglo bi učiniti jednako dobro lebdeći u svemiru, kao što je to činilo u podrumima američkog Fort Knoxa, ili ruskih uralskih blokova." 

Nakon što je odvagnuo i razmotrio sve logističke noćne more lažne konfiskacije zlata, koja se nikada nije dogodila, Newman bezrezervno priznaje: "Bilo je očito da naš plan zapravo nije imao ništa više od plitkog temelja, a ozbiljna istraga bi ga razotkrila". Međutim, čini se da je plitki temelj bio dovoljan. Poziv na predaju u posljednjem trenutku, u Ujedinjenim narodima, nikada nije došao i nikada neće doći, što je pružilo zavjerenicima priliku odahnuti. Nakon uzdaha, za kabalu je osigurana značajna pobjeda. Ohrabreni Drummondovim planom da uzvrati udarac na Mars, delegat Sovjetskog Saveza pojavljuje se u Ujedinjenim narodima i podržava kolektivni otpor Marsovcima. Newman piše:

"Ovo je glas naroda Sovjetskog Saveza", zagrmio je. "Nikada se nećemo podvrgnuti prijetnjama. Pozivamo narode svijeta da se okupe oko nas. Kocka je bačena. Pitanje je kristalno jasno. Ovo je život ili smrt za svijet. Hoće li Zemlja pripadati svojim narodima, ili će postati marsovska satelitska država? Narodi Sovjetskog Saveza odlučuju se za slobodu – dati ćemo sve od sebe da vlada naroda, za narod, od naroda ne nestane sa zemlje." 

U pljesku, njegov mali pogrešan citat prošao je gotovo nezapaženo.

"Pozivamo narode svijeta da se bore s nama protiv zajedničkog neprijatelja", nastavio je. "Uz jedinstvo cilja i napora, pobjeda mora biti naša. Tada će marsovski fašisti platiti za svoju zločinačku ludost. Budući je njihov prvi čin agresije počinjen na ruskom teritoriju, slijedi da će Sovjetski Savez imati prvi pravo na bilo kakvu odštetu koja se može tražiti. A sada, u bitku! Sloboda je u opasnosti – moramo je braniti svom snagom. Moramo se boriti u ravnicama, na oceanima, na nebu. Nikada nećemo popustiti." 

Predstavnika Haitija je također ohrabrila Drummondova ideja o protunapadu. I on udara u bubanj za jedinstvo, povlačeći paralele između marsovske invazije i Drugog svjetskog rata. Newman dijeli govor Haićanina:

"Koliko smo često slušali sate vrijeđanja i optuživanja. Koliko je često ova govornica djelovala kao govornica za proglašavanje ideoloških ili nacionalnih interesa. Prijatelji Ujedinjenih naroda više su se puta našli suočeni sa očajnim uvjetima. Situacija je danas drugačija. Možda griješim, ali atmosfera trenutka podsjeća na one dane kada se toliko nas ujedinilo kako bi se suočili sa  fašističkom prijetnjom Zemlji – jedinstvom koje smo prerano izgubili. Ako ga uspijemo ponovno steći, onda bi se Marsove rakete mogle pokazati kao blagodat, a ne katastrofa." 

Drummond kuje željezo dok je vruće. Nakon govora koji promiču jedinstvo, briljantni znanstvenik svjedoči, i daje ažuriranje u vezi sa svojim predloženim odgovorom na Marsovu agresiju:

"U međuvremenu, kao što sam već izvijestio, razradio sam planove rakete za koju sam prilično uvjeren da može dosegnuti Mars. Sada mogu objaviti da je pokreće atomska energija, konačno pod kontrolom. Raketa može nositi atomski naboj, koji bi mogao biti čak i učinkovitiji na Marsu nego na Zemlji. Ili bi, u prvom slučaju, možda bilo dobro poslati samo poruku. To bi Marsovcima pokazalo da možemo dosegnuti njihov planet, pa bi mogli odgovoriti na bilo kakvu prijetnju ili djelo." 

Vijest je dočekana velikim entuzijazmom. Newman izjavljuje: "Jedan za drugim delegati su obećali podršku svojih vlada i svih svojih resursa obrani Zemlje". Drummond zatim vješto koristi lažnu invaziju Marsa kao izgovor za monopol nad smrtonosnom silom. "Ako smijem intervenirati, gospodine predsjedniče", rekao je Drummond, "možda sam trebao pojasniti ovu točku. Razumije se da moram pripremiti ne jednu raketu, već više njih, u slučaju da dođe do međuplanetarnog sukoba. Stoga moram upozoriti delegate da mi neće trebati dogovoreni omjeri, već sav uranij 235 na svijetu, gdje god se nalazio."

Na trenutak je učinak ove izjave bio otrežnjujući. "To je pametno", šapnuo je Papa Pontivy. "Vidite, to je dobro, zar ne? Ako Drummond dobije sav svoj uranij, ne mogu praviti atomske bombe kako bi se međusobno dizali u zrak." 

