Obmana kroz Razotkrivanje (2. dio)

Prvi dio ove serije bavio se ispitivanjem Davida Gruscha, afganistanskog veterana sa bogatim iskustvom u vojnom i obavještajnom radu. On se pridružio dugom popisu znatiželjnih likova koji tvrde da znaju "istinu" o fenomenu NLO-a. Ispitivanje je dovelo do odvjetničke tvrtke 'Compass Rose', skupine odvjetnika koji, čini se, rade u službi elemenata duboke države.

Ufolog i osumnjičeni pojačavač dezinformacija, Jeremy Corbell, također je bio predmet istrage zbog uloge koju je odigrao u predstavljanju Gruscha javnosti. Međutim, odvjetnici i nesvjesni agenti za dezinformacije o NLO-ima nisu jedini koji Gruschu pružaju institucionalno pokriće. Medijski elementi sumnjive pozadinom su također dali svoj doprinos u podizanju Gruscha na razinu slavne osobe.

Čini se da je Grusch prvi put dospio u središte pozornosti putem članka, koji je bio objavljen u časopisu 'Debrief', 05. lipnja 2023. godine, naslova "Obavještajni dužnosnici kažu da su SAD pronašle letjelice neljudskog podrijetla" (autori: Kean i Blumenthal). Barem jedan od autora članka daje osnovu za sumnju: Leslie Kean. Poznata novinarka i autorica bestselera The New York Timesa, Kean nije strana u bizarnim temama. Članak u časopisu New Yorker, 30. travnja 2021. godine, navodi kako se Kean "osjeća kao kod kuće u graničnom području između paranormalnog i znanstvenog". 

https://thedebrief.org/intelligence-officials-say-u-s-has-retrieved-non-human-craft/

Taj pisac iz graničnog područja, naravno, tvrdi kako među stanovnicima svijeta ima vanzemaljaca. Stoga ne čudi saznanje da se Kean smatra "početnicom u istraživanju NLO-a", sa njenom bestseler knjigom o NLO-ima. Članak također opisuje Kean kao "samouvjerenu ženu, razumnog ponašanja, i nimbusom kovrčave sijede kose". Jedan od autora tog članka, Gideon Lewis-Kraus iz New Yorkera, prikazuje Kean kao "tvrdoglavu, ali skromnu damu", koja je "sklona govoriti o utjecaju 'priče [New York] Timesa' i novom ciklusu pozornosti na NLO-e koji je ona pokrenula, baš kao da nije bila njegov glavni pokretač". 

(Predgovor - John Podesta?!)

Nakon čitanja tako skromnog i blagonaklonog opisa Kean, čovjek gotovo bude u iskušenju preskočiti najvažniji dio biografije. "Kean je", prema Lewisu Krausu, "potomak jedne od najstarijih političkih dinastija u zemlji". Ta politička dinastija uključuje Leslienog ujaka, "Thomasa Keana, koji je dva mandata bio guverner New Jerseyja, a kasnije je predsjedavao Komisijom za 11. rujna". 

Kao predsjednik Komisije za 11. rujna, Thomas Kean je nadgledao ovu političku farsu, činjenicu koju su on i njegov kolega član komisije, Lee Hamilton, kasnije i javno priznali. Godine 2006. su Thomas Kean i Lee Hamilton tvrdili kako je Komisija za 11. rujna "osmišljena da propadne", što je izjava koja je poslužila kao naslov prvog poglavlja u njihovoj knjizi o komisiji. Bijela kuća Georgea W. Busha je, prema Kean i Hamiltonu, bila "glavna prepreka" komisiji da obavlja svoj posao. 

Međutim, možda je i sam Thomas Kean djelovao kao prepreka.

Nakon što je priznala da se "Saudijska Arabija dugo smatra primarnim izvorom financiranja Al-Qaide", Komisija za 11. rujna je  tvrdila kako "nije pronašla dokaze da je saudijska vlada kao institucija, ili visoki saudijski dužnosnici pojedinačno, financirali organizaciju" ("Izvješće Komisije za 11. rujna"). Time je komisija oslobodila strane igrače koji su dugo uživali u simbiotskom odnosu sa američkom oligarhijom. Thomas Kean je među onima koji su imali koristi od tog simbiotskog odnosa. U vrijeme Komisije za 11. rujna malo tko je znao da je Thomas Kean direktor tvrtke Amerada Hess, koju je novinar Nicholas Stein opisao kao "naftni div".

Godine 1998., Amerada Hess je pokrenula Delta Hess, što je bilo zajedničko ulaganje "sa Delta Oilom, saudijskom tvrtkom za razvoj naftnih polja u Azerbajdžanu". Među investitorima u Delta Oil bio je Khalid bin Mahfouz, sada pokojni saudijski milijarder, bankar i poslovni čovjek. Prema Steinu: Mahfouz je bio "sumnjivi saudijski patrijarh, oženjen jednom od sestara Osame bin Ladena".  Stein također primjećuje da je Mahfouz bio "osumnjičen za financiranje dobrotvornih organizacija povezanih sa Al-Qaidom", te da je "čak imenovan kao tuženik u tužbi koju su podnijele obitelji žrtava 11. rujna". Ne treba niti spominjati kako to znači da je Thomas Kean imao ozbiljan sukob interesa, što je vjerojatno i razlog zašto je "tri tjedna prije Keanovog imenovanja, prekinuo veze sa Deltom". 

Takav potez, naravno, mogao je biti namijenjen zato da Thomas Kean izgleda kao osoba koja bi mogla pristupiti temi napada 11. rujna nepristrano, objektivno gledajući. Međutim, koliko je povjerenik mogao biti nepristran, kada se pokrenula tema navodne saudijske umiješanosti, bilo individualne ili institucionalne? Detaljnije ispitivanje Thomasa Keana otkriva da su prakse prikrivanja i promoviranja lažnih narativa stvorile pravo ljubavno gnijezdo unutar političke dinastije Kean. Je li Leslie Kean krenula stopama svog ujaka?

Prije nego što je Grusch započeo karijeru "zviždača" o NLO-ima, Kean je odigrala ključnu ulogu u stvaranju medijske buke oko još jedne problematične osobe koja se navodno bavila informiranjem javnosti o stvarnosti NLO-a: Luisa Elizonda IV.

Kean su se, u nastojanju da Elizonda proglase zaštitnikom NLO zajednice, pridružili njen česti koautor, Ralph Blumenthal, kao i dopisnica New York Timesa iz Pentagona, Helene Cooper. Njihova suradnja rezultirala je senzacionalističkim člankom, koji je New York Times objavio 16. prosinca 2017. godine. Članak "Svijetleće aure i 'crni novac': Tajanstveni NLO program Pentagona" je predstavio Elizonda kao "vojnoobavještajnog časnika", koji je vodio Napredni program identifikacije zrakoplovnih prijetnji (AATIP), "na petom katu C prstena Pentagona, duboko u labirintu zgrade" (Cooper, Blumenthal i Kean).

https://www.nytimes.com/2017/12/16/us/politics/pentagon-program-ufo-harry-reid.html

AATIP je, prema članku, "započeo sa radom 2007. godine, a u početku je uglavnom financiran na zahtjev Harry Reida, demokrata iz Nevade, koji je u to vrijeme bio vođa većine u Senatu i koji je dugo bio zainteresiran za svemirske fenomene". Program je navodno "proizveo dokumente koji opisuju viđenje zrakoplova, koji su se činili kao da se kreću vrlo velikim brzinama, bez vidljivih znakova pogona, ili koji su lebdjeli bez vidljivih sredstava za uzgon". Članak New York Timesa nastavlja:

"Dužnosnici programa također su proučavali videozapise susreta između nepoznatih objekata i američkih vojnih zrakoplova - uključujući jedan objavljen u kolovozu, na kojem se vidi bjelkasti ovalni objekt, veličine komercijalnog aviona, kojega su 2004. godine progonila dva mornarička borbena zrakoplova F/A-18F, sa nosača zrakoplova Nimitz, kod obale San Diega." 

Elizondo je tvrdio da je istraživao slučaj Nimitz tijekom vremena provedenog sa AATIP-om, te da je 2017. godine New York Timesu procurila snimka incidenta, kada je on navodno bio obavještajni časnik u Uredu direktora nacionalne obavještajne službe (ODNI). Nimitzova snimka bila je jedna od više 'NLO videa' koje je Elizondo 'procurio'. Videi se ne razlikuju mnogo od brojnih problematičnih i neuvjerljivih filmova sa ​​kojima se frustrirani istraživači NLO-a bave godinama. Holmes objašnjava: "Videozapisi, snimljeni iz zrakoplova američke mornarice, sami po sebi su neupadljivi, svaki prikazuje malu sivu točku na zrnatoj pozadini". 

Članak New York Timesa tvrdi da je vladino financiranje AATIP-a "presušilo 2012. godine". Elizondo tvrdi da je surađivao sa  dužnosnicima CIA-e i mornarice nakon gubitka saveznog novca.

Elizondo tvrdi da je u listopadu 2017. godine "dao ostavku u znak prosvjeda zbog onoga što je okarakterizirao kao pretjeranu tajnost i unutarnje protivljenje". Ako je Elizondo bio toliko zgrožen "pretjeranom tajnovitošću i unutarnjim protivljenjem", zašto je nastavio raditi za Pentagon pet godina nakon što je vladin novac prestao stizati? Ako je Elizondo doista bio direktor programa posebnog pristupa od najveće važnosti, zašto videozapisi koje je procurio nisu uvjerljiviji i privlačniji?

The Intercept je doveo u pitanje značajne dijelove Elizondove priče. Online novine iznijele su sljedeću tvrdnju: "Nema uočljivih dokaza da je [Elizondo] ikada radio za vladin NLO program, a kamoli vodio jedan" (Kloor: "Mediji vole ovog NLO stručnjaka koji kaže da je radio za nejasni program Pentagona. Je li to učinio?", The Intercept). Ovu tvrdnju, prema Interceptu, podupiru i izjave predstavnika Pentagona. Keith Kloor piše:

"'Da, AATIP je postojao i provodio je istraživanje i istragu neidentificiranih zračnih fenomena', rekao mi je glasnogovornik Pentagona, Christopher Sherwood. Međutim, dodao je: 'Gospodin Elizondo nije imao nikakve odgovornosti u vezi s programom AATIP dok je radio u OUSDI-ju [Uredu podtajnika obrane za obavještajne poslove], sve do trenutka kada je dao ostavku koja je stupila na snagu 4. listopada 2017. godine'." 

Kloor je pokušao dati Elizondu priliku da odgovori na ove tvrdnje. Međutim, pokušaji nisu imali uspjeha. Kloor objašnjava:

"Pokušao sam kontaktirati Elizonda više puta, putem e-pošte i mobitela. Nije odgovorio. Nije kao da je negdje na povlačenju; primijetio sam da je u pripremi za svoju zvjezdanu turu u novoj emisiji 'History Channela' ["Neidentificirano: Unutar američke istrage NLO-a" iz 2019.] razgovarao sa svima, od New York Timesa do medijskih osoba o NLO-ima i vojnih blogera." 

