3. Kako provesti "obojenu revoluciju” protiv vlastite zemlje?

Postoji raširena zabluda da se SSSR raspao jer je utrka u naoružanju protiv Amerike dovela zemlju do bankrota. Drugi tvrde da je glavni razlog bio taj što su hrabri, obični građani izašli na barikade i zatražili slobodu za svoje potlačene etničke skupine – slobodu koja se, navodno, očitovala kroz kupnju Coca-Cole, traperica i odlazak u McDonald’s. Neki smatraju da je riječ o kombinaciji ta dva čimbenika. Samo najgluplji i najlakovjerniji pojedinci – oni koji funkcioniraju poput programiranih likova u videoigrama (NPC-ovi) – teško shvaćaju da su događaji poput Arapskog proljeća, Majdana ili nemira u Hong Kongu 2019./20. bili pomno orkestrirani "odozgo" (fenomen poznat kao "astroturfing"). Ono što slučaj propasti SSSR-a čini nešto složenijim za razumijevanje jest činjenica da je vanjsko uplitanje bilo minimalno; vlastita nacionalna elita i KGB nadzirali su imploziju sovjetskog carstva od početka do kraja. To, međutim, ne bi trebalo biti prepreka za shvatiti, jer svatko tko ovo čita vjerojatno je upoznat s time kako zapadna vladajuća klasa organizira prosvjede protiv same sebe; prosvjede koji su često daleko od miroljubivih. Sjetite se pokreta BLM, sjetite se naivnih tinejdžera koji zahtijevaju ukidanje suvremenog društva zbog klimatskih promjena, ili se prisjetite kako je CIA stvorila i usmjeravala hipi kontrakulturu 60-ih i 70-ih godina. Pad SSSR-a sličan je tim procesima koji se odvijaju "odozgo prema dolje", uz jednu bitnu razliku: u zapadnim primjerima cilj nije bio potpuno uništenje države, dok je u slučaju Sovjetskog Saveza upravo to bio cilj. Ipak, motivi onih koji su vukli konce – kako na Istoku tako i na Zapadu – bili su uglavnom isti: više moći i osobnog utjecaja za one koji su te procese provodili.

Godine 2024. u Rusiji je objavljena televizijska serija pod nazivom "GDR" (DDR), čija se radnja, kao što se iz naslova može naslutiti, uglavnom odvija u Istočnoj Njemačkoj. Radnja je smještena u 1988. godinu, a vrti se oko agenata KGB-a koji pokušavaju pronaći tajni arhiv bivšeg šefa Stasija, Marcusa Wolfa. Arhiv je, naime, sadržavao dokaze da je Zapad vodio Gorbačova "za nos". Međutim, u ovoj fazi Stasi više nije vjerovao KGB-u, niti Moskvi općenito; tijekom većeg dijela serije Stasi djeluje kao antagonistička strana, pretpostavljajući da KGB želi arhivu kako bi je predao CIA-i. Pred kraj serije, pripadnici KGB-a i Stasija postižu međusobno razumijevanje, ali prekasno. Meni se serija osobno svidjela, unatoč nekim spornim trenucima, npr. jedan od likova iz KGB-a očito je temeljen na Putinu, no serija ga prikazuje kao sovjetskog domoljuba. Markus Wolf prikazan je kao tvrdokorni socijalist, dok je u stvarnosti bio Židov, a KGB mu nikada nije vjerovao, jer su (ispravno) pretpostavljali da odaje povjerljive informacije Izraelu. Unatoč tome, riječ je o dobroj seriji koja izvrsno dočarava atmosferu DDR-a sa kraja 80-ih, a opće nepovjerenje između Stasija u njegovoj završnoj fazi i KGB-a doista je postojalo. Iako nisam ljubitelj špijunskih priča, nemam problema vjerovati da su postojali pojedinci u KGB-u koji su pokušavali spasiti SSSR, ali su ih u tome spriječili oni na višim položajima. Serija to vješto uklapa u radnju: na kraju saznajemo da je agente KGB-a u Berlinu vlastiti šef prodao CIA-i. Gorbačov je prikazan kao naivan čovjek kojim manipuliraju njegovi savjetnici, navodeći ga na velike ustupke Zapadu; on na kraju snosi svu krivnju za propast zemlje, dok sovjetska nomenklatura – koja je zapravo vukla konce – ubire sve koristi. U nastavku slijedi isječak iz serije u kojem agent Stasija, Michael Foss, u jednom istočnonjemačkom baru razgovara sa agentom KGB-a, Jurijem Ždanovom, o perestrojki. Molim vas, oprostite na vrlo lošoj kvaliteti – ovo je jedina verzija scene koju sam uspio pronaći na YouTubeu, a da sam postavio poveznicu na neki ruski izvor, nitko je vjerojatno ne bi pogledao. Foss je tamnokosi muškarac i ujedno najzanimljiviji lik u seriji:

Prijevod dijaloga:

"Foss: SSSR je pokrenuo perestrojku, a to nije nikakav kozmetički popravak. Počeli ste rušiti same temelje na kojima sve počiva.

Jurij: Vrijeme je za promjene! Samo budala nikada ni u što ne sumnja, a snažni priznaju svoje pogreške i pokušavaju ih ispraviti.

Foss: Kakva je bila vaša pogreška?! SSSR je diktirao uvjete cijelom svijetu. Svi su vas se bojali. Poštovali su vas. No, Gorbačov je odlučio postati ravnopravan partner. Ali, oni vam neće biti prijatelji. Lažni osmijesi, licemjerna rukovanja, lažna obećanja o suradnji.

Jurij: Da bi bio snažan, trebaš resurse! Puno resursa. Hladni rat nas je iscrpio. U tome leži korijen "perestrojke"!

Foss: Financijalizacija svega, tržišna utakmica – sami ste otvorili vrata virusu kapitalizma. On vas izjeda iznutra.

Jurij: Izaći ćemo na kraj s tim, sve ćemo popraviti!

Foss: Nećete popraviti ništa. Vi ste sljedeći, odmah nakon nas. Tonete u ponor i sa sobom povlačite cijeli Varšavski pakt. Pogledajte što se događa u Rumunjskoj, Poljskoj i Mađarskoj. Eto, to vam je taj "kozmetički popravak"... Uništili ste naš zajednički dom."

Agent Foss ne vjeruje u priču da je perestrojka samo način za oporavak gospodarstva; on u njoj vidi smišljen pokušaj sovjetske elite da se približi Zapadu i domogne "jasala" (izvora bogatstva i moći) – i bio je potpuno u pravu. I sam je Jurij svjestan da Gorbačova vuku za nos, no razmjeri te izdaje nadilaze njegove spoznajne mogućnosti. Foss, sa druge strane, i koji svakodnevno promatra kako se njegova vlastita zemlja raspada pred njegovim očima – nema takvih iluzija. I pokazalo se da je bio u pravu: SSSR će sustići DDR u propasti za otprilike dvije godine. Perestrojka nipošto nije propala; dapače, u potpunosti je uspjela.

Ako Zapad nije izravno odigrao značajnu ulogu u raskomadavanju Sovjetskog Carstva – u smislu upravljanja tim procesom – onda je "američki san" bilo ono što je motiviralo sovjetsku elitu, i koja je taj čin provela vlastitim rukama. U nekoliko svojih posljednjih objava dotaknuli smo se određenih koncepata koje ćemo ovdje detaljnije razraditi. U tekstovima o Staljinu, bizarnom institucionalnom ustroju moći u SSSR-u i "komsomolskoj mafiji" raspravljali smo o tome kako je sovjetska nomenklatura ostala na vlasti i nakon što je Sovjetski Savez formalno raspušten. U provedbi "kontroliranog rušenja" države, nomenklatura je imala saveznike u skupini koja će kasnije postati židovska oligarhija 1990-ih godina. Interesi židovske oligarhije i nomenklature se ne  podudaraju uvijek. Uostalom, vladajući aparat Ruske Federacije je složen i u njemu postoje suprotstavljeni interesi. Oligarhija kontrolira gospodarstvo Ruske Federacije, ali ne može uvijek izravno diktirati vanjsku i unutarnju politiku, jer je to više domena bivše nomenklature. Time se može objasniti SMO: oligarhija je gotovo jednoglasno protiv nje, dok nomenklatura želi da se ona nastavi sve dok ne postignu povoljnije uvjete za zbližavanje sa Zapadom. Oligarhiju Rusija nimalo ne zanima; hoće li Ruska Federacija preživjeti ili propasti, njima je posve nevažno, sve dok mogu nastaviti sa svojim operacijama pljačke. Budući je danas  oligarhija pretežno židovska, oni pravilno pretpostavljaju da će se njihove operacije poštovati bez obzira na to tko upravlja Rusijom. Sa druge strane, nomenklaturi jest nužno da trenutni vladajući aparat Ruske Federacije opstane kako bi oni zadržali svoj status i bogatstvo. Iako židovska oligarhija – unatoč kontroli nad gospodarstvom Ruske Federacije – nije isto što i skupina ljudi koja upravlja Rusijom, ona je ipak izdanak bivše sovjetske vladajuće elite. Krenimo, dakle, od njih.

