Židovska znanost: Istraživanje kabalističkih korijena moderne psihologije

Živeći kao što živimo u doba egzistencijalnog straha - straha izazvanog medijski proizvedenim pandemijama i pažljivo osmišljenim klimatskim krizama, "sistemskim rasizmom", kao i eminentno vjerojatnijim izgledima rata, ekonomskog kolapsa i tehnokratske tiranije - sada se čini nepobitnim da su previranja našeg vremena uzela poguban danak našem kolektivnom mentalnom zdravlju.

Čitatelj je vjerojatno svjedočio ovom pogoršanju iz prve ruke. Kada je nekoć stvarnost psihološke bolesti bila ograničena na povremenu uznemirenu dušu, viđenu kako vrišti na uglu gradske ulice - današnji poremećaji koji se mogu dijagnosticirati predstavljaju definirajuću značajku cijelih generacija: od legija depresivnih mladića koji se povlače u izolaciju, do izbijanja tjeskobe koja pogađa njihove vršnjakinje, od transrodnih zabluda i sve gore epidemije droge, do štovanja dekadencije, degeneracije i sveopćeg brisanja moralnih i etičkih standarda.

Obzirom na ovu poremećenost cijelog društva, možda nije iznenađujuće - neki bi tvrdili, i pohvalno - kako sve veći segmenti stanovništva traže lijek za svoje psihičke bolesti. Od 2024. godine, više od polovice svih generacija Z i milenijskih Amerikanaca priznalo je da se podvrgava nekom obliku terapije, dok je mnogo više njih potražilo utjehu u iznenadnom širenju aplikacija za svjesnost, knjigama za samopomoć i pseudo-duhovnim utjecajnim osobama koje sve potiču svoje sljedbenike, unatoč različitim novodobnim izgledima, neka ispitaju najdublje domete uma — i šire, ukupnost ljudskog iskustva — kroz okvir koji je prva osmislila mala, ali žestoko ambiciozna skupina židovskih intelektualaca, s početka 20. stoljeća.

Korijeni moderne psihologije

Iako još uvijek hvaljen kao jedna od krunskih tekovina europskog prosvjetiteljstva, intelektualno rafiniran i kulturno kozmopolitski, Beč je u osvit 1900-ih ipak bio suočen s neizvjesnom budućnošću. Prijestolnica Austro-Ugarskog Carstva - koja je i sama bila prostrana, multietnička krpica, koju su postojano nagrizali nacionalistički osjećaji - grad, vjerojatno najrazličitiji na kontinentu, uzburkan strepnjom i nepovjerenjem, dok su Mađari, Česi, Poljaci i desetak drugih poluasimiliranih nacionalnosti živjeli u sve nelagodnijoj slozi. Ekonomska nejednakost samo je pojačala te napetosti. Između kitnjastih palača i pozlaćenih opernih kuća, bulevara s drvoredima i kavana obloženih mramorom, bijeda njegovih sirotinjskih četvrti brzo je prodirala u buržoasku stvarnost, žamor revolucije izmjenjivao se ispod horizonta, koji je još pulsirao impozantnom imperijalnom vlašću.

Ta je atmosfera, kao što su primijetili mnogi književni stanovnici tog vremena, bila ključna u preobrazbi Beča - iz tradicionalističkog uporišta, u Petrijevu zdjelicu novih ideja i novih oblika umjetničkog izražavanja. Njegova je glazbena povijest vjerojatno najpoznatija. Bio je dom skladatelja, poput Brahmsa, Mahlera i Johanna Straussa (a nekada Mozarta, Schuberta i Beethovena); grad je dao i  goleme doprinose domenama vizualne umjetnosti (putem pokreta bečke secesije), znanosti i filozofije (kroz Ludwiga Wittgensteina i Bečkog kruga), kao i, naravno, politici (Trocki i Hitler proveli su neke od njihovih ideološki najformativnijih godina tamo).

Međutim, usporedo s ovim razvojem događaja pojavila se daleko čudnija sila: pokret koji nije bio ukorijenjen u grčkom racionalizmu, ili rimskom kodeksu časti, već umjesto toga u gotovo univerzalnom židovstvu njegovih praktikanata.

Prvi sastanak Psihološkog društva srijedom održan je 1902. godine, kao neformalno okupljanje psihijatara i liječnika, s ciljem sistematiziranja ljudskog uma. Mnogi od sudionika su bez sumnje poznati čitatelju. Među najistaknutijima bili su: Josef Breuer, čiji je rad učinkovito postavio temelje za formalizirano proučavanje podsvijesti; vjerojatno dugotrajniji utjecaj je imao Alfred Adler, čiji je holistički pristup terapiji razgovorom još uvijek osnova većine modernih strategija savjetovanja. Među ostalim sudionicima bili su:  Otto Rank, najraniji zagovornik takozvane "traume rođenja"; kao i Melanie Klein, poznata po svojoj radikalnoj "teoriji objektnih odnosa". Pokraj njih sjedile su slične pionirske figure, poput Victora Tauska, Sándora Ferenczija, Heinza Kohuta i Wilhelma Stekela, iako je nedvojbeno postojalo jedno ime, koje je stršilo visoko iznad ostalih: ime zagonetnog osnivača odbora i neospornog predsjednika, Sigmunda Freuda.

