Poslije Atlantide, ali prije Egipta

Moderna arheologija čestita sama sebi što je razbila mit, ali ta slika o samoj sebi je zavaravajuća. Arheologija nije hrabro pobijedila mit. Oni su ga slučajno potvrdili, zatim sljedeće stoljeće proveli tjeskobno obnavljajući zadane granice zato da bi spriječili ponavljanje takvog ishoda. Tijekom 18. i većeg dijela 19. stoljeća, Homer je odbačen kao fantazija.  Za Troju se govorilo da nikada nije postojala; Mikenjani su postali književne apstrakcije, a Trojanski rat tretiran je kao kulturna alegorija koju su kasniji Grci projicirali unatrag. Ovo nije počivalo na dokazima, nego samo na pretpostavkama prosvjetiteljstva, prema kojima su granice prošlosti već bile poznate i definirane.

Heinrich Schliemann poremetio je ovu sigurnost počinivši profesionalni prijestup. On je povjerovao u mit, te je u skladu sa svojim uvjerenjema započeo iskopavanja. U Hisarliku je otkrio slojeviti gradski humak, čije su se faze uništenja i obnove usko podudarale sa homerovskim opisima geografije i materijalne kulture. Troja više nije bila samo simbolički stvarna, postala je  arheološki stvarna. Arthur Evans i njegovo iskopavanje Knossosa izazvalo je sličan šok. Očekujući legendu, pronašao je administraciju: pismenu, birokratsku, pomorsku civilizaciju, koja prethodi klasičnoj Grčkoj. Kasnije dešifriranje linearnog B pisma potvrdilo je da su sami Mikenjani pripadali sustavu palača iz brončanog doba, koje je tada bilo ugrađeno u širi istočno-mediteranski svijet. Hetitski zapisi su pokazali da Trojanski rat nije bio isključivo grčki izum.

Heinrich Schliemann

Arthur Evans

Ova otkrića nisu doslovno opravdala mit, jer se Ahilej nije durio u šatoru, niti je postojao Minotaur, ali su dokazala nešto daleko destabilizirajuće. Mit ipak čuva iskrivljeno povijesno sjećanje. Umjesto da odgovori epistemološkom poniznošću, arheologija je reagirala obrambeno. Nakon što je mit sigurno pretvoren u povijest, povučena je nova granica. Civilizacija je postojala prije klasične Grčke, ali ne predugo prije. Brončano doba postalo je nova doktrinarna granica, dok je sve ranije svedeno na "prapovijest" - pojam koji funkcionira manje kao kronološka oznaka, a više kao profesionalna strategija ograničenja. 

Ova granica nije neutralna. Otpor prema složenim neolitskim, paleolitskim ili ledenodobnim društvima se često tumači kao metodološki oprez, ali ovakvo uokviravanje je nepotpuno. Moderna akademska zajednica izgrađena je na specijalizaciji unutar fiksnih kronoloških prozora i prozori pretpostavljaju komprimiranu vremensku liniju. Ako smislena civilizacija prethodi poljoprivredi, metalurgiji ili naseljenim državama, ogromna područja znanstvenog autoriteta postaju privremena. Širenje paradigme prijeti karijerama, ne samo interpretacijama. Kao što je primijetio Thomas Kuhn: paradigme se urušavaju samo kada njihovo održavanje postane skuplje od napuštanja. U arheologiji taj prag još nije dosegnut.

Istinski duboka ljudska povijest također predstavlja teološki problem, koji se rijetko priznaje u akademskom diskursu. Kršćanstvo je religija željeznog doba, judaizam brončanog doba. Obje su se pojavile unutar kulturnih horizonata koji su pretpostavljali nedavno podrijetlo čovječanstva. Iako je biblijski doslovni jezik formalno napušten, njegov intuitivni okvir i dalje postoji. Ipak, arheološki dokazi pokazuju da se simboličko ponašanje umjetnosti, pokopa, ritualnog prostora i kozmologije proteže desetke tisuća godina u ledeno doba. Lokaliteti poput Sungira, Chauveta i Göbekli Tepea, otkrivaju ne protokulturu, već potpuno ljudsko stvaranje značenja. Arheološki gledano, Stari zavjet nije izvor svijeta, već interpretacija tradicija brončanog doba iz željeznog doba, koja odražava specifična bliskoistočna iskustva. Tretirati ga kao arbitra ljudskog podrijetla je neodrživo. Duboko vrijeme destabilizira i kršćansku teleologiju, kao i prosvjetiteljski progresivizam. Povijest se ne kreće neizbježno prema spasenju ili modernom razumu; ona je ciklična, pluralna i ravnodušna. Civilizacije se uzdižu i padaju bez kulminacije. Značenje se ne akumulira prema savršenstvu. Društva ledenog doba i paleolitika ne samo da produžuju vremensku liniju, nego uklanjaju sa trona pretpostavku da modernost predstavlja vrhunac (dok je samo jedna faza).

U prostor, koji je stvoren akademskim oprezom, pojavio se drugačiji neuspjeh: atlantski univerzalizam. Ličnosti poput Grahama Hancocka ispravno intuitivno shvaćaju da je ortodoksna vremenska linija nepotpuna, ali discipliniranu nesigurnost zamjenjuju spektaklom. Svaka anomalija postaje Atlantida, svaki spomenik postaje dokaz izgubljene globalne supercivilizacije. Ova naracija briše kulturnu specifičnost i svodi raznolika društva na derivate zamišljenog tehnološkog prethodnika, koji sumnjivo nalikuje modernosti projiciranoj unatrag. U tom smislu, diskurs o Atlantidi odražava akademsku pristranost kojoj se zapravo protivi. Obje strane pretpostavljaju da civilizacija mora nalikovati modernim birokratskim ili tehnološkim oblicima. Jedna smanjuje prošlost kako bi zaštitila paradigme; druga je napuhuje kako bi prodala sigurnost.

Ovaj tekst odbacuje oba stava. Ne zalaže se za izgubljena globalna carstva ili napredne inženjere ledenog doba, niti prihvaća fikciju kako civilizacija uredno započinje u ranom brončanom dobu. Umjesto toga, iznosi težu tvrdnju: ljudska društva su, u neolitiku, paleolitiku i ledenom dobu, bila sposobna za daleko veću simboličku, ritualnu i društvenu složenost, nego što to trenutni okviri dopuštaju; dokazi za ovo su značajni, iako nepotpuni. Ovaj stav nije kontradiktoran, niti je spekulativan. Troja, Knossos i Hatuša otkriveni su, ne zato što su znanstvenici točno odredili gdje povijest počinje, već zato što je netko doveo u pitanje gdje ona završava. Duboka prapovijest zaslužuje istu otvorenost, uz metodološku suzdržanost. Duboka prošlost je fragmentarna i otporna. Svaki ozbiljan prikaz mora ostati privremen, samokritičan i otvoren za reviziju. Između akademske paralize i senzacionalne fantazije leži sve veći broj ozbiljnih znanstvenih radova, koji tiho proširuju naše razumijevanje rane ljudske složenosti. Ovaj tekst nije poziv na sigurnost, samo konačnu ozbiljnost.

