Ako uspijete shvatiti tko je ubio SSSR i zašto, onda možete razumjeti i zašto moderna Ruska Federacija ima toliko sistemskih problema
"Iz moje perspektive, cilj SMO – koji se od nas brižljivo skriva – jest stvoriti uvjete u kojima će vladajuća klasa u Ruskoj Federaciji biti priznata kao ravnopravna od strane zapadne vladajuće oligarhijske elite, te s njima početi pregovarati kao sa ravnopravnim partnerom.
Pogledajmo situaciju iz perspektive zapadne vladajuće elite.
Vi i vaši preci izgradili ste globalni kapitalistički svijet. Gotovo cijeli planet živi prema vašim pravilima. Porazili ste alternativni projekt razvoja planeta – Sovjetski Savez. Dobro vam ide; vi upravljate svim procesima.
A onda se pojavljuju neki drski šakali koji su vas istisnuli iz određenih projekata eksploatacije prirodnih resursa na teritoriju Ruske Federacije. Ti su šakali bili grobari vašeg najozbiljnijeg neprijatelja – SSSR-a. Oni su ga srušili, uništili njegovu industrijsku, intelektualnu i vojnu moć. Bili su vam poslušni i, barem neko vrijeme, slijedili sve vaše naredbe. A onda, odjednom, počinju isticati svoja prava unutar modela svjetskog poretka koji ste vi izgradili. Drugim riječima, pred vama su se pojavili ljudi koji su vam se prethodno zakleli na vjernost – ljudi koji su, kao dokaz svoje odanosti, uništili vlastitu kuću, a njezin pepeo bacili pred vaše noge. I onda, odjednom, ti "drugovi" – dok su već u vašoj kući – počinju galamiti o svojim pravima. Prvo raskidaju ugovore o eksploataciji mineralnih sirovina i preuzimaju ih za sebe. Štoviše, zatim istupaju sa "minhenskim ugovorom", u kojem zahtijevaju jednaka prava za sebe.
Kao vlasnik tvrtke, kako biste gledali na zaposlenika koji je prešao k vama od konkurenta (SSSR-a), donijevši sa sobom bazu klijenata, a koji nakon nekog vremena rada kod vas iznenada počne zahtijevati da sjedne za isti stol sa vama, čak i da uvažavate njegove interese? Biste li pristali na njegove uvjete ili bi učinili sve što je u vašoj moći da ga oslabite, a zatim – eliminirate?
Gledajući tog nadobudnog šakala – koji je, podsjetimo, vlastitim rukama uništio vlastitu znanstvenu, industrijsku i intelektualnu bazu – zapadni "reptili" nikada ga neće smatrati sebi ravnim. Jednostavno nemaju razloga za to. Oni znaju da su snažniji i inteligentniji; štoviše, taj nadobudnik ih zapravo ne želi poraziti, što znači da ne predstavlja globalnu prijetnju – bez obzira na to kakve "epistolarne udarce" Medvedev zadaje svojim objavama na Twitteru. Ti nadobudnici žele pregovarati sa svojim "stricem" o sferama utjecaja. A ako je tako, onda treba tog nadobudnika vodati za nos, davati mu nadu u željeni dogovor, a istovremeno ga što više oslabiti – kako bi ga se na kraju moglo zgnječiti poput dosadne muhe koja zuji uokolo.
Drugog scenarija razvoja događaja nema. Sa "zapadnom družinom" nemoguće je postići dogovor, čak niti teoretski. Jedini jezik koji taj bijesni pas-krvolok razumije jest jezik sile. Prestati će vas gristi tek onda kada to više fizički ne bude mogao činiti. A da bi se to postiglo, mora ga se poraziti.
Pitanje glasi: može li ga Ruska Federacija, obzirom na svoje intelektualne domete, uopće poraziti? Je li moguće pobijediti one po čijim pravilima danas živimo? Je li moguće pobijediti kada je smisao postojanja svakog pojedinca u Ruskoj Federaciji – plijen? Je li moguće pobijediti kada vlast guši vlastito stanovništvo lihvarskim jarmom? Je li moguće pobijediti kada se običnim građanima ne osiguravaju uvjeti za život, već im se nameće elektronički koncentracijski logor sa kamerama na svakom uglu; kada se svaka inicijativa vlasti svodi na uvođenje novih kazni i pretjerano reguliranje svačijeg života; kada financijske i gospodarske vlasti napalmom spaljuju svaku gospodarsku aktivnost, "herojski" se boreći protiv "pregrijavanja" ionako jedva dišućeg gospodarstva? Ta su pitanja, kao što shvaćate – retorička.
O pobjedi ne može biti govora bez promjene intelektualnih temelja na kojima počiva Ruska Federacija. U sovjetskom intelektualnom sklopu ljudi su se borili za svoje tvornice, za besplatno obrazovanje, za besplatno zdravstvo, za besplatno stanovanje, za odsutnost lihvarskog pakla, za jednake prilike za sve – upravo za te društvene liftove."
Ovaj tekst je nedavna objava na Telegramu autora koji se naziva Comrade Artem, a koji zastupa tvrdokorne staljinističke stavove. https://t.me/t_artm/6953
Objavio je to otprilike tjedan dana nakon što sam ja objavio svoj članak o tome zašto Ruska Federacija ne može dobiti rat u Ukrajini zbog strukturnih ograničenja. Kao što može primijetiti svatko tko je pročitao moj članak, Artjomova razmišljanja o toj temi identična su mojima. Ako vodite rat unutar parametara koje je postavio neprijatelj, pristajete na borbu rukama vezanim na leđima i povezom preko očiju. Borite se za nekakvu "jednakost" unutar sustava u kojem, po samoj svojoj prirodi, možete postojati isključivo u podređenom položaju. "Ruska" elita, koja je pokrenula SMO, učinila je to težeći cilju koji je doslovno nemoguće ostvariti. Nijedan vlasnik tvrtke neće dopustiti nekakvim skorojevićima – koji su mu se tek prodali – postati njegovi ravnopravni partneri u sustavu koji je on stvorio, samo zato što ti ljudi imaju ispade bijesa i tijekom sastanaka uprave bacaju vrhnje za kavu uokolo.
Ova je objava svojevrsni dodatak mojoj prethodnoj, u kojoj sam pisao o tome kako Ruska Federacija, u svom današnjem obliku, jednostavno nije sposobna izgraditi i održavati oružane snage kakve bi bile potrebne da se kolektivni Zapad prisili na kapitulaciju u Ukrajini – i to pod ruskim uvjetima. Država, u pravilu, ne može istovremeno uzdržavati proždrljivu, parazitsku i ksenokratsku elitu, i moćnu vojsku kojom bi bili sposobni nametnuti svoju volju svijetu. SAD predstavlja iznimku od tog općeg pravila zbog jedinstvenog spleta okolnosti koji im omogućuje beskonačno tiskanje novca bez ozbiljnih posljedica; riječ je o povijesnoj anomaliji koja zapravo potvrđuje to opće pravilo. Kako bismo shvatili odakle je točno potekla ona kasnosovjetska elita – koja će na kraju uništiti vlastito carstvo – prvo moramo steći predodžbu o tome kako se Sovjetskim Savezom upravljalo u praksi. U tu ću se svrhu osloniti na knjigu koju sam već djelomično i ukratko prikazao.
