MK Ultra: Kibernetička mutacija, robovi na daljinsko upravljanje, zmajevi vojnici i carstvo zombija

Postojala su 33 MK-Ultra podprojekta, koji su dan danas pod zaštitom, viša razina od samo strogo povjerljivih. Kada je MK-Ultra projekt izašao na vidjelo 70-tih godina, ovi su projekti sakriveni iza Zakona o nacionalnoj sigurnosti. Ali, kad izbacite svog glavnog bakteriologa kroz prozor 13-tog kata, ispred Madison Square Gardena, u makabričnoj demonstraciji masonske svemoći, određene stvari se mogu jasnije pretpostaviti. Jedna od njih jest: 33 tajne, koje su i danas zaštićene Zakonom o nacionalnoj sigurnosti, biološke su prirode. Od izumiranja do kontroliranja ljudi putem bakterija, nastajalo je dan po dan na mjestima poput Camp Detricka, Porton Downa, Edgewooda, ili poligona Dugway.

Dopustiti ovim modernim čarobnjacima i profesionalnim trovačima da i dalje žive među nama će možda biti posljednja greška koju će ljudska rasa ikada napraviti. Uvijek se može dogoditi COVID, koji će se sigurno još i pogoršati. 

Godine 1922. je veliki irski romanopisac, James Joyce, objavio svoje značajno djelo "Uliks". Govori se kako je ondje komentirao teška vremena, kada je napisao: "Moram okrenuti glavu dok tama ne nestane". 1966. godine, u čast tog stiha, kultni britanski rock and roll bend, "The Rolling Stones" moli da "vide sunce zaklonjeno sa neba". Poticali su djecu carstva neka "to oboje crno!". 

Nema sumnje da je do 1944. godine, kada su vidjeli u kojem smjeru vjetar puše, carstvo već odlučilo obojiti sve u plavo. Ovo je priča o: Plavim pticama i Plavim knjigama, projektu 'Have Blue', Projektu Plava zraka i Projektu Plavi planet. Ali, kao i svaka druga priča, ima svoj početak koji je, uz kraj - jedini dio koji je zaista istinit. 

Godine 1947. je Andrija (Henry) K. Puharich doktorirao medicinu na Sveučilištu Northwestern, putem Specijaliziranog programa obuke vojske. Dok je još bio u školi, probio se u područje kognitivne znanosti svojim revolucionarnim radom: "Teorija živčane vodljivosti". Rad je postulirao da neuronske jedinice zrače i primaju valove energije u ultrakratkovalnim pojasevima, ispod infracrvenog i iznad radarskog spektra; što ih čini učinkovitim biološkim radiom, prijemnikom-odašiljačem.

Puharicheva teorija bila je epifanija za Joséa Manuela Rodrigueza Delgada, koji je bio stipendist na Yaleu u vrijeme kada je Puharich objavio svoj rad i za kojeg se općenito vjeruje da je bio vodeći tehnički znanstvenik u zloglasnom CIA projektu MK Ultra. Otprilike pola desetljeća kasnije će Delgado postati koautorom svog prvog rada o implantaciji elektroda u ljudski mozak. Nastaviti će sa  radom, te je autor 134 znanstvene publikacije, tijekom sljedećih 20 godina - o električnoj stimulaciji mačaka, majmuna i ljudi.

Rođeni šoumen, Delgado je jednom prilikom dozvolio biku (sa jednim od njegovih patentiranih 'stimoceivera' implantiranih u mozak) neka ga napadne usred arene za borbu bikova u Cordobi, Španjolska. Nesmetano je pritisnuo gumb na svom ručnom daljinskom upravljaču, te je zaustavio zvijer usred napada. Bio je otvoreni zagovornik boljeg svijeta - koji dolazi kroz kibernetičku kontrolu uma. Čak je napisao knjigu o toj temi, "Fizička kontrola uma: Prema psihociviliziranom društvu". Idealni pokazni negativac, dok je Puharich radio iz sjene. U praksi je Puharich provodio eksperimente sa drogama, koje je sponzorirala tvrtka Sandoz Chemical Works, farmaceutska tvrtka koja je razvila i LSD.

U tom razdoblju, bio je pod utjecajem pionirskog rada Josepha Banksa Rhinea, osnivača parapsihologije. Nakon završetka prakse je Puharich studirao ESP, kao proširenje svog rada provođenja električnih impulsa kroz živce, na sveučilištu. Uvijek je bio  raspoložen za 'objašnjenja', te je jednom primijetio kako on "pokušava utvrditi da li je mozak područje u kojem je lokalizirana stanična energija tijela. Ovu staničnu energiju nazvati ću 'dinamikom'. Nadalje, usuđujem se reći da je prijenos dinamike sa jedne osobe na drugu moguć." 

Puharich je istaknuo da je općepoznato "kako postoje ljudi koji mogu uzbuditi i razveseliti, a postoje i oni koji vas jednostavno dosađuju i umaraju. To implicira da postoji bežični, beskontaktni prijenos, ove vitalne tvari. Ako se dinamika može prenijeti sa  jednog organizma na drugi, zašto se i ta druga funkcija uma - misao, ne može prenijeti sa jednog uma na drugi? Također je zamislivo da dinamika, ne samo da slobodno prolazi između osoba, već se i raspršuje u atmosferu." 

Godine 1949. je Puharich upoznao Eileen Garrett, osnivačicu Parapsihološke zaklade u New Yorku (NYC). Ona ga je upoznala sa  Johnom Haysom Hammondom Jr., čovjekom koji će mu biti najbliži prijatelj sljedećeg desetljeća i, prema Puharichovim vlastitim riječima - njegov "mentor". Online enciklopedija Wikipedia naziva Hammonda "Ocem radio upravljanja".

To znači slanje signala na uređaje daljinskim upravljanjem. Hammond, student Yalea i od rođenja vrlo bogat, preminuo je 1965. godine, 76-oj godini, koji je imao u posjedu 800 stranih i domaćih patenata na više od 400 izuma, prvenstveno u području radio upravljanja, kao i pomorskog naoružanja. 1929. godine je Hammond izgradio dvorac, koji je imao pokretni most, sa pogledom na luku Gloucester u Massachusettsu. Sada je to muzej koji nudi vođene ture kroz legendarnu zbirku rimske, srednjovjekovne i renesansne umjetnosti.

Većina činjenica o MKUltri dolazi iz izjava pod prisegom i svjedočanstava, koja su dana Rockefellerovoj komisiji, poslije i Churchovom odboru, što je jedino sačuvano službeno izvješće do kojeg se može doći. Izvješće je pripremio ured glavnog inspektora, 1963. godine, navodno je tada prekinuto davanje lijekova nesvjesnim ispitanicima u programu MKUltra.