Židovska oligarhija koja će dominirati Ruskom Federacijom početkom 1990-ih godina su bila stvorenja Jurija Andropova/Fleckensteina:

"Tko su oni, pravi idejni začetnici i organizatori perestrojke?

Čubajs, Gajdar, Kudrin i drugi "reformatori" su bili tek instrumenti moćnih snaga koje je stvorio Andropov."

Andropov je bio glavni tajnik Komunističke partije SSSR-a od 1982. do 1984. godine, a na čelu KGB-a nalazio se od 1967. do 1982. godine. U članku koji sam gore citirao (odnosno umetnuo) navodi se da je Andropov težio konvergenciji sa Zapadom, a istu tezu ovdje iznosi i ♱ Rurik Christwalker ♱: https://slavlandchronicles.substack.com/p/vi-the-history-of-soviet-zionist

Što više istražujem ovu temu, sve više dolazim do zaključka da to možda nije cijela priča. Problem je u tome što su "djeca Andropova" upravo oni ljudi kojima bi u potpunosti odgovarala 100%, bezuvjetna podređenost RF Zapadu, čak i njezina potpuna likvidacija. Drugim riječima, Andropov je iznjedrio židovsku oligarhiju, što je i logično obzirom na to da je i sam bio etnički Židov. U prilog mojoj tezi da je Andropovu bila prihvatljiva bezuvjetna kapitulacija pred Zapadom, razmotrimo nakratko pozadinu čovjeka koji je služio kao posrednik između njega i CIA-e, a kasnije je bio mentor "mladim reformatorima" iz Lenjingrada – skupini iz koje će proizaći židovska oligarhija 90-ih godina. Ta ključna figura je Oleg Kalugin.

"Kalugin je započeo svoju "praksu" na Sveučilištu Columbia, u vrijeme kada su tajni kanali komunikacije sa Amerikom za KGB bili tek sekundarni, a fokus na englesko govorno područje imao je manji prioritet. Nakon što je na čelo KGB-a došao Andropov – koji je stavio naglasak na tajne kontakte sa Sjedinjenim Državama – Oleg Kalugin ostvario je vrtoglavu karijeru.

Godine 1971., nakon povratka iz Sjedinjenih Država – gdje je obnašao dužnost zamjenika rezidenta u Washingtonu – Oleg Danilovič Kalugin postao je zamjenik načelnika Druge službe Prve glavne uprave (zadužene za vanjsku špijunažu). To je značilo napredovanje za dvije razine unutar hijerarhije središnjeg obavještajnog aparata. Godine 1973. postao je načelnik Uprave za vanjsku protuobavještajnu djelatnost pri Prvoj glavnoj upravi KGB-a SSSR-a, čime je postao najmlađi dužnosnik KGB-a na toj razini, a 1974. godine, u dobi od 40 godina, dobio je čin general-bojnika, postavši tako najmlađi general u KGB-u.

Takvi su karijerni skokovi bili prvenstveno posljedica pokroviteljstva samog Jurija Vladimiroviča Andropova. U svojoj knjizi "Prva glavna uprava", O. D. Kalugin naziva J. V. Andropova svojim "anđelom čuvarom" i navodi da se između njih razvio odnos "oca i sina"."

https://www.business-gazeta.ru/article/304057

Oleg Kalugin – Andropovljev štićenik (gotovo poput sina), "voditelj" Čubajsa, radikalni liberal i otvoreni izdajnik koji je prebjegao Amerikancima; ujedno i najmlađi general KGB-a u povijesti.

Kalugin je krajem 1950-ih boravio na stručnom usavršavanju na Sveučilištu Columbia, gdje je surađivao sa Aleksandrom Jakovljevom; budućim članom Politbiroa, čovjekom koji je promovirao pornografske sadržaje i "ocem" Glasnosti i Perestrojke. Jakovljev i Kalugin često su se susretali tijekom 1980-ih i 1990-ih, kao istaknuti liberali u kasnom SSSR-u, odnosno ranoj Ruskoj Federaciji. Iako se njihov prvi susret 1950-ih dogodio desetljećima prije odluke o likvidaciji SSSR-a, budući pokretači tog procesa već su tada uspostavljali veze u inozemstvu. Prošlo je još desetljeće prije nego što je Andropov preuzeo čelno mjesto u KGB-u, no on je već imao na raspolaganju ljude poput Kalugina i Jakovljeva, tj. osobe koje su imale potrebne "tajne" kanale komunikacije. Slijedi još jedan duži citat:

"Bivši kolega O. D. Kalugina, Aleksandar Aleksandrovič Sokolov, u svojoj knjizi "Superkrtica CIA-e u KGB-u: 35 godina špijunaže generala Olega Kalugina" navodi da je Kaluginov "voditelj" (tj. agent koji je upravljao njime) bio nitko drugi doli tadašnji direktor CIA-e, William Colby (1973. – 1976.).

Ako uzmemo u obzir da Kaluginovo djelovanje zapravo nije bila špijunaža, već održavanje tajnog kanala komunikacije između vodstva KGB-a i CIA-e, možemo zaključiti da je Kalugin služio kao "veza" između Andropova i Colbyja. Zauzvrat je bio obilno nagrađen – bio je "zasut kišom" položaja, činova i odlikovanja.

Drugih razloga za takvu naklonost Andropova zapravo i nema, budući Kalugin nije ostvario nikakve iznimne rezultate u obavljanju svojih službenih dužnosti.

Ipak, u studenom 1979. godine je donesena odluka da se general Kalugin premjesti u upravu KGB-a za grad Lenjingrad i Lenjingradsku oblast, na dužnost prvog zamjenika načelnika te uprave. Kalugin je preuzeo nove dužnosti 02. siječnja 1980. godine.

Takozvano "progonstvo" generala Kalugina u lenjingradsku upravu KGB-a, pod očito izmišljenim izgovorima, uvelike podsjeća na slično "progonstvo" u Kanadu njegova kolege sa Sveučilišta Columbia, Aleksandra Jakovljeva. Jakovljev je zapravo bio poslan na posebno važnu tajnu misiju – uspostavu tajnih kanala komunikacije sa Amerikancima i Britancima, namijenjenih osobno Suslovu i Brežnjevu. U to vrijeme nitko, osim ta dva sovjetska vođe, nije znao za pravu ulogu Jakovljeva.

Je li general Kalugin poslan u Lenjingrad upravo zato da izvrši neki posebno važan zadatak, o kojem nitko osim Andropova nije znao? Obzirom na to da je ravnatelj CIA-e William Colby – sa kojim je Kalugin bio u kontaktu – podnio ostavku 1976. godine, a drugi su djelatnici već održavali veze sa njegovim nasljednicima na čelu CIA-e, Olegu Daniloviču mogao je biti povjeren novi, vrlo odgovoran zadatak osjetljive prirode.

Vrlo je vjerojatno da je njegov zadatak bio povezan sa pripremom "perestrojke" u SSSR-u.

U najmanju ruku, postoje iznimno zanimljive i značajne podudarnosti između dolaska Olega Daniloviča Kalugina u Lenjingrad i formiranja lenjingradske skupine "mladih reformatora" na čelu sa Anatolijem Borisovičem Čubaisom."