Iako je Elizondova pozadina upitna, mnogi moćni ljudi i institucije koristili su upravljanje percepcijom i uvjerili javnost da je on stručnjak za NLO-e, te ga treba shvatiti ozbiljno. The New York Times je svakako dio ove psihološke operacije. Times, koji je jedan od najuglednijih i najdugovječnijih novina u američkoj povijesti, snažno je gurao temu NLO-a, iako šira javnost pokazuje vrlo malo interesa.

Novinar Keith Kloor je među onima koji su primijetili odlučnost Timesa održavati temu o NLO-ima živom, unatoč činjenici što se ta tema uglavnom dočekuje popriličnom ravnodušnošću. U članku The Wired, 17. svibnja 2020. godine, pod prikladnim naslovom: "Hoće li New York Times ikada prestati izvještavati o NLO-ima", Kloor iznosi sljedeće zapažanje: "Tijekom posljednjih nekoliko godina, list je objavio više od desetak priča vezanih uz NLO-e". Ovi članci nisu uspjeli probuditi znatiželju javnosti.

U prilog ovoj tvrdnji, Kloor se usredotočuje na članak New York Timesa od 16. prosinca 2017. godine, čiji su autori Cooper, Blumenthal i Kean. Za Kloora je prijem ovog članka bio prilično ujednačen. Novinar piše: "Mnogi potrošači vijesti su priču prihvatili kao novu epizodu Dosjea X, ali nitko nije pobjegao u brda, i nitko u Kongresu nije pozvao na saslušanja o 'otkriću' i njegovim naizgled ogromnim implikacijama za civilizaciju". Kloor zaključuje da "svijet nije povjerovao da u priči ima puno toga - ili barem svijet nije vjerovao na što su novine aludirale". Ono što Kloora zbunjuje jest učestalost kojom se priče sa tematskom niti  Elizondo/NLO pojavljuju u New York Timesu. On navodi: "Svakako je čudno da se priča koju tako malo tko shvaća ozbiljno stalno pojavljuje na naslovnicama, posebno u ovom trenutku". 

Da je New York Times samo pokušavao povećati prodaju i pretplate, novine bi već davno izbacile sadržaj vezan uz NLO-e. Očito je da Times ima drugu agendu: društveni inženjering. Elizondo igra središnju ulogu u njihovim naporima. Iz pera Kloora:

"Da bi razumjeli trajni interes Timesa za NLO-e, moramo shvatiti Elizondovu središnju ulogu u njihovom izvještavanju. Njegova spremnost dati ostavku u Pentagonu 2017. godine, i zatim otkrije postojanje i detalje NLO programa koji je navodno vodio, dala je težinu u središtu početnog Timesovog izvještaja. Bez njega, vjerojatno je da priča ne bi dobila toliko pažnje." 

The New York Times, CIA i društveni inženjering

Nekima se tvrdnja da priče Timesa o Elizondu/NLO-ima služe tajnoj agendi, koju karakterizira društveni inženjering, može činiti vrlo nategnutom. Međutim, nevjerica proizlazi iz potpunog nepoznavanja pozadine New York Timesa. New York Times ima značajne veze sa najmanje dvije institucije koje nastanjuju američki tajni politički ekosustav: elitističkim Vijećem za vanjske odnose (CFR) i Središnjom obavještajnom agencijom (CIA).

Osnivači New York Timesa, obitelj Sulzberger, dobro su zastupljeni u CFR-u. James Reston, Max Frankel i Harrison Salisbury bili su članovi CFR-a i novinari povezani sa New York Timesom. Jedan od izvornih direktora CFR-a, John H. Finley, bio je pomoćnik urednika New York Timesa. Hanson W. Baldwin, dugogodišnji vojni dopisnik New York Timesa, prema autorima Lauranceu Shoupu i Williamu Minteru, "bio je jedan od vodećih članova Vijeća za studije rata i mira, kao i nekoliko naknadnih studija usmjerenih na vojna pitanja". 

Dok je CFR smjestio jednu nogu NYT-a u svijet američke oligarhije, CIA je drugu nogu novina smjestila u sjenoviti svijet obavještajnih službi.

Godine 1977. su dužnosnici CIA-e otkrili da je New York Times bio među "najvrjednijim" suradnicima Agencije u američkim medijima. Izdavač New York Timesa, Arthur Hays Sulzberger, bio je jedan od nekoliko medijskih "direktora koji su surađivali sa  Agencijom". 

Sulzbergerov odnos sa CIA-om je čak uključivao i potpisani tajni sporazum. Sulzberger je uspostavio politiku koja je propisivala da NYT "pruža pomoć CIA-i, kada god je to moguće". Jedan od razloga zašto je izdavač NYT-a možda bio spreman udovoljiti CIA-i je bio njegov ugodan odnos sa direktorom CIA-e, Allenom Dullesom. Bernstein piše:

"Sulzberger je bio posebno blizak Allenu Dullesu. 'Na toj razini kontakta, moćni su razgovarali sa moćnima', rekao je visokopozicionirani dužnosnik CIA-e, koji je bio prisutan na nekim od rasprava. 'Postojao je načelni dogovor da ćemo, da, doista, pomagati jedni drugima. Pitanje zataškavanja pojavilo se u nekoliko navrata. Dogovoreno je da će stvarne aranžmane voditi podređeni... Moćni nisu htjeli znati detalje; htjeli su uvjerljivo poricanje'." 

Savez, koji je Sulzberger razvio između NYT-a i CIA-e, bio je onaj koji je, činilo se, tradicionalno novinarstvo podređivao špijunaži i vrstama igara koje su poznate onima koji rade u tajnom području. Izvor Agencije, kojega je poznati novinar, Carl Bernstein,  opisao kao "visokopozicioniranog dužnosnika CIA-e sa izvanrednim pamćenjem", potvrdio je "da je New York Times pružao zaštitnu masku za desetak operativaca CIA-e između 1950. i 1966. godine". Što se tiče osoblja CIA-e, koje je radilo pod zaštitnom maskom NYT-a, Bernstein piše:

"Zaposlenici CIA-e, koji su dobili Timesove akreditacije, predstavljali su se kao doušnici za novine u inozemstvu i radili su kao članovi administrativnog osoblja u inozemnim uredima Timesa. Većina su bili Amerikanci; "dvoje ili troje bili su stranci".

Pravi pisci iz NYT-a također su radili za Agenciju. Novinar NYT-a, C.L. Sulzberger, nećak Arthura Haysa Sulzbergera, bio je jedan od "možda desetak poznatih kolumnista i komentatora čiji odnosi sa CIA-om idu daleko dalje od onih koji se obično održavaju između novinara i njihovih izvora". C.L. Sulzberger, prema Bernsteinu, bio je "poznati resurs", na kojeg se "može računati za obavljanje raznih tajnih zadataka; smatra se prijemčivim za stajalište Agencije o raznim temama". 

Duboka povijest obmana o NLO-ima

Most između CIA-e i New York Timesa također uključuje sudionika u obmani o NLO-ima: Josepha Bryana III.

Bryan je postao zloglasan lik u NLO zajednici 03. prosinca 1969. godine, kada je sudjelovao u uspješnom pokušaju uklanjanja Donalda Keyhoea sa mjesta direktora jednog od najpoznatijih američkih tijela za istragu NLO-a: Nacionalnog odbora za istrage zračnih fenomena (NICAP). Bryan je u to vrijeme bio predsjednik odbora NICAP-a. Istraživači Lawrence Fawcett i Barry J. Greenwood pripisuju mu zasluge za vođenje elemenata unutar NICAP-a koji su nastojali smijeniti Keyhoea. Njegovo uklanjanje mnogi smatraju CIA-inim pučem unutar NICAP-a, i to sa vrlo dobrim razlogom. Bryan je bio bivši šef CIA-inog osoblja za psihološko ratovanje. Radnje koje je poduzela Bryanova frakcija protiv Keyhoea, unutar NICAP-a, rezultirale su dominacijom CIA-e nad nekoć uglednom istraživačkom skupinom o NLO-ima. Fawcett i Greenwood detaljnije objašnjavaju:

"A tko je zamijenio Keyhoea? John Acuff, koji je bio na čelu Društva fotografskih znanstvenika i inženjera (SPSE), česte mete ruskih špijunskih pokušaja, i skupine koja je imala mnogo članova uključenih u obavještajne jedinice Ministarstva obrane, uključujući CIA-u. Njegovo upravljanje NICAP-om bilo je financijski "nategnuto" (u jeftinom smislu) i potpuno nesposobno u istraživačkom smislu. Kritike vladine politike o NLO-ima su nestale, a NICAP je služio samo kao centar za prikupljanje viđenja. Acuffovo upravljanje otjeralo je lojalne članove NICAP-a, i na kraju dovelo do Acuffovog pada 1978. godine."

Tko je zamijenio Acuffa? Nitko drugi nego Alan Hall, umirovljeni zaposlenik CIA-e, koji je prihvatio poziciju nakon što je nizu drugih zaposlenika CIA-e ponuđen posao. Podrška Hallu, od strane Upravnog odbora NICAP-a je došla od Charlesa Lombarda, pomoćnika senatora [Barryja] Goldwatera i bivšeg tajnog zaposlenika CIA-e. 

Godine 1951. je Bryan održao dva sastanka sa osobljem New York Timesa, koja su opisana kao "misteriozna" (Brewer: "Izvješće FBI-a: Organizator NICAP-a 'Dobar propagandist'"). Što se tiče tih sastanaka, istraživač NLO-a, Jack Brewer, piše: "Prvi se održao između Bryana i šefa europskog ureda Timesa, a drugi je bio sastanak između Bryana i izdavača Timesa. Izdavač, Arthur Hays Sulzburger, bio je ujak šefa europskog ureda, Cyrusa Sulzburgera". O čemu se raspravljalo na tim sastancima? Brewer ističe da je Bryan bio uključen u zloglasni Ured za koordinaciju politika (OPC), koji je "upravljao i distribuirao sredstva u 'masovnim' razmjerima diljem Europe". Brewer dalje navodi: "Bilo bi razumno pretpostaviti da je njegov odnos sa šefom europskog ureda Timesa bio barem neizravno povezan sa njegovim nadzorom ovih europskih aktivnosti". Je li Bryanov odnos sa Timesom postavio temelje za suradnju novina i CIA-e u obmanjivanju javnosti o NLO-ima? Ova se mogućnost mora razmotriti.

