Hitler vs Staljin

Unaprijed se ispričavam, cijenjeni čitatelji; ovo je još jedna duga objava sa mnogo citata. U svom posljednjem pregledu sa Telegrama kritizirao sam jednog Ukrajinca koji je obljetnicu operacije Barbarossa obilježio objavom u kojoj sugerira da je "specijalna vojna operacija" (SVO) nastavak rata između SSSR-a i nacionalsocijalističke Njemačke, pri čemu su Ukrajinci, naravno, sljedbenici nacionalsocijalista. Ta me glupost potaknula napisati još jedan opsežan tekst, oslanjajući se na rusku knjigu koju sam pročitao prije nekog vremena. U knjizi Jurija Muhina iz 2002. godine, pod naslovom "Ubojstvo Staljina i Berije", autor iznosi vlastitu, poticajnu usporedbu Hitlera i Staljina kao vođa. Osobno se slažem sa njegovim zaključkom da je Hitler bio bolji vojni vođa, dok je Staljin nadmašio Hitlera u širem, sveobuhvatnijem smislu. Moja se stajališta sa Muhinovima vjerojatno podudaraju u nekih 80%, uz određene ograde, koje ću objasniti kako se budu pojavljivale.

Sam Muhin (kao što je to vrlo često slučaj sa ruskim nacionalistima) iznimno je eklektičan. Staljinist je, nostalgičar za Sovjetskim Savezom, no knjiga koju danas citiram ostavila je na mene dojam kako je SSSR-om upravljala koalicija lijenih, odvratnih parazita, sadističkih ubojica, Židova i pripadnika tajnih službi. On nije jedini ruski nacionalist sovjetskog usmjerenja čiji tekstovi ostavljaju takav dojam, što predstavlja zanimljiv paradoks. Uostalom, opis države kojom upravljaju odvratni paraziti i Židovi mogao bi se primijeniti i na današnju Rusku Federaciju, Ukrajinu i slično; kod sovjetskih nostalgičara razlika je zapravo samo u stupnju. Paraziti, pripadnici tajnih službi i Židovi imali su u SSSR-u, strukturno gledano, ipak ograničeniju moć nego što je imaju u Ruskoj Federaciji. Ruska Federacija im pruža neograničenije mogućnosti za zlostavljanje Rusa i parazitiranje na njima, pa se u usporedbi - SSSR čini kao bolja opcija. A što se tiče sovjetske povijesti, upravo je Staljin (nakon što je učvrstio vlast i uspio preživjeti), u velikoj mjeri suzbio tu omraženu gamad. Ako je gotovo cjelokupni današnji industrijski kapacitet Ruske Federacije sovjetsko nasljeđe, onda je više od polovice tog nasljeđa zapravo Staljinovo djelo. Dakle, sovjetska nostalgija zapravo jest staljinistička nostalgija, te se svodi na to da je Staljin bio posljednji šef države koji je doista nešto izgradio, dobivao ratove i držao parazite manje-više pod kontrolom. Takva će tvrdnja, naravno, izazvati reakcije poput: "Što?! A što je sa neuspjehom na Istoku?! A što je sa činjenicom da je SSSR bio komunistički i da je moralno inferioran Zapadu – zbog Drugog svjetskog rata i Holodomora?!" Budući je ova objava već dugačka, neću se ovdje zamarati takvim glupostima.

Ipak, vjerojatno bih trebao pružiti više konteksta o Muxinu. Po struci je bio metalurg i inženjer, a radio je u pogonu koji je neko vrijeme bio najveće metalurško postrojenje na svijetu, smješteno u sovjetskom Kazahstanu. Navodno je bio vrlo dobar u svom poslu i postao je pomoćnik direktora. Ali, 1995. godine, ostao je bez posla kada je Kazahstan (napokon oslobođen komunističke tiranije) prodao strancima postrojenje koje je izgradio SSSR. Muxin se preselio u Rusiju i postao komunistički oporbenjak, ali nikada nije pristupio Komunističkoj partiji Rusije jer ih je, sasvim opravdano, smatrao izdajicama i "kontroliranom oporbom". Tijekom 1990-ih bio je prilično aktivan kao autor i urednik u nizu časopisa bliskih "nacional-boljševičkom" (nazbol) miljeu. Vremenom su se  moskovske vlasti oštro obračunale sa nacional-boljševicima i Muxin je uhićen zbog ekstremizma, te je nekoliko godina proveo u kućnom pritvoru. Uglavnom je zarađivao za život pisanjem; početkom 2000-ih objavljivao je knjige o povijesti i politici otprilike svake godine ili dvije. "Ubojstvo Staljina i Berije" jedina je njegova knjiga koju sam pročitao, ali je sasvim solidna. U njoj nudi prilično uvjerljivo objašnjenje zašto je Staljin ubijen, uz opis dubokih strukturnih problema sa kojima se suočavao SSSR. Nakon početka "specijalne vojne operacije" (SMO), Muxin je pomalo izgubio razum. Tijekom zajedničkog emitiranja sa Strelkovom izjavio je da bi prioritet trebao biti okončanje SMO-a i da bi Navaljni bio bolji izbor od Putina, što je navelo Strelkova da napusti studio. Nakon tog incidenta je Muxin izgubio veliki dio ugleda među ruskim nacionalistima, od čega se nikada nije oporavio. Budući je rođen u Ukrajini, neki smatraju da je njegov stav "zaustaviti rat pod svaku cijenu" motiviran podrijetlom. Ipak, mislim da to nije pošteno; Muxin ne dobiva ništa skrivanjem svojih proukrajinskih stavova iza tobožnje brige za Rusiju. U Moskvi, gdje živi, ​​mogao bi sasvim otvoreno zastupati proukrajinske i liberalne stavove; pritom bi vjerojatno bio izložen manjem pritisku vlasti nego što je to slučaj danas. Vjerojatnije je pretpostaviti da on jednostavno smatra kako je SMO uvod u komadanje Rusije; i o tome je, kao o jednoj od mogućnosti, zapravo pisao u knjizi koju ovdje citiram. No, u očajničkom pokušaju da sve skupa zadržim u okviru jednog sata, prijeđimo na Muxinovu usporedbu Staljina i Hitlera iz 2002. godine:

"Adolf Hitler, koji je 1933. godine postao vođa njemačkog naroda, od samog je početka djelovanja pripremao sebe za ulogu vojnog vođe. Još je 1924. godine u svojoj programskoj knjizi "Mein Kampf" napisao i naglasio: "Cilj naše cjelokupne vanjske politike trebao bi biti stjecanje novih zemalja", te "kada govorimo o osvajanju novih zemalja u Europi, naravno da pritom možemo misliti prvenstveno samo na Rusiju i one granične države koje su joj podređene". Hitler nije imao kamo. Uostalom, sasvim je očito da je Staljin u Rusiji već bio stvorio nacionalnu državu, da nitko u Rusiji ne čeka Hitlera i da mu nitko neće tek tako prepustiti zemlju. Budući si je zadao cilj osvajanja novih teritorija, Hitler je – htio-ne htio – morao proučavati vojnu vještinu. A dubina sa kojom joj je pristupio uistinu je zapanjujuća.
U određenom smislu, Hitlera se mora smatrati najistaknutijim vojskovođom svih vremena. Kada bi u posljednjem mjesecu Drugog svjetskog rata – hipotetski – okupili Staljina, Napoleona, Suvorova, Hitlera, i bilo koje drugo veliko ime vojne povijesti, svakome od njih dali 15 tisuća ljudi (ili 100 tisuća) jednakih psihofizičkih sposobnosti i prepustili im organizaciju, naoružavanje i obuku tih snaga prema vlastitom nahođenju, Hitlerova bi vojska, po mom mišljenju, u sukobu nadjačala sve ostale.
Nitko prije njega nije bio toliko revolucionaran u vojnim pitanjima; nitko u to doba nije uveo toliko revolucionarnih novina u ratovanje. Hitlerovo djelovanje prije i tijekom rata zapravo predstavlja povijest njegove neprestane borbe protiv tromosti njemačkih generala. Čak niti oni – iako su, na svoj način, bili među najistaknutijim generalima na svijetu – nisu odmah mogli shvatiti bit onoga što je Hitler planirao. Možda su ga jedino Guderian, kada je riječ o oklopnim snagama, i Göring, kada je riječ o zrakoplovstvu, doista razumjeli."

