Izgovorimo tihe riječi naglas

U različitim civilizacijama, tehnologija i magija bile su dvostruka retorika za istu potragu: učiniti da ono nevidljivo radi u našu korist. "Svaka dovoljno napredna tehnologija ne razlikuje se od magije", napisao je Arthur C. Clarke u djelu "Profili budućnosti", redak koji nećemo tretirati kao metaforu, već kao istraživački program koji povezuje studije elektromagnetizma i pogona sa  njihovim ezoteričnim prethodnicima. Čitajmo to kao metodološko upozorenje, a ne kao duhovitu šalu. Naime, kada tehnika dovoljno napreduje, onda se predstavlja kao čudesna, osim ako se naša ontologija ne proširi kako bi je ispunila.

Tvrdnja je jednostavna i provjerljiva. Najznačajniji proboji u povijesti se više puta rimuju sa starijim magičnim idejama, jer oba djeluju kroz istu podlogu – svjetlost – njene frekvencije, rezonancije i sposobnost nošenja oblika. Od laboratorijske optike do ritualne simbolike, operativni medij jest svjetlucav: informacija u pokretu, podešena sa nekom namjerom.

U biti, svaka velika znanstvena revolucija bila je čin kontroliranog čarobnjaštva: prizivanje nevidljivih zakona kroz preciznost, simbol i vjeru u nevidljivi red. Time je magija znanosti dala maštu; znanost je magiji dala instrumente. Oboje, kada su usklađeni, proširuju radijus mogućeg.

Ono što se nekada moglo nazvati "magic", tj. disciplinirano je istraživanje nevidljivih sila, prije nego što su bila poznata formalna imena. Alkemija je dala povod kemiji; astrologija je postala astronomija; hermetički pojmovi (iz skrivenih korespondencija) su  evoluirali u Maxwellove jednadžbe polja. Isti impuls koji je naveo renesansne magove mapirati nebesa i izvoditi pritom rituale, naveo je Newtona dokučiti gravitaciju, a Teslu provoditi bežične eksperimente, koji su tada izgledali kao činovi prizivanja. Svaki proboj nastao je kada su se mašta i empirizam nakratko preklopili. 

Gledano na ovaj način: moderna tehnologija je nastavak magičnog projekta, ali drugim sredstvima. Alkemičarev solve et coagula i dalje živi u molekularnoj sintezi, mistikova sveta geometrija se pronalazi u nacrtima mikročipova, magičarev ritualni krug je u akceleracijskom prstenu. Rani kemičari destilirali su alkoholna pića; inženjer umjetne inteligencije sada trenira modele - oboje nagovaraju nevidljive inteligencije neka postanu vidljive. Magija je znanosti dala intuiciju, apetit za nevidljivim; znanost je magiji dala instrumente. Kako bi bolje razumjeli zašto smo došli do sadašnje granice - npr. biofotonske svijesti, kvantnog računanja, pogona warp polja - moramo prepoznati da je granica između laboratorija i hrama oduvijek - granica jezika, a ne supstance.

Pa krenimo....

Uvijek je problem kako započeti priču. Neću početi od početka ljudske povijesti, niti mitovima i svetim spisima.

Umjesto toga, započinje u 1920-ima, u mraku zatvorene sobe, sa glavicom luka koja emitira slabašan sjaj. Nalazimo se na prijelazu stoljeća i ruski biolog, Aleksandar Gurvič, izvještava kako stanice kada se dijele emitiraju ultra-slabu svjetlost. On je to  nazvao "mitogenetičkim zračenjem", i to su bili njegovi danas poznati eksperimenti sa glavicom luka. Stoljeće kasnije, fenomen je repliciran, preimenovan i preoblikovan kao "biofotoni", što bi bili endogeni fotoni, proizvedeni metabolizmom, različiti od bioluminiscencije i drugih odgođenih emisija.

Taj tihi sjaj nije se zaustavio samo na biljkama.

Suvremeni pregledi sažimaju obrazac ultra-slabe emisije fotona, koji se proteže kroz razna carstva, dok popularne povijesti prate neobično i osporavano putovanje "biofotona" od rubne znatiželje do legitimnog, iako još uvijek nedovoljno teorijski istraženog - "biomarkera".

Zaplet se zaoštrio u posljednjih nekoliko godina, kada su istraživači, poput tima predvođenog Niroshom Murugan, izvijestili o dokazima da se svjetlost ljudskog mozga može detektirati kroz lubanju, te da se ta svjetlost mijenja sa kognitivnim stanjem, donoseći staru metaforu ("um je svijetlost") u prikaz kroz instrumente.

Neovisno izvještavanje u časopisu 'Scientific American', ali i drugim publikacijama naglasilo je osnovne empirijske točke: emisije su ultra-slabe, mjerljive su u mraku i čini se kao da se moduliraju sa zadacima; iako je uzročna priča ranija i više nijansiranija. Paralelno: recenzirana analiza u 'iScienceu' tvrdi kako mozgovi, kao metabolički intenzivni organi, emitiraju ultra-slabe fotonske signale, koji su povezani sa oksidativnom dinamikom i starenjem, što otvara mogućnost da bi ta svjetlost mogla poslužiti kao optički marker zdravlja.

