2. Zašto je kasnosovjetska elita odlučila ubiti SSSR?

"Od sada smo mi najjači. Uskoro će sve pripasti našem Komsomolu; ako sam ti dao riječ, to znači da ću je i održati." (Denis Konevič, predstavnik Komsomola u seriji "Slovo pacana") 

Denis Konevič je izmišljeni lik, no njegov prikaz u spomenutoj, vrlo popularnoj ruskoj TV-seriji vjerno dočarava razdoblje u kojem se radnja odvija – kasne 1980-te. Šteta je što serija nije dostupna na engleskom jeziku; zaista je riječ o naslovu koji se "guta" u jednom dahu. "Slovo pacana" je brutalna, ali izvrsno napisana serija o korijenima "gopnik" kulture. Iako je Denis tek sporedni lik, po mom mišljenju, s dobrim je razlogom bio miljenik redatelja. Riječi koje sam gore citirao uputio je jednom od glavnih likova, Maratu, u trenutku kada je ovaj bio na samom dnu. Svi u seriji su ga, na neki način, iznevjerili ili izdali – uključujući njegove najbliže prijatelje i starijeg brata – dok je Denis bio doslovno jedina osoba koja je Maratu dala obećanje i doista ga održala. To nije zato što je Denis "dobrica"; iako prvi dojam koji ostavlja na gledatelja jest da je riječ o pomalo štreberskom, slabom i pretjerano poslušnom "redaru". No, kako se radnja razvija, postaje sve jasnije da se iza njegove fasade uzornog mladića koji slijedi pravila krije proračunat i nemilosrdan um; netko tko razmišlja unaprijed i zna prepoznati prilike koje drugima promiču. Dok se "gopnici", koji su u središtu radnje, oslanjaju na sirovu i vanjsku silu, Denis svoju snagu i utjecaj gradi mnogo učinkovitije, suptilno, a pritom zadržava "čiste ruke". Naslov "Slovo pacana" odnosi se pojam "riječ dečka" – odnosno na čast. Na kraju, Denis je jedini koji se doista drži riječi. U seriji, Maratov sunovrat počinje u trenutku kada djevojku u koju je zaljubljen siluje član suparničke bande, a njegova vlastita banda širi glasinu da se ona zapravo nije previše opirala – što je bila neistina. Djevojka na kraju počini samoubojstvo, zbog čega Marat dolazi u sukob sa svojom bandom, čak odlazi u policiju u nadi da će silovatelj biti priveden pravdi. Policija iskorištava Marata, nadajući se da će uz njegovu pomoć ukloniti "gopnike" koji teroriziraju grad, ali nisu pretjerano zainteresirani za procesuiranje samog silovanja. U trenutku kada se ovaj nalazi na samom dnu, Denis prilazi Maratu sa ponudom: neka se pridruži Komsomolu i "reformira" (drugim riječima: neka svojim postupcima popravi ugled Denisa i Komsomola), zauzvrat će mu Denis omogućiti osvetu nad silovateljem. Marat prihvaća ponudu, a Denis održava svoju riječ.

Isječak koji je uredio obožavatelj počinje tako što Denis izgovara Maratu rečenicu koju sam naveo na početku, dok hodaju hodnikom lokalne policijske postaje. Zaustavljaju se pred vratima toaleta, a Denis kaže Maratu: "Obećao sam... pa, idemo naplatiti." Marat odgovara: "Ne želim", jer nije siguran što ga čeka u toaletu i Denisu još ne vjeruje. Denis inzistira: "Hajde već jednom". Nakon toga vidimo Marata kako ulazi, dok policajac provjerava je li u toaletu ostao itko tko ne bi smio vidjeti ono što slijedi, prije nego što i sam izađe. Marat se osvećuje silovatelju. Denis suptilno otkriva Maratu koliki zapravo utjecaj ima: može navesti policiju da privede silovatelja i prepusti ga Komsomolu, koji sa njim može učiniti što god želi. Ranije u seriji, Denis objašnjava Maratu da je (zahvaljujući posebnim pravilima koja vrijede samo za Komsomol i koja im omogućuju legalno vođenje privatnih poslovnih pothvata) postao daleko najbogatiji čovjek u gradu. Marat to prije nije znao; i oni koji nisu upućeni nikada ne bi posumnjali u tako nešto. Za razliku od "gopnika", Denis ne razmeće se javno svojim statusom, što nas dovodi do glavnog cilja ovog članka: rasvijetliti jedan mnogo manje poznat segment sovjetske elite – "mlade", odnosno Komsomol.

U 1. dijelu smo objasnili da je elita Komunističke partije bila sinonim za vodstvo SSSR-a. Stvarni poglavar države u Sovjetskom Savezu bio je glavni tajnik Komunističke partije, a ne predsjednik vlade. Često su to bile dvije različite osobe. Prava vlast u zemlji nalazila se u Partiji, a ne u državnom aparatu, koji je bio tek produžetak Centralnog komiteta i Politbiroa. Staljin je ispravno predvidio da to vodi u katastrofu i pokušao je prenijeti vlast iz Partije u državni aparat, ali je ubijen prije nego što je uspio dovršiti  zadatak. Rezultat je bio taj da je nomenklatura uništila zemlju; budući su pripadnici nomenklature redom bili članovi Komsomola, proizlazi da su krajem 80-ih i početkom 1990-ih godina članovi Komsomola zapravo bili djeca te nomenklature.