Američki delegat, nakon brzih konzultacija sa kolegama, odmah je objavio da će SAD, koji je vjerojatno posjedovao najveće zalihe uranija 235 na svijetu, sve staviti na raspolaganje Drummondu. Kanadski predstavnik je slijedio njegov primjer. Rus će se morati konzultirati sa svojom vladom, rekao je, ali je dao neobično snažan nagovještaj da će njihova odluka biti povoljna. 

Nacije svijeta upuštaju se u vrlo opasnu transakciju, žrtvujući suverenitet i samoodređenje na oltaru sigurnosti. Zavjera je uspješno olakšala migraciju iz svijeta nacionalnih država. U ime sprječavanja najnevjerojatnijeg od sve prijetnje, uspostavlja se novi globalni autoritet. Još gore je, oni koji će najviše izgubiti najglasnije vape za novim globalnim autoritetom. Nizozemski delegat u Newmanovom romanu moli za jedinstvo i sigurnost. 

"Trenutak, gospodine predsjedniče!" Nizozemski delegat bio je na nogama. "U raspravi se više puta spominjala činjenica da su Marsovci očito jedno tijelo, pod jednim vodstvom. Vjerujem da ćemo biti u velikom nepovoljnom položaju ako ne uđemo u bitku kao jedan svijet, pod jednim vođom kao vrhovnim autoritetom." 

Kada su delegati toliko željni odreći se moći, suvereniteta i samoodređenja, svjetska vlada je tek na vidiku. Newman kroz cijeli svoj roman jasno daje do znanja da će se brzo približavajuća svjetska vlada ponašati tehnokratski. U jednom trenutku, lukavi Pontivy hrabro ustvrdi kako "bez znanstvenika političari ne bi mogli ratovati; stoga znanstvenici moraju kontrolirati političare. To je logika, a ja sam uvijek logičan." Govoreći pred Ujedinjenim narodima, Drummond daje sljedeću izjavu: "Znanost je međunarodna. Svoju moć ne duguje političkim ideologijama ili ustavima: temelji se na činjenicama, koje su daleko važnije od ideja ljudi". Pojam "demokracija" se dosta spominje u romanu "Leteći tanjur". Međutim, koliko je zapravo demokratska svjetska vlada u kojoj su znanstvenici gurnuli izabrane predstavnike naroda, sve na jednu stranu?

Nažalost, Newman nikada ne postavlja to pitanje. Umjesto toga, Newman svoje čitatelje preusmjerava na sljedeću fazu zavjere. Čitateljima je dopušteno prisluškivati ​​razgovor između Newmana i Drummonda. Znanstvenik izražava želju da svijet psihološki zadrži izvan ravnoteže. Izjavljuje: "Želim svijet držati nervoznim ili napetim nekoliko tjedana. Moram se sastati sa svojim znanstvenicima koji pripremaju moju raketu. Ljudi su toliko uznemireni zbog marsovskih raketa da bi čekanje moglo biti opasan antiklimaks". Zatim slijedi sljedeći dijalog: 

"Razumijem. Dobro; ne bi trebalo biti teško. Moji leteći tanjuri se opet pojavljuju. Znate, ono što mi stvarno treba je Čovjek sa  Marsa." "To je dobra ideja", nasmiješio se [Drummond]. "Sa jednim čovjekom, ili čak dijelom njega, mogao bih natjerati svaki jezik na svijetu neka brblja." 

Tako se smišlja plan da se sa neba spusti himera. Ako je potrebno tijelo izvanzemaljca za održavanje elektrošok terapije za ljude, onda će se to i osigurati.

Nažalost, NLO zajednica je dobro upoznata sa lažnim leševima izvanzemaljaca, koji su trebali biti "neosporni dokazi" i pomesti sav skepticizam. Vjerojatno najzloglasniji "dokaz" se pojavio 1995. godine, kada se 17-minutni crno-bijeli film o navodnoj obdukciji izvanzemaljca pojavio u "dokumentarcu", koji je emitiran na televizijskoj mreži Fox. 

Skeptici i ufolozi odmah su ovo označili kao prevaru. Joe Nickell objašnjava:

"Među brojnim zapažanjima, primijetili su da film nosi lažni, nevojni kodni znak, te da ozljede koje je zadobio izvanzemaljac nisu u skladu sa ozljedama nastalim u zrakoplovnoj nesreći, i da je osoba koja je obavljala autopsiju držala škare poput krojača, a ne patologa (koji je obučen da stavi srednji ili prstenjak na dno rupe škara i kažiprstom stabilizira oštrice)".