Sažetak životopisa Jurija Muhin je prikazan u prethodnom tekstu, "Hitler vs Staljin". Ne slažem se s njim u svemu, ali je po mom mišljenju, potpuno u pravu kada govori o parazitskoj prirodi Komunističke partije SSSR-a i o tome kako se ta parazitska partija preobrazila u ključni dio oligarhije koja danas vlada Ruskom Federacijom. Primijetite da ovaj vrlo negativan sud o Partiji dolazi od jednog staljinista. Što se tiče Staljina, smatram ga "velikim čovjekom povijesti", koji je promijenio svijet i smjer kretanja "šireg" Ruskog Carstva tijekom nekoliko kratkih desetljeća. Sa druge strane, krivim Staljina za postojanje "Ukrajinaca" i "Bjelorusa", te za umjetnu podjelu povijesnog ruskog tla. Svatko tko je čitao moje objave o ukrajinskom i bjeloruskom jeziku, Holodomoru ili "komunističko-maloruskom" prijateljstvu, zna da nisam nekritički obožavatelj Staljina. Stoga vas molim, nemojte me napadati u bijesu zbog onoga što slijedi u nastavku, osobito ako je antikomunizam temelj vašeg identiteta. Ako niste u stanju objektivno razmotriti ono što ovdje iznosim, nikada nećete shvatiti zašto je današnja Ruska Federacija u tako lošem stanju. Ovo napominjem jer, unatoč tome što sam jasno dao do znanja da sam uglavnom ambivalentan prema SSSR-u i Staljinu, i dalje povremeno nailazim na ljude koji burno reagiraju na sve što nije potpuno i bezrezervno odbacivanje svega, u skladu sa pojednostavljenim, šablonskim tumačenjima Drugog svjetskog rata, Hladnog rata i slično. Srećom, 98% mojih čitatelja – malobrojne, ali vrlo cijenjene i poštovane publike – iznad je takvih trivijalnosti, pa krenimo sa analizom.
"Kako bi preživjeli Građanski rat i godine koje su neposredno uslijedile, boljševici su bili prisiljeni poduzeti jedinu moguću učinkovitu mjeru: reorganizirali su svoju partiju u sveobuhvatnu organizaciju kontrole. Ako zanemarimo razloge zbog kojih su bili prisiljeni na to i promatramo stvar čisto akademski, onda je riječ o dvostrukom zločinu – zločinu protiv vlasti i zločinu protiv same partije. No, drugog izlaza nije bilo.
Zašto je to zločin protiv vlasti? Naime, temelj svakog legitimnog sustava vlasti jest upravljanje od strane jedne osobe i odgovornost. Odgovornost je moguća samo uz takav oblik upravljanja. Ako jednim odjelom upravljaju dva šefa – jedan službeni i jedan neslužbeni nadređeni – odgovornost nestaje. Nemoguće je razlučiti tko snosi odgovornost: službenik kojem su poslovi javno povjereni ili nadzornik koji je tom službeniku neslužbeno diktirao kako treba postupati. Takav nadzor najočitiji je znak birokratizacije upravljačkog sustava (u poslovno koncipiranom sustavu upravljanja, izvršitelja nadzire ona osoba za koju on obavlja posao). Međutim, u tim godinama – neposredno nakon što su boljševici preuzeli vlast – Partija je morala provoditi izravan nadzor nad državom, jer je o tome ovisio njezin opstanak. Činjenica je da su boljševici u to vrijeme snosili isključivu i potpunu odgovornost za rezultate svoje vladavine, dok je državni službenici – u užem smislu – nisu snosili!"
U SSSR-u, u praksi, nije postojala razlika između državnog aparata i Komunističke partije. SSSR je imao Ministarstvo vanjskih poslova, Ministarstvo unutarnjih poslova, itd., ali oni nisu bili ništa drugo doli produžene ruke Partije. Muhin nam pruža primjer kako je do takvog stanja stvari uopće došlo.
"Na primjer, tijekom Građanskog rata, od 1917. do 1920. godine, službenici ruskog željezničkog sustava nisu bili nužno u službi boljševika. Recimo da Bijela armija – neprijatelj boljševika – ili pobunjeni seljaci zauzmu određeno područje, željezničku postaju ili dionicu pruge. Što će "bijeli" ili pobunjeni seljaci učiniti željezničkim radnicima? Ništa- Željeznički radnici nastaviti će obavljati svoj posao na isti način – bilo pod vlašću "bijelih", pobunjenika ili "crvenih". A što će učiniti sa komunistima koji su nadzirali te željezničke radnike? Upravo tako – objesiti će ih! Za boljševičke nadzornike nastupio bi trenutak velike odgovornosti – kako za njihov vlastiti loš rad, tako i za loš rad službenika koje su nadzirali. Stoga je u tom povijesnom trenutku za Rusiju takva dvostruka vlast bila opravdana, budući su komunistički nadzornici snosili veću odgovornost za ishod poslova nego sami izvršitelji."
Drugim riječima, da boljševici tijekom Građanskog rata sami nisu držali poluge državne vlasti, svi bi bili pobijeni. Bez obzira na to jeste li okorjeli antikomunist ili gajite simpatije prema njima, logika iza toga zašto je Komunistička partija iz sjene upravljala državnim aparatom postaje sasvim jasna, čim se na nju ukaže. Željezničkim radnicima i birokratima, krajem 10-tih i početkom 20-tih godina 20. stoljeća, nimalo nije bilo stalo do sudbine SSSR-a. Takva ravnodušnost je razumljiva, ali za same boljševike mogla je biti pogubna. Muxin objašnjava kako se sve to dugoročno odrazilo na zemlju:
"Dvostruki sustav vlasti doveo je do sljedećeg: čim su nestali povijesni uvjeti za dvovlašće, čim je postalo sigurno biti komunist, ružna strana tog dvovlašća – neodgovornost – odmah je izbila na vidjelo i naposljetku uništila cjelokupni sustav vlasti u zemlji.
Zašto je preobrazba Partije u kontrolno tijelo predstavljala zločin protiv same Partije? Zato što je Partija, u svojoj biti, trebala biti intelektualna i moralna elita zemlje. Staljin je zamislio Komunističku partiju kao svojevrsni red "braće mača" – fanatika svete vjere. No, da bi se to ostvarilo, svaki je komunist morao mnogo toga znati o svemu na svijetu, kako bi na temelju tog znanja mogao stvoriti predodžbu o budućnosti. A znati mnogo o svemu nije toliko teško koliko je mnogima – nezanimljivo. "Kontrolore" zanima samo kako ukrasti što više, kako raditi što manje i slično.
Tako "kontrolor", živeći mirnim i sigurnim životom, može poznavati samo ono što kontrolira, a uz potpunu birokratizaciju upravljačkog sustava, ne mora znati čak ni to. Biti "kontrolor" tisuću je puta lakše nego samostalno raditi, nego biti onakav komunist kakvog je Staljin zahtijevao. A budući da su, u stvarnosti, mjesta "kontrolora" u Partiji zapravo mjesta partijskih vođa, Lenjin i Staljin – pretvorivši KPSS u kontrolnu partiju – nadnijeli su Damoklov mač nad sve komuniste: prvom prilikom, partijsko rukovodstvo, njezina nomenklatura, pretvorilo se u skupinu glupih, lijenih i pohlepnih nitkova."