Kalugin je radio u središnjem aparatu i bio je najmlađi general KGB-a ikada, a onda je iznenada poslan na čelo regionalnog ureda KGB-a u Lenjingradu, upravo tamo gdje su Čubaisovi "mladi reformatori" započinjali svoje aktivnosti – aktivnosti koje su zahtijevale diskretno pokroviteljstvo i zaštitu. Izgovor za Kaluginovo prividno degradiranje bio je da je jedan od njegovih agenata u Moskvi uhvaćen u nezakonitoj prodaji umjetnina u inozemstvu. No, obzirom na to da je Andropov mogao osigurati Kaluginu tako brz napredak, unatoč izostanku značajnih profesionalnih postignuća, mogao je – da je htio – jednostavno "gurnuti pod tepih" i taj navodni incident sa agentom koji je nezakonito prodavao umjetnine. Čini se gotovo kao da je Andropovu trebala uvjerljiva priča kako bi Kalugina poslao u Lenjingrad. Tako je Kalugin postao Andropovljeva osobna veza sa William Colbyjem. Kada je Colby otišao u mirovinu, a Andropov uspostavio druge, neslužbene kanale komunikacije sa novim direktorom CIA-e, Kalugin je postao slobodan za još jedan osjetljiv zadatak, i u ime čovjeka sa kojim je njegovao odnos sličan "oca i sina". Budimo jasni: Čubaisovoj skupini "mladih reformatora" bila je potrebna neka vrsta zaštite (tzv. "kriša") kako bi mogli otvoreno djelovati u Lenjingradu, budući Grigorij Romanov, tadašnji čelnik Lenjingradske oblasti, nipošto nije bio prijatelj liberalne inteligencije i "reformatora": https://ria.ru/20250213/svadba-1999197691.html

"Osobnost Grigorija Vasiljeviča različito se procjenjuje, no svi ističu njegov čvrst stil vođenja i snažne upravljačke sposobnosti. Za vrijeme njegova mandata gotovo milijun ljudi dobilo je vlastite stanove. Puštena je u rad Lenjingradska nuklearna elektrana, a izgrađeno je i gotovo dvadeset novih postaja metroa. Istovremeno, Romanov je progonio svaki oblik "disidentstva" i nije bio u dobrim odnosima sa "kreativnom inteligencijom"." 

Romanov je bio istinski sovjetski idealist i lojalist koji je, kao čelnik Lenjingradske oblasti, doista rješavao probleme običnih ljudi. Zamalo je postao glavni tajnik CK KPSS-a umjesto Gorbačova, no KGB i CIA proveli su zajedničku kampanju kako bi ga diskreditirali (o čemu više možete pročitati u povezanom članku iznad). Ipak, već i taj kratki citat dovoljan je dokaz da je Andropovu bio potreban čovjek od velikog povjerenja, poput Kalugina, koji bi pružao zaštitu njegovim štićenicima, tj. budućim židovskim oligarsima. U studenom 1979. godine, Kalugin biva "degradiran" i poslan neka nadzire KGB u Lenjingradu, a 1980. godine Čubajs postaje član "Vijeća mladih znanstvenika" na Lenjingradskom inženjersko-ekonomskom institutu – kakva li zanimljiva slučajnost. Sovjetska sveučilišta bila su premrežena KGB-ovim suradnicima koji su vrebali "problematične" pojedince, a Lenjingradom je upravljao čovjek neprijateljski nastrojen prema liberalnim reformatorima. Ali, Čubajs nikada nije naišao na nikakve probleme. Pravo čudo, valjda.

Grigorij Romanov. Protivnik reformatora, kojeg je KGB spriječio da postane glavni tajnik Komunističke partije SSSR-a.

Do 1981. godine Čubajs je postao čelnik Vijeća mladih znanstvenika, koje se otvoreno zalagalo za ekonomsku liberalizaciju. Kada je Andropov, 1982. godine, postao glavni tajnik Partije, osnovao je komisiju za reformu sovjetskog gospodarstva u koju su ušli Čubajs i njegov prijatelj i sunarodnjak, Jegor Gajdar. Kako je, dovraga, Andropov uopće znao tko su Čubajs i Gajdar, ako ih nije izravno nadzirao putem Kalugina? Sredinom 1980-ih Čubajs je dobio drugog KGB-ova nadzornika, Sergeja Kuguševa. O njemu postoji vrlo malo podataka, unatoč tome što je bio koautor knjige i pisao za novine. Nema nikakvih podataka o njegovom ranom životu, ali srećom, na internetu je dostupna jedna njegova fotografija:

Upravo je taj "hebrejski KGB-ovski gad" na kraju upoznao Gajdera i Čubajsa sa Jeljcinom. Iako nije lako doći do informacija o Kuguševu, on je bio koautor knjige o svojim danima u obavještajnoj službi, u kojoj je o Andropovu napisao sljedeće:

https://sovsojuz.mirtesen.ru/blog/43585352862/1.-Otkuda-vzyalas-komanda-

"U knjizi "Treći projekt" ("Tretij projekt"), napisanoj u koautorstvu sa Maksimom Kalašnjikovom, Sergej Kugušev navodi da je "krajem 1970-ih Andropov, od svojih posebno bliskih suradnika, stvorio zatvorenu, svojevrsnu tajnu organizaciju unutar KGB-a SSSR-a – po uzoru na orvelovsko ’Bratstvo’, na način podzemne organizacije ’Narodna volja’, ili pak u duhu masonske lože. On sam komunicirao je samo s nekolicinom odabranih, najbližih suradnika. Svaki od njih imao je pak 5 do 7 ’regrutiranih’ ljudi. Oni su postajali vođe svojih ’petorki’. I tako dalje. Bila je to piramidalna hijerarhijska struktura, podijeljena na petorke čiji se članovi međusobno nisu poznavali. Komunikacija se odvijala isključivo preko vođa pojedinih ’loža’ unutar već ionako amorfne Komunističke partije i postupno okamenjenog Odbora državne sigurnosti (KGB-a)." 

Andropov je unutar KGB-a stvorio nešto poput mafijaške strukture ili tajnog društva. Njegov je cilj, prema Kuguševu, bio "provesti konvergenciju, odnosno integrirati Rusiju u Zapad pod uvjetima koji su za nas povoljni." Ovo je jedna od mnogih potvrda da je Gorbačovljeva "perestrojka" osmišljena u utrobi KGB-a, a da je Mihail Sergejevič Gorbačov bio tek puki izvršitelj tih planova."

Na prvi pogled, to bi se moglo protumačiti kao da je Andropov želio integrirati Rusiju u Zapad pod uvjetima povoljnim za Rusiju. Ali, po mom mišljenju, Kugušev ne govori o tome... on je vrlo namjerno upotrijebio izraz "mi" (a pogledajte samo tu njušku tog gada)... Andropov je bio Židov, Čubajs je Židov, Gajdar je Židov, itd. Jedina osoba iz ekipe Andropova i za koju možda ne vrijedi da je Židov, jest Oleg Kalugin; no, na internetu nema nikakvih podataka o njegovoj majci, što je, po mom mišljenju, sumnjivo. Kada smo već kod Kalugina, Čubajsovog nekadašnjeg "voditelja" - ne mogu pronaći nikakve informacije o tome što je točno radio nakon što je predao Čubajsa Kuguševu. Ali, na jednoj drugoj ruskoj internetskoj enciklopediji nalazimo sljedeće (ru.ruwiki.ru):

"Godine 1987. Kalugin je sastavio pismo – koje je putem Aleksandra Jakovljeva proslijedio Mihailu Gorbačovu – u kojem obrazlaže potrebu za reformom tijela KGB-a. To je uključivalo njihovu depolitizaciju i uklanjanje stranačkog utjecaja, ukidanje sustava političkog nadzora, strogu odgovornost KGB-a pred parlamentom, te javno izvještavanje o mnogim aspektima njegova djelovanja. Nakon toga, Kalugin je ponovno premješten u Moskvu." 