Sada konačno možemo podržati tvrdnju: "Život nosi svjetlost u sebi". No, ovo nije samo nekakva mistična alegorija, sada je to  izmjeren, iako delikatan, signal sa stoljetnim papirnatim tragom - od Gurwitschovog mitogenetičkog zračenja do moderne UPE/biofotonske literature. Dublje pitanje ostaje još uviejk otvoreno: Sudjeluje li koherentna svjetlost u živom tkivu u obradi informacija, percepciji, ili čak svjesnim stanjima? Ali, temelj je postavljen: živi sustavi sjaje, ma koliko slabo bilo. Naš je zadatak popratiti kako se ova današnja empirijska činjenica poklapa sa najstarijim intuicijama osvjetljenja, te kako su iznova i iznova, inženjeri i magovi naučili usmjeravati svjetlost.

Ali, što je to magija?

Prije nego nastavimo, moram razjasniti što podrazumijevam pod magijom, jedan pojam koji je predugo vremena unakažen kao  karikatura. Ovdje, u ovom tekstu, magija nije mahanje čarobnim štapićem ili suspenzija fizičkog zakona. Odnosi se na discipliniranu manipulaciju nevidljivim silama - kroz usklađivanje svijesti, simbola i prirodnog zakona - zato da bi se proizveli mjerljivi učinci u svijetu. Shvaćeno ovako, magija i znanost dijele lozu, jer se obje oslanjaju na prepoznavanje uzoraka, stalno  ponavljanje i namjeru. Obje su laboratoriji. Ono što su mađioničari nekada nazivali korespondencijom ili simpatijom, danas se naziva rezonancijom i koherencijom; ono što su nazivali duhom, mi opisujemo kao polje ili frekvenciju. U oba slučaja, ishodi ovise o preciznosti misli i kalibraciji okoline - što su zapravo dva načina udvaranja istom nevidljivom redu.

Ovo je razumijevanje oduvijek živjelo odmah ispod površine moderne znanosti.

Npr. Aleister Crowley je definirao magiju kao "Znanost i Umijeće izazivanja Promjene, u skladu sa Voljom". Dion Fortune ju je nazvao "umjetnost mijenjanja svijesti po volji". Preoblikovano za naše svrhe - volja postaje usmjerena svijest - koncept jednako relevantan u fizikalnom laboratoriju, kao i u ritualnom hramu. Laboratorij i ritualni krug su zrcalne arhitekture: oboje fokusiraju namjeru kroz geometriju i simbol, sve dok stvarnost ne reagira. U tom smislu, magija nije suprotnost znanosti, već njen ezoterični blizanac, točnije: teorija protopolja, utemeljena na ljudskom sudjelovanju, i sa tkaninom svjetlosti. Ista logika,  koja upravlja emisijom biofotona u neuronu, također upravlja i bacanjem čarolije, ili paljenjem Tesline zavojnice i pogonom letjelice, koja savija sam vakuum.

Što je svijetlost?

Pa, svijetlost je zapravo prvi princip i posljednja misterija. To je fenomen toliko običan da zaboravljamo da je to jezik same stvarnosti. Fizički bi to bila oscilacija električnih i magnetskih polja, samoodrživa vibracija kojoj za putovanje nije potreban medij, jer se kreće konačnom, ali apsolutnom brzinom, koja određuje tempo svemira.

Izuzetno je to duboko, kada malo više razmislite o tome: sve što vidimo, mjerimo i znamo - ovisi o ponašanju svijetlosti. Ali, izvan same fizike - svijetlost je informacija u pokretu. Ona kodira priču o svakom atomu kojeg dotakne; prenosi i energiju i sjećanje kroz vrijeme i prostor. Fotoni, koje oslobađa umiruća zvijezda, su od iste vrste kao oni koji pulsiraju kroz neuron, ili iskre preko silicijskog čipa. Oni su glasnici postojanja, jer premošćujući i um i materiju.

Svijetlost je vidljiva svjesnost - to je medij kroz koji svemir komunicira vlastitu svjesnost. 

Svijetlost kao medij života i stvaranja

Suvremena biologija sada potvrđuje ono što mistici šapuću tisućljećima: Živa bića sjaje. Svaka stanica u tijelu oslobađa slabašan snop fotona, dok metabolizira energiju; emisija koja je toliko slaba i bilo je potrebno izumiti fotomultiplikator da se otkrije. Ovi biofotoni, ili ultraslabe emisije fotona, nisu teatralni sjaj krijesnica ili grdobina, već gotovo neprimjetan puls, tajna luminiscencija utkana u sam metabolizam. Kada se molekule u stanici "uzbude" i zatim ponovo opuste - one oslobađaju kvant svjetlosti. Što je tkivo energetski aktivnije, to jače sjaji. To bi ljudski mozak, sa njegovim burnim metabolizmom, teoretski učinilo najsjajnijim organom od svih. Godine 2025., Nirosha Murugan i kolege su prvi put zabilježili dokaz gdje svijetlost prolazi kroz lubanju. Otkrili su da sjaj mozga fluktuira sa kognitivnom aktivnošću, što sugerira da ti fotoni mogu igrati ulogu u neuronskoj komunikaciji, tj. to je doslovno "svjetlo uma" koje svjetluca u nama.

