Obmana kroz razotkrivanje (3. dio)

Ovaj dio se vraća projektu Galileo i istražuje više kontroverzi koje ga okružuju. To istraživanje vodi do glavnog igrača u obmani NLO-a: Christophera Mellona. Ispitivanje Mellonove umiješanosti u prevare povezane sa NLO-ima još jednom otkriva otiske duboke države, u cijelom fenomenu vezanom za NLO. 

Federalni istražni ured (FBI) teško se može opisati kao oličenje vrline. Od domaćeg nadzora do hvatanja u zamke, od COINTELPRO-a do Ruby Ridgea, od opsade Wacoa do bombaškog napada u Oklahoma Cityju, od Russiagatea do nereda 06. siječnja, FBI se pokazao kao tek nešto više od dubokodržavnog konja koji služi elitnim devijantima. Međutim, s vremena na vrijeme, principijelniji elementi unutar FBI-jevih redova hvataju se za legitimne istražne tragove. Takvi elementi možda istražuju projekt Galileo, istraživački pothvat koji predvodi harvardski teorijski astrofizičar Avi Loeb, a koji tvrdi da traži dokaze o izvanzemaljskim tehnološkim artefaktima.

Odgovor FBI-a na zahtjev u skladu sa Zakonom o slobodi informiranja (FOIA), iz srpnja 2023. godine, koji je podnijela tvrtka Jack Brewer’s Expanding Frontiers Research (EFR) ukazuje na to da bi to mogao biti slučaj. Prema Breweru: "Četiri objavljene stranice prikazuju elektroničku komunikaciju FBI-a, označenu kao neklasificirana, i pod naslovom 'Istraživački pristup projekta Galileo UAP-u'." Kratica UAP označava Neidentificirane zračne pojave, izraz koji se koristi u nedavnim pokušajima preimenovanja NLO-a. Brewer i EFR pitali su upućuju li objavljene stranice na neku vrstu istrage FBI-a, ali Ured je odgovorio samo svojim dobro poznatim Glomarovim poricanjem. Brewer pojašnjava:

"Odgovarajući na medijski upit EFR-a o tome može li objava FOIA-e ukazivati ​​na poduzimanje neke vrste istrage, Nacionalni ured za tisak FBI-a, u petak je, u e-poruci, izjavio da je njegova standardna politika ne potvrditi, niti poreći postojanje istrage. Općenito, nastavlja se u izjavi, FBI ne komentira sadržaj datoteka objavljenih putem FOIA-e, i pušta da informacije sadržane u datotekama govore same za sebe." 

Ako FBI doista istražuje projekt Galileo, što je izazvalo njihovu sumnju? Tu je, naravno, Charles Hoskinson, znatiželjni američki poduzetnik, "sugar daddy" projekta Galileo. Hoskinsonove aktivnosti su detaljnije opisane u prošlom dijelu serije. Njegova javna blockchain platforma, Cardano, kao i njegove veze sa elitističkim Svjetskim ekonomskim forumom (WEF) - izazivaju malo više od samo čuđenja. Tvrdnje koje je Hoskinson iznio u vezi sa navodnom vladom također mogu zabrinjavati istražitelje FBI-a.

Novinarka Laura Shin je tvrdila kako se "Hoskinson često predstavljao kao agent CIA-e, i jednom je nagovijestio da je radio u Agenciji za napredne obrambene projekte (DARPA)". Shin smatra da su ove, i mnoge druge tvrdnje Hoskinsona očito lažne, što je izazvalo svađu između osnivača Cardana i novinara. Možda Hoskinsonov problematični profil ima veze sa FBI-jevim nadzorom nad projektom Galileo. Međutim, postoji još sumnjivija veza sa projektom Galileo: oligarhijska dinastija Mellon.

Duboke veze projekta Galileo sa dinastijom Mellon dokazuju se priopćenjem za javnost projekta Galileo. Priopćenje za javnost,  26. travnja 2024. godine, najavljuje veliku novčanu donaciju Zaklade Richarda Kinga Mellona koja će se koristiti za opremanje zgrade projekta Galileo (gdje će se koristiti u potrazi za dokazima izvanzemaljskog života). U priopćenju za javnost navodi se da je projekt "oduševljen što može objaviti primitak velikodušne potpore od 575.000 dolara od Zaklade Richarda Kinga Mellona".  Potpora će, prema priopćenju za javnost, "podržati nastojanja projekta Galileo da uspostavi treću zvjezdarnicu, koja će se nalaziti u okrugu Allegheny ili Westmoreland u Pennsylvaniji". Priopćenje za javnost nastavlja: "Potpora Zaklade Richarda Kinga Mellona pokriti će troškove instrumentacije bitne za postavljanje nove zvjezdarnice, kao i pružiti ključnu podršku istraživačima na tom području za upravljanje i rad novog objekta". 

Zakladu Richarda Kinga Mellona osnovao je, 1947. godine, američki financijer Richard King Mellon, unuk mellonskog patrijarha Thomasa Mellona ("Naša povijest"): 

Richard King Mellon je "rođen u Pittsburghu, 19. lipnja 1899. godine, kao sin Richarda Beattyja Mellona i Jennie King Mellon".  Službena povijest Zaklade Richarda Kinga Mellona također navodi da je Richard "služio svojoj zemlji u oba svjetska rata i u mirnodopsko vrijeme, stekavši čin general-pukovnika Rezerve vojske Sjedinjenih Država, i primivši Medalju za istaknutu službu". Web stranica Zaklade Richarda Kinga Mellona dalje pruža impresivan životopis njezina osnivača:

"Bio je predsjednik Mellon National Bank i 20 godina predsjednik Upravnog odbora Mellon National Bank and Trust Company; kao direktor pomogao je rastu mnogih vodećih poduzeća u zemlji, posebno Gulf Oil Corporation i Aluminum Company of America. Kao predsjednik i guverner T. Mellon and Sons, g. Mellon inspirirao je i vodio ponovno rođenje Pittsburgha kao velikog američkog grada; njegove kreativne energije stvorile su Pittsburgh, nacionalno priznati arhitektonski, građanski, društveni i obrazovni pothvat." 

Gornji opis čitateljima daje portret vrlo marljive i filantropske duše. Ono što biografija, međutim, ne spominje jest da je Richardova obitelj bila blisko povezana sa modernom američkom dubokom državom, još kada je bila u svojoj embrionalnoj fazi. Čini se da je Ured za strateške usluge (OSS), preteča Središnje obavještajne agencije (CIA), obitelji Mellon pružio ulaznu točku u tajni dio vlade Sjedinjenih Država. Autor Richard Harris Smith piše:

"Članovi najbogatijih obitelji u Americi također su se pojavili u OSS-u. Andrewov sin Paul služio je kao administrativni časnik Odjela za specijalne operacije u Londonu, a kasnije kao zapovjednik Odjela za moralne operacije u Luksemburgu. Paulova sestra, Ailsa (nekada poznata kao najbogatija žena na svijetu) bila je udana za zapovjednika svog brata, šefa OSS-a u Londonu, Davida Brucea, koji je bio sin američkog senatora i sam milijunaš. Drugi Mellonovi i Mellonova tazbina obnašali su špijunske dužnosti u Madridu, Ženevi i Parizu." 