Freudovo neobično židovstvo

U široj javnosti i doista, u suvremenim akademskim krugovima, Freudovo nasljeđe ostaje zapamćeno kao ostavština odlučnog sekularnog mislioca, čovjeka čija je nepokolebljiva predanost razumu i znanstvenom determinizmu činila temelj njegovih studija. Za razliku od filozofa i mistika prije njega, neugledni neurolog koji je postao ocem psihoanalize, smatrao je mogućim promatrati um kroz striktno empirijsku leću, gledajući na nesvjesno, ne kao na carstvo apstraktnog i nespoznatljivog, već kao podstrukturu vidljivih, mjerljivih, i stoga moguće dešifriranih obrazaca. Upravo je to uvjerenje, kaže njegov mit, natjeralo Freuda da istraži čak i najkontroverznije, često neukusne, aspekte ljudske psihe - incestuozne želje i infantilnu seksualnost, oceubojstvo i implicitnu suicidalnost - bez brige za društvene ili etičke norme, a još manje za restriktivne vjerske tabue tog doba. “Židovi su me slavili kao nacionalnog heroja,” napisao je pred kraj svog života, “iako su moje zasluge u židovskoj stvari ograničene na to da nikada nisam zanijekao svoje židovstvo.”

Unatoč ovoj tvrdnji, kao i njegovoj prevladavajućoj reputaciji, postoje brojni dokazi kako Freudova loza jest igrala mnogo važniju ulogu u njegovom životu; kao i njegovom radu, puno više nego što se to uobičajeno priznaje. Rođen je u gradiću Freibergu (današnji Příbor, Češka). Bio je bistro, ali često povučeno dijete i, ako ne baš u potpunosti uronjeno u vjeru, onda sasvim sigurno prožeto njenim kulturnim etosom. I njegov djed i pradjed bili su rabini. Kod kuće je Freudova majka govorila isključivo galicijskim dijalektom jidiša, a obiteljske police s knjigama bile su opremljene nekim od najtemeljnijih tekstova judaizma. Za jedno od tih djela je bio  posebno sentimentalan, jer je Freud do kraja života zadržao isti primjerak Tanaha, hebrejske Biblije, koji mu je njegov otac Jakob poklonio za njegov 35. rođendan. Posveta na početku nije glasila "Sigmundu", nego "Shlomo", što je bilo psihoanalitičarevo hebrejsko ime i bilo je rezervirano za svečane prigode.

Sigmund Freud, star osam godina, s ocem Jakobom.

Nekoliko promatrača sugeriralo je kako je upravo Freudov složen, često antagonistički odnos s njegovim pobožnijim patrijarhom, za razliku od opsega bilo kakve asimilacije u bečko društvo, potaknuo njegovu spremnost da prikrije svoje aškenasko nasljeđe. Većina, međutim, to pripisuje njegovoj zabrinutosti da će psihoanalitički pokret biti odbačen, unutar lomača kasne Austro-Ugarske, kao urođeno židovska disciplina.

U svakom slučaju, ono što se čini nepobitnim jest: kako su Freudove veze s njegovim precima preživjele, iako u nereligioznom obliku, ovo rano obiteljsko trvenje. Kada se, u dobi od trideset godina, Sigmund napokon odlučio oženiti, učinio je to damom po imenu Martha Bernays, duboko pobožnom unukom glavnog rabina u Hamburgu. Zapravo, Freudova svekrva navodno je bila toliko puritanska, te je odbijala prihvatiti čak i popiti vodu u nekošer kućanstvu. Možda nam još više otkriva njegov drugi sin Ernest, koji je, osim što je bio cijenjeni arhitekt, također bio priznati i ogorčeni cionist. Nijedno od Freudove djece nikada se nije odreklo svog de facto judaizma, unatoč njihovom, navodno, ateističkom odgoju.

Naravno, sve bi ovo ostalo posve posredno, da nije bilo osjećaja izraženih u njegovim privatnim spisima. U pismu iz 1931. godine glavnom rabinu Beča, tada 75-godišnjak je priznao: “Na nekom mjestu u svojoj duši, u skrivenom kutu, ja sam fanatični Židov,” također priznajući kako smatra “privlačnost judaizma i Židova tako neodoljivom, mnoge mračne emocionalne moći, sve jače što manje dopuštaju da ih se shvati riječima, kao i jasne svijest o unutarnjem identitetu, tajnovitost iste mentalne konstrukcije.” Tijekom svoje korespondencije, osobito sa svojim ideološkim saveznicima, Freud bi često aludirao na svoje divljenje Židovima, ističući njihovu otpornost i samoproglašenu intelektualnu moć, ponekad se usuđujući implicirati, ako ne i kategorički izjaviti, kako je sudbina njegovu narodu dodijelila posebnu ulogu u modernom svijetu.

U svom objavljenom radu Freud je bio znatno oprezniji. Doista, većina njegovih najeksplicitnijih filozofskih izjava nije bila tiskana sve do njegove posljednje knjige, "Mojsije i monoteizam", u kojoj autor nudi psihoanalitičku procjenu judaističke revolucije jednog Boga, tvrdeći kako je ona “natjerala ljude na napredak u duhovnosti koji je, dovoljno značajan sam po sebi, dalje otvorio put poštivanju intelektualnog rada i daljnjim instinktivnim odricanjima.” Nasuprot tome, on prikazuje nežidovske religije kao primitivne i oslonjene na osjetilne idole, sugerirajući kako je kršćanstvo, iako je naslijedilo uzdižuće monoteističke tradicije židovstva, uspjelo samo u iskrivljavanju ovih narativa opterećenih ogorčenošću i krivnjom o raspeću - što je temeljna svijest o njihovoj inferiornosti, koja potiče intrinzično gentilnu osobinu - antisemitizam.