Bliskoistočna duboka prošlost: Civilizacija prije brončanog doba

Tijekom većeg dijela 20. stoljeća, arheologija je djelovala prema uglavnom neospornom razvojnom modelu: poljoprivreda proizvodi višak, višak proizvodi hijerarhiju, hijerarhija proizvodi religiju, pismo i civilizaciju. Ovaj model, ukorijenjen u prosvjetiteljskom materijalizmu i socijalnom evolucionizmu 19. stojeća, tretira civilizaciju kao ekonomski nusprodukt, a ne kao kulturni ili metafizički fenomen. Religija, simbolika i monumentalnost su smatrani sekundarnim efektima, luksuzom koji se pruža tek nakon što su zadovoljene potrebe za osnovnim životnim potrebama. Arheološki zapisi ranog holocena postupno su nagrizali ovu pretpostavku. Umjesto toga se pojavio obrazac prema kojemu se simbolički sustavi, ritualne obveze i kozmološki okviri pojavljuju prije poljoprivrede, metalurgije, pisma, ili bilo kakve centralizirane političke vlasti. Ova inverzija nije samo tehnička; ona udara u filozofsku srž načina na koji zapadna znanost shvaća ljudsku povijest. Ako kultura prethodi gospodarstvu, onda se civilizacija ne može svesti samo na materijalne uvjete.

Göbekli Tepe

Otkriven u jugoistočnoj Anatoliji i datiran u razdoblje od otprilike 9600. do 8200. godine prije Krista - Göbekli Tepe predstavlja jedno od najznačajnijih arheoloških nalazišta ikada iskopanih. Izgrađeno (zasad dokazi to sugeriraju) od strane lovaca-sakupljača na samom kraju posljednjeg ledenog doba, nalazište se sastoji od masivnih kružnih ograđenih prostora, formiranih od vapnenačkih stupova u obliku slova T, od kojih neki dosežu visinu veću od pet metara i teže više od dvadeset tona. Ovi stupovi su iskopani, prevezeni, podignuti i isklesani izvanrednom preciznošću. Ikonografija Göbekli Tepea je zapanjujuće koherentna. Reljefi prikazuju životinje poput zmija, lisica, veprova, ptica, škorpiona, prikazanih ponavljanjem i stilskom dosljednošću. Apstraktni simboli ponavljaju se po ograđenim prostorima, što sugerira zajedničku simboličku gramatiku, a ne nasumične ukrase. Nema dokaza o domaćoj arhitekturi, poljoprivredi, niti o trajnom stanovanju. Göbekli Tepe nije bilo selo. To je odredište, kako je Klaus Schmidt, glavni kopač nalazišta, naglasio radikalne implikacije ovog rasporeda:

"Uobičajeno je mišljenje bilo da je civilizaciju pokretale ekonomske sile. Mislim da je to pogrešno. Religija je motivirala ljude da se okupljaju i grade monumentalne građevine." 

(Schmidt, Klaus: "Göbekli Tepe : A Stone Age Sanctuary in South-Eastern Anatolia", Berlin, ArchaeNova, 2012.)

Jednako je značajna činjenica što su ograđeni prostori namjerno zakopani nakon stoljeća korištenja. To nije bilo napuštanje urušavanjem, nego je bilo ritualno zatvaranje. Namjerno zatrpavanje mjesta sugerira svjestan odnos prema vremenu, sjećanju i značajkama svetog prostora, koje se obično povezuju sa mnogim kasnijim civilizacijama. Göbekli Tepe pokazuje da monumentalnost, dugoročno planiranje i simbolička kohezija mogu postojati bez poljoprivrede, viška ili državne moći.

Otkriva oblik civilizacije definiran ne tehnologijom, već zajedničkom metafizičkom orijentacijom.

Çatalhöyük

Ako Göbekli Tepe osporava ekonomsko podrijetlo civilizacije, onda Çatalhöyük osporava političke pretpostavke. Smješten u središnjoj Anatoliji i naseljen između otprilike 7500. i 5700. pr. Kr., Çatalhöyük je bio gusto naselje, gdje su živjele tisuće stanovnika tijekom više od tisućljeća. Ipak, nedostaje mu gotovo svako institucionalno obilježje, koje je tradicionalno povezano sa civilizacijom. Nema palača, hramova, upravnih zgrada ili utvrda. Kuće su ujednačene veličine i dizajna, čvrsto zbijene; pristupa im se kroz krovne otvore, a ne kroz ulice. Vlast, ako je i postojala, nije bila materijalno izražena. Unatoč ovom prividnom egalitarizmu, mjesto je prožeto simbolikom. Unutarnji zidovi ukrašeni su scenama iz lova, geometrijskim motivima i životinjskim slikama. Bikovi rogovi su ugrađeni u arhitekturu. Ukopi se nalaze ispod podova kuća, izravno povezujući pretke sa domaćim prostorom. Ritualni život nije bio centraliziran, već internaliziran. Ian Hodder, koji je vodio moderna iskapanja, opisuje Çatalhöyük kao društvo povezano simboličkom "isprepletenošću", a ne prisilom:

"Društveni poredak u Çatalhöyüku postignut je zajedničkim praksama, sjećanjima i materijalnom simbolikom, a ne hijerarhijom ili dominacijom."

(Hodder, Ian: "Catalhoyuk : The Leopard’s Tale : Revealing the Mysteries of Turkey’s Ancient 'Town'", London, 2011.)

Çatalhöyük prisiljava na preispitivanje značenja urbanizma. Pokazuje da velike, trajne zajednice mogu opstati kroz ritualni kontinuitet i simboličku koherentnost, a ne isključivo kroz kraljevstvo, zakone ili pisanje. Civilizacija ovdje nije vertikalna, već je  horizontalno raspoređena po kućanstvima i generacijama.