Po mom mišljenju, činjenica što je Kalugin djelovao posredstvom Jakovljeva vrlo je važna. Moja je teza da su Andropov i Jakovljev težili istom cilju: bezuvjetnoj podređenosti Rusije Zapadu, uz uvjet da Židovi dobiju odriješene ruke za sve što požele. Upravo su to oduvijek i željeli "ruski" židovski oligarsi, a židovska oligarhija iznikla je upravo iz Čubajsovih reformi. Ono što je Kalugin pisao Jakovljevu o potrebi za "depolitizacijom" i reformom KGB-a zvuči dobro u teoriji, ali se valja prisjetiti da su Kalugin i Andropov imali odnos poput "oca i sina". Kugušev je zabilježio da je Andropov unutar KGB-a uspostavio tajnu mrežu da bi unaprijedio projekt konvergencije (zbližavanja) sa Sjedinjenim Državama. To sugerira da cijeli KGB nije bio upućen u taj program, pa je Kalugin vjerojatno želio osigurati da pripadnici službe koji nisu znali za taj plan ne mogu ometati njegovo provođenje. Zašto bi se inače Kalugin obraćao Jakovljevu, "ocu" perestrojke i glasnosti? Podsjetnik za cijenjene čitatelje: Kalugin i Jakovljev bili su duboko upleteni u tajne kontakte sa zapadnim obavještajnim službama još iz vremena dok su boravili u inozemstvu, a Kalugin je imao izravnu vezu sa samim Williamom Colbyjem. U listopadu 1990. godine, nakon odlaska u mirovinu iz KGB-a, Kalugin je istupio iz Komunističke partije i počeo javno podržavati antisovjetske, odnosno liberalne ciljeve. To je silno razbjesnilo mnoge pripadnike KGB-a, koji su počeli zahtijevati njegovo uhićenje. No, zahvaljujući reformi i "depolitizaciji" agencije – koju su pokrenuli on i Jakovljev – više mu nisu mogli ništa. Kako zgodno.

U kolovozu 1991. godine su sovjetski lojalisti poduzeli loše koordiniran, slab pokušaj preuzimanja vlasti, što je Kalugin unaprijed doznao. Čim je saznao, prvo što je učinio bilo je nazvati Jakovljeva, sa kojim je potom otišao u sovjetsku "Bijelu kuću" kako bi pružili podršku Gorbačovu. Sljedećih nekoliko godina Kalugin je nastavio obilaziti Rusiju kao liberalna antisovjetska rock-zvijezda; 1995. godine je otišao u Ameriku i više se nikada nije vratio. Godine 2003. je dobio američko državljanstvo. Riječ je o čovjeku koji je bio desna ruka Andropova; netko tko mu je bio poput sina. Po mom mišljenju, to je školski primjer izdajnika i subverzivnog elementa, a ne nekoga tko teži povoljnim uvjetima zbližavanja sa Zapadom. Andropov, Kalugin, Čubajs, Jakovljev su sve redom bili ljudi kojima je potpuno svejedno hoće li Rusija postojati; njihovi su interesi usklađeni sa "globohomo" agendom i svjetskim židovstvom, a postojanje Rusije – iz perspektive Zapada pod kontrolom cionista (ZOG) – smatra se suvišnim, čak i nepoželjnim. Drugim riječima: leglo štakora oko Andropova i Jakovljeva doslovno je radilo za Amerikance, i to potpuno dobrovoljno. CIA im nije davala upute; Andropov je sve organizirao samostalno. On je unutar KGB-a uspostavio tajnu mrežu povezanu sa Mosadom; on je u Lenjingradu okupio "mlade reformatore" i osigurao im zaštitu; njegovi su ljudi izradili planove za ekonomsku liberalizaciju; oni su osmislili Perestrojku i Glasnost – a ne CIA. Kako bi dodatno potkrijepili tezu da ti ljudi nisu tražili povoljne uvjete za zbližavanje Rusije sa Zapadom, već su Rusiju htjeli uništiti, moramo detaljnije razmotriti kako su se reforme Gajdara i Čubajsa provodile u praksi. U tome će nam pomoći intervju sa čovjekom imena Andrej Ilarionov.

https://aif.ru/society/history/andrey_illarionov_reformatory_90-h_namerenno_zagubili_ekonomiku_strany

"Andrej Ilarionov rođen je 1961. godine u blizini Lenjingrada, a diplomirao je na Ekonomskom fakultetu Lenjingradskog državnog sveučilišta. Od 1992. do 1993. godine obnašao je dužnost prvog zamjenika voditelja Radnog centra za ekonomske reforme pri Vladi, a od 1993. do 1994. godine je bio savjetnik predsjednika Vlade. U razdoblju od 2000. do 2005. godine bio je savjetnik predsjednika države za ekonomska pitanja. Predsjednik je Instituta za ekonomsku analizu.

Što se tiče mojih (Ilarionovljevih) procjena, one su sljedeće. Doista ne volim teorije zavjere. No, što više proučavate odluke donesene početkom 1990-ih, to je teže izbjeći zaključak da je riječ o namjernim politikama, a ne tek o slučajnim pogreškama ili nesposobnosti.

Pogledamo li publikacije Jegora Gajdara iz razdoblja od 1989. do 1991. godine, vidjeti ćemo da mnogi od tih članaka – čak i danas, sa vremenske distance iz 2012. godine – djeluju posve razumno. Gajdar je, s pravom, zahtijevao smanjenje golemih i  neučinkovitih rashoda sovjetskog proračuna, predlagao uvođenje slobodnog formiranja cijena i postizanje financijske stabilizacije. Upravo su mu ti članci, objavljeni u časopisu "Komunist" i novinama "Pravda", uvelike priskrbili ugled među ekonomistima i u javnosti, što je dovelo do njegova poziva u rusku vladu. No, nakon što je postao članom ruske vlade, ta su njegova stajališta ostala tek na riječima.

Primjerice, posljednja sovjetska vlada, na čelu sa V. Pavlovom, planirala je liberalizaciju cijena još u srpnju 1991. godine. Međutim, već u listopadu 1991. godine, Gajdar je odlučio da bi taj proces trebalo provesti tek u srpnju 1992. godine, dok je Jeljcin inzistirao na liberalizaciji cijena prije kraja 1991. godine. Jeljcin je donio odluku o jednokratnoj liberalizaciji cijena, koja je stupila na snagu 02. siječnja 1992. godine. Među proizvodima čije su cijene liberalizirane našli su se kruh i ulje. Umjesto da prepusti cijene nafte tržištu, Gajdar ih je administrativno povisio – i to odjednom i čak šest puta! Sergej Ignatjev tada ga je upozorio: administrativno povećanje cijena nafte automatski određuje razmjere rasta cijena u drugim sektorima gospodarstva. Da toga nije bilo, opći rast cijena bio bi znatno manji. Kako bi se pokrio golemi proračunski deficit, pokrenuta je nekontrolirana kreditna emisija, što je dovelo do hiperinflacije. Ona je uništila štednju građana i sredstva na računima poduzeća, a gospodarstvo je gurnuto u slobodan pad..."

Dakle, Gajdar – blizak suradnik Čubajsa – povisuje cijenu nafte šest puta, što pokreće lančanu reakciju koja briše štednju ne samo običnih Rusa, već čak i sredstva na računima velikih tvrtki... Nagli skok cijena energenata... to baš i nije ekonomski liberalizam. Čini se gotovo kao da liberalizacija zapravo i nije bila stvarni cilj "mladih reformatora". Činjenica da je to umjetno povećanje cijena energenata – koje je Gajdar proveo protivno Jeljcinovoj volji – naštetilo srednjim i velikim poduzećima, ukazuje na to da nije bila riječ samo o "deranju" običnih Rusa, već o čistoj gospodarskoj sabotaži. Iz istog intervjua:

"U svojim knjigama, "Smrt carstva" i "Nevolje i institucije", Gajdar je mnogo pisao o iznimnoj važnosti slobodnih cijena kruha. No, što je učinio sa cijenama kruha u razdoblju 1991. i 1992. godine? Nije ih liberalizirao. U siječnju 1992. godine, kada je uslijedio taj suludi cjenovni udar, Gajdar je nadležnost za reguliranje cijena mlijeka, kefira, svježeg sira i dječje hrane prebacio na regionalnu razinu. Međutim, cijene kruha ostale su pod državnom kontrolom tijekom cijele 1992. i gotovo cijele 1993. godine, sve dok ih Boris Fjodorov nije liberalizirao... Kao rezultat toga, samo u prvoj godini, 1992. godine, subvencije za kruh i žitarice dosegnule su 3 milijarde dolara – unatoč činjenici što su ukupni proračunski prihodi iznosili 10 milijardi dolara!"