Istraživači, i sa lijeve i sa desne strane političkog spektra, kritizirali su CFR i CIA-u, tvrdeći da su njihove aktivnosti imale štetan utjecaj na američku demokraciju. Čini se kao da su ovih dvoje neraskidivo povezani jedno s drugim. CFR je odigrao ulogu u stvaranju CIA-e. Prema istraživačkom novinaru, Josephu Trentu: Allen Dulles, korporativni odvjetnik, koji će postati prvi civilni direktor CIA-e, posjedovao je "antikno obloženu" i "zvučno izoliranu" sobu u zgradi CFR-a. Nazvana je "Dullesova soba" i Dulles je koristio ovaj prostor da bi osmislio "plan za upravljanje obavještajnom službom izvan vlade". Ovaj plan bi iskoristio sovjetsku prijetnju kako bi izgradio obavještajno carstvo. Trento objašnjava:

"'Ujak Allen', kako su ga zvali njegovi suradnici, već je vodio vlastiti privatni rat protiv Sovjeta. Koristeći Vijeće za vanjske odnose kao svoju bazu, organizirao je trostruki napad. Prvo je formirao privatno vođenu i privatno kontroliranu obavještajnu službu u sjeni. Drugo, postavio je one koji su mu bili odani na bitne položaje u vladi i da bi surađivali sa frontovskim skupinama koje je kontrolirao. Treće, koristio je medije da bi oblikovao javno mnijenje u svoju korist."

"Između ostalog, Dulles je koristio svoje veze u tisku kako bi pomogao stvoriti domaće strahove prema kojima Sovjetski Savez maršira u Europi i Kini. Dullesov plan je uspio. Truman je već vidio izvješća kako vojska, State Department i druge vladine agencije imaju nemali broj komunista na osjetljivim položajima. Nije imao drugog izbora nego poduzeti akciju. Kombinacija lošeg publiciteta i stvarne prijetnje je prisilila Trumana prihvatiti Dullesovu kvazi-privatiziranu operaciju." 

Ono što je Truman bio prisiljen prihvatiti je bila organizacija koja bi više predstavljala američku polu-potopljenu oligarhiju, nego prosječne građane nacije. CIA je postala obvezana elitističkoj bazi, koja se nalazila unutar orbite CFR-a. Bivši izvršni pomoćnik zamjenika direktora CIA-e, Victor Marchetti, i bivši analitičar State Departmenta, John Marks, objašnjavaju:

"...utjecajno, ali privatno Vijeće, sastavljeno od nekoliko stotina vodećih političkih, vojnih, poslovnih i akademskih čelnika zemlje, dugo je bilo glavno "izborno tijelo" CIA-e, u američkoj javnosti. Kada je agenciji bio potreban istaknuti građanin za promicanje svojih vlasničkih tvrtki, ili za drugu posebnu pomoć, često se obraćala nekom članu Vijeća." 

Promocija Elizonda od strane New York Timesa mogla bi biti dijelom napora igrača duboke države, unutar osovine CFR/CIA, uzdići agenta za dezinformacije o NLO-ima na status stručnjaka. Ako je to slučaj, javnost se zavarava da prihvati tvrdnje šarlatana. Iako Elizondo jest, po svoj prilici, šarlatan, on je vrlo dobro povezan obiteljskom poviješću, koja je prekrivena otiscima prstiju igrača duboke države i obavještajnih krugova.

Elizondovo obiteljsko stablo duboke države i E. Howard Hunt

Navodni zviždač o NLO-ima nije prvi Luis, koji visi na Elizondovom stablu. Njegov otac je Luis Elizondo III., menadžer u prehrambenoj industriji, zanimljive pozadinske priče. Prema Sarasota Herald-Tribuneu: Elizondo stariji "pomogao je otvoriti hotel Hyatt u Sarasoti". Otac navodnog zviždača o NLO-ima će "kasnije raditi sa Colony Beach and Tennis Resortom, prije nego što se proširio na ugostiteljstvo. Među njegovim startupima, koji sada ne postoje, bio je Michalangelo's u St. Armands Circleu". Međutim, Luisovim podvizima u ugostiteljstvu i restoranskoj industriji prethodilo je njegovo sudjelovanje u manje benignom području: operacijama CIA-e. Billy Cox, iz Sarasota Herald-Tribunea, piše:

"Luis Elizondo III. je proveo dvije godine u jednom od zatvora Fidela Castra. Stariji Elizondo, Kubanac, dobrovoljno se prijavio u jurišnu brigadu 2506, čija je nesretna misija rušenja komunističke diktature, uz podršku CIA-e, završila debaklom u Zaljevu svinja, 1961. godine". 

Brigada 2506 bila je vrlo bliska časniku CIA-e, koji je bio poznat po sudjelovanju u nekoliko političkih skandala i dubokih povijesnih događaja: Everette "Howard" Huntu Jr. Hunt je imao zadatak stvoriti post-Castrovu vladu, koja je trebala preuzeti vlast na Kubi nakon invazije, koju je provela Brigada 2506.

Njegov prvi izbor za šefa nove vlade bio je Manuel Artime, politički vođa Brigade 2506. "Od mogućih kandidata za kontrarevolucionarnog predsjednika", napisao je Hunt, "moj favorit bio je Manuel Artime". Hunt je održavao sastanke sa članovima Brigade 2506 u sigurnoj kući u Coconut Groveu na Floridi. Huntu je katapultirala u političko središte pozornosti invazija u Zaljevu svinja i provala u Watergateu, dva događaja koja su pomogla u stvaranju velikog dijela nepovjerenja koje Amerikanci osjećaju prema obavještajnim službama vlastite nacije. Ono po čemu je manje poznat je njegova uloga u širenju dezinformacija o NLO-ima. Douglas Caddy, odvjetnik koji je kratko vrijeme zastupao provalnike iz Watergatea, razgovarao je sa Huntom, gdje se sugerirana veza NLO-a sa atentatom na Kennedyja. Prema Caddyju: Hunt mu je rekao da je Kennedy ubijen jer je Sovjetima namjeravao otkriti "prisutnost izvanzemaljaca". 

Hunt je možda koristio Caddyja za širenje dezinformacija, dijelom namijenjenih i prikrivanju vlastite uloge u atentatu. Njegova povezanost sa Brigadom 2506 dovela je istragu atentata ravno pred njegova vrata. Brigada 2506 bila je vojno krilo Kubanske demokratske revolucionarne fronte (FRD), skupine kubanskih prognanika protiv Castra.

U prosincu 1960. godine je ogranak FRD-a New Orleansa preselio ured u zgradu Balter, na adresi 403 Camp Street. Samo nekoliko mjeseci ranije, u srpnju 1960. godine, u istoj se zgradi nalazio ured bivšeg agenta FBI, Guya Banistera. Prema Odboru za atentate Zastupničkog doma, Banister je bio pristaša FRD-a. Naravno, postao je osoba od interesa (PoI) u istrazi okružnog tužitelja New Orleansa Jima Garrisona o atentatu na Kennedyja.

U prosincu 2003. godine, Huntov sin, Saint John Hunt, dobio je neku ideju o tome koliko je njegov otac bio blizu planovima za atentat na Kennedyja. Saint John bio je uz očevu postelju, dok je umirući obavještajni agent crtao grubi grafikon koji prikazuje jednu od navodnih zavjereničkih infrastruktura iza atentata na američkog predsjednika 1963. godine. Erik Hedegaard navodi:

"Tog puta u Miamiju, dok je Saint bio uz krevet, bolest ga je izjedala i mislio da je šest mjeseci udaljen od smrti, E. Howard je konačno uzeo olovku i počeo pisati. Saint je dugo radio na ovom trenutku i sada će se to dogoditi. Naručio je ocu dijetalno pivo od korijena A&W, zatim sjeo u starčeva invalidska kolica i čekao.

E. Howard je napisao inicijale "LBJ", što je označavalo Kennedyjevog ambicioznog potpredsjednika, Lyndona Johnsona. Ispod "LBJ", spojeno crtom, napisao je ime Cord Meyer. Meyer je bio agent CIA-e, čija je supruga imala aferu s JFK-om; kasnije je ubijena, slučaj koji nikada nije riješen. Zatim je njegov otac sa Meyerovim imenom povezao ime Billa Harveyja, još jednog agenta CIA-e; dalje je sa Meyerovim imenom povezano i ime Davida Moralesa, još jednog agenta CIA-e, dobro poznatog, posebno okrutnog specijalista za tajne operacije. A onda je njegov otac, crtom, povezao Moralesovo ime sa uokvirenim riječima 'francuski revolveraš Grassy Knoll'." 

Dakle, prema E. Howardu Huntu, to je bilo tako. LBJ je dao ubiti Kennedyja. O tome se dugo nagađalo. Ali, sada je E. Howard govorio da je tako bilo. I da Lee Harvey Oswald nije bio jedini strijelac u Dallasu. Na travnatoj uzbrdici bio je i francuski revolveraš, vjerojatno ubojica korzikanske mafije Lucien Sarti, koji je istaknuto figurirao u drugim teorijama o atentatu.

"Kada mi je predao papir, bio sam u stanju šoka", kaže Saint. "Cijeli svoj život, meni i svima ostalima, uvijek je tvrdio da ne zna ništa o tome. Ali, znao sam da napisano mora biti istina. Da je moj tata htio išta izmisliti, izmislio bi nešto o mafiji, ili Castru, ili Hruščovu. Nije volio Johnsona. Ali, ne smije se lažno optuživati ​​vlastita zemlja, za ime Božje. Moj otac je staromodni, okorjeli patriot, i to je zadnje što bi učinio." 

Na sljedećem sastanku sa Saint Johnom, stariji Hunt je detaljnije razradio svoju posljednju oporuku. Hunt je sinu dao dva lista papira, koji su sadržavali opširniji izvještaj. Ponovno su zapisana imena Johnsona, Corda Meyera, Davida Atleeja Phillipsa, Davida Moralesa i drugih, koji nisu bili stranci svijetu tajne politike. Hunt je, međutim, pružio pojašnjenje o ulogama mnogih pojedinaca koje je upleo u zavjeru. Stari špijun je također tvrdio da je bio zamoljen pridružiti se atentatu, što je bila ponuda koju je odbio.  Hedegaard piše:

"Kasnije tog tjedna, E. Howard je Saintu također dao dva lista papira koji su sadržavali potpuniju priču. Ponovno počinje s LBJ-om, povezujući ga sa Cordom Meyerom, a zatim nastavlja: 'Cord Meyer raspravlja o zavjeri sa [David Atlee] Phillipsom koji dovodi Wm. Harveyja i Antonija Vecianu. Sastaje se sa Oswaldom u Mexico Cityju... Zatim se Veciana sastaje sa Frankom Sturgisom u Miamiju i angažira Davida Moralesa u iščekivanju da će tamo ubiti JFK-a. Ali, LBJ mijenja plan puta i ide u Dallas, navodeći osobne razloge'." 