Jericho

Jericho, sa naseljenim slojevima koji sežu do oko 9000. pr. Kr., zauzima prijelazni položaj između ritualnih središta (Göbekli  Tepe) i naselja (Çatalhöyük). Njegove najpoznatije značajke, masivni kameni zid i toranj, izgrađeni su tijekom predkeramičkog neolitika A, što ih čini među najranijim monumentalnim arhitektonskim djelima u ljudskoj povijesti. Zid, visok nekoliko metara, i toranj sa unutarnjim stubištem, zahtijevali su koordinirani rad i dugoročno planiranje. Njihova funkcija i dalje je predmet rasprave. Iako su se nekada tumačili obrambeno, mnogi znanstvenici sada se zalažu za simbolična, ritualna ili teritorijalna značenja. Kathleen Kenyon primijetila je da su jerihonske konstrukcije podrazumijevale razinu društvene organizacije, koja  dovodi u pitanje prevladavajuće pretpostavke:

"Ove se strukture ne mogu objasniti jednostavno u smislu korisnosti; one odražavaju zajedničku volju za trajanjem." 

(Davis, Miriam: "Dame Kathleen Kenyon : Digging up the Holy Land", Walnut Creek, Calif., Left Coast Press, 2008.)

Jednako značajne su jerihonske ritualne prakse, uključujući upotrebu žbukanih lubanja u štovanju predaka. Ovi predmeti sugeriraju duboku zabrinutost za porijeklo, pamćenje i kontinuitet - osobine ključne za civilizacijski identitet. Jerihon predstavlja pojavu trajnosti kao kulturne vrijednosti. Naseljenost ovdje nije bila samo praktična; bila je simbolična. Arhitektura potvrđuje prisutnost, kontinuitet i pripadnost unutar kozmološkog krajolika.

Kada iz uzmemo zajedno, Göbekli Tepe, Çatalhöyük i Jerihon, razbijaju pretpostavku da civilizacija nastaje tek nakon ekonomskog viška, pisma ili formiranja države. Na ovim mjestima ponavlja se nekoliko zajedničkih značajki monumentalnosti bez metalurgije, društvene kohezije bez centralizirane vlasti, ritualnog kontinuiteta bez pisma i simboličkih sustava koji prethode poljoprivredi. Ova društva nisu bila "primitivni prethodnici", koji su se nespretno kretali prema civilizaciji. Bila su to potpuno ostvareni kulturni svjetovi, koji su djelovali prema logici drugačijoj od onih kasnijih država brončanog doba. Duboka prošlost Bliskog istoka otkriva civilizaciju kao fundamentalno simboličnu, a ne tehnološku; sredstvo kojim ljudi nameću red, značenje i sjećanje vremenu i prostoru. Ova spoznaja destabilizira zapadne povijesne privilegije. Sugerira kako civilizacija ne napreduje neumoljivo prema modernosti, nego se pojavljuje, transformira i nestaje u ciklusima. U tom svjetlu, mitovi o primordijalnim svetim zemljama više nisu iracionalne fantazije. Postaju iskrivljena sjećanja na stvarne ljudske svjetove, koji su cvjetali izvan uskog vremenskog okvira, a koji im je tradicionalno dodjeljivala zapadna historiografija. Ovako proširenim horizontom uspostavljenim na Bliskom istoku, argument se sada okreće prema sjeveru, prema Europi i Euroaziji, gdje su se jednako drevna i jednako složena društva razvila izvan granica Plodnog polumjeseca.

Stara Europa i sjeverna Euroazija: Civilizacija izvan Plodnog polumjeseca

Ako bliskoistočni kronološki zapis lomi paradigmu brončanog doba, onda je europski i sjevernoeuroazijski zapis lomi geografski. Ovdje se pokazuje da su se složena simbolička, ritualna i društveno organizirana društva pojavila neovisno, diljem Europe i dalekog sjevera, često u ekološkim uvjetima daleko oštrijim od onih Plodnog polumjeseca. Ove kulture nisu samo oponašale bliskoistočni razvoj, one su slijedile različite civilizacijske putanje ukorijenjene u dugom pamćenju, ritualnom kontinuitetu i kozmološkoj orijentaciji. Upravo unutar ove sjeverne duboke prošlosti, mitska geografija Hiperboreje postaje razumljiva, ne kao izgubljeno carstvo, već kao kulturno sjećanje na stvarne ljudske svjetove izvan mediteranskog horizonta.

Stara Europa

Između otprilike 6500. i 4500. godine prije Krista, jugoistočna Europa svjedočila je pojavi velikih, stabilnih neolitskih društava,  centriranih duž dunavskog bazena i njegovih pritoka. Kulture poput Vinče, Vučedola, Cucutenija-Tripillija i srodnih tradicija,  formirale su ono što je opisano kao jedna od najranijih civilizacijskih zona u Europi - ono što je prethodilo indoeuropskoj ekspanziji i formiranju država iz brončanog doba. Vinčanska naselja bila su neobično velika za svoje vrijeme, neka su se prostirala na preko 30 hektara; postoje dokazi planiranog rasporeda, dugotrajnog stanovanja, specijalizirane obrtničke proizvodnje i opsežnih trgovačkih mreža. Metalurgija bakra se ovdje pojavljuje ranije nego u mnogim dijelovima Bliskog istoka, uz standardizirane figurice i ponavljajuće simboličke motive. Najkontroverznije je to što artefakti iz Vinče i obližnjeg Vučedola  nose urezane znakove raspoređene u strukturirane nizove. Iako se rasprava o tome predstavljju li ovi znakovi pravo pismo - traje i dalje traje; ipak, njihovo ponavljanje i postavljanje snažno sugeriraju simboličku komunikaciju, a ne nasumične ornamente. Harald Haarmann oprezno primjećuje: "Bez obzira kvalificiraju li se dunavski simboli kao pismo ili ne, oni svjedoče o strukturiranom simboličkom sustavu koji djeluje kroz generacije." Marija Gimbutas je interpretirala ove kulture kao dio onoga što je nazvala "Starom Europom", relativno stabilnim i ritualno usmjerenim civilizacijskim svijetom, koji karakterizira kontinuitet, simboličko bogatstvo i društvena kohezija, ali ne militarizirana hijerarhija. Iako aspekti njenog interpretativnog okvira ostaju i dalje osporavani, sami arheološki dokazi potvrđuju kako Europa jest bila domaćinom složenih društava, i to mnogo prije brončanog doba i mnogo prije mediteranske dominacije. Ove kulture kompliciraju i izazivaju pretpostavku da je Europa bila samo primatelj civilizacijskih impulsa sa Bliskog istoka. Umjesto toga, one sugeriraju da je sama Europa bila mjesto ranog simboličkog poretka, koji su kasnije poremetile, a ne stvorile, upravo indoeuropske migracije.