Izvješće definira MKUltra kao "istraživanje i razvoj kemijskih, bioloških i radioloških materijala, sposobnih za upotrebu u tajnim operacijama, i za kontrolu ljudskog ponašanja". Dalje se navodi: "....dodatni putevi za kontrolu ljudskog ponašanja određeni su kao prikladni za istraživanje prema povelji MKultre, uključujući zračenje, elektrošokove, različita područja psihologije, sociologije i antropologije, grafologiju, tvari za uznemiravanje, te paravojne uređaje i materijale". 

https://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/7/79/Church_Committee_report_%28Book_I%2C_Foreign_and_Military_Intelligence%29.pdf

Sve ostale pouzdane informacije o projektu MKUltra se mogu dobiti iz svjedočenja, danih tijekom saslušanja u Senatu, 1977. godine. Saslušanja su potaknuta zbog sedam kutija dokumenata, koji su sadržale oko osam tisuća stranica, i koje je CIA razotkrila ranije iste godine, kao odgovor na zahtjev FOIA. Strogo cenzurirani dokumenti pojavili su se početkom 1977. godine,  čak i kada je Richard Helms, direktor CIA od 30. lipnja 1966. do 2. veljače 1973. godine - naredio uništenje sve dokumentacije koja se odnosi na ovaj projekt, tijekom njegovog mandata. Novi dokumenti preživjeli su samo zbog administrativne pogreške. To su proračunski podaci i daju vrlo malo dodatnih informacija, od onoga što su već pribavili Rockefellerova komisija i Churchov odbor. Neke sačuvane informacije o projektu MKUltra jesu službeno deklasificirane u srpnju 2001. godine. 

Legenda o MKUltri započinje krajem 1974. godine, kada je novinar Seymour Hersh, u članku objavljenom u 'The New York Timesu', optužio CIA-u za provođenje eksperimenata nad američkim građanima, kao i razne druge zlokobne radnje na američkom tlu, tijekom šezdesetih godina. Početkom 1975. godine i kao reakcija na nacionalno ogorčenje, predsjednik Gerald Ford saziva Predsjedničku Komisiju za ispitivanje aktivnosti CIA-e, unutar Sjedinjenih Država. Fordova komisija bila je poznata kao Rockefellerova komisija, jer joj je predsjedavao tadašnji potpredsjednik Nelson Rockefeller.

Obzirom na dobro poznati odnos Zaklade Rockefeller i Ire Einhorna, samoproglašenog "planetarnog kanalizatora", te bez sumnje protagonistom MKUltre, ako ne i samim Puharichom, Rockefellerova istraga nije se svidjela mnogim senatorima i kongresmenima, koji su znali što se događalo.

Pokrenuli su vlastitu istragu, formalno nazvanu Odbor Senata Sjedinjenih Država za proučavanje vladinih operacija u vezi sa  obavještajnim aktivnostima, poznato jednostavnije kao Churchov odbor, jer mu je predsjedavao senator Frank Church. Admiral Stansfield Turner je bio direktor CIA-e od 1977. do 1981. godine. Njegov je posao bio kontrolirati štetu, tijekom reformi Carterove administracije. Kao kršćanski znanstvenik i reformist, bio je vrlo kritičan prema tajnovitosti Agencije. Turner će se, na kraju, zalagati za demontiranje CIA-e, što je opisao u knjizi iz 2005. godine, pod nazivom "Spali prije čitanja: Predsjednici, direktori CIA-e i tajne obavještajne službe".

Kao vršitelj dužnosti direktora CIA-e i tijekom 77 saslušanja u Senatu, Turner je svjedočio kako je postojalo "149 podprojekata MKULTRA, od kojih mnogi izgleda kao da imaju neke veze sa istraživanjem modifikacije ponašanja, nabavom i testiranjem lijekova, ili prikrivenom primjenom lijekova". Čini se kako se među svim posljedicama eksperimenata kontrole uma izgubilo ono što je Turner rekao nekoliko rečenica kasnije, o tome da su postojala i "33 dodatna podprojekta, koja se tiču ​​određenih obavještajnih aktivnosti i koje su prethodno financirane u okviru MKULTRA, ali koje nemaju nikakve veze sa modifikacijama ponašanja, drogama ili toksinima, niti sa bilo kojom drugom blisko povezanom stvari." 

Turner dalje svjedoči kako je bilo "80 institucija u kojima se radilo". Institucije su uključivale "44 fakulteta ili sveučilišta, 15 istraživačkih zaklada, kemijskih i farmaceutskih tvrtki ili slično, 12 bolnica ili klinika, uz one povezane sa sveučilištima, kao i 3  kaznene ustanove." 

Čini se kao da se ostatak saslušanja sastojao od vidno pokajničkog Turnera i njegove CIA pratnje, koje je kažnjavao razuzdani senator Ted Kennedy, i razni drugi politički velikani. Tako su, 1975. i 1976. godine, za eksperimentiranje na ljudima, dobrovoljno ili ne, okrivljeni dr. Sidney Gottlieb i CIA-ino Tehničko osoblje (TSS).

Gottlieb se umirovio 1972. godine. Kako se poslije ispostavilo, imao je jako loše pamćenje. Nije bio u Turnerovoj pratnji. Sve što je Turner mogao učiniti bilo je izgledati pokajnički, dok ga je nevjerni Kennedy pitao: "Zašto svaki dokument koji osoblje pregledava sadrži ime gospodina Gottlieba, a vi nam dolazite reći da se više ne moramo brinuti, jer imamo ove konačne činjenice, ali sa gospodinom Gottliebom nitko nije razgovarao?" 

Gottlieb nikada nije pričao; tipovi poput Gottlieba nikada ne pričaju...

Dr. Sidney Gottlieb – čije je pravo ime bilo Joseph Scheider – bio je Židov iskrivljenih stopala iz Bronxa. Diplomirao je kemiju na Kalifornijskom tehnološkom institutu (poznatije kao Caltech), koji je stvorio Jet Propulsion Laboratories (JPL). Caltech i danas upravlja i vodi JPL, slično kao što JPL upravlja i vodi NASA-u.