Mellonova uključenost u američku duboku državu nastavila se do danas, sa pojedincima poput Christophera Mellona, ​​bivšeg zamjenika pomoćnika ministra obrane za obavještajne poslove, u administracijama Clintona i Georgea W. Busha. Osim što je akter duboke države, Christopher je također glavni sudionik u obmani vezanoj uz NLO. U njegove NLO trikove se može uključiti ​​i njegov rad sa projektom Galileo. Christopher je dugogodišnji istraživački suradnik projekta Galileo koji je, prema prethodno citiranom priopćenju za javnost projekta Galileo, "bio ključan u upravljanju" grantom od 575.000 dolara od Zaklade Richarda Kinga Mellona za projekt Galileo. 

I ljevičarski i desničarski istraživači danas prepoznaju činjenicu da se militaristički trend uvukao u Ameriku u ranim danima Hladnog rata. Čini se kao da Christopher koristi nedavnu psy-op otkrivanja NLO-a kako bi osigurao da američko klizanje u militarizam ne izgubi na zamahu. Dokazi koji podupiru ovu tvrdnju pojavljuju se u članku Christophera Mellona, od 9. ožujka 2018. godine, za Washington Post.

U tom članku, Mellon pokušava potaknuti strah od neprijateljskih NLO-a, navodeći "nedavne incidente u koje je bila uključena vojska, i kršenja američkog zračnog prostora". Među tim incidentima, kaže Mellon, su i dva snimljena "susreta američkih mornaričkih lovaca F-18 i neidentificiranih zrakoplova". Ovi incidenti postali su dio javnog zapisa u prosincu 2017. godine, kada je Ministarstvo obrane (DOD) deklasificiralo videozapise susreta. Mellon tvrdi: "Videozapisi, zajedno sa opažanjima pilota i radarskih operatera, pružaju dokaze o postojanju zrakoplova daleko superiornijih od svega što posjeduju Sjedinjene Države ili njihovi saveznici". Dva incidenta, prema Mellonu, dio su uznemirujućeg i rastućeg trenda. Bivši zamjenik pomoćnika ministra obrane za obavještajne poslove piše: "Dužnosnici Ministarstva obrane, koji analiziraju relevantne obavještajne podatke, potvrđuju više od desetak takvih incidenata samo na istočnoj obali od 2015. godine". 

Mellon dalje opisuje nezaustavljivu invaziju nepoznatih sila koje upravljaju vozilima, a koja na svaki zamislivi način nadmašuju konvencionalne vojne zrakoplove. Navodi neuspješno presretanje "neidentificiranog zrakoplova velike brzine, koji je kružio iznad pacifičkog sjeverozapada", koje su izveli lovci F-15, u listopadu 2017. godine. Mellon također raspravlja o trećem deklasificiranom videu, koji je objavila vrlo sumnjiva Akademija To The Stars (TTS), a koji "otkriva prethodno neotkriveni susret sa  mornaricom koji se dogodio uz istočnu obalu 2015. godine". 

Nakon što je predstavio sve ove slučajeve, Mellon pokušava navesti svoju publiku da se pozabavi izvanzemaljskim objašnjenjem, postavljajući sljedeće pitanje: "Je li moguće da je Rusija ili Kina tehnološki pretekla Ameriku? Ili, kako su se mnogi pitali nakon što je New York Times prvi put objavio videozapise u prosincu, bi li oni mogli biti dokaz neke izvanzemaljske civilizacije?" Iracionalna rusofobija, koja karakterizira veći dio američke skrivene oligarhije, čini se da prisiljava Mellona ukratko razmotriti mogućnost da su navedeni incidenti sa NLO-ima potvrda tvrdnji ruskog predsjednika Vladimira Putina o probojima u pogonu. Međutim, Mellon se brzo vraća izvanzemaljskom objašnjenju, tvrdeći "ako ove letjelice doista nisu sa Zemlje, onda je potreba da se shvati što su postaje još hitnija". 

Očito je da Mellon očajnički želi uvjeriti svoju publiku da incidenti sa NLO-ima koje navodi nose ozbiljne implikacije za nacionalnu sigurnost. Čak tvrdi da se Akademiji TTS "obraćaju vojnici koji su zabrinuti za nacionalnu sigurnost i frustrirani načinom na koji Ministarstvo obrane postupa sa takvim izvješćima". Mellon zatim predlaže rješenje koje je, čini se, osmišljeno kako bi ponovno ojačalo američku državu nacionalne sigurnosti:

"Unutar godišnjeg obavještajnog proračuna, od otprilike 50 milijardi dolara, novac nije problem. Postojeća sredstva lako bi pokrila ono što je potrebno za istraživanje incidenata. Ono što nam prije svega nedostaje jest prepoznavanje da ovo pitanje zahtijeva ozbiljan napor prikupljanja i analize. Da bi se postigao napredak, zadatak treba dodijeliti dužnosniku koji ima utjecaj  prisiliti na suradnju različite i često svađajuće birokracije nacionalne sigurnosti. Uistinu ozbiljan napor uključivao bi, između ostalog, analitičare koji mogu pregledati podatke infracrvenih satelita, baze podataka NORAD radara, te signale i izvješća ljudske obavještajne službe. Kongres bi trebao zahtijevati studiju svih izvora od strane ministra obrane, istovremeno promovirajući istraživanje novih oblika pogona, koji bi mogli objasniti kako ta vozila postižu tako izvanrednu snagu i upravljivost." 

Takav "ozbiljan napor prikupljanja i analize", kaže Mellon, pomogao bi smanjiti "rizik od strateškog iznenađenja". Međutim, ovaj recept mogao bi također pružiti opravdanje za održavanje napuhane, neodržive birokracije nacionalne sigurnosti, koja se više bavi zaštitom arogantnog, preopterećenog i propalog Američkog Carstva, nego zaštitom američkog naroda. Duboke državne institucije, koje djeluju unutar američke birokracije nacionalne sigurnosti, također bi mogle imati koristi od korištenja izmišljene prijetnje NLO-a kao izgovor za dobivanje pristupa "infracrvenim satelitskim podacima, bazama podataka NORAD radara, te signalima i izvješćima ljudske obavještajne službe". Kada se pogleda dalje od Mellonovih divljih tvrdnji o misterioznim letjelicama koje ugrožavaju sigurnost i zaštitu običnih zemaljskih bića, uočava se filozofija nacionalne sigurnosti koja je rođena u elitističkim krugovima ratno-huškačke i militarističke orijentacije. Ovakvu filozofiju nacionalne sigurnosti utjelovio je Dokument Vijeća za nacionalnu sigurnost (NSC) 68.