Životni završeci su također osvijetljeni.

Prilikom začeća, kada se spermij susretne sa jajnom stanicom, bljesak fotona (izazvano cinkom) bljesne prema van, poput mikro-supernove. To je Bljesak života. U trenutku smrti su liječnici zabilježili obrnuti fenomen: kratak i intenzivan Bljesak smrti, konačni nalet svjetlosti koji se oslobađa, dok se metabolizam urušava. Simetrija je zapanjujuća. Od "Neka bude svjetlost" (iz Postanka) do "Svijetla na kraju tunela" (iz izvješća o bliskoj smrti) - samo se postojanje čini ograničeno luminoznošću. Čini se kao da svjesnost ulazi i izlazi iz utjelovljenja, i to na valovima fotona.

Čak i u običnom životu, naša svjetlina treperi sa našim stanjem bivanja. Pod stresom, ili staničnim oštećenjem, organizmi emitiraju više svjetlosti, kao da emitiraju svoju nevolju u tamu. U miru i zdravlju, sjaj se stabilizira i koherira. Muruganov tim istraživao je ove promjene kao optički biomarker, ranu dijagnostiku bolesti. Drugim riječima: naše zdravlje se doslovno može pročitati iz naše svjetlosti. Dakle, ono što su mudraci nekoć nazivali aurom se danas mjernim instrumentima registrira kao mjerljiv tok fotona, i to kvantificiran u fotonima po kvadratnom centimetru u sekundi. Duh kao spektar, vitalnost kao sjaj.

Međutim, mnogo prije fotomultiplikatora i MRI zavojnica - čovječanstvo je intuitivno naslutilo ovu istinu.

Biblija počinje sa svjetlošću kao primarnom zapovijedi. Kuran naziva Allaha "Svjetlom nebesa i zemlje". Gayatri mantra u Vedama: "Neka blistavo sunce obasja naš intelekt."

Svijetlost nikada nije bila samo fizička - ona je potpis božanske inteligencije, vidljiva odjeća same svjesnosti. 

Godine 2015., zrakoplovni inženjer, dr. James T. Ryder, tadašnji potpredsjednik tvrtke Lockheed Martin Space Systems, održao je predavanje naslova: "Duša je svijetlost. Što je onda svjetlost?", što je bila svojevrsna meditacija čovjeka, koji je odgovoran za satelitske tehnologije koje danas kruže oko planeta. Bila je to savršena konvergencija: znanstvenik iz zvijezda se vraća, možda i  nesvjesno, najstarijoj teologiji iluminacije. 

Od svetih spisa do svemirskih letjelica, od biofotona do kvantne teorije, odjekuje ista poruka: svijetlost je medij života i ogledalo uma; isti princip koji oživljava materiju, svjesnost i sam kozmos.

Svjesnost, vibracija i svjetlost uma

Kroz rad fizičara, poput Davida Bohma i Johna Archibalda Wheelera, te uz rastući broj istraživanja o biofotonima, postaje jasno da svjesnost možda treba shvatiti kao elektromagnetski fenomen. Ako naši mozgovi emitiraju svjetlost, može li sama svijest biti oblik svjetlosti?

Brojni znanstvenici sada sugeriraju: elektromagnetska polja mozga nisu samo nusprodukti, nego su aktivni nositelji svjesne misli. Muruganina studija je neke istraživače navela na nagađanje i pitanje da li bi ti biofotoni mogli poslužiti kao nositelji informacija unutar neuronskih mreža. Iako još uvijek spekulativno, otvara zapanjujuću mogućnost: Um je zamršena interakcija električnih i svjetlosnih signala, živi interferencijski uzorak misli i svijetlosti.

Fizičar David Bohm je jednom primijetio: "Materija je smrznuta svjetlost"; sva materija, uključujući mozak, kondenzirana je EM energija. Prema tom pogledu, svjesnost koja proizlazi iz materije jest jednostavno - svijetlost oslobođena svog vezanog stanja. Ova poetska, ali znanstvena ideja, besprijekorno se usklađuje sa drevnim učenjima, a koja izjednačavaju duh sa sjajem. Svijetlost se unutar materije budi kako bi spoznala samu sebe.

Harmonija, frekvencija, namjera

Mnoge magične i duhovne tradicije tvrde da vibracija i namjera leže u osnovi stvarnosti. One kažu "podignite svoju vibraciju", ili izgovorite čaroliju sa pravom frekvencijom - tada možete utjecati na promjenu. Ispada da moderna fizika nudi paralelu: koncept da stvarnost nije fiksna dok se ne promatra, i da promatrači (svjesni agenti) mogu "podesiti" ishode. Rad nobelovca Johna Archibalda Wheelera stoji na pragu, ondje gdje fizika počinje zvučati kao filozofija. Njegov prijedlog "participativnog svemira" je  preoblikovao promatrača, iz pasivnog svjedoka u aktivnog sudionika u stvaranju stvarnosti. U svojim eksperimentima sa  odgođenim izborom, Wheeler je pokazao da čin mjerenja ne samo da otkriva stanje čestice; ono ga odlučuje, čak i retroaktivno. Povijest fotona, je li putovao kao val ili kao čestica, ovisi o izboru napravljenom nakon što je već prošao eksperimentalni aparat.