Freudov židovski supremacizam i seksualna rehabilitacija pogana

Kroz "Mojsije i monoteizam" prožima se dojam kako Freudovo samonametnuto progonstvo iz židovstva nije proizašlo samo iz njegovog mišljenja da su sve religije proizašle iz iste neuroze, već radije iz uvjerenja kako je doktrina odavno ispunila svoju bitnu funkciju, oblikujući narod neusporedivog moralnog, kulturnog i intelektualnog stasa.

Ovaj flagrantni supremacizam pokazivao se vrlo jasno u njegovim osobnim odnosima. Iza zatvorenih vrata svojih studijskih grupa (koje je Freud u međuvremenu preimenovao u Bečko psihoanalitičko društvo), psihoanalitičar je želio uvjeriti svoje isključivo židovsko sljedbeništvo kako oni dijele prirodnu sklonost prema tom području zbog svog "rasnog srodstva", dok je u razgovoru s Josephom Wortisom, psihijatrom rođenim u Brooklynu, bio dovoljno iskren i izjavio: "Nemilosrdni egoizam mnogo je češći među poganima nego među Židovima, a židovski obiteljski život i intelektualni život na višoj su razini." Čak niti Carl Jung, Freudov najslavniji učenik (i jedan od samo dvojice goya koji su ikada bili primljeni na njegove sastanke), nikada nije ublažio te predrasude. Tijekom njihove neslavno razvaljene veze, Freud je ostao sumnjičav u sposobnost svog švicarskog štićenika da u potpunosti shvati zamršenost uma i to samo zbog njegovog teutonskog podrijetla; on nikada nije u potpunosti odbacio sumnju da Jung gaji "naslijeđene kršćanske, pa čak i antižidovske predrasude".

Međutim, Ernest Jones, velški psihoanalitičar i prvi zagovornik ove discipline s engleskog govornog područja, bio je taj koji je podnio najveći teret tih nedoumica. Prema vlastitom priznanju, Freud je svog ulizičkog potčinjenog doživljavao s osjećajem "rasne neobičnosti", čije ga je keltsko podrijetlo činilo "nedostupnim" drugim članovima kruga. Ponekad bi ta ambivalentnost došla na ivicu izravnog zlostavljanja. Možda je najeklatantniji primjer toga ležao u Freudovoj navici da se uvlači u Jonesov romantični život, inzistirajući da on obavlja psihijatrijske procjene žena s kojima je njegov šegrt bio upleten - procjene koje su uvijek vodile do prekida, tj. prestanka udvaranja. Jonesova odanost ostala je nepokolebljiva. Neki bi rekli da je to dokaz isključive atmosfere koju je stvorio Freud, te je čak i njegov najvatreniji sljedbenik bio potaknut požaliti se na to. Jones se žalio, u svojoj trotomnoj biografiji, na svog mentora, "židovsko uvjerenje, koje često nameću i drugim ljudima, u vezi s superiornošću njihovih intelektualnih moći."

No, dok se Freudov judeocentrizam mogao očitovati u skepticizmu, ako ne i izravnom neprijateljstvu prema njegovim studentima iz drugih naroda, unutar njegovih akademskih spisa je ovo poprimilo više paternalističku sklonost. Budući da su i korisnici i čuvari mozaičkog sustava vrijednosti sami Židovi, tvrdio je kako onda oni snose primarnu odgovornost za vođenje čovječanstva prema plemenitijim visinama - stav koji dodatno ilustrira njegovo članstvo u B'nai B'rithu, polutajno cionističko bratstvo, koje podržava Djecu Izraela kao moralne i intelektualne uzore. Mnogi od njegovih suradnika dijelili su ovo kvazi-mesijansko uvjerenje, s Franzom Alexanderom, koji je komentirao: "Kulturološki značaj psihoanalize leži u pomaganju zapadnom čovjeku da pronađe svoj ego identitet". Otto Rank, čovjek kojega je Freud hvalio kao svog usvojenog sina, čak otišao toliko daleko da je Židove proglasio "iscjeliteljima čovječanstva".

Donekle predvidljivo, bilo kakvo moguće iskupljenje nežidova moglo bi se postići samo kroz sveobuhvatno seksualno oslobođenje, tvrdio je njihov Rebbe. Čitatelj je vjerojatno upoznat s Freudovim mehanizmima, kao što su Edipov kompleks i kastracijska tjeskoba, zavist prema penisu i latentna homoseksualnost; ovo su transgresivne, čak i gnusne pretpostavke, koje su činile središnje stupove ranog psihoanalitičkog pothvata. Od tada je utvrđeno kako su to uglavnom bili proizvodi vlastitih sklonosti njegovog začetnika - sklonosti koje je on pogrešno ekstrapolirao kao ljudsku istinu - ali, Freud se toliko žestoko držao svojih hipoteza da su brojni visokorangirani članovi bili isključeni zbog krivovjerja, što su doveli u pitanje njegove teze. Mnogi su, naravno, izrazili sumnju u njegove motive. Uostalom, iako su Freud i njegovo okruženje možda potvrdili svoje napore kako su u službi nežidovskog svijeta, nije teško vidjeti koliko je onih unutar nepokolebljivo konzervativnog Beča smatralo da je njihov psihoseksualni križarski rat napad na zapadne vrijednosti, nemoral nežidovske kulture koja zapadnu kulturu treba patologizirati, modificirati, i na kraju prevladati.