Gajdar je na subvencije za kruh potrošio 30% saveznog proračuna, što je prisililo Kremlj na uzimanje golemih zajmova od Središnje banke i to je dodatno obezvrijedilo rubalj. Ono što je 1992. godine trebalo učiniti jest da Kremlj ne subvencionira kruh, već da otvori državne zalihe žitarica za ljude kojima je bio potreban jeftin kruh. To bi spriječilo glad (ili slične katastrofe), a istovremeno bi očuvalo vrijednost štednje građana i samog rublja. Reforme Gajdara i Čubajsa na kraju su dovele Rusku Federaciju na rub građanskog rata:

"U Poljskoj je privatizacija započela tek 6–7 godina nakon početka reformi. U Kini masovna privatizacija još uvijek nije počela... Čubajs i Koh jednom su se hvalili: kažu, Margaret Thatcher je tijekom 10 godina svog premijerskog mandata privatizirala 10–12 poduzeća, a mi ih privatiziramo 4.000 mjesečno! Šest sam godina sudjelovao u raspravama unutar istog kruga ekonomista, u kojem su bili i Gajdar i Čubajs. U raspravama o tome kakve bi trebale biti buduće reforme, svi su se složili da je privatizacija najteži zadatak. Liberalizacija se može provesti u jednom danu, a financijska stabilizacija u 8–10 mjeseci. Međutim, privatizacija zahtijeva pomnu zakonodavnu i tehničku pripremu, a svaki se korak mora provjeriti. Gajdar i Čubajs nisu imali ništa protiv toga. No, nakon što su preuzeli čelne pozicije u vladi, potjerali su "konja privatizacije" takvim mahnitim kasom da je to bilo u suprotnosti sa zdravim razumom, svjetskim iskustvom, čak i sa njihovim vlastitim dotadašnjim stajalištima! Zašto je bilo nužno ukinuti zakon o personaliziranim privatizacijskim čekovima, koji je usvojio Vrhovni sovjet? Čubajs i Gajdar zaobišli su taj zakon uvođenjem vaučerskog modela putem predsjedničkih ukaza, o čemu zastupnici nisu raspravljali. Ta je odluka okrenula Vrhovni sovjet protiv vlade i doprinijela krvavim događajima u listopadu 1993. godine."

Ozloglašeni trgovci: Anatolij Čubajs i Jegor Gajdar

Nikada, ali baš nikada neću braniti Jeljcina, no, cijenjeni čitatelji, znajte da je Jeljcin morao pribjeći tom sustavu vaučera, jer je država bankrotirala. Upravo su Gajdar i Čubajs – kao "mladi reformatori" Jurija Andropova – potpuno uništili vrijednost rublje. Zemlja je tako dovedena na rub propasti, odnosno građanskog rata. Iz sustava vaučera – na koji je Jeljcina prisilio ekonomist sa  kojim ga je upoznao agent KGB-a Sergej Kugušev – iznjedrila je izvorna židovska oligarhija. Riječ je o istim onim ekonomistima koje je Andropov, još 1983. godine, postavio neka reformiraju sovjetsko gospodarstvo. To ne znači da je Jeljcin bio dobar; on je jednostavno pripadao drugom krilu iste "lešinarske" skupine koja se namjerila nahraniti na sovjetskoj strvini. Riječ je o sivoj, bezličnoj klasi nomenklature, koju sam nakratko spomenuo u svojoj objavi o komsomolskoj mafiji. Za razliku od Jakovljevljeve struje, odnosno "andropovaca", ovo drugo krilo treba Rusku Federaciju (makar u nekom obliku) da bi očuvalo svoj status, moć i ostalo. To su ljudi koji teže nekakvom pravednijem približavanju Zapadu; i prema mom mišljenju su to "putinisti". Upravo su oni sklopili dogovor sa oligarhijom: oligarsima je dopušteno nastaviti pljačkati Rusku Federaciju – čime se drastično ograničavaju ruski gospodarski izgledi – pod uvjetom da se "drže dalje od politike". A to zapravo znači: "Ne pokušavajte nas srušiti sa vlasti,  niti potpuno uništiti našu državu". Ali, zar nije i Putin bio u KGB-u? Jest. No, sjetite se da je Andropov unutar KGB-a praktički stvorio ćeliju, nalik onima Mossada. Sjetite se i da se Kalugin – čovjek koji je u Andropovu gledao očinsku figuru – udružio sa  Jakovljevom u Politbirou upravo kako bi zaštitio tu ćeliju. To znači da Putin možda uopće nije bio dijelom ekipe Andropova, što bi objasnilo zašto mu je Jeljcin prepustio vlast. Ipak, to nipošto ne znači kako je Putin "na pravoj strani" ili da je domoljub! Ta bezlična stvorenja iz močvare nomenklature zapravo su obavila više nezahvalnog, teškog posla na uništenju SSSR-a, nego što je to učinio Andropov, a Putin je njihovo javno lice. Učinili su to prvenstveno zato što su željeli živjeti poput bogatih i nedodirljivih pripadnika visoke klase na Zapadu; istovremeno, ako Ruska Federacija bude uništena će oni izgubiti većinu svoje moći. Jedna stvar koja ih razlikuje od zapadnih milijardera jest to što su puno, puno diskretniji. To je zato što vrlo dobro znaju da ih ruski narod prezire i ne žele isticati činjenicu da su oni isti ljudi koji su upravljali i SSSR-om. Činjenica da ti paraziti iz nomenklature osjećaju potrebu ostati u sjeni ide u prilog ruskom narodu. Za razliku od zapadnjaka, koje je lako okrenuti jedne protiv drugih putem "kulturnih ratova" i slično, Rusi znaju da su njihovi glavni tlačitelji upravo isti oni koji upravljaju Ruskom Federacijom. Razmislimo također o jednoj čudnoj pojavi u suvremenom ruskom medijskom prostoru. Svi, pa čak i ljudi na Zapadu, znaju za židovske oligarhe – ako već ne znaju za Andropovljevu ulogu u njihovu stvaranju (iako je u Rusiji ta uloga donekle poznata) – ali nitko ne zna tko točno upravlja zemljom. Zašto je tome tako? Zašto čak i "mainstream" ruski mediji izvještavaju o zlima oligarhije, dok je kritiziranje Putina i njegovih suradnika strogo zabranjeno? Čini se kao da jedna skupina želi usmjeriti sav gnjev javnosti prema drugoj skupini, dok se oni sami nastavljaju hraniti na raspadajućem lešu SSSR-a; isto kao i oni na koje usmjeravaju bijes naroda. Također, valja imati na umu da poznate javne ličnosti često završe mrtve, ukoliko se zamjere Americi. Ako Ruska Federacija bude uništena, biti će lakše emigrirati ukoliko si "nitko i ništa". Istina, izgubiti će svoju moć, ali njihova imovina na Zapadu ostaje netaknuta, pa se mogu bezbrižno povući u inozemstvo ukoliko zemlja bude uništena. Naravno, židovski oligarsi nikada se ne moraju brinuti o tome; budući su Židovi i "protivnici Putina". Stoga nemaju razloga za strah, a njihove operacije pljačke u Rusiji ostaju i dalje nedodirljive zahvaljujući etničkim privilegijama.