Hollywoodski stručnjak za specijalne efekte, Trey Stokes (radio na filmovima "The Blob", "Batman Returns", "Tales from the Crypt"), rekao je da se leš izvanzemaljca ponašao poput lutke, djelovao lagano, "gumeno", stoga se neprirodno ponašalo kada se njime rukovalo. Slučaj koji pojačava prevaru dogodio se 2006. godine, kada se čovjek iz Manchestera javio i tvrdio kako je on stvorio tijelo koje se pojavilo u filmu. Nickell daje detalje:

"Sa zakašnjenjem, kipar i kreator specijalnih efekata iz Manchestera, John Humphreys, sada tvrdi da je izvanzemaljac iz Roswella bio njegovo djelo, uništeno nakon filma. Otkrio je to baš kada je izlazio novi film, "Alien Autopsy", film za koji je rekreirao originalno stvorenje. Kako je rekao za BBC: "Smiješno je da sam koristio potpuno isti postupak kao i prije. Počnete sa slikama iz filma, uvećate ih što je više moguće. Zatim napravite aluminijsku armaturu, koju prekrijete glinom, a zatim dodate sve detalje". Glineni model je iskorišten za izradu kalupa koji je dao lateks odljev."

Humphreys je također priznao da je u originalnom filmu o autopsiji sam glumio patologa, i da mu je identitet bio skriven odijelom za kontaminaciju. Nickell na ovaj mit o autopsiji izvanzemaljca gleda kao na višegeneracijski napor, koji je uključivao odmetnutu galeriju čudaka, prevaranata i šarlatana. Piše:

"Prevara sa autopsijom izvanzemaljaca predstavljala je kulminaciju nekoliko godina glasina, mitova i otvorenih obmana, koje su navodno dokazivale da su olupina letjelice i ostaci njezinih humanoidnih putnika bili pohranjeni u tajnom objektu; npr. (nepostojećem) 'Hangaru 18', u zračnoj bazi Wright Patterson, te da su mali leševi obducirani na tom ili drugom mjestu." 

Nickell daje detaljan popis prevaranata koji su doprinijeli ovoj prevari. Taj popis uključuje i američkog autora znanstvene fantastike Roberta Spencera Carra, osobu koja je 1974. godine tvrdila da "iz prve ruke zna gdje su pohranjeni ukiseljeni izvanzemaljci". Pri dodatnoj konstrukciji svoje tvrdnje, Carr se okrenuo piscu Franku Scullyju, kao izvoru inspiracije.

Godine 1950. je Scully "u svojoj knjizi 'Iza letećih tanjura' izvijestio da američka vlada posjeduje, ne manje od tri venerijanska svemirska broda, zajedno sa njihovim humanoidnim leševima". Scullyjevi izvori za ovu tvrdnju bili su "dva povjerljiva čovjeka, koji su se nadali prodati uređaj za lociranje nafte, navodno temeljen na izvanzemaljskoj tehnologiji". Činjenica što je Scullyjeva tvrdnja očito laž, nije spriječilo Carra iskoristiti je kao temelj za izgradnju mita. Carr je izjavio da zna lokaciju tijela koja su izvučena iz jedne od nesreća, koje su opisane u Scullyjevoj knjizi. Na kraju je Carrov sin otkrio javnosti da je ova priča, u potpunosti, proizvod mašte njegovog oca.

Je li Carr bio samo šarlatan, ili u njegovoj priči ima nešto više? Godine 1932. se Carr preselio u Sovjetski Savez, "očito zato da bi sudjelovao u 'utopijskom društvu' koje je Staljin stvarao" (Snider). Nakon šest godina, Carr se vratio u Sjedinjene Države, jer je  navodno bio razočaran sovjetskim sustavom. Bila je to 1938. godina, a strah i sumnja oko komunizma bili su vrlo jaki. Unatoč toj činjenici, nema naznaka da su agencije zadužene za nacionalnu sigurnost provele bilo kakvu istragu o Carru. To nas navodi na pitanje: Je li Carr u to vrijeme radio kao neka vrsta obavještajnog agenta? Istraživač, S. William Snider, pronicljivo primjećuje:

"Unatoč tome što je živio više od pola desetljeća u Sovjetskom Savezu, čini se kao da nikada nije izazvao ozbiljnu pozornost od strane države nacionalne sigurnosti. Obzirom na političku klimu u ovakvim Sjedinjenim Državama na početku Hladnog rata,  kada je McCarthyizam bio na vrhuncu, to bi moglo ukazivati ​​na to da je Carr obavljao neku državno odobrenu funkciju u SSSR-u. Svakako su mnogi životi uništeni tijekom tog razdoblja zbog daleko manje sumnjivih veza sa Sovjetima, nego zbog šest godina provedenih u SSSR-u." 

Carr je vrlo lako mogao raditi za tajne političke krugove, tijekom svog vremena provedenog u Sovjetskom Savezu. Njegovo stvaranje mitova o NLO-ima moglo je biti dijelom njegovog rada u ime skrivenih sila.