U mnogim aspektima, NSC-68 bio je odgovor na nekoliko događaja iz Hladnog rata koji su stvarali poteškoće Trumanovoj administraciji (izvor: Lindsay). Komunistički svijet doživio je neke uspjehe, koji su potkopavali vanjskopolitičke ciljeve administracije. James Lindsay, član elitističkog Vijeća za vanjske odnose (CFR), objašnjava:

"Da bi razumjeli podrijetlo NSC-68, prvo je korisno znati neke pozadine. Druga polovica 1949. godine je bila teško vrijeme za Trumanovu administraciju na vanjskopolitičkom planu. U kolovozu je Sovjetski Savez prvi put detonirao atomsku napravu, čime je okončan američki nuklearni monopol, mnogo ranije nego što je Washington mislio da će biti slučaj. Zatim je u listopadu Mao Zedong proglasio uspostavu komunističke Narodne Republike Kine. To je pokrenulo žestoku raspravu u Sjedinjenim Državama o tome tko je "izgubio" Kinu, raspravu koja je pomogla postaviti temelje za poznati govor senatora Josepha McCarthyja u Wheelingu, u Zapadnoj Virginiji, gdje je tvrdio da komunisti divljaju u State Departmentu." 

Lindsay, naravno, kao sudionik CFR-a, osjeća potrebu podijeliti pročišćen pogled na događaje iz Hladnog rata, koji su se dogodili u drugoj polovici 1949. godine. 

Ono što Lindsay ne spominje u vezi sa komunističkim pobjedama iz 1949. godine, jest da su one, donekle, bile proizvod manipulacije duboke države, i uz prešutno suglasje 'jastrebovskih' političkih elemenata i na Istoku i na Zapadu. Iste godine, bojnik George Racy Jordan, časnik Lend-Lease Programa na Gore Fieldu, u Great Fallsu u Montani, otkrio je da su američki dužnosnici Sovjetima dali mnoge potrebne komponente i sastojke za atomsku bombu. U svojoj knjizi iz 1952. godine, na tu temu, Jordan je tvrdio da je predsjednički savjetnik, Harry Hopkins, bio uključen u prijenos nuklearnih tajni i materijala, koji su, između ostalog, uključivali uranij. Komunistički uspjesi u Kini uvelike se mogu pripisati usvajanju promjena politike od strane vlade Sjedinjenih Država, koje je predložio američki diplomat John Paton Davies, Jr.

U radu, iz jeseni 1948. godine, pod naslovom "PPS/39: Pregled i definiranje američke politike prema Kini", Davies je tvrdio da nacionalisti gube kineski građanski rat, i da je došlo vrijeme za prekid pomoći nacionalističkom vođi Chiang Kai-sheku. Davies je također tvrdio da bi američka vlada trebala stupiti u pregovore sa Maom i komunistima. Povjesničarka Sarah-Jane Corke objašnjava: "Budući je Davies vjerovao da će komunisti na kraju uspjeti u pobjedi u građanskom ratu, znao je da će se Sjedinjene Države na kraju morati nositi sa njima". Daviesov stav ponovljen je četiri mjeseca kasnije, u dokumentu za Vijeće nacionalne sigurnosti, pod naslovom "NSC 34: Američka politika prema Kini". Među pristašama Daviesovog stava bili su državni tajnik George Marshall i Ured za nacionalne procjene CIA-e.

Istraživači diljem političkog spektra prepoznaju i Marshalla i CIA-u kao sudionike u znatnoj količini intriga tijekom Hladnog rata. Marshallov State Department bio je ključan u padu nacionalista i usponu maoista. Kada je McCarthy usmjerio pozornost na State Department, to nije bilo zbog potpuno neutemeljenih tvrdnji. Američki dužnosnici bili su odgovorni za komunističko preuzimanje kontinentalne Kine. Osim toga, zapadni politički krugovi učinili su jednako toliko da okončaju američki nuklearni monopol, koliko i Sovjeti. McCarthy je identificirao stvarnu subverziju, ali subverzivni elementi nisu bili komunisti. Bili su to  angloamerički internacionalisti, koji su iz više razloga činili ustupke komunističkom svijetu.

Jedan od tih razloga bio je njegovanje neprijateljstva između Istoka i Zapada što bi, zauzvrat, pomoglo u promicanju mnogo ratobornijeg odgovora na komunistički izazov. Bez takvog odgovora, država nacionalne sigurnosti, još u povojima, mogla bi biti demontirana, i druge oligarhijske snage, koje su imale koristi od američkog ratnog položaja, mogle bi doživjeti značajan pad svog utjecaja. Očuvanje moći bio je cilj, a snažan neprijatelj izgovor. Kina i Rusija, koje su se smatrale vrijednim saveznicima tijekom Drugog svjetskog rata, sada su morale preuzeti ulogu suparnika da bi se prilagodilo novoj naraciji prijetnje onim moćnim tajnim političkim krugovima koji bi od nje imali koristi.

Treba jasno napomenuti da Crvena Kina i Sovjetski Savez nisu učinili puno da bi diskreditirali, ili se suprotstavili novom narativu prijetnje. Umjesto toga, samo su uzeli narativ i modificirali ga, stavljajući Sjedinjene Države u ulogu antagonista. Razlog za to je prilično jednostavan. Crvena Kina i Sovjeti imali su vlastite vojne tvrdolinijaše i elemente duboke države, koji su uvelike profitirali od narativa prijetnje. I poput jastrebova na Zapadu, ove snage na Istoku izgubile bi znatan politički utjecaj bez zlokobne prijetnje izvana. Na temeljnoj razini, razvio se simbiotski odnos između komunističkog i "slobodnog" svijeta. Kohezivni element,  koji je učvršćivao taj odnos, bila je naizgled beskrajna potreba za vanjskim neprijateljima koji bi uzrokovali da se prestravljeno stanovništvo okupi oko svojih vođa. Dugotrajnost Hladnog rata, zapanjujućih 45 godina, uvelike se moglo pripisati ovom simbiotskom odnosu.

Tajne snage na Zapadu su shvatile da komunistička prijetnja mora biti dovoljno zastrašujuća, jer treba uvjeriti američku javnost da napusti antimilitarističke i antietatističke tradicije zemlje. Nabavka atomske bombe od strane Sovjetskog Saveza i Chiangov poraz u Kini zasigurno su pomogli u tome da se nacija pokrene u tom smjeru. Ova su dva događaja navela predsjednika Trumana preispitati pristup svoje administracije nacionalnoj sigurnosti. Ta ponovna procjena dovela je do stvaranja skupine koja će biti autor NSC-68. Poznato kao Grupa za pregled državne obrambene politike, ova skupina vladinih dužnosnika okupljena je početkom 1950. godine, pod vodstvom Paula Nitzea, direktora Stožera za planiranje politike State Departmenta.

Po svemu sudeći, Nitze je bio tvrdolinijaš među tvrdolinijašima, primjer nacionalnih ratnih jastrebova. U osmrtnici za Nitzea, koja se pojavila u britanskim novinama Guardian, čitamo: "Nitze je bio demokrat, ali tijekom većeg dijela hladnog rata njegovi jastrebovi stavovi bili su više u skladu sa glavnim republikanskim razmišljanjem. Kovao je američku nuklearnu politiku tijekom cijelog razdoblja 'međusobno osiguranog uništenja'." Iako su mnogi divili Nitzeu zbog načina na koji je vodio Sjedinjene Države kroz Hladni rat, nije bio bez kritičara "koji su njegove procjene smatrali pristranima, prema najgorim mogućim scenarijima". Nitzeove strašne procjene i snovi o hladnoratovskoj groznici bili su ključni u određivanju tona NSC-68. Taj ton bio je dramatičan.