Što se tiče Muxinove prve tvrdnje – da je Hitler bio revolucionarni vojni inovator – ne mogu se u potpunosti složiti. Hitler je bio vizionar otvoren prema inovacijama, no nazivati ​​ga istinskim revolucionarnim misliocem u vojnom smislu ipak je pretjerano. Postrojbe Waffen-SS-a, poput "Leibstandartea", "Das Reicha", "Totenkopfa" i "Wikinga", u ranim su godinama rata nedvojbeno dominirale svakim bojištem na koje su stupile; isto vrijedi i za padobrance (Fallschirmjäger), koji su postali legende za sebe. Upravo su Luftwaffe i Waffen-SS privlačili mlade, idealistične i strastvene časnike i vojnike. Etos Waffen-SS-a i Luftwaffe je bila nešto življa, manje formalna, sa većim naglaskom na nacionalizam i socijalizam, a manjim na staromodni pruski stil stroge stege i discipline. Časnici i vojnici jedinice "Totenkopf" posebno su bili na zlu glasu zbog nediscipline, i to davno prije početka rata, no njihovi ratni pothvati u Francuskoj i osobito u SSSR-u 1941. godine, bili su takvi da se zbog njih nisu morali nimalo sramiti. Po mom mišljenju, uloga "Totenkopfa" u bitci za Demjanskov džep na Lenjingradskoj bojišnici bila je uistinu epskih razmjera. Njihov loš prijeratni glas nije značio da su bili nepouzdani na bojišnici. Naprotiv, vjerojatno su bili najpouzdanije njemačke snage kada je riječ o spremnosti na borbu u situacijama koje su djelovale posve beznadno. Nije toliko stvar u tome da je sam Hitler bio revolucionarni vojni mislilac, već u tome što su njegove oružane snage (osobito Waffen-SS i Luftwaffe) njegovale ozračje gdje su pojedinci poput Kurt Meyera, Helmuth Beckera, Max Seele, Joachim Peipera, Ruddela, Kurt Studenta i drugih, mogli doći do izražaja. To se pretvaralo u uspjehe na bojišnici, sve dok je takvih ljudi bilo dovoljno među živima.

Što se tiče Muxinove druge primjedbe o tome da je Hitler neprestano vodio bitku protiv vlastitog Glavnog stožera, u potpunosti se slažem. Nakon rata, Hitlerovi generali koji nisu bili pogubljeni ili osuđeni na dugogodišnje zatvorske kazne, svalili su sve svoje neuspjehe na Hitlera. Štoviše, zapadni saveznici plaćali su im neka pišu pristrane memoare usmjerene protiv nacionalsocijalizma. Koliko mi je poznato, pripadnici SS-a nikada nisu napisali takve memoare, dok su njemački generali koji su bili osuđeni na smrt, i stoga nisu imali razloga blatiti Hitlera i nacionalsocijalizam u pokušaju da si spase život, govorili su o Hitleru pozitivno, hvaleći njegove sposobnosti kao stratega i vođe.

"Feldmaršal Keitel, koji je uz Hitlera proveo cijeli rat, jasno je napisao da nije mogao razumjeti Hitlerove planove, te je u tri navrata tražio premještaj na bojišnicu, predlažući Hitleru da ga zamijeni – prema Keitelovom mišljenju – sposobnijim feldmaršalom Mansteinom.
Nakon rata, svi njemački generali koji nisu bili obuhvaćeni Nürnberškim procesom počeli su za sve svoje pogreške i poraze okrivljavati Hitlera; u tome nije bio iznimka niti "najpametniji" njemački feldmaršal, Manstein. Ipak, bio je prisiljen priznati Hitlerovu izvanrednu sposobnost analize. "Osim toga, Hitler je posjedovao veliko znanje i nevjerojatno pamćenje, kao i kreativnu maštu na području tehnologije i svih pitanja vezanih uz naoružanje", napisao je E. Manstein.
Keitel, koji je znao da će nakon Nürnberških procesa biti pogubljen – te stoga više nije imao što izgubiti – pisao je otvorenije, navodeći točno ono što je Hitler posjedovao, a njegovi generali nisu. Naime, zahvaljujući svojoj iznimnoj mašti i sposobnosti predočavanja, Hitler je u mislima mogao vizualizirati bitku ili vojnu operaciju, razmotriti tisuće mogućih scenarija razvoja događaja i odabrati onaj najbolji – a pritom su njegovi generali padali u histeriju, jer su im njegove ideje djelovale toliko glupo, neobično, neočekivano i paradoksalno."

Posjedovanje dara za pamćenje tehničkih pojedinosti i mogućnosti koje na bojišnici pruža različito oružje ne mora nužno ukazivati ​​na revolucionarno razmišljanje; to je, zapravo, samo praćenje duha vremena. U tom pogledu se Staljin nije razlikovao od Hitlera; barem u onom trenutku kada mu je život visio o koncu je vrlo brzo naučio koje oružje djeluje i daje najbolje rezultate na bojišnici. Ipak, Muxin je u pravu kada kaže da se Hitler morao neprestano nositi sa Glavnim stožerom čiji su se pripadnici kronično tresli od straha, svaki put kad bi bili prisiljeni izvoditi presudne operacije. Hitler je od prvog dana shvaćao da se nacionalsocijalistička Njemačka nalazi u situaciji "biti ili ne biti", stoga je bio prisiljen osmišljavati smjele operacije i pomno nadzirati svoje – uglavnom plašljive – generale kako bi osigurao njihovu provedbu. Što se tiče Staljina, vidjeti ćemo da se nalazio u sličnoj situaciji sa sovjetskim Glavnim stožerom. Njegovi su generali u mirnodopsko doba glumili Suvorova, a čim bi u ratu od njih zatražili neka opravdaju svoje činove i plaće, doživljavali bi živčane slomove.

"Kada su njemački konstruktori stvorili protuzrakoplovni top kalibra 88 mm, samo je Hitler prepoznao njegove mogućnosti u borbi protiv neprijateljskih utvrda. Zamislio je utvrde, teren i golemu brzinu granate pri udaru u utvrdu, te je shvatio da je taj top upravo ono što je potrebno za borbu protiv armiranobetonskih utvrda i bunkera. Generali su njegove zamisli smatrali besmislicama: top je koristio vrlo lagano streljivo koje, prema iskustvima iz Prvog svjetskog rata, ne bi probilo beton pri padu od gore. Osim toga, top nije bio prikladan za gađanje puškarnica jer ga, zbog njegove težine, nije bilo moguće dovući na udaljenost od 300–400 metara od bunkera. Kada je Hitler smijenio generala inženjerijskih postrojbi Förstera, jer je ovaj utvrde na granici sa Poljskom projektirao tako da su mogle biti gađane upravo takvim topovima sa poljske strane – Keitel je počeo smatrati Hitlera tiraninom. No, tada su Nijemci zauzeli češke Sudete.
Tada je svima postalo jasno zašto je Hitler smijenio generala inženjerijskih postrojbi Förstera. 
Danas se općenito smatra da je glavni teoretičar masovne uporabe kopnenih snaga bio G. Guderian. No, što bi taj zapovjednik motorizirane pukovnije mogao postići bez Hitlerove potpore protiv "zida" koji su činili "profesionalni" generali? Uostalom, čak niti  Hitleru nije bilo lako probiti taj otpor. Primjerice, Njemačka zapravo nije bila spremna za rat protiv Čehoslovačke, a jedina zamisao koja je mogla jamčiti uspjeh bila je probijanje čeških utvrda i brzo ubacivanje velikih tenkovskih postrojbi u češku pozadinu. Ovoj se Hitlerovoj zamisli usprotivio zapovjednik kopnenih snaga Brauchitsch, zajedno sa svojim načelnikom stožera Halderom. Smatrali su, budući Njemačka još uvijek raspolaže malim brojem topničkih oružja, sve tenkove treba ravnomjerno rasporediti unutar pješačkih divizija. Hitler je puna četiri sata pokušavao objasniti bit stvari Brauchitschu i Halderu, no, kako piše Keitel, na kraju je odustao od njih. "Hitler je izgubio strpljenje i naposljetku im, u skladu sa svojim zahtjevom, naredio da prikupe sve tenkovske postrojbe i masovno ih upotrijebe za proboj kod Plzena. Hladno i iritirano, oprostio se od obojice gospode", izjavio je Keitel." 

Malo je vjerojatno da je Hitler u glavi rješavao fizikalne jednadžbe i došao do zaključka da je top od 88 mm savršen za uništavanje utvrda. Mnogo je vjerojatnije da je Hitler imao pouzdan sustav povratnih informacija, putem kojih je spoznao potencijal topa od 88 mm. Na raspolaganju je imao postrojbe SS-a i padobrance Luftwaffea koji su vjerojatno testirali taj top i kada su izvijestili da se pokazao izvrsnim protiv utvrda, te su informacije prenesene Hitleru. Što se tiče Brauchitscha i Haldera, oni su, po svemu sudeći, tražili bilo kakvu izliku da spriječe okupaciju Čehoslovačke jer su se, najblaže rečeno, smrtno bojali. Znali su da je njihova zamisao o ravnomjernom raspoređivanju tenkova unutar pješačkih divizija besmislena, vjerojatno su znali da je Hitler svjestan besmislenosti. Isto tako, nisu htjeli niti pokušati provesti Hitlerovu i Guderianovu ideju o koncentraciji tenkovskih snaga. Naime, cilj Haldera i Brauchitscha bio je isključivo spriječiti samu operaciju, budući je ona nosila ozbiljne rizike. Baš kao i njihovi kolege u SSSR-u, smatrali su da je izbjegavanje rizika, pod svaku cijenu, odlika vrhunskog generala.