Neki istraživači su mogli pronaći vezu između Carra i Newmana. Carr je svakako imao mnogo zajedničkog sa Newmanovim fiktivnim prikazom sebe. Carr i fiktivni Newman bili su pisci koji su bili odlučni u namjeri natjerati svijet povjerovati u postojanje izvanzemaljaca. Carr je također imao mnogo zajedničkog sa stvarnim Newmanom. Poput Carra, Newman (onaj iz stvarnosti, a ne iz fikcije) imao je pozadinu, koja je budila sumnje u bavljenje špijunažom. Ako su optužbe istinite, onda su ova dvojica enigmatičnih muškaraca možda koristila svoje špijunske vještine u službi dugotrajnog nastojanja u nametanju obmane putem postojanja NLO-a. Newman je, čini se, vjerovao da nijedan dobar izvanzemaljski PSYOP nije potpun bez leša, i čini se da je želio da tajne sile to znaju kada je napisao "Leteći tanjur".

Strašni leš iz onostranog svijeta oslobađa se na čovječanstvo, na prilično dramatičan način. Prizor monumentalnog događaja je mali američki gradić Fairfield. Marsovska letjelica se sruši "usred obrađenih polja". Putnik letjelice pokušava aktivirati padobran, ali se on ne otvara kako treba. Prvi ljudi koji se pojavljuju na mjestu događaja su novinar John P. Marquis, i njegova fotografkinja Betty Hoffman, te oni otkrivaju unakaženo tijelo plavkasto-zelene kože. 

Svijet je u šoku, ali Newmanovi čitatelji otkrivaju još šokantniju tajnu: tijelo je još jedan proizvod Drummondove briljantnosti. Newman piše: "Čovjek sa Marsa je bio sigurno najsretnija Drummondova inspiracija". Drummond i još jedan zavjerenik, dr. Aygard Rossiter, osiguravaju da ova himera bude dizajnirana tako da se brzo raspadne. Ubrzano raspadanje uspješno prikriva zločin, što sumnjičavijim i skeptičnijim znanstvenicima onemogućuje da leš podvrgnu bilo kakvom smislenom ispitivanju. Najveći pokazatelji, unutarnji organi Marsovca, prvi su koji nestaju. Newman otkriva: "Unutarnji organi prkosili su rekonstrukciji i prvi su se raspali". Kako bi potkrijepili prijevaru, Rossiter i drugi objavljuju farsično izvješće, koje Newman opisuje kao "model obmanjujućih informacija". Čitatelji saznaju što su zapravo bili lažni ostaci izvanzemaljaca, kada se Rossiter šali:

"Bilo je zabavno", priznao je. "Osjećao sam potrebu dodati fusnotu Izvješću – 'Posebno priznanje odaje se gorili, dvjema čimpanzama, pet gibona, kitu, hobotnici, Kinezu, Egipćaninu i Malajcu, a da ne spominjemo galapagošku kornjaču, čija su tijela, prikladno secirana, poslužila kao ostaci Čovjeka s Marsa." 

Stravična mješavina dijelova ljudskog i životinjskog tijela je učinila da svijet samo još više poželi da Drummond lansira svoju raketu za Mars. Drummond lansira raketu, sa već izmišljenim odgovorom Marsovca. Taj odgovor, otkriva Drummond svojim kohortama, uključivati će zrakoplove opremljene prigušivačima. Plan za potpunu invaziju Marsovaca počinje se ostvarivati.

Invazija sa Marsa počinje se pojavljivati ​​nekoliko mjeseci kasnije, u području središnje Afrike "gdje Sudan prelazi u Belgijski Kongo". Viđen je "čudan stup" na nebu. Mlažnjaci koji pokušavaju prići bizarnom objektu doživljavaju kvar motora. Još jednom, zbunjeni i uplašeni ljudi potpuno su nesvjesni uloge koju je Drummondova domišljatost odigrala iza kulisa. Drummond primjenjuje zemaljsku tehnologiju, koja već postoji nekoliko godina! Newman objašnjava: "Godinama znanstvenici znaju kako zaustaviti motor, ometanjem njegovih električnih procesa, putem emisije naboja ili 'zrake'". Iako se radi o ljudskom uređaju, koji onesposobljava motore, prestravljena javnost vjeruje da su njihova vozila postala žrtvom superiorne izvanzemaljske tehnologije. Prigušivači, koje je Drummond ugradio u svoje neobične letjelice, također dodaju mračnu, mitsku i zloslutnu kvalitetu prisutnosti Marsa. Marsovske letjelice se kreću gotovo neotkriveno, proizvode "ne više od 'zujanja' o kojem su izvijestili domoroci". Srednjoafrički domoroci i drugi svjedoci, potaknuti mješavinom praznovjerja i straha, letjelice nazivaju "misterioznim 'željeznim drvećem'". 