U 1. dijelu sam se uvelike oslanjao na knjigu Jurija Muhina "Ubojice Staljina i Berije", iz koje ću i u ovom nastavku ponešto citirati, no uskoro ću u priču uvesti još jednu knjigu. No, najprije pročitajmo tko, prema mišljenju Jurija, danas upravlja Rusijom (sljedeći citati bez umetnutih poveznica su preuzeti iz iste knjige, "Ubojice Staljina i Berije", koju smo razmatrali u 1. dijelu).

"I tako je aparat KPSS-a, posluživši se bezmozgovnim ovcama u vladi SSSR-a i Centralnom komitetu KPSS-a, ostvario svoj cilj – uništiti i SSSR i KPSS. Je li taj aparat predao vlast? Teško. Partijska mafija jednostavno je preselila svoje urede iz vladinih zgrada u razne neupadljive konzultantske tvrtke. A vlast je ostala u njezinim rukama. Istina, danas je ne predstavljaju bezmozgovni i podli sekretari Centralnog komiteta ili regionalnih komiteta, već naši sadašnji predsjednici, parlamenti i guverneri.

Zašto je aparat ostao na vlasti?

Zato što su svi današnji službeni vođe lopovi. Službeniku je lako krasti (jedan potpis dovoljan je za krađu milijardi), ali je vrlo teško raspolagati ukradenim. Naime, prvo treba otvoriti račun u nekoj zapadnoj banci, za što je, u pravilu, potrebna osobna prisutnost. Drugim riječima, svakom dužnosniku – bilo da je riječ o Jeljcinu ili Zjuganovu – potreban je netko od povjerenja kome se mogu povjeriti tehnički aspekti organiziranja krađe i čuvanja ukradene imovine. Taj zadatak može se povjeriti samo ljudima koji su dokazali svoju kompetentnost i lojalnost, a što je najvažnije, ti ljudi moraju ostati nevidljivi.

Uzmimo za primjer Jeljcina. Kome je on mogao vjerovati, ako ne ljudima koje je poznavao i sa kojima je godinama surađivao? A poznavao je isključivo ljude iz aparata KPSS-a. Drugo: čak i da se među demokratima (među profesionalnim izdajnicima?) našla neka lojalna osoba, ti su demokrati svima poznati – njihova su lica svake večeri na televizijskim ekranima. Sa druge strane, mafija iz partijskog aparata KPSS-a sastoji se od skromnih i tihih ljudi koje nitko ne poznaje. Njihova pojava u bilo kojoj banci na svijetu ne bi privukla ničiju pažnju, čak niti vratara.

Treće: Jeljcin je u državnim pitanjima potpuna marioneta, a netko ipak mora donositi odluke. Kome je mogao povjeriti pripremu svojih odluka? Amerikancima, svom prijatelju Billu Clintonu? Do određene mjere, da. Ali, ne smijemo zaboraviti da su zapadni i domaći grabežljivci konkurenti. Zapad će vas prevariti i pritom se neće niti ispričati. Stoga morate imati "svog" lopova pri ruci, nekoga tko dijeli vaše interese. U skladu s tim, Jeljcin je nerijetko samostalno pripremao svoje konačne odluke; zbog toga se, primjerice, ispričao Bushu što je Gajdara zamijenio Černomirdinom, a da o tome prethodno nije obavijestio Washington. Tko su onda ti "prijatelji"? Liberali? No, vidjeli ste da Jeljcinu nije bilo nimalo stalo do tih "demokratskih" besmislica. Čak niti oni koji su se u svemu slagali sa Jeljcinom nisu se dugo zadržali. Svi ti "liberali" samo su isturene figure, paravan za pravi predsjednički aparat.

Oni koji su držali vlast u SSSR-u, drže je i danas. U ono vrijeme nismo vidjeli ljude koji su pripremali odluke za vladu, a ne vidimo ih ni danas."