Lindsay primjećuje: "Izvješće je bilo prepuno retoričke municije, više od većine drugih vladinih memoranduma". Autori NSC-68 počeli su ispaljivati ​​tu "retoričku municiju" u uvodu dokumenta, slikajući sliku kolosalne borbe na život i smrt između Amerike i sovjetske prijetnje koja je, "za razliku od prethodnih aspiranata na hegemoniju, animirana novom fanatičnom vjerom, suprotstavljenom našoj, i nastoji nametnuti svoju apsolutnu vlast nad ostatkom svijeta" ("NSC-68: Ciljevi i programi Sjedinjenih Država za nacionalnu sigurnost"). Borbu karakterizira nesigurno balansiranje između želje za osiguranjem mira i potrebe za obranom od neumoljivog neprijatelja, čiji će apetit biti zadovoljen samo svjetskom dominacijom. U dokumentu se navodi:

"Sa jedne strane, ljudi svijeta žude za olakšanjem od tjeskobe koja proizlazi iz rizika atomskog rata. Sa druge strane, svako značajno daljnje proširenje područja pod dominacijom Kremlja povećalo bi mogućnost da se ne bi mogla okupiti koalicija koja bi se mogla suprotstaviti Kremlju većom snagom. U tom kontekstu, ova Republika i njezini građani, u usponu svoje snage, nalaze se u najvećoj opasnosti." 

Uvod završava tvrdnjom da problemi koji proizlaze iz natjecanja između Istoka i Zapada imaju svjetske implikacije, i da se na njih mora odgovoriti brzo i odlučno. Autori pišu:

"Pitanja sa kojima se suočavamo su značajna, uključuju ispunjenje ili uništenje, ne samo ove Republike, već i same civilizacije. To su pitanja koja neće čekati naša razmatranja. Sa savješću i odlučnošću, ova Vlada i narod koji ona predstavlja, sada moraju donijeti nove i sudbonosne odluke." 

NSC-68 vidi borbu između "slobodnog svijeta" i komunističkog svijeta kroz interpretativnu leću manihejskog dualizma. Kako Lindsay kaže: "Sovjetski Savez (i njegovi sateliti) bili su dijametralno suprotni svemu za što su se Sjedinjene Države (a time i ostatak 'slobodnog svijeta') zalagale". Dvije strane nemaju apsolutno ništa zajedničko, ne ostavljaju prostora za razumne prilagodbe, obostrano korisne aranžmane ili mirovne sporazume.

U dokumentu se tvrdi: "Neumoljiva namjera robovlasničke države da eliminira izazov slobode postavila je dvije velike sile na suprotne polove. Upravo ta činjenica daje sadašnjoj polarizaciji moći kvalitetu krize". Autori naglašavaju svoj dualistički stav,  predstavljajući radikalno različite portrete dvaju konkurenata. Prema NSC-68: Amerika je samo utjelovljenje vrline, nacija čija je "temeljna svrha osigurati integritet i vitalnost našeg slobodnog društva, koje se temelji na dostojanstvu i vrijednosti pojedinca". Sjedinjene Države, prema mišljenju autora NSC-68, posjeduju "odlučnost održati bitne elemente individualne slobode" i "odlučnost za stvoriti  uvjete u kojima naš slobodni i demokratski sustav može živjeti i napredovati". Amerika se također "odlučna boriti, ako je potrebno, kako bi obranili naš način života“, što, naravno, znači da je američka javnost obvezna ići u rat kada god je pozvana. 

Svaki junak treba zlikovca, što je činjenica koje su Nitze i njegovi suradnici bili dobro svjesni. NSC-68 jasno daje do znanja tko je taj zlikovac: Sovjetski Savez. NSC-68 daje sljedeći opis antagonista Hladnog rata:

"Temeljni plan onih koji kontroliraju Sovjetski Savez i međunarodni komunistički pokret jest zadržati i učvrstiti svoju apsolutnu moć, prvo u Sovjetskom Savezu, a drugo u područjima koja su sada pod njihovom kontrolom. Međutim, u mislima sovjetskih vođa, postizanje ovog plana zahtijeva dinamično proširenje njihovog autoriteta i konačno uklanjanje svake učinkovite opozicije njihovom autoritetu."

Plan, dakle, poziva na potpuno subverziju, ili nasilno uništenje vladinog aparata i strukture društva, u zemljama nesovjetskog svijeta, te njihovu zamjenu aparatom i strukturom podređenom Kremlju i kontroliranom iz njega. U tu svrhu sovjetski napori sada su usmjereni na dominaciju nad euroazijskom kopnenom masom. Sjedinjene Države, kao glavno središte moći u nesovjetskom svijetu i bedem protivljenja sovjetskoj ekspanziji, glavni su neprijatelj čiji integritet i vitalnost moraju biti potkopani ili uništeni, na ovaj ili onaj način, ako Kremlj želi ostvariti svoj temeljni plan. 

Iako Sovjetski Savez zasigurno nije bio skup svetaca, slika američkog neprijatelja iz Hladnog rata je previše pojednostavljena. Nadalje, ne uzima se u obzir činjenica da je Amerika imala svoj udio zlokobnih elita, sa ne baš čistim motivima. NSC-68 oštro se protivi "mračnoj oligarhiji Kremlja", dok prikladno ignorira činjenicu da je Amerika imala vlastitu polupotopljenu oligarhiju. Nitze i društvo pobrinuli su se da izbijele sve nijanse situacije, što je rezultiralo vrlo grubim i netočnim razumijevanjem svijeta tijekom  Hladnog rata. Američki javni intelektualac, Noam Chomsky, objašnjava:

"Osnovna struktura argumenta ima dječju jednostavnost bajke. U svijetu postoje dvije sile, na "suprotnim polovima". U jednom kutu imamo apsolutno zlo; u drugom uzvišenost. Između njih ne može biti kompromisa. Đavolska sila, po svojoj prirodi, mora težiti potpunoj dominaciji nad svijetom. Stoga je treba prevladati, iskorijeniti i eliminirati kako bi vrli prvak svega što je dobro mogao preživjeti i izvršiti svoja uzvišena djela." 

Tajnik mornarice, Paul H. Nitze (lijevo), i zamjenik tajnika obrane, Cyrus R. Vance (desno), sastaju se sa tajnikom obrane,  Robertom S. McNamarom, u njegovom uredu u Pentagonu.