"Tijekom pohoda na Francusku, njemački su generali ponovno počeli sabotirati mehanizaciju vojske, smatrajući da je ona već previše motorizirana, što je Hitleru stvaralo velike poteškoće. Keitel piše:

"Spominjem ovo samo kako bih pokazao na koji je način Führer, sa svojim neusporedivim darom predviđanja, ulazio u sve pojedinosti praktične provedbe svojih zamisli, te uvijek sagledavao samu srž stvari kada god bi se nečega uhvatio. To sam morao iznova i iznova konstatirati na svim područjima svoje službe. Stoga su i viši zapovjednici, kao i mi u Vrhovnom zapovjedništvu oružanih snaga (OKW), bili prisiljeni primjenjivati ​​tu temeljitu metodu rada. Führer je neprestano postavljao pitanja, iznosio primjedbe i davao upute, nastojeći proniknuti u samu bit, sve dok je njegova neopisiva mašta uočavala ikakve praznine, što se uvelike razlikovalo od naših tradicionalnih vojnih vještina, koje su nas učile da odluke o provedbi zapovijedi prepuštamo nižim zapovjedništvima i stožerima. Htio to ili ne, morao sam se prilagoditi njegovu sustavu."

"Češke pogranične utvrde pobudile su najveće zanimanje, ne samo među vojnim krugovima, već, naravno, i kod samog Hitlera. Izgrađene su po uzoru na francusku Maginotovu liniju, pod nadzorom francuskih inženjera specijaliziranih za utvrđivanje. Bili smo naprosto zapanjeni snagom velikih utvrđenih položaja i topničkih fortifikacija. U nazočnosti Führera provedeno je pokusno gađanje iz naših topova. Ostali smo šokirani probojnom moći naših protuzrakoplovnih topova kalibra 88 mm, čije su granate pri izravnoj paljbi, sa udaljenosti do 2000 metara, u potpunosti probijale obične zemunice."

"Kasnije je rat protiv Francuske potvrdio da je Hitler i u tome bio u pravu, jer su naši topovi od 88 mm izravnom paljbom uništavali francuske obalne položaje na suprotnoj obali već prvim pogotkom.”

"Tek je zimi, prvenstveno zahvaljujući novim Hitlerovim intervencijama, od početno preslabih oklopnih snaga formiran korpus pod zapovjedništvom Guderiana, koji je potom prerastao u pravu oklopnu armiju pod vodstvom generala von Kleista i načelnika stožera Zeitzlera. To treba pripisati iznimnoj ustrajnosti i nepokolebljivoj volji Führera."

Kada je Keitel sve to zapisao, već je znao da je osuđen na smrt, kako je istaknuo Muxin. Stoga njegovo svjedočanstvo ima veću težinu pri utvrđivanju tko je zapravo bio zaslužan za rane uspjehe Trećeg Reicha. Ipak, ono što Keitel opisuje nije prikaz toliko revolucionarnog vojnog mislioca, već frustriranog vođu koji svojim neodlučnim generalima pokušava dokazati – suprotno njihovim tvrdnjama – da raspolažu sredstvima potrebnima za izvršavanje zadaća. Na kraju, Hitler je prisiljen jednostavno im izdavati izravne zapovijedi i nadzirati svaki njihov korak.

"Inače, povjesničari gotovo jednoglasno tvrde da pobjednički plan za rat protiv Francuske i njezinih saveznika – plan proboja kroz Ardene do Abbevillea – pripada Mansteinu. No, na čemu se temelji ta tvrdnja, osim na činjenici da se i sam Manstein sa njom slaže? Zapravo, kako piše Keitel, ta je zamisao od samog početka bila Hitlerov plan. Još u listopadu 1939., kada se razmatrala prva verzija ratnog plana za Francusku, koju je izradio njemački Glavni stožer, dogodilo se sljedeće.

Njemački Glavni stožer usprotivio se tom planu, no već tada, u listopadu 1939., Hitler je izjavio: "Dobiti ćemo ovaj rat, čak i ako je to sto puta u suprotnosti sa doktrinom Glavnog stožera." Sastanak između Mansteina i Hitlera, na kojem je Manstein iznio svoje zamisli za plan, održao se tek u veljači 1940. A budući da je Mansteinov suborac bio prijatelj Hitlerova ađutanta, zapitajmo se što je vjerojatnije: da se Manstein sam dosjetio proboja kroz Ardene, ili da mu je prijatelj rekao što treba reći Hitleru kako bi mu ugodio?

U gotovo svim operacijama Drugog svjetskog rata Hitlerov vojni genij nadmašuje čak i iznimne sposobnosti njegovih generala. Upravo je on izdao zapovijed "ni koraka natrag" – i inzistirao na njoj – tijekom zime 1941./1942. u blizini Moskve. Nemilosrdno je smijenio one generale koji su pokušali povući svoje snage. Keitel piše:

"No, bilo bi protivno istini kada ovdje ne bih sa punim uvjerenjem izjavio da je katastrofa izbjegnuta isključivo zahvaljujući Hitlerovoj snazi ​​volje, ustrajnosti i nemilosrdnoj čvrstini. Da Hitler nije – svojom neumoljivom, beskompromisnom oporbom i željeznom energijom – osujetio dobro osmišljen plan postupnog povlačenja Grupe armija Centar, njemačku bi vojsku 1941. godine neizbježno zadesila ista sudbina kao i Napoleonovu vojsku 1812. godine. Kao svjedok i sudionik događaja iz tih strašnih tjedana, moram to sasvim jasno istaknuti! Svo teško naoružanje, svi tenkovi i sva motorizirana vozila ostali bi na bojištu. Svjesne vlastite bespomoćnosti, postrojbe bi izgubile i osobno naoružanje te bi, gonjene nemilosrdnim neprijateljem, pobjegle."

Čak je i u ovoj operaciji, u kojoj je Hitlerov vojni genij nadmašio Staljinov intelekt, Hitler morao svladati neodlučnost i paniku među svojim generalima. Početkom ljeta 1942. godine, nakon što je primio obavještajne podatke o nadolazećoj sovjetskoj ofenzivi iz barvenkovskog istaka, Hitler je razvio vlastitu protuoperaciju i "uhvatio" Staljina. No, udar Timošenka kod Harkova bio je toliko snažan, a prijetnja opkoljavanjem njemačkih snaga toliko neposredna, da su njemački generali koji su zapovijedali postrojbama podlegli panici. Keitel piše:

"Proljetna operacija (1942.) u području Poltave započela je u posljednji trenutak, kada su se Rusi duboko klinasto zabili u crtu bojišnice, prijeteći probijanjem slabih i razvučenih obrambenih linija. Feldmaršal von Bock želio je u borbu uključiti snage za protunapad – predviđene njegovim zapovijedima – te dijelom rasporediti snage ondje gdje je postojala opasnost od neprijateljskog proboja u zapadnom smjeru. Führer je, kao vrhovni zapovjednik kopnene vojske, smatrao da protuofenzivu treba pokrenuti na samoj osnovici tog klina, u smjeru tetive, kako bi se neprijatelj, uhvaćen u 'džep', odsjekao. Međutim, von Bock se pribojavao da taj manevar neće uspjeti izvesti na vrijeme. Tada je Hitler osobno intervenirao i zapovjedio da se postupi prema njegovu planu. Pokazalo se da je bio u pravu: u trenutku najveće krize, bitka se pretvorila u odlučujući poraz za Ruse, uz neočekivano veliki broj ratnih zarobljenika.”

Zaključujući svoju procjenu Hitlera, želim ponoviti da je on bio najveći vojskovođa u povijesti. Činjenica da ga polupismeni povjesničari – čak i nakon rata – nastavljaju prikazivati ​​kao poluludog kaplara, predstavlja tešku uvredu za uspomenu na vojnike, časnike i generale savezničkih vojski, koji su pali u borbama protiv njemačkih snaga pod Hitlerovim zapovjedništvom. To je uvreda onima koji su porazili nacističku Njemačku."