Prema Juriju: sovjetska "duboka država" – u obliku nomenklature na višim razinama, koja je okruživala ljude poput Gorbačova i Jeljcina, te usmjeravala njihove poteze – nije nestala. Budući smo već utvrdili kako je u SSSR-u stvarna vlast ležala u Komunističkoj partiji, a ne u državi, iz toga proizlazi da je sovjetska "duboka država" bila smještena upravo unutar Partije. Jurijeva primjedba, gdje su čak i Jeljcinu bili potrebni ljudi koje nisu imenovali Amerikanci i u koje je mogao osobno imati povjerenja – sasvim je logična. Koga je, uostalom, osim pripadnika stare nomenklature, Jeljcin uopće mogao poznavati? Potreba za vlastitim kadrom (ljudima koje nije odabrao Zapad) nipošto ne znači da je Jeljcin potajno bio "autentičan" (u smislu dosljednosti vlastitim, ne-zapadnim uvjerenjima) ili antizapadno nastrojen; zapravo je upravo suprotno. Jeljcinu su trebali ljudi koji su u njegovo ime mogli otvarati bankovne račune na Zapadu, posjedovati tamošnju imovinu i snalaziti se u zapadnoj birokraciji, a da pritom ne izazovu nikakvu sumnju. Kao primjer Jeljcinove sposobnosti da na unutarnjem planu povlači vlastite poteze, čak i protiv volje Washingtona, Jurij navodi zamjenu Gajdara Černomirdinom. Navodi i niz drugih primjera, ali ću njih ostaviti za treći dio, gdje ćemo se detaljnije pozabaviti nomenklaturom. Za sada je dovoljno shvatiti Jurijevu tezu (sa kojom se slažem): zapadna okupacija Rusije nije toliko stvar izravnih naredbi koje Kremlj prima iz Langleyja (iako se i to događa), već prije svega činjenica što je vladajuća klasa u svojoj srži usvojila zapadni svjetonazor i sustav vrijednosti. Jednostavno rečeno, i Jeljcin je (baš kao što to danas shvaća Putin) uvidio da je Zapad itekako sposoban okrenuti se protiv "svojih" i uništiti ih. Stoga je, radi osobnog opstanka, očuvanja vlasti i zaštite imovine na Zapadu, nužna određena doza osobne autonomije, i diskretan, neupadljiv kadar ljudi zaduženih za rješavanje problema. Ipak, ponavljam: sve to nema nikakve veze sa tim da bi Moskva bila antizapadna; ruska vladajuća klasa jednostavno je vrlo brzo shvatila da oni sami, kao i njihova imovina i obitelji na Zapadu, nisu nedodirljivi. Upravo je zato Jeljcin bio uznemiren zbog bombardiranja Jugoslavije. Nije namjeravao otvoreno prkositi Zapadu pružanjem bilo kakve konkretne pomoći Srbima, ali svakako nije bio zadovoljan. Upravo se u tome zapravo i sastoji cjelokupni sukob koji danas postoji između Rusije i Zapada. Rusija želi osigurati veću nedodirljivost unutar zapadnog sustava. 

U citatu iznad, Jurij izričito navodi da je stara sovjetska nomenklatura, "duboka država", jednostavno preselila svoje urede iz zgrada Komunističke partije u neugledne poslovne zgrade u kojima djeluju razne "privatne" tvrtke. Vezano uz to, predstaviti ću knjigu na koju ću se uvelike oslanjati u ovoj objavi o "Komsomolskoj mafiji". Djelo nosi naslov "Komi na prekretnici". Autori su mu dva istraživačka novinara, rodom iz te ruske republike; jedan od njih otac je osobe sa kojom je moja supruga išla u školu. Tijekom posljednjeg posjeta Rusiji, gdje je rješavala obiteljske stvari, supruga je nabavila primjerak knjige i donijela ga kući, ali je idućih četiri ili pet mjeseci knjiga netaknuta stajala na polici u našem stanu, ovdje u Bjelorusiji. Prije nekoliko dana napokon sam je počeo listati i sada žalim što to nisam učinio ranije. Ispostavilo se da je ova knjiga, koja se bavi politikom 1990-ih godina u široj javnosti prilično nepoznatoj Republici Komi, pravo otkriće. Ona, zapravo, nudi svojevrsnu studiju slučaja (samo u manjem mjerilu) onoga o čemu Jurij Muhin govori u citatu iznad: kako stara partijska elita iz doba SSSR-a i danas zadržava vlast u Rusiji. Npr. u poglavlju "Ogledalo korupcije u Komiju" opisuje se slučaj privatizacije otmjenog sovjetskog restorana "Sjeverni teritorij" ("Severnaja territorija"):

"U ožujku 1992. godine provodi se privatizacija bivših državnih poduzeća putem komercijalne dražbe. Povjerenstvo koje nadzire dražbu odredilo je cijenu restorana na 103.800 rubalja. Jedina dva sudionika bila su sindikat zaposlenika restorana i zatvoreno dioničko društvo "Pecherlend", koje je odmah ponudilo 500.100 rubalja za preuzimanje objekta "Northern Territory". Sindikat zaposlenika restorana ponudio je iznos 5% veći od onoga koji je ponudio „Pecherlend”, no budući nisu pristali navesti konkretnu svotu, Povjerenstvo je proglasilo "Pecherlend" pobjednikom. Sindikat nije osporavao rezultate, jer je novi vlasnik objekta, K. Kehoz – bivši član Komsomola i zaposlenik "Pecherlenda" – zajamčio radnicima restorana zadržavanje dotadašnjih prava, uključujući mirovine. U roku od nekoliko mjeseci restoran su preuzeli novi vlasnici iz redova lokalne bivše partijske nomenklature, putem tvrtke registrirane na Gibraltaru. Vremenom su "Northern Territory" prodali za 600 milijuna rubalja, pri čemu je samo trošak apostille ovjere na ugovoru premašivao cjelokupni gradski proračun. Dakako, danas je svaka priča o tome da su radnici restorana zadržali svoja prava i mirovine posve bespredmetna."

"Komi na prekretnici". Doslovno nisam mogao pronaći sliku knjige na internetu, pa evo jedne snimljene na mom kuhinjskom stolu. Svi citati u ovoj objavi koji nemaju poveznicu preuzeti su iz te knjige, osim onog prvog, koji je preuzet od Jurija Muhina.