Prema mišljenju Nitzea i ostalih sudionika u Skupini za pregled državne obrambene politike, način da se pobijedi sovjetska zvijer je putem izmjene politike obuzdavanja Sovjeta, od Georgea Kennana, pozivom na oružje. Lindsay primjećuje da je "NSC-68 bio daleko militariziranija verzija obuzdavanja, nego što je Kennan zamišljao. NSC-68 pozivao je na agresivnije napore za suprotstavljanje sovjetskoj ekspanziji, napore koji bi bili potkrijepljeni masovnim povećanjem konvencionalnog i nuklearnog naoružanja". Spoj obuzdavanja i militarizma u NSC-68 sadržan je u sljedećoj izjavi:

"U konceptu 'obuzdavanja', održavanje snažnog vojnog stava smatra se bitnim iz dva razloga: 1. kao konačno jamstvo naše nacionalne sigurnosti, i 2. kao neizostavna pozadina za provođenje politike 'obuzdavanja'. Bez superiorne agregatne vojne snage, koja je lako mobilizirajuća, ova politika obuzdavanja – koja je zapravo politika proračunate i postupne prisile – nije ništa više od politike blefiranja". 

Nitze i ostali arhitekti NSC-68 zagovarali su militarizaciju suzbijanja, tvrdeći da su "američke vojne sposobnosti strateški više obrambene prirode nego ofenzivne, i više potencijalne nego stvarne". Prema NSC-68, to predstavlja problem i za Sjedinjene Države i 'Slobodni svijet', jer "sada ne postoji i neće postojati u budućnosti apsolutna obrana. Povijest ratovanja također pokazuje da se povoljna odluka može postići samo ofenzivnim djelovanjem". Za Nitzea i ostale jastrebove iza NSC-68, svaka obrambena strategija, kojoj nedostaje značajna ofenzivna komponenta, ne bi mogla osigurati pobjedu u Hladnom ratu.

U dokumentu se navodi: "Čak i obrambena strategija, ako želi biti uspješna, zahtijeva ne samo da obrambene snage drže vitalne položaje dok se mobiliziraju i pripremaju za ofenzivu, već i da ofenzivne snage napadnu neprijatelja i drže ga izvan ravnoteže".  U biti, Nitze i Grupa za pregled državne obrambene politike su iskoristili staru izreku "najbolja obrana je dobar napad" kao izgovor za uspostavljanje garnizonske države. Grupa za pregled željela je da se ta garnizonska država izgradi dok Amerika još uvijek ima nuklearnu prednost nad Sovjetima. NSC-68 detaljnije objašnjava:

"Prijetnja slobodnom svijetu, uključenjem razvoja atomskih i drugih sposobnosti Sovjetskog Saveza, stalno će i prilično brzo rasti. Zasad Sjedinjene Države posjeduju izraženu atomsku nadmoć nad Sovjetskim Savezom koja, zajedno sa potencijalnim sposobnostima Sjedinjenih Država i drugih slobodnih zemalja u drugim snagama i oružju, sprječava agresivno sovjetsko djelovanje. To pruža priliku Sjedinjenim Državama, u suradnji sa drugim slobodnim zemljama, da pokrenu izgradnju snage koja će podržati čvrstu politiku, usmjerenu na osujećivanje plana Kremlja. Neposredni cilj naših napora da izgradimo uspješno funkcionirajući politički i ekonomski sustav u slobodnom svijetu, potkrijepljen odgovarajućom vojnom snagom, jest odgoditi i spriječiti katastrofalnu situaciju koja bi, obzirom na vjerojatni kapacitet Sovjetskog Saveza za fisijsku bombu i mogući kapacitet termonuklearne bombe, mogla nastati 1954. godine, ako nastavimo sa našim sadašnjim programima. Djelujući brzo i energično na način da se ovaj datum, tako reći, pomakne u budućnost, dali bi vremena da proces prilagodbe, povlačenja i frustracije dovede do potrebnih promjena u sovjetskom sustavu. Međutim, vremena je malo, a rizici rata koji prate odluku o jačanju stalno će se povećavati što je dulje odgađamo." 

Nitze i ostali članovi revizijske skupine nisu spomenuli činjenicu da garnizonske države, poput one koju su promovirali,  karakterizira nacionalno gospodarstvo koje je, gotovo u potpunosti, progutano opscenim obrambenim troškovima. NSC-68 ističe kako će predloženo brzo povećanje snaga "biti skupo", ali ne daje procjenu konačnih troškova.  Zabrinutost zbog troškova usporila je odobrenje NSC-68. Lindsay objašnjava:

"Nedostatak cijene uznemirio je predsjednika Trumana. Pokušavao je obuzdati obrambene troškove. NSC-68 značio bi puno veće obrambene troškove, što bi zauzvrat značilo, ili veće poreze ili bolna smanjenja troškova na drugim mjestima, u saveznom proračunu. Stoga, umjesto da odmah odobri memorandum, zatražio je procjenu koliko bi koštala provedba NSC-68. Kao rezultat toga, sudbina NSC-68 i sveobuhvatne promjene, koje je zagovarao, bile su upitne krajem proljeća 1951. godine". 

Prepreke, koje su ometale provedbu NSC-68, uklonjene su sjevernokorejskom invazijom na Južnu Koreju. Ponovno se mogla otkriti skrivena ruka tajnih političkih krugova. Oružje putem Zakona o zajmu i najmu ponovno je došlo do izražaja, a politički krugovi na Zapadu neizravno su osnaživali Sjevernu Koreju industrijskim transferima Sovjetskom Savezu. Preminuli profesor Sveučilišta California State, Antony Sutton, objašnjava:

"Tijekom Drugog svjetskog rata Sjedinjene Države dale su Sovjetima najveći prioritet u opskrbi. Trećina isporuka Zakona o zajmu i najmu Rusiji sastojala se od industrijskih zaliha za poslijeratnu obnovu. Zajam i najam nastavio je teći i nakon rata, do kraja 1946. godine, pod 20-godišnjim kreditnim uvjetima, uz kamatu od 2 do 3/8 posto – daleko bolju kamatnu stopu, nego što bi dobili vojnici koji su se vraćali."

Sovjeti su iskoristili svoj prošireni vojno-industrijski kompleks, koji je proširen uz pomoć američkog Zajma i najma, kako bi potaknuli invaziju na Južnu Koreju i opskrbili svoje saveznike, tijekom katastrofalnog Korejskog rata. 

Čini se da je vojni sukob između Istoka i Zapada koristio grabežljivim kapitalistima koji su, prema konvencionalnom političkom razmišljanju, imali sve za izgubiti ako bi komunisti pobijedili. Standardno razumijevanje relacijske dinamike, koja je postojala između kartelskih kapitalista i komunista, spriječilo je javnosti razaznati obostrano korisne aranžmane koje su imala ta dva subjekta. Međutim, postojale su i druge tajne snage koje su nastanjivale zonu hladnog rata i profitirale od korejskog sukoba. Nitze i autori NSC-68 bili su među njima. Korejski rat kao da je opravdao Nitzea i Skupinu za pregled državne obrambene politike. Prognoza, pronađena u NSC-68, poprimila je karakteristike eshatoloških proročanstava. Lindsay piše:

"Rasprava o NSC-68 mogla se ugasiti, a memorandum je mogao postati ništa više od povijesne fusnote, da nije bilo sjevernokorejske invazije na Južnu Koreju, 25. lipnja 1950. godine. Napad saveznika Moskve činio se potvrdom onoga što je NSC-68 tvrdio: sovjetska robovlasnička država bila je u pokretu i samo američka vojna moć mogla ju je zaustaviti. Trumanova gotovo trenutna odluka da naredi američkim trupama neka idu u pomoć Južnoj Koreji jamčila je veliki skok u američkim obrambenim izdacima. Truman je predložio obrambeni proračun od 13 milijardi dolara za fiskalnu godinu 1951. godinu; na kraju je narastao na 58 milijardi dolara. Budući troškovi više nisu bili prepreka, NSC-68 postao je službena politika. Kao što je državni tajnik Acheson kasnije primijetio: 'Koreja nas je spasila'." 