To ne znači da su svi pripadnici nomenklature, odnosno Putinove frakcije, Rusi – daleko od toga. Stvar je u tome, ako oligarhiju čini 90% Židova, onda ih je u Putinovoj frakciji vjerojatno 50%, i upravo ti Židovi unutar Putinova kruga vjerojatno drže na okupu sporazume ili saveze sa oligarhijom. Također, treba uzeti u obzir i etničke mafije koje spadaju pod Putinovu frakciju; neki etnički vođe, poput Kadirova, predstavljaju vrlo moćne figure, dok su druge skupine – poput Azerbajdžanaca, Uzbeka i drugih – manje utjecajne. No, ako analiziramo brojke, etnički Rusi vjerojatno čine manje od polovice pripadnika nomenklature, tj. Putinove frakcije. Kadirov je zapravo vrlo dobar primjer profila ljudi koji čine Putinovu skupinu, uz jednu važnu napomenu: Kadirov je vrlo istaknuta, javna ličnost. Ipak, njegovo bogatstvo i status u potpunosti ovise o opstanku Ruske Federacije u njezinu sadašnjem obliku; on stoji iznad svih zakona, sve dok se ne zamjeri nekome tko je na višoj poziciji u hijerarhiji moći. Štoviše, za razliku od oligarhije, njega je – u bilo kojem smislu – strogo zabranjeno kritizirati. No, prije nego što detaljnije razmotrimo nomenklaturu i Putinovu frakciju, dovršimo analizu "andropovske" oligarhije isticanjem onoga što ih točno razlikuje od nomenklature, odnosno Putinove frakcije. Čubajs je jednom izraelskom novinaru rekao sljedeće:

https://dzen.ru/a/Y_DXISDvZwEOIIDt

"Nismo se bavili gospodarskim reformama, već uništenjem komunizma – to su različiti zadaci koji nose različitu cijenu. Znali smo da je svaka prodana tvornica još jedan čavao u lijes komunizma. Bilo da je prodana skupo, jeftino, besplatno, ili uz dodatnu isplatu – poanta ostaje ista: svaki privatni vlasnik koji se pojavio u Rusiji predstavlja nepovratnu promjenu.
Privatizacija u Rusiji prije 1997. godine uopće nije bila gospodarski proces. Njome se rješavao problem sasvim drugih razmjera, što je u to vrijeme malo tko razumio, osobito na Zapadu. Rješavala je glavni zadatak – zaustavljanje komunizma. Riješili smo ovaj problem!"

OPA, ČUBAJS JE HTIO UNIŠTITI KOMUNIZAM!!! VRHUNSKI!! "PROBUĐEN" (red-pilled) poput Azova i Hitlera!! Podsjetnik, cijenjeni čitatelji: Čubajsov prvi nadzornik iz KGB-a imao je izravnu vezu sa direktorom CIA-e, William Colbyjem. Zapravo vjerujem da je Čubajs ovdje Izraelcima rekao potpunu istinu; on je doslovno bio na misiji uništenja SSSR-a, a njegovo djelovanje u Ruskoj Federaciji bilo je, slikovito rečeno, posipanje ruske zemlje solju, kako bi se osiguralo da se Rusija nikada više ne može uzdići iz pepela. Obratite pozornost na dio o tome kako je "svaki privatni vlasnik koji se pojavio u Rusiji – nepovratna činjenica". Oligarhija je nedodirljiva. Oni su jamci da se Rusija nikada više neće vratiti u punoj snazi, zahvaljujući njihovoj potpunoj kontroli nad gospodarstvom – a sudeći prema "specijalnoj vojnoj operaciji" - tu ulogu danas obavljaju besprijekorno. Iz istog članka:

"Iznenađujuće, čak je i Jeljcinov američki ekonomski savjetnik Jeffrey Sachs (inače također Židov) bio šokiran postupcima Čubajsa i Gajdara.
Postojao je "kolosalan jaz" između onoga što su mladi reformatori govorili i onoga što su zapravo činili.
"Rusko vodstvo nadmašilo je i najfantastičnije zamisli marksista o kapitalizmu: vjerovali su da je zadaća države služiti uskom krugu kapitalista, prebacujući im u džepove što je moguće više novca, i to što je brže moguće"." 

Do novca su ti "kapitalisti" došli tako što im je država prepustila naslijeđenu sovjetsku infrastrukturu, koja je potom likvidirana ili privatizirana. Sami kapitalisti – od kojih su gotovo svi bili Židovi – nisu izgradili apsolutno ništa, a danas čak ne žive u Rusiji. U suštini, posredstvom Andropova, židovska frakcija unutar SSSR-a je prešla na stranu židovskih Amerikanaca. Pritom treba imati na umu sljedeće: istina, Rusija je otvorila svoja tržišta zapadnim kompanijama, no u čisto materijalnom i financijskom smislu, najviše su profitirali "ruski" Židovi. Andropov se prvenstveno pobrinuo za "svoje". Upravo je on – a ne CIA – stvorio strukturu koja Rusiju i danas drži u ekonomsko-financijskim okovima. Naposljetku, riječi koje je Čubajs uputio izraelskom tisku razotkrile su pravu pozadinu: cilj nije bilo približavanje Zapadu, već uništenje SSSR-a i "posipanje zemlje solju" (potpuno pustošenje), pri čemu je mala skupina Židova ostvarila nevjerojatnu korist. Ta bi skupina 'a priori' bila protiv približavanja Rusije Zapadu pod donekle ravnopravnim uvjetima, jer bi to značilo da Rusija više nije bezuvjetno podređena Washingtonu i Tel Avivu; a ako Rusija nije podređena, onda cijeli projekt gubi svoj prvotni smisao. Ako ste kojim slučajem histerični protivnik Rusije ili komunizma, ne zaboravite zahvaliti Čubajsu i KGB-u na njihovim "uslugama". 

Osvrnimo se nakratko i na drugi dio te skupine "lešinara", tj. na pripadnike nomenklature. Oni svjesno zatvaraju oči i odbijaju priznati kakav su pakt sa vragom sklopili kada su odlučili pomoći Andropovljevim ljudima u uništenju Sovjetskog Saveza. Žele uživati ​​u plodovima i bogatstvu koje židovsko-američki poredak donosi izdajnicima. Pritom ignoriraju činjenicu da bi ih tvorci tog istog poretka mogli u svakom trenutku – i bez ikakve najave – likvidirati ili im oduzeti sav njihov plijen. Upravo je zato Kremlj fanatično opsjednut "međunarodnim pravom" i postizanjem sporazuma; neprestano grabi svaku priliku za "pregovore", dok se istovremeno žale kako ih se "vuče za nos" i slično. Kada bi se upustili u izgradnju države, koja bi bila sposobna silom držati Zapad na distanci, to bi značilo preusmjeravanje resursa iz njihovih vlastitih džepova u industriju i vojsku... baš kao u ona stara, loša sovjetska vremena. Sve samo ne to! Ako su oligarsi i "andropovci" pomogli uništiti SSSR kako bi "nadmudrili komuniste" i trajno sputali Rusiju – što im je bio cilj sam po sebi! – onda je nomenklatura odigrala svoju ulogu sa jasnom namjerom postati nedodirljiva vladajuća klasa. No, pokazalo se da ipak nisu nedodirljivi. Svega nekoliko godina nakon likvidacije SSSR-a, Ruska Federacija našla se na rubu propasti i "andropovci" su to promatrali s potpunom ravnodušnošću. Za nomenklaturu je to bilo neprihvatljivo – njima je opstanak Ruske Federacije bio nužan zato da bi mogli nastaviti gomilati bogatstvo i moć.

Ako su "andropovci" osmislili plan za uništenje SSSR-a - onda ga je bezlična masa nomenklature provela sa oduševljenjem. Sasvim je prikladno što je Putin, koji je danas javno lice te klase, u vrijeme svog rada u KGB-u dobio nadimak "Sivi moljac":

Valja napomenuti: u razdoblju kada su "andropovci" i nomenklatura uništavali zemlju - te dvije skupine još nisu bile jasno razgraničene. Postojali su aktivni zavjerenici i oni koji su, potpuno svjesni situacije, pristajali na očitu izdaju. Zašto je toliko pripadnika nomenklature podržalo tu zavjeru? Evo prilično dobrog sažetka:

"Gledano iz perspektive društveno-ekonomskih procesa, raspadom SSSR-a tadašnja je nomenklatura svoju političku moć pretvorila u ekonomsku. Više im nije bilo dovoljno biti vođe koje svi poštuju, vole i štuju; željeli su postati i vrlo bogati. U tome su i uspjeli, no na prilično primitivan način. Govori se da je to bila revolucija "trećih sekretara" – što je do određene mjere točno, no nisu bili jedini. Ako je Andropov doista pripremao svoju "perestrojku", događaji se nisu odvijali prema scenariju kojem su se njezini organizatori nadali. Nomenklatura je ipak bila prisiljena dijeliti ekonomsku moć sa određenim pojedincima – navodno je riječ o agentima KGB-a, no to nikada nije dokazano. Početkom 2000-ih nomenklatura se snašla i uspostavila potpunu dominaciju nad zemljom. Zapravo, cijeli je taj proces – kako je to ispravno primijetio Jakovljev – započeo još nakon Staljinove smrti. Naša elita (čiji je temelj, dakako, nomenklatura) izvela je državni udar 1990-ih godina. Ipak, na vlasti su ostali isti ljudi – pogledajte samo biografiju Šojgua i tko mu je bio otac. Generacije su se izmijenile, pojavili su se i neki "slučajni" ljudi, no njih je malo; na samom vrhu i dalje sjede predstavnici nomenklature. Ta je elita daleko opasnija od bilo kakvih liberala ili nacional-boljševika – upravo ona uništava Rusiju radi vlastitih sebičnih interesa, a taj se obrazac ponavlja svaki put iznova."