Utjecaj kabale na Freudove psihoanalitičke teorije

Kao što je već rečeno, i nimalo kontroverzno, najprihvaćenije objašnjenje iza Freudovog minimiziranja njegovog židovskog identiteta bio je strah da bi pokret mogao biti diskreditiran kao etnički orijentiran. Imao je sve razloge bojati se ove optužbe. Osim rasnog sastava Bečkog psihoanalitičkog društva, u cijelom njegovom radu postojala je i opipljiva podstruja judeo-misticizma, posebno kabale, koja je izgleda predstavljala špijunku kroz koju je Freud pomno ispitivao ljudski um.

U srži njegovih spisa, samo kao primjer, leži uvjerenje da se bolno zakopana sjećanja i teško potisnute želje moraju dovesti do svjesnog razumijevanja, kako bi se omogućila katarza i iscjeljenje. Ali, to ne bi dokazalo čisto osobnu transformaciju. U "Civilizaciji i njenim nezadovoljstvima", Freud je primijetio: "baš kao što se planet okreće oko središnjeg tijela, kao i oko svoje vlastite osi, tako ljudska jedinka sudjeluje u tijeku razvoja čovječanstva" - što je odlomak koji nagovještava društveni, čak i epohalni napredak, koji bi mogao nastati nakon široko rasprostranjene psihološke rehabilitacije. Sukladno tome, Kabala govori o tikkun olam, ili "popravljanju svijeta", vjeri koja naglašava metamorfnu moć uvida, kako za duhovno blagostanje inicijata, tako i ukupno zemaljsko zdravlje u cjelini. 

Ti procesi, nepotrebno je reći, zahtijevaju suočavanje s vlastitom unutarnjom tamom. Za Freuda je to značilo osvijetliti najniže, najsramotnije aspekte našeg karaktera - kako bi ih konačno mogli transcendirati, koncept koji posve nedvosmisleno odražava kabalistički pojam klipota, tj. metafizičke ljuske, odnosno ljuske koje odvajaju čovječanstvo od njegova Stvoritelja. Oni čak pokazuju metodološko preklapanje. Pišući u "Tumačenju snova", Freud sugerira kako su naše noćne imaginacije zapravo izrazi nepriznatih potreba koje se nastoje utisnuti u našu kognitivnu percepciju; dok u Kabali isto predstavlja ništa manje nego poruke od Božanskog.

Još konkretnija usporedba se nalazi u Freudovoj najobuhvatnijoj teoriji - Id, Ego i Superego. U biti: sva tri predstavljaju sastavne dijelove nečije osobnosti - nacrt koji je on izmislio kako bi artikulirao složenu međuigru razuma, instinkta i morala - koja je gotovo savršeno usklađena s idejom Kabale o: Nefesh, Ru'ah i Neshamah. I Id i Nefesh, najjednostavnije rečeno, utjelovljuju najniže, najbrutalnije porive čovječanstva. Na odmjerenijem kraju spektra, Superego i Neshamah djeluju kao (što je ovisno o vašoj perspektivi) nečiji uzvišeno nadahnuti moralni kompas, ili internalizirani glas društvenih i roditeljskih očekivanja. Između ovih natjecateljskih neizmjernosti stoji Freudov Ego, ili Lurianov Ru'ah, koji pokušavaju upravljati složenošću svakodnevnog života, uspostavljajući ravnotežu između naših životinjskih impulsa i našeg višeg ja.

Daleko je ovo od samo jedne simetrije. Neki znanstvenici, poput Davida Bakana, tvrdili su kako sama Freudova koncepcija nesvjesnog prilično upadljivo odražava teozofski raspored Sefirota — deset atributa, preko kojih Beskonačno i Vječno stupa u interakciju s fizičkim svijetom. Drugi, poput Sanforda Droba, istaknuli su sličnosti između Tzimtzuma (Božjeg "smanjenja") i terapeutove preokupacije psihološkom represijom. Još se prikladnija analogija može pronaći u Erosu i Thanatosu, njegovim takozvanim nagonima na život i smrt - i kabalističkim prikazima Cheseda i Gevuraha.

Obzirom na rasprostranjenost i doista, preciznost ovakvih paralela, čini se kako jedina stvar koja ostaje za raspravu jest (Freud koji je navodno držao njemački prijevod Zohara na svom stolu) da li ih je ucrtao namjerno ili ga je, u pothvatu gotovo nedokučive ironije, do zaključaka dovelo slabo svjetlo vlastite podsvijesti.

Kao što se podrazumijeva, sve je ovo stvar nagađanja. Sada, nekih devedeset godina nakon njegove smrti, Otac psihoanalize opstaje kao paradoksalnija figura nego ikada, slavljen i ismijavan u jednakoj mjeri. Ali, bez obzira na to pamti li ga se kao vizionara ili šarlatana, čovjeka od znanosti ili “bezbožnog Židova”, perverznjaka, pionira ili intelektualnog poluboga - ono što malo tko može zanijekati jest da njegovo nasljeđe ima gotovo nenadmašan utjecaj.