NSC-68 neće biti deklasificiran sve do 1975. godine. Do trenutka kada je dokument dospio u javnu sferu, američka vojska je doživjela 25 godina neviđenog rasta i širenja. Samo je Trumanova administracija utrostručila svoje obrambene troškove u razdoblju od 1950. do 1953. godine. Trumanovo ogromno povećanje obrambenog proračuna uvelike se može pripisati interesnoj skupini za vanjsku politiku, poznatoj kao spremište nekoliko aktera duboke države: Odboru za sadašnju opasnost (CPD). Osnovano 1950. godine, i pod vodstvom predsjednika, Harvarda Jamesa Conanta; bivše podtajnice vojske, Tracy Voorhees; i atomskog znanstvenika, Vannevara Busha - CPD je nastojao promovirati formulu militarizma obuzdavanja, pronađenu u dokumentu NSC-68, i pod izlikom borbe protiv "agresivnih planova Sovjetskog Saveza". U svom križarskom ratu za militarizaciju doktrine obuzdavanja, oružje koje je izabrao CPD su bili mediji. Prema Thierry Meyssanu: "Odbor za trenutnu opasnost (CPD) pokrenuo je medijsku kampanju u korist hitnog jačanja nacionalne obrane". Medijska kampanja CPD-a bila je izuzetno uspješna. Meyssan piše: "Odbor je imao takav utjecaj da je nacionalni konsenzus omogućio Trumanu dramatično utrostručiti vojni proračun i objavi politiku 'zadržavanja', koja je bila stvaranje sanitarnog kordona za 'zadržavanje' SSSR-a." 

Jedan od pojedinaca koji je imao koristi od gomilanja vojske bio je raketni znanstvenik i član nacističke stranke, Wernher von Braun. Trumanovi planovi za vojno širenje protezali su se daleko izvan planeta, predviđajući militarizaciju svemira. Potpisao je projekte za stvaranje svemirskog arsenala, uključujući Projekt Orbiter i rakete Jupiter. Ovi pothvati zahtijevali su vještine koje su posjedovali Von Braun i njegovi kolege nacistički znanstvenici. Mnogi od tih znanstvenika bili su uključeni u eksperimente i projekte koji su bili moralno odvratni. Vrijednost takvih ratnih zločinaca za Sjedinjene Države bila je upitna, sve dok Paul Nitze i njegova Grupa za pregled državne obrambene politike i CPD, nisu uspješno promovirali sliku Sovjetskog Saveza koja je bila dovoljno zastrašujuća i navela je Amerikance da podrže značajno vojno jačanje. Pružene su prilagodbe za Von Brauna i ostale nacističke znanstvenike. Meyssan izvještava:

"Agencija za balističke projektile vojske (ABMA) je osnovana u Redstoneu (Alabama), i povjerena bivšem SS-ovcu, Wernheru von Braunu. Lansirno mjesto je izgrađeno u Cape Canaveralu (Florida). Njime je upravljao Kurt Debus, još jedan bivši SS-ovac. Mornarica i Zrakoplovstvo također su dali svoj doprinos, a neki nacistički znanstvenici su im također dodijeljeni." 

Kampanja upravljanja percepcijom, koju su proveli CPD i drugi zagovornici koncepata izloženih u NSC-68, osvojila je dan pobjede za američke ratne jastrebove, i njihove nacističke pomoćnike. Von Braun je očito smatrao da će ova kampanja upravljanja percepcijom na kraju uvesti narativ o izvanzemaljskoj prijetnji, koji će održati trend militarizacije svemira živim i dugo nakon završetka Hladnog rata. Godine 1972. se Von Braun povukao iz NASA-e i zaposlio se u 'Fairchild Industries', velikoj zrakoplovnoj tvrtki. Dok je radio u Fairchild Industries, Von Braun je navodno rekao dr. Carol Rosin, prvoj ženskoj korporativnoj menadžerici Fairchild Industries, o "taktikama zastrašivanja" koje su se koristile za uvođenje niza narativa o prijetnjama. Prema Rosin:  konačni narativ bi bila izvanzemaljska prijetnja kao središnji dio, čime bi se osiguralo stvaranje svemirskog arsenala. Godine 2001. Rosin je dala izjavu pod prisegom dr. Stevenu Greeru u "Projektu razotkrivanja", gdje daje navodno Von Braunovo priznanje. Rosin je izjavila:

"Najzanimljivija mi je bila rečenica, koju mi ​​je [von Braun] ponavljao iznova i iznova, tijekom otprilike četiri godine koliko sam imala priliku raditi sa njim. Rekao je da je strategija, koja se koristila za edukaciju javnosti i donositelja odluka, bila korištenje taktike zastrašivanja... Tako identificiramo neprijatelja.

Strategija, koju me Werner Von Braun naučio, bila je da će se Rusi smatrati neprijateljem. Zapravo, 1974. godine oni su bili neprijatelj, identificirani neprijatelj. Rečeno nam je da imaju "satelite ubojice". Rečeno nam je da dolaze po nas i kontroliraju nas - da su "komunisti".

Zatim bi se identificirali teroristi, a to je ubrzo uslijedilo. Mnogo smo čuli o terorizmu. Zatim bi identificirali "luđake" iz zemalja trećeg svijeta. Sada ih zovemo Nacije zabrinutosti. Ali, on je rekao da će to biti treći neprijatelj protiv kojeg ćemo graditi oružje iz svemira.

A najsmješnije od svega bilo je ono što je nazvao izvanzemaljcima. To bi bio posljednji strah. I iznova i iznova, tijekom četiri godine koliko sam ga poznavala i držala govore za njega, on bi iznova i iznova spominjao tu posljednju kartu. 'I zapamti Carol, posljednja karta je karta izvanzemaljaca. Morati ćemo izgraditi svemirsko oružje protiv izvanzemaljaca i sve je to laž'." 

Godinama je javnost uvjetovana da prihvati postojanje dobroćudnih i zloćudnih izvanzemaljaca. Međutim, u posljednje vrijeme čini se da izvanzemaljci zlokobne vrste zauzimaju središnje mjesto, na način koji se slaže sa prognozom Von Brauna. Novinar Jeremy Kuzmarov vidi dva politička događaja, u 2022. godini, kao dokaz da se Von Braunovo predviđanje ostvaruje: 1. saslušanje o NLO-ima u Kongresu u zadnjih 50 godina; i 2. Bidenov prijedlog obrambenog proračuna, koji je uključivao milijarde dolara za američke svemirske snage. Kuzmarov piše:

"Dana 17. svibnja, američki Kongres održao je svoja prva saslušanja o Neidentificiranim zračnim fenomenima (UAP) - novom službenom nazivu za Neidentificirane leteće objekte (NLO) - u više od 50 godina.