Upravo sam zato u svom prošlom članku ustvrdio da su staljinistički sovjetofili (poput ovdje spomenutog Muxina) i nacional-boljševici najbolji izvori za razumijevanje zašto je SSSR bio – a Ruska Federacija je i danas – toliko disfunkcionalan. Zapravo, to nije teško shvatiti jednom kada vam netko ukaže na osnove. Kako bi osigurali vlastiti opstanak, boljševici su morali izravno i detaljno upravljati državom, budući birokrati, radnici i ostali nisu bili istinski privrženi Oktobarskoj revoluciji. Činjenica da se Kerenskijeva Privremena vlada tako brzo urušila svjedoči o tome da je državni aparat, koji su boljševici preuzeli, ionako već bio u rasulu. No, nakon što se SSSR stabilizirao – i biti član Partije ili visoki dužnosnik više nije nosilo rizik od vješanja ili probadanja bajunetama od strane (s pravom) gnjevnih seljaka i kozaka – Partija se nije odrekla izravne kontrole nad državom, jer joj je to omogućilo bogaćenje nomenklature. Drugim riječima, Partija se preobrazila iz skupine upravljača koji su se borili za goli život u parazita koji je sisao zemlju, ne polažući pritom nikome račune.
"Dakle, kako bi zadržala vlast u zemlji, KPSS (Komunistička partija Sovjetskog Saveza) provela je reorganizaciju i izgradila neslužbenu strukturu paralelnu onoj službenoj, ustavnoj. Nominalno se smatralo da ta neslužbena struktura upravlja isključivo unutarpartijskim pitanjima (ponavljam, Ustav nije predviđao takvu strukturu kao tijelo državne uprave), no zapravo je partijsko vodstvo – koje je kontroliralo ustavnu vlast – upravljalo i državnim aparatom i cijelom zemljom.
U takvim okolnostima razvila se prilično komična situacija: stvarni vođa SSSR-a bio je čelnik Partije, a ne ustavni poglavar države."
Upravo je to, cijenjeni čitatelji, razlog zašto su strani državnici morali pregovarati sa prvim sekretarom KPSS-a (onim tko je u SSSR-u doista donosio odluke), a ne sa službenim šefom države. Stvarni šef države u SSSR-u bio je "de facto", a ne službeno. Predsjednici Vijeća ministara i Prezidija su predstavljali službene državne funkcije, analogne onima predsjednika države ili vlade. No, možete li navesti ime barem jednog od tih predsjednika? Primijetimo da na Wikipediji stoji da je glavni tajnik (stvarni šef države) "često" obnašao visoke dužnosti u vladi. Nije li to pomalo nevjerojatno? Taj "de facto" šef države je "često", ali ne i uvijek, držao neku važnu službenu vladinu poziciju; vjerojatno ne niti najvišu. Na Wikipediji se navodi da je tek nakon što je Staljin koncentrirao vlast, položaj glavnog tajnika postao sinonim za vođu SSSR-a. To je manje-više točno, no SSSR je postao istinski staljinistički tek od sredine do kasnih 1930-ih, i to u kratkom razdoblju, recimo, između 1937. godine i Staljinova ubojstva. Ipak, Staljin isprva nije težio tome da postane "crveni car", kakav je na kraju postao. Kao što smo već spomenuli: kako je SSSR nakon građanskog rata postajao razmjerno stabilniji, partijsko vodstvo bilo je sve sklonije počivati na lovorikama i parazitirati na račun zemlje – i to vodstvo je kontroliralo državni aparat. Postoji uvriježeno mišljenje – koje nije posve pogrešno – da je Staljin "pobijedio" trockiste u borbi za prevlast nad SSSR-om, no taj argument sadrži element koji je na Zapadu slabo shvaćen: Trocki i njegovi najbliži sljedbenici u toj su se "igri" velikim dijelom uopće ne pojavljuju.
Muxin tvrdi da je ta partijska kontrola nad državom bila zločinačka, prvenstveno zato što je onima koji su držali vlast omogućavala izbjegavanje odgovornosti, dok je istovremeno jamčila da će skupina koja je trebala biti nacionalna i intelektualna avangarda vremenom stagnirati i propasti. Taj je proces bio u tijeku već 1920-ih; partijski moćnici nastojali su izbjeći preuzimanje odgovornosti za bilo kakve rizične poteze, što se uvelike odnosilo i na trockiste. Partijska elita držala je vatrene govore, no pokazivala je manje entuzijazma za svakodnevni, mukotrpni posao upravljanja državom. Za razliku od Staljina. Ovdje je prikladno navesti poduži citat:
"Nakon što su boljševici preuzeli vlast u Rusiji, Staljin je potisnut u drugi plan – u boljševičkoj vladi, kojom je predsjedao Lenjin, zauzimao je prilično skromno mjesto narodnog komesara za narodnosti. No, neprestano su ga angažirali izvan Moskve, u svim situacijama od ključne važnosti za Rusiju. Godine 1918. osigurao je boljševicima kruh, spriječivši da Caricin padne u ruke "bijelih"; slali su ga kao komesara na sve fronte gdje je "crvenima" prijetio slom.
Smatram da su mu već u to vrijeme drugi boljševički vođe počeli snažno zavidjeti, a osobito mnoštvo socijalista židovskog podrijetla, koji su 1917. godine prešli na stranu boljševika. Čini mi se da mu je i sam Lenjin zavidio. Za razliku od ostalih partijskih čelnika, Staljin je dobro poznavao Rusiju, neprestano je radio na vlastitom obrazovanju i bio je sposoban organizirati provedbu najrazličitijih složenih zadataka. Ostali vođe – od kojih su mnogi bili vješti samo u revolucionarnoj retorici – teško su se mogli nositi sa takvim izazovima.
Koliko god to čudno zvučalo, to je jedino objašnjenje činjenice da je Staljin 1922. godine imenovan glavnim tajnikom Partije. Naime, Lenjin i drugi čelnici koji su obnašali državne dužnosti sastajali su se u Politbirou prema potrebi i rješavali pitanja koja su se nagomilala unutar Partije. Broj članova Partije naglo je rastao, a što je još važnije, eksponencijalno se povećavao broj državnih pitanja sa kojima su se suočavale partijske organizacije, a koja je trebalo nadzirati. Tada su uvedene dužnosti partijskih tajnika – ljudi koji su prenosili odluke Politbiroa partijskim organizacijama i nadzirali njihovu provedbu."
Za razliku od bilo kojeg drugog člana boljševičke elite, Staljin je zapravo cijeli svoj život proveo u Rusiji. Iako je bio Gruzijac, ruski je mentalitet poznavao iznimno dobro, budući je godinama živio u progonstvu u Sibiru, okružen seljacima. Istina, i drugi su boljševici provodili određena razdoblja u sibirskom progonstvu, no Staljin je bio jedinstven po tome koliko se duboko stopio sa lokalnim životom. Primjerice, za razliku od ostalih boljševika koji su prošli kroz progonstvo, Staljin je zavolio lov i ribolov. Seljaci su mu čak – kršeći zakon koji je zabranjivao naoružavanje prognanika – davali oružje za lov na divljač, a dopuštali su mu i korištenje svoje ribolovne opreme. To ukazuje na to da je sa njima izgradio prijateljski odnos. Jednom je prilikom, tijekom zimskog ribolova na ledu, propao kroz led na jezeru i zamalo smrtno stradao, no obitelj kod koje je stanovao njegovala ga je dok se nije oporavio. Također je dobio sina sa jednom udovicom iz redova seljaštva. Iako dječaka nije izravno uzdržavao, kasnije mu je ipak pomogao spasivši ga od gotovo sigurne egzekucije, do koje bi vjerojatno došlo zbog Berijinih spletki. Kako god bilo, Staljinov izvanbračni sin kasnije je u SSSR-u ostvario prilično uspješan život, oslanjajući se na vlastite sposobnosti. Uzme li se u obzir sudbina njegovih zakonite djece, biti izvanbračni sin u konačnici se možda pokazalo kao bolja opcija. Kratak pregled Staljinova života u progonstvu može se pronaći, ali se svu svemu čini da se on ondje doista dobro uklopio i da je u tom iskustvu čak i uživao.