U nastavku teksta ću proniknuti u načine i sredstva kojima su Freudovi pomoćnici pročistili i propagirali njegove ideje, prije nego što otkrijem kako, kao posljedicu njihove domišljatosti i podmuklosti, polje moderne psihologije ostaje neizbježno - poljem židovske znanosti.

"Ne shvaćaju da im donosimo kugu."

 Sigmund Freud, 1909. godine, po dolasku u Ameriku

Jedan od suptilnijih simptoma propadanja religije i sveopćeg prihvaćanja sekularnog od strane društva - bio je pokušaj demistificiranja ljudskog stanja, što je samo po sebi nemoguć zadatak - kroz znanstvenu obradu jezika, koji se koristi za raspravu o tome. Razgovor o "obrambenim mehanizmima", "reakcijama na traumu", "emocionalnom radu" i "stilu privrženosti", koji su nekada bili ograničeni samo na terapeutske sesije od 150 dolara po satu - sada je jednako raširen u aplikacijama za spojeve, kao i na korporativnim sastancima. Pojmovi, kao što su "granice", "gaslighting", "briga o sebi", odavna su integrirani u uobičajeni jezik. TikTok influenceri dijagnosticiraju narcisoidno zlostavljanje u vinjetama od 30 sekundi. Legije new-age gurua obećavaju kako će pomoći u izliječenju našeg "unutarnjeg djeteta", dok su bestseleri poput "The Body Keeps the Score" i "Atomic Habits" kanonizirani, gotovo su postali sveti tekstovi. Zamršenost ljudskog uma (neki bi rekli, i ljudske duše) je komodificirana, patologizirana i kondenzirana u lako probavljive mantre.

Naravno, ovo je daleko od jedinstveno modernog fenomena. U prvom dijelu ovog teksta istražili smo kako rani psihoanalitički pokret, na čelu s moćnom figurom Sigmunda Freuda, nije samo proizašao iz intelektualnog miljea Beča 1900-ih, nego je zapravo odražavao veliki dio svog suštinskog židovstva. Ove namjerno zatamnjene paralele dovele su kabalistička učenja ubrizgana kroz zapadni zeitgeist - načela koja još uvijek predstavljaju, unatoč stalnoj evoluciji polja, kao središnji stupovi psihološkog istraživanja.

Tiranin Freud

Prema gotovo svim tvrdnjama, kako njegovih suvremenika, tako i njegovih mnogih kasnijih biografa - Freud je bio neusporedivo prisutan unutar ovog novonastalog psihoanalitičkog poduzeća. Cijenjen je kao vizionar, bojalo se propitivati njegov autoritet, te mu je često zamjerano zbog inzistiranja na intelektualnoj ortodoksnosti. Sastanci "Psihološkog društva srijedom" uvijek su svjedočili tome kako njegov osnivač preuzima, i u prenesenom i doslovnom smislu, poziciju na čelu stola, određuje dnevni red, predsjedava  svim raspravama i služi kao konačni arbitar u istima. 

Neslaganje je dočekano s neskrivenim neprijateljstvom. Otto Rank, u početku jedan od Freudovih najbližih osoba od povjerenja, nastavit će opisivati ​​grupu kao "hijerarhijsku", napominjući kako se od članova nije očekivalo samo da prihvate teorije svog vođe, već i da internaliziraju načela njegova svjetonazora. Ernest Jones, koji se obično smatra nepokolebljivim ulizicom (i stoga jedan od rijetkih ne-Židova koji su primljeni u Freudov unutarnji krug), priznao je da je njegov mentor mogao biti sklon "hladnoći i odbacivanju", prisjećajući se slučaja Wilhelma Stekela, nekada de facto drugog zapovjednika odbora, koji bi se našao po kratkom postupku smijenjen, zbog prilično tajnovitog prekršaja, jer njegov "psihološki miris nije bio u redu".

Ekskomunikacija je u tom smislu ostala uvijek prisutna prijetnja. Vjerojatno najistaknutija je bila ona Alfreda Adlera, austrijskog psihologa i pionira koji je sam dao svoj doprinos, koji je odstupio od Freudove dogme i zagovarao društveno utemeljeniju koncepciju psihoanalize. Zbog ove hereze, on bi - poput sličnih otpadničkih glasova Wilhelma Reicha, Rudolfa von Urbana i Fritza Wittelsa - bio marginaliziran iz društva ili potpuno izbačen, ali najrječitija i nedvojbeno najtragičnija priča pripadala je Viktoru Tausku, čije je samoubojstvo u dobi od samo četrdeset godina bilo ubrzano, barem djelomično, povlačenjem Freudove patrijarhalne podrške. “Priznajem da mi baš i ne nedostaje”, pisati će psihoanalitičar, nekoliko tjedana nakon što je saznao za smrt svog kolege. "Davno sam shvatio da više ne može biti od koristi; dapače, predstavljao je prijetnju budućnosti."

Znanstvenici su dugo osporavali pokretače ovakve nemilosrdnosti. Neki, poput Fredericka Crewsa, općenito smatranog najžešćim Freudovim suvremenim kritičarem, ustvrdili su da je to funkcija neurologovog vlastitog psihološkog sastava, ismijavajući njegov subjekt kao "saturninskog samodramatizatora [za kojeg] je promicanje sudbine njegovog pokreta bilo... imperativ koji je nadjačao sve ostale." Više dobrotvornih tumačenja je stavljalo naglasak na kulturne čimbenike, posebno na plimu antisemitizma koja se diže diljem fin-de-siècle Beča, pri čemu je Élisabeth Roudinesco primijetila: “[Freud] je njegovao ideju da će biti sposoban očuvati neovisnost prosuđivanja, koja će mu omogućiti da se brani ako bude isključen, kao Židov, iz 'kompaktne većine', učinkovitije protiv predrasuda.”