Manje od dva mjeseca ranije, proračunski zahtjev predsjednika Joe Bidena od 773 milijarde dolara za Ministarstvo obrane, za fiskalnu godinu 2023. godinu, uključivao je 24.5 milijardi dolara za Američke svemirske snage i Agenciju za razvoj svemira - oko 5 milijardi dolara više od onoga što je Kongres odobrio 2022. godine.

Slučajan tajming gotovo je predvidio Wernher von Braun, nacistički znanstvenik regrutiran u sklopu Operacije Paperclip, koji je služio kao prvi direktor NASA-inog Centra za svemirske letove Marshall u Huntsvilleu, u Alabami, od 1960. do 1970. godine.

Prije svoje smrti, 1977. godine, von Braun je rekao: 'Oružje će biti smješteno u svemiru - stoga je potrebno stvoriti psihološku vezu u kojoj će se ljudi bojati svega izvanzemaljskog'." 

Čini se kao da je perspektiva Wernhera von Brauna bila zastupljena tijekom saslušanja o NLO-ima u Kongresu, 2022. godine. "Von Braunov duh", kaže Kuzmarov, "bio je očito vidljiv u uvodnim riječima Andréa Carsona (D-IN), predsjednika Pododbora za protuobavještajne poslove, protuterorizam i protuširenje oružja". U svojoj uvodnoj izjavi, Carson je ustvrdio da su NLO-i, sada preimenovani u Neidentificirane zračne pojave (UAP), "potencijalna prijetnja nacionalnoj sigurnosti i da se s njima treba tako i postupati". Osim toga, Carson je dao sljedeću smjelu izjavu:

"Predugo je stigma, povezana sa UAP, ometala dobru obavještajnu analizu. Piloti su izbjegavali izvještavanje, ili su im se smijali kada bi to učinili. Dužnosnici Ministarstva obrane preusmjerili su problem u stražnju sobu, ili ga potpuno gurnuli pod tepih, bojeći se skeptične zajednice nacionalne sigurnosti. Danas znamo bolje. UAP-ovi su neobjašnjivi, istina je. Ali, oni su stvarni. Treba ih istražiti. I sve prijetnje koje predstavljaju treba ublažiti." 

Dvostruko zlo zastrašivanja i militarizma leži odmah ispod površine Carsonovog otrcanog i melodramatičnog govora. Opisujući UAP-ove kao "potencijalnu prijetnju nacionalnoj sigurnosti" i "neobjašnjive" - Carson pokušava prizvati sliku neke vrste užasa iz nepoznatog, koji bi jednog dana mogao zahtijevati vojni odgovor. Ta slika je dovoljno zastrašujuća da uvjeri barem dio javnosti da je uključivanje 24.5 milijardi dolara za Američke svemirske snage, u prijedlog proračuna za 2023. godine, od strane Bidenove administracije - opravdano. Kuzmarov je u pravu kada primjećuje da Carsonove primjedbe podsjećaju na Von Brauna. Međutim, vidljivi su i nagovještaji Paula Nitzea i NSC-68. Kongresna saslušanja o NLO-ima, 2022. godine, posudila su Nitzeovu praksu napuhavanja stvarne (čitaj: zamišljene) prijetnje kako bi se uvelo drastično širenje stanja nacionalne sigurnosti. NLO-i, od svega, mogu vratiti Nitzeovog duha koji urla iz groba.

Carson nije jedini član američke političke klase koji se posljednjih dana oslanja na duha Paula Nitzea kada se ovim pitanjem. Godine 2021., demokratska senatorica iz New Yorka, Kirsten Gillibrand, predvodila je inicijativu za proučavanje NLO-a putem zakonodavstva koje su ona i drugi senatori uvrstili u Zakon o nacionalnoj obrani. Zakonodavstvo koje su promovirali Gillibrand i drugi nastojalo je stvoriti još jedan vladin program, onaj koji bi "brzo istraživao neidentificirane zračne pojave, dijelio informacije sa drugim zemljama, obavještavao Kongres stoji li iza slučajeva druga nacija ili neki drugi entitet, i provjeravao izvješća pripadnika vojske koji su imali zdravstvenih problema nakon susreta s nepoznatim objektima". 

U velikoj tradiciji Paula Nitzea, Gillibrand je pozvala nacionalnu sigurnost kao razlog za proširenje već napuhane birokracije Pentagona, tvrdeći da su NLO-i "ozbiljna pitanja nacionalne sigurnosti i tehnologija o kojima bismo trebali znati". Gillibrand je dobila svoj novi NLO program, osnovan u Uredu podtajnika obrane za obavještajne poslove i sigurnost. Što se tiče novog programa Pentagona za proučavanje NLO-a, Gillibrand je izjavila:"Naši napori nacionalne sigurnosti oslanjaju se na zračnu nadmoć, a ti fenomeni predstavljaju izazov našoj dominaciji. Sjedinjenim Državama potreban je koordinirani napor kako bi preuzele kontrolu i razumjele pripadaju li ti zračni fenomeni stranoj vladi ili nečemu sasvim drugom". 

Čini se da primjedbe njujorške senatorice podsjećaju na vojnu doktrinu dominacije punog spektra. Doktrina nastoji uspostaviti vojnu nadmoć kontrolom svakog aspekta bojnog prostora. Možda bi novi ured Pentagona (za proučavanje NLO-a) trebao pomoći u postizanju zračne nadmoći za američku vojsku, čime bi se unaprijedio cilj dominacije punog spektra. Još jednom:  Nitzeovo razmišljanje je uočljivo. Poput Nitzea, i Gillibrand se bavila inflacijom prijetnji i slijedila militarističke recepte. Strategija je funkcionirala savršeno, baš kao i u Nitzeovo vrijeme. Bilo je mnogo onih koji su proslavili Gillibrande uspjehe. Među njima je bio nitko drugi nego Christopher Mellon. 

Na mnogo načina, Carson, Gillibrand, Mellon i drugi živopisni likovi, koji preuveličavaju narativ o prijetnji NLO-a, predstavljaju novi CPD, iako neslužbeno. Ove osobe, kao i drugi poput njih, nastoje implementirati spartanske recepte pronađene u NSC-68 (samo u postsovjetskom svijetu), što je svakako zastrašujući zadatak. Globalni rat protiv terora (GWOT) neko je vrijeme radio u korist ovih jastrebova. Ali, onda je drugi irački rat, skup, loše osmišljen i nepotreban sukob, temeljen na obavještajnim podacima koji su bili politizirani i potpuno krivotvoreni, oduzeo narativu o terorizmu njegovu legitimnost. Neki su sugerirali prilično nejasan ponovni uspon fašizma, ali taj narativ je onemogućen upadljivim nedostatkom dokaza. U posljednje vrijeme Rusi i Kinezi su ponuđeni kao nova prijetnja, ali su odbili pristati na zlikovne uloge koje su im pokušali dodijeliti zapadni tajni politički krugovi. Čini se kao da su NLO-i posljednje utočište umiruće skupine devijantnih elita, čija je kontrola gotovo uvijek ovisila o postojanju neprijatelja koji ljude užasava i nagoni ih na nepromišljenu zamjenu sloboda za iluziju sigurnosti.