https://life.ru/p/1455879?ysclid=mlgjfyvlag207160732
Konstantin Kuzakov, Staljinov izvanbračni sin
Vratimo li se na temu, čak će i okorjeli staljinist priznati da je Staljin bio iznimno načitan i upućen u vrlo širok spektar područja. Poput Hitlera, primjerice, Staljin je mogao lako prijeći sa razgovora o operi i književnosti na tehničke pojedinosti o automobilima i zrakoplovima. Baš kao i Hitler, on nije potjecao iz redova inteligencije – za razliku od Lenjina, Trockog i židovskih socijalista u stranačkim redovima koje je Muxin ranije spomenuo. Muxin tvrdi da su Lenjin i Židovi bili ljubomorni na Staljina, no ja se s tim ne slažem. Židovi i pripadnici bivše inteligencije, koji su činili boljševičku elitu, jednostavno su ga prezirali i nisu ga smatrali prijetnjom. Upravo ih je to stajalo glave, a ujedno je promijenilo smjer kojim se SSSR kretao tijekom idućih nekoliko desetljeća.
Kao što se navodi u posljednjem odlomku, početkom 1920-ih broj članova Partije je rastao, a njime i količina svakodnevnih, teških i nezahvalnih zadataka povezanih sa upravljanjem državom i samom Partijom. Zbog toga je Politbiro uveo dužnost tajnika zaduženih za nadzor stranačkih poslova, pri čemu 1922. godine još nije postojala jasna razlika između stranačkih i državnih poslova. Budući se Staljin pokazao kao nenametljiv, ali prilično učinkovit rješavač problema, boljševička elita zaključila je da je on idealan kandidat na kojeg mogu prebaciti sve nepoželjniji teret upravljanja rastućom stranačkom birokracijom; a upravo je ta birokracija nadzirala državne poslove. Ovdje postoji nijansa koju treba razumjeti: boljševici su željeli uživati u plodovima vladanja državom koja je barem djelomično funkcionirala. Drugim riječima, nisu željeli upravljati ruševinama, već nečim što mogu iskorištavati. Problem je bio u tome što su 1922. godine država i zemlja bile u rasulu. Od stranačke birokracije, koja je nadzirala državni aparat, očekivalo se da nešto izgradi i organizira, no većina dotičnih članova Partije nije imala nikakvog interesa preuzeti odgovornost za takvo što. Profesionalni revolucionari, poput Lenjina i Trockog, možda i jesu bili u svom elementu kada je riječ o kritiziranju, subverziji i potkopavanju, ali izgradnja nečega u pozitivnom smislu bila je izvan njihovih sposobnosti. Upravo je u tom kontekstu Staljin počeo gomilati moć i utjecaj.
"Službeno, na čelu tajništva nalazio se J. M. Sverdlov, no on je ujedno bio i čelnik zakonodavnog tijela zemlje, odnosno teoretski poglavar sovjetske vlasti. Stoga je stranku zapravo vodila njegova supruga K. T. Novgorodceva, koja je obnašala dužnost voditeljice Tajništva Centralnog komiteta. Na tom ju je mjestu zamijenio Staljin i sama je funkcija dobila službeni naziv "generalni sekretar". Bilo je predviđeno da Staljin organizira provedbu odluka Politbiroa – tijela na čijem su čelu stajali Lenjin i Trocki. I to je bilo sve.
L. D. Trocki – protivnik i neprijatelj SSSR-a i Staljina, koji je u to vrijeme obnašao vrlo visoke dužnosti u boljševičkoj vlasti – ovako je prokomentirao to imenovanje: "Ipak, petrogradska delegacija predvođena Zinovjevom (koji je zagovarao Staljinovu kandidaturu za generalnog sekretara) odnijela je pobjedu na kongresu. Pobjeda je bila utoliko lakša što Lenjin nije prihvatio borbu. Nije se protivio Staljinovoj kandidaturi jer je funkcija sekretara, u tadašnjim okolnostima, imala posve podređeno značenje. Sve dok je stari Politbiro ostajao na vlasti, generalni sekretar mogao je biti tek podređena figura"."
Staljin je, jednostavnije rečeno, trebao biti osoba koja obavlja stvarni posao i preuzima odgovornost, dok članovi Politbiroa drže govore i određuju dnevni red. No, dugoročno to nije funkcioniralo, jer je svima vremenom postalo jasno: ako nešto treba obaviti, treba se obratiti Staljinu.
"Ni Trocki, ni Lenjin – a vjerojatno ni sam Staljin – nisu predvidjeli da bi, u slučaju da stranka preuzme nadzor nad državnim aparatom, na čelo zemlje mogao doći, ne onaj tko upravlja državnim aparatom, već onaj tko vodi samu stranku. Zapravo, sve je ovisilo o osobi na tom položaju. Naime, Staljinovi prethodnici na toj dužnosti nisu u zemlji imali približno onoliku težinu kakvu je Staljin vrlo brzo počeo stjecati. Počeo je raditi bolje od Lenjina, Trockog i drugih, pa su ga stoga svi počeli doživljavati kao vođu.
Razmislite o tome. U čemu se sastojao Lenjinov rad na čelu države? Dužnosnici bi dolazili k njemu i pitali kako riješiti ovo ili ono. Lenjin bi razmislio i pronašao rješenje.
A u čemu se sastojao Staljinov rad kao vođe partije? Partijski djelatnici i dužnosnici, koje su mučili isti problemi, dolazili bi k njemu i pitali što treba učiniti. Staljin bi razmislio i pronašao rješenje. No, zahvaljujući poznavanju ruskog naroda, neumornom samoučenju i pomnom proučavanju problematike, činio je to bolje od Lenjina.
I u svom "Testamentu" i u "Pismima Kongresu", iz prosinca 1922. godine, Lenjin piše rečenicu iz koje iščitavamo zbunjenost: "Drug Staljin, postavši glavnim tajnikom, koncentrirao je u svojim rukama golemu moć..." Kako?
On nije "postao" glavni tajnik; vi, Politbiro (Lenjin, Trocki i drugi), imenovali ste ga na položaj koji je prethodno obnašala supruga Sverdlova. On nije "koncentrirao" nikakvu moć – vi ste mu dali svu moć.
Ova Lenjinova izjava svjedoči o tome da ni Lenjin ni Trocki, sve do kraja svojih života, nisu shvaćali što se zapravo dogodilo: zašto je njihov tajnik stekao više moći od njih samih, iako su oni zauzimali visoke službene državne položaje.
Malo tko do današnjeg dana razumije tu nijansu. Svi smatraju da moć proizlazi iz autoriteta (službenog položaja). I to je točno. No, pitanje treba sagledati temeljitije: autoritet nastaje na temelju toga koga ljudi slušaju. On ne proizlazi iz službenih položaja, već iz podređenosti. Iz toga slijedi: ako ljudi smatraju korisnim slušati određenu osobu, ta će osoba imati autoritet, čak i bez službenog položaja. Staljin je zoran primjer toga. On je samo provodio odluke Politbiroa, kojim su – ponavljam – predsjedali službeni čelnici sovjetske vlade: A. I. Rikov, a potom V. M. Molotov. No, potonji nisu postali stvarni vođe zemlje – Staljin jest!"