Međutim, najkonvencionalnije objašnjenje za ovaj dobro dokumentirani apsolutizam jest da je nastao Freudovim refleksivnim zaštitničkim stavom prema pokretu koji je pokrenuo - pokretu koji se još uvijek borio za uspostavljanje vjerodostojnosti, među empirijski vođenim akademicima ondašnjeg Habsburškog Carstva. Među onima koji su prihvatili ovo čitanje bio je Paul Roazen, politolog koji je postao povjesničar psihoanalize, koji je oca ovog područja opisao kao: "borbenog inovatora [čiju] ratničku stranu... treba cijeniti ako želimo imati ikakvog smisla za njegovu karijeru u ovoj rundi." Obzirom na Freudov životni afinitet prema Hannibalu - semitskom generalu koji je slavno prešao Alpe kako bi zaratio s Rimom - ovo je procjena koju bi on vjerojatno rado podijelio. Iza zatvorenih vrata njihovih sastanaka, predsjednik Psihološkog društva srijedom, bio je daleko od suzdržanog u izražavanju svoje želje da moralno i intelektualno preokrene Europu, dok je malo tko mogao poreći - u njegovoj spremnosti da ocrni (i često patologizira) suprotna stajališta - izrazito militaristički pristup vodstvu. Ta su isključenja, uostalom, odražavala više od pukih osobnih raskida. Kao skrbnik i samoimenovani epicentar discipline, Freudovi diktati vezali su ne samo mišljenja njegove skupine, već i ona izdavačkih kuća, instituta za obuku, klinika i uredništva - osiguravajući tako da psihoanaliza, od samog početka, utjelovljuje manje legitimno područje proučavanja, a bude više sredstvo za postizanje njegove osobne ambicije.

Freudovi židovski štićenici

Unatoč tim autoritarnim tendencijama, malo tko bi mogao osporiti da je Freud, i kao čovjek i kao svjetionik, izazivao mnogo istinske, iskrene odanosti. Nakon niza značajnih prebjega, i strahujući od toga da bi se pokret mogao pretvoriti u frakcionizam, krenuo je sa sazivanjem 'die Geheime Kommission', tajnog kadra, sastavljeno od njegovih najvjernijih pristaša. Funkcija ovog vijeća bila je obeshrabriti neposlušnost unutar šireg saveza, kao i baviti se problematičnijim elementima, zapravo stvoriti bedem između neformalnog, ali neospornog predsjednika grupe, i njezinih unutarnjih političkih sukoba. "Majstor" (kako su ga nazivali napola nježno) je čak otišao toliko daleko da je tim lojalistima poklanjao odgovarajuće prstenje s utisnutim rezbarijama - darove koji su imali ogromnu simboličnu težinu, označavajući, kao što su i činili, predanost Freudovoj doktrini.

Ova doktrina (kako je prikazana u prvom dijelu teksta) je bila prožeta - i izričito izgrađena - na bezbroj intrinzično židovskih pretpostavki. Nepotrebno je reći da su oni previše opširni da bi se ponovili u cijelosti, ali u najkraćim korisnim terminima:  temeljna istinitost psihoanalize počiva na Freudovoj tvrdnji da čovječanstvo postoji kao nesvjesni kanal za golemu međuigru nesvjesnih sila, čija bi svijest dovela do katarze za pojedinca, kao i do sklada za civilizaciju u cjelini - hipoteza koja odražava kabalističke predodžbe o Sefirot i tikkun olam. Čak i njegov temeljni model psihe (Id, Ego i Superego) ima zapanjujuću sličnost sa Zoharovim trodijelnim prikazom duše, dok se zajedno s njegovim uvjerenjem kako Židovi posjeduju duhovne, kulturne i intelektualne mogućnosti bez premca - čini se apsolutno nevjerojatnim da Freud nije uspio prepoznati ove analogije.

Međutim, ono što sve ovo gura izvan granica vjerojatnosti jest to što je njegovo jednoglasno židovsko okruženje ostalo jednako nesvjesno. Sa svojim fokusom na krivnju, ritual i moralnu introspekciju, Theodor Reik, jedan od najranijih Freudovih pomoćnika i zasigurno njegov najveći judeocentrični sljedbenik, često je okvirio istraživanje uma izrazima koji uvelike podsjećaju na rabinsku tradiciju - njegova Nacionalna psihološka udruga za psihoanalizu, još uvijek jedan od najprestižnijih centara za obuku, nastavlja svoju misiju postavljanja proučavanja vlastitog sopstva unutar Kabalističkog okvira. Max Eitingon je više bio politički orijentiran. Rođen u Rusiji, sin bogatog trgovca krznom koji je bio poznat kao "Leipziški Rothschild", odigrao je ključnu ulogu u propagiranju Freudovih maksima diljem Europe putem svog Berlinskog psihoanalitičkog instituta. Bio je cionist koji je cijeli život financijski podupirao svog učitelja, mnogo godina prije njegova doseljenja u Palestinu. Sa striktno kulturnog stajališta, pojedinci poput Hannsa Sachsa i Ericha Fromma tvrdili su kako ovo područje nudi sekularizirani jezik, kroz koji se židovske vrijednosti mogu reartikulirati u razdoblju koje je postajalo sve neprijateljskije prema njima. Rad Melanie Klein, najpoznatije po razvoju teorije objektnih odnosa, prožet je temama internalizirane prosudbe, moralne odgovornosti i simboličke misli; što su motivi koji su eksplicitno usklađeni s talmudskim brigama oko etičkog razvoja i borbe za unutarnje pomirenje.