David Atlee Phillips, šef kubanskih operacija CIA-e u Miamiju, u vrijeme JFK-ove smrti, poznavao je E. Howarda iz dana puča u Gvatemali. Veciana je član kubanske zajednice u egzilu. Sturgis, poput Saintovog oca, navodno je bio jedan od trojice skitnica fotografiranih na Dealey Plazi. Sturgis je također bio jedan od zavjerenika u Watergateu. On je čovjek za kojeg se E. Howard, pod zakletvom, više puta zakleo da ga nije upoznao do Watergatea, pa je za Sainta spominjanje njegovog imena bila velika vijest.

U sljedećih nekoliko odlomaka, E. Howard nastavlja opisivati ​​opseg vlastite umiješanosti. Radnja se vrti oko sastanka kojem je, kako tvrdi, prisustvovao 1963. godine, uz Moralesa i Sturgisa. Radnja se odvija u hotelskoj sobi u Miamiju. Evo što se događa:

"Morales izlazi iz sobe, nakon čega Sturgis spominje 'Veliki događaj' i pita E. Howarda: 'Jeste li s nama?'" 

E. Howard pita Sturgisa o čemu govori. Sturgis kaže: "Ubojstvo JFK-a." E. Howard, navodno "nevjerujući", kaže Sturgisu: "Čini se da imaš sve što ti treba. Zašto ti ja trebam?" U rukopisnoj priči, Sturgisov odgovor nije jasan, iako ono što E. Howard sljedeće kaže Sturgisu da se neće "uključiti ni u što što uključuje Billa Harveyja, koji je alkoholičar psihopata."

Nakon toga, sastanak završava. E. Howard se vraća svom "normalnom" životu i "poput ostatka zemlje… zapanjen je JFK-ovom smrću i shvaća koliko je sretan što nije imao izravnu ulogu."

Nekoliko tjedana kasnije, Saint John je poštom primio snimku od svog oca. U vezi sa ovom snimkom, Hedegaard piše: "Glas E. Howarda na kaseti je slab i gubi se, te ponekad luta nepovezanim putevima. Ali, on u biti ponavlja iste točke koje je iznio u svojoj rukom pisanoj pripovijesti". Možda se Hunt, ispričavši Caddyju nevjerojatnu priču o Kennedyjevoj smrti kako da bi sakrio jezivo otkriće da su izvanzemaljci među nama, nadao da će istražitelje i istraživače poslati na istražni slijepi put, daleko od čvrstih tragova, koji bi zloglasnog agenta CIA-e smjestili na popis optuženih za zločin stoljeća.

Napori obmane o NLO-ima karakteriziraju se slaganjem funkcija, pa je moguće da je divlja priča koju je Hunt ispričao Caddyju trebala učiniti više od pukog zagađenja istrage, koja je mogla dovesti do Huntovog kaznenog progona. Velika većina ljudi koji nastanjuju NLO zajednicu su beznadne žrtve pristranosti potvrđivanja, dok Huntova nategnuta priča o tajni postojanja izvanzemaljca i zbog koje vrijedi čak ubiti i predsjednika Sjedinjenih Država, svakako pomaže da ta pristranost ostane živa i zdrava. Hunt je mrtav od 2007. godine, ali njegovo stvaranje mita osiguralo je da će vjernici u NLO ostati u supkulturi, gdje ih neprestano obmanjuju i manipuliraju akteri duboke države. Njegov doprinos sve većem mitu o NLO-ima smješta Hunta u odmetnutu galeriju duhova i tajnih operativaca, koji mame svoje udice letećim tanjurima. Ima li Elizondo mjesto u istoj toj galeriji? Dokazi svakako upućuju u tom smjeru.

Senator Harry Reid i Robert Bigelow

Kada je Keith Kloor počeo sumnjati u Elizondove tvrdnje, Harry Reid, bivši vođa većine u Senatu (umro 2021.),priskočio je u pomoć navodnom zviždaču o NLO-ima. Reid je napisao pismo NBC Newsu, potvrđujući valjanost Elizondovih otkrića o NLO-ima. U pismu je Reid izjavio: "Kao jedan od izvornih sponzora AATIP-a, mogu službeno izjaviti da je Lue Elizondo uključen i da je vodio ovaj program". 

Prije svoje smrti je Reid, čini se, djelovao kao svojevrsni pijun za tajne političke krugove koji su umiješani u obmanu o NLO-ima. Reidovu uključenost u takve krugove je najvjerojatnije omogućio američki poslovnjak, Robert Bigelow.

Prema vrlo sumnjivom članku New York Timesa, od 16. prosinca 2017. godine, a koji je Elizondu donio veliki dio slave, Reid je svoju fascinaciju NLO-ima pripisao Bigelowu. Cooper, Blumenthal i Kean pišu: "Gospodin Reid je rekao da njegov interes za NLO-e dolazi od gospodina Bigelowa". Članak u Politicu, od 28. svibnja 2021. godine, pruža malo više detalja. Prema članku, George Knapp, poznati televizijski istraživački novinar i poznato lice u ufološkim krugovima, bio je odgovoran za njihovo spajanje: 

"Reida je sa Bigelowom upoznao poznati televizijski novinar iz Nevade po imenu George Knapp, koji je godinama opširno pisao o temi NLO-a, i nedavno je pribavio neke ruske vladine dokumente koji navodno osvjetljavaju tu temu. Knapp je iz izvještavanja o Reidovoj karijeri znao da senatora zanima ova tema." 

Reid je prihvatio Bigelowov poziv da prisustvuje sastancima grupe osnovane 1995. godine, koja je postala poznata kao Nacionalni institut za znanstvena otkrića (NIDS). NIDS je, prema Bryanu Benderu iz Politica, "bio uglavnom zainteresiran za dvije teme: NLO-e i svijest nakon smrti". 

Čak je i Reid priznao da je grupa bila skup neobičnih likova koji žive na rubu. U intervjuu sa Benderom je Reid izjavio da je Bigelow "okupljao neke ljude sa nekim čudnim idejama. Neznanstvenim. Nekoliko čudaka. Slušao sam neke od prezentacija. Tako sam počeo". Međutim, NIDS je bio puno više od skupa luđaka. Mnogi njihovi članovi su došli iz vojske ili obavještajne zajednice. Suosnivač, John Alexander, bio je "umirovljeni vojni časnik, koji je radio u Nacionalnom laboratoriju Los Alamos u Novom Meksiku, te je objavio knjige i članke o raznim aspektima ufologije i paranormalnog". 

Još jednog bivšeg studenta NIDS-a, Hala Puthoffa, Bender opisuje kao "inženjera i samoprozvanog parapsihologa koji je, dok je radio u Istraživačkom institutu Stanford 1970-ih i 1980-ih, provodio strogo povjerljive eksperimente za CIA-u i Obavještajnu agenciju za obranu, i 'gledanju na daljinu', odnosno korištenju ljudskog uma za osjećanje predmeta ili događaja na daljinu". Prihvaćanjem poziva od strane Bigelowa, Reid je naišao na jednu od mnogih točaka spajanja okultizma i paranormalnog sa špijunažom i tajnom politikom.

Prije nego što je propao 2004. godine, NIDS je provodio "istraživačke" projekte, koji su jezivo podsjećali na obavještajne operacije. Najpoznatiji je vjerojatno bio okupacija ranča Skinwalker, lokacije u Utahu, gdje je, prema George Knappu: "Već 50 ili više godina prijavljena paranormalna aktivnost, uključujući NLO-e, Bigfoota, osakaćene životinje i poltergeiste". Razrađujući to, Knapp slika portret ranča, koji kao da je mogao izaći iz holivudskog horor filma prvog reda:

"Posljednja obitelj koja je živjela na ovom imanju živjela je samo 20 mjeseci. Od prvog dana, 1994. godine, terorizirala ih je nevidljiva inteligencija koja se sa njima igrala mentalnih igara, sjenovite figure unutar kuće, predmeti koji su se sami kretali, bestjelesni glasovi i loše stvari koje su se događale njihovim životinjama, počevši od stoke i bikova koji su nestali, i drugih životinja koji su kirurški precizno izrezani usred bijela dana. Divovski vuk, koji je napao jedno od njihovih teladi, praćen je kroz blato, ali tragovi su jednostavno nestali kao da je životinja isparila u zrak. Tri psa su isparila, dok su jurili plave kugle svjetlosti na pašnjaku." 

Usred ove čudne mješavine užasa iz Amityvillea i vrlo lošeg vesterna - Bigelow je uskočio da bi spasio uznemirene stanare. Ponudio je vlasnicima imanja, prestravljenoj obitelji Sherman, rješenje koje bi im donijelo profit, a istovremeno im omogućilo da pobjegnu od kaosa. Rješenje je, međutim, došlo sa vrlo neobičnim uvjetom, onaj koji bi Shermanovi prihvatili. Kathy Alexander objašnjava:

"Shermanovi su planirali prodati imanje; međutim, prije nego što su dobili priliku, Robert Bigelow, milijunaš i poslovni čovjek, vjernik u ufologiju i osnivač Nacionalnog instituta za znanost otkrića, ponudio je kupnju imanja nakon što je pročitao o događajima u novinama."

Bigelow je kupio ranč za 200.000 dolara, uz uvjet da sa Shermanovima sklopi ugovor o tajnosti podataka, gdje su oni pristali da neće dalje govoriti o događajima na ranču. Zatim je počeo uspostavljati kompleks visokotehnološkom opremom za očitavanje, terenskim istražiteljima sa doktoratima, znanstvenicima i zaštitarima koji su čuvali imanje 24 sata dnevno. Istražitelji su prikupljali dokaze, intervjuirali svjedoke i tražili objašnjenja. Svrha je bila istraživanje i unapređenje proučavanja raznih rubnih znanosti i paranormalnih tema, uključujući NLO-e i sakaćenje stoke. 

Godine 2004., nakon što je dalo vrlo malo rezultata, NIDS je napustio ranč Skinwalker i raspustio se. Međutim, Bigelow još nije završio sa rančem. NIDS je, prema Alexanderu, "brzo zamijenjen Bigelow Aerospace Advanced Space Studies (BAASS), koji je bio tajniji i radio je na tome da dobije vladinog sponzora". Godine 2007. se uključio Elizondov navodni dom unutar vlade, Advanced Aviation Threat Identification Program (AATIP). Alexander piše: "Godine 2007. je Program za identifikaciju naprednih zrakoplovnih prijetnji (AATIP) bio tajni istražni napor, koji je financiralo Ministarstvo obrane Sjedinjenih Država, za proučavanje neidentificiranih letećih objekata, prvenstveno na ranču Skinwalker". Konačno, 2016. godine, Bigelow se riješio ranča, prodavši ga tvrtki Adamantium Holdings. Navodi se da je Adamantium Holdings stekao ranč za 0,5 milijuna dolara.

