Petar Pan susreće glavu piramide

"U trenutku kada pomislite da ne možete letjeti, nikada to više nećete moći."

(Petar Pan)

Stvarnost krda nije ništa više od etiološkog mita, priče izmišljene u skladu sa prevladavajućim vjerovanjima, da bi se objasnilo kako je nastala već postojeća stvar. Abrahamova djeca pričaju priču o tome kako je njihov bog stvorio duge, kao obećanje da to više nikada neće učiniti, nakon što potopi cijeli svijet. Zatim se smiju Petru Panu…

Mitologija, sama riječ, trebala bi biti izbrisana iz jezika. Ne postoji nešto poput mita, postoje samo alternativne stvarnosti - svaka je od njih jednako izvediva i jednako stvarna kao i druga. Ona koju promatrač doživljava ovisi samo o tome što promatrač vjeruje da je stvarno. Ako Petar Pan skoči sa krova Empire State Buildinga ispred vas, bez sumnje će završiti kao krvava palačinka na pločniku. Ali, u drugom svijetu, on lebdi poput pijanog goluba iznad Pete avenije. Krvava palačinka dio je vašeg svijeta, ali ne i njegovog.

Krdo, rulja, neoprane mase su domaće životinje i njihovi čuvari im rijetko, ako ikada, govore istinu.

Kada farmeri (Baueri) ostave svoje stado iza sebe, unatoč svemu što se može dogoditi iznad zemlje, mnogi dubokodržavni stočari čovječanstva će uživati u "kontinuitetu". Ovdje se vidi kako Bushovi dužnosnici ulaze u bunker zračne baze Offutt, 11. rujna, dana kada je mašta zakazala, ali ne na način kako je prikazano u vijestima.

Oni vjeruju, pasu i bleje, žive i umiru od onoga što im se govori. Oni su poslovičnih šest stotina izgubljenih duša u Južnom tornju Svjetskog trgovačkog centra, koje su bile previše spremne ignorirati gorući Sjeverni toranj točno ispred sebe, u korist obećanja bestjelesnog autoriteta, koji im na nekom bezličnom razglasu govori da će sve biti u redu, ako se samo vrate na posao. Za njih, tegleće životinje kakve jesu, smrt ne može doći dovoljno brzo, baš kako i jest došla...

Oni su robovi, oni su heloti, oni su tehnološki Šudre, uvjetovani da se onesvijeste na sam spomen imena Alberta Einsteina. Albert Einstein! "Albert Einstein, božanski Židov, koji je promijenio tijek ljudske povijesti početkom 20. stoljeća..."

Sve bi to bilo jako smiješno da ne sadrži u sebi klicu istine.

U prvoj polovici 20. stoljeća živio je božanski židovski znanstvenik, od kojeg proizlazi sve što čovjek 21. stoljeća, sada, vidi pred sobom. Ali, njegovo ime nije bilo Albert Einstein i on je zapravo, osim što je bio Židov koji je uživao pričati jidiš viceve drugim Židovima, bio fanatično predani "nacist".

John von Neumann (desno) sa Stanom Ulamom i Richardom Feynmanom

John von Neumann je tijekom svog života objavio više od 150 radova i svaki od njih bi promijenio tijek ljudske povijesti. Ali, na  kraju, objavio je samo ono što je bilo potrebno da se msm znanost pomakne u 21. stoljeće. Većina onoga što je radio bilo je strogo povjerljiva.

Enrico Fermi je možda gotovo sam izgradio bombu. Martin Bormann je možda isporučio U235 kada je saveznicima prodao podmornicu U234. Ali, John von Neumann je bio taj koji je sve to uspio povezati.

Von Neumann je dizajnirao mehanizam detonacije implozije za 'Fat Man', plutonijsku bombu koja je sravnila Nagasaki i istu onu za koju su Nijemci (prikladno) imali infracrvene upaljače na U234. Von Neumann je odabrao Hirošimu i Nagasaki kao ciljeve,  nakon što ga je ondašnji ministar rata, Henry L. Stimson, nadglasao u vezi sa Kyotom, njegovim prvim izborom. Upravo je von Neumann, prema mišljenju čak i vodećih akademskih krugova, izračunao točne "visine" na kojima će bombe biti detonirane. 

Godine 1950., von Neumann je postao konzultant Grupe za procjenu sustava naoružanja (WSEG). WSEG je savjetovao američki Združeni stožer i ministra obrane o naoružanju novih tehnologija. Nakon toga, bio je sjena iza vlade i inspiracija za kultni lik iz filma Stanleyja Kubricka iz 1964. godine - Dr. Strangelove.

Tijekom završnih faza bolesti, von Neumann je bio vezan za invalidska kolica, a sastanci koji su postavljali politike (koje su i danas na snazi) ​​za "Nacionalnu sigurnost" često su se održavali u njegovom domu. Njegov rad bio je toliko tajan i naoružana skupina je stajala nad njim dok je umirao od raka u Vojno-medicinskom centru Walter Reed, 1957. godine. U biografiji Johna von Neumanna neće biti improviziranih priznanja na samrti. 

