"Tajne katedrale u Chartresu"

Ovaj tekst će zapravo biti ispisivanje i citiranje navoda iz knjige "Tajne katedrale u Chartresu", Louisa Charpentiera. Hrvatsko izdanje je Telediska, 2004. godine. Moj primjerak je iz gradske knjižnice, dok se danas može pronaći po antikvarijatima. 

Prije nego krenem sa knjigom donosim jedno osobno viđenje posjeta ovoj katedrali: 

"Promatrala sam ptice. Iz njihovog leta odgonetala zakone gravitacije, od predosjećaja gradila čulnost za svijet oko mene. Sebe samu nisam osjećala. Proganjala su me tugaljiva sjećanja. Ćula su se međusobno spoticala, sudarala s mislima i gubila sposobnost prelaženja u osjećanja. Bila sam izvučena iz sna, bezoblična, bezperspektivna. Ni jedan djelić tjela nije bio prisutan u samosvjesti. Živjela sam u svijetu bez iluzija, otrovana dahom samotnice razoružala srce, postala plijen čistog razuma, stranac samoj sebi.
Sve u meni se pretvaralo u misao. Stizalo do usta nepromjenjeno. Kao glineni golubovi, spremni za odstrijel, misli su izlijetale kao riječi bez truna osjećaja.
"Znam da velike povijesne tragedije često fasciniraju ljude približavanjem užasa. Paralizirani, oni ne mogu srediti svoje misli da učine nešto već čekaju. Dok tako čekaju, jednog dana čudovište Gorgon ih proždere. Ali, ja bih želio da vas ubijedim da čini mogu biti razbijene, da je to samo iluzija nemoći, da je snaga srca, inteligencije i hrabrosti dovoljna da zaustavi sudbinu i ponekad je preokrene…" 

Osjetih istinitost u ovoj Camusovoj misli… i dogodilo čudo.

Bila sam u Chartresu, u katedrali, nazvanoj biblija u kamenu. Kroz prozor na vrhu se probijalo sunce i obasjavalo kamen drugačije boje od ostalih.
Vidjeh iscrtani labirint, izvorište ljubavi, mjesto na kojem u prohujalim vremenima izrastaše mnoga svetišta, gdje su druidi pozdravljali zagrljaj sutona i zore i svetili ljubav.
"U središtu ovog kamena se krije srce svemira" pomislih, osjećajući nakon dugo vremena kako se otkucaji srca ubrzavaju. Srce je pehar u kojem ključa krv, srce je fontana nutarnjeg svjetla, ljudsko srce je tajanstveni sveti Gral. Katedrala je kopija ljudskog srca.
Gdje započinje svijet. Postoji li zbilja ili je sve ovo samo san?
Sunce zaustavljeno u trenutku je ležalo na kamenu, a maglovita slika neviđenog se širila i mjenjala boje oblikujući nove prostore, stvarajući vječnost.
Osjetih moć teluričkih struja, uzdizanje ka svodovlju katedrale, oćutih lakoću lebdjenja. Počela sam se ostvarivati, djelići tijela su se skupili u cjelinu, ništa nije ostalo raspršeno u nepostojanju. Pronašla sam svoju prisutnost iza zrcala svjesti, oćutila postojanje u geometriji tijela. Boje, mirisi i zvukovi su oživjeli u svojoj različitosti, oči su vidjele prelamanje svjetlosti, usta su to novo osjećanje osjećaja pretvarala u ptice koje su slobodno odlijetale u prostor.
Nakon godina izgovaranih tek misaonih svrsishodnosti izgovorih ono što sam osjećala.
Nešto, čudesno nježno, začudno utkano, neopipljivo a stvarno, dotaknuto žudnjom, ne iznevjereno čežnjom, uzavrelo umijećem, zaigrano patosom, utopljeno u pogledu, odplesano u vjetru, razigrano u lahoru, ostvareno letom ptica, titrajem leptirovih krila, rođeno prije vremena, izronjeno iz poezije suza, izkukičano iz svilenog ovitka, otrgnuto iz srca kamena, sjenkama tmine doneseno, svjetlošću oživljeno, pripitomljeno, osmišljeno, opjevano, to nešto nježno imenom tvojim zovem."

Dijana Jelčić

https://blog.dnevnik.hr/umijecepokreta/oznaka/chartres

1. Zraka sunca

"U unutrašnjosti katedrale u Chartresu, na zapadnoj strani južnog transepta postoji pravokutni kamen, vješto ubačen u popločenje, no njegova bjelina iskače iz općeg sivila popločenog poda. Taj je kamen označen pozlaćenim metalnim klinom. 