Što je debeli veo tajne na Skinwalker Ranchu skrivao od javnosti? Moguće je kako je znanstveno istraživanje fenomena povezanih sa NLO-ima bilo samo paravan za provođenje operacija, koje su poznatije onima u tajnom svijetu obavještajnih službi. Oni koji su skeptični prema takvoj tvrdnji trebali bi razmotriti slučaj Toma Slicka, teksaškog naftnog milijunaša, koji je stekao određenu slavu kao tragač za jetijima. Prema istraživaču Lorenu Colemanu: Slick je bio operativac CIA-e, koji je svoju potragu za odvratnim snjegovićem, iskoristio kao paravan za tajne operacije. 

Kakva se vrsta tajne aktivnosti, ako uopće, odvijala na Skinwalker Ranchu? Najmanje tri osobe tvrde da je Skinwalkerova prevara uključivala eksperimentiranje na ljudima. Prvih dvoje su bivši zaposlenici BAASS-a, Chris J. Marx i Christopher Bartel. U poruci na Twitteru, 11. listopada 2019. godine, Marx je tvrdio da je pribavio dokaze o "medicinskim studijama provedenim bez pristanka" na Skinwalker Ranchu (Brewer: "Bivše osoblje Skinwalkera sumnja da su bili nesvjesni ispitanici").

U drugoj poruci na Twitteru, napisanoj istog datuma, Bartel je napisao: "Nisam posvetio 6 godina svog života SWR-u [Skinwalker Ranchu] samo da bih otkrio kako smo mi bili ispitanici. To mijenja cijelu moju perspektivu, i stvari sada zapravo imaju više smisla u vezi s mojim vremenom provedenim tamo". 

Treća osoba koja tvrdi da su se na ranču odvijali eksperimenti na ljudima pojavila se u epizodi radijske emisije "Paracast", 02. rujna 2012. godine. Pojedinac je koristio pseudonim 'Chip' i tvrdio da je povremeno pružao sigurnost na ranču, od 2009. do 2010. godine. 'Chip' je tvrdio da je osoblje ranča, kada god bi bilo izloženo bilo kakvim čudnim pojavama, dobilo obavezni test urina. Ti su testovi, prema 'Chipu', bili vraćeni u sjedište BAASS-a u Las Vegasu, nakon završetka radnog dana. Osim toga, tvrdio je da su na pojedincima provedena "skeniranja mozga", ali rezultati nikada nisu otkriveni primateljima. Dok je razgovarao za okruglim stolom u programu Paracast, 'Chip' je izravno izjavio: "Testirali su nas". 

Iako se ove tvrdnje mogu činiti kao znanstvena fantastika, potkrepljuje ih izjava koja se pripisuje višem menadžeru BAASS-a. Izjava otkriva da je BAASS koristio ljudska tijela za prikupljanje informacija o fenomenu NLO-a. Tamo piše: 

"Jedan od glavnih uspjeha BAASS-a bio je usvajanje novog pristupa korištenja ljudskog tijela kao sustava za očitavanje interakcija sa fenomenom NLO-a. Ovaj novi pristup imao je za cilj zaobići sve veće dokaze o obmani i prikrivanju fenomena NLO-a time što su više očevidaca, koji su se nalazili u istoj blizini, često izvještavali o viđenju vrlo različitih događaja. Množili su se dokazi da je fenomen NLO-a sposoban manipulirati i iskriviti ljudsku percepciju, te su stoga svjedočanstva očevidaca o aktivnostima NLO-a postajala nepouzdanija."

Pristup BAASS-a bio je promatrati ljudsko tijelo kao sustav za očitavanje učinaka NLO-a korištenjem forenzičke tehnologije, alata imunologije, stanične biologije, genomike i neuroanatomije za dubinsko proučavanje učinaka NLO-a na ljude. Ovaj pristup označio je dramatičan odmak od tradicionalnih normi oslanjanja na svjedočanstva očevidaca kao središnje dokazno sredstvo u istragama NLO-a. Pristup je imao za cilj zaobići obmanu NLO-a i manipulaciju ljudskom percepcijom, korištenjem molekularne forenzike za dešifriranje bioloških posljedica fenomena. 

Kakve su informacije dobivene korištenjem ljudskih ispitanika kao sustava za očitavanje? Jedan neobičan odlomak, u izjavi višeg menadžera, mogao bi dati odgovor:

"Istrage BAASS-a pružile su nove dokaze, koji pokazuju da je fenomen NLO-a bio puno više od strojeva sa vijcima i maticama, koji su komunicirali sa vojnim zrakoplovima. Fenomen je također uključivao cijeli niz raznolikih aktivnosti, koje su uključivale bizarna stvorenja, aktivnost poltergeista, nevidljive entitete, kugle svjetlosti, ozljede životinja i ljudi, i još mnogo toga. Isključivi fokus na strojeve sa vijcima i maticama mogao bi se smatrati kratkovidnim i neproduktivnim u rješavanju veće misterije NLO-a." 

Jesu li ljudski ispitanici korišteni za otkrivanje i iskorištavanje nadnaravnih moći povezanih sa fenomenom NLO-a? Gornja izjava svakako sugerira da su ljudi bili izloženi "nizu raznolikih aktivnosti" koji su povezani sa fenomenom NLO-a da bi se vidjelo kakav će biti ishod. Jedan vrlo neobičan incident na ranču Skinwalker, koji je prepričao Marx podržava tu tvrdnju. Marx se prisjeća "eksperimenta odobrenog od strane BAASS-a", gdje su koristili ploču Ouija. Sedam pojedinaca, od kojih je jedan bio Marx, sjedilo je oko ploče, pripremajući se kontaktirati neke od nadnaravnih sila koje su nastanjivale ranč. Sesija sa pločom za Ouija snimana je video kamerom i zvukom, kako bi se zabilježili rezultati. Prema Marxu: planchette je levitirao sa stola, letio zrakom i udario Marxa u prsa, prije nego što je bilo koji od sudionika stavio ruke na instrument. Marx tvrdi kako je planchette ponavljao te radnje, čak i nakon što se Marx preselio na drugu stolicu. 

Podrugljivci bi takvo igranje mogli smatrati tek benignim ludorijama, koje su izvodili pseudoznanstveni šarlatani. Mnogi ljudi vjeruju da je ploča Ouija nedavni izum i dječja igračka. Međutim, čini se ipak da je ploča modelirana prema mnogo ranijim uređajima, koji su bili sve samo ne igračke. Edmund Gruss objašnjava:

"Pisci navode da su uređaji slični Ouija ploči bili poznati Egipćanima i drugim drevnim narodima. Istraživač vidovnjaštva, Nandor Fodor, navodi da je instrument poput Ouija ploče "bio u upotrebi u vrijeme Pitagore, oko 540. godine prije Krista". Bizantski povjesničar iz 04. stoljeća, Amijan Marcelin, dao je detaljan prikaz proricanja, koje je koristilo njihalo i slova abecede ugravirana na rubu okrugle metalne posude. Manje sofisticirana metoda proricanja, koju su koristili Rimljani, koristila je prsten obješen o kosu ili konac, unutar ili u dosegu staklene posude. Odgovori na pitanja dobivali su se kada bi prsten udario u staklo kao odgovor na unaprijed određeni kod, ili kada bi se recitirala ispravna slova abecede. Prevrtanje stola (u praksi, više kao kucanje po stolu), iako se koristilo u antici i tijekom srednjeg vijeka, postalo je popularno tijekom 19. stoljeća. Osim odgovora kucanjem za da i ne, recitirala su se i slova abecede, a stol je reagirao na odgovarajuća slova, a rečenice su se mogle sricati.

Godine 1853. francuski spiritualist izumio je 'planchette', mali stol u obliku srca, sa tri noge, od kojih je jedna bila grafitna olovka. Prsti operatera lagano su se stavljali na njega, a kada bi instrument radio, pomicao bi se preko vrha papira i pisao poruke. Srodna metoda komunikacije je automatsko pisanje, gdje subjekt sjedi sa olovkom u ruci i nakon nekog vremena automatski piše.

Ploča Ouija nastala je kada je olovka plancheta zamijenjena sa dvije noge (moderne Ouije imaju tri noge), a ploča sa abecedom zamijenila je papir. Ako patent uspostavi prioritet, izum ploče za Ouija trebao bi se pripisati Elijahu Bondu, koji je podnio zahtjev za patent 28. svibnja 1890. godine. Patent je odobren 10. veljače 1891. godine. Nije jasno tko je bio njen stvarni izumitelj, ali William Fuld iz Baltimorea i njegov sin povijesno su povezani sa pločom i njenom proizvodnjom." 

Gruss ističe da proizvođač Ouija ploče, u vrijeme njegovog pisanja, Parker Brothers, "ne nudi rješenje za njen rad, navodeći kako ne znaju 'kako ili zašto funkcionira misterij'". Nema naznaka da je nakon što je Hasbro naslijedio Parker Brothers pružen zadovoljavajući razlog ili neka dodatna vrsta pojašnjenja. Moglo bi se pomisliti kako bi BAASS na Skinwalker Ranchu pokušao naučiti nešto o mehanici ploče, prije nego što ju je upotrijebio. Uostalom, trebalo je oklijevati u korištenju tako čudnog uređaja,  kada nitko ne zna što ga točno pokreće.

Nažalost, čini se da mnoge aktere duboke države, koji su ujedno i okultni praktičari, vodi metafizički pragmatizam. Čini se da ih malo zanima kako instrument funkcionira. Brinu se o tome da radi i nastoje ga iskoristiti kao oružje. Ti akteri duboke države cijene korisnost uređaja, dok istovremeno zatvaraju oči pred nepoznatim čimbenicima, koji bi mogli ukazivati ​​na opasnost.

Istraživači u području mentalnog zdravlja smatraju da je konzultacija sa Ouija pločom puna ozbiljnih rizika. Njemački psihijatar,  Hans Bender je otkrio kako se razvije bolest kod pacijenata koji su izvodili razne automatizme, a ploča Ouija je jedan od njih.  Njegov ga je rad naveo na pomisao kako mnogi od njih pate od onoga što je nazvao "medijskom psihozom". 

Prema Jonu Klimu, pacijent koji je imao nesreću i dijagnosticiran mu je ovaj oblik psihoze, "prakticirao je neki oblik automatizma koji je otvorio ono što Bender naziva komunikacijom sa svojim Drugim". Što god bio taj Drugi bio, sve je samo ne dobroćudan. Klimo piše: "Neki od slučajeva koje je [Bender] prijavio činili bi nam se pravim kanaliziranjem. Neki od incidenata, koji uključuju entitete malignog tipa, doveli su do (neuspješnih) pokušaja samoubojstva i ubojstva. Religijski demonolozi, posebno oni koji se nalaze u kršćanskim zajednicama utemeljenima na apostolskoj vjeri, dobro su upoznati sa slučajevima nevidljivih uljeza koji prisiljavaju svoj plijen da si nanosi samopovređivanje." Čini se kao da biblijske zabrane proricanja, poput one iz Ponovljenog zakona 18:10-12, uopće nisu izrazi vjerske netrpeljivosti. To su jasna upozorenja koja treba poslušati.