Gottlieb je vjerojatno pohađao Caltech otprilike u isto vrijeme kada je Jack Parsons osnivao JPL sa Theodoreom von Kármánom, židovskim genijem aerodinamike, koji je početkom 30-tih godina prošlog stoljeća pobjegao iz Njemačke, zato da bi preuzeo vodstvo Guggenheimovog zrakoplovnog laboratorija u Caltechu. Kármán je bio izravni potomak Maharala iz Praga; Judaha Loewa ben Bezalela, legendarnog majstora kabale iz 16. stoljeća.

Poput Delgada, Gottlieb je bio rođen zato da odigra svoju ulogu. Kada se pojavio na njihovim vratima, 1951. godine, u dobi od 33 godine, tražeći unosan posao kao stručnjak za otrove, CIA je vjerojatno pomislila kako je poslan od strane centralnog kastinga. Blijed, mršav i bezizražajnog lica, Gottlieb je mogao Petera Lorrea naučiti ponešto o jezivosti. Samo da je rođen desetljeće ili dva ranije, sjedio bi u slastičarnici 'Rosie Gold', na uglu Saratoge i Livonia avenije u Brooklynu, igrajući karte, dok po prstima pretura šilo za led u džepu, čekajući zadatak od Murder Incorporated.

Prema Wikipediji: Gottlieb je u TSS-u bio poznat kao "Crni čarobnjak" i "Prljavi varalica". Drugi kažu kako su ga prijatelji (koje nije ubio) od milja zvali "Šuplji". Kada se umirovio, postao je neuhvatljiv. Neko je vrijeme sa svojom suprugom vodio koloniju gubavaca u Indiji. Umro je 1999. godine, provodeći posljednje godine života tako što se brinuo za terminalne pacijente u hospiciju. Ranije, tijekom Rockefellerove komisije i Churchovog odbora - ono što CIA nije mogla svaliti na Gottlieba, svalili su na dr. Ewena Camerona. Cameron je bio fanatični anglofil i Škot. Prisustvovao je Nürnberškim istragama, gajio je patološku mržnju prema Nijemcima, što je opravdavao svojim pseudo-znanstvenim teorijama. U svojoj knjizi iz 1948. godine, "Život je za život", Cameron se zalagao za sprječavanje Nijemaca imati djecu, kao i spriječavanju toga da se uzdignu na bilo kakvu poziciju moći, jer su genetski i kulturno predisponirani za rat.

Ironično, i obzirom na optužbe koje su podignute protiv nacionalsocijalizma - Cameronove ideje temeljile su se na eugenici. Cameron je zamišljao anglo-carstvo koje je oslobođeno Nijemaca, ali i strogo regulirano bihevioralnom znanošću. Njegove tehnike "psihičkog pokretanja", kako bi izazvale rascjepe osobnosti, redefiniraju mučenje kao likovnu umjetnost. Svatko tko ga je ikada gledao kako 'radi', a kamoli imao nesreću biti pod njegovom 'brigom', opisuje ga kao entuzijastičnog sadista i liječnika opće prakse koji je prakticirao svaku zamislivu vrstu medicinske zlobe. Cameron je, zapravo, i sam bio prilično lud, obzirom na to da je Operacija Spajalica morala biti veliki hit u društvenim krugovima CIA-e. Kada je naglo umro, 1967. godine, penjući se na planinu - to ga je činilo idealnom žrtvom. No, vjerojatno je trebalo napraviti obdukciju.

Veliki dio onoga što je dobiveno putem Zakona o slobodi informiranja (FOIA) bilo je zatamnjeno, a Turner je odbio imenovati barem 21 instituciju, kao i mnoga imena pojedinačnih istraživača koji su bili uključeni u MKUltra.

Citirao je Izuzeće 3 FOIA, koje propisuje da agencija ne mora razotkriti "stvari koje su posebno izuzete od otkrivanja zakonom,  pod uvjetom da se takav zakon odnosi na određene vrste stvari koje treba zadržati za sebe." CIA je tvrdila da tražene informacije spadaju pod Izuzeće 3, 102(d)(3) Zakona o nacionalnoj sigurnosti iz 1947. godine, gdje se navodi da će "ravnatelj Središnje obavještajne službe biti odgovoran za zaštitu obavještajnih izvora i metoda od neovlaštenog otkrivanja". Pravna prepirka nastavila se do 1985. godine, kada će Vrhovni sud konačno donijeti odluku u predmetu CIA protiv SIMS br. 83-1075. Sud je rekao:

https://caselaw.findlaw.com/court/us-supreme-court/471/159.html

"Smatramo da se ravnatelj Središnje obavještajne službe ispravno pozvao na članak 102(d)(3) Zakona o nacionalnoj sigurnosti iz 1947. godine, kako bi uskratio otkrivanje identiteta pojedinačnih istraživača MKULTRA, kao zaštićenih 'izvora obavještajnih podataka'.

Također smatramo da FOIA ne zahtijeva od ravnatelja razotkrivanje institucionalne pripadnosti izuzetih istraživača, obzirom na evidenciju koja podupire odluku Agencije da bi takvo otkrivanje dovelo do neprihvatljivog rizika otkrivanja identiteta izvora." 

Uzimajući u obzir odluku Vrhovnog suda, može se sa sigurnošću zaključiti kako su interni memorandumi CIA o projektu MKUltra i do danas ostali neotkriveni, osim onih koje oni sami žele razotkriti.

U internom memorandumu ravnatelju, objavljeno sa dokumentima FOIA 1977. godine, CIA ocjenjuje samu dokumentaciju kao bezopasnu. David S. Brandwein, tadašnji direktor TSS, hvali se svom direktoru kako u "novopronađenim datotekama nije bilo ničega što bi ukazivalo na to da su aktivnosti MKUltra bile opsežnije ili kontroverznije, nego što je naznačeno u izvješću senatskog Churcheva Odbora. Ako išta, istina je obrnuta". Samodopadni Brandwein zatim u dopisu poziva svog direktora neka "objavi odgovarajuće dezinficirani materijal" prvo Senatu, a zatim i odvjetnicima. 

Alfred W. McCoy - kojega Wikipedia, praktički i svi ostali, priznaju kao vodećeg svjetskog autoriteta za "podzemne kriminalne sindikate i međunarodni politički nadzor" - uporno tvrdi kako je CIA namjerno usmjerila pozornost istraga MKUltra na njene "najsmiješnije" programe. Prema McCoyjevom mišljenju: to je učinjeno zato da bi se odvratila neželjena pozornost od primarnog fokusa projekta, za koji smatra da su bile razne tehnike mučenja. 