U biti, trockisti i profesionalni revolucionari vjerovali su da se mogu jednostavno sami postaviti na najviše državne položaje, te uživati u autoritetu i moći koji bi trebali pratiti te funkcije, dok bi sav nezahvalan posao prepustili Staljinovu uredu. U teoriji, da su boljševici naslijedili funkcionalan državni aparat i relativno očuvanu zemlju, to bi im možda i uspjelo. No, u slučaju ranog SSSR-a sve je trebalo graditi od temelja, pa je ubrzo postalo sasvim jasno da je jedina osoba u stranačkom vodstvu, koja doista radi i preuzima odgovornost – Staljin. Već početkom 1920-tih, opći mentalitet boljševičke elite mogao bi se opisati kao izbjegavanje svake odgovornosti i opasnosti – poput bježanja od kuge – uz istovremeno uživanje u plodovima potpune kontrole nad zemljom. Trockisti i profesionalni revolucionari često su kritizirali Staljina, ali nikada, baš nikada, nisu preuzeli na sebe odgovornost i obvezu upravljanja zemljom i njezine izgradnje od temelja. Upravo je tako Staljin stekao toliki utjecaj i naklonost mnogih, te na kraju postao osoba koja je de facto upravljala državom, unatoč tome što je formalno bio podređen čelnicima države. Staljin je čak u tri navrata tražio da ga se razriješi dužnosti glavnog tajnika, i to prije nego što je uopće učvrstio svoju vlast. Time je trockistima i ljudima koje će kasnije ukloniti u čistkama pružio priliku ograničiti njegov utjecaj, no svaki put su ga odbili. Godine 1927., kada je posljednji put zatražio razrješenje, Staljin je čak predložio i ukidanje položaja glavnog tajnika. Suvišno je reći da nije razriješen dužnosti, a položaj nije ukinut. Zašto?
"Pokušajte shvatiti ovo: oni koji su ga mogli zamijeniti istodobno su se, poput vatre, bojali položaja vođe, ali su se, jednako tako, bojali i toga da ostanu bez vođe. Zašto?
Zato što su već uživali više pogodnosti nego sam Staljin, a on ih je pritom oslobodio osobne odgovornosti za njihove vlastite odluke. Pod vodstvom vođe mogli su – ne radeći ništa, ne razmišljajući i ne ulazeći u dubinu problema – govoriti što god su htjeli, pa čak i kritizirati samog vođu na bilo koji način. Uostalom, to je bilo samo "njihovo mišljenje" koje je moglo biti pogrešno – jer, kao što je svima poznato, čak i inteligentna osoba može pogriješiti."
Imajte na umu da govorimo o 1927. godini. U to je vrijeme, doista, bilo sigurno otvoreno kritizirati glavnog tajnika. Članovima Politbiroa zapravo je bilo bolje nego Staljinu: imali su sve privilegije, a nikakvu odgovornost. Staljinove najtemeljitije čistke partijske elite tek su slijedile; da se Središnji komitet i Politbiro nisu toliko bojali preuzeti vlast u svoje ruke, mnogi od njih vjerojatno bi doživjeli duboku starost, umjesto što su bili strijeljani nakon što je Staljin učvrstio svoju moć i – sasvim ispravno – zaključio da su ti ljudi, u najboljem slučaju, beskorisni paraziti, a u mnogim slučajevima i aktivni saboteri. Ovdje također vidimo da je Staljin snosio odgovornost, ali još nije bio "crveni car". Središnji komitet mogao je prihvatiti zahtjev da ga se razriješi dužnosti i da se ukine položaj glavnog tajnika. Činjenica je - Partija je svojom lijenošću, kukavičlukom i parazitskim sklonostima – stvorila čovjeka kakav će Staljin vremenom postati. Nakon što je svu vlast koncentrirao u svojim rukama, Staljin je nastojao postupno oslabiti stisak koji je Partija imala nad zemljom. Drugi svjetski rat i povezani događaji postupno su zaustavili taj proces, no Staljin od njega nikada nije odustao – a upravo ga je to na kraju stajalo života. Jedan ruski povjesničar nudi ovdje prilično dobar sažetak:
"Nakon završetka kolektivizacije i prvih uspjeha industrijalizacije, Staljin je razmišljao o tome kako stati na kraj diktatu partijskih dužnosnika i prenijeti središte moći tamo gdje bi ono trebalo biti – u državne strukture. Ustavna reforma, zapravo, bila je usmjerena upravo na ostvarenje tog cilja. Ustav iz 1936. godine izričito je utvrdio različite vrste prava i sloboda građana, što je mnogim promatračima dalo povoda okarakterizirati Ustav kao najnapredniji i najdemokratskiji. Danas se tome smiju, ukazujući na događaje iz 1937. i 1938. godine. Ipak, Staljin je doista planirao provesti demokratizaciju velikih razmjera – i to bez oponašanja Zapada sa njegovim višestranačkim sustavom, u kojem vlast prelazi iz ruku jedne financijsko-industrijske skupine u ruke druge.
Josif Visarionovič je predložio održavanje istinski kompetitivnih izbora za Vrhovni sovjet, tijelo uspostavljeno umjesto glomaznog, višestupanjskog sustava kongresa sovjeta. Knjiga J. N. Žukova "Drugi Staljin" sadrži presliku nacrta glasačkog listića, koji se planirao uvesti na izborima 1937. godine. Na jednom od njih navedena su imena triju suparničkih kandidata za Vijeće narodnosti u Dnjepropetrovskom okrugu. Prvi kandidat trebao je biti predložen na zboru radnika i namještenika tvornice, drugi na zboru kolhoznika, a treći od strane lokalnih okružnih odbora Partije i Komsomola. Sačuvani su i primjerci zapisnika o glasovanju koji potvrđuju načelo alternativnosti (višestrukosti kandidata) na budućim izborima.
Očito je da su se na takvim izborima kandidati stranačkih organizacija morali suočiti sa ozbiljnom konkurencijom, u vidu nestranačkih kandidata i predstavnika javnih organizacija. To bi nesumnjivo dovelo do eliminacije okorjelih partokrata, naviknutih na razmišljanje u duhu ljevice – onako kako se razmišljalo tijekom Građanskog rata i kolektivizacije.
Istovremeno, planiralo se uvesti još jedan filter – stranački filter. Staljin se zalagao za to da izbor stranačkih vođa na svim razinama bude tajan.
Međutim, stranačka oligarhija bila je vrlo zabrinuta zbog tih planova. Stranački tajnici upozoravali su da u zemlji ima mnogo "narodnih neprijatelja", te da bi prerani slobodni izbori bili opasni."
Ti su se događaji odvijali sredinom 1930-ih, uoči donošenja sovjetskog Ustava iz 1936. godine. Na zabrinutost stranačkih dužnosnika da bi mogli biti izabrani "nepodobni" pojedinci, Staljin je odgovorio: "Ako narod tu i tamo izabere neprijateljski nastrojene pojedince, to će značiti da je naš agitacijski rad loše obavljen i da takvu sramotu u potpunosti zaslužujemo."