Je li itko od osoblja BAASS-a na Skinwalker Ranchu obolio od medijske psihoze, ili neke druge mentalne ili duhovne bolesti? Kako to itko može znati, obzirom na Bigelowovu sklonost mračnjaštvu? Dok se ne sazna više o NIDS-u i BAASS-u, kao i njihovom vremenu na Skinwalker Ranchu, pitanje okultnih patologija će morati pričekati neki drugi dan. Postoji jedno pitanje koje se može postaviti na temelju onoga što je već poznato: Zvuči li išta od ovoga iole moralno ili etički?

Barem jedan član NIDS-a nema uočljivu odbojnost eksperimentiranja na ljudima: John Alexander.

U članku Washington Posta, 14. siječnja 2007. godine, naslova "Igre uma", novinarka Sharon Weinberger razgovarala je sa  Alexanderom o ovoj temi. Alexander je požalio zato što su otkrića zlostavljanja povezana sa MK-ULTRA, tajnom istraživačkom operacijom američke vlade koja je istraživala kontrolu uma, dovela do oklijevanja Kongresa financirati bilo što vezano uz modifikaciju ponašanja. Za Alexandera, postoje neiskorištene prednosti u području kontrole uma. Weinberger piše: "Alexander je priznao da je 'bilo nekih zlostavljanja koja su se dogodila', ali je dodao, 'rekao bi da smo bacili bebu sa vodom za kupanje'." 

Međutim, Alexander vidi ponovni interes za kontrolu uma među političkom klasom. Globalni rat protiv terorizma (GWOT), tvrdi Alexander, djeluje kao katalizator za novootkriveni interes za modifikaciju ponašanja. Sažimajući Alexanderov stav o kontroli uma, Weinberger piše da su teroristički napadi 11. rujna 2001. godine:

"....promijenili raspoloženje u Washingtonu, a neki u zajednici nacionalne sigurnosti ponovno izražavaju interes za kontrolu uma, posebno mlađa generacija dužnosnika, koji nisu bili prisutni za MK-ULTRA. 'Zanimljivo je da se vraća', primijetio je Alexander." 

Alexander je nastavio dijeliti specifične tehnike kontrole uma, koje će navodno dati vladi prednost u ratu protiv terorizma. Te tehnike uključuju i elektroničko ometanje. Po Alexanderovom mišljenju, pobjeda u GWOT-u nadmašuje sva moralna ili etička pitanja koja se tiču ​​manipulacije ljudskim umom. Weinberger pojašnjava:

"Alexandera također intrigira mogućnost korištenja elektroničkih sredstava za modificiranje ponašanja. Dilema rata protiv terorizma, napominje, jest da nikada ne završava. Pa što učiniti s neprijateljima, poput onih u Guantanamu: držati ih tamo zauvijek? To je nepraktično. Modifikacija ponašanja mogla bi biti alternativa, kaže on."

"Možda te mogu popraviti ili elektronički neutralizirati, tako da te bude sigurno pustiti u društvo, da se ne vratiš i ne ubiješ me", kaže Alexander. Samo je pitanje vremena kada će tehnologija omogućiti da se taj scenarij ostvari, nastavlja. "Sada dolazimo do mjesta gdje to možemo učiniti". Zastaje na trenutak kako bi zagrizao svoj sendvič. "Gdje se to nalazi u spektru etike? To je stvarno teško pitanje."

"Kada Alexander naiđe na pitanje na koje ne želi odgovoriti, poput onog o etici kontrole uma, smiješi se i podiže ruke ravno do prsa, kao da balansira dva imaginarna utega. U jednoj ruci je kontrola uma i svetost slobodne misli - a u drugoj ruci, malo više - je rat protiv terorizma." 

Osim što je navodno ljude svodio na pokusne kuniće, čini se da se konstelacija Bigelow bavila vrlo upitnim prikupljanjem obavještajnih podataka.

Početkom 2000. godine je javnost počela saznavati za ono što je postalo poznato kao Afera Carpenter (Brewer: "Afera Carpenter: Za zapisnik"). Naziv afere potječe od Johna Carpentera, direktora istraživanja otmica u Mutual UFO Network (MUFON) i licenciranog kliničkog socijalnog radnika za državu Missouri tijekom devedesetih. Carpenter je navodno prodao kopije 140 spisa slučajeva Bigelowu i NIDS-u. Spisi slučajeva odnosili su se na pojedince koji su, vjerujući da su oteti, potražili Carpenterovu pomoć. U e-mail korespondenciji sa istraživačem Jackom Brewerom, Carpenter je odlučno porekao optužbe: "Unatoč glasinama na internetu, NIKADA NISAM PRODAO svoje slučajeve!! Ta je glasina navodno imala kredibilitet, jer ju je započela moja bivša supruga, koja je htjela izazvati kontroverze i glavobolje za mene! Zar nitko ne razumije ovu dinamiku sa bivšom suprugom?" (Brewer: "Slučaj Leah Haley: John Carpenter"). Međutim, u istim e-mail razgovorima, Carpenter je priznao da je "podijelio podatke" sa Bigelowom, "tijekom 3 godine, oko 1995. godine, i da su naknade pristizale tijekom tog razdoblja, tako da ne znam stvarni ukupan iznos".  Carpenter je dodao: "Drugi istraživači su kontaktirani sa istim prijedlogom, a neki od njih su možda također podijelili podatke". 

Gary Hart, novinar koji je 1999. godine počeo istraživati ​​aferu Carpenter, Breweru je predočio dokaze koji, čini se, pobijaju Carpenterovo poricanje i alibi. Ti dokazi uključuju pismo Carpentera Bigelowu, 29. lipnja 1996. godine (Brewer: "Afera Carpenter: Za zapisnik"). Pismo, koje je Hart predao i MUFON-u i vladi države Missouri, sadržavalo je ovaj naizgled osuđujući odlomak:

"Osobno vam se želim zahvaliti, Bobe, na pomoći u vezi sa 140 slučajeva koje sam vam poslao poštom", napisao je Carpenter Bigelowu 1996. godine. "To je pomoglo u plaćanju nekih računa. Ostatak je ono od čega živimo od prošlog prosinca po stopi od 600 do 800 dolara mjesečno... Ono što me ove godine stvarno povrijedilo - nakon što sam počeo kopirati i slati datoteke - bilo je ukidanje mog programa bonusa/poticaja na poslu." 

Po svemu sudeći, Carpenter i drugi istraživači, koji su radili sa otetima, doista su prodali dosjee Bigelowu i NIDS-u. Što su Bigelow i NIDS učinili sa obavještajnim podacima, koje su prikupili iz dosjea koje su kupili? Jedna spekulativna nit tvrdi da su pratili subjekte kontrole uma, koji su bili prevareni povjerovati da su žrtve fenomena otmice izvanzemaljaca. Druga mogućnost je nabava materijala za ucjenjivanje. Obje mogućnosti, i mnoge druge, mogle bi biti istinite. Jedno je, međutim, sigurno: Bigelow i njegova NIDS ekipa djelovali su više kao obavještajna služba, nego kao dobroćudni i znatiželjni znanstvenici.

Gnostički preporod projekta Galileo

30. listopada 2021. godine, Elizondo je postao istraživački suradnik projekta Galileo Sveučilišta Harvard. Ovaj istraživački tim  nastoji, vlastitim riječima, "prenijeti potragu za izvanzemaljskim tehnološkim potpisima ili artefaktima izvanzemaljskih tehnoloških civilizacija (ETC) iz slučajnih ili anegdotskih opažanja i legendi u glavni tok transparentnih, validiranih i sustavnih znanstvenih istraživanja" ("Projekt Galileo pozdravlja Christophera Mellona i Luisa Elizonda kao istraživačke suradnike"). Projekt Galileo tvrdi da se među njima nalazi i Avi Loeb, znanstvenik koji je dosegao status slavne osobe unutar NLO zajednice, velikim dijelom zahvaljujući svojoj povezanosti sa Elizondom.

Loeb je teorijski fizičar i osnivač projekta Galileo za sustavno znanstveno istraživanje dokaza o izvanzemaljskim tehnološkim artefaktima. Kao što ovaj prilično opširan naziv sugerira, cilj projekta je potraga za fizičkim predmetima koji su povezani sa  izvanzemaljskom tehnologijom. Prema službenoj web stranici projekta Galileo: 

"…ljudi više ne mogu ignorirati moguće postojanje izvanzemaljskih tehnoloških civilizacija (ETC), i znanost ne bi trebala dogmatski odbacivati ​​potencijalna izvanzemaljska objašnjenja zbog društvene stigme ili kulturnih preferencija, čimbenika koji ne pogoduju znanstvenoj metodi nepristranog, empirijskog istraživanja."

("Projekt Galileo: Usuditi se pogledati kroz nove teleskope"; https://galileo.hsites.harvard.edu/)

U nadi da će prevladati navodne "društvene stigme" i "kulturne preferencije", koje su opterećivale "potencijalna izvanzemaljska objašnjenja" - projekt Galileo ispituje fenomen NLO-a "koristeći standardnu ​​znanstvenu metodu, utemeljenu na transparentnoj analizi otvorenih znanstvenih podataka, koji će se prikupljati pomoću optimiziranih instrumenata". 

Prema Loebu: ovakav pristup razlikuje projekt Galileo od istraživačkih napora marginalnih krugova. Unatoč tome, Loeb i dalje promiče nekoliko uvjerenja iz marginalnih krugova. Među njima je glavna alternativna kreatologija, tj. 'usmjerena panspermija', koja tvrdi da je zemaljski život namjerno posijan od strane izvanzemaljskih civilizacija. Loeb argumentira, u prilog ovoj tezi, u istraživačkom radu "Mogući prijenos života objektima koji dodiruju Zemlju u egzoplanetarne sustave", kao i članku "Noin svemirski brod". 

Naravno, unutar okvira takve kreatologije, izvanzemaljci postaju de facto „bogovi“, samodostatnog imanentnog poretka. Pa ipak, ovo unutarzemaljsko božanstvo više nalikuje Bogu gnosticizma, nego Bogu kršćanstva. Poput apsolutno transmundanog Oca gnostika, izvanzemaljska božanstva se nikada ne kaljaju samim činom stvaranja. Umjesto toga, odlučuju stvoriti novu rasu bogova od već postojeće materije. Iako takva kreatologija postavlja više pitanja nego što odgovara, Loeb vjeruje da će čovjekov kontakt sa ovim skupom izvanzemaljskih božanstava rezultirati velikom sintezom znanosti i religije. On navodi:

"Kako možemo ujediniti religiju i znanost? Pronalaženjem AI-astronauta iz znanstvene civilizacije koja je daleko naprednija od nas. Projekt Galileo ima za cilj tražiti izvanzemaljsku opremu u blizini Zemlje."