Neki bi mogli pretpostaviti kako je neobična letjelica, koja je naoružana oružjem koje može onesposobiti motore, bila isključivo plod Newmanove mašte. Međutim, čini se da dopis od 07. studenog 1957. godine, iz dosjea Federalnog istražnog ureda (FBI),  proturječi tome. Dopis dijeli izvještaj bivšeg ratnog zarobljenika (POW) iz Poljske, koji je doživio viđenje NLO-a tijekom rata. On je vjerovao je da će njegovo viđenje NLO-a pomoći Robertu Cutleru, američkom vladinom dužnosniku, koji je bio prvi američki savjetnik za nacionalnu sigurnost predsjednika, da razriješi misterij oko viđenja NLO-a u Teksasu. 

Incident sa NLO-om u Teksasu uključivao je letjelicu, koja je uzrokovala gašenje motora vozila. Ali, priča koju je ispričao poljski ratni zarobljenik se navodno dogodila 1944. godine, prije nego što su ispaljeni posljednji hici u Drugom svjetskom ratu. Istraživači, Lawrence Fawcett i Barry J. Greenwood, dijele sadržaj FBI-jevog memoranduma:

"Kao odgovor na pismo koje je uputio g. Robertu Cutleru, posebnom pomoćniku predsjednika Dwighta D. Eisenhowera, gdje je naveo da 'možda ima neke informacije o raketi u Teksasu', Detroit je intervjuiran 07. studenog 1957. godine, i pružio je sljedeće informacije:

Rođen 19. veljače 1926. godine, u Varšavi, Poljska, doveden je iz Poljske kao ratni zarobljenik u Gut Alt Golssen, otprilike 30 milja istočno od Berlina, Njemačka, u svibnju 1942. godine, gdje je ostao do nekoliko tjedana nakon završetka Drugog svjetskog rata. Sljedeće godine proveo je u logorima za raseljene osobe u Korku, Strasburgu, Offenburgu, Wilheimu i Freiburgu, a oko godinu dana bio je zaposlen u tekstilnoj tvornici u Laurachbadenu, Njemačka. U Sjedinjene Države, u New York, stigao je 02. svibnja 1951. godine preko, Hamtramcka, Michigan; njegov registracijski broj stranca – ...

Od svibnja 1951. godine je zaposlen u pivovari Gobel u Detroitu. Novo izvješće o misterioznom vozilu u Teksasu, koje je uzrokovalo gašenje motora drugih vozila, potaknulo ga je na komunikaciju sa vladom Sjedinjenih Država, u vezi sličnog fenomena koji je primijetio 1944. godine, u području Gut Alt Golssen.

Prema ..., tijekom 1944. godine, mjeseca kojega se ne sjećam, dok su putovali na posao na polju nedaleko sjeverno od Gut Alt Golssen, motor njihovog traktora se ugasio na cesti kroz močvarno područje. Tada se nije vidio nikakav stroj ili drugo vozilo, iako se čuo zvuk opisan kao visokofrekventno zujanje, slično onome koje proizvodi veliki električni generator.

Pojavio se "S.S." stražar i kratko razgovarao sa njemačkim vozačem traktora, koji je čekao pet do deset minuta, nakon čega je zvuk prestao i motor traktora je normalno pokrenut. Otprilike 3 sata kasnije, u istom močvarnom području, ali dalje od ceste  radna ekipa je kosila "sijeno", uz Nijemca zaduženog za ekipu i "S.S." Stražari, u inače napuštenom području, uočili su kružni ograđeni prostor promjera otprilike 100 do 150 jardi, zaštićen od gledatelja zidom od cerade visokim otprilike 50 stopa, iz kojeg je uočeno vozilo gdje se polako vertikalno diže na visinu dovoljnu da pređe zid, a zatim se polako horizontalno kreće na kratku udaljenost izvan njihova vidokruga, koji je bio zaklonjen obližnjim drvećem.

Ovo vozilo, promatrano sa udaljenosti od otprilike 500 stopa, opisano je kao kružno vozilo, promjera 75 do 100 jardi i visine oko 14 stopa, i sastojalo se od tamnosivog nepokretnog gornjeg i donjeg dijela, visoko pet do šest stopa. Srednji dio, od otprilike jednog metra, činio se kao brzo pokretna komponenta i proizvodi kontinuirano zamućenje, slično propeleru aviona, ali se proteže opsegom vozila, koliko se moglo vidjeti. Buka koja je dolazila iz vozila bila je slična, ali nešto nižeg tona od buke koja se prethodno čula. Motor traktora ponovno se ugasio u ovoj prilici i njemački vozač nije uložio nikakav napor da pokrene motor dok buka nije prestala, nakon čega se motor normalno pokrenuo. Neizolirani metalni, moguće bakreni, kabeli, u prethodnim prilikama uočeni su kanali promjera od pola do dva inča, na i ispod površine tla, na nekim mjestima prekriveni vodom, očito između ograđenog prostora i male betonske strukture nalik stupu između ceste i ograđenog prostora.

Ovo područje nije ponovno posjetio, sve do nedugo nakon završetka Drugog svjetskog rata, kada je uočeno da su kabeli uklonjeni, a prethodne lokacije betonske strukture i ograđenog prostora prekrivene vodom. Izjavio je da od 1945. godine nije bio u komunikaciji niti sa jednim članom radne ekipe od 16 ili 18 ljudi, koja se sastojala od ruskih, francuskih i poljskih ratnih zarobljenika, koji su o ovom incidentu međusobno mnogo puta raspravljali. Međutim, od njih se mogao sjetiti samo jednog imena, adresa nije poznata. Opisan je kao tada star oko 50 godina i pretpostavlja se da se vratio u Poljsku nakon rata." 

Ako je priča poljskog ratnog zarobljenika istinita, onda su tehnologiju poput one koju opisuje Newman izumili nacistički znanstvenici i, nakon Drugog svjetskog rata, donijeli u Sjedinjene Države. Uvoz nacističkih znanstvenika od strane elemenata američke vlade je, naravno, dobro utvrđena činjenica. Ti nacistički znanstvenici podijelili su niz izuma sa vladom Sjedinjenih Država. Možda je Newman imao na umu jedan od tih izuma kada je pisao o zračnim "željeznim stablima" koja zaustavljaju mlazne avione ili automobile.

Tijekom godina, tehnologija poput one opisane u Newmanom romanu "Leteći tanjur" i FBI-jevom dopisu iz 1957. godine, postala je središnji dio NLO-predaja. Slučajevi NLO-a, koji uključuju letjelicu koja zaustavlja ljudska vozila, su bezbrojni. Čini se kao da većina ufologa usvaja izvanzemaljsko tumačenje samo gledanjem ovakvih izvješća. Međutim, jedan od najpoznatijih slučajeva, incident sa Mantellom iz 1948. godine, čini se da više odgovara tumačenju koje je dalo Newmanovo djelo fikcije, ali i FBI-jev dopis. Prema istraživaču Marku Pilkingtonu, tehnologija slična onoj o kojoj je Newman pisao je "bila umiješana u smrt pilota Nacionalne garde Kentuckyja, Thomasa Mantella, koji je poginuo 07. siječnja 1948. godine, progoneći NLO za koji se ispostavilo da je tajni aluminijski balon, Navy Skyhook". Slučaj Edwarda Mantella, iz 1948. godine, pokazuje kako podcijenjeni ili neobjavljeni detalji viđenja ili incidenta s NLO-om mogu navesti istraživače da prestanu gledati u zvijezde, i usmjere pogled na terra firma u potrazi za odgovorima. Ovaj konkretni događaj je uključivao zračnu potjeru za NLO-om, koja je rezultirala padom i smrću kapetana Thomasa F. Mantella, 25-godišnjeg pilota Zračne nacionalne garde Kentuckyja. Povjesničar David Michael Jacobs tvrdi da je ovaj slučaj doveo do velike promjene u načinu na koji su javnost i vlada percipirali NLO-e. U svojoj knjizi "Kontroverza oko NLO-a u Americi", Jacobs navodi: "Činjenica što je osoba dramatično umrla u susretu sa navodnim letećim tanjurom dramatično je povećala zabrinutost javnosti zbog tog fenomena. Sada se u razmišljanje o NLO-ima uvukla dramatična nova perspektiva: oni bi mogli biti ne samo izvanzemaljski, već i potencijalno neprijateljski". Slučaj Mantell pomogao je širenju narativa o prijetnji NLO-a, sličnog onome koji je stvorila izmišljena zavjera u Newmanovom "Letećem tanjuru".

Međutim, skrivena dimenzija slučaja Mantell sugerira kako se i vlada i javnost nisu imale čega bojati od neprijateljskih izvanzemaljaca. U svojoj knjizi, "NLO napravljeni čovjekom 1944.-1994.: 50 godina potiskivanja", Renato Vesco i David Hatcher Childress, dokumentiraju nedovoljno prijavljene aspekte slučaja Mantell. Childress i Vesco pišu:

"U 14:30, 07. siječnja 1948. godine, visokoleteći, sjajni, ravni, kružni objekt, proletio je iznad grada Madisona brzinom od najmanje 800 kilometara na sat.

Niz telefonskih poziva iz Elizabethtowna, Lexingtona i Fort Knoxa (poznatog nacionalnog sefa), ubrzo nakon toga upozorio je Godman Field, vojnu zračnu bazu. Gigantski sjajni objekt doista se brzo kretao nebom nad područjem, ostavljajući dojam da provodi metodičnu istraživačku misiju. U 15:00 sati ovaj se objekt, ili možda neki drugi iste vrste, pojavio izravno iznad baze.

Promatrajući ga dalekozorom, pukovnik F.G. Hix zaključio je da se radi o plamtećem disku gigantske veličine, najvjerojatnije mu je promjer bio oko 45 metara.

Tri lovca F-51 Mustang vraćala su se u bazu pod zapovjedništvom kapetana Thomasa Mantella. Eskadrila je primila radio naredbe neka identificiraju ovaj objekt, koji se u međuvremenu počeo udaljavati. Ubrzo nakon toga dva su se lovca morala vratiti na polje, jer su ostali bez goriva. Kapetan Mantell nastavio je potjeru, i u 15:15 izvijestio: "Uočio sam tu stvar. Izgleda metalno i ogromne je veličine. Brzo se okreće i okruženo je crvenkastim trakama. Izgleda kao kornet sladoleda prekriven crvenim, povremeno bljeskajućim svjetlom na vrhu." 

Prema službenim izvorima, njegova posljednja radio poruka glasila je: "Još je iznad mene, ubrzavam ili čak i bolje. Idem na 6000 metara i ako ne budem bliže, odustajem od potjere."

Međutim, jedan od članova osoblja kontrolnog tornja Godman kasnije je otkrio članu Britanskog ureda za leteće tanjure, privatnog udruženja posvećenog istraživanju NLO-a, kako postoji i nastavak priče. Ubrzo nakon toga, kapetan Mantell uspio se približiti NLO-u, kada se nakratko zaustavio u zraku.

"Bože moj!", uzviknuo je tada na radiju. "U njemu su ljudi!" Ostatak njegovih riječi, ako ih je uopće bilo, nadglasao je neopisivi crescendo buke. Zatim se dogodio strašan sudar i radio veza je prekinuta." 

Mantellove posljednje poznate riječi su značajne, jer je putnike objekta nazvao "ljudima", a ne izvanzemaljcima ili nezemaljskim bićima. Umanjivanje ovog aspekta, nečega što se smatra važnim slučajem u području ufologije, dovelo je do toga da mnogi istraživači razmatraju samo izvanzemaljsko tumačenje kada razmatraju podrijetlo neidentificiranih letećih objekata. Kada bi mnogi od ovih istinskih vjernika u NLO-e pročitali Newmanov "Leteći tanjur", možda bi imati radikalno drugačije mišljenje.

Newman opisuje susret čovječanstva sa marsovskim zrakoplovom kao "trijumf sugestije". Doista, jest. Svijet sada vjeruje da Marsovci mogu potkrijepiti svoje prijetnje. Slijeće još jedna marsovska raketa, ova nosi ​​poruku gdje Marsovci silom žele uzeti svjetsko zlato. U ime kolektivne sigurnosti i obrane, postupno se oblikuje svjetska vlada. Ruski predstavnik u Ujedinjenim narodima promiče globalnu vojnu silu. Hrabro izjavljuje: "Međunarodna vojska, opremljena najmodernijim uređajima, mora spasiti svijet od prijeteće propasti". Britanski državnik, Worton Spender, nakon prijedloga ruskog predstavnika iznosi vjerojatno najsmjeliji govor izrečen u Newmanovom romanu:

"Suočeni smo sa vremenom. Često smo koristili izraz 'kraj svijeta'. Činilo se maštovitim, fantastičnim. Ali, sada se otkriva kao zastrašujuća mogućnost. Sve što nam je drago je ugroženo – ljubav, život i težnja za srećom.

Da nismo uspjeli odgovoriti na ovaj izazov, došao bi kraj svemu. Suočavamo se sa novom tiranijom, pred kojom se svi zemaljski diktatori u povijesti čine kao jadne marionete. Pa ipak, ova ogromna prijetnja mora biti i može biti, poražena.

Pozivam narode svijeta. Sve muškarce i sve žene u bitku! Marsovci ne smiju biti samo odbijeni, već uništeni, kako više nikada ne bi pokušali dominirati svijetom – našim svijetom, sa svim njegovim manama i ludostima, već sa svim njegovim slavnim tradicijama i golemim potencijalima.

Boriti ćemo se u šumama Afrike ili snijegu Grenlanda, i gdje god drugdje ta čudovišta mogu udariti. Budući staro oružje neće biti dovoljno, izmisliti ćemo novo. Naš napor mora biti gigantski. Velike autoceste moraju se izgraditi do srca tropske Afrike i kroz sjeverne pustoši, kako bi se podržali i opskrbili hrabri ljudi koji će se boriti sa demonima koji su napali naš svijet. Kao i jednom prije u povijesti, ne mogu obećati ništa više od krvi i truda, suza i znoja. Da, ali bih dodao, mogu obećati još jednu stvar – pobjedu.