Bez obzira na prave namjere, ono što je CIA doista na srebrnoj žlici servirala onima koji se raspituju o MKUltri - to je dojam kao da se obavještajni operativci ponašaju poput studentskih bratstava na uskrsnim praznicima. Pretpostavka je bila kako su profesionalni špijuni, najbolji na svijetu, mnogi i sa desetljećima službe u ratnim zonama, neselektivno dozirali jedni drugima i svima ostalima u svojoj blizini, potpuno novu igračku iz Sandozovog laboratorija; LSD. Samo još jedan klasičan slučaj 'Spooks Gone Wild', i dečki će uvijek biti dečki...

U početku su svi u TSS-u morali uzimati LSD. Dva agenta su uzela drogu, zatim bi sjedili u zatvorenoj sobi, te bi svaki bilježio kako droga utječe na onog drugoga. To se brzo pretvorilo u potajno doziranje jutarnje kave agenata.

Fort Detrick

Poznato je da je jedan agent trčao ulicama Washingtona vrišteći od užasa, dok je bježao od čudovišta koje je vidio u svakom automobilu. Ali, daleko najzloglasniji slučaj bila je čudna smrt dr. Franka Olsona. U ranim jutarnjim satima 28. studenog 1953. godine, Olson, bakteriolog i specijalist za biološko ratovanje iz Camp Detricka [Fort Detrick], raspoređen u projekt MKUltra putem TSS-a, skočio je sa 13. kata hotela Statler, raspršivši se po pločniku. Moralni spektakl, možda i izjava, odigrao se točno ispred Madison Square Gardena, u središtu Manhattana. Bio je pod nadzorom zamjenika direktora TSS, Roberta Lashbrooka, koji je bio jedini u sobi kada su stigle vlasti. Ovaj je dijelio sobu sa Olsonom.

Lashbrook je tvrdio kako je spavao kada se Olson odlučio na samoubojstvo. Kada je upravitelj hotela, koji je prvi ušao u sobu, rekao Lashbrooku da je njegov prijatelj sada samo mrlja na pločniku - Lashbrook je otišao do telefona, nazvao broj i rekao: "Olson je otišao." Zatim je spustio slušalicu, otišao u kupaonicu, i sjeo na WC sa glavom u rukama.

Kako će se priča na kraju pokazati: Olsonu je tadašnji direktor TSS, Gottlieb, ubacio nešto LSD-a na sastanku u seoskoj kući u Marylandu, devet dana ranije. Olson je doživio živčani slom. Apsurdno, ali Lashbrook ga je potom odveo u New York City na liječenje kod dr. Harolda Abramsona, alergologa i pedijatra, koji je također radio za CIA-u. Nije nimalo iznenađujuće što je njegova smrt proglašena samoubojstvom. Kada je Rockefellerova komisija, 1975. godine, javno iznijela incident, možda kao kompenzacijsku vježbu - Olsonova obitelj pozvana je u Bijelu kuću na osobnu ispriku predsjednika Forda i dobili su 750.000 dolara, što je maksimalni dopušteni iznos prema zakonu Sjedinjenih Država.

Godine 1988. je CIA Cameronovim kanadskim žrtvama isplatila isti iznos. Taj je novac isplaćen, unatoč protivljenju fanatično konzervativne vlade kanadskog premijera Briana Mulroneyja, koja je, čini se, imala svaku namjeru odugovlačiti na kanadskim sudovima, sve dok stranke u sporu ne umru od starosti. Direktor CIA, William Webster, citiran je gdje je rekao: "Ponekad vidite pravu stvar i učinite to." 

Novac nije bio dovoljan za Olsonovog sina, koji je sredinom 1990-tih i nakon što mu je majka umrla, dao ekshumirati i obducirati tijelo svog oca. Obdukciju je obavio dr. James Starrs, profesor prava i forenzičke znanosti u Nacionalnom pravnom centru Sveučilišta George Washington. Suprotno izvornom medicinskom izvješću, Starrs nije pronašao posjekotine i ogrebotine na tijelu, koje bi mogle nastati skakanjem kroz prozor. Ono što je Starrs pronašao bio je hematom na lijevoj strani Olsonove lubanje, za koji je nagađao da ga je uzrokovao čekić, isti čekić koji bi zatim bio iskorišten za razbijanje prozora, u pripremi za Olsonov jutarnji sat letenja. Zaključio je: forenzički nalazi "jako i očito ukazuju na ubojstvo". 

Naslov u novinama iz 1950-ih

Olson je doktorirao bakteriologiju 1938. godine na Sveučilištu Wisconsin (UW). Nakon toga služio je kao kapetan u Kemijskom korpusu vojske. Oni koji sada služe u Kemijskom korpusu nazivaju se 'Zmajevi vojnici', po plavo-zlatnoj pukovnijskoj oznaci koja je  odobrena 1986. godine, i zamijenila staru, kobaltno plavu emajliranu benzensku oznaku, postavljenu preko dvije ukrštene zlatne retorte. Stara je bila u upotrebi od Prvog svjetskog rata. Nova pukovnijska oznaka ukrašena je latinskim geslom "Elementis Regamus Proelium" ("Vladajmo bitkom pomoću elemenata"). Donji lijevi kut oznake prikazuje čvornovati panj, poput onih koji se nalaze na ničijoj zemlji bojišta iz Prvog svjetskog rata. Gornji desni kut prikazuje divljeg Zelenog zmaja alkemičara koji udiše klor, po kojem su zmajevi vojnici i dobili ime. 

1943. godine je Olson bio civil. Kao civila ga je Ira Baldwin regrutirao za rad u Vojnim laboratorijima za biološko oružje u Camp Detricku. Baldwin je bio Olsonov odjelni savjetnik na Sveučilištu Washington, istodobno je blisko surađivao sa vojskom i Georgeom W. Merckom na uspostavljanju tajnog programa biološkog oružja za Ameriku.

Merck, bivši student Harvarda, bio je sin i nasljednik Friedrikea Mercka, koji je emigrirao iz Njemačke 1891. godine i osnovao tvrtku 'E. Merck and Company', na adresi Wall Street 62. Prije Prvog svjetskog rata, E. Merck and Company bila je podružnica njemačkog kemijskog kolosa Merck KGaA. Nakon deset godina, Olson je bio viši bakteriolog u Vojnim laboratorijima za biološko oružje. Negdje tijekom svega toga postao je i zaposlenik CIA-e u TSS-u. 

Službena priča o Olsonovoj smrti bila je, blago rečeno, nejasna. CIA mu je čak priredila sprovod u zatvorenom lijesu, navodno zato što mu je glava bila jako razderana. Lashbrook, iako je bio prisutan na sprovodu, nikada se nije potrudio reći Olsonovoj obitelji da je zapravo bio u sobi one noći kada je Olson izašao kroz prozor. 