To je sasvim u skladu sa Staljinovim viđenjem stvarne uloge Partije: ona je trebala djelovati kao intelektualna i moralna avangarda stanovništva, a ne kao neodgovoran kontrolni mehanizam nesposoban nadahnuti narod. U svakom slučaju, "Veliki teror" ga je spriječio u potpunoj provedbi tih planova. Mnogim čitateljima to može zvučati neobično, budući se obično pretpostavlja kako je upravo Staljin pokrenuo teror, no to nije točno. Teror su potaknuli stranački aktivisti na nižim razinama kao odgovor na najavljene izbore – što su, u to vrijeme, sasvim sigurno mogli učiniti. Valja podsjetiti da se to događalo neposredno prije nego što je Staljin uspio koncentrirati svu vlast u svojim rukama, zbog čega nije mogao u potpunosti kontrolirati djelovanje Partije. Stranačke strukture ispravno su prepoznale izbore, koje je Staljin predlagao, kao prijetnju svom lagodnom načinu života, te su reagirale pokretanjem vala denunciranja, optužujući svakoga tko bi im mogao predstavljati prijetnju. Također, treba napomenuti da, iako su mnoge žrtve terora bile nevine, to se nikako ne može reći za sve. Štoviše, Staljin je kasnije iskoristio zlodjela koja su tijekom terora počinili mnogi "stranački baruni" kako bi se, zauzvrat, obračunao sa tim istim barunima. Također, neki od ljudi koji su bili prijavljeni zapravo su bili kriminalci ili subverzivni elementi, koje lokalna sigurnosna tijela jednostavno nisu željela vidjeti na izborima. Iz istog eseja, gore citiranog:
"U takvim se okolnostima Staljin odlučio priključiti teroru – teroru koji se više nije mogao zaustaviti, ali pod čije je kotače bilo sasvim lako dospjeti. Zamašnjak represije počeo se okretati, a planirani izbori su poremećeni. Istovremeno, pokretači represije postali su žrtve vlastite krvožednosti; redom su uništavani kao "narodni neprijatelji".
Staljin je, unatoč tome, uspio ostvariti određene reformističke pomake. Tako su, prema Ustavu iz prosinca 1936. godine, ukinuta ograničenja prava nametnuta određenim društvenim skupinama koje su bile klasificirane kao "eksploatatori". Izbori su postali tajni, što ih je donekle približilo statusu "slobodnih" izbora.
Osim toga, Staljin je znatno ojačao ulogu vlade unutar državnog i političkog sustava. U okviru Vijeća narodnih komesara počele su se formirati razne operativne i koordinacijske strukture (poput Odbora za obranu i Gospodarskog vijeća, koji su kasnije spojeni u jedinstveni Biro), povećan je broj zamjenika predsjednika Vijeća narodnih komesara, a pri svakom narodnom komesarijatu uvedena je dužnost zamjenika zaduženog za kadrovska pitanja."
Ako već nije mogao zaustaviti teror, Staljin ga je barem mogao iskoristiti za vlastite ciljeve. Rezultat je bio taj da su njegove reforme provedene samo djelomično; no, lako je pogrešno shvatiti te reforme i njihovu važnost, čak i ako nisu dosegnule razmjere koje je Staljin izvorno priželjkivao. Kažem "pogrešno shvatiti", jer će tipični konzervativci ili antikomunisti iz doba Hladnog rata, pročitavši da je "znatno ojačana uloga vlade u državnom i političkom sustavu", vjerojatno pomisliti: "Pa da, komunisti ionako uvijek žele da država upravlja svime, zar ne?" No, već smo utvrdili da je Komunistička partija ionako već upravljala svime. To znači da je Staljin želio prenijeti ovlasti sa jedne skupine na drugu – u ovom slučaju sa Partije na Državu – što implicira da on te dvije institucije nije smatrao istovjetnima; štoviše, smatrao je da one to ne bi ni trebale biti. Reforme koje je zagovarao zapravo su bile udarac usmjeren protiv Partije. Lako je pogrešno shvatiti koliko su ove reforme bile ključne, obzirom na to da se SSSR nalazio uoči Drugog svjetskog rata; stoga je postojanje snažnijeg državnog aparata – kojim nisu upravljali potpuno nesposobni, neodgovorni i zaostali "profesionalni revolucionari" – za zemlju predstavljalo pitanje života i smrti. Štoviše, upravo je kapital akumuliran putem Staljinovih reformi (koje nisu u potpunosti provedene) osigurao SSSR-u ekonomski, industrijski i vojni ugled, u kojem je ta država uživala više od 40 godina. Upravo zato što je država djelomično ojačana na račun Partije, SSSR je neko vrijeme mogao biti istinska supersila.
Još davne 1926. godine, Staljin je u "Pravdi" objavio esej u kojem je opovrgnuo tezu Grigorija Zinovjeva – čovjeka kojeg bi se moglo opisati kao "pornografa" i "krivotvoritelja" (u prenesenom smislu) – gdje kaže da su diktatura proletarijata i diktatura Partije jedno te isto. Naravno, postoji i stajalište prema kojem ništa što su boljševici napisali ili izrekli nema nikakvu vrijednost, jer je sve to samo paravan za njihove namjere da pokore Zapad i teroriziraju štence i dojenčad; i u velikoj mjeri, to je zapravo i točno. Vjerojatno više od 90% boljševičkih tekstova i govora pada pod tu ocjenu, ali problem nastaje kada se pravimo da iznimke ne postoje. Budući već znamo kako je Staljin bio u sukobu sa Partijom, te je poduzeo korake kako bi preustrojio SSSR prema vlastitoj viziji, vrijedi obratiti pozornost kada se on izravno dotiče te teme. U nastavku slijedi ulomak iz Staljinova odgovora Zinovjevu, u kojem on pobija tvrdnju da su diktatura Partije i diktatura proletarijata istoznačnice:
"Diktatura, u strogom smislu te riječi, jest vlast utemeljena na nasilju – jer bez elemenata nasilja nema diktature, ako diktaturu shvaćamo u strogom smislu te riječi. Može li partija biti vlast utemeljena na nasilju nad vlastitom klasom (upravo onom klasom koju bi trebala zastupati), nad većinom radničke klase? Jasno je da ne može. U suprotnom, to ne bi bila diktatura nad buržoazijom, već diktatura nad radničkom klasom.
Partija je učitelj, vođa, predvodnik svoje klase, ali nije vlast koja se oslanja na nasilje nad većinom radničke klase. Inače ne bi imalo smisla govoriti o metodi uvjeravanja kao temeljnoj metodi rada proleterske partije unutar redova radničke klase. Inače ne bi bilo potrebe isticati da Partija mora uvjeriti široke mase proleterijata u ispravnost svoje politike, te da se tek ispunjavanjem tog zadatka Partija može smatrati istinski masovnom partijom, sposobnom povesti proleterijat u borbu. U suprotnom, Partija bi metodu uvjeravanja morala zamijeniti zapovijedima i prijetnjama usmjerenima protiv proleterijata, što je apsurdno i potpuno nespojivo sa marksističkim shvaćanjem diktature proleterijata.
Eto do kakvih besmislica dovodi Zinovjevljeva "teorija" koja izjednačava partijsko rukovođenje sa diktaturom proleterijata."
Podsjetimo, Staljin je to napisao 1926. godine. Dakle, već u tom razmjerno ranom razdoblju postojanja SSSR-a, nije bio oduševljen time da Partija bude sinonim za Državu. Prema Staljinovoj koncepciji, diktatura proletarijata bila je sinonim za Državu, a ne za Komunističku partiju; stoga Država nije trebala biti produžetak Partije. Zinovjev će biti pogubljen 1936. godine.
Posljednja tema kojom ćemo se pozabaviti u ovoj objavi jest pitanje zašto je Staljin ubijen; pretpostavljam da moji cijenjeni čitatelji o tome već imaju prilično jasnu predodžbu. Ipak, razmotrimo ukratko pojedinosti. Do svibnja 1941. godine, Staljin se više nije sastajao sa Politbiroom, već je radije izravno komunicirao sa svojim ministrima, što je bilo u skladu sa njegovom praksom djelovanja putem državnog aparata, uz istovremeno potiskivanje Partije u drugi plan. Ponovno citirajmo Muhina:
"Kada je on [Stalin] preuzeo čelno mjesto u SSSR-u [u svibnju 1941., kada je samoga sebe imenovao predsjednikom Vijeća narodnih komesara], Politbiro se počeo baviti isključivo kadrovskim pitanjima, propagandom, dodjelom priznanja i pomilovanjima, kao i nadzorom nad državnim strukturama moći. Dok je 1940. godine Politbiro kontinuirano razmatrao pitanja nacionalnog gospodarstva – od državnog proračuna pa sve do organizacije prehrane u pojedinim poduzećima – do 1952. godine gospodarskih tema više uopće nije bilo. Zapravo, jedini slučajevi u kojima se Politbiro uopće doticao novca odnosili su se na isplatu honorara "progresivnim piscima" ili pružanje pomoći "progresivnim novinama" u inozemstvu – što, drugim riječima, opet spada u sferu propagande. Drugim riječima, Staljin je istisnuo partijsku nomenklaturu iz državne uprave, ne dopuštajući joj da se miješa u poslove sovjetske vlasti.
U to je vrijeme Staljin zajedničke odluke Partije i vlade potpisivao isključivo u svojstvu predsjednika Vijeća ministara. U ime Partije, te je dokumente potpisivao jedan od njezinih tajnika: najprije A. A. Ždanov, a potom G. M. Maljenkov. Ipak, autoritet partijske nomenklature u društvu nije opao, i to – što treba posebno naglasiti – isključivo zato što je Staljin ostao na položaju partijskog sekretara. Njegov autoritet kao vođe davao je autoritet cjelokupnom partijskom aparatu, no svaki korak usmjeren na udaljavanje partijskog aparata od državne vlasti lišavao je partijske funkcionare pristupa izvorima privilegija. Prosudite sami: bi li direktor tvornice, koji odgovara isključivo sovjetskoj vladi, dijelio darove partijskim funkcionarima da oni nisu imali mogućnost smijeniti ga sa dužnosti, ocjenjivati njegov rad, nagrađivati ga ili kažnjavati?"
Dakle, do 1941. godine Staljin je manje-više lišio Partiju moći i značajnih odgovornosti, no paradoksalno, autoritet Partije ostao je netaknut zahvaljujući tome što je Staljin obnašao dužnost glavnog tajnika. Pod Staljinom je nomenklatura još uvijek mogla u određenoj mjeri izvlačiti korist za sebe – kao u gore navedenom primjeru direktora tvornica koji su se osjećali dužnima davati poklone partijskim dužnosnicima – ali, sve u svemu, nisu imali nikakvu kontrolu nad smjerom u kojem se zemlja kretala. Godine 1952., uoči svog ubojstva, Staljin je poduzimao korake kako bi konačno ograničio čak i tu posljednju priliku Partije za stjecanje osobne koristi; namjeravao je odstupiti sa čela Partije i zadržati isključivo položaj šefa države. Kao što Muxin gore ističe, autoritet Partije počivao je na autoritetu samog Staljina.
"Cilj je bio jasan – neutralizirati Partiju – no kako to postići? Jednostavno objaviti da se KPSS (Komunistička partija Sovjetskog Saveza) uklanja sa vlasti? Zašto? Partija je u borbama na fronti izgubila polovicu svog članstva. Štoviše, njezin aparat – osobito na nižim razinama – nije bio sastavljen isključivo od nitkova. Osim toga, takav bi potez poslao lošu poruku zemljama u kojima komunisti još nisu došli na vlast, a gdje vlast tek treba osvojiti!
Operacija formalnog odvajanja partijske nomenklature od izravnog upravljanja državom morala se provesti bezbolno i bez previše buke. Proces je trebao teći prirodno. I tako je Staljin uzeo skalpel u ruke. Taj je skalpel bio XIX. kongres Svesavezne komunističke partije (boljševika), održan u jesen 1952. godine. Povjesničari navode da je Staljinova odluka o sazivanju XIX. kongresa Svesavezne komunističke partije (boljševika) bila neočekivana za partijski aparat. Staljin je tu odluku donio u lipnju 1952. godine, a u kolovozu je objavljen nacrt novog statuta Svesavezne komunističke partije."
Drugim riječima, Staljin je sazvao kongres upravo s tim ciljem – kako bi promijenio status Partije i njezinu organizacijsku strukturu. Drugim riječima, Staljin nije želio u potpunosti likvidirati Partiju, time diskreditirati i demoralizirati druge zemlje u kojima su komunisti vodili rat. Štoviše, u njoj su se još uvijek nalazili čestiti ljudi koji su mu bili korisni; njegova se borba vodila isključivo protiv parazitske nomenklature. Posljednji kongres održan je još 1939. godine, pa je, obzirom na Staljinov opći prezir prema Partiji, najava novog kongresa vjerojatno doista bila iznenađenje. Kao prvo, Staljin je namjeravao ukinuti Politbiro i zamijeniti ga Prezidijem Centralnog komiteta. Dok Politbiro nije nikome polagao račune, Prezidij bi odgovarao Centralnom komitetu Partije. Kako samo ime sugerira, zadaća Prezidija bila bi upravljanje poslovima same Partije. Jedan ruski povjesničar to ovako opisuje:
"Dok je ranije Politbiro rješavao pitanja bez ikakvog usklađivanja sa drugima, sada je Predsjedništvo bilo obvezno usklađivati ih sa Središnjim komitetom. To je značilo da je stranka ostala bez tijela koje je izravno upravljalo državom, te se pretvorila u organ koji usmjerava isključivo samu stranku. U nacrtu novog Statuta stranke stajalo je: "Predlaže se preobrazba Politbiroa u Predsjedništvo Središnjeg komiteta stranke, ustrojeno radi usmjeravanja rada Središnjeg komiteta između plenuma. Takva je preobrazba svrhovita jer naziv 'Predsjedništvo' bolje odgovara funkcijama koje Politbiro u ovom trenutku zapravo obavlja." Drugim riječima, Staljin je pred stranku postavio gotov čin: novo je tijelo trebalo voditi samo stranku, ne miješajući se u djelovanje sovjetske vlasti."