Ovaj kratki osvrt ruskog povjesničara specijaliziranog za obavještajne službe sažima sve što ovdje pokušavam objasniti. Nomenklatura je shvatila da im Andropovljeva zavjera nudi način da svoj politički kapital pretvore u financijski – baš kao što je to bilo uobičajeno na Zapadu, ali ne i u SSSR-u. Ne slažem se sa tvrdnjom tog povjesničara da nije dokazano kako je Nomenklatura bila prisiljena dijeliti bogatstvo sa KGB-om; čak i ako plan za perestrojku nisu sastavili izravno agenti KGB-a, svakako su to bili ljudi povezani sa KGB-om. Bez KGB-a ne bi bilo Čubajsa , niti Gajdara, niti oligarha. Jednostavno tako. Ipak, to je tek manja primjedba, jer je povjesničar potpuno u pravu kada kaže da se plan nije odvijao točno onako kako su zavjerenici priželjkivali: do ranih 2000-ih – dakle, ubrzo nakon što je Putin preuzeo vlast – Nomenklatura je preuzela kontrolu nad zemljom. Ne financijski, već politički. Zašto Nomenklatura nije preuzela i financijsku kontrolu? Iz istog razloga zbog kojega ne obaraju NATO-ove zrakoplove za nadzor i izviđanje (ISR), koji ukrajinskim snagama dostavljaju podatke za ciljanje iznad Baltika i Crnog mora. Iz istog razloga zbog kojeg ne napadaju zemlje koje podupiru Ukrajinu, npr. onako kako Iran napada države Perzijskog zaljeva. Oligarsi su zapravo zapadni igrači, pa su stoga potpuno nedodirljivi. Istina, ruski državni mediji mogu oligarhe nazivati ​​"zločestim" ili "zlim" ljudima – baš kao što NATO nazivaju "sotonističkim" – ali nikada ih neće otvoreno napasti. Naime, stvarni cilj Nomenklature jest integracija u judeo-neoliberalni poredak kao ravnopravni partneri koji ne moraju strahovati od likvidacije ili zatvaranja. Primjer Šojguova oca, koji spominje spomenuti povjesničar, dobro ilustrira kakvi su ljudi iznjedrili klasu Nomenklature. Evo strojno prevedenog teksta o Šojguovu ocu sa ruske Wikipedije:

Šojguov otac bio je prilično visokopozicionirani birokrat Komunističke partije, čije se ime čak nije podudaralo sa imenom koje je bilo navedeno u njegovoj putovnici. Prema ruskoj Wikipediji, o ocu Dmitrija Peskova:

Peskovljev otac poslan je na Bliski istok odmah nakon završetka studija, a svaki sovjetski službenik koji je radio u inozemstvu pripadao je nomenklaturi. Peskov stariji nastavio je raditi sve do 2011. godine. Treba li nas onda čuditi što je njegov sin glasnogovornik Kremlja? Kako je rekao povjesničar kojega sam citirao: "Generacije su se izmijenile, pojavili su se neki novi, nasumični ljudi – no njih nema mnogo, a na samom vrhu i dalje sjede predstavnici nomenklature." Jedan od tih "novih, nasumičnih ljudi" očito je Kadirov. Pogledajmo sada roditelje Sergeja Lavrova:

https://ok.ru/profile/565338555320/statuses/154891875083192

"Roditelji Sergeja Viktoroviča radili su u sektoru vanjske trgovine, zbog čega su stalno boravili na službenim putovanjima u inozemstvu.
Lavrovljev otac, Viktor Kalantarjan (prema drugim izvorima – Kalantarov), bio je Armenac podrijetlom iz Tbilisija. Govoreći o svom podrijetlu, sam Sergej Lavrov u jednom je intervjuu izjavio: "Imam korijene u Tbilisiju, odakle mi je otac; u meni teče armenska krv, a ta mi krv nimalo ne smeta." 
Majka Sergeja Lavrova, Kalerija Borisovna Lavrova, Ruskinja je iz grada Noginska u Moskovskoj oblasti. Upravo je u tom gradiću Sergej Viktorovič pohađao specijaliziranu školu sa pojačanim učenjem engleskog jezika."

I roditelji Sergeja Lavrova često su boravili u inozemstvu, te su imali sredstava poslati sina u posebnu školu usmjerenu na učenje stranih jezika. Riječ je o klasičnoj nomenklaturi, pa stoga ne čudi što se on danas nalazi na čelu ruskog Ministarstva vanjskih poslova. Stara ekipa zapravo je – nova ekipa. No, što je sa "božicom" koju svi toliko vole, Marijom Zaharovom?

https://www.rbc.ru/person/62cd97109a79473c35c5ee16

"Rođena je u Moskvi, u obitelji diplomata. Njezin otac, orijentalist i sinolog, nekoliko je godina radio u sovjetskom veleposlanstvu, a kasnije i u tajništvu Šangajske organizacije za suradnju (ŠOS) u Pekingu. Njezina je majka po struci povjesničarka umjetnosti, doktorica znanosti, nositeljica titule "zaslužna umjetnica Rusije", te članica moskovskog ogranka Saveza umjetnika. Kao dijete, Zaharova je živjela u Pekingu, gdje su njezini roditelji radili tijekom dugih službenih putovanja."

Dakle, ako je cijela obitelj živjela u inozemstvu tijekom sovjetskog doba, riječ je – bez ikakve sumnje – o obitelji iz nomenklature. "Nova" ekipa zapravo je "stara" ekipa, i točka. Jedno ime koje mnogi od vas, moji cijenjeni čitatelji, možda ne znaju jest Anton Vaino. Svi vi znate za Zaharovu, Lavrova, Peskova i Šojgua, jer su zbog prirode svoga posla stalno prisutni u vijestima. Pogledajmo stoga jedan vrlo slikovit primjer, a koji prikazuje onaj "bezlični" dio bezlične mase nomenklature. Snimka zaslona u nastavku prikazuje automatski prijevod sa ruske Wikipedije o obiteljskom podrijetlu Antona Vaina. On od 2016. godine obnaša dužnost predstojnika ureda Putinove administracije:

Dakle, Putinov predstojnik ureda pripada samoj eliti sovjetske nomenklature, a nitko ne zna tko je on. Čak niti Rusi, jer se taj čovjek nikada, baš nikada, ne pojavljuje u vijestima. Njegov djed bio je 'de facto' čelnik Estonske SSR od 1978. do 1988. godine, a sam Anton se sa obitelji preselio u Rusku SSR kada je imao pet godina. Usput, prilično je sigurno tvrditi, u pogledu stvarnog utjecaja, položaj predstojnika ureda predsjednika je daleko važniji od položaja Peskova, Zaharove, čak i Lavrova. Neki posebno ograničeni pojedinac – koji možda čita ovaj tekst samo zato da bi ga mogao mrziti – vjerojatno bi bijesno uzviknuo: "DA, TO JE ZATO ŠTO JE RUSIJA NEO-SOVJETSKA, REVANSISTIČKA TERORISTIČKA DRŽAVA KOJA ŽELI OŽIVJETI SSSR!!!" Pa, kad bi to bilo tako, morali biste objasniti zašto je ta nomenklatura – surađujući sa Andropovljevom "ćelijom" unutar KGB-a – uopće pomogla u uništenju SSSR-a; nešto za što takvi ograničeni umovi nisu sposobni. Kada smo već kod toga, recimo i to da je ta nomenklatura udružila snage sa Andropovljevom ekipom kako bi osigurala da "perestrojka" dovede do uništenja Sovjetskog Saveza. U mnogočemu je to bio slučaj gdje je državno vodstvo samo sebi priredilo "obojenu revoluciju", osigurati pritom zadržavanje vlasti, nakon što revolucija uspije.