Od 1950. do 1953. godine je Olson redovito putovao u Englesku, surađujući sa britanskim mikrobiolozima u Porton Downu. U blizini Salisburyja u Wiltshireu, Porton Down je bio engleski pravi odgovor na njemački dvorac Frankenstein. Tamo su se domaći ludi znanstvenici carstva igrali sa svojim najnovijim igračkama, stečenima kao dividende od Trećeg Reicha, nakon Drugog svjetskog rata. Među tim užasnim blagom nalazili su se tabun, sarin i soman; u to vrijeme najsmrtonosniji živčani otrovi, koji su bili poznati čovječanstvu.

Tijekom vremena provedenog sa njima, Olson je svjedočio kako Britanci provode ono što je CIA eufemistički nazivala "terminalnim eksperimentima". U barem jednom poznatom slučaju su Britanci ubili jednog od vlastitih vojnika, nesvjesnog dobrovoljca, koji je mislio da sudjeluje u istraživanju za liječenje prehlade. Prema svjedocima, umro je užasno se pjeneći iz usta i grčeći se u agoniji. Oni su pokušavali utvrditi koliko je njemačkih živčanih otrova potrebno da bi se ubio čovjek... 

Olson se povjerio o uznemirujućim dojmovima koje je na njega ostavilo ono što je vidio psihijatru iz Harley Streeta, u Porton Downu; dr. Williamu Sargantu, najboljem psihijatru u Engleskoj. Naravno, Sargant je također bio pod pokroviteljstvom britanske obavještajne službe. On je, u svojstvu operativca MI 6, dužno procijenio Olsona kao sigurnosni rizik, i to odmah na licu mjesta. 

Negdje ljeta 1953. godine, Olson je krenuo na jedno od svojih čestih putovanja u Njemačku. Ono što je tamo vidio promijenilo ga je, jako ga prestrašilo. Ljudi koji su ga poznavali rekli su da je bio promijenjen čovjek, kada se vratio u Englesku. Više nije mogao nastaviti kao viši bakteriolog u programu MKUltra. Vratio se Sargantu i rekao mu da želi izaći iz CIA-e. Sargant, uvijek odani vojnik carstva, odmah je prijavio Olsona svom nadređenom u MI6. 

Unaprijed je zaključeno da je Olson, nakon toga, bio mrtvac koji hoda.

Olson, očito ne diplomat, dobio je diplomatsku putovnicu još u travnju 1950. godine. To mu je omogućilo prenošenje torbica,  koje nisu bile predmetom carinskih pregleda. Nedavno je Annie Jacobsen, u svojoj knjizi "Operation Paperclip", insinuirala da je Olson u potpunosti iskoristio "let u Frankfurt i kratku vožnju do Camp Kinga". Tamo je, prema dokumentima, dobivenima putem FOIA i intervjua sa Olsonovim bivšim partnerom, Normanom Cournoyerom - Olson kao agent carstva koristio "nekonvencionalne tehnike ispitivanja sovjetskih zarobljenika". 

Oduvijek se pretpostavljalo, jer je CIA oduvijek tako insinuirala, kako je Olson koristio droge koje mijenjaju stanje svijesti u terminalnim eksperimentima na sovjetskim špijunima, koje je zarobila Gehlenova organizacija, preteča i začetnik njemačke savezne obavještajne agencije, Bundesnachrichtendienst (BND). Ali, Olson je djelovao po uputama bivšeg zamjenika glavnog kirurga Trećeg Reicha, zloglasnog, dr. Kurta Blomea. Blomeovo područje stručnosti bilo je dobro poznato kao bakteriologija.

U onome što je postalo akademski ortodoksna predaja MKUltre, stalno se ponavljala tema "Kiselih snova". Vrlo je dobro dokumentirano da se LSD koristio u Camp Kingu, ali tamo su se događale i druge, daleko zlokobnije i strašnije stvari, koje je osoblje Porton Downa, Camp Detricka i Edgewooda prenijelo natrag u carstvo. 

Olson je bio bakteriolog, najstariji u programu. Ako je itko u to vrijeme davao osoblju LSD, i bio na toliko visokoj razini za CIA-u, to bi bio Puharich, njihov glavni stručnjak za ova pitanja. Početkom 1953. godine, Puharich je "preimenovan", nakon što je Pentagonu predstavio rad o vidovitosti, u ime Essentia Research Associates. Služio je u činu kapetana u Vojnom kemijskom centru u Edgewoodu u Marylandu.

Edgewood Arsenal, dio poligona Aberdeen, jedna je od najtajnijih vojnih baza u Americi, i to je tako već jako dugo. Visoka i zloslutna ograda, koja se proteže na oko otprilike trinaest tisuća hektara, potvrđuje ovu tvrdnju već na prvi pogled. To je igralište Vojnog kemijskog korpusa. Smješteno je u osamljenom području zaljeva Chesapeake, udaljeno 20 milja od Baltimorea i oko 70 milja od Camp Detricka (milja je oko 1.61 km).

Tijekom kasnih 1940-tih, i 1950-tih godina, Edgewood je, kroz Operaciju Paperclip, bio odredištem za eklektičan asortiman najzlobnijih ludih znanstvenika Reicha.

Društvo iz Operacije Paperclip

Veliki dio ljudskih eksperimenata, za projekt MKUltra, odvijao se ondje pod vodstvom dr. Raya Treichlera, pomoćnika direktora Edgewoodovih medicinskih laboratorija, kao i zaposlenika TSS-a. Dr. Harold Abramson, alergolog koji je zabilježen kao Olsonov "terapeut" u New Yorku i, kako se ispostavilo, instruktor letenja, radio je iz Edgewooda. 

Ira Einhorn - sada osuđen za ubojstvo Holly Maddux i osuđen na doživotni zatvor - inzistira na tome da je Puharich, njegov nekadašnji mentor i dobročinitelj, bio kao i Gottlieb, ili osoba kojoj su se Gimps obraćali za halucinogene droge. Einhorn sada tvrdi kako je Puharich bio do grla upleten u Olsonovu završnu sesiju letenja prije zore. 