U svojoj knjizi, "Mathematische Grundlagen der Quantenmechanik" (1932.), koja definira kvantnu mehaniku do danas, von Neumann pripisuje neodređenu prirodu kvantne fizike ulazu iz svijesti promatrača, a koji je izvan matematičkih izračuna.

Rekao je da se cijeli svemir može opisati kao valna funkcija, i kolaps valne funkcije posljedica je samo svijesti promatrača. Među fizičarima, ova škola mišljenja naziva se von Neumann-Wignerova interpretacija. Njeno divlje napuštanje determinizma nije privlačilo akademsku zajednicu, koja je svoj hram izgradila na temeljima racionalizma.

Von Neumann je predvodio rad na novoj tehnici, Monte Carlo metodi, koja je primijenjena na širok raspon znanstvenih problema.

Hugh Everett III., rođen 1930. godine, bio je von Neumannov nasljednik na WSEG-u. Everett je, baš kao i von Neumann, bio plave krvi. Samo što je Everett bio odani sin Anglo-američkog Carstva, čiji je otac bio potpukovnik u generalštabu tijekom Drugog svjetskog rata. Nakon rata, Everett je, 1949. godine, uzeo godinu dana pauze od škole i ostao sa ocem u okupiranoj Njemačkoj. Zajedno su snimili stotine profesionalnih fotografija tehničkih aspekata rekonstrukcije, sve prilično čudno, "gotovo bez ljudi". 

Nakon što je, 1953. godine, diplomirao kemijsko inženjerstvo na najekskluzivnijim katoličkim školama u Washingtonu, Everett je dobio stipendiju Nacionalne zaklade za znanost, koja mu je omogućila pohađati Princeton na poslijediplomskom studiju. Tamo je isprva studirao teoriju igara, granu matematike koju je von Neumann osnovao 1928. godine. Teorija igara analizira strategije sudionika u konkurentnim situacijama.

Do 1954. godine, Everett se udubio u matematičku fiziku na Princetonu, pod vodstvom Eugenea Wignera, stručnjaka za von Neumann-Wignerovu interpretaciju. 1955. godine je magistrirao i započeo rad na disertaciji, "Mehanika valova bez vjerojatnosti", koju će završiti u travnju 1956. godine. Mjesec dana kasnije je započeo svoj posao za WSEG, gdje će 1957. godine,  u godini von Neumannove smrti, postati ravnatelj Odjela za fizikalne i matematičke znanosti. Gotovo sve što je Everett radio nakon toga je klasificirano.

Ovdje vidimo rješenje Schrodingerove jednadžbe za slobodnu česticu (tj. onu na koju ne djeluju sile, pa je potencijal V = 0). Y-os (os s lijeve strane koja izgleda horizontalnije) je realni dio valne funkcije, a z-os (druga os s lijeve strane) je imaginarni dio. Kada pogledate ovaj grafikon, valna funkcija se zapravo nastavlja zauvijek u oba smjera, iako smo nacrtali samo njezin konačni segment. Ali, očito je da ako ljudski um promijeni z-os, tada se val mijenja za tu situaciju.

Everettova disertacija okrenula je teorijsku fiziku naglavačke. Everett je rekao da se valna funkcija ne urušava, uskraćujući time  Kopenhaškoj školi njen najdraži princip. Ono što je Everett rekao bilo je isto što je izumitelj jednadžbi koje opisuju valnu funkciju, Erwin Schrödinger, rekao fizičarima četiri godine ranije, na poznatom predavanju, kada ih je upozorio da će ono što će reći "izgledati ludo". 

Schrödinger je zatim nastavio govoreći kako zapravo ne postoji nešto poput vjerojatnosti i da, kada se čini da njegove jednadžbe opisuju nekoliko različitih povijesti, one "nisu alternative, već se sve zapravo događaju istovremeno…" 

Natrag, ispred Empire State Buildinga, vi gledate Petra Palačinku. Ali, u alternativnoj stvarnosti, jednako stvarnoj kao i vaša, Petar Pan juri niz Petu aveniju, i smije vam se. Petar Pan ne može umrijeti; ne možete ni vi i to se zove Kvantna besmrtnost.

Everett je toliko snažno vjerovao u sve ovo da je jeo, previše pio i dimio do smrti , u dobi od 52 godine, praveći od svega ovoga spektakl pred svojom obitelji, i hvaleći se pred kolegama koliko je zadovoljan životnim postignućima. Kasnije, i u nadi kako će se susresti sa ocem u pravom paralelnom svemiru, njegova kći će počiniti samoubojstvo, tražeći u svojoj oproštajnoj poruci neka se njezin pepeo baci u smeće, kao što je Everett inzistirao da se baci njegov pepeo. 