Ta anegdota predstavlja mali mikrokozmos procesa koji se odvijao diljem Ruske Federacije ranih 90-ih godina. Tu vidimo "bezlične tvrtke" kojima upravlja bivša sovjetska nomenklatura, kao i komsomolsku mafiju koja sa njima surađuje da bi razgrabila rusku imovinu i izigrala radnike koje su navodno zastupali. Upravo su u tim tvrtkama i dioničkim društvima koncentrirane stvarne poluge moći u Rusiji; baš kao što je to slučaj u SAD-u i Europi. Rusija danas, umjesto sovjetskog politbiroa, ima oligarhijski politbiro. Taj je  oligarhijski nasljednik još netransparentniji i manje odgovoran od svog prethodnika – što je, uostalom, i bio glavni cilj rastakanja SSSR-a. Grad gdje se sve to odvijalo je Siktivkar, glavni grad Republike Komi. Siktivkar je prvo mjesto u Rusiji gdje sam dulje vrijeme živio; ondje su mi se rodila djeca, ondje sam se oženio i kupio svoj prvi stan (koji sam u međuvremenu prodao, zbog čega mi je pomalo žao, jer su cijene nekretnina u međuvremenu drastično narasle). To je mjesto gdje sam napravio prve korake koji se obično vežu uz odraslu dob i sve što ona nosi, pa me za njega veže neka neodređena nostalgija. Sve u svemu, riječ je o ugodnom mjestu – ako izuzmemo tipične ruske ceste i brutalne zime koje kao da nikada ne prestaju.

Siktivkar

Pretpostavljam da većina čitatelja zna što je bio Komsomol, pa neću gubiti vrijeme prepričavajući povijest. Za one koji nisu upoznati, dovoljno je znati da su sovjetski građani, ako su željeli napredovati u Partiji ili upisati sveučilište, obično ulazili u Komsomol još kao tinejdžeri, a članovi su mogli ostati sve do kasnih 20.-tih godina. Svrha organizacije bila je pripremiti mlade ljude da postanu uzorni članovi Partije, a koji će kasnije voditi zemlju. Upravo su se tu djeca nomenklature upoznavala i stvarala mreže kontakata. Kada sam prvi put uzeo u ruke knjigu "Komi na prekretnici", iz navike sam odmah pogledao sadržaj i primijetio kratko poglavlje posvećeno pothvatima bivših članova Komsomola iz te republike. Iskoristiti ćemo to poglavlje kao studiju slučaja kako bismo stekli uvid u ulogu koju je ta djeca nomenklature imala u Rusiji tijekom 90-ih godina.

"Bivši članovi komsomolske organizacije u Komiju ispisali su značajnu stranicu u povijesti te republike, našavši se među njezinim prvim poduzetnicima. U početku su novac zarađivali manje-više pošteno, u tzv. "Centrima za znanstveno-tehničko stvaralaštvo mladih". U tim su se ranim oblicima poduzeća proizvodili namještaj, tiskala literatura, izrađivala odjeća i prodavali popularni časopisi."

Drugim riječima, u SSSR-u su postojala posebna pravila koja su Komsomolu omogućavala ono što običnim građanima nije bilo dopušteno, tj. bavljenje privatnim poduzetništvom. Da su obični građani počeli proizvoditi namještaj ili odjeću i prodavati ih, bili bi uhićeni kao špekulanti. Sjetite se Denisa iz serije "Slovo pacana". U seriji se otkriva da je on iskoristio ta posebna pravila kako bi, iz sjene, postao mladi oligarh u usponu. Upravo se to događalo i u stvarnom životu.

"Iz tih centara za mlade proizašao je niz "uspješnih financijaša" – financijskih špekulanata i lihvara. U pravilu, sumnjiviji projekti – poput proizvodnje jeftinog, ilegalnog alkohola upitne sigurnosti – nisu bili izravno pod vodstvom članova Komsomola, već su djelovali pod njihovom zaštitom (tzv. "krišom")."

Upravo je zato Denisov lik u seriji tako dobro opisan. 20-godišnjaci koji su vodili komsomolske omladinske centre upuštali su se u korupciju na isti način kao i njihovi roditelji. Činili su to diskretno, misleći na budućnost; uvijek bi se pobrinuli da, u slučaju nečeg nezakonitog, odgovornost snosi netko drugi. Nisu poput današnjih mladih elita, koje se jednostavno oslanjaju na to da mediji neće izvijestiti o njihovom uhićenju. Što smo bliže kraju Sovjetskog Saveza, to su komsomolski planovi postajali ambiciozniji. 

Edward Gervik, umirovljeni pukovnik policije i bivši načelnik unutarnjih poslova grada Vorkute, govorio je o nekim kreativnim aspektima komsomolskih poslovnih praksi.