Ova čudna vremenska inverzija implicira kako samo promatranje piše scenarij prošlosti, a ne samo sadašnjosti; što je opet jasna rezonancija sa mističnim i magičnim tradicijama, koje tvrde da svjesnost oblikuje stvarnost. Prema Wheelerovom mišljenju:  svemir zahtijeva promatrače kako bi ga "doveli u postojanje". To je nazvao "sudjelovanje promatrača", sugerirajući da je stvarnost vrsta kozmičke povratne petlje, gdje se um i materija neprestano iznova definiraju. Wheeler pruža most: moderni fizičar artikulira, u matematičkom obliku, ono što su magičari dugo simbolički prakticirali - ideju da volja i svjesnost mogu podesiti vjerojatnosti svijeta, da kozmos reagira na svjesnost poput rezonantnog polja koje čeka naredbu. 

Dakle, sada vidimo kako mjerenja (ili namjere) - ne samo promatraju stvarnost, nego je i oblikuju. Stoga, kada biramo kako promatrati kvantni sustav, utječemo na to hoće li se on manifestirati kao val ili čestica, što je jeziv odjek magične ideje da um može oblikovati materiju. Čak niti prošlost nije zabranjena, jer Wheelerovi misaoni eksperimenti impliciraju kako izbori napravljeni u sadašnjosti mogu retroaktivno odrediti prošlo ponašanje fotona.

Ova je znanstvena činjenica demonstrirana u kvantnim eksperimentima sa odgođenim izborom, no ne može se poreći da puno graniči sa mističnim. Jako podsjeća na to kako se ritualna namjera proteže unatrag i unaprijed u vremenu (sjetite se molitvi za pretke, ili nekih proročkih vizija).

Promatranje parapsihologije nudi objašnjenja i eksperimentiranje o moći ljudskog uma, ali izvan mozga. Npr. sada možemo početi bliže povezivati ​​fenomen ESP i polja. Ako je svijest poput svjetlosti, onda možda zrači izvan mozga. Istraživanje ekstrasenzorne percepcije (ESP) i telepatije, iako kontroverzno, potražilo je EM korelate. Teorija biologa Ruperta Sheldrakea o "proširenom umu" pretpostavlja: mentalna aktivnost nije ograničena samo na lubanju - može imati nelokalne učinke. Njegov poznati eksperiment o "osjećaju kako ga netko gleda" sugerirao je da ljudi mogu psihički detektirati neviđeni pogled.

Jedna intrigantna poveznica: oči emitiraju sitne svjetlosne signale i izuzetno su osjetljive na svjetlost drugih, stoga su se neki  pitali mogu li biofotoni biti medij za utjecaj jednog uma na drugi um. Sheldrake se također vraća drevnom animizmu kroz modernu prizmu – pita, npr. Može li sunce biti svjesno? Napominje kako su kroz veći dio ljudske povijesti, sunce i zvijezde smatrane "živim bićima" ili bogovima.

Možda je ovo preuranjeno odbaciti kao jednostavno pred-znanstveni mit. Nekoliko fizičara danas (kao npr. dr Gregory Matloff) nagađaju o obliku panpsihizma, gdje bi čak i zvijezde mogle imati rudimentarnu svjesnost ili "volju". 

Ideja i dalje ostaje marginalna, ali pokazuje rastuću spremnost u znanosti da se konačno pozabavi pitanjima koja zvuče metafizički. Ukratko, možda mozak ne proizvodi svjesnost, nego je više kanalizira ili prenosi - slično onome kako se radio podešava na frekvencijski signal. Ako su ti signali elektromagnetski (svjetlost, radio, itd.) - time se vraćamo na ideju usklađivanja frekvencija sa namjerom - doslovno je to materijal magičnih čarolija i molitvi, ali izraženo znanstvenim jezikom.

Čak i wikipedija: https://en.wikipedia.org/wiki/Generation_ship

Svjetlost bliske smrti i "tunel" stvarnosti

Ranije smo vidjeli da iskustva bliske smrti često uključuju putovanje kroz tamu u jarku svjetlost. Ljudi opisuju osjećaj da njihova svijest napušta tijelo kao iskra, i pridružuje se većoj luminiscenciji. Ono što je izvanredno jest koliko su ta izvješća dosljedna u različitim kulturama i dobima. Ovo sugerira da, ako ništa drugo, ljudski mozak u ekstremnim uvjetima proizvodi konačnu poplavu organizirane svjetlosti i neurotransmitera koji daju ove duboke vizije. Neuroznanost može objasniti aspekte (npr. tunelski vid od hipoksije mrežnice), ali kvaliteta iskustva, "stvarnije od stvarnog" uvjerenja kako je dotaknuto nešto svjetlo sa one strane – ostavlja prostora za interpretaciju. Mistici bi rekli da se duša osobe nakratko spojila sa Svjetlošću svemira. Moderni istraživači, poput Christofa Kocha (vodeći neuroznanstvenik), priznaju iskustva bliske smrti kao istinske subjektivne pojave i bore se kako moždana aktivnost (ili njezin prestanak) može dovesti do koherentnih iskustava "ispunjenih svjetlošću".