Temeljna premisa zloglasne trilogije Prestona Nicholsa, "Projekt Montauk", bila je umjetna proizvodnja, pojačavanje i uvođenje oscilirane frekvencije subjektima, obično predpubertetskim dječacima, sa odgovarajućom nordijskom krvnom grupom. Kada sjedi u stolici, koju je von Neumann dizajnirao da bi se postigla harmonijska sinteza između subjekta i uvedene frekvencije, subjekt može projicirati alternativne stvarnosti, čak i bića koja mogu komunicirati sa tom stvarnošću.

Crvotočine se mogu otvoriti, vremenom se mogu manipulirati za raspoređivanje vojske super vojnika kontroliranih umom, stvorenih tajnom nacističkom tehnologijom. Razlog postojanja projekta je objašnjen kao Babalon Working, krajnje dovršenje Magije Aleistera Crowleyja. Cijela stvar je provedena pod vodstvom von Neumanna. Vođena je, nakon rata, iz laboratorija Brookhaven na Long Islandu. Većina eksperimenata se odvijala u dubokoj podzemnoj vojnoj bazi (DUMB) ispod Camp Hero, sada ugašene radarske stanice na Montauk Pointu, na Long Islandu.

Prva knjiga, "Projekt Montauk: Eksperimenti u vremenu", objavljena je 1992. godine. Na naslovnici se nalazi slika kipa velikog konja koji se propinje, i sa satom na trbuhu. U knjizi, tvrdeći da je i sam bio sudionik eksperimenata kao tehničar, Nichols svojim čitateljima govori, ne trudeći se navesti ikakve dobre razloge zašto im to govori, da se budućnosti može pristupiti samo do određene točke, prije nego što se putnik kroz vrijeme suoči sa kipom velikog konja koji se propinje, i u krajoliku bez ljudi.

Godine 1993., umjetnik iz Novog Meksika, Luis Jimenez, dobio je narudžbu za izgradnju kipa visokog 10 metara za tadašnju Međunarodnu zračnu luku Denver (DIA). Za dovršetak kipa trebalo je 15-tak godina. Kip konja izgleda gotovo identično konju koji se propinje, kako je prikazano na naslovnici knjige Prestona Nicholsa.

Razlike su u tome što je Jimenezov kip obojen u plavo, bez sata, i propinje se do punog vrha svoje strašne visine. Zračna luka je  otvorena 1995. godine. Kip nije bio dovršen do 2008. godine. No, Jimenez je poginuo 2006. godine, kada je pao komad dizalice i prerezao mu arteriju na nozi. Iskrvario je u svom studiju u Hondu u Novom Meksiku, 13 godina nakon što je konj naručen. 

Njegovi sinovi završili su rad. Sada je kip izložen u zračnoj luci, ostavljajući trajan dojam straha kod mnogih od 28 milijuna ljudi koji prolaze svake godine. Zbog njegovih sjajnih crvenih očiju, neki su ga počeli nazivati ​​"Vražjim konjem" ili "Sotoninim konjem".

Sama zračna luka Denver (DIA), sa cijenom od gotovo pet milijardi dolara je koštala gotovo dvostruko više od predviđenog budžeta, bila je otvorena 16 mjeseci nakon dogovorenog roka. Naizgled jest izgrađena usred ničega.

Pojavile su se glasine kako je sama zračna luka vanjsko lice za prikrivanje DUMB-a (duboke podzemne vojne baze), te središtem  luciferijanske zavjere za eliminaciju 90% svjetskih "beskorisnih izjelica" i ostvarenje masonskih snova Novog svjetskog poretka. Taj san, u naizgled provokativnoj gesti, uklesan je i u granit 'Georgia Guidestonesa', početkom 1980-tih. 

Sam Aleister Crowley dao je naredbe za uspostavljanje nove stvarnosti, stvarnosti bez stvarnosti, bez ograničenja, bez pravila: "neodređene" stvarnosti u kojoj bi samo izabrani uzimali čudne droge, i vodili ljubav sa velikim ljubičastim zvijerima ženama. U "Knjizi Zakona" (1904.), Crowley poziva mudrace u rat protiv onoga što je nazvao starim sivim svijetom: 

"Ja sam ratnik Gospodar Četrdesetih: Osamdesete se klanjaju preda mnom i ponižavaju se. Dovesti ću vas do pobjede i radosti: biti ću vam na raspolaganju u bitci i sa užitkom ćete ubijati. Uspjeh je vaš dokaz; hrabrost je vaš oklop; naprijed, naprijed, u mojoj snazi; i nećete se ni za koga okrenuti!"

Karl Pribram, osnivač Holonomske teorije mozga i vodeći lik Holografske paradigme, više puta je istaknuo kako su već, 1906. godine, njemački znanstvenici počeli istraživati ​​mogućnost da mozak funkcionira poput frekvencijskog prijemnika.

Monte Carlo (MMC) zasnovan na mreži je Monte Carlo rješavač za migraciju fotona u 3D mutnim medijima, poput mozga. Ovaj model je u nanosekundama.