"Godine 1990. je u Vorkuti registrirana Regionalna trgovačka burza (RTSM), čiji je direktor ujedno bio i čelnik gradskog Komsomola. RTSM je nastao kao zajednički pothvat Komsomola i državnog poduzeća za eksploataciju ugljena u Vorkuti, sa ciljem prodaje ugljena na europskom tržištu. Istovremeno, francuska tvrtka "Sovmedia", koju su vodila dva bivša sovjetska državljanina, Phillip Fershut i Frank Tamdo – registrirala je u Moskvi podružnicu pod nazivom "Strek", u čiji su sastav ušli RTSM, Latvijske željeznice i luka Riga. Ukratko: cilj "Sovmedije" bio je uspostaviti monopol nad prodajom ugljena iz Vorkute. Shema je funkcionirala ovako: RTSM je preuzimao ugljen iz rudnika u Vorkuti, Latvijske željeznice prevozile su ga po subvencioniranim cijenama, luka Riga obavljala je utovar, a "Sovmedia" ga je prodavala na inozemnom tržištu. Naposljetku je u Vorkuti registrirano društvo "Strek North LLC", čiji su vlasnici bili i direktori poduzeća povezanih sa eksploatacijom ugljena u Vorkuti. Izvana je sve izgledalo manje-više zakonito, no ubrzo se otkrilo da Francuzi planiraju kupovati ugljen iz Vorkute po cijeni nižoj od tržišne. Namjeravali su plaćati četiri dolara po toni – iznos koji bi se potom raspodijelio među "zainteresiranim stranama" – dok bi ga u inozemstvu prodavali po punoj tržišnoj cijeni. Svatko tko nije htio potpisati sporazum te skupine jednostavno bi nestao ili počinio samoubojstvo. U takvim napetim okolnostima održan je hitan sastanak direktora rudnika i osnivača tvrtke "Strek", na kojem je dogovoreno da će to društvo nadoknaditi sve gubitke nastale kupnjom ugljena iz Vorkute po cijenama nižim od tržišnih. I eto – kriminalni posao postao je legalan, a "Strek" je dobio dozvolu za izvoz strateških sirovina i koksnog ugljena. Vlasnici finskog metalurškog kombinata "Rautaruukki", glavnog kupca, odbili su sklopiti bilo kakav posao sa rudarima iz Vorkute bez posredovanja "Sovmedije". Kamo su točno pipci te hobotnice odvodili ugljen, nije poznato, no on je završavao u inozemstvu na štetu gospodarskih interesa Rusije, a svatko tko bi im se našao na putu ne bi dugo poživio."

1990… SSSR nije bio službeno raspušten sve do 26. prosinca 1991. godine. Još prije nego što je država službeno prestala postojati, već je bio osmišljen plan opće pljačke Rusije. Svi ekscesi iz 1990-ih nisu bili tek slučajna, nesretna posljedica divljeg, nereguliranog kapitalizma ili porođajnih muka pri napuštanju komunizma. Ljudi koji su upravljali SSSR-om, kao i njihova djeca, već su točno znali kako će rusko gospodarstvo funkcionirati 90-ih, jer su taj sustav stvorili dok je SSSR, tehnički gledano, još uvijek postojao. Tu nije bilo nimalo slučajnosti. Svi smo čuli one glupe priče o tome kako su Jeljcin i njegovi suradnici posjetili američke supermarkete i zaključili da bi i Rusi trebali imati isto – uz dodatak da je SSSR imao gospodarskih problema, bla, bla – pa su stoga uvedene tržišne reforme, što je dovelo do kraja Sovjetskog Saveza. Sve su to potpune besmislice. Čini li vam se da je gore opisana shema sa  ugljenom iz Vorkute nastala zato što je nedostajalo trgovina mješovitom robom, ili zato što su ljudi morali čekati u dugim redovima da bi kupili hladnjak? Bio je to sustav osmišljen zato da obogati one koji su ga stvorili – nomenklaturu i njihovu djecu, zajedno sa njihovim zapadnim partnerima. Službenik unutarnjih poslova koji je tu priču ispričao autorima knjige kaže da čak niti on ne zna kamo je ugljen zapravo odlazio, a Finci nisu htjeli izravno pregovarati o ugovorima sa rudnicima. No, Finci su kupovali po tržišnoj cijeni - što znači da su i oni bili dijelom te igre. Suvišno je reći da je zabrinutost rudara zbog te prijevare bila opravdana; na kraju su oni izvukli najdeblji kraj. Pogledajte kako Vorkuta izgleda danas:

Pogledajte samo dio tog videa i razmislite o ulomku iz knjige koji smo upravo pročitali. Uobičajeno, bezvrijedno opravdanje za to zašto Vorkuta danas nalikuje paklenom krajoliku, u stilu "Stalkera" ili "Fallouta" – glasi da grad "nije bio ekonomski održiv". No, sada znamo da su još 1990. godine, a vjerojatno i puno ranije, Komsomol, državna poduzeća ("Vorkuta ugljen", Latvijske željeznice i Luka Riga), jedna tvrtka u francuskom vlasništvu, kao i svi oni u Moskvi koji su dali odobrenje za to – već znali da će Vorkuta na kraju izgledati ovako. Naime, sami su pokrenuli plan koji je doveo do toga, a sve u zamjenu za luksuzne stanove, jahte i slično. Već su znali da će bogatstva Vorkute prodavati strancima ispod tržišne cijene, a svakoga tko se usprotivio su – likvidirali. Bilo je to ubojstvo, a ne nekakva samoregulacija tržišta i gospodarstva. Glavni počinitelji bili su pripadnici nomenklature i njihova djeca. Istina, sve su to učinili u partnerstvu sa Zapadnjacima i u potrazi za "američkim snom", ali su oni ti koji su na to morali pristati. Morali su prihvatiti taj dogovor, stoga su oni najodgovorniji. Usput, moja je teta rođena u Vorkuti.