Svake godine 21. lipnja, kada sunce najjače blješti (što je ionako postalo karakteristikom današnje klime), jedna zraka sunca padne na taj bijeli kamen točno u podne. Ta zraka sunca prodire kroz staklo vitraja Saint-Apollinaire, koji je prvi na zapadnom zidu transepta. Na taj fenomen upućuju svi vodiči i prihvaćen je kao stanovita bizarnost, kao hir postavljača popločenja, staklara i graditelja...

Jednog 21. lipnja, stigao sam u Chartres, želeći vidjeti taj kuriozitet među svim ostalim kuriozitetima mjesta. 

Po mojoj procjeni, lokalno vrijeme podneva zbivalo se između 12 sati i 45 minuta i 12 sati i 55 minuta prema našim satovima...I upravo u tom trenutku svjetlosna je zraka pala na spomenuti bijeli kamen. 

Zašto bi bilo toliko neobično što zraka sunca u stanovitoj polusjeni oblikuje svjetlosnu mrlju na podu? Pa, to se događa svakodnevno...Ali, ipak se nisam mogao osloboditi osjećaja da se zbiva nešto neobično. 

Nekoć davno, netko je odlučio ostaviti na vitraju jednu pukotinu...Netko drugi je, zatim, odlučio na podu crkve postaviti jedan kamen, bjelji od popločenja. Zatim je netko odlučio taj kamen isklesati u takvim proporcijama da se može ugraditi u popločenje i to u koso kao jedino takvo mjesto u njemu. Zatim je u njemu probušio malu rupu u koju je zabio pozlaćeni klin. Taj klin ne označava središte kamena ni njegovu os. 

Ovdje se susrećemo sa nečim višim od hira klesara. Staklar zasigurno ne bi na vitraju ostavio pukotinu kako bi kroz nju samo nekoliko dana u godini sunce obasjavalo jedan kamen...Postavljač popločenja također ne bi mijenjao način popločenja poda da bi ilustrirao značaj zaboravljenog komadića stakla na vitraju...

Neka je koncentrirana volja odredila sve zajedno. Postavljač popločenja i staklar su se zajedno pokoravali nekom redu. A taj je red vodio računa o specifičnostima vremena: jedini trenutak u godini kada zraka sunca može pasti na kamen je ljetni solsticij, kada sunce postigne vrhunac na svom putovanju prema sjeveru. Takav red ustanovio je astronom. 

Red je također vodio računa i o specifičnostima mjesta: kamen je položen u produžetku južnog zida broda, u sredini transepta, ali nije potpuno u središtu, i namjerno je izveden s nagibnim kutom. Dakle, mjesto je odabrao geometar. 

Kad pomislite da se ova igra događa u jednoj od najcjenjenijih katedrali Zapada, na uzvišenom mjestu koje je tijekom povijesti bilo najčuvenije u Francuskoj, u vas će se, baš kao i u mene usaditi ideja da je riječ o misteriju. 

Ja sam se počeo pitati: što je to što nadilazi okvire pobožnosti, katekizma, teologije ili Zlatne legende? 

Kakva je bila poruka ove katedrale?"(...)

"Iako se njen svod uzdiže do visine zgrade od dvanaest katova, on ipak djeluje kao da je stvoren po mojoj mjeri. (...) Stupovi katedrale su tako proporcionalno oblikovani da djeluju prisno, a ipak treba četvero ljudi da bi se obujmilo rukama njihovo stablo...I nema ničega što bi bilo izvan dosega ljudskog doživljaja, kao da je sve sazdano po mjeri čovjeka...Neobično!

Ponavljam, sve mi je postalo tajanstveno, pa ipak, nisam imao onaj mučan dojam koji me obuzeo na pragu hrama u Edfuu, gdje grandiozni stupovi kao da izbacuju čovjeka iz svijeta u kojemu za njega nema mjesta. 

Ovdje, naprotiv...čak je i sumrak raspjevan svjetlima koja prodiru. Sve ovdje izaziva svoju suprotnost: veličina je susretljiva, visina nas uzdiže umjesto da nas lomi. I premda se sunce očituje na jugu, sjeverna ruža (rozeta) prosipa njegov sjaj u tisućama boja.(...)

Djetinjasto...pa ipak, vještina kojom su izvedene boje i linije odbacuje svaku ideju o naivosti."(...) 

"Katedrala u Chartesu je, za posjetitelje, gotički spomenik, jedan među ostalima...(...)

Između graditelja katedrala i ljudi renesanse golema je distanca unatoč tome što se nama čini da je riječ o kratkom periodu vremena, kao što je golema distanca između nas i njih. 