Valja napomenuti da u to vrijeme, u listopadu 1952. godine, Politbiro više nije nadzirao ništa od osobite važnosti, u pogledu državnih poslova; stoga je odredba u novom Statutu stranke – prema kojoj bi Predsjedništvo djelovalo "u skladu sa funkcijama koje Politbiro u ovom trenutku zapravo obavlja" – ovdje ključna. Staljin je poduzimao korake kako bi formalizirao postojeće stanje. Predsjedništvo je trebalo brojati 25 članova (za razliku od 7 članova Politbiroa) i 11 "kandidata", a sve je nove članove, po svemu sudeći, osobno odabrao Staljin. Dakle, osim što je formalizirao stanje u kojem Politbiro nije bio zadužen ni za što osobito važno, Staljin je "staru gardu" namjeravao "utopiti" među svojim novim kadrovima. Za stranku je jednako zabrinjavajući bio i Staljinov sljedeći zahtjev: da ga se razriješi dužnosti glavnog tajnika. Da se to dogodilo, Staljin više ne bi vodio stranku, ali bi i dalje ostao formalni šef države, budući je obnašao dužnost predsjednika Vijeća ministara SSSR-a (što odgovara položaju premijera). Na taj je način Staljin planirao osigurati prijenos vlasti sa stranke na državni aparat. Međutim, kada je obznanio svoju namjeru da odstupi sa mjesta glavnog tajnika, okupljeni su reagirali burno:
"Prilikom navođenja kandidata za Tajništvo Centralnog komiteta, Josif Staljin – koji je predsjedao plenumom – suprotno općim očekivanjima, nije predložio samoga sebe. Kada su ga drugi članovi partije pokušali predložiti, Staljin je zamolio prisutne da ga razriješe dužnosti glavnog tajnika Centralnog komiteta. Prema jednoj verziji, Staljin je istovremeno želio napustiti i položaj predsjednika Vijeća ministara SSSR-a; međutim, književnik Konstantin Simonov, koji je bio prisutan na plenumu, u svojim je memoarima pojasnio da je Staljin ipak namjeravao zadržati tu ključnu funkciju za sebe. Vođa je pristao, kao i prije, predsjedati sastancima Politbiroa (odnosno, novoizabranog Prezidija), a zatražio je jedino da ga se oslobodi obveze vođenja Tajništva Centralnog komiteta. U situaciju se umiješao Staljinov suradnik Georgij Maljenkov, koji je izašao za govornicu te, navodno u ime svih prisutnih, zamolio generalisimusa neka ostane na mjestu glavnog tajnika. Iz dvorane su se začuli glasovi:
"Molimo vas, ostanite! Molimo vas, povucite svoj zahtjev!"
Maršal Semjon Timošenko ustao je sa svog mjesta i rekao da, ako Staljin ode, "narod to neće razumjeti". Ponovio je da su svi sudionici plenuma izabrali Staljina za svog vođu. Dvoranom se prolomio pljesak. Nakon duge stanke, Staljinu nije preostalo ništa drugo nego da odmahne rukom [i popusti]."
Liberali i tvrdokorni ideološki antikomunisti tvrditi će da Staljin zapravo nije imao namjeru podnijeti ostavku na mjesto glavnog tajnika, te da je sve to bio svojevrsni "test lojalnosti". No, to nimalo ne uvjerava, obzirom na to da je on još od 1936. godine sustavno potkopavao moć Partije i još 1926. godine izjavio kako ne smatra da je diktatura Partije istoznačna sa diktaturom proletarijata. Staljin, dakako, nije imao namjeru odreći se svoje osobne vlasti. Umjesto toga, planirao ju je prenijeti u državni aparat – izvan Politbiroa – a Partiji ostaviti "oproštajni dar" u vidu 18 novih članova, koji bi bili odani isključivo njemu. Politbiro je, baš kao i sam Staljin, znao da je njihov autoritet vezan upravo uz njega osobno; stoga je bilo nužno da on ne napusti položaj glavnog tajnika. Stoga je, popustivši histeriji na plenumu, Staljin potpisao vlastitu smrtnu presudu. U roku od četiri mjeseca bio je mrtav, a njegove reforme poništene. Na taj je način sljedeći glavni tajnik, Nikita Hruščov, formalno preuzeo Staljinov dotadašnji autoritet, iako je Staljin namjeravao taj autoritet ostaviti vezan uz stvarnog šefa države.
Nejasno je tko je zapravo ubio Staljina; najčešći osumnjičenici su Hruščov i Berija, i za obojicu postoje prilično uvjerljivi argumenti. Muhin iznosi uvjerljive dokaze protiv Hruščova, no Berija je također bio vrhunski zlikovac i jedan od najsposobnijih obavještajaca u povijesti te struke, pa ni njega ne treba isključiti. Jedini razlog zašto ga Muhin ne uzima u obzir jest taj što smatra da je Berija bio zapravo dobar čovjek. Ali, po mom mišljenju, to je jednostavno nemoguće. Berija je želio ukinuti sustav unutarnjih putovnica u SSSR-u; Malenkovu je napisao sljedeće:
"Postojeća ograničenja slobode kretanja i boravka na teritoriju SSSR-a izazivaju opravdane kritike i nezadovoljstvo među građanima.
Valja napomenuti da takva praksa ograničavanja putovnicama ne postoji ni u jednoj drugoj zemlji. U mnogim kapitalističkim državama – poput SAD-a, Engleske, Kanade, Finske i Švedske – stanovništvo uopće nema putovnice, a u osobnim dokumentima građana ne bilježe se podaci o kaznenoj evidenciji.
Ministarstvo unutarnjih poslova SSSR-a smatra nužnim ukinuti postojeća ograničenja vezana uz putovnice u gradovima i naseljima Sovjetskog Saveza, kao i u pograničnim zonama pod posebnim režimom."
Da je Berija uspio u svom naumu, Rusija bi možda već bila zemlja u kojoj Rusi nisu većina, budući je upravo sustav unutarnjih putovnica spriječio da se ruski gradovi tijekom sovjetskog doba pretvore u geta preplavljena "čurkama" (pogrdan naziv za narode sa Kavkaza i iz Srednje Azije). Često kritiziram Hruščova, ali već samo zbog ovoga drago mi je što je spriječio Beriju da preuzme vlast. Sve je to prilično nevjerojatno: Berija je bio ključan za pobjedu u Drugom svjetskom ratu – nadzirao je evakuaciju sovjetske industrije iza Urala, spriječio Nijemce da se domognu ijedne kapi nafte na Kavkazu, razotkrio brojne stvarne špijune i odigrao presudnu ulogu u brzom razvoju sovjetske atomske bombe – no, istovremeno je pokazao da je spreman upropastiti i srušiti cijelo carstvo ukidanjem sustava unutarnjih putovnica. Svrstavam ga čvrsto u kategoriju zlikovaca. Nije bio klasičan parazit, već nešto zapravo opasnije – iznimno sposoban i inteligentan rušitelj koji je čekao pravi trenutak. U svakom slučaju, pitanje tko je točno ubio Staljina izlazi iz okvira ove objave – koju je ionako vrijeme privesti kraju – no vjerojatno je riječ o Beriji ili Hruščovu.
Ukratko, sovjetski državni aparat bio je tek produžetak Partije i u takvim je okolnostima Partija - sasvim prirodno - postala parazit na tijelu države. Staljin je smatrao da Partija isisava krv upravo onim radnicima koje je navodno trebala zastupati. Drugim riječima: Partija je postala nova buržoazija. Imali su vlastite klasne interese: nisu radili, živjeli su od rentijerstva te su, općenito gledajući, postajali sve dekadentniji i izopačeniji. Kulminacija toga uslijedila je krajem 1980-ih, kada je upravo partijska elita pokrenula proces likvidacije cijele države. Zašto bi to učinili? Kao što navodi drug Artem (čiji smo tekst spomenuli na početku): vidjeli su koliko bolje žive njihove parazitske elite na Zapadu i poželjeli su isto. O tome ćemo detaljnije govoriti sljedeći put.
Hvala na čitanju.
BY: Dr Livcis Institute of Slavic and Soviet Studies
Add comment
Comments