Jedan posebno poznati bivši član Komsomola iz Republike Komi jest Michael Kruglitz, koji je vodio Ministarstvo trgovine u Autonomnoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici Komi (u sastavu Ruske Sovjetske Socijalističke Republike unutar SSSR-a). Svoje dane na čelu lokalnog Komsomola opisao je sasvim otvoreno:

"Kada je došlo vrijeme da počnem raditi u okružnom Komsomolu, pristao sam, a zatim sam prešao u regionalni odjel. Tamo je bilo više perspektive; često sam odlazio na službena putovanja u Sankt Peterburg. Jedan od mojih kolega ondje već je postao direktor trgovine vinom i vodom, kupio si lijep stan – ukratko, živio je punim plućima. Godine 1986. pokrenuti su poznati Komsomolovi poslovni programi, a ja sam, u ulozi regionalnog direktora, počeo organizirati inicijative za mlade. Godine 1989. osnovali smo Komercijalno-informacijski biro, na čijem je čelu bio Igor Turkin. Tražili smo snažne investitore za realizaciju vladinih programa. Surađivali smo sa klijentima kao što je Gluzman."

Kruglitz kaže da je Komsomolu, 1986. godine, bilo dopušteno da se otvoreno počne baviti privatnim poduzetništvom. Obzirom na to kako je sve to završilo – uzmimo za primjer Vorkutu – čovjek se mora zapitati nije li nomenklatura, koristeći tu povlasticu, svjesno osiguravala uspjeh sebi i svojoj djeci još mnogo ranije. Kada on kaže da je tražio ulagače za provedbu državnih programa, zapravo misli na ulagače u Komsomolske "startupove", budući je Komsomol bio državna organizacija.

"Posao nipošto nije bio dosadan; često smo išli na službena putovanja u Europu... ali sve je na kraju završilo prilično banalno."

Ma da, naravno.

"Svi znamo kako je završilo sa Gluzmanom, a Turkin danas živi u Londonu."

Ovo čovjek ne bi mogao izmisliti.

"Godine 1996. pokrenuo sam vlastiti lanac trgovina, a jedan moj poznanik iz Uhte u međuvremenu je postao distributer za jednu tvornicu mesa, te mi predložio da uđemo u zajednički posao. Iskreno, nisam bio baš oduševljen; dok smo bili u Komsomolu, naši su poslovi bili "čisti", poslovalo se pošteno, nismo snosili nikakvu odgovornost i sve je bilo nekako ugodno. A sad... sve je bilo trulo od vrha do dna. Nakon dvije godine posao nam je propao, kao što to uvijek biva kad nema dovoljno novca da se podijeli između dviju ili više strana. Nepotrebno je reći da smo se razišli u lošim odnosima. Barem se nismo poubijali – i to je nešto pozitivno. Naravno, nitko nije savršen; svi mi imamo mane. U proljeće 1998. godine sam počeo raditi sam, bez poslovnog partnera, i bilo je teško. Dva mjeseca gotovo nisam spavao i visio sam o koncu, ali za kupce u mojim trgovinama ništa se nije promijenilo."

Što se tiče Igora Turkina i Gluzmana, koje Kruglitz spominje u svojim sjećanjima:

"Godine 1992., na inicijativu Jurija Spiridonova, tadašnjeg predsjednika Vrhovnog sovjeta Republike Komi, te Aleksandra Okatova, bivšeg zamjenika šefa vlade Republike Komi, u Luksemburgu je registrirana tvrtka "Komi Lux". Osnovana je sa ciljem prikupljanja sredstava ostvarenih izvoznim ugovorima. Najveći dio tih ugovora odnosio se na naftu, a sklapala ih je tvrtka "Komineft" – u to vrijeme monopolist u proizvodnji nafte u toj republici.
Operativno osnivanje "Komi Lux" su proveli Igor Turkin – danas britanski državljanin, bivši direktor Informacijsko-komercijalnog ureda pri Vijeću ministara Republike Kazahstan i suvlasnik tvrtke "DTV GMBH" – te Boris Gluzman, bivši predsjednik uprave "Eurasian North Bank". Gluzman je danas izraelski državljanin, a u Izraelu je odslužio zatvorsku kaznu zbog iznude.
Savjetnik na projektu bio je pomalo zaboravljeni poduzetnik Artjom Tarasov.
Neformalni nadzor nad projektom provodili su Viktor Zaharov (danas suprug Maše Rasputine i predstavnik tvrtke "LUKOIL-neftegazstroy" u Sjeverozapadnom saveznom okrugu, inače blizak suradnik Romana Abramoviča, rodom iz grada Uhte u Komijskoj ASSR), te Sergej Kublicki, koji je u određenim neformalnim krugovima poznat pod nadimcima "Dusja" i "Vorkuta".
Projekt "Komi Lux" je postojao do 1997. godine. Sredstvima prikupljenim na računima "Komi Luxa" su kupljene tvornica boja u Hrvatskoj i tvornica namještaja u Nizozemskoj. Oba su poduzeća poslužila kao svojevrsna kompenzacija vodstvu Republike Kazahstan tijekom preuzimanja "Kominefta" od strane "LUKOIL-a"." 