Čak niti Zajednička obavještajna agencija (JIOA), zadužena tijekom Operacije Paperclip i Projekta 63, za dovođenje nacionalsocijalističkih znanstvenika u Ameriku, pod svaku cijenu - nije mogla dovesti dr. Kurta Blomea. Hollywood nije mogao izmisliti boljeg zlog nacističkog genija. Blome se zapravo hvalio Alsos agentima kako je namjeravao pustiti Sovjete neka se obračunaju sa bubonskom kugom, prema direktivi Heinricha Himmlera iz 1943. godine, kojom se planiralo ignorirati Adolf Hitlerov moratorij na biološko i kemijsko oružje u Trećem Reichu. Sovjeti su zauzeli Blomeov laboratorij prije nego što je uspio pokrenuti direktivu, i to je jedino što ga je spriječilo.

Javno je, i danas, poznato kako je Blome režirao sve vrste zločina protiv Poljaka, dok je eksperimentirao sa biološkim ratovanjem iza Hitlerovih leđa, na istočnom frontu. Blomeova metoda liječenja Poljaka, koji su bili onesposobljeni tuberkulozom, bila je ubijanje. Ponekad je čak koristio kugu za 'eutanaziju' onih koji su bili previše bolesni za rad u logorima.

Ipak, Blome je oslobođen svih optužbi na suđenju u Nürnbergu 1947. godine. Dva mjeseca kasnije, četiri predstavnika iz Camp Detricka i CIA-inog programa biološkog ratovanja, pojavila su se u Njemačkoj kako bi ga intervjuirali. Ono što im je rekao o biološkom ratovanju ih je, bez sumnje, šokiralo. No, zbog izjava koje je dao Alsosima nije dobio "dozvolu za imigraciju" u Ameriku. Umjesto toga, nakon što su sve pravne prepirke propale, Blome je, 1951. godine, zaposlen u Vojnom kemijskom  korpusu kao glavni liječnik, u Camp Kingu. 

Do danas CIA rutinski daje odgovore na zahtjeve FOIA za dokumentaciju o tome što je Blome rekao agentima iz Camp Detricka i što je točno nadgledao za Vojni kemijski korpus u Camp Kingu. 

Nakon dugotrajnih pravnih bitaka, 1976. godine, Okružni žalbeni sud SAD-a potvrdio je pravo koja je CIA dala na zahtjev novinarke Harriet Phillippi o informacijama vezanima za istraživački brod 'Glomar Explorer', a prema FOIA zahtjevu. CIA je jednostavno odgovorila da "ne može niti potvrditi, ali niti poreći, postojanje traženih dokumenata". CIA sada standardno koristi ovu rečenicu kako bi legalno odbacila zahtjeve FOIA, kojima se ne želi udovoljiti, i bez pozivanja na Izuzeće 3, 102(d)(3) Zakona o nacionalnoj sigurnosti.

Iz zapisa od 18. travnja 1944. godine, iz dnevnika Wolframa Sieversa, Reichsgeschäftsführera (ili generalnog direktora Ahnenerbea) - poznato je kako je Blome provodio eksperimente sa neutronskim zračenjem. Zapis od 26. travnja 1944. godine, pokazuje da je Blome također razmišljao o ljudskim eksperimentima sa bakterijskim patogenima, iako se ne navodi o kojim patogenima se radi, niti daje ikakve detalje o tome što je Blome točno radio sa neutronskim zračenjem. 

No, poznato jest kako je Blome, tijekom razgovora sa agentima iz Camp Detricka, preporučio upotrebu Serratia marcescens; bakterije iz porodice Enterobacteriaceae, kao što je Yersinia pestis, bakterijski patogen koji uzrokuje bubonsku kugu, i koja je bila Blomeova stalna i omiljena bakterija. 

U rujnu 1950. godine, mornarički minolovac je tiho plutao nekoliko milja udaljen od obale San Francisca, i to je potrajalo šest dana. Raspršivao je oblake Serratia marcescens u gradsku legendarnu maglu, oboje se pomiješalo i zakotrljalo u unutrašnjost,  kako bi zasitilo njegove (ništa ne sluteće) stanovnike. Nazvano je 'Operacija Morski sprej' od strane mornarice, i označeno kao "test ranjivosti" - ovaj prvi zabilježeni izlet u ludilo američkih oružanih snaga malo je poznato do danas. Tjedan dana kasnije, zabilježeno je liječenje 11 pacijenata u Sveučilišnoj bolnici Stanford, od teških infekcija mokraćnog sustava. Infekcija je bila otporna na liječenje svih poznatih antibiotika. Jedan pacijent će umrijeti onda kada mu je S. marcescens kolonizirao srce. 

Mornarica, prilično zadovoljna sama sobom, zarazila je, ne samo cijeli San Francisco, nego i Albany, Berkeley, Daly City, Colmu, Oakland, San Leandro i Sausalito. Procijenili su kako je to oko 800000 stanovnika, od kojih su i mnogi najvažniji ljudi u rastućoj obrambenoj industriji Zapada, udahnulo milijune podmuklih bakterija, tijekom razdoblja testiranja. 

Izvješće iz 1951. godine: "Primijećeno je da se uspješan napad biološkim ratovanjem [BW], na ovo područje, može pokrenuti sa mora, i da se učinkovite doze mogu proizvesti na relativno velikim područjima". U nedavno deklasificiranom filmu o mornaričkoj obuci, iz 1952. godine, mornarica je prikazana kako entuzijastično napada obalu San Francisca sa onim za što se žali kako je "prilično grub sustav prskanja". Kasnije u istom filmu, mornarica koristi "fluorescentne čestice tragače" za napad na JI obalu Sjedinjenih Država, sa mora, pritom pokrivajući procijenjenih oko dvadeset tisuća četvornih milja unutrašnjosti Georgije, Južne Karoline i Sjeverne Karoline, iskorištavajući povoljne uvjete vjetra uz obalu. 

"Fluorescentne čestice tragači" su bile eufemizam, koji su u to vrijeme koristile Amerika i Engleska, za cinkov kadmijev sulfid. Kadmij su, i Britanci i Amerikanci, klasificirali kao kemijsko oružje od Drugog svjetskog rata.

Tek su počinjali. Godine 1962. je Kennedyjeva administracija, postupajući na temelju direktive koju je, u siječnju 1961. godine,  izdao ministar obrane Robert McNamara, ovlastila američko Ministarstvo obrane (DoD) neka pokrene Projekt 112. To je bio  sveobuhvatan i strogo povjerljiv program 'testiranja', o kojem Amerikanci više od 50 godina kasnije - još uvijek ne znaju ništa.