Ali, čak i prije toga, eksperimenti u bežičnoj komunikaciji i električnom pražnjenju - u Njemačkoj od strane znanstvenika poput Friedricha Paschena i njegovog nasljednika, Maxa Wiena; drugdje od strane Nikole Tesle, Guglielma Marconija i drugih - dokazali su, bez ikakve sumnje, kako ovaj svijet u kojem ljudska rasa živi nije ništa više od frekvencijskog signala, i taj se kanal može promijeniti. 

Ti eksperimenti nikada nisu javno objavljeni. Zapravo, Paschen i Wien, dva najveća eksperimentalna znanstvenika koji su ikada živjeli, praktički su izbrisani iz povijesti. Tesla je prikazan kao šarlatan, a Marconi kao prodavač špageta.

Povijest - budućije pišu akademici koji poštuju svoje sponzore i to čine još od Herodotovih dana - nikada ne govori istinu.

Povijest onima koje zavodi govori upravo ono što njeni sponzori žele da oni čuju.

Zato su, u danima prije kršćanstva, kada je zapadni čovjek još uvijek imao sposobnost kritičkog mišljenja, Herodota nazivali Ocem laži. Sada ga nazivaju Ocem povijesti…

Walter Gerlach je bio Hitlerov opunomoćenik za nuklearnu fiziku, u Istraživačkom vijeću Reicha. Nakon rata, Jakob Sporrenberg, (obješen) je Gerlacha označio kao glavnog znanstvenika u enigmatičnim "Nacističkim eksperimentima sa zvonom". Bio je SS-gruppenführer i generalleutnant policije za Poljsku i Bjelorusiju, gdje su se eksperimenti i odvijali. Gerlach je svoje naukovanje odslužio kod Paschena, a zatim je u Prvom svjetskom ratu služio kod Wiena u bežičnoj komunikaciji za njemačku vojsku.

Svi su se ovi ljudi bavili pionirskim radom - sa svjetlosnim valovima ispod vidljivog spektra. Proučavali su frekvencije elektromagnetskog zračenja, emitiranog tijekom prijelaza iz višeg energetskog stanja u niže, isto kao što se događa tijekom gravitacijskog crvenog pomaka, gdje se vrijeme mijenja. Wien je čak eksperimentirao sa sinkronizacijom dvaju njihala, baš kao što to Fourierova analiza može učiniti na papiru.

Ovaj neobičan cilindrični uređaj generirao je ogroman vrtlog u eteričkom polju, suprotno rotirajući živu plazmu. Mnogi nagađaju da je to bio samo antigravitacijski leteći uređaj, ali se čini vjerojatnijim da je bio primitivan pokušaj stvaranja umjetnog portala 'crvotočine', kojim bi se moglo probiti karantensku barijeru. Bez obzira na njegovu namjenu, projekt Bell (Zvono) i njegovi dizajneri - nestali su neposredno prije kraja rata.

Čak i prije nego su Nijemci počeli raditi na svom Vremenskom stroju, što upravo nacističko Zvono jest, početkom 1920-tih su već izgradili "Jenseitsflugmachine" ili "Leteći stroj nakon života", pod vodstvom Winfrieda Otta Schumanna. Schumann, još jedan od velikih njemačkih eksperimentalnih znanstvenika, gotovo isbrisanih sa stranica povijesti, bio je njemački odgovor na Nikolu Teslu. Možda je bio vodeći svjetski stručnjak za visokonaponsku tehnologiju, u to vrijeme.

Winfried Otto Schumann

Koristio je upute koje su mu davale prekrasne i tajanstvene 'magičarke', iste one koje su radile zajedno sa njemačkim znanstvenicima iz Društva Thule, i koje su rekle da tehničke sheme za brod kanaliziraju od bestjelesnih entiteta.

Duga kosa Vril-djevojaka korištena je kao psihička antena za kanaliziranje.

Nakon rata, Schumann je, u sklopu Operacije Spajalica, bio zarobljen u zračnoj bazi Wright Paterson tijekom dvije godine, zajedno sa 220 tona zaplijenjenih, klasificiranih, njemačkih dokumenata o zrakoplovstvu.

Ništa od onoga što je naučeno nikada nije objavljeno. 50-tih godina prošlog stoljeća, Schumannu se pripisuje otkriće Schumannove rezonance. To je skup spektralnih vrhova u dijelu ekstremno niske frekvencije (ELF) svjetskog EM polja, obično oko 7,83 herca (Hz); ali u rasponu između 3 i 60 Hz, ovisno o svjetskoj aktivnosti munja, koje ga generiraju. Schumannova rezonanca je puls žive Zemlje…

Počevši od ranih 1880-ih, kada je Heinrich Hertz (po njemu je nazvana mjerna jedinica Hertz) u laboratoriju dokazao postojanje elektromagnetskih valova, Nijemci su neprestano eksperimentirali, u herkulovskom nastojanju kako bi proizveli sve višlje i višlje frekvencije. Rani eksperimenti Wiena su doveli do izuma Barkhausenova oscilatora, 1920. godine, od strane Heinricha Barkhausena i Karla Kurza.