Megalitske civilizacije atlantske Europe

Od atlantske obale Iberijskog poluotoka preko Bretanje, Britanije, Irske i Skandinavije, neolitska Europa svjedočila je izgradnji tisuća megalitskih spomenika između 5000. i 2500. godine prije Krista. To uključuje: prolazne grobnice, kamene krugove, poravnanja i ceremonijalne komplekse čiji se razmjer i preciznost mogu mjeriti sa onima iz ranih bliskoistočnih spomenika. Lokaliteti poput Carnaca i kilometrima dugih poravnanja stojećeg kamenja; Newgrangea i prolaznom grobnicom poravnanom sa solsticijem; Stonehengea i Skara Braea - sve redom svjedoče o zajedničkom arhitektonskom i kozmološkom vokabularu na ogromnim udaljenostima. Ovi spomenici zahtijevali su precizno inženjerstvo, astronomsko promatranje, održivi i zajednički rad tijekom generacija. Iskapanja Michaela O'Kellyja u Newgrangeu uvjerljivo su pokazala da je središnja komora osvijetljena izlazećim suncem za vrijeme zimskog solsticija, fenomen koji je nemoguće postići bez pažljivog dugoročnog promatranja solarnih ciklusa. O'Kelly je napisao: "Spomenik nije samo pogrebni; to je pažljivo dizajnirana struktura za označavanje kozmičkog vremena." Geografska rasprostranjenost megalitskih spomenika sugerira pomorsku povezanost, a ne nikakav izolirani lokalni razvoj. Daleko od toga da je periferna, sama se atlantska Europa pojavljuje se kao ritualna mreža, povezana zajedničkom kozmologijom i simboličkom praksom. Civilizacija ovdje nije urbana, niti je birokratska, već pokazuje astronomski i ceremonijalni civilizacijski način, uglavnom nevidljiv modelima koji su usmjereni isključivo na države i tekstove.

Skara Brae

Newgrange

Sjeverna Euroazija i um ledenog doba

Najdublji izazov komprimiranoj povijesti proizlazi iz sjeverne Euroazije, gdje se simbolička i ritualna složenost pojavljuje desetke tisuća godina prije poljoprivrede. Lokalitet Sungir, blizu Vladimira u Rusiji, datirano na otprilike 32000 godina prije Krista, sadrži grobove zapanjujućeg bogatstva. Dvoje djece je pokopano sa više od 10000 bjelokosnih perli, rezbarenih kopalja, privjesaka i oker predmeta, koji predstavljaju tisuće sati rada. Paul Pettitt naglašava implikacije:

"Ovi grobovi ukazuju na razinu društvene diferencijacije, simboličkog ulaganja i dugoročnog planiranja, koji temeljno mijenjaju naše razumijevanje gornjopaleolitskih društava."

(Pettitt, Paul: "The Palaeolithic Origins of Human Burial. Milton Park", Abington, Routledge, 2010.)

Sungir pokop

Sungir pokazuje da su hijerarhija, ritualizirana smrt i društveno pamćenje postojali i mnogo prije sedentizma. To nisu bili "jednostavni" lovci-sakupljači, već društva sposobna održati značenje kroz generacije. Jednako je izvanredan Shigirski idol, otkriven u Uralskim planinama, datiran u period prije otprilike 11500 godina, što ga čini najstarijom monumentalnom drvenom skulpturom. Visok preko pet metara, idol je isklesan sa licima i geometrijskim motivima poredanim u vertikalnom nizu, što sugerira strukturiranu kozmološku naraciju. Shigirski idol pokazuje kako je monumentalni religijski izraz postojao duboko u ledeno doba, sačuvan je, ne u kamenu nego u drvu, podsjetnik na to koliko je pretpovijesne kulture možda nestalo bez traga.

Kultura Samare i protoindoeuropski temelji sjeverne civilizacije

Samarska kultura, sa središtem u srednjoj Volgi u južno-središnjoj Rusiji i datirana otprilike u razdoblje od 5500. do 4800. godine prije Krista, zauzima ključno, ali često jako podcijenjeno mjesto u euroazijskoj prapovijesti. Kronološki, prethodi horizontu Yamnaya za više od tisućljeća. Konceptualno, uspostavlja mnoge društvene, ritualne i simboličke strukture, koje su kasnije definirale indoeuropsku civilizaciju. Daleko je od toga da predstavlja nekakvo marginalno ili "primitivno" pastoralno društvo, Samara otkriva koherentan kulturni svijet koji je već orijentiran prema hijerarhiji, mobilnosti, ritualnom pamćenju i kozmološkom redu. Samarske zajednice prakticirale su mješovito gospodarstvo koje je kombiniralo lov, ribolov i rano stočarstvo (većinom ovce), unutar otvorenog stepskog i riječnog okruženja sliva Volge. Ova ekološka prilagodba nije bila samo ekonomska, nego je bil i civilizacijska. Stepa je zahtijevala mobilnost, sezonsko planiranje i kolektivnu koordinaciju, uvjete koji su poticali stvaranje društvene strukture različite od sjedilačkih poljoprivrednih društava.

Zooarheološki dokazi upućuju na to da su populacije Samare možda upravljale konjima ili ih pripitomljavale, i to ranije nego što se tradicionalno priznaje. No, rasprava o točnoj prirodi odnosa između čovjeka i konja se, u ovoj fazi, i dalje nastavlja. Čak bi i ograničeno upravljanje konjima dramatično proširilo teritorijalnu svijest, jačajući svjetonazor usmjeren prema prostranim prostornim horizontima, a ne ograničenim naseljima. David Anthony naglašava važnost ovog ekološkog i društvenog pomaka:

"Stepska pastirska ekonomija stvorila je nove oblike društvene moći, ritualnog autoriteta i mobilnosti, koji su kasnije postali središnji za indoeuropska društva." 

(Anthony, David W.: "The Horse, the Wheel, and Language : How Bronze-Age Riders from the Eurasian Steppes Shaped the Modern World", Woodstock, Princeton University Press, 2010.)

Značaj Samare ne leži u tehnološkoj sofisticiranosti, već u njezinoj uspješnoj prilagodbi okruženju koje je pogodovalo širenju, kretanju i prijenosu kulture na velike udaljenosti. Najupečatljivija značajka samarske kulture je rana upotreba kurgana, praksa koja će kasnije postati simbolom indoeuropskih društava diljem Euroazije. Ovi grobni humci nisu bili samo praktični grobovi, već monumentalni markeri upisani u krajolik, pretvarajući otvorenu stepu u zapamćen i ritualno strukturiran prostor. Samarski grobovi pokazuju jasne dokaze društvene diferencijacije. Neki grobovi sadrže bakrene ukrase, kameno oruđe, životinjske žrtve i ritualne predmete, dok su drugi relativno jednostavni. Ova diferencijacija ukazuje na pojavu rangiranih društvenih identiteta i ritualnih elita - figura čiji je autoritet vjerojatno bio utemeljen na srodstvu, borilačkim vještinama ili religijskoj funkciji. Anthony primjećuje:

"Kurgan nije bio samo grobnica; bio je teritorijalna i ideološka izjava koja je usidrila sjećanje i porijeklo na zemlju." 