"Ostaje pitanje: Je li Bog - u svojim religijskim ili znanstvenim tumačenjima - stvorio ljude na svoju sliku, ili su ljudi zamislili koncept Boga u svom umu? Projekt Galileo može se pozabaviti znanstvenim kontekstom ovog pitanja." 

Postoje barem dva problema sa Loebovim izjavama.

Prije svega, Loeb implicira da postoji određena dijalektička napetost između znanosti i religije. Pa ipak, to dvoje nije nužno dihotomno povezano. Barem je to slučaj sa kršćanstvom, koje potvrđuje nekoliko pretpostavki na kojima se oslanjaju prirodne znanosti. Glavna među njima je pretpostavka da je svemir razumljiv. Naravno, razumljivost sugerira sudjelovanje nekog racionalnog činitelja u stvaranju svemira. Za razliku od svemira, taj činitelj ne bi postojao kontingentno. Kada bi postojao, onda bi se svodio na nešto više od jedne vezivne tetive u beskonačnom regresu konačnih fizičkih uzroka. Beskonačni regres progresivno smanjuje svoju objašnjavajuću moć kako se lanac kontingencija proteže u beskonačnost. Umjesto toga, Prvi Uzrok morao bi nadilaziti ontološke granice svemira i postojati neovisno o bilo kojim drugim uzročnim silama. Kršćanstvo takvog činitelja naziva Bogom. Nije iznenađujuće da su znanstvena istraživanja zapravo promovirana pod vodstvom srednjovjekovnih skolastičkih teologa. U konačnici, nije potrebno pomirenje između znanosti i kršćanske vjere.

Drugo, nije sasvim jasno zašto bi otkriće inteligentnog života negdje drugdje u svemiru rezultiralo ujedinjenjem inače različitih znanosti (tj. tijela znanja). Još je manje vjerojatno da će izvanzemaljci nekako ujediniti različite religije sa svim njihovim različitim teološkim, soteriološkim i eshatološkim tvrdnjama. Koliko god religiozni univerzalist mogao prigovarati, sve vjere imaju određena neosporna načela i, u osnovi, isključive su. Pa ipak, Loeb je uvjeren da se izvanzemaljci mogu pohvaliti potrebnim duhovnim uvidima za provođenje konačnog projekta u sinkretizmu.

Ovdje je non-sequitur endemski za svemirske religije. Ovaj non-sequitur je tvrdnja da su izvanzemaljci duhovno prosvijetljeni na temelju činjenice da zauzimaju izvanzemaljska naselja.

Niti iz bilo kojeg drugog razloga osim puke geografske karme, izvanzemaljci se automatski smatraju posjednicima neke vrste gnoze. Zauzvrat, posjedovanje ove gnoze navodno je olakšalo apoteozu njihovih međuplanetarnih praktičara. Baš kao što su neke drevne poganske kulture pripisivale božanske kvalitete stijenama i drveću, moderni pogani svemirske religije prenose Božansko u prostranstvo koje razdvaja nebeska tijela. Budući izvanzemaljci navodno prelaze to prostranstvo u tehnološki naprednim letjelicama, oni su jednako apoteozirani. Ovu apoteozu ilustriraju pseudoteološka razmišljanja Loeba, koji tvrdi kako bi znanstveno napredna civilizacija na kraju mogla odražavati Božansko. Piše:

"Dovoljno napredna znanstvena civilizacija mogla bi stvoriti sintetički život u svojim laboratorijima - zapravo, neki od naših zemaljskih laboratorija gotovo su dosegli taj prag. A uz dobro razumijevanje kako ujediniti kvantnu mehaniku i gravitaciju, napredna znanstvena civilizacija potencijalno bi mogla stvoriti mali svemir u svojim laboratorijima. Stoga bi napredna znanstvena civilizacija mogla biti dobra aproksimacija Bogu." 

U biti, alkemijsko spajanje gravitacije i kvantne mehanike, u kombinaciji sa kloniranjem, predstavlja pravu gnozu. Postizanje te gnoze obećava preobrazbu smrtnog u Božansko. Vjerojatno bi svaka izvanzemaljska rasa, koja je dovoljno sofisticirana da svlada svemirska putovanja, također shvatila ovu gnozu. Ako Loebovi preduvjeti za približavanje Bogu prevladaju, onda je logično da bi novonastali red izvanzemaljskih pneumatika, na kraju, preuzeo božanske kvalitete. Stoga se čovječanstvo suočava sa novim Nebom i novim Bogom. Posjeta izvanzemaljaca predstavljala bi imanentnu Parausiju. Ovo je vrsta imanentističke eshatologije koju Loeb posebno nagovještava, kao i svemirske religije, općenito. Unutar okvira ove imanetističke eshatologije, Eshaton je transponiran u prostranstvo koje razdvaja nebeska tijela, naime svemir.

Ova transpozicija je naznačena poznatom frazom "Svemir: Konačna granica". Ovaj kulturno sveprisutni izričaj popularizirao je Star Trek, TV i filmska franšiza, koju je stvorio Gene Roddenberry. Karakterizirajući svemir kao "konačnu granicu", Roddenberry implicira da je misterije najbolje odgoditi do Eshatona, što se može i hoće riješiti unutar sadašnjeg imanentnog poretka. Zapravo, sve te eshatološke nade, rezervirane za Parusiju, također postaju dostižne stvarnosti. Takav je slučaj sa "Zvjezdanim stazama III: Potraga za Spockom", koja prikazuje uskrsnuće Spocka kroz ezoterični ritual, proveden na planetu Vulkan (Herrick: "Znanstvene mitologije: Kako znanost i znanstvena fantastika kuju nova religijska uvjerenja").

Nije jasno zašto je tako izvanredna tvrdnja nekako održiva zbog inače neimpresivnih geografskih razmatranja. Zašto je Vulkan jedino mjesto u cijelom svemiru gdje se ostvaruje eshatološka nada uskrsnuća? Zašto se njegovi stanovnici hvale duhovnim uvidima koje Zemljani nemaju nade shvatiti? Zašto bi vulkanski ritual, među svim drugim vjerskim ritualima, uspješno uskrsnuo mrtve? Odgovor je jednako nezadovoljavajući koliko i površan. Zato što se Vulkan nalazi u numinoznom krilu "konačne granice". Ipak, ova imanentistička koncepcija Eshatona kulturno je sveprisutna, što dokazuju gotovo bezbrojni kulturni artefakti koji sačinjavaju znanstvenofantastičnu literaturu i filmove.

Svemir se sada smatra prikladnim okruženjem za razmatranje pitanja koja se odnose na "raj, pakao, smrt, pa čak i uskrsnuće".  Npr. završne scene filma "Kontakt", iz 1997. godine, predstavljaju publici "nebeski raj", gdje se Jodie Foster ponovno ujedinjuje sa svojim pokojnim ocem.

Ova tema slavnog ponovnog susreta u svemiru se vidjela u filmu "Solaris", iz 1972. godine, gdje putnike znanstveno-istraživačke stanice posjećuju davno preminuli voljeni. Izvorni 'Solaris' i njegov remake iz 2002. godine, adaptacije su romana Stanislava Lerna. Naravno, Lerneove znanstveno-fantastične ideje formirane su i širene unutar kulturnog miljea Sovjetske Rusije, čiji je etos djelomično bio pod utjecajem kozmizma.

Kozmizam, koji je prethodio boljševičkoj revoluciji, unaprijedio je sinkretistički amalgam različitih filozofskih tradicija i iskrivljenih elemenata, koji su izvedeni iz ruskog pravoslavnog kršćanstva (Andersen: "Sveti kozmos: Nova religija istraživanja svemira"). Tijekom 1920-tih godina, ruski kozmisti su obilato govorili o ponovnom sastavljanju atoma preminulih ljudi u svemiru, čime se postiže njihovo tjelesno uskrsnuće samo da bi mogli iskusiti uzvišenost boljševičkog "idealnog društva". Stoga je kozmizam prešutno prihvatio elitističku soteriološku kategoriju Izabranog, koja je predstavljala građanstvo nebeskog kraljevstva koje je  učinjeno kao apsolutno imanentno. 

Imanetistička eshatologija kozmizma inspirirala je mesijansku prizmu kroz koju će se promatrati svemirski letovi. Ovaj novi mesijanizam ilustriran je "Astrobiološkom mapom puta" (proizvođač: NASA), iz 2003. godine, koja je postavila izrazito eshatološko pitanje: "Kakva je budućnost života na Zemlji i izvan nje?"

https://astrobiology.nasa.gov/nai/media/roadmap/2003/roadmap.pdf

Pitanje pretpostavlja postojanje transcendentne stvarnosti. Međutim, unutar konteksta ovog NASA-inog dokumenta, transcendencija se ne shvaća u tradicionalnom teološkom smislu. Umjesto toga, redefinira se kao migracija izvan konačnosti samodostatnog imanentnog poretka. Spasenje više ne zahtijeva pokajanje, niti suradnju sa Bogom. Transcendencija više ne zahtijeva nadnaravnu stvarnost, niti duh koji se ne može svesti samo na materiju. Dok NASA tvrdi kako oni objektivno traže odgovor na iskreno pitanje, činjenica je da oni zapravo nastoje potvrditi ovu neo-gnostičku religijsku viziju. Ukratko, istraživanje svemira je doslovno religijski križarski rat, a njegov krajnji vektor je novo nebo.

Noćnomorno suprotstavljen nebeskoj viziji svemira je film "Event Horizon", iz 1997. godine, koji publici predstavlja intergalaktički pakao.

Poput svog rajskog pandanta, pakao se više ne shvaća u tradicionalnom teološkom smislu. Umjesto toga, Event Horizon ga predstavlja kao apsolutno imanentno iskustvo na svemirskom brodu, koji se vraća iz crne rupe. 

Zanimljivo je da je slična koncepcija pakla prikazana u Disneyjevom filmu "Crna rupa", iz 1979. godine, koji završava spajanjem zlog znanstvenika i njegovog robotskog tjelohranitelja. Rezultirajući Maschinenmensch potom se vidi kako stoji iznad paklenog krajolika, koji se vjerojatno nalazi unutar crne rupe. U međuvremenu, filmske junake vodi anđeosko biće kroz bijelu rupu. Sa  druge strane ovog eteričnog vrtloga nalazi se prekrasan planet uz sjajnu zvijezdu. Ova serija slika insinuira imanetističko uvjerenje da nebo i pakao čine Eshaton, koji se treba ostvariti unutar ontoloških granica fizičkog svemira.