Bio je to prvi oscilator koji je mogao proizvesti modulirane EM valove u spektru ultravisokih frekvencija (UHF), drugim riječima: to je bio - radio. Ali što je još važnije, Nijemci su sada mogli promijeniti kanal svojim letećim strojem zagrobnog života ili drugog svijeta, te istražiti bezbroj nevidljivih svjetova koji se podudaraju sa onim u kojem je zarobljen ostatak ljudske rase.

Godine 1935., Oskar Heil, jedan od rijetkih velikih njemačkih znanstvenika koji nije isbrisan iz povijesti, zajedno sa svojom briljantnom ruskom suprugom, Agnesom Arsenjevom, okrunio je njemački napor svojim radom i svijetu predstavio brzinski moduliranu, ili Heilovu cijev. Heilova cijev može slati elektrone u snopovima, omogućujući generiranje radiovalova na daleko višim frekvencijama nego što je to bilo moguće sa vakuumskim cijevima, koje su se do tada koristile.

Heilova cijev bila je prvi praktični generator mikrovalova. Bila je ključna u razvoju radarske tehnologije, i koristi se i danas. Heilu je prije rata također izdano nekoliko patenata za uređaje "slične tranzistorima". Godine 1947. je bio "pozvan" u Ameriku. Do kraja 1947. godine, Bell Laboratories je najavio izum "tranzistora sa točkastim kontaktom". 

Na kraju Drugog svjetskog rata, Americi je nedostajalo 50 kg U235 za kritičnu masu, potrebnu za detonaciju atomske bombe. U dopisu od 28. prosinca 1944. godine, glavni metalurg za Los Alamos, Eric Jette, napisao je: "Studija pošiljke (uranija za bombe) u posljednja tri mjeseca pokazuje sljedeće: Sadašnjom brzinom imati ćemo 10 kilograma oko 07. veljače i 15 kilograma oko 01. svibnja." 

U najboljem slučaju, američka atomska bomba imala bi samo nešto više od polovice uranija potrebnog za postizanje kritične mase do 06. kolovoza 1945. godine - dana kada su je "bacili" na Hirošimu.

Ista eksplozija se mogla proizvesti korištenjem samo trećine plutonija, ali jedini čovjek koji je mogao shvatiti kako detonirati plutonij, von Neumann, radio je sa drugačijom znanošću i tehnologijom od Einsteinovih učenika, koji su izgradili američke bombe. Trebalo bi mu nešto što su samo Nijemci mogli proizvesti.

U dogovoru koji bi uvjerio svijet da su saveznici dobili rat, i gdje su u najboljem slučaju postigli neriješen rezultat, utješna nagrada angloameričkog carstva prenesena je kao U234 (dio sporazuma koji je sklopljen sa Martin Bormannom, Hitlerovom desnom rukom). Među blagom na podmornici, uz U234, bili su infracrveni osigurači, koji su bili potrebni za korištenje posebno izrađenih eksplozivnih leća (dizajnirao von Neumann) za kompresiju i detonaciju plutonijeve jezgre bombe, koja je kasnije bačena na Nagasaki.

Heinz Schlicke

Na vožnji brodom bio je i dr. Heinz Schlicke, možda najistaknutiji stručnjak za elektromagnetsku znanost. Schlicke je studirao kod Barkhausena u Njemačkoj. Njegova disertacija bila je na temu "Uvlačenje oscilatora i subharmonika". 

Poučavao je nespretne Amerikance kako iskoristiti infracrvene osigurače, kao i mnogo, mnogo toga više nakon rata, radeći pod  Operacijom Spajalica, u Uredu za pomorska istraživanja, u Sands Pointu na Long Islandu. Njegov rad tamo sastojao se od onoga što je danas poznato kao Stealth tehnologija. Uzimajući u obzir "Plave ptice", "Plave knjige", "Have Blue", "Projekt Plava zraka", a sada čak i "Projekt Plavi planet", zapravo bi se trebalo zvati Plava tehnologija. 

Sands Point, jedna je od najbogatijih stambenih enklava na svijetu i udaljena oko sat i pol vožnje od Montauka. Ali, nije niti upola udaljena od radničke četvrti East Islip, gdje su Grumman i Fairchild, vojni izvođači radova koji su proizveli prototip Stealth aviona "Have Blue", nekada dijelili istu zgradu. Tijekom 1980-tih, nalazila se točno preko puta autoceste Sunrise do državnog parka Heckscher. Područje oko te zgrade jest mjesto gdje se zapravo odvija veliki dio Nicholsove priče. 