Dobar primjer kako je sovjetska nomenklatura pomagala Andropovu jesu zakoni usvojeni u SSSR-u između 1985. i 1988. godine, kojima se drastično ograničilo vrijeme prodaje alkoholnih pića, a cijene znatno povisile. Tijekom tih godina se alkohol smio prodavati samo između 14 i 19 sati, dok su cijene umjetno narasle za 30-40%. Rezultat je bio pad državnog proračuna za 62 milijarde rubalja, uzrokovan gašenjem industrije alkoholnih pića i uništavanjem vinograda, a uz to je nastalo i golemo crno tržište. Kao što smo vidjeli u mojoj objavi o "Komsomolskoj mafiji" - nomenklatura je profitirala od tog crnog tržišta, jer su krijumčari alkohola pronašli zaklon unutar legalnih privatnih poslovnih pothvata Komsomola. Krijumčari alkohola potplaćivali su direktore iz Komsomola, a ti su direktori doslovno bili djeca nomenklature. Nomenklatura je imala i druge koristi, ne samo financijske. Zakoni su bili duboko omraženi u društvu i izazivali su gnjev naroda prema državi. Naime, nomenklatura je željela ukloniti institucionalne mehanizme SSSR-a koji su ograničavali njezinu sposobnost da parazitira na račun zemlje, a to bi, bez sumnje, zahtijevalo ukidanje same države. Trik je bio u tome da se stvori privid kako narod želi ukidanje države, a oduzimanje alkohola trebalo je poslužiti upravo tom cilju. Štoviše, šteta nanesena gospodarstvu bila je dobrodošla, jer je išla u prilog tvrdnjama liberala da socijalizam ne funkcionira, a uz to su se i djeca pripadnika nomenklature bogatila štiteći krijumčare. Izgovor za ovu glupu farsu bio je da su Rusi previše pili, ali su zapravo sredinom i krajem 80-ih Rusi po glavi stanovnika konzumirali jednaku količinu alkohola kao Francuzi ili Talijani. Dakle, nomenklatura je inscenirala cijelu tu lakrdiju kako bi se "pozabavila" problemom koji zapravo nije postojao. Nije riječ o operaciji KGB-a, već o zamisli člana Politbiroa, imena Mihail Solomencev. Što mislite, kako danas žive njegovi potomci? Evo još jedne snimke zaslona – odnosno strojno prevedenog teksta – sa internetske stranice samog Kremlja, koja govori o njegovu unuku, koji se također zove Mihail:

Kakva luda slučajnost! Gotovo kao da isti ljudi koji su upravljali kasnim SSSR-om danas upravljaju Rusijom! Nije samo alkohol bio ono što je nomenklatura željela učiniti umjetno oskudnim:

https://cont.ws/@Ardjyna/3238419

"Sljedeći udarac gospodarstvu zadalo je tzv. "gospodarsko računovodstvo" (samofinanciranje), odnosno prelazak državnih poduzeća na samostalno poslovanje. Od 1987. godine obvezne državne narudžbe u nizu industrijskih grana smanjene su za trećinu, a u drugima za polovicu. To je značilo da su poduzeća dobila priliku smanjiti opseg "obveznih" proizvoda, te prodavati sve što je proizvedeno iznad državne narudžbe po slobodnim tržišnim cijenama. Drugim riječima, poduzeća su zapravo dobila priliku nekontrolirano dizati cijene!"

Povjesničar Aleksandar Ostrovski o tome s pravom piše:

"Ako postavimo pitanje: koji je najlakši način za ostvarivanje profita – povećanjem proizvodnje i njezine kvalitete ili jednostavnim podizanjem cijena – čak će i najograničeniji čovjek reći: podizanjem cijena. I doista, čim su čelnici poduzeća dobili priliku sami odlučivati, usmjerili su svoje napore najjednostavnijim putem."

Dokaz za to može se pronaći u posebnom analitičkom izvješću podnesenom Centralnom komitetu KPSS-a u listopadu 1989. godine. U njemu stoji da su, odmah nakon uvođenja načela "gospodarskog računovodstva", marže u odnosu na troškove proizvodnje porasle doslovno nekoliko puta: "kod svilenih tkanina dosežu 81%, kod pletenog donjeg rublja 97%, a kod čarapa i sličnih proizvoda 104%.” Kao rezultat toga:

"Prosječna maloprodajna cijena ženskog zimskog kaputa 1987. godine iznosila je 259 rubalja, u usporedbi sa 181 rubljom 1980. i 120 rubalja 1970. godine. Moskovska proizvodna udruženja 'Saljut' i 'Vimpel' prešla su na proizvodnju kaputa po ugovorenim cijenama u rasponu od 450 do 600 rubalja, a za neke vrste čak i 650 rubalja i više.

Što je to značilo? Značilo je da je jeftina roba počela nestajati iz trgovina – poduzećima je njezina proizvodnja bila neisplativa. Sve je počelo sa odjećom, a zatim se proširilo i na sve ostalo."

Do 1987. godine, kada je uveden sustav gospodarskog obračuna, Politbiro je već primao financijske savjete od osoba poput Čubajsa i Gajdara – koje je u tim za gospodarsko planiranje SSSR-a doveo Andropov, o čemu smo već ranije govorili. Da su predvodnici perestrojke sabotirali gospodarstvo, to je očekivano, no treba se zapitati: zašto je svemu tome uopće dopušteno da se dogodi? Politbiro je imao priliku sve to zaustaviti, ali nije. Zašto? Iz istog članka:

"A 1990. godine, Gorbačov je odlučio da će se sva vanjska trgovina odvijati isključivo u dolarima. Stvaranjem potražnje za američkom valutom, Gorbačov ne samo da je lišio svoju zemlju njezinih tradicionalnih tržišta i prepustio Zapadu kontrolu nad cjelokupnom zonom vanjskog utjecaja SSSR-a, već je i dodatno pogoršao stanje na domaćem tržištu. Evo što piše jedan ekonomist:

"Novopečena buržoazija počela je izvoziti sve iz naših skladišta – od maslaca, ribe i mesa do žitarica, kondenziranog mlijeka, šećera i suhog voća. Pritom se roba nije izvozila samo u zemlje Vijeća za uzajamnu ekonomsku pomoć (SEV) – primjerice, iz Baškirije se meso vlakovima otpremalo u Njemačku, i to na štetu potreba samog stanovništva Baškirije...”

Do 1991. godine sve je bilo spremno za kapitalističku restauraciju. Završni čin bila je umjetno stvorena nestašica hrane, o čemu sam detaljno pisao u članku "Igre gladi": hrana se namjerno nije dopremala u ruske gradove, jer su je kapitalisti-trgovci zadržavali u skladištima, iščekujući liberalizaciju cijena – do koje je došlo odmah nakon raspada Sovjetskog Saveza i prelaska zemlje na kapitalistički kolosijek...

... Dakle, sve Gorbačovljeve ekonomske "reforme" mogu se promatrati kao sabotaža velikih razmjera usmjerena protiv naše zemlje. Upravo tako ih treba tretirati i danas."

Ta "novopečena buržoazija", o kojoj autor piše u gornjem tekstu, bila je prvenstveno nomenklatura. Postavlja se pravo pitanje: zašto bi se oni protivili nečemu što će ih učiniti bogatijima, moćnijima i još manje odgovornima? Zato je smiješno kada desničari – blago rečeno, ograničenih intelektualnih kapaciteta – tvrde da je putinizam isto što i neo-staljinistička obnova Sovjetskog Saveza. Politbiro se mogao riješiti Gorbačova, baš kao što se Brežnjev riješio Hruščova. Ali, nisu to učinili, jer je Gorbačovljev plan išao njima u prilog. Gorbačov je donio uredbu prema kojoj se sva vanjska trgovina mora odvijati u dolarima, a oni su to mirno promatrali i nisu poduzeli ništa. Istovremeno, od nas se očekuje da vjerujemo kako su njihovi potomci, koji danas upravljaju Ruskom Federacijom, nekakvi neo-staljinistički, antizapadni tvrdolinijaši. Sve je to samo smiješna i jeftina fikcija. Još jedan aspekt koji ukazuje na scenarij "obojene revolucije" su slogani povezani sa perestrojkom. Istina, komunisti su oduvijek bili skloni korištenju parola, no tijekom perestrojke okrenuli su te slogane protiv samih sebe. Evo jednog propagandnog plakata iz Gorbačovljeve ere: