Čudo imena Jack Parsons

Jack Parsons nije bio samo jedna figura u analima zrakoplovnog inženjerstva. Posežući za zvijezdama, probio je membrane koje su odvajale znanost od čarobnjaštva, tehnologiju od mitologije, modernost od arhaičnog, razum od spektralnog. Pojavljuje se kao prometejski mučenik, žrtvovan na oltaru civilizacije koja je prestravljena vlastitom budućnošću. Njegova priča je priča o samoj američkoj mašti, prisiljenoj na shizofreniju prosvjetiteljstvom, koje nikada nije konzumiralo svoj prometejski potencijal, ali i okultnom tradicijom kojoj nikada nije bilo dopušteno da u potpunosti izađe iz sjene.

Parsons stoji na raskrižju tri naizgled nekompatibilna svijeta: raketarstva, znanstvene fantastike i okultnog. No, za njega nikada nije bilo proturječja u njihovom jedinstvu. Sva tri je shvaćao kao izraze istog prometejskog impulsa, želje da se silom otvore vrata budućnosti i odbijanja pokloniti se svećenstvu sadašnjosti. Njegov život nije samo priča o inženjeru; to je drama američkog tragatelja koji je pokušao spojiti tehnološku transcendenciju moderne znanosti sa ezoteričnom pobunom tradicija misterija.

Čudesna Pasadena

Pasadenska pozlaćena enklava Orange Grove Avenue, "najljepša stambena ulica na svijetu", funkcionirala je ne samo kao kulisa, već kao psihički inkubator. Unutar svoje uređene arkade, gdje se viktorijanski protestantski dekor miješao sa kvazi-maurskim imanjima pljačkaških baruna, i hirovitim stilovima vilinskog svijeta Busch Gardens - Parsons je razvio psihološki predložak aristokratskog autsajdera. Od samog početka je odrastao u svijetu koji je bio hiperracionalan i duboko nadrealan: mjesto gdje su se visoko društvo i okultizam pomiješali, bez da su se ikada međusobno priznavali. Ovo okruženje oblikovalo je arhetip, koji će Parsons kasnije utjeloviti: sotonistički znanstvenik, osiroćen od očinskog principa, apsorbiran u majčinski svijet gdje su mašta, fantazija i zabranjeno cvjetali pod pokrovom ugleda.

Pasadena – od svih gradova – postaje mjesto njegovog ranog maštovitog razvoja. Njegova podijeljena osobnost: Los Angeles kao obližnji "cirkus bez šatora", okupljalište spiritualista, kineskih liječnika, lažnih iscjelitelja, mistika nijemog filma, hinduističkih šarlatana - omogućila je mladom Parsonsu internalizirati američku okultu podsvijest, i to mnogo prije nego što je upoznao Crowleyja. To pomaže objasniti zašto Parsons nije došao do magije kao bijeg od znanosti; on je stigao do znanosti kao drugog oblika magije. Mnogo prije nego što je postao suosnivačem JPL-a, kao dijete je pretraživao arturijanske romanse, gotičke priče i proto-znanstvenofantastične fantazije mladog žanra, koji se tada smatrao "djetinjastim i beznačajnim". Time se psihološki pripremio za budućnost, gdje će se fizika i metafizika spojiti traumom kvantne teorije i relativnosti.

Njegova karizma, briljantnost i "dječja sposobnost vjerovanja" (ili njegova maštovita naivnost) su mu omogućili učiniti ono što su ovlašteni stručnjaci smatrali nemogućim. U tome postoji nešto duboko ezoterično: ideja da su vjera, mašta i mitopoetska smjelost - pravi rastvarači znanstvene stagnacije. Parsons nije inovirao zbog svog obrazovanja, on je inovirao zato jer je jednom nogom bio u imaginarnom. Njegova cjeloživotna odanost pulpovima, spekulativnoj fikciji, proto-mitologiji svemirskih putovanja, otkriva da je on znanost vidio kao "magiju koja je postala stvarnost", ispunjenje arhaične čežnje za neograničenom moći i znanjem. Upravo je to psihološki profil prometejskog tipa: vizionar koji prepoznaje tehnologiju kao moderni oblik taumaturgije, gdje je laboratorij nasljednik hrama.

Nije slučajno što se sama raketna znanost smatrala apsurdnom, čak i ludom, tijekom Parsonsove mladosti. Tu njegov značaj za prometeizam postaje najjasniji. Raketarenje nije bilo znanost; bilo je hereza. Bilo je to uvreda aristotelovskoj metafizici koja je još uvijek dominirala običnom sviješću. Parsons stoji na spoju između svjetova: posljednjeg doba zemaljskog čovjeka i prvog doba prometejske rase izvan svijeta. Kako biografija prepričava, bio je središnji dio transformacije raketarstva, od rugalice do tehnološkog motora budućnosti. Samo to bi njegovu biografiju učinilo bitnom.

Međutim, ovo je samo pola priče, jer dok je Parsons gradio motore budućnosti, također se spuštao u podzemni svijet telemskih misterija, spajajući putanju rakete sa klifotičkim spuštanjem maga. Magiju je shvaćao upravo onako kako su to činili John Dee ili Isaac Newton: ne kao praznovjerje, već kao još jednu znanstvenu granicu. Vjerovao je – ispravno – da je granica između fizičkog i metafizičkog imaginarna, artefakt prosvjetiteljskog racionalizma, koji više nije postojao u doba Heisenberga i Bohra. Parsons, dakle, nije proturječje; on je bio nužna sinteza dviju tradicija, koje su umjetno razdvojene epistemološkim prekidom, a što  modernost nikada nije pomirila. Raketarenje oslobađa čovječanstvo od vezanosti za Zemlju. Magija oslobađa svijest iz zatvora materijalističke ontologije. Oboje se odnosi na tehnološku transcedenciju ljudskog stanja.

Dvostruka oštrica slobode

Parsons je napisao esej u kojem objašnjava zašto je "Sloboda dvosjekli mač", Doista, to je najoštrije oružje koje je ikad iskovano u prometejskom eseju. Ali, ono što je upečatljivo u Parsonsovom eseju nije samo njegovo libertarijansko ogorčenje protiv zadiranja Crkve i Države; vječnih sila dogmatizma, koje sa pravom identificira kao parazite na individualnom duhu. Radi se o neobičnom predznanju iz njegove vizije: intuiciji da je sama sloboda tehnologija, psiho-duhovni instrument kojim se mora baratati i vješto i opasno, jer reže ruku koja ga hvata jednako lako kao što siječe lance.

Čitati Parsonsa znači svjedočiti duhu američkog Prometeja koji izranja iz ruševina Drugog svjetskog rata, samo kako bi otkrio da "zemlja slobodnih" kliže u birokratsku parodiju svojih osnivačkih ideala. Njegov predgovor, napisan 1950. godine, ali neobično odjekuje našom sadašnjošću, stoji kao optužnica civilizaciji koja je zaboravila značenje vlastitih mitova. Liberalna revolucija, rođena munjevitom jasnoćom Painea i Jeffersona, već se, za Parsonsovog života, okoštala u sustav sigurnosnog teatra, moralnog paternalizma i menadžerske tehnokracije. Ali, Parsons je shvatio da sloboda nije uvjet; to je disciplina. To je način postojanja i zahtijeva herojskog pojedinca koji je sposoban nositi teret egzistencijalnog samostvaranja. Sloboda nije dana; ona se kuje; i kuje se samo u onima koji su spremni "pretopiti rude samih sebe" (kako on kaže) u mač koji je dovoljno oštar da presiječe i unutarnju i vanjsku tiraniju.

Parsons anticipira dekonstrukciju materijalističkog praznovjerja desetljećima prije nego će Bellov teorem, ili Wheelerovo djelo "It from Bit", zadati smrtni udarac klasičnom objektivizmu. Parsons shvaća da su sve dogme simulakrumi, projekcije psihičke potrebe, maskirane kao kozmička istina. Zato Crkvu, Državu i "pozitivističkog" znanstvenika smatra ekvivalentma: svaki tvrdi epistemološki suverenitet, koji sama stvarnost ne pruža. U tom smislu, njegov liberalizam nije plitki libertinizam suvremene politike, već je metafizički liberalizam: inzistiranje da je pojedinac mjesto stvaranja značenja u svemiru, koji ne otkriva apsolutni poredak. Parsonsov relativizam nije postmodernistički nihilizam, koji će metastazirati desetljećima kasnije. To je herojski relativizam - gotovo zaratustrijski - koji potvrđuje kreativni suverenitet individualne svijesti. Njegova epistemologija je, u biti,  prometejska: nijedan autoritet ne može zatvoriti prostor misli, jer je misao plamen ukraden od bogova.

U potezu koji je bio proročanski za kasnije psihoanalitičke i sociološke uvide, Parsons objašnjava tiraniju ne kao nametanje vanjske sile, već kao odricanje od unutarnjeg suvereniteta. "Tiranin ne stvara svoju tiraniju... Nju omogućuje njegov narod". Totalitarizam je eksternalizacija unutarnjeg neuspjeha. Autoritarna osobnost je pojedinac koji ne može podnijeti tjeskobu radikalne slobode, i stoga traži utočište u paternalističkim strukturama. Sloboda je, dakle, "opasno" stanje, jer prisiljava pojedinca da se suoči sa ponorom vlastitog jastva, neutemeljenim temeljem Bića. Parsonsovo inzistiranje na odgovornosti, kao drugoj oštrici mača, otkriva njegovu svijest da se sloboda bez samosavladavanja urušava u kaos. Stoji uz Blakea, Shelleyja i Nietzschea u promatranju slobode kao oblika duhovnog atleticizma. Zahtijeva snagu, hrabrost i kreativnost. Zadatak, a ne dar.

Kada se Parsons okrene seksu, on se otkriva ne samo kao magus Belarion, već i kao jedan od najranijih mislilaca spektralnog erosa. On seksualnost doživljava kao biološki nagon, ali i kao prvobitni sakrament Bića. Seks je mjesto na kojem najizravnije susrećemo istinu da je život u osnovi energičan, sakramentalan, i opasan.

Parsonova kritika kršćanstva manje je teološka nego ontološka. On identificira kršćanski moralni tabu oko seksualnosti kao metafizičko iskrivljenje; kastraciju kreativne životne sile, poricanje spektralnog kontinuuma prirode. Za njega je "seks kao grijeh" izvorna laž kojom je Crkva porobila psihu, preusmjeravajući egzistencijalnu moć pojedinca od samoostvarenja prema poslušnosti. Abrahamski Bog je sablasni parazit i hrani se ljudskim sramom i samonegacijom; dok poganske misterije (Pan, Dioniz, Ištar, Babalon) predstavljaju ekstatičnu afirmaciju Bića. Parsonsov poziv na obnovu erosa nije hedonistički, nego je  inicijacijski. Seks je lonac gdje se individualnost oblikuje kroz ranjivost, intenzitet i kreativni rizik. To je, za Parsonsa, ritual u kojem dvosjekli mač najjače bljeska.

Parsonsovo posljednje poglavlje je proročansko zazivanje onoga što on naziva "Žena Opasana Mačem", Grimizna Žena – Babalon. Ovdje se Parsons približava pragu onoga što je Eonska antropologija: prepoznavanju da je sljedeća faza ljudske evolucije neodvojiva od ponovnog pojavljivanja ženskog principa u njegovom primordijalnom i predpatrijarhalnom obliku. Parsons vidi da civilizacija umire, jer je žena duhovno osakaćena. Patrijarhat, po njegovom mišljenju, nije samo nepravda već je i ontološka katastrofa: potiskivanje nesvjesnog, maštovitog, proročkog i erotičnog. Njegova vizija Žene nije sentimentalna božica Wicce, ili  konzumeristička karikatura feminizma trećeg vala. To je Eonska Žena, ona koja kida veo dogme i otkriva golu istinu Bića. Parsonsova Babalon jest razotkrivena psiha. Ona je utvara civilizacije koja je sposobna transcendirati krivnju, sram i metafiziku kontrole. Ona nije jednakost već transcendencija; ne komplementarnost već suprotstavljanje; ne obnova izgubljenog doba već inauguracija novog.

Parsons završava pozivom, koji bi se jednako dobro mogao uputiti budućem prometejskom redu: "Tebi, o nepoznata ženo, obećan je Mač slobode." To je isti mač koji je Nietzsche obećao Nadčovjeku, koji je Blake stavio u ruke Orka, koji je Crowley ugledao u Nuitinom beskonačnom svodu. To je spektralna oštrica koja oblikuje budući svijet. Parsons ne pripada povijesti znanosti ili okultizma, već i genealogiji prometejske misli. "Sloboda je dvosjekli mač" jest sjeme ideja, koje će se ponovno pojaviti desetljećima kasnije, u sustavnijem filozofskom obliku. Parsons nije filozof u strogom, arhitektonskom smislu. On je filozofski palitelj, figura koja je instinktivno znala da je sloboda ljudsko stanje utoliko što je čovječanstvo nešto što treba prevladati, a ne sačuvati. On je bio vizionar prometejske budućnosti.

Parsonsova poruka je također i herojska: sloboda se mora birati, iznova i iznova, u svakom trenutku kada se pojedinac suočava sa ponorom vlastitog postajanja. Ona zahtijeva odgovornost, samospoznaju, erotsku hrabrost, maštovitu smjelost i odbijanje podvrgavanja bilo kojem autoritetu (vjerskom, znanstvenom, političkom ili društvenom), koji diktira uvjete nečijeg postojanja. Sloboda je oštrica koja ranjava prije nego što oslobodi, a ipak, kako Parsons piše u svojoj posljednjoj opomeni: Mač je obećan Ženi. To bi značilo, u simboličkom registru, Psihi, Spektralnom Eonu, sili postajanja koja je starija od bogova, i ujedno je heraklitsko dijete u igri. Parsonsov esej je, u tom smislu, rana himna Spektralne revolucije. 

Jack Parsons Lab

Parsonsov doprinos američkom zrakoplovstvu, tj. razvoj novog kompozitnog raketnog goriva, temeljnog za kasniji program Shuttle - fizički je analog njegove metafizičke težnje stvoriti Mjesečevo dijete. Filistru se to čini nepovezanim. Jedno je kemija, drugo okultizam. Ali, kemija jest proizašla iz alkemije. Za Parsonsa, obje su operacije na istom kontinuumu. Obje pokušavaju roditi novu vrstu bića i prisiliti ga na evolucijski skok. Vjerovao je u spektralnu kreativnost, gdje je sama mašta kozmička sila. Paranormalno nije odstupanje od prirode, već je prikriveni (ili okultni) način otkrivanja prirode.

"The Suicide Squad" ("Odred samoubojica") u laboratoriju Jacka Parsonsa (JPL) bila je skupina otpadnika, neprilagođenih, kao i vizionara, koji su provodili opasne eksperimente u pustinji i akademski establišment im se smijao. Novinari su hrlili u njihovu šupu kao da su u pogansko proročište, nadajući se da će izvući proročanstva o Mjesecu. Javnost, potaknuta zrakoplovnim podvizima, poput putovanja oko Zemlje Howarda Hughesa, odjednom je bila spremna zamisliti budućnost izvan Zemlje, a Parsons je iskoristio tu priliku demonstrirajući rakete, koje su izgledale kao da su istrgnute sa stranica hermetičkih fantazija Cyrana de Bergeraca. Parsonsov rad jako je nalikovao vizionarskom "Drugom svijetu" Cyrana, gdje su rakete lančano povezane da bi se uzdigle prema Mjesecu. Povijest, mit i fikcija se zamagljuju unutar Parsonsa, kao što se miješaju unutar svih pravih prometejskih prethodnika. Parsons je također bio majstor maski (književni estet, znanstvenik, mađioničar) i mijenjao je svoje persone kao da svjesno istražuje različite mogućnosti sebe. Međutim, ta ga je mnogostrukost učinila briljantnim i nestabilnim, što bi dovelo do "dubokih depresija i ekstremnih promjena raspoloženja", kada god bi se njegov samostvoreni mit susreo sa  otporom svijeta. Prometejski genij jest, prema definiciji, nesiguran. Njegov identitet je projekt, a ne nešto zadano.

Odred samoubojica, čije je srce bio Parsons, kovao je budućnost iz materijala koji su opasni poput njihovih ideja. U tom smislu, osnivanje JPL-a jest djelo magije i Parsons je glavni mađioničar. Kada mu von Kármán kaže da je "rođeno novo doba", izjava nije hiperbola. To je ezoterična istina. Ali, Parsonsov genij također je sadržavao sjeme njegovog vlastitog uništenja, jer ono što je otkrio jest nešto što ova civilizacija ne može tolerirati: spoj znanosti i magije, Prometeja i Pana, tehnologije i erosa. Biografija pokazuje da je, kada je Parsons prestao biti koristan ratnim naporima, kada je postao nepredvidljiv i njegov erotski i magični život više nije mogao biti sigurno odjeljen - bio izbačen. Lišen sigurnosnih provjera, prisiljen na marginalni posao, na kraju sveden na stvaranje specijalnih efekata za Hollywood, dok je istraživao ezoterične fascinacije dublje nego ikada.

Afera Hubbard

Jack Parsons susreo se sa L. Ron Hubbardom točno u trenutku kada je njegova vlastita prometejska težnja nadmašila dostupna sredstva za njeno ostvarenje. Parsons je iscrpio racionalnu granicu raketne tehnike i stajao je pred ponorom ezoteričnije znanosti, one koja je zahtijevala ne samo intelekt ili hrabrost, već i opasan spoj mašte i volje. U taj vakuum ušao je Hubbard. To je lik koji se Parsonsu, na prvi pogled, činio utjelovljenjem Crowleyjevog ideala: vatreni, avanturistički, polimatični u površnim postignućima, nevezan konvencijama, zrači lagodnim autoritetom nekoga za koga je sama stvarnost podatna. Parsons u njemu nije vidio prevaranta iz kasnijih legendi, već čovjeka koji je, nekim instinktivnim odnosom, razumio što znači živjeti mitološki. Hubbard mu je postao manje prijatelj, a više katalitička mogućnost.

Parsons je na Hubbarda projicirao sliku "prirodnog Telemita", nekoga čiji je život negirao buržoaski moralni namještaj koji guši genija. Hubbardove neiscrpne ratne priče, ili tvrdnje o psihičkom uvidu, brzo razumijevanje enohijanskog i telemijskog leksikona - sve je to redom očaralo Parsonsa, koji je tražio sugovornika sa kojim bi se susreo na tom pragu između znanosti i čarobnjaštva. Parsons ga je čitao kao neupućenog maga, a u Hubbardu jest bilo nešto od čarobnjaka; ne u smislu okultnog postignuća, već u drevnom smislu pharmakona, onoga koji zna kako opijati druge narativima, koji demontiraju svakodnevni svijet i mame slušatelja prema uzvišenoj nestvarnosti. Parsons je to zamijenio za prosvjetljenje. Ali, to je zapravo bilo grabežljivo savladavanje estetike otkrivenja.

U ovu nepredvidljivu dijadu ušla je Betty. Trokut koji se formirao nije bio samo erotski; bio je metafizički. Parsons je pokušao prevladati ljubomoru snagom Volje, zamišljao je sebe oslobođenog moralnih ograničenja, baš kao što je vjerovao da čovječanstvo jednog dana mora nadvladati gravitaciju. Ipak, pojava Hubbarda u Bettynoj orbiti je otkrila njegovu ranjivost. Hubbard nije samo zaveo ženu koju je Parsons volio; uzurpirao je simboličnu poziciju u Parsonsovoj psihičkoj ekonomiji. Postao je mađioničar-suparnik, mračni blizanac Parsonsovog vlastitog projiciranog Sebstva. Umjesto da se suoči sa prekidom, Parsons je udvostručio magičnu intimnost sa Hubbardom. Što je više Hubbard uzimao od njega u tijelu, to ga je Parsons više nastojao vezati u duhu, inicirajući ga u djela za koja je vjerovao da će otkriti Svetog Anđela Čuvara, te ubrzati Eon Babalona. U ovakvoj  paradoksalnoj recipročnosti, izdaji na ljudskoj razini i suučesništvu na ritualnoj razini, njihov odnos je postao Möbiusova traka povjerenja i nasilja.

Rituali, koje su zajedno izvodili, bili su zasićeni dionizijskim elektricitetom. Fenomeni su izbijali u kući: svjetla su se gasila, kuckalo je uokolo, glasovi, ukazanja; što je Parsons čitao kao potvrdu Hubbardove neobične osjetljivosti. Nije mu palo na pamet da je te učinke mogao inscenirati pametan pripovjedač koji je imao pristup skrivenim prolazima. Ili bolje rečeno, palo mu je na pamet, ali je odbijao tu misao, preferirajući mitsko nad svakodnevnim. Trebao mu je da svijet bude čaroban; a Hubbard kao vječni improvizacijski dramaturg, pružio mu je tu čaroliju. U pustinji Mojave, ispod zujavih dalekovoda koje je Parsons smatrao kozmičkim antenama, ovaj savez dosegao je svoju apoteozu. Parsons je osjetio da je ritual dovršen. Vratio se kako bi pronašao Marjorie Cameron, koju je pozdravio kao elementala kojeg je prizvao. Hubbard je, svjesno ili nesvjesno, odigrao ulogu primalje u ovom navještenju. Parsons ga je zamijenio za suradnika u božanskoj zavjeri.

Međutim, pravo otkrivenje nije došlo od anđela, već iz glavne financijske knjige. 'Allied Enterprises' je bio talog, u kojem se Parsonsovo produhovljeno povjerenje pretvorilo u financijsku propast. Kao da je Hubbard osjetio kako je Parsonsova najveća ranjivost bila njegova glad za bratstvom, njegova želja za partnerom sa kojim bi sudjelovao u projektu koji je ujedinjavao magiju, avanturu i poduzetništvo. Parsons je uložio gotovo sav svoj kapital u partnerstvo, vjerujući da time osigurava i poslovni pothvat i metafizičko bratstvo. Hubbard je prihvatio ponudu mirnim pravom onoga tko zna da je odanost valuta neiscrpnija od novca. Betty je, u međuvremenu, postala svećenica operacije. Njene molbe zapečatile su trijadni pakt i odveo Parsonsa u katastrofu.

Hubbardov plan stjecanja jahti i plovidbu njima kroz Panamski kanal, daljnja prodaja uz profit na pacifičkoj obali, bila je upravo ona vrsta pulp-kalorične fantazije u koju je Parsons bio spreman vjerovati. To je miješalo pomorsku avanturu sa spekulativnim poduzetništvom, odražavalo mitske ambicije koje je Parsons projicirao na sebe. No, čim su se Hubbard i Betty oslobodili njegove fizičke prisutnosti, maska ​​je pala. Čarobni partner otkrio se kao prevarant, varalica iz starih bajki koji ukrade i zlato i voljene, dok ispreda priču o sudbini. Parsons, opljačkan za novac, iznenada lišen iluzija koje su ga održavale, progonio ih je preko kontinenta, oscilirajući između bijesa i ranjene čežnje, koju je mogao ponovno aktivirati jedan telefonski poziv. Takva je priroda veza koje nisu utemeljene na reciprocitetu, nego na čaroliji: žrtva ostaje očarana još dugo nakon što je iluzija nestala. 

Kada se Parsons konačno suočio sa stvarnošću, vratio se jedinom načinu djelovanja koji mu je preostao. Prizvao je Bartzabela, duha Marsa, u očajničkom pokušaju da magičnom silom zaustavi njihov bijeg. To što je oluja pogodila Hubbardov brod i vratila ga u luku, samo je za Parsonsa zapečatilo tragičnu ironiju u srcu sage: jedini čovjek za kojeg je vjerovao da sa njim može podijeliti svoje Veliko Djelo, alkemijom vlastite želje je sada pretvoren u neprijatelja, na kojega je bio prisiljen prizvati ratne sile. Zabrana je razvrgnula partnerstvo, ali nije izliječila ranu. Hubbard se oženio Betty. Parsons se vratio u Pasadenu lišen novca, ljubavi i posljednjih ostataka herojske projekcije.

Tako je završilo jedno od najneobičnijih i najkatastrofalnijih prijateljstava 20. stoljeća. Parsons, alkemičar američkog svemirskog doba, zamijenio je basnopisca za kolegu Prometeja. Hubbard, koji će kasnije izgraditi religiju iz istih osobina koje su zarobile Parsonsa, prepoznao je u njemu savršenog posvećenika u kult mašte; onoga čija ga je beskompromisno luciferska čežnja za apsolutnim ostavila bespomoćnim protiv zavođenja pukog teatrala. Njihov odnos služi kao upozorenje: mađioničar, u potraui za partnerom sa kojim će nadići svjetsko, može naići na lažnog mesiju, koji odražava nečije najviše ideale dovoljno dugo i dok im ne iscrpi životnu snagu. 

Cameron kao Grimizna Žena

Osim eksplozivnog odnosa sa Hubbardom, najintenzivniji odnos je Jack Parsons imao sa Marjorie Cameron. Parsons je upoznao Cameron 1946. godine, samo godinu dana nakon što je upoznao Hubbarda, i u trenutku kada je njegova magična volja otvorila pukotinu u tkivu njegove vlastite sudbine. Ono što je tražio u ritualima, u dugim noćima enohijanskog zazivanja i pustinjskih strogosti ispod zujavih dalekovoda, stiglo je ne kao vizija, već kao žena: utjelovljena, svjetlucava, opasno živa. Cameron je u njegov svijet ušla neobičnim tempom sinkroniciteta, kao da su je prizvale iste struje koje je prizvao u pustinji. Njena pojava nije bio slučajna; to je bilo ispunjenje čežnje koju je Parsons projicirao u kozmos. Vodio je rat protiv inercije svijeta, i svijet mu je, kao odgovor, poslao biće koje je utjelovilo njegove najnestabilnije mogućnosti.

Cameron je, sama po sebi, bila izazov lažnoj dihotomiji između svetog i profanog. Njena ljepota nije bila konvencionalne vrste, već alkemijske: nestabilna, transgresivna, obojena nevinošću bjegunca i prijetnjom muze koja poznaje svoju moć. Njene kose plave oči i žarko crvena kosa činile su se manje atributima, a više su bili znakovi, hijeroglifi elementarne prirode koje je Parsons prepoznao kao da pripadaju mitu kojemu je posvetio cijeli svoj život. Njena prošlost prošarana tajnim putovanjima, ratnim zapuštenostima, erotskim intenzitetima koji su druge dovodili do ludila, samo je produbila njenu auru. Bila je biće koje je već iskustvom napola bilo inicirano u struje kojima je Parsons nastojao zapovijedati.

Za Parsonsa, Cameron nije bila suputnica u običnom smislu; bila je ontološki događaj. Stigla je do praga, koji je on izgradio slijedeći svoju istinsku volju, te ju je stoga tumačio, ne kao psihološku projekciju ili društveni susret, već kao otkrivenje. Za njega je ona postala Grimizna Žena: metafizička uloga, ženski vektor eonske transformacije koju je vjerovao da je zadužen primiti.  Intenzitet njihova sjedinjenja stoga nikada nije bio samo romantičan. Bio je ritualan, proročanski, pun opasnosti koja prati svaki pokušaj utjelovljenja mita. Cameron se nije ustručavala, niti bojala, te opasnosti. U labirint je ušla dragovoljno, možda instinktivno, prepoznajući naboj koji je okruživao Parsonsa, čak i ako još nije shvaćala cijenu.

U njihovom obiteljskom životu je nestala granica između umjetnosti i magije. Njena platna, pigmenti i fizički pribor za stvaranje i borbu (oprema za streličarstvo, flošti za mačevanje) išli su sa njima kamo god bi pošli, kao da je njihovo kućanstvo prijenosni atelje kulta, čiji su sakramenti bili podjednako erotski, umjetnički i okultni. Za Parsonsa, njena umjetnost nije bila sporedna; bila je vidljivi izraz nevidljivih sila za koje je vjerovao da ih ona kanalizira. Za Cameron, Parsons nije ponudio samo ljubavnika, već i  kozmologiju, gdje intenzitet nije patologija već sudbina. Formirali su dijadu čija je os bila kreativna i apokaliptična.

Putovanje je za njih postalo produžetak rituala. Bilo u Europi ili Meksiku, bili su bjegunci ne od zakona, već od gravitacijske sile civilizacije koja nije mogla shvatiti Eon, koji su nastojali prizvati. Njihov zajednički život bio je hodočašće bez svetišta. Svrha nije bila štovanje, već transformacija, a ipak, ispod božanskih pretenzija njihove veze, ostala je krhka, ljudska nit: ljubav, nestalnost, nesporazum, tišina, ekstaza. Cameron je mogla rasplamsati Parsonsovu vizionarsku maštu, ali je također mogla razotkriti pukotine u njegovoj psihi. Njihova zajednica ga je obasjala, ali i progutala, jer je ona utjelovila upravo onu vatru za koju je vjerovao da je potrebna za stvaranje novog čovječanstva.

Na kraju, tragedija koja je odnijela Parsonsa je također inicirala Cameron u njenu konačnu ulogu usamljene svjedokinje prometejskog života, koji je ugašen u eksploziji vlastitog stvaranja. Vratila se razbijenim ostacima njihovog zajedničkog svijeta; platnima, pigmentima, oružju, relikvijama života proživljenog prkoseći običnom, samo kako bi otkrila da je Parsons već prešao u mit. Šok koji ju je obuzeo nije bila samo tuga, već pukotina u samom simboličkom poretku, u kojem je živjela sa njim. Bila je njegov elementar, njegov partner u Velikom Djelu i sada je postala njegovo preživjelo proročište, prenoseći intenzitet njihovog sjedinjenja u vlastitu umjetničku i ezoteričnu putanju, što uključuje i njenu ulogu u satanističkom filmu "Lucifer Rising", Kennetha Angera. 

Veza između Parsonsa i Cameron je neodvojiva od metafizičke drame, koja je definirala njihove živote. Ona je bila utjelovljenje njegovog prizivanja, dok je on bio katalizator njene metamorfoze u umjetnika-mistika, čiji je kasniji rad nosio otisak vatre koju su zajedno prizvali. Njihova veza bila je lonac: erotski, okultni, vizionarski, destruktivni. I ta veza stoji kao svjedočanstvo opasne veličine pokušaja prizivanja božanskog u tijelo.

Žrtva neobičnog anđela

Parsonsov zaokret prema dubljem okultizmu, u posljednjim godinama, kada je bio okružen rotirajućom postavom boema, umjetnika, novinara, čak i atomskih znanstvenika koji su živjeli u njegovoj vili, otkriva da je njegov dom postao liminalna zona, mikrocivilizacija kontrakulture, gdje su granice seksa, magije i znanosti nestale. Prisutnost Roberta Cornoga, inženjera koji je pomogao u dizajniranju mehanizma za okidanje atomske bombe, samo pojačava simbolički naboj ovog "divljeg raja", koji je pod jednim krovom spojio Projekt Manhattan i Projekt Moonchild.

Parsonsov kraj u eksploziji; razbijanje tijela u kući čiji je pod bio posut kemijskim formulama i okultnim sigilima – čita se kao ritualno žrtvovanje. Samoubojstvo njegove majke, nekoliko sati kasnije, pečati mitsku dimenziju događaja: kao da je majčinska matrica koja je rodila njegov genij ugašena skupa sa njim. Je li to bilo ubojstvo, samoubojstvo, magični promašaj, vatreni demon koji je eksplodirao iz astralne ravni? Nije bitno koja je glasina istinita, već zašto glasine uopće i postoje. Znanstveni establišment je, u međuvremenu, odgovorio jezivom tišinom i ponudio izbjegavajuće odbacivanja, poput "usamljenika koji je volio lutati".  Tisak ga je, predvidljivo, pretvorio u klišej "ludog znanstvenika", što je simbolični ritual zadržavanja, koji je izvodila kultura prestravljena njegove otkrivene istine, koja im je bila preopasna za suočavanje. Nisu si mogli priuštiti priznati da je jedan od arhitekata poslijeratnog tehnološkog poretka bio praktični mađioničar i, možda, u nekom smislu i "sotonist". 

Na kraju, Parsons je ono što je trebao biti za Ameriku: simbol njene neproživljene budućnosti, budućnosti koju je odbacila iz straha. On je lik koji dokazuje da je znanstvena fantastika podsvijest znanosti, te da drevni okultizam opstaje u potisnutoj ezoteričkoj jezgri modernosti. Prometejska sudbina čovječanstva ne leži u steriliziranim laboratorijima ovlaštenih stručnjaka, već u opasnoj mašti otpadnika, vizionara, znanstvenika-čarobnjaka. Jack Parsons je bio najčudniji američki anđeo i nosio je poruku koju gotovo nitko nije bio spreman čuti. Bio je navjestitelj Spektralne revolucije, koja se danas nazire na horizontu.

Bio je terminator koji označava kraj ljudske povijesti kakvu poznajemo.

(Jason Jordani)