To je ujedinjeni svijet koji se suočava sa Marsovcima. Nijemci i Japanci marširati će uz Ruse, Amerikance, Francuze i Britance. Male nacije će dati najbolje od svojih sinova. Ovi ljudi će se natjecati, ne da unište jedni druge kao nekada, već da nadmaše jedni druge u hrabrom napadu na zajedničkog neprijatelja.

Pripremimo se za borbu. Može biti neuspjeha, čak i šokova, jer smo smrtnici i ne poznamo um, niti načine naših neprijatelja. Ali, ovo je sigurno, ako smo ujedinjeni, možemo osloboditi našu zemlju ove strašne prijetnje. U bitku - svi mi!" 

Spenderov vatreni i strastveni govor ima željeni učinak. Ujedinjeni narodi dobivaju snagu i počinju poprimati obilježja svjetske vlade u nastajanju. Newman objašnjava: "Odgovor je bio efektan. Skupština Ujedinjenih naroda više nije bila rasprava viših prepirki, već praktični odbor za načine i sredstva". Međunarodna vojska, koju su Sovjeti toliko željeli, počinje se formirati "u četiri kuta Afrike", gdje se vojnici iz cijelog svijeta šalju na "obuku novim oružjem, koje je Drummondov genij osigurao kako bi se suočili sa ovom novom prijetnjom". Gnjevni Marsovci, razjareni ljudskim otporom, uništavaju još dva nenaseljena područja svojim strašnim protonskim bombama. Naravno, ovi napadi, kao i prvi, proizvod su zavjere. Lažna marsovska agresija služi jačanju odlučnosti čovječanstva da formira dugo očekivanu svjetsku vladu. Newman piše: "Federalistički pokreti diljem svijeta dobili su zamah. Po prvi put nacije su se odrekle dijela svoje vlasti. Bili smo bliže svjetskoj vladi nego ikad prije. I ideja se pokazala uspješnom". Također se pokazalo uspješnim uspostavljanje tehnokratskog centra svjetske vlade. Newman detaljnije objašnjava:

"Drummondova Liga znanstvenika je nastala, i u roku od nekoliko tjedana regrutirala stotine tisuća članova iz svih zemalja svijeta. Kada su dvije južnoameričke nacije, udobno distancirane od sukoba, oživjele drevnu svađu, Drummondova Liga je pokazala svoje karte. Jednostavno je naredila svim znanstvenicima i tehničarima u objema zemljama da povuku svoje usluge – i u dvadeset četiri sata lokalni političari bili su na koljenima. Dalekovidni ljudi su pažljivo primijetili ovaj novi razvoj događaja." 

Postoje i naznake sinkretizma u rastućoj svjetskoj vladi. Newman objašnjava:

"Jeruzalem, sada međunarodni grad pod pokroviteljstvom Ujedinjenih naroda, bio je mjesto izvanredne konferencije koja je na kraju dovela do ujedinjenja kršćanskih crkava – odlučnog koraka, koji je uvelike pomogao u povratku izgubljenog tla tijekom prethodne generacije." 

Ne možemo se ne zapitati hoće li ekumenizam, koji je ovdje započeo ujedinjenjem kršćanskih crkava, ustupiti mjesto radikalnijem i sveobuhvatnijem miješanju svjetskih religija, uključujući poganske i antikršćanske.

Newmanova propagandna pozadina i zadivljujući stil pripovijedanja pomogli su učinkovito uhvatiti želju elitističkih klika za  izazivanjem društvene promjene uvođenjem onostrane prijetnje. Međutim, "Leteći tanjur" čini se kao da je puno više od toga. Neke od shema, smišljenih za promicanje zajedničke vizije zavjerenika romana, sugeriraju predznanje sa Newmanove strane.

Drugim riječima: autor je uspio točno predvidjeti neke od poteza koji se danas poduzimaju dok napori obmane NLO-a prelaze u fazu lažnog razotkrivanja. Newman je predvidio veliku invaziju izvanzemaljaca (PSYOP) u budućnosti, pa čak iskoristio svoju fikciju da ponudi prijedloge sudionicima u toj nadolazećoj kozmičkoj Operaciji Northwoods. Razmotrimo, npr. neke od sumnjivijih aktivnosti Loeba, teorijskog fizičara i sudionika u obmani NLO-a, sa kojim su se čitatelji upoznali u prethodnom nastavku. Među tim sumnjivim aktivnostima je i objavljivanje njegovog rada, u ljeto 2025. godine, koji je Loeb napisao sa još dvojicom harvardskih znanstvenika, Adamom Drowlom i Adamom Hibberdom. U radu, Loeb i njegovi koautori, sugeriraju kako je 3I/ATLAS, vrlo veliki međuzvjezdani objekt koji je NASA otkrila 01. srpnja 2025. godine, izvanzemaljska letjelica.