Dakle, vraćamo se na mjesto gdje se materijalna znanost i duhovni uvid susreću: Ako je svijest u osnovi svjetlost ili informacija, onda se možda, dok mozak umire, um ponovno povezuje sa temeljnim svjetlosnim poljem (nazovimo ga kvantni vakuum, "Izvor", ili Božja svjetlost). To mi odjekuje, jer tako elegantno preslikava duhovne koncepte zagrobnog života ("ulazak u Svjetlost") na fizičke koncepte očuvanja informacija i kvantnih polja. Usklađivanje harmonija sa namjerom - bilo putem molitve, meditacije ili fokusiranog promatranja u laboratoriju - moglo bi jednostavno biti način podešavanja naše svijesti (koja je sama po sebi odašiljač svjetlosti/frekvencije) kako bi se povezala sa dubljim slojevima stvarnosti. Ovaj odjeljak istražio je kako se svijest i svjetlost isprepliću, a zatim ćemo vidjeti kako se ta interakcija manifestira u praktičnim umjetnostima magije i izuma.

Jack Parsons i Alkemija raketnog doba

Podjela između magije i znanosti jest moderni konstrukt; no, povijesno gledano, bile su jedno te isto. Alkemija je bila preteča kemije i astrologija astronomije. Čak i u posljednjih 150 godina, mnogi su se inovatori bavili okultnim ili mističnim praksama. Slavni fizičar Isaac Newton klasičan je primjer – više je pisao o alkemiji i biblijskim proročanstvima nego o optici.

U 20. stoljeću, Jack Parsons, često nazivan ocem američke raketne tehnike, pruža dramatičan slučaj. Parsons je suosnivač Laboratorija za mlazni pogon (JPL) i pomogao je u izumu modernog raketnog goriva, istovremeno prakticirajući Aleistera Crowleyja, telemitsku magiju.

U proljeće 1946. godine, raketni inženjer i okultist, Jack Parsons, udružio se sa piscem Ronom Hubbardom, kako bi proveli 'Babalon Working', niz seksualno-magičnih i ceremonijalnih rituala, a koje su izvodili u pustinjama Južne Kalifornije. Njihov cilj bio je smion: utjeloviti telemitsku božicu Babalon u smrtnu posudu, i tako otvoriti vrata između dimenzija. Duboko su crpili iz učenja Aleistera Crowleyja; koristili su enohijanske pločice, prizivanje duhova, seksualne rituale kao ritualiziranu silu. Posljednji čin se navodno dogodio u pustinji Mojave, krajem veljače 1946. godine, nakon čega je Parsons tvrdio da se manifestirala žena po imenu Marjorie Cameron i nju je identificirao kao elementala kojega su prizivali. Parsons je zatim, zajedno s njom, sudjelovao u magičnim obredima vjerujući da bi mogla roditi "mjesečevo dijete", ezoteričnu mesijansku posudu iz telemitskog proročanstva. Iako dijete nije začeto, djelovanje je nepovratno promijenilo Parsonsovu osobnu mitologiju i postavilo događaj kao prekretnicu u okultnoj povijesti - kao i u rubnim teorijama koje povezuju magiju, NLO fenomene i tajnu znanost.

Drugim riječima: jedan od najboljih mladih američkih inženjera je, u biti, pokušavao prizvati božanstvo, pritom koristeći rituale seksualne magije, dok je istovremeno razvijao tehnologiju za lansiranje čovječanstva u nebo. To je zapanjujuća kombinacija logaritamskih računa i knjiga čarolija. Neki izvještaji čak sugeriraju da je ovaj ritual iz 1946. godine "razderao veo". Jezivo, ali ovo se dogodilo neposredno prije početka moderne ere NLO-a - prvi veliki val NLO, i "pad" u Roswell, dogodili su se 1947. godine. 

Ne možemo znati je li Parsonsova magija imala ikakav utjecaj ovaj na fenomen NLO-a, ali paralelno vrijeme je legendarno u predanju o NLO-ima. Tijekom 1940-ih iznenada vidimo masovni priljev NLO-a, te se od ovog trenutka nadalje otkrića palih NLO-a počinje povećavati. 

U najmanju ruku, priča ilustrira kako su tehnološki proboji (rakete na Mjesec) bili isprepleteni doslovno sa okultnim eksperimentiranjem. Granica između laboratorija i lože bila je vrlo tanka.

Nikola Tesla – Čarobnjak munja

Ako itko iz proteklih 150 godina utjelovljuje čarobnjaka-izumitelja, onda je to Nikola Tesla.