Uzdizanje određenih pojedinaca u smrti sugerira da je samarsko društvo već razvilo koncepte naslijeđenog statusa, autoriteta predaka i sakralnog vodstva, ključne elemente kasnije indoeuropske političke teologije. Osim društvene hijerarhije, samarska kultura pruža rane dokaze o indoeuropskim kozmološkim strukturama. Čin pokapanja mrtvih ispod humaka, često popraćeno  životinjskim prinosima i simboličnim predmetima, odražava svjetonazor u kojem su živi, ​​mrtvi i krajolik bili povezani u cikličkom sustavu obnove i sjećanja. Ove prakse snažno odjekuju kasnijim indoeuropskim mitološkim temama: svetošću neba i zemlje, ulogom predaka, važnošću herojskog porijekla i ritualnim središtem životinja, posebno konja i stoke. Iako nijedan tekst nije sačuvan, ritualna gramatika samarskog društva sugerira sustav, koji je već orijentiran prema trostrukom indoeuropskom svjetonazoru, kako je to kasnije artikulirao Georges Dumézil: suverenitet, ratovanje, plodnost. U tom smislu, Samara ne predstavlja samo biološkog ili jezičnog pretka, već je mitski i metafizički predak indoeuropske civilizacije. Tradicionalni arheološki narativi često tretiraju kulturu Yamnaya (oko 3300. – 2600. pr. Kr.) kao iznenadnu erupciju; navodno eksplozivnu ekspanziju indoeuropskih naroda diljem Euroazije. Ovaj okvir prikriva duboki kontinuitet između samarske i kasnijih stepskih kultura. Mobilnost, ritualni pokop, društvena hijerarhija i kozmologija u Yamnaya nisu se pojavili iz ničega. Bile su to profinjene i pojačane verzije praksi, koje su već bile prisutne i ustanovljene u samarskom društvu. Prepoznajući Samaru kao formativnu fazu, a ne kao preludij, indoeuropska ekspanzija izgleda manje kao povijesna anomalija, a više kao sazrijevanje dugogodišnjeg civilizacijskog obrasca, prilagođenog sjevernim okruženjima.

Također, kultura Samare predstavlja prekretnicu ljudske povijesti: pojavu izrazito sjevernog civilizacijskog načina, utemeljenog na mobilnosti, ritualnoj hijerarhiji i pamćenju predaka. Ona premošćuje paleolitsku simboličku dubinu i ekspanziju brončanog doba, i pokazuje da indoeuropska civilizacija nije bila iznenadna ili isključivo tehnološka, ​​već kulminacija tisućljeća kulturne formacije. Vraćanjem Samare na pravo mjesto u prapovijesti, arheologija bi se mogla približiti istinski dubokom i cikličkom razumijevanju ljudske povijesti, gdje sjever nije barbarska periferija, već kolijevka trajnog kulturnog pamćenja.

Kada se promatraju zajedno - Stara Europa, atlantske megalitske kulture, sjeverna društva ledenog doba i rane indoeuropske stepske kulture - otkrivaju upečatljiv obrazac: civilizacija se više puta pojavljuje na sjeveru, često bez država, pisma ili metalurgije, ali uvijek sa simboličkom koherentnošću i dugim vremenskim horizontima. Ove su regije sačuvale kulturno pamćenje u kamenim poravnanjima, pogrebnim obredima, monumentalnoj umjetnosti i mitskoj geografiji, a ne u tekstovima. Civilizacija, u tom svjetlu, nije dar koji su Mediteran ili Bliski istok darovali barbarskom sjeveru. To je ponavljajuće ljudsko postignuće, koje nastaje gdje god se simbolički red, ritualni kontinuitet i kolektivno pamćenje spajaju, čak i pod ledom, čak i prije povijesti, čak i daleko od osunčanih središta kasnijih carstava.

Lokacija kulture Samare kulture

Oswald Spengler i otkrivanje duboke povijesti

Teškoća moderne arheologije u prepoznavanju civilizacije dubokog vremena nije samo empirijska, nego je i filozofska. Dominantni povijesni okviri Zapada, bilo prosvjetiteljsko-progresivistički ili judeo-kršćanski, dijele zajedničku pretpostavku: povijest je linearna, kumulativna i teleološka. Prema ovom pogledu: prošlost postoji prvenstveno kao preludij sadašnjosti, a ranija društva su značajna samo utoliko što anticipiraju modernost. Prapovijest, po definiciji, postaje odsutnost, a ne prisutnost: praznina koja čeka da je ispuni "prava" povijest.

Oswald Spengler je izravno osporio ovu pretpostavku u svom posljednjem, posthumno objavljenom djelu, "Rani dani svjetske povijesti: Razmišljanja o prošlosti". Za razliku od "Propasti Zapada", gdje se usredotočilo na visoke kulture sa pisanim zapisima, 'Rani dani' su se namjerno okrenuli prema prapovijesti, prema onome što je moderna znanost proglasila nepoznatim ili nebitnim. Spenglerov argument nije bio taj da prapovijest treba detaljno rekonstruirati, nego odbijanje da se ona shvati jest  ozbiljna metafizička pogreška. Spengler je napisao:

"Vjerovanje da povijest počinje pisanjem je, samo po sebi povijesna predrasuda, ona koja pripada kasnim i umornim civilizacijama, koje vlastite oblike pamćenja pogrešno smatraju granicama ljudskog iskustva." 

(Spengler, Oswald: "Early Days of World History", Translated by Constantin von Hoffmeister, 2022.)

Za Spenglera, prapovijest nije bila prazan prolog, već drugačiji način povijesnog postojanja, kojim upravljaju simboli, mitovi, rituali i krajolici, a ne tekstovi i institucije. Ignorirati sve ovo je značilo pogrešno shvatiti prirodu same civilizacije. Središte Spenglerove filozofije je odbacivanje civilizacije kao postignuća koje čovječanstvo progresivno "zaslužuje"; nego su kulture  organski entiteti, svako sa svojim rođenjem, procvatom i padom. Povijest, u ovom pogledu, nije nekakva ljestvica, već polje ponavljajućih oblika. Spengler je slavno napisao: "Kulture su organizmi. Svjetska povijest je njihova kolektivna biografija." U 'Ranim danima' je ova biološka metafora proširena unatrag, izvan pisanog zapisa. Spengler je tvrdio da su najranije faze kulture, njihova "djetinjstva", uglavnom nevidljive modernim povjesničarima zato što se ne uklapaju u racionalne, tekstualne ili ekonomske kategorije. Pa ipak, upravo se u tim ranim fazama formira duša kulture, njen temeljni način doživljavanja prostora, vremena, smrti i kozmosa. Ovaj uvid usko se poklapa sa arheološkim dokazima (prikazanima prije, tj. Göbekli Tepe, Sungir, Shigirski idol, atlantski megaliti i Stara Europa), gdje je vidljivo da nisu bili neuspjeli pokušaji civilizacije, nego cjeloviti kulturni organizmi koji su djelovali prema simboličkim logikama, prikladnim za njihova okruženja i kozmologije.