Projekt 112, zajedno sa njegovim spin-off Projektom SHAD (Shipboard Hazard and Defense. tj. Obrana od opasnosti na brodu), službeno je ovlastio duhove u Camp Detricku i njihove kolege 'Zmajeve vojnike' - neka napadaju vlastite suborce, ali i građane koje su trebali štititi od napada kemijskim i bakteriološkim oružjem - eufemistički su ih nazvali 'simulatorima'. Projekt se provodio zajedno sa sličnim projektima, koji su se provodili diljem carstva, od Kanade do Australije i od Amerike do Velike Britanije. Bez znanja regruta koji su bili na brodovima, najmanje je 13 američkih ratnih brodova bilo izloženo simuliranom napadu kemijskim i biološkim oružjem, samo u okviru Projekta Shad.

DoD nikada nije javno razmatrao, a kamoli priznao, dugoročne posljedice po zdravlje mornara na tim brodovima. Zapravo, vojska je kategorički nijekala postojanje Projekta 112, kao i Projekta SHAD, sve do svibnja 2000. godine, kada ih je razotkrila istraživačka reportaža CBS Evening Newsa.

"Testovi" su se provodili globalno, i većim dijelom se Projekt SHAD odvijao u Južnom Pacifiku, ali ih je koordinirao i orkestrirao Kemijski korpus vojske, koji je djelovao iz "testnog centra" Deseret u Fort Douglasu, Utah. Administrativna podrška je stizala sa  poligona Dugway, udaljenog oko 128 kilometara, zaobilazeći uobičajene kanale Ministarstva obrane. Izvješća su izravno išla prema Združenom stožeru i američkom kabinetu, koji se sastojao od ministra obrane, državnog tajnika, i u mnogo manjoj mjeri, ministra poljoprivrede. Testni centar Deseret bio je u funkciji od 1962. do 1973. godine. 

"Simulacijski eksperimenti" na američkim građanima službeno su se nastavili do 1966. godine. Najvjerojatnije je ovaj pokolj nastavljen do 1969. godine, kada ga je predsjednik Nixon zaustavio predsjedničkom naredbom, kojom je "nedvosmisleno"  zaustavio istraživanje biološkog ratovanja i gomilanje bioloških agensa.

Do 1966. godine su američke oružane snage, biološki i kemijski, napale vlastite građane najmanje 239 puta, u osam američkih gradova, među kojima je bio i New York City, svjetsko financijsko središte. Ne želeći zaostati za ludorijama kolonija, britansko Ministarstvo obrane (MoD) pustilo je luđake iz Porton Downa, ravno u njihovu dnevnu sobu.

Samo jedno izvješće od 60, izdano na prijelazu u 21. stoljeće - navodi stotinu takvih napada - uvijek eufemistički nazvanih "eksperimentima" Ministarstva obrane nad britanskim građanima. U ispitivanjima fluorescentnih čestica, od 1955. do 1963. godine, stanovnici Cornwalla bombardirani su iz zraka, dok su stanovnici Somerseta prskani kamionima, poput komaraca - cinkovim kadmijevim sulfidom - poznatim uzročnikom raka pluća. 

U isto vrijeme kada su Britanci provodili ispitivanja "fluorescentnih čestica", Amerika je izvodila 'eksperimente' pokrivanja velikih područja, poznato kao 'Operacija LAC', i koji su se provodili od kraja 1957. do 1958. godine. Ovaj put, Kemijski korpus vojske koristio je C119, ili leteći teretni vagon (posuđen od zračnih snaga), za ponavljajuće prelete iznad srca Amerike, zasićujući veći dio SAD-a i dobar dio Kanade - cinkovim kadmijevim sulfidom. 

Od 1961. do 1968. godine, tijekom engleskih ispitivanja za pokrivanje velikih područja, više od milijun ljudi duž južne obale Engleske, od Torquaya do New Foresta, napadnuto je sa mora bakterijom E. coli i bacilom globigii, za koje se kaže da imitiraju antraks. U zajedničkom naporu sa svojim američkim kolegama, britanski znanstvenici su, od 1971. do 1975. godine, poprskali nesretne stanovnike Južnog Dorseta "ogromnim količinama serratia marcescens". 

Postoje svi razlozi za vjerovati kako Blomeov mali bakterijski ljubimac bio i odabrana bakterija u 'Sabotažnim suđenjima', koja su se održavala od 1952. do 1964. godine. Pod najslabijim izgovorima, i opet kako bi se provjerila ranjivost mete, vladine zgrade i londonski podzemni sustav, uključujući onaj ispod Whitehalla, bili su meta napada bakterijskim 'markerima' od strane luđaka iz Porton Downa. Malobrojnima na Zapadu, koji su svjesni promjena okoliša u Americi i Engleskoj, u 30 godina i nakon Drugog svjetskog rata, onima koji nisu klinički ludi - govori se kako Serratia marcescens proizvodi jarko crvenkasto-narančasti tripirolni pigment, nazvan Prodigiosin, što ga čini lakim za praćenje kada se koristi kao marker u bakteriološkim ratnim testovima. Većina literature, dostupne javnosti, govori kako se prije 50 godina - S. marcescens smatrao bezopasnim nepatogenim "saprofitom". 

To je naravno besmislica, jer je do 1896. godine, u Njemačkoj već bilo poznato kako je ovaj "organizam pridonio većem broju smrtnih slučajeva, od mnogih drugih patogenih bakterija". Blome je vrlo vjerojatno koristio Serratia marcescens kao marker na neprijateljskim formacijama trupa, i eksperimentima sa zarobljenim Sovjetima i Poljacima, ali nikada vjerojatno nije preporučio da njegovi novi dobročinitelji koriste ovo unutar vlastitih granica i na vlastitim građanima.

Serratia marcescens je gram-negativna bakterija. To jednostavno znači kako mrežasti sloj, nazvan peptidoglikan, koji obavija plazma membranu stanice, neće zadržati kristalno ljubičastu boju koja se koristi u Gramovom testu bojenja, nakon što se ispere alkoholom. Gram-pozitivne bakterije imaju mnogo deblji sloj peptidoglikana, i čine oko 90% njihove suhe težine, za razliku od samo oko 10% kod gram-negativnih bakterija.

Gram-pozitivne bakterije su osjetljivije na ionizirajuće zračenje od gram-negativnih bakterija, što ih čini daleko manje sklonima preživljavanju radijacijske mutageneze; proces kojim se genetske informacije bakterija mijenjaju izlaganjem ionizirajućem zračenju. U slučaju neutronskog zračenja (oblik indirektnog ionizirajućeg zračenja, kojim je Blome nesumnjivo liječio svoje kućne ljubimce) uzrokuje pojačanu difuziju zračenjem. Tijekom vremena, u anorganskim tvarima, poput cirkonija, urana, spinela, piroklora i silicijevog karbida (keramika koja se koristi u izgradnji akceleratora čestica i reaktora) - poboljšana difuzija dovodi do onoga što se naziva "mikrostrukturna evolucija". 