Nazvati ga najboljim vojskovođom u povijesti ipak je pretjerano, no Muxin svejedno iznosi uvjerljive argumente da je Hitler bio učinkovit ratni vođa. Zaslužuje više priznanja za vojne uspjehe nacionalsocijalističke Njemačke; štoviše, da nije bilo Hitlera, ta bi Njemačka izgubila rat mnogo ranije. I prije čitanja knjige o ubojstvu Staljina i Berije, čuo sam slične procjene Hitlerova vodstva od starijih rođaka i mlađih prijatelja u Rusiji. Jedina tvrdnja, koja iz ruske perspektive djeluje posebno provokativno, jest da je on najbolji vojskovođa svih vremena – tu i ja povlačim granicu. No, što je sa moralnim aspektom? Neki sporoumni desničari na Zapadu, kao i istočnoeuropski sljedbenici "kargo kulta" vezanog uz SS, uvjeravaju nas da je holokaust isključivo sovjetski mit; unatoč tome što su ljudi poput Otta Ernsta Remera još ranih 1950-ih raskrinkavali američke "laži o holokaustu". Zasigurno jedan eklektični staljinist poput Muxina osuđuje to što je nacionalsocijalistička Njemačka u Auschwitzu bacala Židove (ili kako god ih već zovu) na ogromnu hrpu, nakon što je od njihove kože izrađivala visokokvalitetne šatore za Hitlerovu mladež, zar ne?

"Usput rečeno, Napoleon je svojevremeno prouzročio jednako mnogo patnje europskim narodima kao i Hitler. Ipak, nitko Napoleonu ne osporava vojnu slavu. U Rusiji su ga, štoviše, uvijek smatrali velikim vojskovođom, a njegove su biste stajale u knjižnicama, čak i nakon rata 1812. godine. Čast je pobijediti takvog genijalca! Također je jasno zašto se Hitlera prikazuje kao poludjelog čovjeka. Naposljetku, bio je antisemit, a samo luđaci mogu gajiti odbojnost prema "dragim" Židovima. Tako je Hitler postao luđak – što mu je drugo preostalo kada su ga u ruke uzeli naši židovski pisci i povjesničari? Pitam se, međutim, koliko će još dugo Poljaci, Francuzi, Amerikanci – a prije svega mi, sovjetski narod, glavni pobjednici nad fašizmom – trpjeti tu "židovsku liniju" u povijesti koja vrijeđa druge narode? Ako Hitlera smatramo ludim zato što je želio povećati životni prostor za Nijemce na račun SSSR-a, što onda reći za čitav niz američkih predsjednika koji cijeli svijet smatraju zonom američkih interesa i bombardiraju svakoga u toj zoni tko se s time ne slaže?"

Dakle, Muxin osuđuje Hitlera na isti način na koji osuđuje Napoleona – obojica su željela teritorij na račun Rusije. Iz toga proizlazi:  ako Muxinu ne smetaju Napoleonove biste u knjižnicama, onda mu, teoretski, ne bi smetale niti Hitlerove biste. Prema Muxinu, glavni problem leži u "židovskoj liniji u povijesti", koja iskrivljuje pravu sliku o tome tko je Hitler zapravo bio. Muxinova tvrdnja da je Hitler želio teritorij na račun SSSR-a će razbjesniti neke desničare, ali pritom Muxin ne precizira koliki je točno dio teritorija nacionalsocijalistička Njemačka planirala zauzeti. U mojim osvrtima na kritiku knjige "Ledolomac", koju je napisao Aleksej Isajev, vidjeli smo da čak i povjesničar poput Isajeva, a koji pripada glavnoj struji ruske historiografije – smatra mitom tvrdnju da je Hitler želio u potpunosti okupirati cijeli europski dio SSSR-a. Ipak, slažući se sa Isajevom i Muxinom, priznajem da nacionalsocijalistička Njemačka nije težila osvajanju SSSR-a u velikim razmjerima. Ali, po mom mišljenju, jednako je besmisleno – kao što to čine mnogi zapadni desničari – tvrditi da nacionalsocijalistička Njemačka nije planirala zauzeti niti "vlat trave" na povijesno ruskom tlu. Hitler je vjerojatno želio stvoriti "Veliku Njemačku", koja bi obuhvaćala sve povijesno njemačke zemlje, uz dodatak teritorija u Ukrajini i Bjelorusiji, možda čak i na Kavkazu. Pretpostavljam da bi jednostavno ukinuo Poljsku kao državu. Ono što ne bi izravno pripojio u bivšoj sovjetskoj Europi, vjerojatno bi pretvorio u pro-njemačke satelitske države. To je moje viđenje. Stoga, poput Muxina, Hitlera promatram kao svojevrsnu inačicu Napoleona. Međutim, implikacija je sljedeća: da je nacionalsocijalistička Njemačka pobijedila, Rusija bi prestala postojati kao samostalna civilizacijska sila i taj bi status prešao na Njemačku. Ako netko nije rusofil, razumljivo je da bi mu takav ishod mogao biti prihvatljiviji; no, Muxin je očito rusofil (kao što sam i ja), pa stoga nisam tip osobe koja bi po cijele dane posipala glavu pepelom zbog Drugog svjetskog rata. To me, međutim, ne sprječava štovati postignuća nacionalsocijalističke Njemačke i da o Hitleru imam mišljenje koje je, u određenoj mjeri, puno poštovanja. Niti me to sprječava da vidim kako su Židovi Hitlera transformirali u mitologiziranog zlog bauka, a Muxin to očito također vidi. Muxinov pristup Hitleru zapravo nije toliko neobičan čak niti među normijskim Rusima; ako išta, u usporedbi sa osjećajima mlađih staljinista i nacbola, djeluje nevelikodušno prema NS Njemačkoj. Čak sam i ja iznenađen koliko se nacbola danas ističe Runama života i Crnim suncima, te kako se na svakoj slici na kojoj ih vidite odnosi na rimski pozdrav. To pripisujem iskustvu SMO-a, gdje nacboli i ruski vojnici iz '88. često služe u istim dobrovoljačkim jedinicama ovih dana.

Razmišljao sam da završim ovaj post ovdje, jer je već prilično dug i jednostavno ga preimenujem u "Ruski staljinistički pogled na Hitlera", ali ovaj blog zamišljam kao resurs koji će pomoći znatiželjnim zapadnjacima, posebno desničarima, neka shvate ne samo kako Rusi gledaju na NS Njemačku, već i kako Rusi gledaju na rusku i sovjetsku povijest. Stoga ću uključiti neke Muxinove misli o tome kako se Staljin uspoređuje sa Hitlerom kao vođa.

"Staljin nije uspio dosegnuti razinu vojskovođe usporedivu sa Hitlerovom u svim njegovim bitkama. Staljin jednostavno nije imao vremena – trupe pod njegovim vodstvom na kraju su porazile trupe pod Hitlerovim vodstvom, i tu je Staljinovo "učenje" završilo – vratio se civilnim poslovima. Hitler je imao preveliku prednost da bi ga se moglo prestići u četiri godine. Osim što je težio postati vojni vođa i što su mu vojna pitanja bila glavni interes, Hitler je bio izravno uključen u razvoj taktike za budući rat, te je osobno sudjelovao u svim većim vježbama i manevrima njemačke vojske. Za razliku od njega, Staljin nije sanjao o tome da postane vojni vođa, niti je predvidio takav razvoj događaja. Primjerice, 1925. godine odbio je dužnost narodnog komesara obrane, koju je ipak morao prihvatiti nakon izbijanja rata 1941. godine. Činjenica jest da boljševička strategija nije predviđala agresivne ratove. Stoga je za Staljina rat bio tek mogući, ali ne i nužan događaj – nije bilo poticaja za proučavanje vojne znanosti dugo prije samog rata. Možda su se i Hitler i Staljin u jednakoj mjeri posvetili obrazovanju građana, no na području nacionalnog gospodarstva Hitleru je bilo neusporedivo lakše – nakon njegove revolucije, svi kadrovi inženjera i menadžera ostali su u Njemačkoj, kao i sustav njihove obuke i daljnjeg osposobljavanja. U Rusiji je takvih kadrova bilo malo čak i u doba cara, tijekom revolucije su protjerani, a oni koji su ostali u službi boljševika često su bili skloni grabežljivosti i izdaji. Staljin je bio opterećen tolikim opsegom posla na području nacionalnog gospodarstva da u mirnodopsko doba jednostavno nije imao vremena dublje se posvetiti vojnim pitanjima. Ponavljam, bio je iznimno inteligentan čovjek, ali nije imao sedam glava, a dan mu je, kao i svima drugima, trajao 24 sata – fizički nije mogao pokriti apsolutno sve u državi. Kao civilni vođa, naravno, prvenstveno je brinuo o tome da SSSR ima snažnu vojsku, te je učinio sve kako bi udovoljio zahtjevima njezinih generala. No, on nije sudjelovao u vježbama i manevrima, nije razvijao taktike, nije prilagođavao oružje tim taktikama, nije obučavao trupe, a sam nije usvajao vještine vojnog vođenja. Sve su to činili sovjetski generali i maršali, a Staljin se nadao da to rade dobro. Tek je rat pokazao da se na njih nije moglo osloniti."

Činjenica je da boljševička strategija nije predviđala agresivne ratove... ah, Jurij, zašto si baš tu morao ispasti potpuni idiot? Poštovani čitatelji, naravno da se ograđujem od te tvrdnje i molim vas da ne prestanete automatski čitati i ne odbacite sve ostalo što Muhin govori o Staljinu. Stvar je u tome da je Muhin očito u krivu po pitanju "boljševičke strategije", ali je ono što govori o Staljinovom osobnom odnosu prema vojnim pitanjima potpuno točno. Staljina, osobno, vojne stvari nisu zanimale. Za razliku od Hitlera, počeo je posvećivati ​​posebnu pozornost oružanim snagama tek kad je postalo očito da mora, baš kao i Hitler, izravno i detaljno upravljati svojim generalima. Po prirodi, Staljin je bio uvjereni socijalist (i nasilnik), koji je kasnije postao ambiciozni "crveni car". Ipak, njegov je imperijalni pristup više nalikovao onome ruskog cara: bio je glavni šef, ali je vojne poslove prepuštao svojim generalima. To je suprotno Hitleru, koji je bio vladar u stilu Fridrika Velikog i pokazivao veliki interes za sve što je povezano sa ratovanjem. Muhin naglašava da je Staljin bio prisiljen posvetiti razmjerno više vremena društvenim i gospodarskim pitanjima nego Hitler, što je točno. Nakon dolaska na vlast, Hitler je mogao nametnuti svoju volju birokraciji bez većih poteškoća, dok je Staljin vodio borbu na život i smrt sa trockistima, te se suočavao sa stalnim industrijskim i gospodarskim sabotažama. Zapravo, jedini dio nacionalsocijalističkog sustava iz kojeg je Hitleru prijetila smrtna opasnost bili su vojni generali i obavještajne službe, dok je Staljin bio suočen sa prijetnjama iz visokih krugova sa svih strana. Da je Hitler proveo čistku u vojsci i obavještajnom aparatu, onako kako je to učinio Staljin, možda bi imao više sreće tijekom rata.

"Kako se ispostavilo, sovjetski generali nisu razmišljali o ratu, već o vlastitoj udobnosti na grbači sovjetskog naroda. Za Crvenu armiju praktički su preuzeli taktiku iz Prvog svjetskog rata, uz poneko nespretno i površno kopiranje taktičkih inovacija iz vojski drugih zemalja. Tako je Tuhačevski, čuvši da su se u američkoj vojsci navodno pojavili univerzalni topovi, usmjerio tadašnje skromne projektantske kapacitete na tu suludu ideju. Iz Njemačke, iz Reichswehra koji je brojao 100.000 vojnika, preuzete su tzv. "skupine za vezivanje" ("Bindegruppen"), koje su navodno trebale odvlačiti pozornost neprijatelja tijekom bitke. Sami Nijemci, nakon što je Hitler preobrazio Reichswehr u Wehrmacht, odustali su od tih taktičkih jedinica i nisu ih koristili čak niti u ratu protiv Poljske 1939. godine; a u slučaju SSSR-a, besmislenost tog izuma razotkrio je rat protiv Finaca u zimi 1939./1940. godine. 

Usput rečeno, dobrovoljnim uključivanjem u kampanju blaćenja Staljina pod Hruščovljevim vodstvom, sovjetski su generali skrenuli pozornost naroda i povjesničara sa vlastite predratne gluposti. No, to je doista nedopustivo i ne može se objasniti samo niskom tehnološkom razinom u SSSR-u.

Evo nekoliko primjera.

Što se tiče broja borbenih zrakoplova, Crvena armija višestruko je nadmašivala Nijemce i njihove saveznike. Ti su zrakoplovi, prema formalnim parametrima (brzina i naoružanje), u prosjeku bili na svjetskoj razini, ali nisu imali gotovo nikakvu međusobnu komunikaciju, niti vezu sa zemaljskim snagama. Štoviše, u pogledu komunikacija i radionavigacije, zračne snage Crvene armije zaostajale su, ne samo za vojskama drugih zemalja, već čak i za sovjetskom civilnom avijacijom."

Iako je ova knjiga napisana 2002. godine, Muhin bi zapravo mogao opisivati ​​stanje u ruskom Glavnom stožeru kakvo je vladalo prije početka "specijalne vojne operacije" (SVO). Suprotno glupim klišeima da je ruska vojska "previše sovjetska" – što bi navodno bio uzrok svih njezinih problema – stvarnost je takva da je ruska vojska prije početka SVO-a bila ustrojena na temelju najgorih praksi NATO-ovih vojski iz razdoblja tzv. "rata protiv terorizma" (GWOT). Tj. ruska vojska prije SMO-a bila je osmišljena za borbu u posljednjem ratu, Siriji (u slučaju Rusije), te je posudila ideje poput bojnih taktičkih skupina od NATO-a, oslanjajući se uglavnom na zračnu moć u slučaju da naiđu na otpor na kopnu. To je otprilike analogno Tuhačevskom, koji je ponovno pripremao Crvenu armiju za Prvi svjetski rat uoči Drugog svjetskog rata, dok je jučerašnje ideje posuđivao od SAD-a i Njemačke. Poput Gerasimovljevih BTG-ova, modeliranih prema onome što je funkcioniralo u Siriji (jučerašnji rat koji na kraju nije bio nimalo sličan SMO-u), uz oslanjanje na rakete za sve vrste borbe poput Amerike. Tuhačevskijeve reforme zanemarile su važnost topništva i radija, jer kome trebaju te gluposti kada imate ove skupine za okov posuđene od Njemačke i univerzalne cijevi topova kakve Amerikanci navodno pokušavaju napraviti. Baš kao što je ruski Glavni stožer prije SMO-a zanemario važnost radija, topništva, pješaštva i dronova, jer imaju neke rakete i fleksibilne bataljune poput NATO-a. Srećom za SSSR prije Drugog svjetskog rata, barem su imali Staljina pri ruci, a koji je to sranje mogao popraviti u hodu, dok su Rusi u međuvremenu platili strašnu cijenu u krvi. Za današnju RF nema Staljina pri ruci unatoč tvrdnjama nekih desničarskih kosplejera Trećeg Reicha, a Rusi vjerojatno uzalud plaćaju krv za propuste Ministarstva obrane. Muxin nastavlja opisivati kakav je užasan posao sovjetski Glavni stožer obavio pripremajući Crvenu armiju za rat.

"Što se tiče ukupnog broja tenkova, SSSR je nadmašivao Njemačku gotovo deset puta, no generali, ne shvaćajući bit uporabe tenkova, nisu naručili samohodno topništvo niti oklopne transportere za pješaštvo. Izvrsna topnička oruđa koja su činila sovjetsko topništvo – višestruko nadmoćnije od njemačkog po broju cijevi – nisu bila opremljena sredstvima za topničko izviđanje. Razina topničkog izviđanja Crvene armije bila je na razini prošlih stoljeća. Ponosimo se time što smo tijekom Velikog domovinskog rata proizveli više tenkova, zrakoplova, oružja i streljiva nego cijela Europa. Da, to je naš opravdani ponos. No, apsurd je u tome što se sovjetski vojni vođe, u svojim brojnim memoarima, ponose istom tom činjenicom! Ne, to nije njihov ponos – to je ponos radnika i inženjera, žena i djece, onih koji su sve to proizveli i stvorili. A to je sramota za sovjetske generale, kojima je za rat trebalo višestruko više ljudskih i materijalnih resursa nego Nijemcima. Izračunajmo. Na sovjetsko-njemačkoj bojišnici Nijemci i njihovi saveznici (od Talijana do Vlasovljevih ljudi i drugih izdajnika) izgubili su 5.3 milijuna ljudi – poginulih, ranjenih i nestalih. Uzimajući u obzir pomalo "lukav" način evidentiranja njemačkih gubitaka (samo oni koji su preminuli unutar tri dana smatrani su umrlima od zadobivenih rana, dok su ostali svrstavani pod uzroke "nepovezane" sa ratom), zaokružimo tu brojku na 6 milijuna. Polazeći od činjenice da na jednog poginulog obično dolazi do tri ranjena, povećajmo tu brojku na 24 milijuna; to je broj onih koje su naše snage izbacile iz stroja. No, da bi nanijeli borbene ozljede tako golemom broju neprijateljskih vojnika, potrošili smo čak 775.6 milijuna granata i mina – što znači da je na uništavanje ili ranjavanje jednog neprijateljskog vojnika utrošeno 32 topnička projektila! A u to nisu uračunate zrakoplovne bombe, niti pješačka vatra! Štoviše, glavne neprijateljske snage nisu uništili topništvo i zrakoplovstvo, već ona ista, staromodna pješadija. Izuzetno niska učinkovitost, primjerice, sovjetskog topništva iznenađuje čak i nepristrane povjesničare na Zapadu (koji se, inače, ovim pitanjima jednostavno ne bave). Tako, npr. bivši britanski obavještajac Len Deighton, u svojoj već spomenutoj knjizi, odaje priznanje Crvenoj armiji, no istovremeno izražava čuđenje: "Želio bih još jednom naglasiti da ovdje nije riječ o nesavršenosti topničkih oružja, već o činjenici da nisu znali u što pucaju. Bez kvalitetne optike, daljinomjera, radiogoniometrije, akustičkog izviđanja i zračnog izviđanja, naše je poljsko topništvo tuklo po područjima na kojima uopće nije bilo neprijatelja." Hitler se prije rata nije oslanjao na svoje generale, pa je stoga sam ulazio u sve te pojedinosti. Staljin pak, sve do kraja rata, nije imao vremena baviti se takvim finesama – zbog čega i pišem da bi se Hitler ipak trebao smatrati najmoćnijim zapovjednikom na svijetu."

Ukratko, za razliku od situacije kod zapadnih saveznika, u Crvenoj armiji su pješaštvo i tenkovske postrojbe eliminirali više Nijemaca nego što su to učinili topništvo i zračno bombardiranje, a sve zbog nesposobnosti sovjetskog Glavnog stožera. Posljedično, zbog neučinkovitosti sovjetskog topništva i bombardiranja, u tom je procesu poginulo i više vojnika Crvene armije. Stoga su pravi heroji Drugog svjetskog rata, kada je riječ o Rusiji, ljudi koji su proizveli goleme količine streljiva, kao i sovjetski tenkisti i pješaci, koji su krvlju platili nesposobnost svojih generala. Postoji svojevrsni stereotip, odnosno klišej, kako se Staljin "bojao" popularnih generala, poput Žukova. Istina je, doduše, da se Staljin nije najbolje slagao sa većinom sovjetskih generala, osobito nakon rata. No, razlog tome nije bio strah, već spoznaja o tome kakvi su ljigavci ti ljudi zapravo bili. To je lako dokazati činjenicom da je Staljin bio u vrlo dobrim odnosima sa Rokosovskim, maršalom koji je bio uistinu iznimno talentiran. Navodno je Rokosovski bio jedan od rijetkih ljudi kojima se Staljin obraćao koristeći skraćeni oblik imena. Zvao se Konstantin, a u neformalnim prilikama Staljin ga je oslovljavao sa "Kostja". Kada se Rusi međusobno oslovljavaju na takav skraćen način, to u većini slučajeva ukazuje na prijateljstvo i bliskost. Štoviše, čak su i obični vojnici Crvene armije voljeli Rokosovskog, ali – suprotno mitologiji – nisu voljeli Žukova, baš kao što ga nije volio niti Staljin. U SSSR-u je nekada postojala izreka da su vojnici poštovali Žukova, ali su voljeli Rokosovskog. Usput, Rokosovski i Žukov nisu se baš međusobno voljeli. Nakon Staljinove smrti, Rokosovski je na Hruščovljev zahtjev odbio osuditi Staljina, zbog čega je bio prognan i degradiran, a karijeru je završio neslavno. No, nije izdao svoja uvjerenja. To me podsjeća na onih nekoliko njemačkih časnika koji nakon rata nisu osudili Hitlera, zbog čega su i sami snosili posljedice. Što se tiče Žukova, on je bio dovoljno sposoban, ali on i Timošenko uvelike snose odgovornost za rasulo u kojem se Crvena armija nalazila uoči Drugog svjetskog rata. Staljin mu to nije mogao oprostiti, a činjenica da je Žukov to uopće dopustio govori nešto i o njegovu karakteru. Tek kada ga je Staljin prisilio da radi kao da mu o tome ovisi život – što je zapravo i bio slučaj – do izražaja je došla stvarna sposobnost Žukova. No, iako je Žukov bio sposoban, nije bio ravan Modelu ili Guderianu, za razliku od Rokosovskog. Mnogi Rusi, osobito oni stariji, vjerojatno se ne bi složili sa Muxinom i mnome po pitanju Žukova. To je upravo zato što ga je propaganda iz Hruščovljeve ere uzdigla u nebesa, i ponajviše zato što je Žukov, na Hruščovljev zahtjev, glasno osudio Staljina. Sa druge strane, Rokosovski – stvarni tvorac najvećih sovjetskih pobjeda, poput onih kod Staljingrada i u operaciji Bagration – gotovo je potpuno izbrisan iz kolektivnog sjećanja.

Čini mi se da ovo ponovno postaje predugačko, pa neću opširno citirati zašto Muxin smatra da je Staljin bio bolji vođa u širem smislu, dok je Hitler bio snažniji prvenstveno kao vojni vođa. Prema Muxinovom mišljenju, ključ je u tome što je Staljin bio znatno realističniji, pragmatičniji, nesentimentalan i hladnokrvan politički igrač; te je – za razliku od Hitlera – uspio nadvladati ili pokoriti svoje unutarnje neprijatelje prije početka rata. Primjerice, kada Staljin nije uspio sklopiti savez sa zapadnim saveznicima prije operacije Barbarossa, izvukao je ispravne zaključke: shvatio je da zapadni saveznici žele da Hitler napadne SSSR i da su sa njim ranije sklopili savez, vjerojatnost takvog Hitlerovog poteza bila manja. Rezultat je bio taj da Staljin nikada nije vjerovao zapadnim saveznicima, unatoč programu zajma i najma (Lend-Lease), i bio je u pravu što im nije vjerovao. To je suprotno od Hruščova, koji je pokušao sa "otopljavanjem" odnosa, dok se Staljinovo tijelo nije ni ohladilo, ili Žukova koji je bio izraziti zapadnofil. Staljin je uočio zapadnofilske sklonosti kod mnogih moćnih sovjetskih komunista; upravo se na tome temeljila njegova paranoja – paranoja koja je, sudeći prema tome kako je SSSR završio, bila sasvim opravdana. Staljinova izrazito pragmatična priroda navela ga je stvoriti uvjete pod kojima je Hitler bio spreman potpisati pakt Molotov-Ribbentrop; znao je da nacionalsocijalističkoj Njemačkoj trebaju sovjetske sirovine, pa je u skladu sa tim postavio svoje uvjete. Zbog svoje hladnokrvnosti, Staljin je eliminirao svakoga za koga je procijenio da bi mogao počiniti namjernu ratnu sabotažu; rezultat toga bio je da namjerne unutarnje sabotaže tijekom rata nisu predstavljale problem za SSSR, za razliku od nacionalsocijalističke Njemačke. Čim je Staljin posumnjao da zapadni saveznici žele da nacionalsocijalistička Njemačka napadne SSSR, počeo ih je promatrati isključivo kao buduće neprijatelje. Sa druge strane, Hitler je ostao anglofil, čak i dok su britanske bombe padale po Njemačkoj. Hitlerova tvrdoglava anglofilija za mene je misterij, ali je svakako nacionalsocijalističku Njemačku skupo stajala. Da je Hitler donosio zaključke jednako brzo i nesentimentalno kao Staljin, vrlo vjerojatno bi zaključio da prvo mora poraziti Ujedinjeno Kraljevstvo, prije nego što krene na SSSR. No, Hitlera su izdajnički obavještajci doveli u zabludu glede stvarnih ratnih kapaciteta SSSR-a, dok je Staljin – još i prije početka rata – "pročistio" NKVD (pritom se nemilosrdno obračunao sa kadrom) i osigurao da ga više ne obmanjuju. Zahvaljujući tome, u trenutku izbijanja rata raspolagao je vrlo pouzdanim obavještajnim aparatom. Hitler nikada nije uspio staviti obavještajne službe pod kontrolu, a posljedice su nam svima poznate.