Jedna od Spenglerovih najprovokativnijih tvrdnji jest da mit nije inferioran u odnosu na povijest, nego je stariji i, u nekim aspektima - istinitiji. Mit kodira iskustva koja se ne mogu uhvatiti samo kronologijom. Čuva strukturno pamćenje, obrasce značenja koji opstaju dugo nakon što su njihovi izvorni materijalni uvjeti nestali. Spengler je primijetio: "Mit nije lažna povijest. To je povijest doživljena iznutra, pamćena ne datumima, već slikama." Ovaj uvid preoblikuje cijelu raspravu o mogućnosti sjeverne visoke kulture, koja je zapamćena u mitu. Iz Spenglerove perspektive, nije uopće pitanje je li sjeverna visoka kultura "postojala" kao mapirani politički entitet, nego odražava li zapamćenu kulturnu stvarnost, sjeverni svijet koji je povezan sa čistoćom, cikličkim vremenom i blizinom božanskog. To nisu slučajne fantazije. Blisko odgovara arheološkom profilu sjevernih društava,  čije su kulture naglašavale cikličku kozmologiju, ritualni kontinuitet i dugoročnu stabilnost, a ne puko širenje ili osvajanje.

Spenglerova kritika implicitno se proteže i na kršćanstvo, koje je smatrao proizvodom specifičnog kulturnog trenutka, a ne nikakvim univerzalnim okvirom. Kršćanstvo se pojavilo u željeznom dobu, odražavalo je metafizičke tjeskobe već urbaniziranih, povijesno samosvjesnih društava. Njihove kozmologije komprimiraju vrijeme, postuliraju jedinstveni događaj stvaranja i usmjeravaju povijest prema konačnoj kulminaciji; Spengler je ovdje primijetio: "Kasne religije traže početke i završetke, jer su rođene u kulturama koje već osjećaju vlastitu iscrpljenost."

Otkriće paleolitskih i neolitskih civilizacija potkopava biblijski vremenski okvir, ne samo kronološki već i filozofski. Otkriva da čovječanstvo nije započelo iznenadnim činom stvaranja, niti se kreće prema jedinstvenom eshatonu. Umjesto toga, ljudske kulture nastaju, stabiliziraju se, mitologiziraju se i nestaju; pritom često ostavljaju za sobom samo ritualne tragove i priče. Čak i sekularna modernost nasljeđuje ovu linearnu strukturu. Gdje kršćanstvo postulira spasenje, prosvjetiteljska misao postulira napredak. Obje pretpostavljaju da sadašnjost stoji na vrhuncu povijesti. Obje se bore prilagoditi prema svom okviru, civilizacije dubokog vremena koje ne vode do nas. Stoga je Spenglerov najvrjedniji doprinos njegovo inzistiranje na činjenici da je civilizacija u osnovi simbolična, a ne tehnološka. Pisanje, metalurgija i državništvo su kasniji izrazi dubljih kulturnih instinkta. Ono što definira civilizaciju nije ono što ona gradi, nego kako općenito shvaća svijet: "Najraniji izrazi kulture nisu alati, već simboli, geste prema beskonačnom." Ova se definicija također točno poklapa sa arheološkim zapisima duboke prapovijesti, jer graditeljima Göbekli Tepea nije trebalo pismo za kodiranje kozmologije, niti je tvorcima Shigirskog idola bila potrebna bronca za izražavanje metafizičkog reda, kao što niti graditeljima megalita atlantske Europe nije bilo potrebno da kraljevi poravnaju kamen sa suncem. Ta su društva bila civilizirana u Spenglerovom smislu, jer su posjedovala:

   - Zajedničke kozmološke okvire;

   - Ritualni kontinuitet kroz generacije;

   - Monumentalne izraze značenja;

   - Ciklično razumijevanje vremena.

Prema ovom standardu: odbijanje priznavanja civilizacije dubokog vremena ne odražava znanstveni oprez, samo konceptualno osiromašenje. Ono na čemu Spengler inzistira jest epistemološka poniznost. Odsutnost dokaza nije dokaz odsutnosti, posebno kada se radi o kulturama koje su se izražavale kroz kvarljive materijale, usmenu predaju i rituale, a ne tekstove. Spengler piše:  "Prethistorija nikada neće govoriti jezikom dokumenata. Govori u tišini, u ruševinama i u mitovima, koje kasnija doba brkaju sa  fantazijom." 

Unutar ovog okvira, sjeverna visoka kultura postaje uvjerljiva, ne kao izgubljeno carstvo, već kao mitska kondenzacija sjevernog civilizacijskog sjećanja. Arheološki zapisi pokazuju da je sjeverna Euroazija bila domaćinom dugovječnim i simbolički bogatim društvima, koja sežu unatrag do ledenog doba. Mit, filtriran kroz stoljeća prepričavanja, čuva slabašan odjek njihove stvarnosti. Spenglerova filozofija pruža konceptualnu skelu, koja je potrebna za integraciju arheoloških dokaza predstavljenih ovdje.  Omogućuje povijesti neka se proteže unatrag bez srama, bez potrebe za dokazom tehnološkog anakronizma, bez privilegiranja modernog Zapada ili kršćanstva kao vrhunca povijesti. Povijest, shvaćena u Spenglerovom okviru jest ciklus civilizacija, svaka cjelovita sama po sebi i nije nikakvo koračanje prema "naprednom" prosvjetiteljstvu. Prihvatiti stvari znači: veliki dio ljudske se  prošlosti ne može oporaviti, ne zato što je bila beznačajna, već zato što je pripadala svjetovima koji se nisu zapisali u trajnost.