Ako su njemački znanstvenici imali kapetana tima, onda je to bio Manfred von Ardenne, čovjek najvišeg roda i intelekta koji se može zamisliti. Podnio je svoj prvi patent 1923. godine, u dobi od 15 godina. Bila je to elektronička cijev za primjenu u bežičnoj telegrafiji, sa tri sustava u jednoj cijevi. 1928. godine, von Ardenne, koji je bio stvarni Bruce Wayne, financirao je i izgradio vlastiti podzemni laboratorij ispod Berlin-Lichterfeldea. Bat-špilja Von Ardenna je bila prepunjena elektrostatskih generatora od dva ukupno milijuna volti, i ciklotrona. U to vrijeme, u cijeloj Europi postojao je samo još jedan ciklotron, onaj obitelji Curie, koje je financirala cijela univerzalna crkva pseudoznanosti Alberta Einsteina. Von Ardenneov laboratorij, pravilno nazvan "Forschungslaboratorium für Elektronenphysik", bio je specijaliziran za nuklearnu fiziku i visokofrekventnu tehnologiju.

Manfred von Ardenne – Elektronski mikroskop

To je bilo mjesto gdje su se okupljali najelitniji znanstvenici Njemačke, kao i onoga što je prije Prvog svjetskog rata bilo poznato kao Austro-Ugarsko Carstvo. Nakon što je nacionalsocijalizam preuzeo vlast, postalo je okupljalište najvišeg ešalona pokreta, ljudi poput Hitlera, Bormanna i Karla Ohnesorgea, upravitelja nevjerojatnog njemačkog bogatstva sve do kraja rata. Bio je predsjednik Središnjeg ureda Reichsposta, središnje njemačke poštanske službe.

Ohnesorge je možda bio Hitlerov najstariji i najbliži povjerenik, nakon Fritza Todta (ministra naoružanja); također, kontrolirao je i Todtovu organizaciju, njemačku nacionalnu građevinsku tvrtku. Todt je poginuo u avionskoj nesreći, nakon hitnog privatnog sastanka sa Hitlerom, početkom 1942. godine. 

Ohnesorge nije samo kontrolirao distribuciju pošte i crni proračun nacionalsocijalizma, nego je bio zadužen za buduću distribuciju svih televizora u Trećem Reichu. Imao je trajni interes za propagiranje stranke putem bežične tehnologije. Nakon rata je optužen, ali optužbe su iznenada odbačene, bez ikakvog objašnjenja. Ohnesorge, drugi najvažniji čovjek u Njemačkoj nakon Hitlera, jednostavno je nestao, izblijedio je u poslijeratnom krajoliku poput duha...

U trenutku kada su Nijemci bili domaćini Ljetnih olimpijskih igara, 1936. godine, von Ardenne je već izumio televiziju, tako da je ostatak Europe, još uvijek oporavljajući se od Velike depresije, mogao svjedočiti trijumfalnom uskrsnuću Njemačke pod nacionalsocijalizmom. Von Ardenneu se pripisuje izum skenirajućeg elektronskog mikroskopa 1937. godine. Tijekom duge i slavne karijere predao je oko 600 patenata iz područja elektronske mikroskopije, medicinske tehnologije, nuklearne tehnologije, fizike plazme, kao i radio i televizijske tehnologije.

Nakon rata, von Ardenne će izbjegavati Zapad. Otišao je Sovjetski Savez, zajedno sa 300 drugih njemačkih znanstvenika, uključujući dobitnika Nobelove nagrade iz 1925. godine, kolegu plave krvi, Gustava Hertza, nećaka Heinricha Hertza.

Agnesa Arsenjeva otišla je u Sovjetski Savez, odmah nakon što su ona i Heil objavili svoje djelo. Nikada se više neće vratiti na Zapad. Provela je ostatak života radeći u tajnosti u Lenjingradskom fizikalno-kemijskom institutu, gdje se i rastala sa Heilom 1935. godine. On ju je tamo pratio i kratko su radili zajedno, dok se on nije vratio u Englesku, gdje je ostao do izbijanja rata. Nakon toga se vratio u Njemačku preko Švicarske.

Godine 1953. je von Ardenne dobio Staljinovu nagradu prvog reda za doprinos sovjetskom projektu atomske bombe, između svega ostalog. Kasnije će otići u Istočnu Njemačku i tamo će živjeti do 1997. godine, uživajući u ruskoj zahvalnosti i rubljama, jer ih je učinio drugom nuklearnom supersilom.

Istina je da je von Neumann bio fanatično predani nacionalsocijalist i to je bio cijeli svoj odrasli život. Bio je nacist. To je bila toliko javna tajna da se Stanley Kubrick, dvorski bard CIA-e, tome izrugivao u filmu "Doktor Strangelove". Obrazovala ga je i uvezla iz Njemačke - Rockefeller fondacija - i to 4 godine prije nego su nacionalsocijalisti preuzeli vlast.