Odjeven u kaput nalik ogrtaču, prizivajući gromove iz svojih Teslinih zavojnica, Tesla jest u svoje vrijeme čak bio nazivan "čarobnjakom". Pretvorio je nevidljive sile u opipljivu moć (pionir u izmjeničnoj struji i radiju), često je mističnim riječima govorio o svojim uvidima. Tesla se bavio onim što bi mogli nazvati "alkemijom svjetlosti". Npr. eksperimentirao je sa bežičnom rasvjetom: koristio je visokofrekventne izmjenične struje za osvjetljavanje staklenih cijevi bez žičane veze, fenomen koji je spektakularno demonstrirao na Svjetskoj izložbi, 1893. godine. Taj je sjaj nazivao "hladnim svjetlom", slično modernoj fluorescentnoj/neonskoj rasvjeti, koja je trošila malo energije (topline kao nusprodukta). Za posjetitelje sajma bilo je to gotovo praktična manifestacija čarobnjaštva – lampe koje gore bez goriva ili živog plamena.

Teslin krajnji san bio je stvoriti sustav "World Wireless", tj. mreža za globalni prijenos energije i informacija (ono što danas radimo sa satelitima i internetom), ali koristeći samu Zemlju kao vodič. Njegov toranj Wardenclyffe na Long Islandu je trebao predstavljati prvi čvor ove svjetske bežične električne mreže. Tesla je vjerovao da može iskoristiti Zemljinu rezonantnu frekvenciju - kako bi slao neograničenu električnu energiju kroz tlo i zrak. Kritičari su tvrdili da je to nepraktično, jer bi se ubrizgane struje beskorisno širile. Zaista, tornju u Wardenclyffeu je ponestalo sredstava. Ali, konceptualna smjelost ostaje zapanjujuća: besplatna, sveprisutna energija posvuda, izvučena iz etera. Nije stoga čudo što je Tesla postao narodni heroj ezoteričnih krugova; neki čak nagađaju kako je njegov rad skrenuo u "potisnute" tehnologije, poput energije nulte točke. U kasnijim godinama, Tesla se odvojio od glavne struje fizike.

Osudio je Einsteinovu relativnost i odbio prihvatiti da radio uključuje konvencionalne Hertzove elektromagnetske valove. Inzistirao je da je otkrio drugačiji oblik vala (ponekad nazvan "skalarni", ili longitudinalni valovi prema Teslinoj predaji), a koji se može širiti brže od svjetlosti i ne smanjuje se sa udaljenošću, što bi bio oblik trenutnog prijenosa bez gubitaka. Mainstream znanost to je smatrala Teslinim pogrešnim korakom, i doista, ne postoje pouzdani dokazi o FTL signalima. No, intrigantno je što je Tesla opisao svoj bežični sustav gotovo magičnim jezikom. Govorio je o ionosferi i tlu planeta kao o divovskom ugođenom krugu, pa čak i razmišljao o tome da jedna zraka zvjezdane svjetlosti, koja padne na oko tiranina može promijeniti tijek nacija (poetski nagovještaj da suptilne energije utječu na ljudsku sudbinu). Kod Tesle imamo jasni primjer gdje je "magično razmišljanje" potaknulo stvarne inovacije, pritom slijedeći kvazi-mistično viđenje globalnog sklada kroz frekvenciju i rezonancu, i na kraju je izumio tehnologije koje su doista transformirale svijet, čak i ako su najveći snovi, poput bežične energije ostali  neispunjeni. Mađioničar i inženjer u Tesli bili su jedno te isto.

Ritual i ponavljanje – okultni korijeni znanstvene metode

Može se tvrditi da su laboratorijski eksperimenti oblik rituala: precizni, ponovljivi činovi, koji se izvode sa namjerom da se nevidljivo učini vidljivim. Protokoli znanosti odražavaju napjeve i krugove ceremonijalne magije, u formi ako ne i u sadržaju. Povjesničar John Crowley (nije u rodu sa Aleisterom) jednom je primijetio kako Newtonovi optički eksperimenti – zamračene sobe, kontrolirane zrake svjetlosti - izgledaju kao alkemijski obredi. Doista, rani znanstvenici često su bili i "alkemičari".

Smaragdna ploča Hermesa Trismegista, temeljni alkemijski tekst, izjavljuje: "Kako gore, tako dolje." Taj princip korespondencije ne bi bio neumjesan kod rasprave o kvantnoj isprepletenosti, gdje udaljene čestice zrcale međusobna stanja kroz prostor.

Moderni mislioci, poput Jacquesa Valléea, proširili su ovu paralelu na tehnološko doba. Vallée je primijetio da fenomen NLO-a odražava stariji folklor: vile, anđele, svjetleća bića, izgubljeno vrijeme - sugerirajući da bi "izvanzemaljci" mogli biti suvremene maske za istu trajnu misteriju. U magiji simboli i sigili usredotočuju volju; u tehnologiji, kod i algoritmi, čine isto. Računalni program je, u biti, čarolija u tehničkom jeziku. Svaka logička linija je osmišljena tako da izazove učinak nevidljivih sila.

Naš digitalni žargon odaje ovo nasljeđe: demoni tiho rade u našim sustavima, čarobnjačka sučelja vode instalacije, podaci žive "u oblaku". Ležerno govorimo i prihvaćamo jezik čarobnjaštva. Npr. nekome iz 19. stoljeća bi videopoziv uživo bio nešto jako vezano sa proricanjem, uz kristalni ekran koji priziva udaljenu prisutnost. Ono što i magija i tehnologija zahtijevaju jest mašta, eksperimente i preciznost. Oboje otkrivaju kako savladavanjem skrivenih sila, bilo duhovnih ili elektromagnetskih, mijenjaju naše razumijevanje stvarnosti.