To je, ukratko, razlog zašto Muhin smatra Staljina učinkovitijim vođom – u širem smislu te riječi – i u toj tvrdnji ne vidim nikakve neistine. Za kraj, navesti ću još tri nešto dulja citata iz djela Muhina/Kietela, koji pokazuju da je upravo Staljinova intervencija unutar sovjetskog Glavnog stožera bila presudna za spašavanje ratne situacije u korist SSSR-a:

"Dana 29. lipnja 1941. godine je sovjetska vlada iznenada doznala da su postrojbe sovjetske Zapadne fronte prepustile Minsk, glavni grad Bjelorusije, Nijemcima. Doznali su to, ne od vrhovnog zapovjednika Timošenka, niti od načelnika Glavnog stožera Žukova, već putem prijenosa europskih radiopostaja. A. I. Mikojan prisjećao se kako su se prisutni kod Staljina – on sam, Molotov, Maljenkov i Berija (koji je izvijestio da su Nijemci zauzeli Minsk) – zabrinuli. Mikojan dalje piše: "Staljin je nazvao maršala Timošenka u Narodni komesarijat obrane. Međutim, on nije mogao reći ništa konkretno o situaciji na zapadnom pravcu. Zabrinut ovakvim razvojem događaja, Staljin je predložio da svi zajedno odemo u Narodni komesarijat i razjasnimo situaciju na licu mjesta. Timošenko, Žukov i Vatutin nalazili su se u uredu narodnog komesara. Staljin je ostao pribran, te je pitao gdje se nalazi zapovjedništvo fronte i kakva je veza uspostavljena. Žukov je izvijestio da je veza izgubljena i da je tijekom cijelog dana nije bilo moguće uspostaviti." U vojsci su za veze odgovorni načelnici stožera, kojima su izravno podređeni načelnici postrojbi za veze; načelnik Glavnog stožera Žukov bio je odgovoran za veze u Crvenoj armiji, pri čemu je odgovornost išla od vrha prema dolje – tj. viša zapovjedništva bila su dužna održavati vezu sa nižima. Žukov nije uspio izvršiti taj elementarni zadatak tjedan dana nakon početka rata. Mikojan nije zabilježio što je tadašnji vrhovni zapovjednik Timošenko poduzeo, no to se može naslutiti iz memoara upravitelja poslova Vijeća narodnih komesara, Čadajeva, koji prenosi sljedeći telefonski razgovor između Staljina i Timošenka, nakon kojega je Timošenko smijenjen sa dužnosti vrhovnog zapovjednika:

Timošenko: "Vidim da niste zadovoljni mnome."

Staljin: "A ja vidim da ste previše uzrujani i da gubite nadzor nad sobom."

Timošenko: "Budući da u vašim očima nisam dorastao zadatku, podnosim ostavku."

Staljin: "Tražite li svoju ostavku? Imajte na umu: mi ne tražimo ostavke, mi ih sami dajemo... Ako je želite, podnesite je sami. Mi ćemo je zatražiti kada to bude potrebno, a zasad vam savjetujem da ne pokazujete nervozu; to je prezira vrijedan kukavičluk."

Dakle, prije rata, svaki je maršal i general u našoj zemlji umišljao da je Suvorov ili Napoleon. No, čim je rat počeo, ispostavilo se da narodni komesar obrane hitno želi podnijeti ostavku, dok je načelnik Glavnog stožera bio u stanju histerije zbog situacije na bojišnicama. Što je sovjetska vlast mogla učiniti? Čekati da generali predaju vojsku i zemlju Nijemcima, a da pritom ne shvate što se dogodilo? Kao rezultat toga, Vrhovni sovjet je 10. srpnja reorganizirao Stožer vrhovnog zapovjedništva (kako se Timošenko ne bi previše uvrijedio) i imenovao Staljina njegovim predsjednikom. No, budući da je Stožer (Stavka) bio kolegijalno tijelo koje se gotovo nikada nije moralo sastajati u punom sastavu, 08. kolovoza 1941. godine je Staljinova funkcija preimenovana: više nije bio predsjednik Stavke, već vrhovni zapovjednik. Tako je Staljin, bez ikakvih predviđanja, planiranja ili priprema, neočekivano bio prisiljen preuzeti ulogu vojnog vođe SSSR-a. I, usput rečeno, bez obzira na to koliko je Staljin bio klevetan nakon svoje smrti, nikome nije palo na pamet da bi u to vrijeme, od svih istaknutih ličnosti u SSSR-u, itko osim Staljina uopće mogao obnašati tu dužnost. No, Staljin se tada suočio sa problemom: morao je u hodu svladati vještine stratega i vojskovođe."

Staljinovi generali bili su, dakle, otprilike jednako korisni kao i današnji ruski vojni dužnosnici; i poput Hitlera, Staljin je morao sve preuzeti u svoje ruke, no po pitanju vojnih vještina je zaostajao. Velika je sreća za SSSR bila to što je Staljin u tom trenutku već imao pod kontrolom obavještajce i trockiste, jer da je te probleme zanemario jednako kao što je zanemario pitanje generala, SSSR ne bi imao nikakve šanse preživjeti rat. Svi znamo, unatoč Hitlerovom vojnom talentu, njegovi unutarnji neprijatelji su odigrali značajnu ulogu u propasti nacionalsocijalističke Njemačke. Staljin je, zapravo, bio toliko ispred Hitlera po pitanju suzbijanja unutarnjih neprijatelja da je uspio na vrijeme ovladati vještinom izravnog upravljanja ratnim operacijama, čime je neutralizirao Hitlerov vojni talent – ​​talent koji su, k tome, neprestano potkopavali njegovi vlastiti obavještajci i prestrašeni generali skloni spletkarenju.

"Posljednji put kada je Staljin u strateškim pitanjima poslušao "profesionalce" bio je, po mom mišljenju, plan kampanje iz 1942. godine. Ta je kampanja započela pokušajem sovjetskog Jugozapadnog i Južnog fronta opkoliti Nijemce u blizini Harkova. Štoviše, toj je operaciji u svibnju dodijeljena tek pomoćna uloga. No, budući su Nijemci upravo na tom području planirali glavni napad za ljeto 1942. godine, operacija je završila tragično: nismo mi opkolili Nijemce, već su oni opkolili nas, nakon čega su kroz otvorenu prazninu prodrli prema Kavkazu i Volgi. Kao što sam ranije napisao, u toj je bitci presudila Hitlerova ustrajnost, budući je prednost Nijemaca bila mala i feldmaršal von Bock, koji je ondje zapovijedao njemačkim snagama, gotovo je odustao od opkoljavanja naših postrojbi. Drugim riječima, da smo na tom mjestu imali barem nekakve pričuve, mi bi pobijedili, a ne Nijemci; ali za tu pomoćnu operaciju nismo osigurali nikakve pričuve. O tome piše čak i Žukov: "Da je na operativnim pravcima jugozapadnog smjera bilo nekoliko pričuvnih armija Vrhovnog zapovjedništva, do katastrofe snaga na tom smjeru, u ljeto 1942. godine, ne bi došlo.” Postavlja se pitanje: zašto te armije nisu bile raspoređene ondje? Zašto je 5 od 6 pričuvnih armija bilo smješteno u središtu, u moskovskoj regiji, dok je šesta formirana u dubokoj pozadini, u Staljingradu? Sam Žukov daje odgovor na to: "K. E. Vorošilov, S. K. Timošenko, B. M. Šapošnjikov, A. M. Vasiljevski, I. H. Bagramjan i ja nazočili smo sastanku održanom u GKO-u [Državnom odboru za obranu] krajem ožujka. B. M. Šapošnjikov iznio je vrlo detaljno izvješće koje se, u osnovi, podudaralo sa predviđanjima I. V. Staljina. Međutim, obzirom na brojčanu nadmoć neprijatelja i nepostojanje druge fronte u Europi, B. M. Šapošnjikov predložio je da se u bliskoj budućnosti ograniče na aktivnu obranu. Glavne strateške pričuve, ne uvodeći ih u borbu, bile su koncentrirane na središnjem pravcu i djelomično u voronješkoj regiji, gdje bi se, prema procjenama Glavnog stožera, tijekom ljeta 1942. godine, mogli odvijati glavni događaji." Drugim riječima, Glavni stožer Crvene armije ponovno je počinio kardinalnu pogrešku u procjeni situacije, i to unatoč činjenici što je Berijina obavještajna služba izričito upozoravala kako će Nijemci 1942. godine napasti Kavkaz. Maršali i generali na sastanku su podržali zaključke Glavnog stožera, koji je očekivao njemački napad na Moskvu. Stoga je Staljin ondje rasporedio pričuve, a Timošenku dopustio pokretanje diverzantske ofenzive na Harkov, upravo zato što su "profesionalci" bili uvjereni da Nijemci ondje nemaju velike snage. Smatram da je to bila kap koja je prelila čašu i uništila Staljinovo povjerenje u "profesionalce"." 

Ova knjiga opširno raspravlja o Beriji, a ja se ne slažem sa Muxinovim viđenjem Berije. Muxin smatra da je Berija bio iskren socijalist staljinističkog kova i da je upravo zato ubijen; prema mom mišljenju je Berija bio vrlo specifična vrsta zlikovca. Odaje dojam čovjeka okrenutog zapadnim uzorima, ali ono po čemu se posebno ističe jest činjenica da je, u kojoj god prostoriji se nalazio, vjerojatno bio najinteligentnija i najsposobnija osoba. Svaki zadatak koji bi dobio bi i izvršio, čak i više nego što se tražilo, a njegov obavještajni aparat nije propuštao ništa i sve je odrađivao besprijekorno. Odigrao je golemu ulogu u industrijalizaciji SSSR-a, vodio operaciju zahvaljujući kojoj je SSSR u vrlo kratkom roku došao do atomske bombe, a njegovi su ljudi stajali iza čistki koje su slomile trockiste i pretvorile NKVD u učinkovitu službu, i tako dalje. Staljinu je bio apsolutno potreban, jer je bio doslovno nezamjenjiv. Ipak, izvori kojima vjerujem ukazuju na to da, suprotno Muxinovoj tvrdnji, Staljin nije u potpunosti vjerovao Beriji, i da je, prije svoje smrti, možda čak planirao nešto protiv njega. Prema mom mišljenju, moguće je da je upravo Berija ubio Staljina. No dobro, znam, Berija zaslužuje zaseban tekst. Dakle, ne slažem se sa Muxinom po pitanju Berijine lojalnosti, ali se u potpunosti slažem sa njegovim stajalištem o Staljinovu odnosu prema sovjetskim vojnim "profesionalcima". U citatu Muxin objašnjava kako sovjetsko povlačenje prema Staljingradu vjerojatno nije bilo iznuđeno, već je predstavljalo svjesnu strategiju samog Staljina. Naime, nakon gubitka Harkova, Staljin je preuzeo diktiranje sovjetske strategije, što se vremenom pokazalo vrlo isplativim.