Ovo nisu bili jedini Freudovi sljedbenici koji su gajili takve simpatije. Još jednom, bilo bi potrebno daleko više prostora nego što se ovdje može opravdati da se ispravno ispita kako je židovstvo Isidora Sadgera, Eduarda Hitschmanna i Siegfrieda Bernfelda; Herberta Silberera, Felixa Deutscha i Paula Federna pomogo oblikovati njihove živote i njihova intelektualna postignuća. Unatoč tome, sama njegova rasprostranjenost sigurno mora sugerirati kako je židovstvo - bilo kulturno, političko ili duhovno - bilo sastavni dio nečije sposobnosti da u potpunosti shvati psihoanalizu. Sam Freud često bi zagovarao takve osjećaje, a ipak, unatoč svojim predrasudama - unatoč, čak, etnički homogenoj atmosferi koju je njegovao - postoji dokaz, jer je jedan od rijetkih nežidova unutar njegovog sljedbeništva biti izabran da ga zamijeni kao figura: Carl Jung.

Prenošenje baklje

Ovo nije bila slučajnost. Freud je dugo želio riješiti ozloglašenost psihoanalize kao parohijalne židovske znanosti pa je, u nastojanju da poništi te optužbe, namjerno tražio nasljednika koji bi mogao izazvati povjerenje u cijelom njemačkom govornom području. Činilo se kako se Jung savršeno uklopio u sve ovo. Švicarski protestant, iz ugledne loze učenjaka i svećenika, "mladi Teutonac" nije bio samo briljantan mislilac i zanimljiva ličnost, već i kliničar, koji je već stekao značajna priznanja unutar glavne struje psihijatrije.

To ne znači da je Freud bio bez rezervi. Od samog početka njihove veze, izražavao je zabrinutost zbog “Jungovih naslijeđenih kršćanskih, pa čak i antižidovskih predrasuda, zapravo same njegove sposobnosti da kao ne-Židov u potpunosti razumije i prihvati samu psihoanalizu.” U svojim privatnim dopisivanjima, uvjereni ateist bi otišao toliko daleko da je svog učenika nazivao "Božjim čovjekom", što je podrugljiva aluzija na Jungovo otvoreno zanimanje za alkemiju, astrologiju i razne vrste ezoterije. U nekoliko je navrata čak priznao sumnju u lojalnost svog "prijestolonasljednika", što je nekada bio prijestup zbog kojeg ga je mogao protjerati. Ali, suočen sa sve većim optužbama za despotizam i uz poljuljano vlastito zdravlje, Freud će te sumnje ostaviti po strani i imenovati Junga predsjednikom Međunarodne psihoanalitičke udruge, a time i nasljednikom njegove intelektualne ostavštine.

Navodno, ovo je bio radikalno novi smjer za pokret. Otkako je prvi put formalizirao svoje ideje, Freud se jako potrudio oslikati psihoanalizu kao znanstveno utemeljenu i nepokolebljivo racionalnu, što je slika koju je riskirao poremetit, time što je imenovao svoju zamjenu, poznatu među ostalim kolegama praktičarima kao "Mistik". Ipak, uza sav Freudov vanjski prezir prema Jungovom psiho-spiritualizmu, kabalistički koncepti skriveni u njegovom vlastitom radu nisu bili samo dio njegovih gentilnih zamjena, nego će se doista pokazati značajno proširenima.

U svojoj možda najslavnijoj tezi, Jung je predstavio ono što je nazvao "Arhetipovi": manifestacije transpersonalne stvarnosti koje su utisnute u ljudsku psihu. Ti su truizmi, tvrdio je, neprestano se nastojali probiti u svijest putem mita, umjetnosti i snova, čije bi pravilno tumačenje vodilo prema "individuaciji" - psihodinamičkoj verziji prosvjetljenja. Nije on sam postigao ovo otkrivenje. Jungovi Arhetipovi, kao i mnoge njegove teorije, bile su samo proširenje uvida koje je Freud već postavio: psihički determinizam i ispunjenje želja, potiskivanje i analiza snova - uvida koje je on zauzvrat izveo iz Kabale.

Ali, dok je njegov prethodnik nastojao zamagliti izvore svog razmišljanja, Jung će to priznati sasvim otvoreno. Pišući jednom obožavatelju, komentirao je: kako bi se razumio Freudov rad, što će reći, sami rudimenti psihoanalize, "trebalo bi duboko uroniti u povijest židovskog uma... To bi nas odvelo izvan židovske ortodoksije u podzemno djelovanje hasidizma... a potom u zamršenost kabale." Formulirajući svoj pojam sinkroniciteta, smislene slučajnosti izvan uzroka i posljedice, Jung je učinio upravo to, jer je njegova tvrdnja o skrivenom redu svemira gotovo nerazlučiva od Zoharove ilustracije Soda. Njegovo istraživanje Anime i Animusa je još očiglednije inspirirano kabalom — ženskih (Shekhinah) i muških (HaKadosh Baruch Hu) aspekata pojedinca - koje treba integrirati u potrazi za psihološkom i duhovnom cjelovitošću.