Nedavna naracija o prijetnji NLO-ima, koju je kultivirala duboka država, imala je svoj put popločan nekim značajnim uvjetovanjima. Članovi stvarnih prošlih iteracija CPD-a možda su krajem 80-tih, i početkom 90-tih, počeli pripremati NLO zajednicu, donekle i širu javnost, za narativ o prijetnji NLO-ima. 70.-ta iteracija CPD-a uključivala je i dr. Edwarda Tellera, fizičara rođenog u Mađarskoj i "Oca H-bombe". Tijekom istrage nekih od najraširenijih dezinformacija o NLO-ima, tijekom kasnih 80-tih i početkom 90-tih, istraživaču Gregu Bishopu je bivši fizičar Ministarstva obrane rekao da je Teller možda bio sudionik u "Ptičjoj akciji". Ptičja akcija bila je skupina aktera duboke države koji su koristili imena ptica kao pseudonime. Ova skupina duhova koristila je Williama Moorea, istaknutog ufologa, za širenje dezinformacija o NLO-ima. Neki od najzloglasnijih i najdugovječnijih mitova o NLO-ima proširili su se NLO zajednicom putem ove zavjere. Zavjera se, međutim, srušila u srpnju 1989. godine, kada je Moore priznao da je bio sudionik tijekom ponižavajuće prezentacije na konferenciji Mutual UFO Network (MUFON) u Las Vegasu. Iako je to osuđujuće otkriće transformiralo Moorea od uglednog istraživača u ekvivalent gubavca u NLO zajednici, nije uklonilo mnoge istinske vjernike u NLO-e od neutemeljenih tvrdnji i fantazija koje je širio Aviary.

Među dezinformacijama koje je širio Aviary, a koje je NLO zajednica gotovo u potpunosti progutala, bio je izmišljeni "projekt uništavanja podzemnih baza izvanzemaljaca atomskim oružjem i prodornim bombama tipa 'bunker buster'." Ovaj izmišljeni program, poznat kao Projekt Excalibur, procurio je Paulu Bennewitzu, američkom poslovnom čovjeku i istraživaču NLO-a, koji nije imao apsolutno pojma da se koristi za širenje laži. William Cooper, pokojni pisac teorija zavjere, koji je postao svojevrsna ikona u krugovima milicije, također je zagrizao mamac Aviaryja i upozorio svoju publiku na Projekt Excalibur. Domino efekt je preuzeo kontrolu i, prema istraživaču Gregu Bishopu, ubrzo su "na internetu bile dostupne stotine citata ovog projekta 'baze protiv izvanzemaljaca'." Bishop vjeruje da je Excalibur zapravo referenca na "projekt koji je pokrenuo dr. Edward Teller" istog imena. Tellerov Excalibur Bishop opisuje kao "projekt eksplozije nuklearnih naprava niskog prinosa u izdubljenim podzemnim šupljinama na atomskom poligonu za testiranje u Nevadi". Bishop objašnjava da bi Teller i drugi iskoristili detonaciju takvih naprava u pokušaju stvaranja oružja u svemiru:

"Ogromno oslobađanje energije u rendgenskom spektru zatim je usmjereno duž posebno dizajniranih i iskopanih tunela, koji su kanalizirali impuls do uređaja koji je proizvodio snop 'rendgenskog lasera'. Rendgenski laseri razvijali su se kao moguće oružje 'usmjerene energije' u okviru Strateške obrambene inicijative." 

Ako je Bishop u pravu, Teller je integrirao svoj svemirski program laserskog oružja u dezinformaciju o NLO-ima. Ta je dezinformacija postavila tvrdnju da se Zemljani bore protiv međuplanetarnih neprijatelja, duboko ispod Zemljine površine. Pod pretpostavkom da je Teller izvršio takvu shemu, koristio je jednu prijevaru da bi počinio drugu. Tellerov Excalibur imao je više veze sa političkom dobiti nego sa stvarnom znanošću. Za Tellera, Excalibur je, u mnogočemu, bio način očuvanja vladinog financiranja za laboratorij Lawrence Livermore, istraživačko-razvojni centar smješten u Livermoreu u Kaliforniji, koji je nazvan "kućom koju je Teller sagradio". Tijekom prvih pet godina Reaganova predsjedništva, laboratorij je uživao u povećanju proračuna od 25%. To je bilo znatno poboljšanje u odnosu na 70-te, kada je savezno financiranje laboratorija smanjeno za 40%. 

Teller se počeo bojati da će se financijske veze ponovno stegnuti, jer su se "američki katolički biskupi, golublji kongresmeni i mirovni pokreti običnih liječnika ujedinili, kako bi zahtijevali zamrzavanje svog novog nuklearnog oružja". Kako bi se suprotstavio pokretu zamrzavanja nuklearnog oružja, Teller je predložio "treću generaciju nuklearnog oružja". Robert Scheer daje pogled na Tellerovo novo oružje:

"Osnova nove generacije oružja, 'svemirskog štita, kako ga je Teller opisao, bio bi nuklearno pumpani rendgenski laser, oružje koje bi koncentriralo energiju nuklearne eksplozije u snop destruktivne svjetlosti koji bi mogao uništiti svaki sovjetski projektil na vidiku." 

Teller je poznavao Reagana još iz dana kada je Reagan bio guverner Kalifornije. Kada je Reagan postao predsjednik, Teller je dobio pristup Bijeloj kući. Njih dvojica su razgovarali i uvjerili Reagana u Tellerovu ideju, te je tako rođen projekt Excalibur. Prema novinaru Robertu Scheeru: osoblje Livermorea započelo je sa provođenjem eksperimenata u Nevadi koristeći podzemne nuklearne eksplozije 1983. godine. Čini se da su se ovi eksperimenti pojavili u dezinformacijama o NLO-ima, koje je Aviary procurio Bennewitzu. Iako su ovi testovi odigrali ključnu ulogu u kampanji dezinformacija o NLO-ima, ipak nisu uspjeli proizvesti učinkovito obrambeno oružje koje je Teller obećavao Reaganovoj administraciji. Roy Woodruff, znanstvenik koji je nadzirao istraživače i tehničare zadužene za razvoj stvarnog lasera, rekao je Scheeru da je, iako je postignut napredak, istraživački tim još uvijek daleko od funkcionalnog lasera. Scheer piše:

"'Bio sam oduševljen napretkom koji smo postigli u eksperimentu', kaže Woodruff. 'Zašto ne bih bio? Konačno smo nedvosmisleno demonstrirali lasersko djelovanje'. Međutim, dodaje, čak i dok su se eksperimenti nastavljali, nitko nije točno znao koliko je taj laser, tada poznat kao Excalibur, bio jak. Doista, do danas postoji određena sumnja o tome što su eksperimentatori točno izmjerili, ali nema ozbiljne sumnje da je to bilo nekoliko redova veličine udaljeno od bilo kakve upotrebljive zrake oružja."