Rockefeller fondacija bila je poput sijamskih blizanaca povezana sa I.G. Farbenom, Brown Brothers Harriman i svim ostalim parazitima, koji su se prilijepili za Hitlera dok je stupao na prijestolje Njemačkog Carstva. Istim onim parazitima, koji će ga prisiliti neka se riješi Gottfrieda Federa i većeg dijela sna nacionalsocijalizma. Baš kao što se von Ardenne osigurao odlaskom u Sovjetski Savez, isto nitko nije imao moć nad von Neumannom. Bio je purist. Novac mu nije značio ništa, osim što je imao veliku kuću za priređivanje zabava sa prijateljima.

Isto bi se vjerojatno moglo reći i za drugog židovskog "nacista", Dennisa Gabora, koji je 1971. godine dobio Nobelovu nagradu, za matemetičko rješenje koje je omogućilo holograf. Baš kao i von Neumann, Gabor je bio Židov iz aristokratske mađarske obitelji. Njegova kulturna pozadina, područje stručnosti, pa čak i njegovi cjeloživotni interesi, ukazuju na više od površnog poznanstva sa von Neumannom. Oni ukazuju upravo na vrstu tajne suradnje, koju je roj ljudi iz sigurnosti koji su lebdjeli nad svime čega se von Neumann dotaknuo, trebao prikriti.

Gabor je cijeli život bio zainteresiran za samoreplicirajuće strojeve. Njegovo značajno predavanje iz 1959. godine na temu "Elektronički izumi i njihov utjecaj na civilizaciju", bilo je inspiracija za dodatno poglavlje u izdanju "Kibernetika", Norberta Wienera iz 1961. godine, djelo koje se i danas smatra Genesisom transhumanizma.

Wiener je već napisao ostatak knjige i prateći članak, "The Human Use of Humans Beings", desetljeće ranije, odmah nakon što je von Neumann, 1949. godine, koristeći samo olovku i milimetarski papir - dizajnirao samoreproducirajuće računalo. Von Neumannova rigorozna matematička analiza strukture samoreplikacije je sa nevjerojatnom točnošću predvidjela strukturu DNK, koja je otkrivena nekoliko godina kasnije…

Godine 1950., angloameričko carstvo je započelo četvrt stoljeća opsežni eksperiment sa bakterijama za spajanje gena, i to na vlastitim građanima. Američka mornarica je tajno pokrenula Operaciju 'Sea Spray', uz obalu San Francisca. Pod krinkom nacionalne sigurnosti, mornarica je namjerno zarazila, ne samo cijeli San Francisco, nego i Albany, Berkeley, Daly City, Colmu, Oakland, San Leandro i Sausalito, ukupno oko 800000 stanovnika. Mnogi od njih bili su najvažniji ljudi u procvatu obrambene industrije Zapada. Svako od njih je udahnuo milijune podmuklih bakterija koje proizvode endonukleaze, i koje je tijekom rata mutirao neutronskim zračenjem fanatični nacistički genij, dr. Kurt Blome, koji je tada surađivao sa angloameričkim carstvom.

U svojoj knjizi iz 1963. godine, "Izmišljanje budućnosti", Gabor je naveo 3 glavne prijetnje modernom društvu, kako ih je on vidio: rat, prenaseljenost i slobodno vrijeme. Iz te će knjige futuristi skovati frazu: "Najbolji način za predviđanje budućnosti je izmišljanje". Godine 1972., pred kraj života, objavio je knjigu "Zrelo društvo: pogled na budućnost" i pridružio se Rimskom klubu, nadgledajući radnu skupinu koja je proučavala izvore energije i tehničke promjene.

Iako je bio već star 70 godina, i većinu vremena provodio u Rimu, Gabor je postao znanstveni suradnik u 'CBS Laboratories', u Stamfordu, Connecticut. Ondje je Gabor, u suradnji sa svojim cjeloživotnim prijateljem, predsjednikom 'CBS Labs', dr. Peterom C. Goldmarkom, praktično primijenio njemačku elektromagnetsku znanost, istu onu koju je Karl Ohnesorge namjeravao iskoristiti za širenje nacionalsocijalizma na svim okupiranim teritorijima. Bilo je to 70-tih godina prošlog stoljeća. Televizija je postala ono  odabrano sredstvo koje će se iskoristiti za izgradnju sve većeg Zombi Carstva Zapada...

Gabor je bio tri godine stariji od von Neumanna i hrabro se borio na strani Austro-Ugarske tijekom Prvog svjetskog rata. Nakon rata je završio studij na Tehničkom sveučilištu Charlottenburg u Berlinu, danas poznato kao Tehničko sveučilište u Berlinu. Svoju tezu napisao je 1927. godine, na temu "Snimanja prijelaznih pojava u električnim krugovima katodnim oscilografom". Analizirao je svojstva visokonaponskih električnih dalekovoda, i bez sumnje je dobro bio upoznat sa Schumannovim radom.