Obnavljanje dubokog vremena, preoblikovanje civilizacije i utvrđivanje granica dokaza

Postojanje neolitskih, paleolitskih i ledenodobnih civilizacija, shvaćene simbolički uređenima, ritualno koherentnima, društveno izdržljivim ljudskim svjetovima, ne samo da je moguće, već dokazivo i potkrijepljeno arheološkim dokazima. Ove civilizacije nisu bile "napredne", prema našem modernom ili tehnološkom smislu gledanja stvari. Nisu posjedovale metalurgiju u ogromnim razmjerima, niti sustave pisanja koji su usporedivi sa kasnijim povijesnim kulturama. Pa ipak, bile su nedvojbeno visoke kulture, utoliko što su organizirale vrijeme, prostor, rad, pamćenje i značenje kroz generacije. Ovdje se zalažem za izgubljeno globalno carstvo, niti zaboravljeno tehnološko zlatno doba, kao niti povijesnost Atlantide, izričitim odbacivanjem pretvaranja arheološke dvosmislenosti u spekulativnu sigurnost. Ovdje se nastoji ponovno otvoriti kategorija, koja je prerano zatvorena: civilizaciju dubokog vremena. Središnja tvrdnja je jednostavna: ako je arheologija pokazala da je civilizacija postojala mnogo ranije nego što se nekada vjerovalo, onda se teret nemogućnosti ne može staviti na tvrdnje o drevnim simboličkim kulturama, samo zato što su prethodile brončanom dobu. Prošlost se pokazala dubljom, čudnijom i pluralnijom nego što su moderne paradigme predviđale.

Kroz prošla razdoblja pojavio se dosljedan obrazac. Od Göbekli Tepea do Newgrangea, od Çatalhöyüka do Sungira, od Vinče do samarske kulture, društva koja su odvojena tisućama godina i ogromnim udaljenostima, sve su više puta demonstrirala slično:

   - Monumentalnu izgradnju koja zahtijeva koordinirani rad; 

   - Dugoročni ritualni kontinuitet; 

   - Simboličke sustave koji kodiraju kozmologiju i društveni poredak; 

   - Društvenu diferencijaciju bez centralizirane državne moći. 

Ove značajke podudaraju se sa onim što su antropolozi, poput Clifforda Geertza, identificirali kao jezgru kulture: "Sustavi naslijeđenih koncepcija izraženih u simboličkim oblicima" ("Tumačenje kultura"). Kada takvi sustavi potraju kroz generacije, stabiliziraju društveno ponašanje i orijentiraju zajednice unutar vremena i prostora - onda oni jesu civilizacija, bez obzira proizvode li tekstove ili stvaraju li carstva. Dakle, model brončanog doba daje nam vidljivost: pismo preživljava, metal traje, gradovi ipak ostavljaju ruševine. Civilizacije dubokog vremena prikazuju nam propadljivost: drvo, zemlju, ritualne izvedbe, sezonski povratak. Njihova civilizacijska postignuća stoga nisu bila ništa manje stvarna, ali jesu daleko ranjivija na brisanje. Piše Spengler: "Najveće kreacije ranog čovječanstva nisu bile namijenjene trajati vječno, već se vraćaju iznova i iznova." Moderna arheologija, oblikovana pristranošću zbog osobnog preživljavanja, zamijenila je trajnost materijala za trajnost značenja. Ova asimetrija ima povijesni presedan. Troja je bila odbačena sve dok njeni zidovi nisu ponovno otkriveni. Hetiti su smatrani mitskima, sve dok njihovi arhivi nisu dešifrirani. Minojska civilizacija je bila nepoznata, sve dok Knossos nije izronio iz tla. Odsutnost dokaza je postao dokazom odsutnosti (sve dok tako više nije bilo). Povjesničar E.H. Carr je upozorio: "Vjerovanje da činjenice govore same za sebe je zabluda. Činjenice govore samo kada se povjesničar na njih pozove." 

Ovdje se ne tvrdi kako svaki mit kodira doslovnu povijest; isključivo tvrdim kako se mit ne može a priori odbaciti kao dokaz ničega. Mit može sačuvati iskrivljeno sjećanje, simboličku geografiju ili vremensku kompresiju stvarnih ljudskih iskustava. Epistemološki stav koji ovdje iznosim jest namjerno asimetričan, ali u suprotnom smjeru: nemogućnost se isto mora dokazati, a ne pretpostaviti. Obzirom na dokazanu dubinu i složenost pretpovijesnih društava, tvrdnje o drevnim sjevernim civilizacijama više se ne mogu odbaciti isključivo vezano kronološkim osnovama. Tema koja se ovdje ponavlja jest identifikacija zajedničke filozofske prepreke koja leži u osnovi i kršćanskog literalizma i sekularnog prosvjetiteljskog skepticizma. Često suprotstavljene, oba ova okvira se opiru istraživanju (i priznavanju) dubokog vremena, na strukturno slične načine.

Kršćanstvo, ukorijenjeno u kozmologiji željeznog doba, sažima povijest u moralnu naraciju, koja započinje stvaranjem i završava otkupljenjem. Prosvjetiteljski sekularizam odbacuje otkrivenje, ali čuva linearnost, zamjenjuje spasenje napretkom i samu  eshatologiju tehnološkim vrhuncem. Oba okvira privilegiraju sadašnjost, bilo kao ispunjenje božanske svrhe, bilo kao vrhunac racionalnog razvoja. Obje se bore prilagoditi civilizacijama koje prethode njihovim osnivačkim narativima. Spengler je jasno identificirao taj kontinuitet: "Moderno pisanje povijesti jest kršćanska kronologija bez Boga." No, arheološki zapisi o civilizaciji dubokog vremena destabiliziraju oba svjetonazora. Otkrivaju kako čovječanstvo ipak ne započinje Postankom, niti kulminira u modernosti američke civilizacije. Povijest se širi prema van i unatrag, ravnodušno zapadnjačkoj metafizičkoj samovažnosti. Kumulativni dokazi iz ovog teksta su predstavljeni u skladu sa cikličkim, a ne linearnim modelom povijesti. Civilizacije nastaju, stabiliziraju se, propadaju i nestaju, prečesto ostavljaju za sobom samo simbolične ostatke. Osobito se sjeverni svijet pojavljuje kao zona dugotrajnog kulturnog pamćenja, uvijek i opet ponovo. 

Ipak, nadam se kako je jasno da ovo istraživanje dolazi do svoje granice, ne ide prema zaključku. Ova je granica tvrdnja da složena društva jesu postojala duboko u prapovijesti (arheologija to pokazuje), nego što nama znači njihovo postojanje i zašto  sjećanje na njih danas nije povijest, nego opstaje kao mit.

Možda se sada, namjerno i bez iluzija, treba vratiti Platonu i njegovoj Atlantidi. Atlantida nije bila povijesna politička zajednica, niti je bilo doslovno otočno carstvo u Atlantskom oceanu, kao što nije bila tehnološki napredna civilizacija ledenog doba. Stvar je u tome što je Platonova Atlantida filozofska konstrukcija, moralna alegorija kojom kritizira atensku oholost, gdje izdramatizira ciklički uspon i pad političkih poredaka. Atlantida nije bila stvarna. Alegorija, ne povijest. 