Dakle, poznanstva koja je Kruglitz stekao još dok je surađivao sa moćnicima iz Komsomola i darežljivim investitorima vode izravno do najužeg kruga suradnika samog Romana Abramoviča, koji je također rodom iz Republike Komi. Šokantno, ali oni ne žive u Rusiji, a vode poslove povezane sa pljačkom prirodnih resursa Republike Komi, pri čemu sav prihod završava u inozemstvu (u offshore  zonama). Ozbiljno, zašto je "Komi Lux" registriran u... Luksemburgu? I, iskreno, urnebesno je kako su ti ljudi – oni koji u Rusiji doista imaju moć, bez obzira na to gdje žive – pobrinuli obeštetiti staru kazahstansku nomenklaturu za prihode izgubljene otkupom njihovih udjela u Komineftu. Čini se kao da je upravo zato "Komilux" i osnovan. A registrirali su ga u Luksemburgu upravo oni koji u Rusiji imaju stvaran utjecaj i da bi izbjegli bilo kakve uplate u ruski proračun.

Dakle, kao što ovdje vidimo, krupne zvjerke iz Komsomola u Komiju bile su duboko upletene u planove za rasprodaju imovine i osiromašenje Republike – a sve je to počelo mnogo prije nego što je SSSR bio klinički mrtav. Ta se dinamika može primijeniti na cijelu Rusiju. Vratimo se sada na početak, na one neugledne tvrtke za koje Jurij Muhsin tvrdi – a čini se da je to doista tako – da u njima leži stvarna moć u Rusiji. Bi li vas iznenadilo saznanje da je i prva generacija banaka u RF proizašla iz Komsomola? Kao što smo već spomenuli, "Centri za znanstveno-tehničko stvaralaštvo mladih" bile su jedine institucije u SSSR-u kojima je zakonski bilo dopušteno poslovati kako žele. Uživale su državnu zaštitu, a – kako smo pročitali kod Kruglitza – njihovi su direktori putovali u Europu. Kruglitz tvrdi da se ondje nije dogodilo ništa zanimljivo, ali to nije uvjerljivo. Komsomolci su u Europi mogli slobodno kupovati raznu robu – računala, elektroniku, odjeću i slično – te preprodavati u SSSR-u bez plaćanja carina. Sve se to odvijalo u vrijeme kada su čak i obični Rusi, a ne samo vladajuća klasa, silno obožavali Zapad. Štoviše, SSSR je bio država u kojoj su ljudi imali novca, ali često nisu imali na što potrošiti. To je značilo da je Komsomol mogao prodavati robu kupljenu na Zapadu, uz goleme marže. Uz to, Komsomol je služio i kao paravan za one koji su poslovali nezakonito (npr. za krijumčare alkohola), a bavio se i svojim uobičajenim aktivnostima, poput proizvodnje odjeće i namještaja ili građevinskih projekata. Usput, postoji legenda da je Komsomol dobio te povlastice zato jer je Kremlj shvatio da SSSR-u prijeti stambena kriza. Jedini način da se riješi bio je da mladi ljudi – naravno, pod nadzorom države – sami financiraju izgradnju vlastitih domova. Činjenica jest da je Komsomol doista izgradio mnoštvo nebodera i sličnih objekata u sovjetskim gradovima; iako te zgrade možda nisu osobito lijepe, svakako su čvrste i potrajati će još mnogo, mnogo desetljeća. I sam većinu vremena živim u jednoj od njih, budući da u svom pravom domu danas rijetko boravim. Uostalom, samo pogledajte kako se dobro drže sve te komunističke stambene zgrade u Ukrajini nakon što su primile tko zna koliko bombi, topničkih granata i udara bespilotnih letjelica. Što mislite, kako bi se u takvim uvjetima držali američki stanovi i stambeni kompleksi, građeni kao od kartona?

Kako bilo, ne vjerujem da je to pravi razlog zašto je Komsomolu dopušteno samofinanciranje. Mislim da je razlog taj što su, u trenutku kada je SSSR "ubijen", ljudi koji su upravljali državom osiguravali svoje pozicije da bi zadržali vlast. Komsomol je bio partijska organizacija, i toliko je zgodno što su upravo iz njega proizašle prve banke i dionička društva u Ruskoj Federaciji. Sjetite se prvog ulomka iz teksta "Komi na prekretnici", gdje čitamo o dioničkom društvu pod vodstvom bivšeg komsomolca koje kupuje otmjen restoran, dotad u državnom vlasništvu; zatim jedna bezlična tvrtka, registrirana na Gibraltaru i pod kontrolom bivše nomenklature, preuzima taj restoran i preprodaje ga po cijeni otprilike deset puta višoj od one po kojoj su ga kupili. Pogledajmo, dakle, malo detaljnije, odakle su te organizacije zapravo potekle:

"Do početka 90-ih godina u SSSR-u je već djelovalo više od 600 centara za znanstveno-tehničko stvaralaštvo mladih (STCY): oni nisu plaćali nikakve (!) poreze, već su izdvajali 3% svojih prihoda u svesovjetski fond STCY-a, a 27% u lokalne fondove kojima su upravljala koordinacijska vijeća STCY-a. Istovremeno, država nije dobivala apsolutno ništa: sredstva su se koristila za "razvoj znanstveno-tehničkog stvaralaštva i društvene ciljeve" (ukupni promet sredstava 1989. godine iznosio je 1.5 milijardi rubalja). Dobivši pravo na isplatu gotovine, centri STCY-a postali su kolijevka ruske poslovne elite, ali i pokretači inflacije. Komsomolski kapital rastao je vrtoglavom brzinom – u to vrijeme jednostavno ga nije bilo na što potrošiti.
(Pod "isplatom gotovine" autor misli na to da centri STCY-a nisu imali ograničenja u pogledu iznosa novca koji su mogli podići sa svojih računa kako bi isplatili osobe sa kojima su imali sklopljene ugovore, uključujući zaposlenike. U državnim poduzećima u SSSR-u – dakle, u svim poduzećima – zaposlenicima se nikada nije smjelo isplatiti više od 50% osnovne plaće za prekovremeni ili dodatni rad. Centri STCY-a nisu bili podložni tom ograničenju.)
Tijekom 1990-ih, ovi su omladinski kolektivi za sebe osigurali vrlo unosan status posrednika.
Prekretnica u komsomolskom poslovanju dogodila se neposredno prije raspada SSSR-a: 12. ožujka 1990. godine, u Moskvi je održana osnivačka konferencija Saveza centara za znanstveno-tehničko stvaralaštvo mladih, te malih poduzetničkih i inovacijskih tvrtki SSSR-a. U njoj su sudjelovali Središnji komitet Komsomola, Svesovjetsko središnje vijeće sindikata i Svesovjetsko koordinacijsko vijeće pri Državnom komitetu za znanost i tehnologiju SSSR-a – tijelo koje je upravljalo sustavom STCY-a. Tijekom rasprave postalo je jasno da omladinski centri nimalo ne opravdavaju svoje ime: samo se 17% tih udruženja bavilo proizvodnim i znanstvenim aktivnostima, dok su se ostala specijalizirala za posredničke poslove manjeg opsega. Nisu svi pronašli izlaz iz te situacije, no najsnalažljiviji centri naknadno su preuzeli veći dio ruske industrije. Raspolažući vlastitim kapitalom i uspostavljenim poslovnim vezama sa državnim vrhom, ovi su omladinski poslovni subjekti službeno osigurali unosan status posrednika. U svega nekoliko mjeseci zemlja je premrežena burzama roba, vrijednosnica i drugim vrstama burzi, nastalima na temeljima centara za znanstveno-tehničko stvaralaštvo mladih (STCY).

Sljedeći se korak nametnuo sam po sebi: zemlji je očajnički bio potreban novi sustav kreditnih institucija. Komsomolci su napravili iskorak – kapital koji su akumulirali osnivači burzi poslužio je kao temelj za desetke banaka. One su najčešće nastajale kao podružnice uspješnih poduzeća. Primjerice, na temeljima jednog od moskovskih centara za znanstveno-tehničko stvaralaštvo mladih (NTTM) nastala je poznata banka MENATEP. Njezini budući čelnici obratili su se banci Zhilsotsbank sa zahtjevom za kredit, no ondje su im objasnili da nemaju pravo odobriti zajam centru za stvaralaštvo, ali da bi ga rado odobrili – drugoj banci. Stoga je MENATEP isprva registriran kao "podružnica" centra za stvaralaštvo, kako bi se omogućilo nesmetano dobivanje kredita.

Daljnji razvoj "komsomolskog kapitalizma" obilježili su brojni skandali vezani uz privatizacijski val koji se povezuje sa Čubaisom. Kapital novonastalih banaka korišten je u takozvanim aukcijama "krediti za dionice" ("loans-for-shares"), na kojima su na prodaju ponuđena najveća ruska poduzeća. Pobjednici tih aukcija danas su svima poznati; uvršteni su na glasoviti popis najbogatijih ljudi u Rusiji, koji sastavlja časopis Forbes."

Što je, u poslovnom smislu, posrednik? To je savjetnik kojeg plaćate ili, češće, svojevrsni parazitski subjekt. Također:

Dakle, već početkom 1990-ih – prije nego što je SSSR službeno prestao postojati – Komsomol je omogućavao odvijanje službenih i neslužbenih gospodarskih aktivnosti. Nakon nastanka Ruske Federacije, Kremlj je samo formalizirao ono što je već postojalo, istovremeno ukinuvši socijalne mreže koje su štitile stanovništvo, kao i pravna ograničenja koja su sprječavala nomenklaturu da pljačka i otima. Upravo su banke proizašle iz Komsomola osigurale kapital za program "zajmovi za dionice", iz kojeg je nastala današnja tzv. "ruska" oligarhija, čiji je glavni arhitekt bio Vladimir Potanjin. Potanjin je, sasvim očekivano, svoju karijeru započeo u Komsomolu, prodajući moderne ukrasne maske – riječ je o onim vrlo skupim maskama u afričkom ili pacifičkom stilu, kakve pripadnici "baby boom" generacije iz više srednje klase vole postavljati po svojim domovima. Vjerojatno je bio i "posrednik", baveći se pritom brojnim "poslovima sa strane" i daleko od očiju javnosti. U jednom njemu naklonjenom članku se njegova uloga u programu "zajmovi za dionice" opisuje ovako:

"Sredinom 90-ih godina Potanjin je organizirao poznate dražbe po principu "zajmovi u zamjenu za dionice", uslijed čega su najveća ruska industrijska poduzeća prešla u ruke šačice poslovnih ljudi po iznimno niskim cijenama. A sada on predvodi tu postupnu evoluciju. Bio je jedan od prvih ruskih tajkuna koji se početkom prošlog desetljeća počeo baviti filantropijom, nastojeći steći ugled na Zapadu, doniranjem milijun dolara godišnje zakladi Guggenheim."