Veliki broj tajni katedrale u Chartresu predstavlja tajnu za nas, ljude XX. stoljeća, jer o ljudima onog doba imamo školovanjem nam nametnute stavove. 

Napokon, treba reći da je umjetnost gotike sama po sebi zagonetka za koju još nije pronađen pravi odgovor. Poznato je sve o porijeklu romanike, proanalizirana je njena razvojna linija od spomenika do spomenika, od razdoblja do razdoblja. Ali, umjetnost gotike kao da je uvijek uzmicala pokušajima da joj se točno utvrdi porijeklo. 

Povjesničarski gledano, stvar je, čini se, jasna. Početak gotike se bez premisa utvrđuje u doba oko 1130. godine. No, u oči upada činjenica da je već za samo nekoliko godina gotika na vrhuncu, bez zabilježenih eksperimentiranja ili promašaja...I, što je posebno neobično, našlo se je odjedanput dovoljno majstora, obrtnika, graditelja da je prihvate i da u vremenu manjem od sto godina podignu više od 80 grandioznih spomenika. 

Povjesničari su poseban soj ljudi. Ponekad se dobiva dojam da oni sami sebi uoće ne postavljaju pitanja. Možda je to stvar obrazovanja...jer njihovo je obrazovanje romantično. Postoji mali broj ljudi koji su kadri osloboditi se romantične ideje o tome da je umjetnost neka posvećena stvar, neka stvar za sebe. Ili, još bolje, osloboditi se iluzije da umjetnost treba biti osobni izraz nekog čovjeka, neke njegove osobnosti...to, naravno, pruža zadovoljstvo stvarateljima umjetničkih djela, a to još više trgovcima koji njima trguju. 

U takvom slijedu razmišljanja, gotika se smješta na razinu obične mode...Oblikovali su, dakle, u stilu gotike jer je to bilo u modi, kao što su prethodno oblikovali u stilu romanike, dok je ona bila u modi. 

Međutim, ljudi koji su stvorili katedralu u Chartresu nisu zasigurno imali tek namjeru vertikalom oživjeti horizontalni krajolik Beocije. Oni nisu promišljali umjetnost na jednak način kao mi danas. Ne bi ni započeli gradnju katedrale da to nisu smatrali korisnim i bili bi vrlo iznenađeni kada u tome ne bi postigli racionalnost...(...)

Sve je, dakle bilo proračunato da se djeluje na čovjeka i ljude, proračunato do zadnjeg detalja - do tog labirinta na kojemu su danas razmiješteni stolci, ili tog kamena u popločenju poda pod zrakom sunca u podne na Ivanje, dan ljetnog solsticija...

Zatim, tu je još jedan aspekt o kojemu smo zaboravili razmišljati. Sve su to stvorili ljudi koji su znali što rade...i tako se tajna pridružuje tajni jer ne znamo tko su bili ti ljudi i odakle je došlo njihovo znanje...

A njihovo je znanje bilo veliko. Katedrala Notre-Dame postoji više od 700 godina. Preživjela je neminovne udarce vremena i makar jedan vrlo teški požar. Međutim, nikada nije bilo potrebe za njezinom cjelovitom rekonstrukcijom, građevinskom potporom ili restauracijom osim u detaljima...A mi gotovo ništa ne znamo o tim genijalnim arhitektima koji su je zamislili, o graditeljima koji su je izveli! (...) Poznato je da vjera može podići planinu, a ljudi o kojima govorimo su bez sumnje bili ljudi od vjere. Međutim, još je nešto potrebno da bi se uravnotežio najširi poznati gotički luk svoda i jedan među najvišima. Neophodno je znanje.

Znači, opet tajna. Odakle je došlo to znanje? Oduvijek su nam razdoblje srednjeg vijeka isključivo prikazivali kao razdoblje mračnjaštva. No, to je već potrpuno lažna tvrdnja,...(...)

Kako sve to pomiriti? Djelovanje Clunyja objašnjavamo postojanjem mudrih redovnika...Ali, time ne objašnjavamo Chartres, Amiens, Sens ili Reims koji nemaju ništa s redovništvom, jer su katedrale pučki hramovi, stvoreni za narod od laika, dakle, od ljudi koji su pripadali tom nepismenom narodu...Ali, kako je nepismeni puk pronašao toliko tesara, zidara, kamenorezaca, slikara, pametnih ljudi, koji su bili neophodni da bi se sagradile i opremile te goleme kamene lađe?

Valja imati na umu da je samo u sjevernoj Francuskoj, u vrijeme kada nastaje Chartres, bilo barem 20-tak gradilišta katedrala jednakog značaja...A koliko se još manjih crkvi gradilo! Sve su se one stvarale snagom ljudskih ruku, snagom mišića koji su ih pokretali...I sve to u vrijeme, kada je cijela Francuska imala samo oko 15 milijuna stanovnika...