"Nijemci u svojim djelima navode da se nakon poraza Crvene armije kod Harkova priroda kasnijih bitaka drastično promijenila, no nitko od naših vojnih vođa to ne spominje! Drugim riječima, promjena u prirodi rata ne samo da nije ovisila o njima, nego je oni nisu niti primijetili! Nisu uočili ono što su primijetili i Halder i Keitel. Potonji je napisao: "Borbeno djelovanje Rusa tijekom velike ofenzive na jugu poprimilo je novi karakter; broj zarobljenika, u usporedbi sa prethodnim bitkama u okruženju, postao je zanemariv. Neprijatelj je pravovremeno izbjegavao opasna okruženja, te je u svojoj strateškoj obrani koristio prostrani teritorij, izmičući tako udarima uništenja koje smo planirali. Upravo je u Staljingradu i okolici, kao i na planinskim prijevojima, pružao tvrdokoran otpor, jer se više nije bojao operativnih okruženja." Drugim riječima, od početka ljeta 1942. godine, Nijemce se počelo navlačiti duboko u ruski teritorij! Navlačilo ih se iskorištavanjem Hitlerove želje za povezivanjem sa Turcima. No, budući nitko od naših povjesničara i vojnih vođa o tome ne piše (Timošenko nije ostavio memoare), to znači da je cijeli taj plan bio osmišljen i ostao isključivo u Staljinovoj glavi. Postoje mnoge neizravne činjenice koje upućuju na to da je povlačenje sovjetskih snaga prema Volgi i Kavkazu bilo svrhovito, a ne iznuđeno.

Prvo. Civili su još u lipnju – dugo prije dolaska Nijemaca – počeli graditi utvrde na području Staljingrada i Volge, koje su se sastojale od četiri obrambene linije; pritom je iskopano 2572 km rovova i protutenkovskih jaraka. Drugo. U našoj je zemlji bilo dobro poznato da je Hitler svojim postrojbama kod Moskve izdao zapovijed "Ni koraka natrag!". Staljin, međutim, nije izdao takvu zapovijed odmah nakon poraza kod Harkova u svibnju 1942. godine, već tek 28. srpnja, kada je to postalo nužno – u trenutku kada su se postrojbe povukle do Volge i podnožja Kavkaza, gdje su morale i ostati. Treće. Narodni komesar naftne industrije, Bajbakov, dobio je nalog onesposobiti naftne bušotine u Krasnodarskom kraju i na Sjevernom Kavkazu prije nego što ih Nijemci okupiraju, i to znatno prije samog događaja. Stupio je u kontakt sa Britancima, doznao na koji su način oni zatvarali svoje bušotine, ali i da su Nijemci lako uspijevali ponovno pokrenuti britanska postrojenja. Stoga je razvio vlastitu tehnologiju, takvu sa kojom se Nijemci nisu mogli nositi, zbog čega nisu stigli iskoristiti naftu iz Groznog. Drugim riječima, od samog početka njemačke ofenzive računalo se s tim da bi naftne bušotine mogle pasti u neprijateljske ruke. (Usput rečeno, naši su ih ljudi kasnije prilično lako i domišljato ponovno otvorili). Četvrto. Imajući to na umu, Berija je na Uralu i drugim lokacijama dao iskopati spremnike za naftu, koji su napunjeni prije nego što su Nijemci privremeno zauzeli naftna polja na Sjevernom Kavkazu. Peto. Berija je naredio demontažu željezničke pruge na tada još uvijek neizgrađenoj Bajkalsko-amurskoj magistrali, te je od tog materijala izgradio prugu Kizljar – Astrahan – Saratov. Zahvaljujući tome, do početka protuofenzive kod Staljingrada je na Staljingradsku i Jugoistočnu frontu dopremljeno 100 tisuća vagona tereta. Šesto. Iako je raspolagao brojnim pričuvama, Staljin ih nije iskoristio kako bi spriječio Nijemce da dosegnu Volgu ili Kavkaz. Umjesto toga, prepustio ih je Žukovu. U vrijeme dok su Nijemci napredovali prema Volgi i Kavkazu, sovjetske su snage u srpnju 1942. godine krenule u napad u sklopu neuspješne 1. rževsko-sičevske operacije. No, to nije sve. Raspolagalo se tolikim rezervama da je u studenome 1942. godine, dok je kod Staljingrada izvođena čuvena operacija opkoljavanja 6. njemačke armije – kodnog naziva "Uran" – Žukov istovremeno provodio operaciju "Mars", odnosno 2. rževsko-sičevsku operaciju. Štoviše, Žukov je na raspolaganju imao više snaga nego što ih je bilo kod Staljingrada. Dok je kod Staljingrada Vrhovno zapovjedništvo (Stavka) koncentriralo 1.1 milijun ljudi, 15.5 tisuća topova, 1500 tenkova i 1300 zrakoplova, Žukovu je na raspolaganje stavljeno 1.9 milijuna ljudi, 24 tisuće topova, 3300 tenkova i 1100 zrakoplova. (Budući da Žukov, unatoč tolikim snagama, nije ostvario nikakav uspjeh – izgubivši pritom pola milijuna ljudi i sve tenkove – sovjetska priča o operaciji "Mars" pala je u zaborav). Sedmo. Churchill se prisjeća svog susreta sa Staljinom 13. kolovoza 1942. godine: "Naposljetku sam postavio pitanje o Kavkazu. Namjerava li braniti taj planinski lanac i sa koliko divizija? Tijekom rasprave o tom pitanju zatražio je da donesu maketu grebena te je, sasvim otvoreno i uz očito poznavanje materije, objasnio snagu te prirodne prepreke, za čiju je obranu, prema njegovim riječima, predviđeno 25 divizija. Pokazao je na razne planinske prijevoje i rekao da će se oni sami braniti. Upitao sam jesu li utvrđeni, na što je odgovorio: 'Da, naravno.' Ruska crta bojišnice, do koje neprijatelj još nije bio stigao, nalazila se sjeverno od glavnog grebena. Rekao je da će morati izdržati dva mjeseca, nakon čega će snijeg učiniti planine neprohodnima. Izrazio je veliko uvjerenje da će u tome uspjeti...". Drugim riječima, mnogo prije nego što su se Nijemci približili Kavkazu, sve je već bilo spremno da ih se zaustavi na najpovoljnijoj crti, a prije toga dopušteno im je napredovanje – sve dublje i dublje u zamku. I na kraju, Rusi – odnosno Staljin – nisu mogli ne primijeniti tradicionalnu, čisto rusku strategiju. Godine 1941. njezina primjena bila je tehnički nemoguća, jer je Hitler vodio svoje snage kroz gusto naseljena područja SSSR-a, dobro razvijenom cestovnom mrežom. No, tada je zašao na Kavkaz, dospjevši u prilično pusta ruska prostranstva."

Dakle, prema Muxinu, sovjetski Glavni stožer je u mirnodopsko doba volio glumiti Suvorova i Napoleona, no kad bi nastupio rat, doživljavali su živčane slomove. Staljin, kojeg vojna pitanja nisu osobito zanimala, bio je stoga prisiljen preuzeti ulogu Kutuzova – uvlačeći osvajače dublje u Rusiju – jer je netko ipak morao glumiti da zna što radi. Ta Staljinova "gluma" u stilu Kutuzova zapravo je upalila, uz pomoć neizostavnih i iznimno sposobnih "zlikovaca" poput Berije, neumornog rada Rusa u radionicama i tvornicama, kopanja rovova, a svakako i uz cijenu krvi milijuna vojnika Crvene armije, koji su platili danak za Staljinovu pogrešku, odnosno njegovo povjerenje u "stručnjake". Muxinova je tvrdnja prilično smjela, ali mislim kako je više od 50% - točna.

Hvala na čitanju. 

BY: Dr Livcis Institute of Slavic and Soviet Studies