Gaborov kasniji rad u Berlinu, sa elektronskim mikroskopima, plazma lampama i TV cijevima, smjestio bi ga u von Ardenneovu Špilju šišmiša prije 1933. godine, kada je otišao u Englesku. U najboljem slučaju prevarena, a u najgorem lažljiva akademska zajednica, tvrdi kako je Gabor "bježao od nacista". Heilov boravak u Engleskoj, dvije godine kasnije do izbijanja rata, nakon njegovog izuma cijevi sa moduliranom brzinom, 1935. godine, ne može se tako lako objasniti.

Heil je bio još jedan Nordijac plave krvi. Kao i sve ostalo što je neobjašnjivo u nacističkoj naraciji akademske zajednice, ovo se ignorira. Von Neumann bi se narugao svakoj takvoj ideji; zapravo je uživao u mučenju Einsteina puštajući pruski marš na svom gramofonu, gdje je imao susjedni ured od Einsteina, na Yaleu, početkom 1930-tih.

Oslanjajući se uvelike na matematiku von Neumanna i velikog njemačkog matematičara, Davida Hilberta (von Neumannov učitelj i arhitekt tzv. Hilbertovog prostora), Gabor je počeo objavljivati ​​radove o stvaranju slika iz frekvencijskih signala, i to čim je rat završio. 1951. godine je iznio matematiku koja bi Fourierovu analizu premjestila u Fourierove prozore i wavelet transformacije, koristeći Gaborove atome i waveletove - oscilaciju nalik valovima, sa amplitudom koja počinje od nule, povećava se, a zatim se smanjuje natrag na nulu. Waveletovi zamjenjuju izmišljene atome institucionalizirane akademske zajednice vrlo stvarnom znanošću koja je bila potrebna za promjenu kanala stvarnosti u Stealth tehnologiji.

Nema sumnje da su dr. Heinz Schlicke i Ured za pomorska istraživanja u Sands Pointu blisko surađivali sa Komisijom za atomsku energiju (AEC). AEC je tajno vodio von Neumann, praktički od samog njegova osnutka, odmah nakon rata. Godine 1955. postao je povjerenik. U srpnju 1945. godine, "zarobljeni" dr. Schlicke će održati predavanje Ministarstvu mornarice. Prati ga tajanstveni gospodin Alvarez, koji je djelovao kao njegov nadglednik, provjeravajući sva pitanja.

Luis Alvarez

Radio je na problemima koje je predstavljala von Neumannova implozijska metoda detonacije plutonija. Dr. Alvarezu će se pripisati izum infracrvenih upaljača, koje je u zadnji čas koje je donio dr. Schlicke. Alvarez je nastavio dugu i slavnu karijeru, kao jedan od najhvaljenijih američkih znanstvenika.

Godine 1968., iste godine kada je dobio Nobelovu nagradu, Alvarez je predvodio tim od 14 multinacionalnih znanstvenika, i oni su istraživali središnju piramidu u Gizi, koristeći uređaje za detekciju kozmičkih zraka koje je platio AEC, a razvio Nacionalni laboratorij Lawrence Berkeley. AEC nije samo dao posebno izraditi uređaje, nego je i financirao veći dio ekspedicije. Samo je jedan od znanstvenika bio arheolog. Alvarez je uvijek tvrdio kako je napravio preko milijun očitanja i nije ništa pronašao. Ali, u intervjuu za 'The London Times', dr. Amr El Goneid, sa Sveučilišta Ain Shams, otkrio je da je piramida prožeta tajanstvenom energijom koja "prkosi svim poznatim zakonima fizike". Alvarez, poznat po manipuliranju Zapruderovim filmom, kao i teoriji o meteoru koji je ubio dinosaure, optužio je Times da je cijelu stvar izmislio...

Tek je AEC doista svjedočio hipogeumu, koji je Franz Xaver Dorsch sagradio za Hitlera, ispod Ohrdrufa. Dorsch je bio Todtov nasljednik, nakon što se Albert Speer pokazao nekvalificiranim za posao izgradnje DUMB (Deep Underground Military Base).  Dorsch je, baš kao i Todt i Ohnesorge, bio član stranke od samog početka. Unatoč korištenju robovskog rada, otišao je potpuno čist kada je rat završio, te je osnovao njemački građevinski div, Dorsch Gruppe.

Nakon rata, AEC je sišao i pregledao podzemni grad, koji je kasnije pretvoren u metaforu u Akakorskim kronikama. Nakon pregleda, AEC je uklonio tehničku opremu, koja je do danas ostala neotkrivena i digao je ulaze u zrak, klasificirajući sve dokumente koji se odnose na podzemlje u Ohrdrufu na stotinu godina.

U proljeće 1947. godine, Ministarstvo rata prepustilo je AEC-u kamp Upton, u Brookhavenu na Long Islandu, i tamo će primijeniti ono što su naučili u Njemačkoj. Od Sands Pointa, Brookhaven Lab je udaljen 40 minuta vožnje istočno, autocestom Long Island. Smješten je u središtu grada, i otprilike je na istoj udaljenosti od Montauk Pointa, autocestom Sunrise Highway, prema zapadu.