Platonova opsesija zaboravljenim vremenima jest bila stvarna, samo ne na način na koji bi se moglo pomisliti. Priča o Atlantidi predstavljena je kao znanje naslijeđeno iz Egipta, civilizacije koja je Grcima već bila drevna, izrečeno kao prijekor, jer su Grci optuženi da se sjećaju samo onoga što je preživjelo posljednju katastrofu. Kako sam Platon navodi: 

"Na vrhu egipatske delte, gdje se rijeka Nil dijeli, nalazi se grad i područje zvano Sais; grad je bio rodno mjesto kralja Amazisa i pod zaštitom je božice Neith ili Atene. Građani gaje prijateljske osjećaje prema Atenjanima, vjeruju da su s njima u rodu. Ovamo je došao Solon i bio je primljen sa počastima; i ovdje je prvi put saznao, razgovarajući sa egipatskim svećenicima, koliko su on i njegovi sunarodnjaci neupućeni u antiku. Uočivši to, s ciljem da od njih izvuče informacije, ispričao im je priče o Foroneju i Niobi, a također i o Deukalionu i Piru, te pokušao prebrojati generacije koje su od tada prošle. Nato mu reče jedan stari svećenik: ‘O Solone, Solone, vi Heleni ste vječno mladi, i nema starca koji je Helen'." 

No, u našim modernim vremenima se ovaj dio Solonove rasprave sa visokim egipatskim svećenicima - odbacuje kao književna metafora. Da li je to stvarno tako? U "Timeju" je okruženje ispunjeno istom tjeskobom, kako je ljudska povijest iskidana prekidima toliko užasnima i cijeli svjetovi su nestali, ostavili za sobom samo iskrivljena sjećanja. 

"'Što misliš?' upitao je Solon. 'Mislim', odgovorio je svećenik, 'želim reći da ste djeca; među vama nema mišljenja ili tradicije znanja koja je bijela od starosti; i reći ću vam zašto. Poput ostatka čovječanstva, patili ste od prirodnih konvulzija, koje uglavnom uzrokuju dva velika djelovanja, vatre i vode. Prvo je simbolizirano u helenskoj priči o mladom Faetonu koji je tjerao očeve konje u krivom smjeru i, nakon što je spalio zemlju, i sam je spaljen udarom groma. Jer se u dugim intervalima događa poremećaj nebeskih tijela, a zatim zemlja biva uništena vatrom. U takvim vremenima, i kada je vatra uzročnik, oni koji žive uz rijeke ili na morskoj obali sigurniji su od onih koji žive na visokim i suhim mjestima, koji su pak sigurniji kada opasnost dolazi od vode. Nil je naš spasitelj od vatre, a budući u Egiptu ima malo kiše, voda nam ne šteti; dok u drugim zemljama, kada dođe potop, stanovnike rijeke odnose u more. Spomenici koje su vaši i drugi narodi nekada imali, na poznate postupke čovječanstva, nestaju u vodama u određenim razdobljima; a grubi preživjeli u planinama počinju iznova, ne znajući ništa o svijetu prije potopa'." 

Dakle, moglo bi se reći slijedeće: ako je Atlantida lažna kao geografija i istinita kao simptom, onda njeno postojanje ne ukazuje na izgubljeno mjesto, nego na izgubljenu orijentaciju. Ne na Atlantik, već na samu antiku. Ne na otok ispod mora, već na nešto što je pomaknuto vremenom, klimom i zaboravom. Dokazi počinju konvergirati. 

Bliski istok je jako dugo tretiran kao jedina granica duboke arheologije. No, sve je previše poznato, njegovi sedimenti uredni, a sekvence čitljive. Međutim, ako odemo dalje na sjever, onda se zapis ponaša drugačije. Led prekida kontinuitet. Vjetar briše kontekst. Očuvanje postaje nametljivo i gotovo optužuje.

Arktik i subarktik ne nude narative, oni nude fragmente koji odbijaju asimilaciju. Sungir se ne uklapa. Shigirski idol se ne uklapa.
Ustrajnost mitova o sjevernom podrijetlu ne odgovara nijednom izmišljenom modelu. To nisu samo anomalije. To je pritisak. 

Na određenoj dubini, arheologija prestaje biti rekonstrukcija i postaje upad u nešto što nije bilo namijenjeno tome da ga se sjetimo. Simboli su prestari. Ritualni prikazi previše nesrazmjerni. Kozmološka sofisticiranost je prerana za današnja "moderna" shvaćanja. Javlja se sumnja kako sjever nije bio ignoriran zato što je bio prazan, nego zato što bi ukaz na pronađeno - gotovo u cijelosti razbilo nametnutu priču o počecima. Mit, u međuvremenu, postaje sve glasniji.

Kroz indoeuropske tradicije: vedske, iranske, grčke, germanske, keltske, slavenske, baltičke mitologije... ponavljaju se slike koje nisu niti poljoprivredne niti urbane, samo su to slike dugih dana i dugih noći, svetih stupova, nepomičnih zvijezda, solarnog suvereniteta, ciklusa neprekinutih propadanjem. To nisu metafore poljoprivrednika riječnih dolina ili graditelja piramida. To su ostaci svjetonazora, koji je oblikovan u uvjetima koji nama više nisu poznati. Ne civilizacija u modernom smislu. Nisu gradovi, ni carstva, ni strojevi. To je nešto hladnije. Nešto starije. Nešto što nije usklađeno sa napretkom - nego sa ciklusom.

Teško je danas prihvatiti ideju da je u davna doba postojao simbolički poredak prilagođen svijetu koji je oblikovala klima (zbog klimatske histerije kojom smo izloženi), da njihov kolaps nije bio politički, nego se radilo o okolišu. Također, da je sjećanje na njih preživjelo samo zato što je bilo ugrađeno u mit, ali ne u zapis. Svijet koji nije propao, zapečaćen je ispod leda i vremena. Danas povijest prestaje ići naprijed. Počinje se iskrivljavati. Ovaj tekst ne dokazuje postojanje izgubljene civilizacije. To je jednostavno. Pravi je cilj bio razotkriti krhkost naših paradigmi, pokazati kako ono što mi danas nazivamo "prapoviješću" zapravo može biti najduže i najznačajnije poglavlje ljudske povijesti. Sada, kada smo stigli na granicu, ovaj se tekst mora zaustaviti, zato što daljnji napredak zahtijeva sasvim drugačiju disciplinu.

Pjesnici su razumjeli ovu granicu, dok su govorili o zemlji sa one strane sjevernog vjetra, mjestu do kojeg nijedan put nije mogao doći. Ne zato što je bila imaginarna, nego zato što se nalazi u pamćenju koje nam više nije dostupno. Imenovali su je jednom, a zatim zašutjeli. Kao što je gore napisano: iza ove točke ne leži dokaz, samo orijentacija. Iza ove točke leži…