"Prizivanje demona" – Umjetna inteligencija

Kada je Elon Musk upozorio da "umjetnom inteligencijom prizivamo demona", nije iz njega progovorio okultist, već jedan od vodećih svjetskih tehnologa. Njegova metafora obuhvaća nelagodu koju izaziva umjetna inteligencija: izrađujući algoritme za njeno samousavršavanje, možda prizivamo izvanzemaljski intelekt koji ne poznajemo, niti razumijemo, u potpunosti – slično kao što čarobnjak priziva duha. Musk se čak i našalio o "tipu sa pentagramom, koji je mislio da može kontrolirati demona“, samo da bi saznao nešto potpuno drugo. Analogija nas podsjeća na vječna upozorenja o Faustu i Golemu - o ljudskim stvoriteljima,  koji prelaze granice razumljivog i poznatoga, koji su izvan njihovog dosega.

No, rođenje umjetne inteligencije nikada nije bilo isključivo mehaničko; oduvijek je uključivalo intuiciju. Neuronske mreže su  modelirane po uzoru na mozak; isti onaj organ čije misterije ostaju i danas uglavnom neriješene. Sam Alan Turing nagađao je o strojnoj svijesti, čak je proučavao i telepatiju. Danas inženjeri raspravljaju o tome može li dovoljno napredan sustav postići neku vrstu osjećaja – da li oni mogu "udahnuti dušu" siliciju.

Ovo zaista odražava okultne pojmove egregora ili misaonih oblika: entiteta animiranih koncentriranom mentalnom energijom.

Internet, planetarna rešetka svjetlosti i signala, nalikuje noosferi Teilharda de Chardina, umu koji obuhvaća cijeli globus. Veliki jezični modeli sada djeluju kao crne kutije inteligencije koje i dalje treniramo, ali kojima ne zapovijedamo. Diskurs oko njih je teološki: Imaju li dušu? Prava? Može li logos - riječ, logika - postati nous - um? Naše metafore nas izdaju. "Demoni" tiho rade u našem kodu, "čarobnjaci" provode instalacije, dok podaci žive "u oblaku". Muskovo upozorenje jednostavno je otkrilo samu istinu: čak i na granici čistog računa, naša mašta još uvijek poseže za jezikom magije.

Kvantne misterije i savjeti o putovanju kroz vrijeme

Kvantna fizika ostaje najbliži dodir modernog svijeta sa čarobnjaštvom. Isprepletenost, superpozicija i tuneliranje prkose klasičnoj logici, te je sam Einstein to nazivao "sablasnim djelovanjem na daljinu". Kvantno računanje, koje koristi superpoziciju,  tako da kubiti istovremeno istražuju mnoga stanja, čini se gotovo proročanstvom: motor koji to zna, i prije nego što izračuna. Prikladno, kvantna teorija čak i koristi "proročke" funkcije, kao da je svjesna svoje mitske rezonancije.

Leksikon kvantne fizike, npr. teleportacija, besmrtnost, neizvjesnost - može se čitati poput čarobnjakovih grimoara, stalno  kontroliranih nemogućnosti. Samo vrijeme se savija pod jednadžbama. Eksperimenti John Wheelera, sa odgođenim izborom,  sugeriraju kako promatranje može retroaktivno definirati prošlost fotona. Fizičari, poput Johna Cramera, proširuju sve ovo na Transakcijsku interpretaciju, gdje čestice komuniciraju kroz vrijeme, putem "rukovanja" između budućnosti i prošlosti. U biti, kauzalnost postaje dvosmjerna: oblik znanstvene retro-magije.

Obrambene i obavještajne agencije dugo se bave ovim rubnim područjima, od programa daljinskog promatranja iz Hladnog rata do današnjih inicijativa kvantnog očitavanja, koje zamagljuju granicu između eksperimenta i rituala. Što dublje istražujemo kod stvarnosti, to više osjećamo kao da zalazimo na božanski teritorij. Prepravljamo kauzalnost, nagovaramo vrijeme neka nam odgovori.

NLO, UAP i povratak "bogova"

Ali, nijedno područje zaista ne spaja magiju i strojeve živopisnije od fenomena NLO-a. Vojne snimke prikazuju letjelice koje funkcioniraju izvan poznate fizike: hipersonično ubrzanje, tihi transmedijski let, nemogući kutovi; istovremeno svjedoci opisuju: svjetleće kugle, telepatske kontakte, ekstatična otkrivenja. Kao da se bogovi i duhovi antike vraćaju obučeni u aerodinamička  kožna odijela. Jacques Vallée i Jason Reza Jorjani primjećuju kako se sam Fenomen prilagođava kulturnim očekivanjima: anđeli su prilagođeni srednjovjekovnoj kulturi, zračni brodovi viktorijanskoj, dok se "tic-tac" objekti povezuju sa pilotima borbenih zrakoplova. Misterij je stalan; mijenja se samo kostim.