Ova numinozna interpretacija prostora i njegovih izvanzemaljskih stanovnika predstavlja najnoviji nastavak u nizu imanentističkih eshatologija. Ova serija vjerojatno potječe od origenizma, koji je vrlo sličan modernim gnostičkim svemirskim operama. Ove su paralele posebno očite u teodičkoj naraciji, koja proizlazi iz origenističke koncepcije Boga. Ako origenizam prevladava, onda je Bog stvorio iz osjećajne potrebe, a ne iz ljubavi. Krajnja svrha stvaranja bila bi djelovati kao medij za masovni soteriološki projekt, koji je pokrenuo kozmički solipsist. Svi pali umovi stvorenja, koji su ontološki homogeni sa Bogom, moraju biti podvrgnuti čistilišnom iskušenju da bi se mogli vratiti u svoje izvorno stanje. Zauzvrat, ova obnova će navodno omogućiti Bogu obnoviti svoju razlomljenu puninu. Ovdje su konceptualni začeci nekoliko neognostičkih sustava, koji su Eshaton prenijeli u imanentnu sferu.

Prvi od ovih neognostičkih sustava je shematizirao kalabrijski opat i pustinjak, Joakim iz Fiorea, iz 12. stoljeća.

Joakim je apokaliptično prikazao povijest, konfigurirajući je prema svojoj trinitarnoj eshatologiji. U okviru Joakimove eshatologije: svaka hipostaza u Trojstvu predstavljala je specifičnu povijesnu fazu (Murray N. Rothbard: "Karl Marx: Komunist kao religijski eshatolog"). Predkršćansko doba je bilo podijeljeno na doba Oca, koji je predstavljao Stari zavjet, i Sina, koji je predstavljao Novi zavjet. Treće apokaliptično doba, čiji je Joakim bio samoproglašeni prorok, bilo je doba Duha Svetoga. Tijekom tog doba, Sveto pismo, Crkva i Država ustupili bi mjesto slobodnom, komunističkom svijetu. Odjekujući kroz doketistički stav drevnog gnosticizma prema fizičkom utjelovljenju, Joakim je rekao da će se čovjek osloboditi tijela i ući u bestjelesno blaženstvo. 

Nakon Joakima došao je njemački postolar iz 17. stoljeća, Jakob Boehme, koji je inspirirao mističnog engleskog komunista,  Gerrarda Winstanleyja. Boehme je unaprijedio razdvojenu koncepciju Boga kako bi odrazio ono što se doživljavalo kao dvije suprotstavljene prirode.

Portret Jakoba Bohmea u alegorijskom okviru (Umjetnička galerija Sveučilišta Yale)

Po Boehmeovom mišljenju, Bog Starog zavjeta utjelovljavao je gnjev, dok je Bog Novog zavjeta utjelovljivao ljubav. Ove dvije suprotstavljene prirode bile su samo zrcala ljudske svijesti, dok je povijest bila evolucijski, dijalektički proces, kojim su se te binarne esencije pomirile.

Iako su Boehmeove ideje usko povezane sa gnostičko-emanacionističkom spekulacijom, postoji značajna polazna točka. Drevni gnosticizam izražavao je docetistički kozmološki stav, koji je silazak božanstva u materijalnost smatrao strašnom pogreškom. Suprotno ovom gledištu, Boehme je silazak predstavio kao bitnu fazu u Božjem samootkrivenju. Tvrdnjom kako svjetlost i tama mogu proizaći iz "temelja bića", Boehme se radikalno udaljio od drevnog gnosticizma. Umjesto uzdizanja transcendentnog na štetu imanentnog, Boehmeov novi gnosticizam uzdigao je imanentno na štetu transcendentnog.

Ovaj moderni gnosticizam je ublažio radikalni dualizam i kozmološki pesimizam svog drevnog prethodnika, usvajajući time idealističku prizmu, koja je zamijenila eksplicitno nihilistički pogled hereze utopijskijim pogledom. Ovaj idealistički gnosticizam postao je prizma kroz koju je moderni revolucionar promatrao svijet. Iz revolucionarne perspektive, utopija se aktivira kroz dijalektički proces povijesti. Revolucionar sudjeluje u sudaru binarnih opozicija, koji katalizira dijalektiku povijesti. Vjerojatno će ovaj proces otkupiti svijet. Ironično, ovaj imanentizirajući oblik gnosticizma jednako je docetistički, što dokazuje njegova patološka opsesija promjenom. Ova opsesija govori o implicitnom nezadovoljstvu materijom u njenom sadašnjem stanju. Prešutno ismijavanje neizbježno motivira destruktivne kampanje, koje će navodno izbrisati sve društvene probleme, a koji navodno sprječavaju nastanak utopije. Hegel, Marx i drugi revolucionarni teoretičari, kvalificiraju se kao proroci ovog Eshatona unutar povijesti.

Moderni mit o vanzemaljcima je samo je još jedan nastavak u ovom širem kontinuumu imanentističkih eshatologija, a njegov teorijski predak vjerojatno je bio Jacob Ilive. Jacob Ilive bio je pamfletist i tiskar iz doba prosvjetiteljstva, koji je širio neobičnu neognostičku naraciju, između 1730. i 1750. godine (Herrick: "Blasphemy in the Eighteenth Century: Contours of a Rhetorical Crime"). Ova se naracija može pronaći u djelima kao što su "The Layman’s Vindication of the Christian Religion" i "The Oration Spoke at Joyner’s Hall", gdje Ilive transponira Eshaton neba i pakla u vakuum, koji odvaja nebeska tijela, naime svemir.

Ilive odražava kozmološki pesimizam svojih drevnih gnostičkih prethodnika, tvrdeći da je Zemlja "Pakao, tj. Mjesto niže od Raja". Iizražava izrazito disteleološku tvrdnju da je Zemlja lišena svake svrhe, te da "nije stvoren novi Red bića koji bi je naselio". Ovaj demonski prikaz svijeta očito je izveden iz drevne gnostičke kozmologije, koja je proizašla iz gnostičkog pripisivanja pozitivnog ontološkog statusa zlu. Gnostici su zlo shvaćali u smislu ontologije, umjesto moralne orijentacije. Zlo se nije promatralo kao sklonost volje, već kao stvarna animirana esencija koja je isprepletena sa stvaranjem. Prokletstvo i stvaranje bili su ontološki nerazdvojni. Ilive je podržavao ovu doketističku procjenu svijeta.

Kozmološki pesimizam logički je prešao u antropološki pesimizam. Ilive je čovjeka lišio njegovog jedinstvenog položaja imago Dei, nositelja božanske slike, za kojega je Bog stvorio zemlju kao ljupko kozmičko nasljeđe. Umjesto toga, Ilive je izjavio da je čovjek otpadnički anđeo, zatvoren u tjelesnoj kaznionici fizičkog tijela.

Kako bi izbjegao svoje tjelesno ograničenje i nadišao kažnjeničku koloniju svijeta, čovjek se morao podvrgnuti nekom nejasno definiranom zemaljskom testu. Nakon završetka ovog čistilišnog iskušenja, čovjek bi se duhovno uzdigao na druge planete, za koje je Ilive tvrdio da su nebeska prebivališta. U prilog ovoj tvrdnji, Ilive je citirao Ivana 14:2, gdje Isus kaže: "U kući Oca mojega mnogo je stanova…". Redefinirao je "mnoge stanove" iz "Očeve kuće" u izvanzemaljska prebivališta, koja su moguće bila naseljena "inteligentnim životom". To je bila upravo ista tvrdnja koju je izrazio član Kraljevskog društva, William Derham. Derham je bio uvjeren da je nizozemski astronom Christiaan Huygens zapravo promatrao humanoidne oblike života kako jure po površinama planeta, koje je promatrao kroz svoj masivni teleskop. 

Ovaj cameo izvanzemaljaca iz doba prosvjetiteljstva i njegov odgovarajući teološki pogled uspostavili su cjelokupnu hermeneutiku prema kojoj se shvaćao moderni fenomen NLO-a.

Odjednom je Eshaton premješten u imanentnu sferu i smješten među zvijezdama. Nebo, pakao, anđeli, demoni i Bog iznenada su redefinirani kao izvanzemaljski stanovnici fizičkog svemira. Ovaj neognostički prikaz prostora prožima stavove koji obično kruže unutar ufološke zajednice, koja je izuzetno podložna manipulacijama od strane operativaca duboke države, kao i mračnih elemenata obavještajne zajednice.

Prema Jamesu Herricku: Ilive je mogao utjecati na osnivača Mormonske crkve, Josepha Smitha, ali i osnivača Scientologije, L. Rona Hubbarda.

Iliveov kasniji međuplanetarni gnosticizam vjerojatno donekle utječe i na Loebovu egzoteologiju. Međutim, čovjekova uloga u Loebovoj imanentnoj Parusiji je znatno umanjena. U dokumentarcu "Bog protiv izvanzemaljaca", Loeb predviđa da će izvanzemaljci vjerojatno stupiti u kontakt sa umjetnom inteligencijom prije nego sa ljudima. On navodi: "Ako nas [izvanzemaljci] posjete, naravno, možemo koristiti naše AI sustave za tumačenje njihovih AI sustava. I, znate, mogli bi osjećati srodstvo sa njima" (Colton: "Ako izvanzemaljci kontaktiraju Zemlju, možda neće ljudi dobiti poziv: stručnjak").

Ideje o neobjašnjivom srodstvu između izvanzemaljaca i umjetne inteligencije nisu ništa novo, što dokazuju kulturni artefakti poput filma "Zvjezdane staze: Film".

U prvom dijelu filmske franšize "Zvjezdane staze", Zemlju posjećuje masivna izvanzemaljska letjelica zvana V'Ger. V'Ger je osjećajni stroj, kojeg muče pitanja značenja i svrhe. Jedini lijek za ovu egzistencijalnu krizu je ponovno uspostavljanje kontakta između V'Gera i njegovog stvoritelja. V'Ger vjeruje da stvoritelja drže u zatočeništvu stanovnici Zemlje. Posada Enterprisea na kraju saznaje da je V'Ger zapravo Voyager 6, svemirska sonda iz 20. stoljeća, za koju se vjerovalo da je nestala u crnoj rupi.

Zapravo je sondu otkrila izvanzemaljska rasa živih strojeva, koja je potom nadogradila Voyager 6, i pustila ga na povratno putovanje stvoritelju. Dakle, čovječanstvo je stvoritelj sa kojim V'Ger mora ponovno uspostaviti kontakt. Film završava tako što se član posade Enterprisea zapravo spaja sa V'Gerom, čime se rađa bestjelesni oblik života. Vjerojatno bi se "Star Trek: The Motion Picture" mogao smatrati jednim od najutjecajnijih propagatora srodstva izvanzemaljaca i umjetne inteligencije, koji je pušten u kulturni eter za konzumaciju umova poput Loebovog.