Ono što je istinito u vezi sa mikrostrukturnom evolucijom (zapravo vrlo malo) jest da Ured za pomorska istraživanja (ONR) dodjeljuje najodabranije državne potpore najdarovitijim atomskim znanstvenicima, koji su odabrali raditi u tom području.

Nazvana 3D ispis, ili aditivna proizvodnja od strane ONR-a, ovo je tehnologija koju je prikazao Puharichev učenik, Gene Roddenberry, u svojoj kultnoj TV-seriji 'Zvjezdane staze'. Umjesto da se, npr. propeler gradi, kao što ONR čini u svom objašnjenju, oduzimanjem materijala (kao što se radi u strojnoj obradi) - materijal se nanosi slojevito, te dolazi do spajanja na atomskoj razini. U 'Zvjezdanim stazama', kada Scottyju treba novi dio za njegov warp pogon, on jednostavno unese barkod u brodsko računalo i dio ga čeka nekoliko sati kasnije, izgrađen od atoma i od strane računala. Prema Roddenberryju, ova tehnologija je barem 250 godina u budućnosti, ali ONR je daleko optimističniji. Osim što predviđaju blisku budućnost "rasta dividendi i na tržištu i kao kulturnu modifikaciju", također i predviđaju da će se u "sljedećih 30 godina vidjeti dramatičan porast naše sposobnosti izrade dijelova na zahtjev". Roddenberry, koji je, osim veze sa uvijek sumnjivim Puharichom, također primao savjete o svojim scenarijima od možda još sumnjivije, ako je to ikako moguće - Rand Corporation. 

Ovo nije počelo u utrobi (sada zauvijek zatvorenih) podzemnih citadela nacionalsocijalizma, iako se bez sumnje tamo dogodila njegova metateza. Sve je počelo na Sveučilištu Wisconsin, gotovo desetljeće prije Drugog svjetskog rata, prije nego što je još jedan svjetski rat uopće bio bljesak u nečijim očima. Izvorne bakterijske sojeve donio je Baldwin sa Sveučilišta Wisconsin u Camp Detrick. Najvjerojatnije je Sveučilište Wisconsin odgovorno za prijevoz svog malog plijena preko oceana do Porton Downsa. 

Vojska je uništila sve zapise o tome što je radila u Camp Detricku od 1942. do 1955. godine, i svatko tko je bilo što mogao reći je prikladno mrtav. No, bilješka pronađena u arhivi Baldwinovih dokumenata, 19. veljače 1943. godine, sadržavala je narudžbu dr. Fildesa za seriju spora B. subtilis. Sir Paul Fildes bio je vodeći bakteriolog u britanskom programu biološkog oružja. Izvorni izbor bakterije, od strane carstva, očito je bio B. subtilis var. niger, ono što su nazivali "crvenim sojem". Ovo je samo pogrešan naziv u taksonomskoj klasifikaciji, možda i namjeran. Naziv bakterije je najprikladnije B. atrophaeus var. globigii, što je najbliži poznati rođak Bacillus subtilis. B. subtilis se također naziva "travnati bacil", jer se obično nalazi u gastrointestinalnom traktu preživača,  poput goveda; onih životinja koje se u Americi posljednjih pedeset godina alarmantno često pojavljuje mrtva i kirurški osakaćena. Nitko nikada nije uhvaćen, dok se životinjama obično uklanja krv, razni unutarnji organi i anusi...

Wikipedia naziva B. subtilis "jednim od bakterijskih prvaka u proizvodnji izlučenih enzima". Osim niza izuzetno kompliciranih mikrobioloških testova, i činjenice da neće lako zamijeniti DNK sa njim - "vojni soj" se od B. subtilisa može razlikovati samo po crnoj boji, koja podsjeća na inteligentno "ulje" u Dosjeima X. 

Umjesto činjenica, informacije dostupne javnosti ih uvjeravaju kako je carstvo tražilo prikladnu bakteriju koja bi se iskoristila kao marker za Bacillus anthracis i da bi mogli provoditi terenske eksperimente. Ništa ne može biti apsurdnije.

B. anthracis je eksplozivna puška. Japanci su je koristili protiv Kineza u Mandžuriji, tijekom 1930-tih i ranih 40-tih godina prošlog stoljeća, sa malo ili nimalo učinka. Smrtonosna je za životinje, ne za ljude. Baš kao i Blome, sa kojim su razmjenjivali informacije, Japanci su otkrili kako je kuga daleko učinkovitija. 

Do 1944. godine se B. anthracis već mogao izliječiti penicilinom. Zapravo, Fildes je proveo živa testiranja na otoku Gruinard, uz sjeverozapadnu obalu Škotske, 1942. i 1943. godine. Imao je pet milijuna stočnih kolača, pomiješano sa B. anthracisom, spremno za bacanje na Njemačku. Procijenjeno je da bi kolači ubili 30% njemačke stoke. Ali, Fildes nikada nije uspio baciti svoje stočne kolače sa antraksom na Nijemce. Nema sumnje da je savezničko visoko zapovjedništvo vrlo dobro znalo da bi Blome sa  veseljem odgovorio, ovaj put i sa Hitlerovim blagoslovom, koristeći kugu za ubijanje više od 30% stanovništva Velike Britanije. 

Forenzički dokazi, koje su bakteriolozi koristili za precizno određivanje taksonomije soja Camp Detrick, ukazuju na to da je bakterija mutirala iznova i iznova u Camp Detricku, Porton Downu, Edgewoodu i poligonu Dugway. Najbolji bakteriolozi koje su Amerika i Britanija imali na raspolaganju, radili su danonoćno na ovome. Nakon rata, CIA će na kraju baciti svog glavnog bakteriologa, Franka Olsena, kroz prozor, zato da bi održala tajnost. Tijekom rata, carstvo je bilo usred borbe na život i smrt sa  nacionalsocijalizmom. Njihov program biološkog oružja bio je jednako važan kao i Projekt Manhattan, ako ne i važniji. Tražili su oružje kojim bi pobijedili.

Dokumentirana je činjenica: bakteriolozi carstva uzgajali sojeve koji su pokazivali povišene stope sporulacije. Kada određene vrste bakterija, gotovo isključivo gram-pozitivne, ne mogu tolerirati svoj okoliš i iscrpile su sve mogućnosti prilagodbe - one proizvode endospore.