Nasljeđe židovskog misticizma u modernoj psihoanalizi

Moglo bi se čak reći da, iako je Jungovo upravljanje Psihoanalitičkom udrugom površno odvratilo pažnju od židovstva organizacije, na čisto teoretskoj razini gd je postavilo još i više u prvi plan. Nakon Freudovih nastojanja da zamagli metafizičke temelje svog rada, za vrijeme Jungovog mandata će polje ponovo dobiti kozmički značaj i osjećaj mjesta uma unutar Vječnog, uz metode koje su jasno ukorijenjene u rabinskoj tradiciji.

U tom smislu, nema sumnje da je njegova filozofija istisnula Freudovu. Iako Otac psihoanalize ostaje sinonim za institucionalnu introspekciju, njegovo je nasljeđe ipak obilježeno upečatljivom dvojnošću: istodobno je hvaljen kao genij i svjetovni prorok, a istovremeno je odbačen kao čovjek s manama i mislilac, čije su nekadašnje kanonske odredbe, uvenule pod akademskim nadzorom. Jungov status, s druge strane, samo nastavlja rasti. Njegov razvoj analitičke psihologije, daleko holističkije doktrine, rekontekstualizirao je unutarnji život kao krajolik koji treba njegovati i održavati, a ne jednostavno iskopavati. Također je doprinio još uvijek praktičnim alatima asocijacije riječi i psiholoških tipova, što je temelj široko korištenog Myers-Briggsovog testa. Iz šire društvene perspektive, Jungove ideje također su prodrle mnogo dublje nego što je to Freud ikada uspio - infiltrirale su se u popularni diskurs kroz: glazbu, marketing, medije, umjetnost i kinematografiju, kao i brzo rastući New Age pokret.

Stoga nije iznenađujuće, u svih svojih 120 godina sazrijevanja, kako psihološki establišment tek treba odbaciti svoju reputaciju, kao urođeno židovske znanosti. Čini se da su razlozi za to razumljivi sami po sebi. Dok je do službenih brojki teško doći - štoviše, izrazito je teško doći do njih - jasno je kako Židovi, iako daleko od monolita kakav su nekoć bili, pokrivaju i dalje enormno veliki  segment profesije.

Na popisu od devedeset i devet vodećih psihologa dvadesetog stoljeća, više od četrdeset posto bili su Židovi.

Slična je studija otkrila da su gotovo polovicu svih citata u akademskoj literaturi dali Židovi, što je brojem čak i više za uvodne napomene, dok se psihološki odjel Nacionalne akademije znanosti SAD-a trenutno može pohvaliti omjerom Židova i nežidova gotovo jedan prema jedan.

https://people.wku.edu/steven.haggbloom/jcl.htm

https://www.jinfo.org/Psychology.htm#:~:text=The%20current%20membership%20of%20the,to%20the%20development%20of%20psychology.

Najistaknutije kliničke teorije kodificirali su Židovi.

Unutar elitnih američkih sveučilišta, otprilike jedna trećina odsjeka za psihologiju su Židovi, kao i mnogi od najpoznatijih utjecaja na mentalno zdravlje putem društvenih medija: Jonathan Haidt, Steven Pinker i Gabor Maté, da spomenemo samo neke. Neki bi čak mogli osporiti činjenicu kako je ova disciplina daleko od toga da izbjegne ranu stigmu, te je zapravo prigrlila svoj status židovske znanosti. Freudova kći Anna, obraćajući se Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, proglasila ju je, ni manje ni više, nego "titulom časti".

https://www.phapfr.vn/livres/2019/07/15/a-dedication-from-freuds-father-to-his/

Kako se sve ovo odražava na naše kolektivno mentalno blagostanje - gotovo je nemoguće reći. Iako bi se psihoanaliza i njezini kasniji izdanci mogli pohvaliti kao svjetionici koji nas izvode iz kaosa podsvijesti - općenito danas, gledajući uokolo na stanje zapadnog društva, čini se kako smo u njenim kandžama dublje nego ikada. Anksioznost je porasla do razmjera epidemije. Depresija je sada jednako raširena. Tuga, ljutnja, usamljenost i očaj - nekada promatrani kao normalne fluktuacije emocionalnog života - danas su svedeni na niz poremećaja koji se mogu dijagnosticirati. Sveobuhvatna opsjednutost samim sobom, koja se očituje u pažljivo odabranim online personama i sve više nišnim mikro-identitetima, dovela samo do još veće  fragmentacije, atomizacije i rastakanja veza koje smo nekad dijelili.

Jesu li Freud i njegovi suradnici ikada predvidjeli ovaj civilizacijski rasplet, samo je stvar nagađanja. Ostaje još više nagađanja u tome da li je to bio njihov neizgovoreni cilj.

Međutim, ono što se čini nepobitnim jest da je ispod njihove maske racionalnosti i kliničke odvojenosti - ono što je ovo sekularno svećenstvo zapravo podržavalo, pritom oslobađajući svoju židovsku znanost svijetu - bila filozofska tradicija i metafizičko nasljeđe čije podrijetlo ne leži u Beču s početka 20. stoljeća, već prije u drevnom misticizmu kabale.

Hvala na čitanju. 

BY: Carson J. McAuley; travanj 2025. godine