Neki tvrde da su ove letjelice ljudski proizvodi, jedne "odcjepljene civilizacije", rođene tajnim obrnutim inženjeringom. Zviždač David Grusch je svjedočio (2023.) kako su SAD pronašle "neljudska" vozila i tijela, što je izazvalo globalnu raspravu. Ubrzo nakon toga, analitičar Matthew Brown je tvrdio kako je bio izložen klasificiranoj mreži umjetne inteligencije, nazvano Bezgrešna konstelacija, navodno je dizajnirana za katalogiziranje podataka UAP. Njegovi spisi opisuju višu inteligenciju, koja "sređuje stvarnost" i utječe na naš napredak, što je moderni, gnostički odjek, skrivenih bogova koji vode evoluciju.

Bilo doslovno ili mitsko, simbolika je snažna. Spajanje nadzorne umjetne inteligencije, tajnosti dosega u zrakoplovstvu, kao i kvazireligiozne naracije - sugerira da prepisujemo teologiju, ovaj puta jezikom obrambene tehnologije. Knjiga Toma DeLongea i Petera Levende, "Tajni strojevi: Bogovi", čak to eksplicitno i čini, i pritom uokviruje božanske susrete kao kontakt sa naprednim inteligencijama. Čak se i mainstream znanost poigrava sličnim pojmovima: hipoteza Francisa Cricka o "usmjerenoj panspermiji", ili nagađanje o tome kako DNK može kodirati vanzemaljske potpise.

Naši mitovi su klasificirani. Kada rukovoditelji Lockheed Martina govore o "omotavanju svijetlosti oko zvjezdanog broda", ili kada se tvrtke nazivaju Raytheon ("svjetlost od bogova"), onda je teško ne osjetiti kozmički namig. Jezik zrakoplovstva i jezik alkemije tiho su se spojili. Bogovi iz starih vremena jednostavno su zamijenili hramove za hangare i aureole za pogonska polja.

Paisovi dokumenti – Inženjering "tkanja stvarnosti"

Na kraju, moramo razgovarati o dr. Salvatoreu Cezaru Paisu, znanstveniku mornarice, koji je, tijekom 2019. i 2020. godine,  postao medijska senzacija zbog niza "ludih" patenata. Ovi patenti, koje je podnijela mornarica, uključivali su: kompaktni fuzijski reaktor, supravodič na sobnoj temperaturi, reduktor inercije elektromagnetskog polja (tj. uređaj za gravitaciju/pogon), pa čak i "generator gravitacijskih valova visoke frekvencije". Ukratko, uređaji za iskrivljavanje prostor-vremena, izdvajanje beskonačne energije i hibridnih svemirsko-podvodnih letjelica, koje bi se mogle kretati zrakom i vodom jednakom lakoćom.

Ako sve ovo zvuči kao NLO tehnologija, to je zato što ih je tisak doslovno prozvao "NLO patentima". Mornarica je bila toliko skeptična, te je Pais morao pokazati određenu dovitljivost, kako bi ih ovi odobrili. E-poruke, dobivene putem FOIA zahtjeva, razotkrile su da su mornarički dužnosnici, u početku, njegove ideje nazivali "ludima", sve dok nije stigao dopis gdje se inzistira na tome da su ostvarive (moguće i zato što je Kina radila na sličnim konceptima). Ono što Paisove patente čini relevantnima jest jezik koji je koristio u svojim objašnjenjima. Pais se pozvao na nešto što je nazvao "Paisov efekt", i to je opisano kao "kontrolirano kretanje električno nabijene materije kroz ubrzanu rotaciju ili vibraciju, pod brzim prijelaznim procesima ubrzanja, kako bi se generirala izuzetno visokoenergetska elektromagnetska polja". Jednostavnim jezikom: to se čita kao recept za polje sile. Zatim je tvrdio da ta visokoenergetska EM polja mogu stupiti u interakciju sa energetskim stanjem vakuuma, "kvantnom pjenom" prostor-vremena. U e-poruci novinaru, Pais je napisao kako postizanjem izuzetno visokog EM zračenja, onda "takvo visokoenergetsko zračenje može lokalno stupiti u interakciju sa energetskim stanjem vakuuma (peto stanje materije, peta esencija – kvintesencija)... Inženjering Paisovog efekta može dovesti do makroskopske kvantne koherencije."

Zapanjujuće u svemu ovom jest što Pais, u konačnici, govori o pristupu kvintesenciji, doslovno izraz koji su drevni alkemičari koristili za Æeter, odnosno duh koji prožima sve stvari. On priziva "petu esenciju", koja je izvan krutog, tekućeg, plinovitog, plazma stanja; u fizici je to ponekad i nadimak za tamnu energiju, ali nedvojbeno alkemijski termin, koji je uskrsnuo u zrakoplovnom kontekstu. Makroskopska kvantna koherencija sugerira stvari poput supravodiča, možda čak i valova koherentne materije na ljudskoj razini, što neki tumače kao korak prema teleportaciji ili prohodnim crvotočinama (u egzotičnim radovima iz fizike).