Zatim, postoji još jedna tajna, ona financijska. Unatoč velikoj pobožnosti, radnici ne rade ako nisu plaćeni...a svi se povjesničari slažu u procjeni da je narod bio siromašan, što je po svoj prilici istinito. Dakle, odakle je dolazio novac? Od donatora? Njihova su imena većinom upisana u registar. Oni bi darovali: netko oltar, netko retabl, netko vitraj. Sitnice, kada se pomisli na cjelinu. (...)

Evo još jedna tajna: zašto je takva sjajna, golema crkva podignuta u takvom malom gradiću kakav je tada bio Chartres? Takva jedna sjajna građevina na kojoj su bili angažirani, u što ne treba sumnjati, najbolji među najboljima - majstori, zidari, kamenoresci, kipari i stolari? 
Nije li možda Chartes neko povlašteno mjesto?" 

2. Tajna humka 

Katedrala u Chartresu podignuta je na Humku čija je povijest i pored različitih tumačenja ostala tajnom. Od prvih je kršćana to mjesto uvijek bilo najpoznatije mjesto hodočašća u Francuskoj. Ali i prije kršćana, na to su isto mjesto masovno dolazili Gali, a još ranije keltski svijet uključivši i one s druge strane Rajne. 

U doba kršćanstva, oni koji su se uključili u velika hodočasnička putovanja, a dolazili su sa istoka, ulazili bi u grad kroz vrata Guillaume. Zatim bi, nedaleko od gradskih vrata bili primljeni u konak - koji se u to doba nazivao 'hopitot' - benediktinskog samostana čija je samostanska crkva danas crkva Saint-Pierre. U konaku su hodočasnici bili zbrinjavani, usluženi i prihvaćeni, pomolili bi se u samostanskoj crkvi, ili sudjelovali na jutarnjoj misi. Zatim bi zajednički krenuli na Humak, pjevajući psalme i uspinjući se prema cilju hodočašća: Notre-Dame-de-Dessous-Terre (Našoj Gospi od Ispod Zemlje) zbog koje su i uzeli u ruke hodočasnički štap. 

Stigavši u katedralu, oni su se kroz sjevernu podzemnu galeriju spuštali u kriptu. Tako su, ispod crkve, u procesiji išli sve do kripte u kojoj se nalazila sveta statua. Tu bi obavili svoje obrede: primali blagoslove, ispovjedali se ili pričestili, škropili se vodom iz bunara koji se također nalazio u kripti ili su tu vodu pili. Zatim su krenuli, još uvijek ispod zemlje u obilazak špilje Svetog Lubina i završivši obred izlazili kroz južnu podzemnu galeriju katedrale. 

Navečer bi se prepričavala legenda o Crnoj Djevici. Bila je to vrlo stara skulptura, izdubljena u drvu kruške. Ona je predstavljala Svetu Djevicu u sjedećem položaju koja je na koljenima držala Božje Dijete. Već ju je i starost zatamnila jer je bila uistinu prastara. Bila je tako stara i nisu je oblikovali kršćani već, mnogo prije rođenja Spasitelja, druidi kojima je, prema legendi, anđeo najavio da će jedna Djevica poroditi Boga. Tako su je oni oblikovali za budućnost i s velikom pobožnošću ispisali u njezinom podnožju lijepim latinskim slovima: Virgini Pariturae, što znači: Djevici koja će roditi.  

Kada su prvi kršćani stigli u Chartres, pronašli su statuu i zadivili se. Silno oduševljeni proročanskom Djevicom, njezinu špilju su i dalje nazivali Druidska špilja, a iz nepoznatih su razloga bunar, koji se tu također nalazio, nazivali Bunar Snažnih i to se tako održalo od drevnih vremena. 

Ono što možda hodočasnici nisu znali bila je činjenica da su oni tek nastavili putovati putom kojim su prije njih prolazile generacije i generacije, jer je hodočašćenje u Chartres mnogo starije od kršćanstva, možda čak starije od Kelta. Dolazili su prije njih, okupljajući se u špilji u kojoj je vladala jedna Djevica Majka, koja je bez sumnje bila Crna Djevica, a njezino je ime možda bilo: Izis, Demetra ili Belisama.

...još poznajemo taj put kojim su išli hodočasnici s istoka kroz Raon i mjesto koje danas nosi ime Saint-Odile. Taj je hodočasnički put išao sve do Mont-Tombea, danas Mont-Saint-Michelle....